Donald Trump došao je na dužnost - sada već drugi put - na valu obećanja kako će preokrenuti Washingtonski konsenzus, isušiti močvaru njegovih samoposlužnih mandarina, te držati Ameriku podalje od beskrajnih ratova. Njegova baza je navijala kada je napadao neokonzervativne arhitekte rata u Iraku i Afganistanu; ratove koji su iskrvarili našu riznicu, i što je najvažnije, mnoge naše sinove, zbog nešto više od hvalisanja u salonima Beltwaya i Tel Aviva. Ipak, evo nas, u prvim danima njegova drugog mandata, sa sve glasnijim šaputanjima uobičajenih osumnjičenika: savjetnika i privjesaka koji ga guraju prema napadu na Iran, iznoseći staru laž kako će sve to biti brzo, čisto i jednostavno. Povijest, ta stroga učiteljica koju stalno ignoriramo, govori nam drugačije. Ipak, čini se kako jastrebovi u Trumpovoj administraciji jedva čekaju uništiti još jednu zemlju, koja bi se onda pridružila dugoj, stalnoj tragediji, propalih zemalja na Bliskom istoku; tragedije koje su uzrokovale SAD.
Teren je poznat, zar ne? Brz udarac - možda nekoliko zračnih napada na teheranske nuklearne lokacije, ili zeleno svjetlo za Izrael neka obave prljavi posao - i mule će se raspasti, regija će se onda ponovno stabilizirati, a mi ćemo biti kod kuće do Uskrsa. To je ista melodija koju su ratni huškači pjevušili i 1914. godine, kada su europski čelnici obećali da će se njihovi dečki vratiti iz rovova do Božića. To su također iste obmane koje smo slušali i 2003. godine, kada je Irak prodan kao "cakewalk" - rat koji će sam sebe otplatiti naftom i zahvalnošću. Milijuni života i trilijuni dolara kasnije, još uvijek svjedočimo toj tragediji.
SAD ili izravno bombardira, ili sudjeluje u bombardiranju Houthija, od 2015. godine. Zašto bismo vjerovali ratnim navijačima kako će ovaj put biti uspješniji?
Iran nije Irak iz 2003. godine, niti je neka bezvezna diktatura zrela za transformaciju Predatora. To je 3000 godina stara kultura s populacijom od 85 milijuna, krševitom zemljom (poput planina Zagros), s vojskom ojačanom desetljećima sankcija, ubojstava, vojnih napada, kibernetičkih napada, posredničkih ratova i stalnih prijetnji najviših čelnika Izraela i SAD-a kako će uništiti njihovu zemlju. Islamska Republika provela je godine pripremajući se upravo za ovu borbu: raspršili su svoju imovinu, ojačali su svoju obranu i pronašli saveznike od Hezbollaha do Hutija. Udar ne bi bio kirurški rez; to bi bilo udaranje u stršljenovo gnijezdo, bez vidljivog plana za izlaznu strategiju. Ipak, čini se da savjetnici ratnih jastrebova koji okružuju Trumpa - neki reciklirani iz Bushove ere, drugi željni dokazati svoju čvrstinu - nisu zabrinuti zbog kaosa koji bi pokrenuli. Kaos je njihova igra desetljećima.
Odigrajmo ovo npr. ovako. Prvi dan: bombe padaju, mete gore, dok navijači po kabelskim vijestima proglašavaju pobjedu. Drugi dan: Iran uzvraća: možda projektilima na američke baze u Kataru, ili po brodovima u Hormuškom tjesnacu - odakle protiče petina sve svjetske nafte. Treći dan: skok cijena nafte, pad tržišta, odjednom više ne govorimo o nekoj "ograničenoj operaciji". Hezbollah baca rakete na Tel Aviv, Hutiji blokiraju Crveno more, grupe milicija po Iraku i Siriji ponovno počinju gađati američke trupe. Prije nego što to shvatite, duboko smo do struka u još jednoj močvari, s istim generalima i stručnjacima koji su propali u posljednja tri rata, gdje su tražili još više trupa, više novca i više vremena. Zvuči poznato? Lyndon Johnson poslušao je taj savjet, postao ozloglašen i morao je napustiti politiku.
Jastrebovi će se ovome rugati. Kao što su to radili desetljećima, reći će kako je Iran na rubu kolapsa, kako je tigar od papira, kako stalno odvraćanje zahtijeva odlučnu akciju i kako Trump mora ovdje pokazati svoju snagu. Pozivati će se na Reagana ili Thatchericu, zaboravljajući kako su njih oboje znali kada treba zadržati vatru. Ali, snaga se ne mjeri brojem bombi koje bacite, već je snaga - znati kada treba odustati od loše oklade. Trump, u svom najboljem izdanju, dobiva ovo. Odolio je napadima novinara da bombardira Siriju do zaborava, nakon navodnih Assadovih trikova s kemijskim oružjem. Nagovorio je Kim Jong Una neka se odmakne od ruba bez ispaljenog metka. Trump nije pacifist, ali nije niti budala. Pa zašto je onda dopustio da ga ista klika, koja je navijala za neuspjehe u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji, uvede u ovu čudnu situaciju?
Glavni problem jest društvo koje ga drži i koje ga okružuje. Močvara se nije isušila, samo je nadopunjena novim popisom gostiju. Neki od tih savjetnika vide Iran kao trofej, priliku da pokažu američke mišiće i poravnaju neke svoje stare račune. Drugi su vezani za strane prijestolnice (npr. Rijad, Jeruzalem) i oni bi gledali kako izvršavamo njihove naredbe i uništimo Iran.
Amerika je desetljećima slijedila vanjskopolitičke želje neokonzervativnih cionista. Svaki njihov rat završava ubijanjem, ranjavanjem i izgladnjivanjem stotina tisuća nevinih ljudi. Milijuni postaju beskućnicima. Ciljane zemlje postaju nefunkcionalne, stvarajući generacije novih neprijatelja za SAD. Priča je ista: kažu kako vođa terorizira svoj narod. On je gori od Hitlera i mora otići. Ali, ratni huškači se ne ispričavaju o katastrofalnim rezultatima, kao što su gospodari rata koji danas upravljaju Libijom i Afganistanom, ili kaos i razaranje u Iraku. Sada kada je “strašni” Assad otišao, dotjerana Al Qaeda upravlja Sirijom. Kako to nije alarmantno? Naša je vlast godinama omogućavala i podržavala tu destrukciju.
Kršćanski cionisti ne vape za dva milenija starim kršćanskim zajednicama koje su protjerane iz Iraka, Libije, Sirije i Izraela, kao rezultat ratova koje su oni podržali. Ni ovdje nema nikakve isprike.
Je li moguće da bi ratni huškači, koji pozivaju na napade na Iran, bili savršeno zadovoljni ostavljajući nered iza sebe, poput drugih zemalja, koje su nas natjerali napasti? Kako je to u interesu Amerike? Amerikanaca?
Oni ne razmišljaju o mladim Amerikancima koji će podnijeti najveći teret kada se "cakewalk" pretvori u parolu. Oni samo razmišljaju o svojim političkim gospodarima, a ne o Amerikancima.
Konzervativci su to nekada razumjeli. Oni su bili ti koji su dovodili u pitanje oholost izgradnje nacije, koji su rat vidjeli kao posljednje utočište, a ne kao prvi refleks. Robert Taft i Dwight Eisenhower nisu fetišizirali vojno prekoračenje; znali su kako to bankrotira nacije i nagriza slobodu. Usput smo dopustili da neokonzervativci i njima slični preotmu ovaj pokret, pretvarajući "mir kroz snagu" u "rat za pljesak". Prvi mandat predsjednika Trumpa nagovijestio je povratak toj staroj konzervativnoj mudrosti. Njegov drugi bi mogao zacementirati ovaj stav, ili bi ga mogao prostrijeti na iranski oltar.
Predsjednik bi trebao slušati svoj instinkt, a ne svoje dvorjane. On je sklapač dogovora, a ne gospodar rata. Poznaje umjetnost blefiranja i moć udaljavanja. Iran nije anđeo, njihove ambicije zabrinjavaju, ali nije niti egzistencijalna prijetnja Americi, koja zahtijeva preventivni napad. Diplomacija je radila sa Sovjetima; može raditi i ovdje. Ali, rat? Rat je zamjenski znak koji sve lomi.
Dakle, evo zahtjeva, gospodine predsjedniče: ne nasjedajte na nepoštenu reklamu. Ne dopustite da vas vodi hrpa želja ratnih huškača, koji žele uništiti još jednu zemlju. Trčao si protiv vječnih ratova, zato ne započinji još jedan. Amerika želi poslove, granice, zdrav razum; ne vreće prepune mrtvaca i proračunske deficite. Povijest je puna propalih vođa koji su mislili kako je rat jednostavna stvar. Nikada nije, osobito kada ga potiču ljudi kojima američki interesi nisu prioritet. Po plodovima ih poznajete.
BY: George D. O'Neill za https://www.theamericanconservative.com/
Add comment
Comments