U konačnici, nije komunizam ili kapitalizam potkopao zapadni nacionalizam....

Ogromna je pogreška poistovjetiti židovsko-kapitalističku izmišljenu 'Budnost' s komunizmom i kladiti se u budućnosti na savezništvo sa židovskom desnicom - koja je pakleno na putu degradacije svih goy identiteta prema ropstvu Sionu.

Netko bi mogao predstaviti teorijski slučaj marksizma ili komunizma kao suprotstavljenih nacionalizmu. Uostalom, marksizam se razvio kao međunarodni pokret koji je povezivao 'radnike svijeta' protiv njihovih tlačitelja, tj. ako su kapitalisti izvršili svoj utjecaj na globalnoj razini, onda su i radnici morali razmišljati dalje od 'sitnih' nacionalnih interesa.

U teoriji je sve ovo bilo točno.

Ali, u povijesnoj praksi, komunizam nije nužno bio antinacionalistički. Osobito nakon inzistiranja Josefa Staljina na razvoju 'socijalizma u jednoj zemlji', što je bilo u suprotnosti s planom Leona Trockog za svjetsku revoluciju (koji se zapravo usredotočio na Njemačku kao glavni motor socijalističke revolucije), komunizam je počeo poprimati nacionalistički karakter. Obzirom na 
multietnički, multireligijski i multikulturalni sastav Sovjetskog Saveza (u suštini nasljednika Ruskog Carstva), razne su nacionalnosti povremeno bile potiskivane i brutalizirane u službi ideologije ili sovjetskih geopolitičkih interesa.

Doduše, rani Sovjetski Savez nije bio nastavak ruske dominacije ili hegemonije nad neruskim skupinama, već više kao neruska osveta Rusiji, jer su se vrhovni čelnici većinom sastojali od etničkih manjina i oni su predsovjetski sustav smatrali velikoruskim šovinizmom; iako vladajuća dinastija Romanov, i mnogi članovi elita, nisu sami bili etnički Rusi.

Etnički identitet i kulturno naslijeđe preživjeli su, čak i napredovali, u komunizmu iz dva ključna razloga. Jedan je bio pragmatizam, jer je radikalna agenda brisanja svih etničkih i kulturnih razlika (u cilju stvaranja Novog čovjeka) bila težak zadatak za ovaj politički eksperiment u nastajanju. Smatralo se korisnijim obraćati se različitim etničkim zajednicama, uz obećanje komunizma kao njihovog zaštitnika i jamca nego ukidača, tj. iako bi komunizam inzistirao na socioekonomskoj pravdi i egalitarizmu, on ne bi narušio bogatstvo različitih kultura.
Osim toga, iako je sovjetsko poduzeće često određivalo masovna kretanja stanovništva radi ispunjenja industrijskih projekata; slobodno kretanje - temeljeno na individualnoj inicijativi, zajednička značajka američkog iskustva - bilo je ograničeno. To dalje znači kako je veći udio etničkog stanovništva ostao više-manje na teritorijima svojih predaka.
Nadalje, relativno potiskivanje popularne kulture (u zapadnjačkom konzumerističkom smislu) značilo je da su narodna kultura i nasljeđe igrali istaknutu ulogu u definiranju nečijeg osjećaja identiteta i mjesta, dok je sveprožimajuće uzdizanje i širenje pop kulture dovelo do brze homogenizacije u SAD-u, kao i u zapadnoj Europi.
Za dobrobit društvene stabilnosti, komunisti su smatrali kako je narodna kultura i etničko naslijeđe manje prijeteći od popularne kulture, koja je bila neodvojiva od logike kapitalizma. Dakle, ako je kapitalistička kultura nastojala natjerati svakoga u SAD-u i diljem Europe (i cijelog svijeta) neka se oblikuje prema trendovskim idolima, kao što su: Elvis Presley, Beatlesi i 007 -  komunizam je stavio veći naglasak na kulture ukorijenjene u tradiciji i folkloru.

Veliki problem u aktualnim raspravama o politici i svjetskim poslovima su česte pogrešne dijagnoze događaja i njihovih posljedica. Mnogo toga se čini s namjerom, uglavnom iz straha od židovske nadmoći (i njenih prevarenih komesara), iako, svakako, čini se kako i mnogi ljudi istinski gutaju nametnutu službenu ili odobrenu liniju.

Uzmimo za primjer slučaj Mađarske.

Viktor Orban bi htio da povjerujemo kako je globalistička Soroševska zavjera za potkopavanje mađarske nacionalnosti, kulture i nasljeđa na neki način povezana s komunističkom prošlošću njegove zemlje. Drugim riječima: 'probuđene' snage otvorenih granica, antibijelačke ideologije, antikršćanske virulencije i globohomo su samo ponavljanja komunizma. Protiv ove 'ljevičarske' prijetnje, Mađari moraju biti postojani u sjećanju na mračne dane radikalne ljevičarske vladavine, te se udružiti sa cionistima i europskom desnicom (i MAGA-om) - kako bi se oduprli i na kraju prevladali. Ali, ima li ovo stvarno smisla?

Iako je u komunizmu bilo mnogo toga pogrešnog, kada je on predstavljao egzistencijalnu prijetnju mađarskoj nacionalnosti, identitetu i kulturi? Zar je komunizam nastojao otvoriti mađarske granice beskrajnim valovima stranaca, osobito ne-Europljana? Da li je promicao kulturnu degeneraciju, poput slavljenja sodomije i drugih kvazi-seksualnih izopačenosti? Jesu li se Mađari sramili toga što su Mađari? Jesu li Mađari bili uskraćeni za svoju povijest ili baštinu?
Dakle, moć Crkve je sigurno bila potisnuta u Mađarskoj, ali su Mađari imali pravo na bogoslužje na osobnoj razini. U najmanju ruku, nitko ne bi niti pomislio na kićenje crkava simbolima seksualne degeneracije i izopačenosti, fenomenu koji je zahvatio kapitalistički Zapad, gdje su crkve sa simbolima 'budnosti' (obično Negrolatry ili Globohomo) postale uobičajen prizor.

Dok je komunizam u Mađarskoj bio ekonomski restriktivan i suzbio je privatno poduzetništvo, nije niti u kojem obliku pokušao izbrisati mađarsku naciju - njen narod, kulturu i povijest - i zamijeniti je hordama stranaca. Premda su Židovi, kao i u Sovjetskom Savezu, bili istaknutiji u ranim fazama komunističke vladavine, vlast je kasnije uglavnom bila u rukama etničkih Mađara.

Također je vrijedno istaknuti kako je Sovjetski Savez dopuštao, čak i poticao, neku vrstu vazalnog nacionalizma, tj. mađarski nacionalizam nije bio problem sve dok bi ostajali lojalni Sovjetskom bloku. Iako vazalni nacionalizam nije bio najpoželjniji oblik nacionalizma, koji bi u idealnom slučaju trebao biti suveren, ipak je dopuštao patriotizam i nacionalno očuvanje, iako unutar šireg okvira komunističkog carstva. Za razliku od Japana koji je podupirao marionetski režim u Mandžuriji, samo zato da bi Japanci kolonizirali i preuzeli vlast, Sovjeti nisu imali planove kolonizacije i preuzimanja svojih vazala u Istočnom bloku. SSSR je tolerirao nacionalizam u tim nacijama - sve dok nije bio antisovjetski.

Sovjetska dominacija bila je djelomično ideološka, ​​ali i geopolitička. Sovjeti (ili Rusi) su se bojali, kako se ispravno i pokazalo u stvarnosti nakon hladnog rata, kako gubitak ijednog od njihovih istočnoeuropskih vazala nije toliko signalom nacionalne neovisnosti, nego još jedan pijun na strani antisovjetskog (ili antiruskog) Zapada. Doista, Rusi su to otkrili ubrzo nakon Hladnog rata, kada je Sovjetski Savez (u stanju brzog raspada) odlučio pustiti svoje bivše istočnoeuropske saveznike neka odu svojim putem. Ako ništa drugo, Rusi su otišli još dalje i predsjedali su raspadom Sovjetskog Saveza, pri čemu je svaka bivša sovjetska republika izabrala vlastiti sustav vlasti i nacionalni program.

No, ono što je uslijedilo nije bio toliko uspon novih nacionalizama, već širenje Zapadnog Carstva predvođenog SAD-om pod kontrolom Židova. Obzirom na teško stanje istočnoeuropskih nacija i bivših sovjetskih republika, njihove su elite bile više nego spremne žrtvovati nacionalne suverenitete kako bi se pridružile zapadnom taboru, s njegovom bogatom torbom nagrada. Tako se NATO proširio prema istoku, a SAD su prodrle u razne republike, koje su sada okruživale znatno smanjenu Rusiju.
Nadalje, zapadnjačka agenda u tim regijama nije bila jačanje nacionalnog identiteta i patriotizma, osjećaja oslobođenja nakon desetljeća komunističke represije i sovjetske dominacije, već njihovo pretvaranje u satrapije globalizma - pri čemu bi nacionalni identitet i nacionalna sigurnost bili žrtvovani na oltaru obožavanja Židova (cionizma i holokaustizma), globohomoizma i negrolatrije. U svakoj bivšoj naciji pod sovjetskom dominacijom i bivšoj sovjetskoj republici, ista globalistička trifekta Židova, homosa i crnaca, promicana je nauštrb nacionalnog identiteta, kulture i nasljeđa....identične igre s kojom je židovska moć duboko transformirala zemlje kapitalističkog Zapada. Čak i kada je Zapad poticao nacionalizam, to je obično prije bio oportunizam nego idealizam, smicalica poticanja sektaštva, kako bi se još više oslabile veze i kako bi se dobro uspostavljena država razbila na manje dijelove, zbog lakšeg gutanja u Novi svjetski poredak. Jugoslavenska tragedija, npr. Naravno, i Ukrajina.

Je li kapitalizam bio pravi neprijatelj nacionalizma? Iako je kapitalizam učinio previše kako bi nagrizao nacionalnost i tradicionalizam svojim naglaskom na: individualizmu, konzumerizmu, hedonizmu, dinamizmu i modi - on nije bio ključni čimbenik. Prije židovskog preuzimanja Anglosfere (a time i cijelog Zapada), kapitalističke SAD pod anglo-američkom vlašću su  također dopuštale neku vrstu vazalnog nacionalizma, za svoje satelite ili klijentske nacije. Iako su te nacije morale ostati pod američkom hegemonijom, svaka je unutar svojih granica mogla isticati vlastite oblike nacionalizma. Njihov osjećaj patriotizma, kulturnog nasljeđa i etničkog samoodržanja, nije bio doveden u pitanje. Postali su problematični samo onda kada bi se usudili osloboditi američke hegemonije, osobito s ciljem da se pridruže komunističkom taboru iz ideoloških ili geopolitičkih razloga.
Inače, SAD nisu bile uznemirene zbog povećanja japanskog ponosa u Japanu, talijanskog ponosa u Italiji, meksičkog ponosa u Meksiku, grčkog ponosa u Grčkoj, turskog ponosa u Turskoj, itd. Dok su američki internacionalisti željeli da druge zemlje usvoje američki sustav i osnovni skup univerzalnih načela utemeljenih na zapadnoj civilizaciji, nisu imali nekakav veliki plan guranja Velike Zamjene u vazalne zemlje, degradiranja njihove kulture negrolatrijom i globohomoom ili prijetnje uništenjem, zato jer se ne klanjaju cionistima s dovoljno poštovanja. Doista, ako je kapitalizam bio toliko štetan za nacionalizam i etnički identitet, zašto je kapitalistički Zapad toliko gorljiv u svojoj podršci židovskom identitetu i cionističkom pothvatu? Ako je kapitalizam inherentno antinacionalistički, trebao bi biti jednako suprotan ideji židovske domovine, kao i idejama britanske domovine, francuske domovine, poljske domovine ili mađarske domovine.

Na kraju, najveći neprijatelj goy nacionalizma nije bio ni komunizam ni kapitalizam, već židovski suprematizam i to duguje određenom načinu razmišljanja koji je raširen među religioznim i sekularnim Židovima, tj. bez obzira na njihove stavove o duhovnim stvarima, oni dijele etnocentrizam židovskog identiteta.
Židovstvo se razlikuje od većine etničkih identiteta i velikih religija u svojoj fuziji identiteta i svetosti. Biti Nijemac, Talijan, Francuz, Turčin ili Meksikanac je jednostavno etnička stvar. Iako bilo koja etnička pripadnost može biti šovinistička, npr. “Mi Talijani smo najbolji na svijetu!”; supremacizam nije svojstven većini identiteta. Biti Burmanac ili Bugarin, jednostavno znači kako ste burmanskog ili bugarskog podrijetla. Što se tiče dviju najvećih svjetskih religija, kršćanstva i islama, privrženost ili odanost definiraju vjerovanje, vjeru ili uvjerenje; više nego identitet. Čovjek nije kršćanin po krvi samo zato što su mu roditelji kršćani. Isto vrijedi i za islamsku vjeru. Dok muslimanski roditelji mogu odgajati svoju djecu da budu dobri muslimani, nitko nije musliman rođenjem. Čovjek mora odrastati usvajajući i prakticirajući vjeru. Ne postoji takva stvar, kao što je kršćanska krv ili muslimanska krv, postoji samo kršćanski duh ili muslimanski duh koji netko usvaja kao svoj.

Nasuprot tome, židovstvo kaže kako su Židovi rođeni sa svetom krvlju, tj. sama činjenica da ste rođeni kao Židov čini nekoga članom posebnih 'Odabranih' Jedinog Pravog Boga. To samim tim znači kako je Židov jednostavno rođen superiorniji od goya. Čak i bez ikakvog truda da budu pobožne osobe ili pristojni građani, Židovi kozmičkim nalogom imaju pravo na superiornost,  samo na temelju podrijetla. Ovo sugerira zašto su sekularni Židovi, usprkos svom iskazanom liberalizmu ili racionalizmu, skloni dijeliti suprematističke stavove religioznih Židova. Čak i bez duhovnog elementa, postoji uporan osjećaj kako je židovstvo posebno, i to samo na temelju identiteta (Židovi su se tisućama godina držali uvjerenja da je njihov identitet sinonim za svetost).

Židovski supremacist se hvali zavjerom za uništavanje svih Goy naroda: 

https://www.bitchute.com/video/zJLCDOLMi0u6/

Dok bilo koji identitet može imati suprematističke stavove - suprematizam je ispečen u kolaču židovstva - koje je zamišljeno kao duhovni tribalizam. Moglo bi se reći kako je sličan mit bio u srži šintoizma, koji je (posebno u svojoj modernoj politiziranoj verziji) tvrdio kako je japansko-yamato rasa posebna, jer dijeli istu krv s božanskim carem (koji se smatra živim bogom). No, ovdje postoje i ključne razlike. Za razliku od Židova, koji su uvijek inzistirali na tome da je njihov Bog jedini Bog, Japanci nisu tako tvrdili. Umjesto toga, Japanci su vjerovali kako su Japanci jedno s bogovima koji su jedinstveni isključivo za Japan, čime ipak priznaju kako drugi narodi i kulture imaju svoje vlastite bogove, duhove i kozmologije. “Mi imamo svoje vlastite bogove, a vi imate svoje vlastite bogove”, nije toliko arogantna kao židovska tvrdnja: “Postoji samo jedan pravi Bog i On nas je izabrao, a svi vaši bogovi su lažni.” Nadalje, dok su Japanci bili ograničeni na Japan u povijesnoj izolaciji; židovska dijaspora je označila kako se goji na raznim mjestima moraju boriti s plemenom i koje je sebe smatralo Plemenom, jedinim posebnim i vrijednim identitetom kojeg je izabrao Bog. Posljedica toga je da nežidovi postoje uglavnom zato da služe i umiruju Židove, čija je krv sveta po rođenju.
Također, Japan je izgubio Drugi svjetski rat, odnosno Pacifički rat, te je njihov božanski bog-car bio prisiljen pristati na ulogu komične svjetovne i ceremonijalne figure, nešto poput azijskog Charlieja Chaplina. Tako je zauvijek izgubljena duhovna veza između japanskog naroda i božanstva (kojega je personificirao car).

Nasuprot tome, kult holokausta koji je nastao iz pepela Drugog svjetskog rata, uzdigao je Židove još stepenicu višlje. Ako je, prije Shoaha, židovski osjećaj pretjeranog samopoštovanja (gotovo na granici megalomanije) bio sadržan unutar židovske zajednice, onda je posvećenje te tragedije u konačnu pripovijest (o svetim Židovima koje je masovno ubijao Utjelovljeni vrag u liku Adolfa Hitlera i nacista) univerzaliziralo židovsku svetost u očima goya, po cijelom svijetu. Holokaustizam je evangelizirao kako su Židovi umrli za grijehe goya, koji su opet opsjednuti zlim duhovima 'antisemitizma'.
Za mnoge goje su pretučeni Židovi, koji su preživjeli Drugi svjetski rat, izgledali su kao bezopasno izgladnjelo mladunče tigra,  kojemu je potrebna sva posebna njega i ljubav. Nisu imali pojma kako će ovaj tigrić izrasti u vrhunskog predatora, grabežljivog tigra, koji ima toliki apetit da bi požderao cijeli svijet.

Stew Peters proziva idolopoklonstvo Sionu, od strane Donalda Trumpa: 

https://www.bitchute.com/video/5s2mB7NMB66Q/

Kada se ljudi poput Viktora Orbana bune protiv globalizma, EU projekta, 'buđenja' sličnog komunizmu ili Sovjetskom carstvu, jesu li iskreni (i glupi) ili igraju trošnu verziju 4D šaha, temeljenu na pretpostavci kako je židovska nadmoć toliko neodoljiva, te se jednostavno ne može odbiti, unatoč tome što je glavni krivac za bolest Zapada (i Ostatka svijeta, također)?
Ali zapravo, kakve je veze komunizam imao s oligarhijskim kapitalizmom, ekonomskim temeljem globalizma, s onima poput Georgea Sorosa, ili Blackrocka kojim opet upravljaju Židovi, koji se neprekidno poigravaju sa svijetom? Sovjetski Savez i komunizam možda su bili kulturno represivni (osobito u područjima pop kulture i avangardnog modernizma), ali da li su ikada  promicali degeneraciju, dekadenciju i seksualnu izopačenost, posebice kao osnovu nove vrste kvazi-duhovnosti?
Komunizam mora odgovarati za svoje brojne zločine, ali obožavanje anusa Harveyja Milka nije jedan od njih. Iako je komunizam suosjećao s Trećim svijetom u njegovoj borbi da se oslobodi hegemonije zapadnog imperijalizma, kada je veličao jednu etničku skupinu ili rasu, bili to Židovi ili crnci ili bilo koja druga, kao zaslužujuću i sa više naklonosti, čak i laskanja?

Ne sjećam se komunističkih gradova opterećenih neredima, pri obožavanju određene rase. BLM nemiri više su nalikovali predrevolucionarnim pogromima. Ne sjećam se da je Sovjetski Savez pozivao mase na pobunu iz posebnog poštovanja prema određenoj rasi ili etničkoj skupini. Staljinizam je službeno odredio određene klase za uništenje, ali nije se radilo o etničkom favoriziranju.

Politička desnica često optužuje 'wokeness' za radikalnu agendu egalitarizma, ali otkada to 'wokeness' izražava jednake simpatije za sve skupine? Ako ništa drugo, fiksirano je na uzdizanje crnaca i homosa/transvestita; oboje posebno odabranih od strane Židova, iznad svih ostalih, kao i na suzbijanje suosjećanja prema žrtvama cionizma i židovskog suprematizma. Oni koji poistovjećuju propalestinske prosvjede s 'buđenjem', oni brkaju korelaciju s uzročno-posljedičnom vezom. Iako je istina da je priličan broj propalestinskih simpatizera također bio uključen u politiku 'buđenja', njihova nova strast zapravo je bijeg iz rezervata 'buđenja' ili plantaže, nešto nepredviđeno i neželjeno od strane židovskih oligarha i komesara, koji su financirali i oblikovali 'buđenje' i sve njegove varijante - uglavnom kako bi ponizili i moralno podjarmili bijelce; njihov inferiorni način pomirenja za bijele goje. Sve se svodi uvijek na pitanje: "Je li to dobro za Židove?". Razmislite o tome kako se navodno 'progresivni' Bill Ackman preko noći pretvorio u Billa Eichmanna, u svojoj podršci 'Doslovno Hitleru' Donaldu Trumpu, sve u nadi da će GOP još i više slijepo podržati 'genocid u Gazi'.

Srećom, neki moroni u pokretu 'probuđenih' su konačno spojili 2 i 2, te su shvatili kako je židovska moć najveći supremacizam, zapravo onaj koji je uronjen u rasni supremacistički genocidni čin. Platili su cijenu što su ovo primijetili. Osobe poput Grete Thunberg, nekada célèbre u 'progresivnim' krugovima, kojima su isto dominirali Židovi, odjednom su postale persone non-grata u globalističkim medijima.

Dok sadašnja EU ima određene sličnosti sa starim Sovjetskim Savezom, razlike su još i veće. Sovjetski Savez uglavnom je držao svoje građane unutra, a strance vani. Doista, činjenica kako se raspao na različite republike nakon raspada sugerira kako ipak komunizam nije bio egzistencijalna prijetnja nacionalnostima. One jesu bile ekonomski potisnute, ali ne etnički ili kulturno negirane. Da je Sovjetski Savez bio odlučan u brisanju svih nacionalnosti, onda nacije poput: Litve, Estonije, Latvije, Gruzije, Kazahstana, Armenije, Uzbekistana, itd....ne bi opstale i nastale iz pepela komunističke vladavine. To je još točnije sa Istočnim blokom, s nacijama poput: Poljske, Bugarske, Mađarske, Rumunjske i Čehoslovačke, koje su se pojavile u netaknutim nacionalnim uvjetima. Dok ih je komunizam ekonomski i tehnološki kočio, ipak nije predstavljao prijetnju njihovom nacionalnom integritetu i identitetu. Sovjeti su inzistirali na tome da njihove nacije budu podređene Moskvi, ali ih nisu poništili. Sovjetska ideja internacionalizma i ideologije bratstva među ljudima značila je prijateljstvo među komunističkim nacijama, a ne rastvaranje granica i dekonstrukciju kulture i naslijeđa, vrstu agende koja je postala popularna na Zapadu, posebno pod židovskim utjecajem. U svemu tome, dekonstrukcija je isključivo štitila i izuzimala židovski identitet, ali i cionističke interese od sličnog nadzora, ismijavanja i negiranja.

Europski komunizam bio je ekonomski neuspjeh, ali ne i napad na nacionalni ponos i zdravlje. U komunizmu nije bilo kulta mađarske sramote ili poljske krivnje. Obzirom na to da su mnoge nacije Istočnog bloka bile saveznici nacionalsocijalističke Njemačke i sudjelovale u invaziji na Sovjetski Savez, moglo bi se pomisliti kako bi komunisti cijelo svoje stanovništvo opteretili krivnjom zbog suradnje sa Zlim nacistima. No, čak i dok su nacisti i kolaboracionisti ocrnjivani u službenom narativu, nacije u cjelini su bile pošteđene neselektivnih optužbi i zlostavljanja. To je zapravo oštra suprotnost kultu krivnje koji su stvorili Židovi na Zapadu, prema kojemu su se svi Nijemci zauvijek smatrali krivima za holokaust, a svi Europljani bili opterećeni krivnjom za kolaboraciju; Britance i Amerikance se isto kolektivno okrivljuje, jer nisu učinili dovoljno da spase Židove. A zatim, svi bijeli Amerikanci su opterećeni krivnjom zbog pitanja crnaca, čak i oni bijelci koji su stigli kao imigranti NAKON građanskog rata.
Sve je to prilično komično, ili bolje tragikomično, jer je židovski utjecaj osigurao da Rusi nisu dobrodošli na 70. godišnjicu oslobađanja Auschwitza. Zamislite to. Židovi, koji su ljuti na Europljane (pa čak i Amerikance) jer nisu učinili dovoljno da spase Židove od nacista, sada rade s nacistima u Ukrajini i zabranjuju obilježavanje holokausta naciji koja je najviše učinila da se porazi nacistička Njemačka. Takva podlost samo daje legitimitet antisemitizmu.

Nacionalizam je bio u redu u komunističkom svijetu sve dok nije bio šovinistički: Na Zapadu je (pod sve većom židovskom kontrolom) svako izražavanje goy patriotizma i želje za samoodržanjem, postalo osporavano  i nazivano: 'ekstremno', 'puno mržnje', 'bjelački supremacisti', 'ekstremno desno' i/ili 'neonacizam'. Isto tako, sam osjećaj "U redu je biti bijelac" smatra se "bijelom nadmoći", dok je, naravno, neadekvatno poštovanje prema genocidnoj državi Izrael "antisemitizam". To je slučaj: "Ja dobivam glave, ti gubiš repove."

E sad, zašto bi neprijateljskoj skupini bila povjerena sudbina vašeg naroda, kada ona vašem narodu uskraćuje njihov nacionalizam, dok cijelo vrijeme inzistira na tome kako podupire svoju vlastitu ekstremnu vrstu supremacističko-šovinističkog nacionalizma-imperijalizma? Jedno od objašnjenja jest da su elite vašeg naroda nakaradni crvi, koji prodaju svoja tijela i duše onome tko ponudi najviše, a Židovi slučajno imaju najviše 'benjamina'. Drugo objašnjenje jest kako su oni istinski i vjerni pristaše svjetonazora rasne nadmoći, iako uzdižu drugu skupinu kao prave gospodare svijeta. Bilo da se radi o Scofieldovim biblijskim tumperatorima koji Židove smatraju superiornom odabranom rasom, ili Scopes Trial HDB IQ-kultistima koji Židove smatraju superiornom genijalnom rasom - poticajni duh američkog svjetonazora jest kako su Židovi glavna rasa s božanskim pravom činiti što žele, dok je ostatak čovječanstva niski goji, koji samo mogu težiti stjecanju odobravanja ili ispipavanju nekih  usluga od Obožavanih Židova.

Takva trulež nije ograničena samo na evangeliste i HDB-iste, budući da čak i pripadnici europske desnice, poput Viktora Orbana i Marine Le Pen, uvijek podilaze Židovima. Ako devet od deset Židova pljune na njih, oni će i dalje puzati pred tim jednim Židovom, koji im pruži ruku (iako je to isključivo za židovsku korist).
Odanost Izraelu jest kao nekakvo osiguranje za goje koje Židovi mrze. Čak i Rusija održava dobre odnose s Izraelom, zemljom koja je najviše učinila da potkopa ruski pokušaj podupiranja Assadovog režim u Siriji.
Židovi se smatraju toliko svetim, te ako Zapad kojim upravljaju Židovi usmjeri vašu naciju i kulturu na put uništenja, vaša posljednja nada jest obratiti se Izraelu i onima poput Netanyahua u nadi da vaša strana neće biti okaljana kao "antisemitska". "Hej, kako možemo biti 'antisemiti' kada podržavamo cionizam?"
Ali, nema veze što Netanyahu i stranka Likud rade s 'liberalnim' svjetskim židovstvom na širenju židovskog supremacističkog utjecaja. Nije važno da je ono što su Židovi učinili Palestincima samo uvod u njihov rat za brisanje svih goy nacionalnosti.

Ideja kako je jedini način suprotstavljanja Sorosu, u tome da se prigrli Netanyahu, najgluplja je zabluda na svijetu. Je li Putinovo lukavstvo prema Izraelu spriječilo katastrofu u Ukrajini? Pruža li Orbanovo lukavstvo Netanyahuu njegovoj naciji ikakvo olakšanje od beskrajnih uvreda iz EU-a, koja je pod kontrolom Židova? Da li je Le Pen njena predanost cionizmu poštedjela zakona kojim upravljaju njezini neprijatelji i koji primaju zapovijedi za marširanje prema svjetskom Židovstvu?

Ako je krajnje desni Izrael doista u sukobu s navodno 'liberalnim' i 'ljevičarskim' Židovima (koji čine većinu svjetskog Židovstva, kao što se europska desnica uvjerava) - zašto je onda toliko koncentrirana moć židovskih elita diljem Zapada, kako bi osigurali neka goji svih boja (osobito bijelci) bezuvjetno podupiru Izrael i njegov Veliki Izrael, ili tzv. Yinonistički projekt?
George Soros možda nije najbolji prijatelj s Netanyahuom, ali on je heroj za veliku većinu 'liberalnih' Židova - koji nisu ništa manje uronjeni u cionistički projekt, nego što su to neokonzervativci. U čemu je točno razlika između Tonyja Blinkena i Stephena Millera, kada se radi o izraelsko-palestinskom sukobu?

Najnužnije je ponovo procijeniti ideološka objašnjenja koja prevladavaju na desnici, što se tiče izvora nevolja koje opsjedaju Zapad. Zlouporaba ideološke terminologije, brkanje toga što čini ljevičarstvo i desničarstvo su doveli mnoge ljude do pogrešnih pretpostavki, što se tiče i prošlosti i sadašnjosti. Komunizam je bio gospodarska luđačka košulja, ali, barem u istočnoj Europi, nije predstavljao prijetnju patriotizmu, sigurnosti granica i očuvanju kulture. Ako ništa drugo, komunizam je učinio više u zaštiti stupove nacionalnog jedinstva i opstanka, nego što je to činio kapitalistički Zapad.
U svakom slučaju, nije kapitalizam sam po sebi, nego je židovska dominacija (putem kapitalističkog uspjeha) dovela do napada na bijeli identitet, europsku etničku pripadnost, zapadnu kulturu i vrijednosti koje jamče zdravo društvo (koje ima odlučnosti preživjeti i obraniti se od prijetnji).