Terapeutski totalitarizam

Tijekom dvadesetog stoljeća pojavila se nova koncepcija sebe koja je od tada trijumfirala nad svim ostalima. S pogledom na razvoj u sociologiji, političkom diskursu i filozofiji, prvo opisujem ovo ja prije nego što ispitam njegove ideološke posljedice za one od nas koji radimo u akademskoj zajednici - kako za profesore, tako i za studente. Pred kraj, predlažem izlaz iz ove koncepcije sebe, tvrdeći, kako je ova koncepcija sebe značajna komponenta veće mreže uzroka, koji uništavaju znanstveni kredibilitet, posebno u humanističkim znanostima.

Povijesno gledano, kao što sugerira Philip Rieff, ljudi su prošli kroz nekoliko promjena u svom samorazumijevanju. Trebali bi paziti da ove promjene ne tumačimo jednostavno kao puka poboljšanja. Ne podržavam mit o napretku, ili vigovsku teoriju povijesti, koja još uvijek proganja obrazovne institucije diljem svijeta. Kada malo razmislimo, mogli bismo reći kako je svaka transformacija bila korisna, ali nijedna nije prošla bez ponekad monumentalnih nedostataka. Ipak, Rieffov pregled ovih promjena jest slijedeći. Tijekom grčko-rimske ere čovjek je bio političan. Ovaj politički osjećaj sebe ustupio je mjesto uglavnom religioznom osjećaju u srednjovjekovnom svijetu. Političko nije nestalo, već je podređeno religijskom. Potom se, kroz razne preokrete nakon srednjovjekovnog razdoblja, sve do prve polovice dvadesetog stoljeća, čovjek rekonceptualizirao kao gospodarski subjekt. Religiozno i ​​političko su tako preoblikovani kroz naglasak na ekonomiju. To se dramatično promijenilo s boomer generacijom - iako je sjeme te promjene bilo davno posijano - najprije u nominalističkoj revoluciji, zatim protestantskoj reformaciji, kao i u raznim odjecima i potvrdama tih preokreta u modernosti, postmodernosti, do naše današnje apsurdnosti.

Rieff bilježi i objašnjava ono što on naziva trijumfom terapeutskog. Sebstvo je postalo ja-terapija - psihološko i neurotično sebstvo. Pojedinac, posebno njegovo ili njezino emocionalno stanje, postao je prevladavajući organizacijski princip našeg vremena, kao što vidimo npr. u raznim režimima samousavršavanja. Pomislili biste da bi ovo učinilo kulturu subjektivnijom, ali, kao što takvi režimi pokazuju - ova samo-terapija djeluje pod tehničkim ili čak menadžerskim pogledom - s posebnim ciljem prema nesvijetu, kao npr. Heidegerova ideja. Ovo novo ja jest, kako je Hannah Arendt rekla, svijetu siromašno. Ili, da upotrijebimo pojam sociološkog filozofa Hartmuta Rosa, nedostaje mu odjeka. Učiniti sebe tako velikim znači učiniti ga usamljenim i sve sklonijim tsunamiju emocionalnih strujanja i fluktuacija. To znači učiniti ga sklonim raspadanju.

Ta prošla jastva politike, religije i ekonomije nisu pitala što svijet može učiniti za njih, nego što oni mogu učiniti za svijet; i tako je svijet ostao prilično stabilan. Samorazumijevanje takvih jastva bilo je, simbolički govoreći, geocentrično. Nasuprot tome, terapeutska ja su bezbrojna sićušna sunca oko kojih se sve mora vrtjeti; i tako je svijet postao suštinski nestabilan. Svijet je sada produžetak tokova neurotičnih (identitarnih) ja i njihovih plemena. Terapeutsko ja ne posjeduje više samouvida ili samosvijesti od svojih predaka, unatoč stalnoj prehrani literaturom za samopomoć u svom samopotvrđujućem plemenu 'sljedbenika'. Suprotno je istina. Ova jastva rijetko gledaju unutra; kao što je primijetio kritički teoretičar Byung-Chul Han - jastvo je manje subjekt - nije podložno nečemu višem od sebe - nego što je projekt. Nedostaje mu subjektivnosti, ali ima dosta onoga što bi se  nazvalo projektivnošću. Lišeno unutrašnjeg; prazno, interesima opsjednuto, hirovito, često fanatično ja - projicira se na svijet.  Prema najgorem slučaju, služi poput oružja. Koristi se za modificiranje svijeta.

Znanstvenici to različito tumače, ali trend je neupitan. Robert Bellah govori o porastu izražajnog individualizma, sugerirajući kako svako jastvo ima jedinstveni psihološki karakter, koji treba na neki način izraziti. Sukladno tome, Christopher Lasch našu kulturu naziva kulturom narcizma. Ovdje postoji jedna suptilnost koju vrijedi primijetiti: izrazito je psihološka, jer naše godine daju takvoj dijagnostičkoj oznaci laku uvjerljivost. Sugerirati kako su naše godine patološke nije nimalo neugodno za nas. Teško je misliti o Rimljanima i srednjem vijeku kao o patološkim. Čak je i nezapadne kulture teže zamisliti u psihološkom smislu.

Politička teoretičarka Chantal Delsol u svojoj nezaobilaznoj knjizi Icarus Fallen napominje da ono što se uzima kao istinito uvijek stvara obveze. Ako ono što individualistički izražavamo za nas postane mjerilo istine (kao što se dogodilo u ovom dobu), onda  osjećamo kao da imamo dužnost prema tim izrazima. Izražena emocija, učvršćujući se u kolektivnom pokušaju katarze, postaje mjerilo onoga što je stvarno.

Čak je i etika više terapeutska, nego samo etička. Alasdair MacIntyre opisuje našu današnju etiku kao emotivizam. Možda je najotvoreniji izraz koliko je ova ideologija postala široko prihvaćena u Pixarovim filmovima Inside Out. U ovim filmovima emocije vode glavnu riječ, doslovno. Emocije, personificirane kao mali likovi u tim filmovima, imaju emocije; a te emocionalne emocije stvaraju prilično fragmentiran osjećaj svakog ljudskog lika neka jaše na ciklotimskom tsunamiju. Ne postoji sposobnost razumijevanja ili prosuđivanja, kod bilo koje osobe s ovim malim personificiranim emocijama koje se ludo motaju po glavi, niti postoji bilo kakva logika ili razmišljanje. Čak je i mašta rekonceptualizirana kao slučajan rezultat izljeva neke emocije. Obratite pažnju na redukcionizam. Nije da ljudi imaju osjećaje, nego osjećaji imaju ljude.

Han artikulira jedno razumijevanje ove paradigme, nazivajući je emocionalni kapitalizam. Čak i komodifikacija služi našim emocionalnim potrebama. Čak se i medicina, kao navodno znanstvena praksa, često klanja emocijama. Nije šala reći kako je emotivizam počeo preoblikovati pravne strukture. Ako se terapeutsko ja percipira ne samo kao istinito, već i kao dominantno mjerilo svake vrijednosti, obveze neizbježno dobivaju narcisoidnu nijansu.

“Suvremena klima je terapeutska, a ne religiozna”, piše Lasch. “Ljudi danas nisu gladni za osobnim spasenjem, a kamoli za obnovom prijašnjeg zlatnog doba,” već za uživljavanjem u osjećaju, “trenutačnu iluziju, osobnog blagostanja, zdravlja i psihičke sigurnosti.” Čak će i vaša politika ovih dana vjerojatno biti više određena psihološkim predispozicijama, koje upravljaju time koji vam se moderni problemi sviđaju, nego odmjerenijom analizom ili tradicionalnim vezama. Istraživači osobnosti sada mogu predvidjeti nečija politička uvjerenja, s priličnom točnošću, na temelju njihovih profila osobnosti.

'Osobno je političko', da se pozovemo na stari feministički slogan, znak je golemih tektonskih pomaka u društvenom imaginariju. Evo poznatog primjera za to. Ne tako davno, Rusija je napala Ukrajinu. Gotovo odmah, ljudi koji nisu razumjeli što se događa u toj regiji, ljudi koji nikada nisu ni čuli za Ukrajinu, dodali su ukrajinske zastave svojim imenima i životopisima na raznim platformama društvenih medija. Ono što su signalizirali nije bilo razumijevanje, već plemensko članstvo koje je držano zajedno emotivističkim ljepilom. Čak bi i politika rata mogla biti progutana u terapijskoj paradigmi.

Rieff sugerira kako se kulture mogu definirati uglavnom prema onome što zabranjuju. Kulture zadržavaju stabilnost, ne samo kroz utvrđene mitove i rituale, već i kroz specifične tabue. To je istina kroz cijelu ljudsku povijest. Ali, terapeutsko društvo je prvi primjer u ljudskoj povijesti onoga što Rieff naziva antikulturom. Definirano je zabranom zabrane. Antikultura je definirana, drugim riječima, permisivnošću. Slogan prosvjeda iz 1968. godine: 'Zabranjeno je zabranjivati' zahvaća srž ove promjene. “Nikada ne tolerirajte netoleranciju”, kaže tekst još uvijek popularne američke naljepnice za branik. Delsol primjećuje kako paradoksalno, ovo stvara kulturu fiksiranu na političku korektnost.

Ovdje završavam svoj opći opis konteksta u kojem se nalazimo, konteksta koji nastoji staviti emocionalnu potvrdu iznad svega, svjestan kako projektilna terapeutska ja već oblikuju budućnost, u gotovo svim domenama diljem svijeta: od osobnog do nacionalnog i globalnog. Imajući to na umu, osvrćem se na to što ova ideološka konstrukcija znači za mali svijet znanosti, poučavanja i učenja, u kojem se sam nalazim—iako, bez sumnje, to na mnogo načina utječe isto i na ljude izvan akademske zajednice. Prvo, gledam što to znači za sveučilišna istraživanja, posebno u humanističkim znanostima; i drugo, istražujem nešto od toga što to znači kod interakcije student-predavač.

Možda se sjećate takozvanog skandala Studije žalbi. Između 2017. i 2018. godine, samoproglašeni liberali: James Lindsay, Helen Pluckrose i Peter Boghossian - predali su lažne radove u nekoliko akademskih časopisa, specijaliziranih za stipendije vezane za 'aktivističke' 'identitete'. Njihova je misija bila otkriti koliko bi lako bilo postići da se "apsurdi i moralno pomodne političke ideje objave kao legitimna akademska istraživanja". Objavljeno je nekoliko njihovih radova, uključujući jedan u časopisu Hypatia - gdje su  prevedeni dijelovi Mein Kampfa, Adolfa Hitlera, na jezik intersekcijskog feminizma; te drugi rad objavljen u časopisu Fat Studies -  koji jezagovarao opasne razine pretilosti u borbi protiv ljudi koji imaju fobiju od masti.

U potonjem časopisu nećete pronaći ništa poput upozorenja ljudi na rizike od pretilosti, ili izjave kako se gotovo osamdeset posto smrti od bolesti u Americi može povezati s metaboličkom disfunkcijom. Takvi podaci bili bi u suprotnosti s terapijskim ograničenjima. Kao što su prevaranti u studijama žalbe pokazali, glavno pitanje nije oko toga što je istina ili dobro - već pomaže li ono što je napisano drugima da se osjećaju dobro. Mnogi su znanstvenici odbacili skandal ne osporivši ono što je otkriveno, uključujući i činjenicu kako je terapija trijumfirala nad stabilnijim mjerama akademske vjerodostojnosti. Kao što je pokazao skandal sa studijama pritužbi, neka su područja studija konstruirana tako da se odupru negativnim povratnim informacijama. Sam izvor onoga što bi omogućilo diskursima neka se prilagode i narastu jest odsječen, jer je previše bolan za rukovanje terapeutskim ja. Terapeutsko ja želi lijekove protiv bolova, a ne bol. Štoviše, kao što teoretičari sustava znaju, svaki sustav izgrađen samo na pozitivnoj povratnoj sprezi, i na kraju će implodirati pod teretom vlastite inflacije. Narcis, uhvaćen u petlju pozitivne povratne sprege između sebe i vlastite reflektirane slike, na kraju se izgladnjuje do smrti.

Što to znači za poučavanje i učenje? Obzirom na to da je terapijska paradigma potaknula blagi totalitarizam, koji diktira kako bismo se trebali ponašati u svijetu, ne čudi da je to utjecalo na obrazovne aspekte sveučilišnog života. Ne tako davno, bili smo zabrinuti zbog pada sveučilišnih standarda. Sada, iako ova zabrinutost nije nestala, više smo zabrinuti zbog toga što su naši učenici tjeskobni, emocionalno slomljeni i jednostavno psihički loše. Kada sam bio student, nikada mi ne bi palo na pamet  učitelja ili predavača smatrati nekim kome mogu povjeriti svoje osobne probleme. Sada je standard takav da studenti očekuju,  ne samo da predavači budu odlagališta emocionalnog smeća, već i da im sveučilište treba osigurati pomoć kod njihovih svekolikih problema sa mentalnim zdravljem.

Optimistična interpretacija jest kako živimo u prosvijetljenom vremenu. Naši preci bili su neuki, mogli bismo tvrditi, a mi nismo. Međutim, prema svim dostupnim mjerama, naše kolektivno mentalno zdravlje jest u padu. Svjesniji smo mentalnog zdravlja više nego ikada, a mentalno smo lošije nego ikada. Svi smo ovo vidjeli. Kada sam tek počeo kao predavač, studenati s psihičkim problemima bili su rijetki i uzroke je često bilo lako identificirati: gubitak voljene osobe, prekid s dečkom ili djevojkom. Ali, u posljednjih nekoliko godina, više nego na početku moje karijere i s ovakvim prorijeđenim nastavnim planom i programom, narasla je količina slučajeva koji uključuju učenike s mentalnim problemima; a uzroci su postali sve nejasniji.

Ovo širenje neodređene tjeskobe potvrđeno je u dvije nedavne knjige; Abigail Shrier: Bad Therapy (2024), te Jonathana Haidta:  The Anxious Generation (2024). Postoji određeni pad u kolektivnom mentalnom blagostanju, posebno među onima bez potpuno razvijenog prefrontalnog korteksa. Mogu se istražiti različiti uzroci. Jedan je porast korištenja društvenih medija. Haidt nešto od toga bilježi u svom članku: Zašto je prvo i najbrže potonulo mentalno zdravlje liberalnih djevojaka. Ali, kao što pokazuje naslov ovog članka, okolnosti nisu jedini problem: svjetonazori isto igraju ulogu. Najviše su pogođene liberalne djevojke, jer prihvaćaju paradigmu studija žalbi, koja učvršćuje ideju kako su ljudi po defaultu prepušteni na milost i nemilost sustava, odnosno  takozvane sistemske opresije. One ne vjeruju da imaju unutarnji lokus kontrole. Dakle, to bi bio drugi uzrok porasta mentalnih bolesti. Treća bi bila promjena stilova roditeljstva. Takozvano 'helikoptersko roditeljstvo' je sve raširenije. Shrier tvrdi kako je to glavni uzrok. Ali, ona također implicitno ukazuje na četvrti uzrok, naime na samu terapijsku paradigmu.

Posebno preporučujem Shrierinu knjigu zbog brojnih uvida. U pravu je kada tvrdi kako terapija nije beskrajno dobro. Baš kao što liječnici mogu uzrokovati štetu, čak i dok pokušavaju izliječiti pacijente; kao što lijekovi dolaze s nuspojavama - terapija može učiniti štetu, unatoć tome što potražuje potrebno izlječenje. Što se tiče mojih kolega, ne mogu dovoljno naglasiti ovu točku. Naivno je pretpostaviti kako psihologija ima sve odgovore. Još nešto što Shrier napominje vrijedi istaknuti. Dobra psihološka istraživanja pokazuju kako je ruminacija često toksična. Navesti ljude neka beskonačno razmišljaju o tome kako se osjećaju,  učiniti će ih još jadnijima. Jedan od najvećih darova svake škole, sveučilišta ili radnog mjesta, mogao bi biti u tome što nudi prostor, gdje ljudi mogu nakratko pobjeći od samih sebe. Podsjetiti studente na njihovo poslanje, posebno kada su sve skloniji prepustiti se sažetcima Spark Notesa i tekstu generiranom umjetnom inteligencijom, jedan je od naših najvažnijih zadataka. Nitko od nas nije apsolutno nemoćan.

Dok idem prema zaključku, želim se vratiti na implicitnu tvrdnju u svemu što sam napisao: naime, kako je psihološka paradigma postala ideološka. Moja tvrdnja nije u tome da je psihologija loša. Mentalne bolesti zaslužuju ozbiljnu i pažljivu pozornost psihijatara i psihologa;, iako i u tome postoje ozbiljni rizici kako intervencije ovih stručnjaka možda neće biti srebrni metak, ono kako ih ljudi predstavlju. Također, budući da je život težak, svi se mi, s vremena na vrijeme, možemo boriti dovoljno da se nosimo sa svojim okolnostima i potrebna nam je privremena podrška. No, ono što zabrinjava jest kako je sam život danas sveden na samo psihičko stanje.

Što je ideologija? Mark Lilla primjećuje neadekvatnost uobičajene rječničke definicije ideologije kao "'sustava' ideja i uvjerenja" koji utječu na ljudsko djelovanje. Ova definicija implicira kako je ideologija pretežno svjestan fenomen, što ukazuje na to da bismo trebali biti u stanju izreći svoje ideološke obveze kada god se to od nas zatraži. Ali, u najboljem slučaju, ovo je samo djelić priče. Kao što Lilla sugerira, bilo bi točnije reći kako je ideologija poput čaranja. Većina je nesvjesna. Ono što vidimo se manje računa od nevidljive leće gdje ne primjećujemo stvari. “Slijedeći optičku metaforu,” kaže Lilla, “ideologija uzima nediferencirano vizualno polje i dovodi ga u fokus, tako da se objekti pojavljuju u unaprijed određenom međusobnom odnosu.” Taj 'unaprijed određeni odnos' ideologu se čini intuitivnim. Njemu ili njoj je to toliko prirodno da se niti ne preispituje.

Sjetio sam se slavne bajke Davida Fostera Wallacea o dvjema ribama koje su jednog dana prošle kraj mudre stare ribe, koja ih pozdravlja i primjećuje kako je voda lijepa. Kada stara riba ode, jedna mlada riba kaže drugoj: "Što je to, dovraga, voda?" Ovdje sam pokušao opisati vodu u kojoj svi plivamo. Mutnija je i vjerojatno otrovnija, nego što možda mislimo. Toliko smo navikli na redukcionističku i utilitarističku terapijsku paradigmu da smo svi postali, možda nenamjerno, dio pokreta koji obrazovne institucije pretvara u ustanove za mentalno zdravlje.

U najmanju ruku, imajući sve ovo na umu, moramo povratiti obnovljeni osjećaj o tome što osobnost znači, te vratiti glavnu potragu za ljudskim bićima, najbolje osim ideološkog ublažavanja. Moramo povratiti smisao. Pitao sam nedavno mali skup studenata kojim se tekstovima bave (vijesti, knjige, serije, filmovi i slično). Moja grupa je bila mala i nipošto reprezentativna za opću studentsku populaciju. Ipak, među samo šest studenata, naučio sam kako je njihov glavni izvor vanjskih poticaja - njihov TikTok i/ili Instagram feed, koji sami pripremaju. Čini mi se kako su mnogi moji studenti društveno siromašni i izolirani od svijeta. Imaju jedva ikakav zajednički kontekst, iako imaju dovoljno zajedničkih sadržaja, puni su nezadovoljstva. Čineći sebe velikim kao što je svijet - svijet je postao gotovo nepostojeći - ispada kako je jedva izdaleka i relevantan.

Budući kako je psihološko ja trijumfiralo, ovi su učenici nesposobniji pažljivo razmišljati, prolazeći kroz složene konceptualne probleme - od bilo koje prethodne skupine učenika kojima sam dosada predavao. Manipulabilniji su. Primjetno su izgubljeni; osjetno nesretniji. Psihologiziranje svega nije upalilo. Mislim kako je zabrinjavajuće da čak i sveučilišta često odgovaraju studentima, ne nudeći im veći svijet o kojem mogu razmišljati, nego ih obučavaju načinima da procijene jesu li možda njihovi vlastiti profesori i predavači ideološki opsjednuti. Na taj način sve više odražavaju svoj svjetonazor opet odmah unatrag njima. Time se zaboravljaju čak i najformativnija naša prva iskustva, kada smo bili djeca - kada smo bili suočeni sa stvarima kojima smo se mogli čuditi, ili ih proučavati sa čuđenjem. Trebamo se susresti sa stvarima koje stimuliraju nutrinu i koje nas također izvlače iz naše prirodne sebičnosti. U jednom od najranijih razmišljanja o ulozi obrazovanja (u Platonovoj priči o špilji), taj veliki filozof razmišljao je o glavnoj funkciji odgajatelja: to nije uvjeravanje učenika neka zavole sjene koje su treperile po zidovima ispred njih, nego ih odvući od tih sjena i od njihove nestvarnosti.

Iako nisam bez nade, također nisam ono što biste nazvali optimistom, vezano uz pitanje da li je ovakav zadatak uopće moguće ostvariti u sadašnjim uvjetima. Svjestan sam koliko su mnogi svjesni toga koliko su sveučilišta nalik špiljama, i koliko su postala ispunjena sjenama - koliko su sveučilišta postala ideološka. Ali, status quo ne znači neizbježnost. Podsjećam se na dvije relevantne stvari, koje je izrekao Marshall McLuhan. U pismu časopisu Life (01. ožujka 1966.) napisao je: “Determinizam je rezultat ponašanja onih koji su odlučni ignorirati ono što se oko njih događa. Prepoznavanje psihičkih i društvenih učinaka tehnološke promjene” — dodao bih psihološke i idejne promjene — “omogućuje neutraliziranje učinaka inovacija.” U The Medium is the Massage  rekao je ovo: "Nema apsolutno nikakve neizbježnosti sve dok postoji spremnost da se promotri situacija."

Poanta jest u tome da ukoliko postoji bilo kakav lijek za ovakvu situaciju - on će započeti sa svojim djelovanjem - činom buđenja i shvaćanja onoga što se zapravo događa.

Hvala na čitanju. 

BY: Duncan Reyburn; 14.11.2024.