Razbijanje dogme za liječenje raka

Već stoljeće pokušavamo izliječiti rak, a šanse su nam sve gore. U posljednje vrijeme koeficijenti su slični onima na ruskom ruletu. Početkom prošlog stoljeća šanse su bile 1 prema 20. Danas će svaki drugi muškarac, ili svaka treća žena, oboljeti od raka. To je preko 18 milijuna novih slučajeva raka ove godine i više od pola milijarde žrtava raka samo u 20. stoljeću.

Dok ulazimo sve dublje u 21. stoljeće, SZO očekuje kako će broj novih slučajeva raka porasti za 70% u roku od slijedeća dva desetljeća. To je sayonara za više od 30 milijuna ljudi (populacija Tokija) godišnje.

Nevjerojatno, ali izgledi za oporavak nisu se poboljšali od 1950-ih godina, unatoč svim tehnološkim i kvantnim skokovima. Dva od tri pacijenta oboljela od raka ipak umiru unutar pet godina. Drugim riječima: izgradili smo leteće strojeve, razdvojili atom, razbili ljudski genom, iskorijenili kugu i postavili robote na Mars - ali još uvijek gubimo rat protiv raka.

No, ovo je dio koji najviše frustrira. Da smo poslušali jednog nobelovca, kojega je farmaceutska industrija zaobišla, možda bismo spriječili pandemiju raka još tamo u ranim 1920-im godinama. 

Unutar Dogme

Onoga dana kada vaša rendgenska snimka bude označena, vaš će onkolog vjerojatno savjetovati operaciju, kemoterapiju i/ili terapiju zračenjem - sveti trokut suvremenog liječenja raka, s otpalom kosom, opeklinama i otrovom.

Kirurgija je invazivna i obično je neučinkovita protiv metastaza. Zračenje je izumljeno još u doba konja i zaprežnih kola i vrlo je kancerogeno. Lijekovi za kemoterapiju, u međuvremenu, napadaju staničnu funkcionalnost i DNK snažnim toksinima, ciljajući i na dobre i na loše stanice, podjednako.

Prvi kemo lijekovi napravljeni su od dušičnog iperita, biokemijskog oružja, poznatijeg kao iperit. Potencijal kemikalije za ubijanje tumora otkriven je sasvim slučajno, nakon što su Nijemci bombardirali saveznički brod iz Drugog svjetskog rata, koji je tajno skladištio ilegalno oružje. Mornari i plin pomiješali su se u oceanu, usmrtilo je mnoge i uzrokovalo plikove i sljepoću kod ostalih, ali je također pokazalo dovoljnu "regresiju limfoidnih tumora", kako bi opravdalo ovu kemikaliju kao lijek protiv raka.

Liječnik vam neće reći da vam ubrizgava bojni plin, ali ćete to osjetiti. Najprije se tijelo pokušava osloboditi otrova valom povraćanja. Tada nastupaju ekstremna anemija i umor, jer toksini zaustavljaju diobu stanica potrebnu za proizvodnju krvi. Imunološki sustav se isključuje, kosa ispada, a sluznica crijeva se uništava, jer otrovi napadaju stanični DNK.

Zbog ekstremne razine toksičnosti, priručnici s uputama zagovaraju odlaganje kemoterapije u bijesnom paklu (1800 stupnjeva Fahrenheita). Osim zanosnog tijela, samo dva posto pacijenata na kemoterapiji preživi dulje od pet godina. Troškovi produljenja vašeg života iznose 7 000 – 10 000 USD mjesečno.

Unatoč marginalnoj stopi preživljavanja, kemoterapija se nudi kao najbolja opcija, prema modernim protokolima. Prema zapadnoj medicini, prirodni lijekovi ne dolaze u obzir. Vaš liječnik će vas savjetovati protiv bilo koje alternativne metode, jer one nisu dio njegovog djelokruga razumijevanja.

Nominalna vrijednost: liječnik nudi "najsigurniji" izbor. Zdravstvena industrija vrijedna 8 trilijuna dolara, sa stoljećima istraživanja, teško da može pogriješiti. Sveučilišta, bolnice, regulatorne institucije (poput FDA), farmaceutske kompanije - ne mogu svi biti u krivu.

Dok ne pogledate malo dublje.

Kroz ogledalo

U 19. stoljeću, percepcija industrije liječenja je bila podijeljena na dva dijela. Liječnici koji koriste empiriju, odnosno tradicionalno liječenje, bolest su vidjeli kao energetski ili metabolički nedostatak. Vjeruju kako se uz pravilnu prehranu i energiju tijelo samo liječi. Empirici su došli iz indijanske i europske tradicije, koristili su biljke, gljive, minerale i ostalo kao svoje alate.

Alopatski liječnici, s druge strane, na bolest su gledali kao na uljeza. Njihov je posao bio eliminirati prijetnju. Tako bi iskrvarili tijelo. Pacijentima su davali doze olova i žive. Bušili su rupe i eksperimentirali s operacijama. Često su ubijali više pacijenata nego bolest, ali su također nailazili na legitimne lijekove.

Oba su pogleda imala prednosti i mane. Zajedno su mogli ponuditi funkcionalan, holistički tretman. Ali, budući da se ljekovito bilje i biljke ne mogu patentirati, zapadna je medicina postala empatijsko-alopatske prirode. Ponudila je jasnu logiku prihoda: sintetičke droge s visokom maržom.

Kasno 19. stoljeće bilo je pogodno vrijeme za ulaganje u umjetno izrađeno oružje protiv bolesti. Otkriće mikroskopa predstavilo nam je bakterije i viruse kao egzistencijalnu prijetnju. S alopatskog gledišta, bili smo u ratu, sa svime.

Dok je industrija lijekova prolazila kroz porođajne muke, John Rockefeller, prvi naftni magnat, dovoljno velik da se suoči s protu-monopolskom tužbom, vidio je budućnost u medicini. Iskeširao je cijelo bogatstvo kako bi subvencionirao istraživanje sintetskih droga i odredio ton budućnosti. Nova logika prihoda pomogla je u izgradnji bolnica, obrazovanju liječnika i financiranju institucija koje bi im izdale licencu.

Prirodni lijekovi potisnuti su u bakinu smočnicu i postupno izbačeni iz moderne medicinske literature. Nestajanje prirodne medicine nije bila zavjera. Bio je to natjecateljski poslovni potez. Tijekom 20. stoljeća, industrija lijekova izrasla je u gromadu vrijednu 1 trilijun dolara – za trećinu veću od nafte – u tandemu s povijesnim valom kroničnih bolesti.

Rak posebno.

Rak kao Zlatna koka

Rak. Nepredvidiva, neizlječiva prijetnja, koja se brzo širi i nasumično mutira, stvorila je više od 100 milijardi dolara u 2014. godini, a predviđa se kako će dosegnuti 147 milijardi dolara u 2018. godini, prema Forbesu.

Troškovi su jednako astronomski. Za istraživanje i razvoj lijeka protiv raka potrebno je u prosjeku 10-15 godina i do 1 milijarde dolara da izađe na tržište, nakon kliničkih ispitivanja na ljudima, te testiranja i licenciranja. Na stotine ovih lijekova razvijeno je,  dok industrija još uvijek nije uspjela razumjeti korijenski uzrok ove bolesti.

Za kancerogene tvari znamo već dugo (karcinom povezan s dimnjačkom čađom otkriven je u Londonu davne 1775. godine), no tek su posljednjih desetljeća postali dijelom našeg društvenog vokabulara. Aspartam. Trans masti. Pesticidi. Alkohol. Stres. Dim. Mobiteli. Teflon. Azbest. Umjetno stvoreno zračenje. GMO. Šećer.

Američko društvo za borbu protiv raka navodi 444 karcinogena (duhanski dim ih sadrži 50), uz način života (tjelesna aktivnost, prehrana) i okoliš (zračenje, zrak, voda) kao glavne čimbenike raka. Kancerogene tvari nalaze se u našoj hrani, proizvodima za osobnu njegu, vodi i zraku. Rano smo saznali kako su karcinogeni djelomično odgovorni, ali ne kako, ili zašto. Otkriće DNK je to promijenilo. Ubrzo nakon toga otkrili smo kako stanice raka nose mutiranu DNK.

Kao rezultat toga, rak je preko noći postao genetski. Odjednom je sve ovisilo o vašem obiteljskom stablu. Velika nada industrije lijekova bila je ciljati na gen jedne stanice koji je uzrokovao izvornu mutaciju - Sveti gral genetskih lijekova protiv raka.

Do 2005. godine, dok je Projekt ljudskog genoma učinio sekvenciranje DNK isplativijim, NIH je objavio The Cancer Genome Atlas (TCGA), "sveobuhvatan napor da se ubrza naše razumijevanje molekularne osnove raka, primjenom tehnologija analize genoma." Jedan od laboratorija koji je radio na TCGA-u vodio je dr. Bert Vogelstein, otac genetske teorije raka. Do 2013. godine,  Vogelstein je objavio kako nisu ništa bliže otkrivanju Grala. Računala su izbacivala 10 000 puta više podataka nakon Projekta ljudskog genoma. Nije pronađena uzročnost između DNK i rasta tumora. Umjesto toga, DNK je kaotično varirala između, ili  unutar tumora.

To je značilo da su lijekovi protiv raka poput Astrazenecine Iresse (647 milijuna dolara od prodaje) ili Genentechove Tarceve (564 milijuna dolara od prodaje) bili tek neznatno bolji od placeba. FDA-in pregled Tarceve, lijeka za rak pluća i gušterače, tvrdi kako  19-27% "smanjuje rizik od smrti", što je terminološka neobičnost, zbog koje zvuči kao da taj lijek spašava živote. U stvarnosti, 5-10% pacijenata može dobiti nekoliko dodatnih mjeseci preživljavanja.

Ipak, Vogelstein je unatoč statističkoj slijepoj ulici, ostao genetski konzervativac. Napisao je rad u kojem sugerira kako bi anomalija mogla biti posljedica "tamne materije", nečeg previše složenog što bi moderna tehnologija sekvenciranja (ili bilo tko drugi, što se toga tiče) mogla razumjeti.

Autor Travis Christofferson opisuje beznadno putovanje TCGA-a u istraživanje raka u svojoj knjizi 'Tripping Over The Truth'. Podaci TCGA uništili su genetsku teoriju. Neki liječnici nisu imali drugog izbora, nego otvoriti teoriju staru jedno stoljeće, koja je bila sumnjivo empirijske prirode.

Rak kao simptom

Njemački znanstvenik i nobelovac, Otto Warburg, jedan od vodećih biokemičara 20. stoljeća, pretpostavio je 1924. godine kako je rak metabolički, problem staničnog disanja, uzrokovan oštećenjem mitohondrija, izvora energije stanice.

"Primarni uzrok raka jest zamjena udisanja kisika u normalnim tjelesnim stanicama fermentacijom šećera", objasnio je Warburg.

Warburg je uočio da oboljele stanice raka počinju sagorijevati glukozu umjesto kisika. Rezultat je fermentacija, primitivna metoda proizvodnje energije, koju stanica aktivira poput atavističkog pričuvnog generatora (zamislite paljenje peći na drva kada centralno grijanje nestane). Za Warburga je lančana reakcija bila jasna. Niska stanična oksigenacija – zbog npr. toksina iz okoliša, ili nutritivno manjkave hrane – oštetila bi dišne ​​enzime u mitohondrijima, čime bi ugrozila njihovu sposobnost proizvodnje energije (ili ATP-a), u reakciji s kisikom. Kao rezultat toga, oštećeni mitohondriji šalju hitne signale jezgri stanice, govoreći joj neka aktivira rezervne generatore, koji rade na glukozi.

Rezultirajuća fermentacija proizvodi samo djelić (1/15) stanične normalne energije, prisiljavajući stanicu neka pogasi većinu osnovnih funkcija, s izuzetkom onih preživljavanja i replikacije. Propali mitohondriji također isključuju apoptozu (prirodnu smrt stanice) i mutiraju DNK. Rezultat je nezaustavljivi rast mutiranih stanica koje se hrane šećerom.

Razlog zašto projekt Genoma raka nije mogao pronaći temeljni uzrok raka bio je vrlo jednostavan: rak ne proizlazi iz DNK. Mutacija je jednostavno nuspojava raka.

Warburg je 1931. godine dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju (bio je nominiran za tu nagradu 47 puta), za svoj koncept staničnog disanja, ali je njegova važnost za istraživanje raka bila stavljena sa strane industrije – sve do nedavno.

Podaci TCGA izvukli su Warburga iz mraka i uzdrmali neke od ključnih figura industrije raka, redefinirajući razumijevanje onoga što zapravo pokreće rak. Najodlučniji zagovornik genetske teorije, James Watson, suotkrivač strukture dvostruke spirale DNK i otac Projekta ljudskog genoma, napravio je zaokret u svojim uvjerenjima tijekom duge karijere. “Ako ikada namjeravamo izliječiti rak,” napisao je Watson u radu iz 2013. godine, objavljenom u 'Open Biology', “očito ćemo se morati vratiti u dane Otta Warburga i usredotočiti se na metabolizam, kako bismo postigli bilo kakav stvarni napredak. ”

Watson je proveo život dizajnirajući pametne lijekove protiv raka koji ciljaju na genetske kvarove, poput proteinskih derivata mutacija DNK. Međutim, kod 98% njegovih pacijenata je došlo do recidiva, jer bi rak na kraju mutirao i pronašao zaobilazno rješenje, čineći lijek na kraju beskorisnim. Za Watsona taj put više nije bio vrijedan podrške.

Drugi obraćenik, dr. Thomas Seyfried, autor knjige "Rak kao metabolička bolest", neovisno je došao do Warburgove teorije.

Seyfried je pronašao laboratorijske studije iz 80-ih godina, u kojima je jezgra stanice raka u mišu uklonjena i umetnuta u normalnu stanicu. Eksperiment je zatim obrnut, s jezgrom normalne stanice umetnutom u stanicu raka. Nakon što su obje vrste ubrizgane zdravim miševima, otkrio je kako samo stanice sa zdravom jezgrom i citoplazmom raka razvijaju rak. Bio je to jasan dokaz kako DNK (koja se nalazi u jezgri stanice) nije temeljni uzrok raka. Neispravni mitohondriji, koji se nalaze u citoplazmi, su bili uzrokom. 

Razlog zbog kojeg stalno pronalazimo nove karcinogene tolikom brzinom jest zato što sve što može oslabiti mitohondrije ima i  kancerogeni potencijal. Zajednički čimbenik, između tisuća toksina u našoj hrani, zraku, vodi, nutritivno manjkavoj hrani, načinu života, pretilosti, upalama, virusima poput hepatitisa C, bakterijama, zračenju, stresu, nedostatku tjelovježbe, genima – svi oni mogu oslabiti, ili ubiti mitohondrije.

Mitohondriji upravljaju najosnovnijim životnim funkcijama. Ima ih na stotine, tisuće, po ćeliji. Oni stvaraju energiju, sintetiziraju i pakiraju proteine. Njihova visoka razina složenosti podrazumijeva osjetljivost na vanjske čimbenike stresa, posebice na ono što probavljamo. Ili, na ono što nam nedostaje kao nutrijent.

Današnja je hrana, primjerice, čak do 10 puta siromašnija hranjivim tvarima nego prije 50 godina, i sadrži do 84 000 netestiranih kemikalija. U međuvremenu, kada je riječ o vodi: 70% stanovništva je dehidrirano, dok je većina izvora prepuna industrijskih toksina. Razine kisika u gradovima pale su za više od 1/3, jer su zasićeni industrijskim emisijama. Navedeni su samo neki od  glavnih faktora stresa za mitohondrije.

Prema metaboličkoj teoriji, ovi čimbenici pomažu objasniti deseterostruko povećanje stope raka tijekom 20. stoljeća. Napokon možemo početi shvaćati rak simptomom sve neprijateljskije okoline i nezdravog načina života, od kojih mitohondriji preuzimaju glavni udar. Mitohondriji su naš kanarinac u rudniku, ali i vodič do pravog lijeka protiv raka.

Nova paradigma za liječenje raka

Jedna jedina metabolička teorija, koja objašnjava 100 različitih vrsta raka, jest noćna mora za Big Pharmu. Odjednom se sve što poboljšava zdravlje mitohondrija može kvalificirati kao konkurencija lijekovima vrijednima milijarde dolara.

To uključuje preventivne mjere, kao što su: redovita tjelovježba, pijenje puno vode, udisanje dovoljno kisika, jedenje zelja, nemasnih proteina, zdravih masnoća i antioksidativne hrane. Izbjegavanje stresa, šećera, toksina i duhana. Izlaganje dovoljno sunčevom svijetlu (D-vitamin) i uravnotežen udio mikronutrijenata, koji su nažalost rijetki u našoj trenutnoj ponudi hrane. Čak i ukoliko radite stvari u kojima uživate i puno se smiješite, imate moć pobijediti moderne lijekove protiv raka, iz mitohondrijske perspektive.

Kao što je dr. Thomas Seyfried otkrio, nakon što je promatrao smanjenje tumora kod pacijenata na niskokaloričnoj dijeti, jednostavna mjera, poput posta, ima moć čak i zaustaviti rast raka. Post snižava glukozu u krvi, koja je stanicama raka potrebna za fermentaciju, tjerajući ih neka se natječu za gorivo sa zdravim stanicama – i gladuju.

Seyfried je nastavio studiju zamjenom ugljikohidrata zdravim masnoćama (kao što su maslinovo i kokosovo ulje). Dijetu je testirao na pacijentu s agresivnim oblikom raka mozga (gliobastoma). Dijeta je otopila tumor u dva mjeseca. Kasnije, kada je pacijent prestao s dijetom, tumor se vratio.

Dostupnost hrane ima povijesnu korelaciju s rakom. Rak je jedva postojao u antici, kada je nestašica hrane bila normalna. Sada kada je hrana dostupnija nego ikada – u prerađenom obliku, bogatom ugljikohidratima (80 posto sadrži šećer) – rak nastavlja biti na vrhuncu, zajedno sa sve većim stopama pretilosti.

Razlog zašto je niskokalorična dijeta, s visokim udjelom masti i ugljikohidrata, toliko učinkovita jest u tome što mijenja tjelesni metabolizam sa sagorijevanja glukoze na sagorijevanje masti, a stanice raka mogu napredovati samo uz glukozu.

Dijeta aktivira jetru neka proizvodi tri molekule topljive u vodi zvane ketoni, visokokvalitetno stanično gorivo, koje postaje primarni izvor energije stanice. Bonus: stanice raka ne mogu se hraniti ketonima. Ketoni također proizvode manje slobodnih radikala kada se pretvaraju u ATP, čime štite, te čak i obnavljaju oštećene mitohondrije - prema dr. Richardu Veechu, koji je prvi povezao ketone s teorijom metabolizma.

Danas ketogena dijeta postaje popularna u alternativnim zdravstvenim krugovima, ne samo zbog liječenja raka, već i niza drugih kroničnih bolesti, poput: epilepsije, Alzheimerove, Parkinsonove, skleroze, moždanog udara, traume mozga i autizma. TIME-ov članak iz 2007. godine je privukao pozornost javnosti na ketogenu dijetu, kao funkcionalni lijek protiv raka.

Ali, moderna medicina još uvijek uglavnom zanemaruje dijetu, ili je jednostavno odbacuje.

Ako je povijest ikakav pokazatelj, proizvođači lijekova neće uhvatiti korak s potencijalom ketona, ne prije nego što nestane para u prodaji kemoterapija. Umjesto toga, aktivno će nastaviti štititi svoj postojeći poslovni model. Novi metabolički lijekovi, čak kada i pokažu izvanredne stope uspjeha, već su zatrpani regulatornom bitkom, što ukazuje na jasan i prisutan tajni dogovor između FDA i farmaceutske industrije.

Jedan primjer jest 3-bromopiruvat ili 3-BP, kemikalija koja blokira stanicu raka u odlaganju mliječne kiseline, otrovnog otpadnog produkta fermentacije, što dovodi do samootrovanja stanice. 3-BP je sam po sebi bezopasan, jednostavan i jeftin, ali prema studijama (koje su bile naširoko objavljene), uspijeva ubiti sve vrste raka (rak mozga, debelog crijeva, gušterače, jetre, pluća, kože, bubrega, jajnika, prostate i dojke) koji može se otkriti PET skeniranjem. Proizvođači 3-BP-a mole javnost za pomoć kako bi tretman bio dostupan svima, dok su zapeli u regulatornom procesu FDA.

Drugi sličan slučaj jest lijek nazvan GcMAF, koji djeluje tako da aktivira makrofage, koji konzumiraju stanice raka - vrlo uspješno, prema objavljenim laboratorijskim rezultatima. Cancer Research UK upozorilo je na "lažne tvrdnje" o lijeku, a FDA je zanijekala njegovu upotrebu. 3-BP i GcMAF su vrh ledenog brijega. Povijest je prepuna obećavajućih lijekova protiv raka koji su nestali s karte, kao i iscjelitelja koji su bili zatvoreni, ušutkani ili degradirani u status šarlatana, unatoč njihovom uspjehu s pacijentima oboljelima od raka.

Medicinska sestra Rene Caisse navodno je izliječila tisuće pacijenata oboljelih od raka jednostavnom biljnom formulacijom zvanom Essiac. Godine 1938., njeni su pristaše prikupili 55 000 potpisa kako bi joj dopustili neka nastavi s praksom, prije nego što ju je FDA zatvorila. Harry Hoxsey navodno je izliječio više od 12.000 pacijenata oboljelih od melanoma, i bio je poznat kao "najgori nadriliječnik stoljeća", dok je dva desetljeća vodio pravnu bitku s FDA.

Max Gerson je tvrdio kako je izliječio 50 pacijenata (uključujući kćer Alberta Schweitzera) prehrambenom dijetom, organskim sokovima, klistirima od kave i dodacima prehrani, prije nego što mu je FDA suspendirala licencu. Dopisnik ABC Newsa, Raymond Graham Swing, napravio je istraživačku reportažu o Gersonu - intervjuirajući liječnike, znanstvenike i osobe koje su preživjele rak, te je emitirao segment gdje je Gersonovu terapiju najavio kao "prvi lijek protiv raka". Ubrzo nakon toga, Swing je otpušten iz ABC-a, a FDA je oduzela Gersonu licencu.

Slične priče pripadaju i Rudolphu Steineru. Linusu Paulingu. Ernstu T. Krebsu. Kanematsu Sugiuri. Johnu A. Richardsonu. dr WIlliam Lane. dr Walter Lemmu. Emanuelu Reviciju. Gastonu Naessensu. dr Andrewu Ivyju. dr Royal Rifeu. Tulliju Simonciniju. Massinu Mazzucco.

Ipak, njihov rad nije uzalud. Oni su nam u konačnici otvorili put za liječenje raka na prirodan i siguran način, za svakoga tko odluči progledati kroz dogmu.

“Liječnik budućnosti neće davati nikakve lijekove, već će zainteresirati svoje pacijente za brigu o ljudskom tijelu, za pravilnu prehranu, te za uzrok i prevenciju bolesti.” (Thomas A. Edison)

Hvala na čitanju.

Preporučena literatura: "Rak kao metabolička bolest" Thomasa Seyfrieda, "Saplitanje o istinu" Travisa Christoffersona, "Kako živjeti 150 godina u zdravlju" Dimitrisa Tsoukalasa.