"Posebni odnosi"

“Niti sigurna prevencija rata, niti kontinuirani uspon svjetske organizacije neće se postići bez … posebnog odnosa između Britanskog Commonwealtha i Carstva i Sjedinjenih Država … ne samo rastućeg prijateljstva i uzajamnog razumijevanja između naša dva velika, ali srodna sustava društva, nego nastavka intimnog odnosa između naših vojnih savjetnika”.

(Winston Churchill, 'Govor željezne zavjese', 1946.)

Naslov će mnogima zvučati kao nečuvena izjava. Kako su Britanci mogli ponovno osvojiti Sjedinjene Države?! Nikada nisu dobili nikakav rat protiv Sjedinjenih Država i tijekom 20. stoljeća uvijek su se borili uz Sjedinjene Države kao pouzdani saveznik. No, nije li zapravo suprotno, ne diktiraju li Sjedinjene Države britansku vanjsku politiku, makar u ovom trenutku?

Istina je, Britanija nikada nije dobila rat protiv Sjedinjenih Država, a do sredine 19. stoljeća postalo je jasno kako Britanci nikada neće uspjeti osvojiti Sjedinjene Države izvana. Dapače, da bi bili uspješni, trebalo je osvojiti iznutra, čemu je ovaj rad posvećen.

Dva suprotstavljena sustava

Tijekom Američkog građanskog rata, britanska potpora vojsci Konfederacije dosegla je točku u kojoj bi Britanija sigurno vojno intervenirala u njihovu korist, samo da nije bilo ruskog cara Aleksandra II. koji je rasporedio rusku mornaricu na istočnu i zapadnu obalu Amerike, tijekom sedam mjeseci u znak podrške Lincolnovoj Uniji. Rusija je bila spremna ući u rat s Britanijom, sve zato da bi Sjedinjene Države ostale cjelovite.

Car Aleksandar II. je u intervjuu s američkim bankarom Whartonom Barkerom, koji je bio naklonjen industrijskoj proizvodnji, 17. kolovoza 1879. godine, objasnio zašto je smatrao važnim da Rusija zauzme tako čvrst stav u američkom građanskom ratu (objavljeno u 'The Independentu', 24. ožujka 1904. godine):

"…Sve sam ovo učinio zbog ljubavi prema svojoj dragoj Rusiji, a ne zbog ljubavi prema Američkoj Republici. Tako sam postupio jer sam razumio kako će Rusija imati ozbiljniju zadaću ako se Američka Republika, s naprednim industrijskim razvojem razbije, a Velikoj Britaniji treba onda ostaviti kontrolu nad većinom grana modernog industrijskog razvoja."

Drugim riječima, car Aleksandar II. je shvatio kako su Sjedinjene Države stvorile jedini ekonomski sustav (poznat kao "Američki sustav") koji je bio sposoban natjecati se protiv, kao i poraziti britansku ekonomsku politiku 'slobodne trgovine', temeljenu na radu robova. 

U potpunoj suprotnosti s ovim, lord Robert Cecil, koji je kasnije postao markizom od Salisburyja, vrlo istaknutog položaja u britanskom plemstvu i koji je tri puta bio premijer Britanije, rekao je ovo u parlamentu tijekom Američkog građanskog rata:

"Sjeveme Američke Države nikada nam ne mogu biti sigurni prijatelji, jer mi smo suparnici, suparnici politički, suparnici komercijalno... S južnim državama, slučaj je potpuno obrnut. Stanovništvo je zemljoradnički narod. Oni opskrbljuju sirovine za našu industriju i konzumiraju proizvode koje mi proizvodimo od njih. S njima nas svaki interes mora voditi da njegujemo prijateljske odnose, a kada je rat počeo, oni su se odmah vratili u Englesku kao svom prirodnom savezniku.”

Drugim riječima, plantaže pamuka koje su se temeljile na robovskom radu, na američkom jugu, bile su u službi globalne trgovine pamukom Britanskog Carstva - također temeljenom na robovskom radu iz Indije, uz to što su provodili užasno izrabljivanje svojih britanskih radnika u preradi pamuka.

Američki građanski rat izbio je zbog dva različita ekonomska sustava, koji su se međusobno suprotstavljali, dok je Jug bio taj koji je bio "prirodni saveznik" Britanskog Carstva.

Međutim, Unija je pobijedila u građanskom ratu i Sjedinjene Države uspjele su se održati cijele. Jug je morao okončati svoj robovski rad, a Sjedinjene Države uspjele su odbiti britansku ekonomsku politiku temeljenu na robovskom radu. 

U stvari, mnogi su vođe diljem svijeta tijekom tog razdoblja odbijali britansku ekonomsku politiku 'slobodne trgovine', temeljenu na robovskomradu, koju je provodila Britanska istočnoindijska kompanija. S vodećim protivnicima koji dolaze iz Njemačke, Rusije, Japana i Kine, osim Sjedinjenih Država.

Godine 1879. je Otto von Bismarck razbio njemački sustav slobodne trgovine, provodeći carinsku politiku u američkom stilu, za svoju naciju. Suradnja između Njemačke i Sjedinjenih Država postala je vrlo snažna u to vrijeme, te je govor Otta von Bismarcka u parlamentu (1879.) citirao McKinley u američkom Kongresu:

"Uspjeh Sjedinjenih Država u materijalnom razvoju najsjajniji je u modernom vremenu. Američka nacija nije samo uspješno rodila i potisnula najdivovski i najskuplji rat u povijesti, već je odmah nakon toga raspustila svoju vojsku, pronašla zaposlenje za sve svoje vojnike i marince, otplatila većinu svojih dugova, dala radnu snagu i domove svim nezaposlenima u Europi što su brže moglo stići na njezin teritorij, a još uvijek sustavom oporezivanja tako neizravnim kao ne percipirati, a još manje osjetiti... Budući da je moj namjerni sud da je prosperitet Amerike uglavnom posljedica njezinih zaštitnih zakona, pozivam da je Njemačka sada došla do te točke, gdje je potrebno oponašati carinski sustav Sjedinjenih Država.”

Otto von Bismarck intenzivno je organizirao izgradnju željeznice Berlin-Bagdad, koja će nakon mnogo otpora i odgode biti dovršena tek 1940. godine. Da je to izgrađena za života Otta von Bismarcka, Bliski istok je mogao izbjeći Sykes-Picot ugovor.

1869. godine su japanski modernizatori, koji su izravno surađivali sa stratezima Lincoln-Careya, pokrenuli Meiji restauraciju koja je industrijalizirala Japan.

U 1880-ima i 1890-ima, Lincoln-Carey Philadelphia industrijalci su bili angažirani za organizaciju velikih infrastrukturnih i državnih projekata u Kini. Havajski kršćanski misionar, Frank Damon, koji je sudjelovao u strategijama grupe Carey na vrlo visokoj razini, pomogao je potaknuti, oblikovati i izgraditi organizaciju Sun Yat-sena, koja je rodila modernu Kinu.

Sun Yat-sen je govorio o svom divljenju Lincolnovom SAD-u, kao temelju za novi multipolarni sustav,izrekavši:

"Svijet je imao velike koristi od razvoja Amerike kao industrijske i komercijalne nacije. Dakle, razvijena Kina sa svojih četiri stotine milijuna stanovništva, biti će još jedan Novi svijet u ekonomskom smislu. Narodi koji će sudjelovati u ovom razvoju izvući će goleme prednosti. Nadalje, međunarodna suradnja ove vrste može samo pomoći u jačanju Bratstva ljudi."

Tri načela naroda Sun Yat-sena i Nacionalni sustav političke ekonomije Friedricha Lista oblikovani po uzoru na ekonomiju američkog sustava.

Bilo je kristalno jasno kako je vodstvo svijeta krenulo zajedničkim putem, te želi ući u novo doba gdje bi ropstvo zaista postalo  stvar prošlosti; pojedinac će od sada smatrati svetim; nakon stoljeća brutalnog rata svijet je konačno spreman za mir i voljan podržati slobodu za sve.

Je li to bio samo san?

Ne, nije to bio samo san, iako je bio jednako tako prolazan. Razlog za to nalazi se u donjem popisu imena: 

Ovaj popis nipošto nije potpun, ima još mnogo imena onih koji su ubijeni ili smijenjeni sa svojih položaja, u ovoj čistki pristaša “Američkog sustava”.

Ipak, čak niti ovo čišćenje nije se smatralo dovoljnim zajamčiti kako se više ništa neće ponovno suprotstaviti sustavu carstva. Zbog toga je svijet bio uvučen u dva svjetska rata…

Sloboda za sve?

“Dva su sustava pred svijetom; jedan gleda na povećanje udjela osoba i kapitala uključenih u trgovinu i transport, i stoga na smanjenje udjela uključenih u proizvodnju roba s kojima se trguje, s nužno smanjenim povratom na rad svih; dok drugi gleda na povećanje udjela uključenih u rad proizvodnje, i smanjenje onih koji su uključeni u trgovinu i transport, s povećanim povratom za sve, dajući radnicima dobre plaće i vlasniku. Jedan gleda na pauperizam, neznanje i barbarstvo; drugi gleda na sveopći rat; drugi se može s ponosom nazvati američkim sustavom, čija je tendencija uzdizanja i izjednačavanja u cijelom svijetu.”

(Henry C. Carey, 'Harmonija interesa', 1851.)

Ove riječi koje je svojedobno napisao Henry C. Carey mnogi su shvatili kao inherentnu razliku između engleskog i američkog ekonomskog sustava. Međutim, danas smo mnogo toga zaboravili, o tome što čini taj američki sustav.

I Rimljani su nekada bili suočeni sa sličnim egzistencijalnim okolnostima.

Junije Brut, poznat kao čovjek koji je spasio Rim, okončao je tiraniju vladavine kralja Superbusa, tijekom Doba kraljevstava. Postupci Junija Bruta doveli su do formiranja Rimske republike, te je on bio taj koji je zavjetovao rimski narod da nikada više neće prihvatiti samovolju jednog kralja.

Međutim, tijekom gotovo pet stotina godina, Rimljani su sve više zaboravljali ovu važnu lekciju, što znači biti rimskim građaninom. 49. godine prije Krista je Julije Cezar prešao rijeku Rubikon, što je dovelo do građanskog rata, te su mu Rimljani ponovo ponudili krunu.

Rimski narod je zaboravio što znači biti rimski građanin. Zaboravili su da slobodni ljudi, koji iznad svega drže do svoje slobode i dostojanstva, nikada više ne bi prihvatili da služe pod samovoljnom vladavinom kralja, cara. Nakon što su tako nešto zaboravili, nestala je i svaka hrabrost koju su nekoć imali. Postali su samo podanici, prepušteni na milost i nemilost onoga tko se zatekao taj kratki trenutak na prijestolju.

Ako ne budemo oprezni, takav trenutak će i nas posjetiti…

Svjetski ratovi su se vodili kako bi se razbila partnerstva koja su se sklapala protiv sustava carstva. Njemačka i Sjedinjene Države trebale su biti suprostavljene u oba svjetska rata. Japan se također trebao suprotstaviti Sjedinjenim Državama u Drugom svjetskom ratu. Kao rezultat toga: gospodarstva Njemačke i Japana uvelike su nazadovala, njihov suverenitet je postao gotovo ništavan i nevažeći. Nakon Drugog svjetskog rata i nadalje, Njemačka i Japan nisu imali drugog izbora nego provoditi volju nametnutu od novouspostavljenog Anglo-Američkog Carstva (za priču o tome kako je Britanija stvorila oba svjetska rata pogledajte knjigu Carrolla Quigleya: "The Anglo-American Establishment").

Rusija i Kina bile su sve što je ostalo nakon 76 godina hladnog rata, koji i dalje traje...

Ali, kako je Britanija uvukla Sjedinjene Države u oba svjetska rata?

Pod morem diktature

"Zapadnoj Europi preostalo je još samo 20 do 30 godina demokracije; nakon toga će kliziti, bez motora i kormila, pod okolnim morem diktature, a hoće li diktat doći od politbiroa ili hunte, neće biti tolike razlike."

(Willy Brandt, njemački savezni kancelar, neposredno prije odlaska s vlasti, 1974. godine)

Ono što Willy Brandt, kojega Samuel P. Huntington tako rado citira u svojim knjigama “Kriza demokracije” i “Nezadovoljne demokracije”, izostavlja jest kako ovaj plan nije bio zamišljen kao neizbježnost samo za zapadnu Europu, već i za SAD. 

Churchill je najavio podizanje Željezne zavjese 05. ožujka 1946. godine, kada je proglasio Sovjetski Savez i Kinu sljedećim metama koje ima na nišanu. Ako bi se Sjedinjene Države posvetile ovom dugoročnom hladnoratovskom zastoju, bilo je samo pitanje vremena prije nego što će sve više uvidjeti nužnost uspostavljanja carstva, globalne diktature i napustiti svoje ustavne ideale.

U kolovozu 1946. godine, nakon što su nuklearne bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki, Bertrand Russell (član Fabijanskog društva i britanski veliki strateg) je napisao "The Bomb and Civilization", pozivajući na jednu svjetsku vladu:

"Ili rat, ili civilizacija moraju završiti i ako se želi završiti rat, mora postojati međunarodna vlast, s jedinom ovlašću da napravi nove bombe... Ali, bojim se da je sve ovo utopističko... Da je Amerika više imperijalistička, postojala bi druga mogućnost, manje utopijska i manje poželjna, ali ipak poželjnija od brisanja civiliziranog života. Bilo bi moguće da Amerikanci iskoriste svoju poziciju superiornosti kako bi inzistirali na razoružanju, ne samo u Njemačkoj i Japanu, nego svugdje osim u Sjedinjenim Državama, ili u svakom slučaju, u svakoj zemlji koja nije spremna ući u bliski vojni savez sa Sjedinjenim Državama... Tijekom sljedećih nekoliko godina, ova politika bi bila potrebna. Oni bi bili kratki i uskoro bi završili odlučnom američkom pobjedom, a mir u svijetu mogao bi biti sigurno uspostavljen."

Samo nekoliko mjeseci kasnije, u listopadu 1946. godine, Russell piše "On the End of Nation-States", objavljeno u Biltenu atomskih znanstvenika:

"Postoji samo jedan način na koji se veliki ratovi mogu trajno spriječiti, a to je uspostava međunarodne vlade... Postoji još jedna metoda kojom se u teoriji može osigurati mir u svijetu, a to je nadmoć jedne nacije ili jedne blisko povezane skupine nacija. Tom metodom Rim je osigurao mir u mediteranskom području nekoliko stoljeća. Amerika bi u ovom trenutku, da je ratoborna i imperijalistička, mogla natjerati ostatak svijeta da se razoruža i uspostavi svjetski monopol nad američkim oružanim snagama. A za nekoliko godina, prilika će nestati, koliko god strašna bila, američka bi pobjeda bez sumnje dovela do svjetske vlade pod hegemonijom Sjedinjenih Država, što bih ja trebao pozdraviti sa entuzijazmom.”

Nevjerojatno, ali je 1946. godine, nešto više od godinu dana nakon završetka Drugog svjetskog rata, Russell pozivao na još jedan svjetski rat, rat koji bi dokrajčio posljednje dvije zemlje koje su prijetile anglo-američkoj globalnoj hegemoniji, Rusiju i Kinu.

Razlog zašto je Russell izjavio kako će za nekoliko godina ta prilika nestati, bio je vezan uz činjenicu da će Sovjetski Savez i Kina proizvesti atomsku bombu i onda bi, prema tome, velika strateška prednost Sjedinjenih Država, uz naizgled gotovo nikakve posljedice i ova bi "prilika" za jednostrano kolosalno uništenje bila izgubljena.

Iz tog je razloga Russell, u studenom 1948. godine, dok se obraćao skupu u Westminster School, šokirao svoje slušatelje kada je zagovarao preventivni nuklearni napad na Sovjetski Savez. Tvrdio je kako je rat između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza neizbježan. Stoga bi to bila humanitarna gesta - brzo i jednostrano okončati budući nuklearni rat.

Sovjetski Savez je 29. kolovoza 1949. godine izveo svoje prvo uspješno testiranje ovog oružja. Tzv. "prozor prilike” je izgubljen, nije se uspjela formirati brza globalna akcija, koja bi dovela do svjetske dominacije pod vodstvom Amerike.

Sovjeti su otkrili kako napraviti atomsku bombu nekoliko godina prije 1953. godine, datuma koji je predviđala CIA. Ovaj je uspjeh Sovjeta bio jako obeshrabrujući za sve one koji su imali slične nade kao Russell. Međutim, oni su shvatili ne kao da je svaka nada izgubljena, već kako će se sada morati igrati mnogo duža igra.

Sovjetsko posjedovanje atomske bombe je iskorišteno kao opravdanje za formiranje vojno-industrijskog kompleksa unutar Sjedinjenih Država.

Zajednički obavještajni odbor je dostavio procjenu prirode nuklearne prijetnje od Sovjeta. JIC-502, pod naslovom “Implikacije sovjetskog posjedovanja atomskog oružja”, sastavljen 20. siječnja 1950. godine - tvrdio je kako bi Sovjeti, kada bi imali 200 atomskih bombi, mogli izvesti iznenadni napad i poraziti Sjedinjene Države.

Upravo je JIC-502 bio prvi tekst koji je iznio opravdanje za koncept preventivnog prvog udara, podržan masivnim vojnim jačanjem, a sve pod izlikom preventivnog rata.

NSC-68 će biti izrađen iste godine, proglašavajući da su SAD u moralnom ekvivalentu rata sa Sovjetskim Savezom i poziva na masovnu vojnu izgradnju koja treba biti dovršena do 1954. godine, koja je nazvana "godina maksimalne opasnosti". To je ista ona godina u kojoj je JIC-502 tvrdio kako će Sovjeti postići vojnu nadmoć, te će moći pokrenuti rat protiv SAD-a. Ovo predloženo vojno jačanje povećalo bi proračun za obranu s 10 milijardi dolara na 40 milijardi dolara, tijekom 1950-53. godine. (Kao što sada znamo, ova se odluka nije temeljila na stvarnim opažanjima sovjetskih sposobnosti ili namjera.)

Tijekom tog istog razdoblja je izrađena još jedna sigurnosna doktrina pod nazivom: "NSC-75: Izvješće NSC-u od strane izvršnog tajnika o britanskim vojnim obvezama". Izvješće zaključuje da ako Britansko carstvo propadne, a Britanija više ne bude mogla provoditi ova raspoređivanja, u obrani "slobodnog svijeta" od Sovjeta - SAD više neće moći provoditi svoju trenutnu vanjsku politiku, uključujući NSC-68.

Tako je u izvješću zaključeno da bi bilo isplativije pomoći Britaniji u spašavanju njezina Carstva!

Ako ste se ikada pitali zašto je CIA stalno bila u paru s britanskom obavještajnom službom, počevši od samog svog početka, u nizu državnih udara po zemljama u kojima nisu imali razloga biti, sada znate zašto.

SAD je prešao put od eksplicitne misije okončanja imperijalizma u cijelom svijetu pod Rooseveltom, do aktivne podrške i podržavanja britanskih kolonija i vazalnih država pod Trumanom.

Cezaru je predana kruna, a američki narod o tome nije imao pojma.

Stoljeće rata

Kao posljedica ove vrlo glupe odluke, Sjedinjene Države su se našle u središtu pokušaja obnove Britanskog Carstva. Nakon Drugog svjetskog rata je bilo puno toga što je trebalo učiniti kako bi se ponovno osigurali britanski interesi.

Vidite, veliki dio svijeta je shvatio kako se Drugi svjetski rat odnosi na suverenitet nacionalnih država protiv tiranije fašizma i imperija. Uostalom, imperijalisti i fašisti su bili povezani ruku pod ruku, kao što se vidi: s Edwardom VIII. (iako nije bio sam u britanskoj kraljevskoj obitelji u svojim stajalištima); vladom u Vichyju u Francuskoj; talijanskim kraljem Victorom Emmanuelom III. koji je imenovao Benita Mussolinija za premijera 1922. godine i koji je svrgnuo Mussolinija tek 1943. godine, kada je bilo jasno da će izgubiti rat; te carskim Japanom, pod carem Hirohitom.

Iz tog smo razloga gledali, prije nego što je Drugi svjetski rat uopće i završio, imperijaliste i fašiste kako raspravljaju jedni s drugima o tome kako će oblikovati poslijeratni svijet. Iz tog razloga bi zemlje, odabrane nagledati ovu Veliku strategiju nakon Drugog svjetskog rata bile: SAD, Britanija, Francuska, Njemačka i Japan. 

Međutim, zemlje iz cijelog svijeta počele su se dizati protiv svojih kolonijalnih tlačitelja, nakon što je Drugi svjetski rat završio. Shvatili su, ako su sloboda i suverenitet za sve doista pobijedili, onda više nema mjesta za brutalnu vladavinu kolonijalizma. Konačno, sve zemlje bi imale pravo na samoodređenje.

Ho Chi Minh, Rooseveltov saveznik, koji se borio protiv japanskih fašističkih imperijalista tijekom Drugog svjetskog rata, potpisao je Deklaraciju o neovisnosti nove nacije, Demokratske Republike Vijetnam, 02. rujna 1945., u kojoj stoji sljedeće:

"Narod koji se hrabro suprotstavljao francuskoj dominaciji više od osamdeset godina, narod koji se borio rame uz rame sa saveznicima protiv fašista tijekom ovih posljednjih godina - takav narod mora biti slobodan i neovisan."

Nakon duge i užasne bitke protiv nemilosrdnih japanskih fašista, uz potporu Sjedinjenih Država i Kine tijekom rata, Ho Chi Minh se nadao kako bi se Vijetnam mogao vratiti u prijašnje dane mira sa svojom novostečenom neovisnošću od kolonijalne vladavine. Umjesto toga, Francuzi su ponovno ušli u Vijetnam, kako bi ponovno osigurali svoju kolonijalnu imovinu. Kada su se iskre revolucije počele stvarati i u Alžiru, Sjedinjene Države pristale su ući u Vijetnam u znak podrške francuskim kolonijalnim interesima. Postojao je i još jedan razlog.

U nacrtu memoranduma ministra obrane McNamare predsjedniku Johnsonu, od 3. studenog 1965. godine, pod “Putevi djelovanja u Vijetnamu” stoji:

"Odluka iz veljače da se bombardira Sjeverni Vijetnam i srpanjsko odobrenje razmještanja faze I imaju smisla samo ako podupiru dugoročnu politiku Sjedinjenih Država za obuzdavanje komunističke Kine. Kina - poput Njemačke 1917., poput Njemačke na zapadu i Japana na istoku kasnih 30-ih, i poput SSSR-a 1947. - nazire se kao velika sila koja prijeti potkopati našu važnost i učinkovitost u svijetu i, udaljenije, ali prijeteće, organizirati cijelu Aziju protiv nas… Ovo razumijevanje izravne sigurnosne prijetnje isprepleteno je s drugom percepcijom – naime, da imamo svoj pogled na način na koji bi se SAD trebao kretati i na potrebu da se većina ostatka svijeta kreće u istom smjeru ako želimo postići naš nacionalni cilj… uloga koju smo naslijedili i odabrali za sebe za budućnost je proširiti naš utjecaj i moć da osujetimo ideologije koje su neprijateljski raspoloženi prema tim ciljevima i pokrenuti svijet, najbolje što možemo, u smjeru koji nam se više sviđa. Naši se ciljevi ne mogu postići i naša se vodeća uloga ne može odigrati ako se nekoj moćnoj i virulentnoj naciji – bilo Njemačkoj, Japanu, Rusiji ili Kini – dopusti organizirati svoj dio svijeta prema filozofiji suprotnoj našoj.”

Filozofija koja se suprotstavlja anglo-američkoj nadmoći...

Bandung: Glas naroda

Unatoč tome što su Amerikanci pokrenuli Korejski rat od 1950. do 1953. godine, kao i sudjelovali u puču (zajedno s britanskom MI6) za svrgavanje iranskog premijera Mosaddegha i tako izbacili iz kolosijeka stoljeće i pol iranske borbe za suverenitet - veliki  dio svijeta se i dalje nadao da Sjedinjene Države nisu u potpunosti podlegle zovu carstva.

Iz tog je razloga održana Bandungska konferencija, konferencija za koju vjerojatno nikada niste čuli, gdje je više od polovice svjetske populacije bilo zastupljeno, i gdje se pozivalo na pravo na samoodređenje. Te su se zemlje nadale kako će SAD podržati prijedlog, jer su shvaćale da je malo vjerojatno da će uspjeti u svom prkosu protiv sustava imperija bez američke potpore.

Također su shvatili kako su temeljna načela Sjedinjenih Država upravo isti cilje i nadali su se da će se Amerikanci sjetiti svog izvornog cilja, te s njima nastupiti protiv carstva.

Konferencija u Bandungu je održana u travnju 1955. godine i bila je prva velika azijsko-afrička konferencija u povijesti. Njenih pet organizatora su bili: Indonezija, Indija, Šri Lanka (bivša britanska kolonija Cejlon), Mianmar (bivša britanska kolonija Burma) i Pakistan (svi tek izašli iz ruku britanskog i nizozemskog kolonijalizma). Konferencija je trajala šest dana i održana je u Bandungu, Zapadna Java, Indonezija. Sudjelovalo je 29 zemalja, što predstavlja ukupnu populaciju od 1,5 milijardi ljudi, odnosno 54% svjetske populacije u to vrijeme.

Navedeni ciljevi konferencije bili su promicanje afro-azijske gospodarske i kulturne suradnje, kao i suprotstavljanje kolonijalizmu ili neokolonijalizmu bilo koje nacije. Konferencija je bila važan korak prema konačnom stvaranju Pokreta nesvrstanih, što je bio pokušaj da se izbjegne polarizirani svijet Hladnog rata između komunističkih i kapitalističkih država. Oslanjajući se na načela dogovorena na Konferenciji u Bandungu 1955. godine, Pokret nesvrstanih je osnovan 1961. godine u Beogradu, u Jugoslaviji, na inicijativu indijskog premijera, Jawaharlala Nehrua; predsjednika Gane, Kwamea Nkrumaha; predsjednika Indonezije, Sukarna; predsjednika Egipta, Gamala Abdela Nassera i predsjednika Jugoslavije, Josipa Broza Tita.

Svi ovi ljudi na gornjoj slici bili su izabrani za vođe svojih zemalja koji su bili sljedbenici američkog sustava i još uvijek su imali veliku nadu kako će se Sjedinjene Države vratiti svojim korijenima - antiimperijalističke svjetske sile. 

To je uvelike ono što je činilo duh Bandungske konferencije, kao što se vidi iz ove izjave Sun Yat-sena, prvog kineskog predsjednika Republike Kine, u njegovoj knjizi "Pravo rješenje za kinesko pitanje" (1904.):

"Raditi na spasenju Kine isključivo je naša dužnost, ali kako je problem nedavno postao svjetski interes, mi, kako bismo bili sigurni u naš uspjeh... moramo apelirati posebno na ljude Sjedinjenih Država za vašu sućut i podršku, moralnu ili materijalnu, jer ste vi pioniri zapadne civilizacije u Japanu, jer namjeravamo oblikovati našu vladu prema vašoj; iznad svega, jer ste vi pobornik slobode i demokracije. Nadamo se da ćemo među vama pronaći mnoge Lafayetteove.”

U uvodnom govoru na konferenciji u Bandungu, predsjednik Sukarno (jedan od njezinih vodećih organizatora) je govorio:

"Danas je poznata obljetnica te bitke - protiv kolonijalizma. 18. travnja 1775. godine, prije samo 180 godina, Paul Revere jahao je u ponoć kroz krajolik Nove Engleske, upozoravajući na približavanje britanskih trupa i na početak Američkog rata za neovisnost, prvog uspješnog antikolonijalističkog rata u povijesti. O ovoj ponoćnoj vožnji pjesnik Longfellow je napisao:

“Vapaj prkosa a ne straha,

Glas u tami, kucanje na vratima,

I riječ koja će zauvijek odjekivati...”

Da, odjekivati će zauvijek. Ta bitka, koja je započela prije 180 godina, još nije u potpunosti dobivena.

… Kolonijalizam također ima svoju modernu odjeću, u obliku ekonomske kontrole, intelektualne kontrole, stvarne fizičke kontrole od strane male, ali tuđe zajednice unutar nacije… Moramo obratiti posebnu pozornost na to da načelo koje se obično naziva 'načelo živi i pusti živjeti' – označite, ne kažem načelo laisser-faire, laisser-passer, liberalizma, koje je zastarjelo – prije svega primijenimo najpotpunije unutar nas, naše vlastite azijske i afričke granice.”

U travnju 1954. godine, neposredno prije Ženevske konferencije o Vijetnamu; Zhou Enlai, premijer Narodne Republike Kine je  inicirao bilateralne sporazume s Indijom (pod vodstvom Nehrua) i s Mjanmarom (pod vodstvom U Nua) koji su uspostavili pet načela miroljubive koegzistencije. Ova inicijativa Zhoua, Nehrua i U Nua postala bi središnji koncept koji motivira Duh Bandunga.

Panchsheel ili pet načela suživota je bio novi skup načela za vođenje međunarodnih odnosa, koji bi odražavali težnje svih nacija da zajedno žive i napreduju u miru i skladu. Bila je to miroljubiva ponuda kao alternativa ratnohuškačkoj doktrini hladnog rata:

Godine 2005. je Ministarstvo vanjskih poslova Indije izdalo pamflet povodom 50.-te godišnjice Panchsheela:

"Vječna važnost Panchsheela temelji se na njegovim čvrstim korijenima u kulturnim tradicijama njegovih začetnika, dviju najstarijih civilizacija na svijetu. Veza koja je uspostavljena širenjem budizma u Kini je postavila povijesnu osnovu za formuliranje načela Panchsheela u Indiji i Kini.

Na 50. godišnjicu Panchsheela, možemo bez oklijevanja reći da njegova relevantnost, kao što je utjelovljena u Zajedničkoj izjavi iz 1954. godine, danas jednako blista kao i kada je prvi put zamišljen. Panchsheel je razvijen u kontekstu postkolonijalnog svijeta u kojemu su mnogi tražili alternativnu ideologiju posvećenu miru i razvoju svih.

Pedeset godina kasnije, svijet sada traži alternativu kontradiktornim konstruktima koji su dominirali u doba Hladnog rata. Zemlje diljem svijeta usredotočuju se na stvaranje proširenih i međusobno podupirućih aranžmana, te pokušavaju definirati novi ekonomski, društveni i politički svjetski poredak u kontekstu globalizacije, netradicionalnih sigurnosnih prijetnji i težnje za multipolarizacijom.

Danas Panchsheel može pomoći svijetu da se odmakne od tradicionalnih koncepata ravnoteže moći i konkurentske sigurnosti, posljedične potrage za neprijateljem i predviđanja aktivnosti na sukobima, a ne na suradnji.

…Ono što danas treba naglasiti jest da načela Panchsheela nisu samo načela osnaživanja, već su i načela vodilja koja sadrže određeni kodeks ponašanja. Njihova bit je neuporaba moći, pristup tolerancije, 'živjeti svoj život, učiti od drugih, ali se niti uplitati niti biti ometan', i obveza da činite drugima ono što biste htjeli da oni čine vama. Možda nije naodmet u svijetu koji traži moralne sigurnosti naglasiti ovu poruku Panchsheela.”

Britansko zapovjedništvo za jugoistočnu Aziju (SEAC) aka Spasimo azijske kolonije Engleske!

Prije nego što je Drugi svjetski rat uopće i završio, Churchill je već 1943. godine na konferenciji u Quebecu uspostavio Britansko zapovjedništvo za jugoistočnu Aziju (SEAC), sa sjedištem u Kandyju na britanskom Cejlonu (danas Šri Lanka), s admiralom  Louisom Mountbattenom na čelu.

Ono što se ovdje dogodilo jest bila podjela jugoistočne Azije između Pacifičkog zapovjedništva generala MacArthura (SAD) i Mountbattenova SEAC-a (UK). Britanci su dobili Burmu (danas Mijanmar) i Malaju (danas Malezija), koje su bile prije njihove  kolonije, uz: Tajland, Singapur i Sumatru. Ali, oni time nisu bili zadovoljni i nastavili su vršiti pritisak na Sjedinjene Države neka im dopuste prioritet u “oslobađanju” cijele ove regije.

Namjera SAD-a, kada su pristali na uspostavu SEAC-a, bila je u tome da Britanci preuzmu veću ulogu pri porazu japanskih fašista u Burmi, otvarajući tako južnu rutu za opskrbu Kine, zbog pomoći u borbi protiv japanskih fašista.

Međutim, do 1944. godine je Mountbatten uspješno sabotirao ovaj pokušaj, tako da je general Stilwell, zapovjednik američkih snaga u Kini, Burmi i Indiji, zaključio:

“Limey” je američki pogrdni nadimak za Britanca. Neki američki vojnici šalili su se da SEAC zapravo znači: Spasimo engleske azijske kolonije.

Šef britanskih obavještajnih operacija u Kini je bio John Keswick, predsjednik 'Jardine Matheson', glavnog igrača u trgovini opijumom koja je bila nametnuta Kini protiv njezine volje, što je kulminiralo kineskim gubitkom dva Opijumska rata protiv Britanije. Keswicku i njegovim specijalnim operacijama naređeno je neka napuste Kinu 1942. godine. 

General Wedemeyer, koji je bio zapovjednik vojske Sjedinjenih Država i koji je služio u Aziji tijekom Drugog svjetskog rata (od listopada 1943. do kraja rata), prepoznao je kako je jedan od glavnih razloga zašto KPK (Komunistička partija Kine) i Kuomintang nisu mogli formirati savez protiv Japanaca - upravo bila britanska sabotaža i poticanje. Britanci su igrali istu staru imperijalnu igru ​​raspirivanja zle krvi, koja se već prije razvila između dviju skupina, opet su zaigrali prastaru igru: ​​zavadi pa vladaj. KPK je prepoznala kako bi ovo u konačnici dovelo do balkanizacije Kine, tj. ako unija Kine protiv japanskih imperijalista ne bude istaknuta kao prioritet broj jedan prije svega.

Stvarni cilj ove britanske politike otkriven je u članku u londonskom 'Daily Mailu', u listopadu 1945. godine:

"....naš američki saveznik nije obeshrabrio antibritansku psihologiju. Američki propagandisti radili su od Lanchowa, ulaza u Tibet, do pustinje Gobi u Mongoliji... Veliki plan za pregradu Yangtzea, poznat kao 'Uprava doline Yangtze', biti će jedan od najvećih inženjerskih ugovora modernog doba... Njihovi su geolozi gazili starim karavanskim stazama, do rubova Tibeta i divlje zapadne plemenske zemlje.”

Drugim riječima: Britanci su već prije više od pedeset godina identificirali "prijetnju" nezavisne Kine, koja je bacila oko na velike industrijske projekte, kao što je: brana Yangtze (sada dovršena kao brana Tri klanca) i rekonstrukcija starog Puta svile (sada središte kineske razvojne politike pod imenom Eurasian Land-Bridge). I onda, kao i danas, postoji veliki pritisak na SAD neka ne surađuju s Kinom na tako velikim projektima. I onda, kao i danas, Britanija i SAD smatraju 'Pojas i put' prijetnjom zapadnoj hegemoniji, čak su otišli toliko daleko da su BRI nazvali prijetnjom nacionalnoj sigurnosti.

Projekti poput Istraživanja sliva rijeke Mekong po uzoru na Upravu doline Tennesseeja su odlagani desetljećima ili nikada nisu  niti izgrađeni, poput kanala Kra ili Tajlandskog kanala, koji bi povezivao Tajlandski zaljev s Andamanskim morem, preko prevlake Kra u južnom Tajlandu. Predviđeno je da bi takav kanal poboljšao promet u regiji, slično kao kod Panamskog ili Sueskog kanala, te bi znatno povećao životni standard i razvoj u okolnim područjima.

Ovo razotkriva pravu namjeru doktrine Hladnog rata, koja traje i dan danas - nikada nisu gledali na komunizam kao na prijetnju, nego uzrokom nacionalizma (kojeg su komunisti češće podržavali) - budući da se pod nacionalizmom industrijalizacija smatra temeljnom za oslobođenje naroda. Oslobađanje naroda i stvaranje suverenih nacionalnih država smatra se pravim neprijateljem sustava imperijalizma, koji je danas realnost zapadnog političkog okvira.

Primjedbe generala Stilwella i generala Wedemeyera dodatno pokazuju kako je američku vanjsku politiku preotela britanska vanjska politika, nakon smrti predsjednika Roosevelta. Roosevelt je umro 12. travnja 1945. godine. Dva tjedna kasnije održana je prva konferencija Ujedinjenih naroda, 25. travnja do 26. lipnja 1945. godine.

Na prvoj konferenciji Ujedinjenih naroda Lord Cranborne je govorio: