Autoritarna zavjera Von der Leyen - nacionalne demokracije biti će podređene njenoj Komisiji

(Dakle, podaci o obitelji Ove der Leyen su bili dostupni online neposredno prije kovida i brzo ukonjeni tijekom kovida. Vjerojatno ima veze što se šefica EK privatno dogovarala sa šefom Pfizera, putem privatnih poruka, za ogromne novce koje smo svi platili za nabavke cjepiva protiv nepostojeće bolesti. Njena belgijska familija Albrecht su nacistički podupiratelji, njezina američka rodbina (sa majčine strane) su dileri robova. Ti podaci su nestali sa interneta. Kao i činjenice vezane uz njenog muža, njegove i njene veze sa farma kompleksom, ali i sa hanoverskom centralom njemačke protestantske crkve, kojoj su oni bili na čelu. Dugo vremena prođe, ali ipak ponovo izađe. Stoga, želim sa vama podijeliti dva teksta, vrijedna pažnje, na temu Ursule von der Leyen - koja je stvorila novu (nema nikakve veze ništa više vezano sa EU sa onim Zakonom o EU) Europsku komisiju, za koju se čini kako će u potpunosti služiti njenoj posebnoj viziji budućnosti Europe. Stoga je važno poznavati ovu njenu viziju, kao i za povijest njezine obitelji, te upletenost u operaciju Gladio.)

Autoritarna zavjera Von der Leyen - nacionalne demokracije biti će podređene njezinoj Komisiji

Autor: Thomas Fazi

Europska unija uskoro ulazi u ono što bi se moglo pokazati kao najzloslutnija faza u njenoj problematičnoj povijesti. Za nekoliko tjedana, nova Europska komisija Ursule von der Leyen službeno će preuzeti dužnost, a tada će ona imati gotovo neometanu kontrolu nad politikom bloka.

Kada je von der Leyen prošlog mjeseca predstavila sastav i organizacijsku strukturu nove Komisije (čak su i mainstream mediji,  koji su tipično naklonjeni Bruxellesu) bili prisiljeni priznati kako je ono što je ona izvela ništa drugo do državni udar. Stavljajući lojaliste u strateške uloge, marginalizirajući svoje kritičare i uspostavljajući kompliciranu mrežu ovisnosti i preklapajućih dužnosti, koje sprječavaju bilo kojeg pojedinca da stekne pretjerani utjecaj, predsjednica Komisije postavila je pozornicu za neviđeno nadnacionalno "grabljenje moći" koje će dodatno centralizirati vlast u Bruxellesu — točnije, biti će centralizirano u rukama same von der Leyen.

Ona je zauzeta transformacijom Komisije "iz kolegijalnog tijela u predsjednički ured", primijetio je Alberto Alemanno, profesor prava EU na HEC Paris. Ali, ovo je vrhunac dugotrajnog procesa. Povjerenstvo već duže vrijeme kradomice širi svoje ovlasti, evoluirajući od tehničkog tijela u punokrvnog političkog aktera - što je rezultiralo velikim prijenosom suverenosti s nacionalne na nadnacionalnu razinu, nauštrb demokratske kontrole i odgovornosti.

Ovo "komisioniranje" sada je podignuto na potpuno novu razinu.

Razmotrite vanjsku politiku bloka, a posebno njegovu obrambenu i sigurnosnu politiku. Prošlo je relativno nezapaženo kako je von der Leyen iskoristila ukrajinsku krizu, kako bi potaknula proširenje izvršnih ovlasti Komisije odozgo prema dolje, što je dovelo do de facto nadnacionalizacije vanjske politike EU (unatoč činjenici da Komisija nema formalne nadležnosti nad takvim stvarima) - istovremeno osiguravajući usklađenost bloka sa (ili, bolje rečeno, podređenost) - američko-nato strategiji.

“Komisija se razvija iz tehničkog tijela u punokrvnog političkog aktera.”

Značajan aspekt ovog poteza bilo je imenovanje, na ključne obrambene i vanjskopolitičke uloge, predstavnika iz baltičkih država (ukupno stanovništvo: nešto više od 6 milijuna), koje su sada dospjele u politički prehrambeni lanac, jer dijele von der Leyenov über-jastrebovski stav prema Rusiji. Jedna posebno važna osoba je Andrius Kubilius, bivši premijer Litve, koji će, preuzeti ulogu prvog povjerenika EU-a za obranu. Kubilius, poznat po bliskim vezama s nevladinim organizacijama i think tankovima koje financira SAD, biti će odgovoran za europsku obrambenu industriju i očekuje se da će se zalagati za veću integraciju vojno-industrijske proizvodnje. Nadalje, Kubilius je služio u savjetodavnom odboru Međunarodnog republikanskog instituta, i bivši je član EuroGrowth Initiative Atlantic Councila - dviju atlantističkih organizacija čiji je primarni cilj promicanje američkih korporativnih i geopolitičkih interesa diljem svijeta.

Kubiliusova nominacija dolazi zajedno s Kajom Kallas, bivšom premijerkom Estonije, za ulogu šefice europske vanjske i sigurnosne politike; Finkinje Henne Virkkunen na ulogu izvršne potpredsjednice i povjerenice za tehnologiju; i Latvijca Valdisa Dombrovskisa, povjereniku za gospodarstvo i produktivnost.

Ne treba čuditi kako je Atlantsko vijeće, koje se istaknulo svojim vrlo oštrim pristupom rusko-ukrajinskom sukobu, pozdravilo formiranje ovog "baltičkog odreda", smatrajući to signalom kako EU smatra Rusiju svojom "primarnom prijetnjom", te kako će blok ostati u koraku s Amerikom, po pitanju Ukrajine i drugih ključnih geopolitičkih pitanja, poput Kine.

Osim preoblikovanja vanjske politike EU-a, von der Leyen također nastoji centralizirati proračunski proces Unije - potez koji bi dodatno učvrstio njezinu moć. Prema sadašnjem sustavu, oko dvije trećine strukturnih fondova EU-a pokriveno je politikom regionalne ili socijalne kohezije bloka, pri čemu se novac daje izravno regijama - regije većinom njima upravljaju, pri provedbi projekata koje je odobrila EU. Ali, von der Leyen sada planira radikalno promijeniti sustav.

Novim proračunskim planom, za razdoblje od 2028. do 2034. godine, predlaže se stvaranje jedinstvenog nacionalnog fonda za svaku državu članicu, koji će odrediti potrošnju u sektorima u rasponu od poljoprivrednih subvencija do socijalnog stanovanja. Prema predloženom modelu von der Leyen, novac se više ne bi davao lokalnim tijelima nego nacionalnim vladama, uvjetovano - i ovo jest ključno - provedbom reformi koje diktira Bruxelles. To bi u biti stvorilo institucionalizirani sustav financijske ucjene, nudeći Komisiji moćan alat za pritisak na zemlje neka se prilagode agendi EU, mogućnošću uskraćivanja sredstava u slučaju nepoštivanja agende i EK. Kritičari također tvrde kako je ovo dimna zavjesa za rezanje postojećih programa i preusmjeravanje novca prema novim prioritetima, kao što su obrana i industrijska izgradnja.

Plan nadalje poziva na, ad hoc upravljačku skupinu, koja će voditi proračunski proces. Ova skupina će se sastojati od same von der Leyen, odjela za proračun i Glavnog tajništva (koje opet djeluje pod izravnom nadležnošću predsjednika).

Ova će centralizacija prebaciti moć s regija, koje su često konzervativnijeg političkog opredjeljenja, ali i drugih odjela Komisije, direktno u ruke von der Leyen.

Predsjednički sve autoritarniji pristup bio je jasno vidljiv tijekom sukoba u Europskom parlamentu s Viktorom Orbánom, kada je von der Leyen prekršila diplomatski protokol, oštrim napadom na mađarskog premijera. Krivila je Orbána zbog održavanja diplomatskih i gospodarskih odnosa s Rusijom, nazivajući ga "sigurnosnim rizikom za sve", i implicitno kritizirala njegove pokušaje da pokuša postići mirovni sporazum s Vladimirom Putinom. Orbán je uzvratio, pozivajući se na katastrofalan neuspjeh strategije EU-a za Ukrajinu, tvrdeći kako bi Europska komisija trebala biti "neutralna" i "čuvar ugovora", a da se von der Leyen, umjesto toga, ponašala na vrlo neprikladni politički način.

“Europa nije ni u Bruxellesu, ni u Strasbourgu”, rekao je Orbán. “Europa je u Rimu, Berlinu, Pragu, Budimpešti, Beču, Parizu. To je savez nacionalnih država”. U suštinskom smislu, Orbán je, naravno, u pravu: europske nacije i njihovi narodi su skladišta europskog kulturnog, civilizacijskog i, usudio bih se reći, duhovnog kapitala. U temeljnom smislu oni su “Europa”. Ali, istina jest kako je EU odavno prestala biti “savez nacionalnih država”.

Tijekom proteklih 15 godina, Komisija je iskoristila europsku "permakrizu", kako bi radikalno (ali potajno) povećala svoj utjecaj na područja nadležnosti koja su se prije smatrala rezervatom nacionalnih vlada - od financijskih proračuna i zdravstvene politike, do vanjskih poslova i obrane . Kao rezultat toga, EU je, kroz Komisiju, zapravo postala kvazidiktatorska suverena sila, s ovlastima nametanja svoje agende državama članicama i njihovim građanima, bez obzira na njihove demokratske težnje. Ovaj "puč kompetencija" dosegao je nove visine, pod prvim predsjedničkim mandatom Ursule von der Leyen (2019.-2024.), kao odgovor na Covid-19 i ukrajinsku krizu - i sada je na rubu autoritarne institucionalizacije u njenom drugom mandatu. 

U mnogim aspektima, osjeća se kako je EU definitivno ušla u svoju kasnosovjetsku fazu. Suočena s društvenim i ekonomskim slomom bloka, eskalacijom geopolitičkih kriza, urušavanjem demokratskog legitimiteta i rastućim "populističkim" pobunama, europske političko-ekonomske elite odlučile su objaviti sveopći rat onome što je ostalo od demokracije i nacionalnih suvereniteta. Vijci tehno-autoritarnog režima EU-a se sve čvršće zatežu.

Tračak nade: mogli bismo se okrenuti povijesti samog Sovjetskog Saveza: prije 30 godina, autoritarna reakcija na krizu sovjetskog sustava - jednostavno je ubrzala pad režima. Hoće li se isto pokazati i za EU?

Originalni tekst: https://unherd.com/2024/10/von-der-leyens-authoritarian-plot/

Ukrajinski jastreb, koji je na čelu EK, ima nacistički pedigre za koji ne želi da znate

Autor: Evan Reif

Njen otac Ernst Albrecht, predsjednik njemačke pokrajine Donja Saska, od 1978. do 1990. godine, doveo je nerehabilitirane naciste u svoju upravu i izveo terorističku operaciju crne zastave, osmišljenu da diskreditira ljevičarsku frakciju Crvene armije.

Tijekom rusko-ukrajinskog rata, izrazi poput "europskih vrijednosti", vratili su se u mainstream. Jedna od najzaslužnijih za to je Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, koja je danas gotovo sveprisutna figura u medijima.

Prema Ursuli, “europske vrijednosti” predstavljaju samo najviše atribute čovječanstva: slobodu, pravdu, solidarnost i vladavinu prava. Naravno, svatko tko malo poznaje povijest, može vam reći kako su to samo eufemizmi. Nedavno su “europske vrijednosti” značile nešto sasvim drugo. Te vrijednosti iscrtale su granice svijeta u oceanima krvi, kako Europljana, tako i onih koje su pokorili. Pogled na povijest Ursuline aristokratske europske obitelji može nam pokazati pravo lice ovih "europskih vrijednosti", te kako je vladajuća klasa profitirala od njihovog nametanja svijetu.

Ursula jaše na konjičkom natjecanju 2007. godine [Izvor: Foreignpolicy.com]

Očevi Grijesi 

“Ako uspijemo dovesti na vlast ljude natprosječnih sposobnosti, autokracija ili vladavina nekolicine će moći stvoriti bolji poredak, od vladavine naroda.”

(Ernst Albrecht)

Ursula von der Leyen potomak je dviju aristokratskih njemačkih obitelji. Rođena je kao Ursula Albrecht, kći uglednog europskog birokrata, čelnika stranke CDU i bivšeg guvernera Donje Saske, Ernsta Albrechta. Obitelj je pažljivo njegovala kozmopolitski imidž, jer je Ernst većinu svog života proveo radeći za EU i razne organizacijske prethodnike. Dok je odrastala, Ursula je dobila nadimak "Röschen" (Rosie na engleskom) od svog oca, a slike sretne obitelji često su se pojavljivale u očevim političkim reklamama.

Obitelj Albrecht stekla je svoje bogatstvo koristeći svoj položaj carinika, još u Svetom Rimskom Carstvu, kako bi dominirala tržištima pamuka u Bremenu, sve do 19. stoljeća - dakle, ime Albrecht bilo je stalno u njemačkoj povijesti.

Von der Leyen grb 

Kao što je tipično za buržoaske Nijemce, inače iscrpno dokumentirana povijest obitelji Albrecht, ima tajanstvenu prazninu između 1936. i 1945. godine. Kako bi izbjegli neugodna pitanja o tome odakle im moć i novac, te što su to sve radili kako bi ga  zaradili - kuća Albrecht, kao i mnogi drugi, zadovoljava se pretvaranjem, kako nacistički režim jednostavno nikada nije postojao. Budući da nikada nećemo imati odgovore, možda ako osvijetlimo ono što okružuje ovu prazninu i sjena koju ta praznina baca, može nam pokazati pravi oblik “europskih vrijednosti”, koje Ursula toliko voli.

Za početak, možemo pogledati Ernstov prvi posao u politici, s Europskom komisijom za ugljen i čelik, pod vodstvom još jednog aristokrata - Hansa von der Groebena.

Hans je, do tog trenutka, već bio dugogodišnji birokrat. Tijekom rata radio je kao zamjenik Ministarstva poljoprivrede Reicha,  pod zapovjedništvom Richarda Walthera Darréa. Darré je bio fanatični nacist, napisao je svoju prvu fašističku propagandu 1926. godine, i pridružio se Nacističkoj stranci 1930. godine. Uskoro se pridružio SS-u, a njegova lojalnost i predanost cilju naveli su Heinricha Himmlera neka osobno odabere Obergruppenführera Darréa za šefa SS-ovog Ureda za rasu i preseljenje, a kasnije i Odjela za poljoprivredu Reicha. Darré je bio jedan od vodećih ideologa stranke, te je kombinirao zadatke poljoprivrednih i rasnih ureda kako bi postavio temelje za Generalplan Ost - nacistički plan za istrebljenje cijele slavenske rase i kolonizaciju istočne Europe.

Darré je bio arhitekt nacističke agrarne politike "krvi i tla" i nastojao je stvoriti novu zemljoposjednu "arijsku" aristokraciju. Donio je zakone koji zahtijevaju "arijevsku potvrdu" za nasljeđivanje poljoprivrednog zemljišta i bio je ključan u nacističkim eugeničkim programima, posebno Lebensborn programu, osmišljenom za uzgoj nove generacije "arijevskih" supermena i čišćenje njemačkog naroda od "nepoželjnih krvnih loza".

Jedan od njegovih pomoćnika koji je najviše obećavao bio je liječnik po imenu Josef Mengele, koji je bio zadužen za politiku "rasnog zdravlja" unutar odjela. Mengele će kasnije postati zloglasni anđeo smrti koji je u svojim medicinskim eksperimentima industrijskih razmjera u koncentracijskom logoru Auschwitz izvršio neke od najpodlijih zločina u povijesti. Mengele je posebno ciljao na djecu kao svoje žrtve, te bi ih držao na životu mjesecima nakon eksperimenata, kako bi dobio što više podataka. Nikada nije zaboravio odakle je došao: Mengele je uvijek citirao Darréa kao inspiraciju za svoje ideje o "rasnoj higijeni".

Nakon rata, Mengele je izbjegao pravdi pobjegavši ​​u Argentinu, a kasnije i u Brazil, na "štakorskim linijama" kojima je upravljao agent CIA-e - budući šef zapadnonjemačke obavještajne službe i nereformirani nacist, Reinhard Gehlen. On je bio pod zaštitom, putem osobne naredbe direktora CIA-e, Allena Dullesa - koji je promatrao Mengelea kao korisnog saveznika protiv SSSR-a. Mengele je umro kao slobodan čovjek, 1976. godine. Pokopan je pod imenom Wolfgang Gerhard, u São Paulu, u Brazilu.

Mengele, CIA-i poznat kao Helmut Gregor

Darré je bio ponosan na svoj rad. Napisao je tisuće stranica, ocrtavajući svoje planove u raznim publikacijama, i redovito je držao govore unutar nacističke Njemačke promičući svoje ideje.

“Blitzkriegom...prije jeseni...bit ćemo apsolutni gospodari dvaju kontinenata...stvorit će se nova aristokracija njemačkih gospodara...[S] robovima koji će joj biti dodijeljeni, ti će robovi biti njihovo vlasništvo i sastojat će se od bezemljaša, ne- Njemački državljani…mi zapravo imamo na umu moderni oblik srednjovjekovnog ropstva koji moramo i hoćemo uvesti jer nam je hitno potreban kako bismo ispunili naše velike zadaće. Tim robovima nipošto neće biti uskraćene blagodati nepismenosti; visoko obrazovanje će ubuduće biti rezervirano samo za njemačko stanovništvo Europe…”  (Richard Darré)

Zajedno s Hansom von der Groebenom proveli su ono što je bilo poznato kao Plan gladi - kako bi nahranili Reich na račun osvojenih teritorija. Milijuni robova su bili uskraćeni za porcije hrane i bili prisiljeni na gladovanja, kako bi poslali svaki zalogaj hrane u Reich, gdje bi se doslovno koristio za održavanje nacističkog stroja koji ih je tlačio. Do 1944. godine, iz SSSR-a je rekvirirano više od 15 milijuna tona hrane, što je dovelo do namjerne smrti, izazivanjem gladi više od 10 milijuna ljudi. Prema Darréovom planu, nakon što bi svi bili sterilizirani i izgladnjeli do smrti, slavenske “Untermensch” trebala je zamijeniti Darréova nova rasa “arijskih” aristokrata, spremnih koristiti ovu zemlju za dobrobit Reicha.

Nakon rata, Darré je uhićen i suđeno mu je za ratne zločine u Nürnbergu. Proglašen je krivim, no usprkos obimu i razmjerima svojih zločina, dobio je kaznu od samo sedam godina. Odslužio ih je samo tri, te je pušten 1950. godine. Umro je od raka jetre 1953. godine. Iako je ova kazna bila šokantno blaga, moglo je biti još i puno gore. Hans nikada nije vidio unutrašnjost sudnice.

To je bilo vrlo često nakon rata. “Liberalnim internacionalistima”, poput Allena Dullesa, zaduženog za američku vanjsku politiku, nisu smetali zločini nacističkog režima. Dapače, već se 1940. godine, Dulles zalagao za savez s nacističkom Njemačkom, a 1944. godine se sastao s nacističkom obavještajnom službom kako bi dogovorio separatni mir, kako bi iskoristili naciste protiv SSSR-a.

Tražili su se samo suđenja za najokrutnije naciste i već tada su se pobrinuli neka im kazne budu što blaže. Obični članovi nacističkog režima, vojska ljudi koji su fizički pokretali nacistički stroj pri izvršenju ubilačkog posla pokoravanja i istrebljenja cijelog kontinenta, ostali su gotovo u potpunosti nekažnjeni za svoje zločine.

U slučaju ljudi, poput Hansa von der Groebena, oni su nagrađeni poslovima u novoj "denacificiranoj" zapadnonjemačkoj vladi. Unatoč pretenzijama nove Njemačke, promijenila su se samo imena. Isti su birokrati radili prema istom cilju, uništenju Sovjetskog Saveza i njegovih ljudi, svim potrebnim sredstvima. Državna mašinerija, koja se nekoć zvala Veliki njemački Reich, sada je jednostavno apsorbirana u novu strukturu - koja se sada zove Organizacija sjevernoatlantskog saveza (NATO).

Sada na mjestu zamjenika, Ernst Albrecht, preuzeo je istu ulogu koju je njegov šef imao 1940-ih, te je ovaj put “krv i tlo” zamijenjeno “europskim vrijednostima”.

Iako je Ernst Albrecht bio nekoliko godina premlad kako bi i sam bio nacist, tijekom svoje duge političke karijere vrlo je jasno pokazao svoje simpatije. Ernst je bio elitist, pun prezira prema običnim ljudima i želio je uspostaviti ono što je smatrao elitnom vladavinom u Njemačkoj, za razliku od vladavine "nepronicljive" gomile. Obzirom na to da nikada nije propustio priliku pokloniti se Trećem Reichu i njegovim ubojicama, vrlo je jasno koga je Ernst smatrao elitom.

“Vladavina naroda, posebice izravna vladavina, u biti je takva da odluke nisu određene uvidom pronicljive [elite], već zajedničkom prosječnom razinom, koja se temelji na većini stanovništva.”  (Ernst Albrecht; Država, ideja i stvarnost: Obrisi političke filozofije)

Dok je bio vođa Kršćansko-demokratske unije (jedna od dvije najveće njemačke političke stranke) vlade njemačke pokrajine Donja Saska, Ernst je uspješno pridobio članove neonacističke Deutsche Reichspartei (DRP) u redove CDU-a. DRP je prakticirao ono što je bilo poznato kao ezoterični hitlerizam, bizarnu varijantu neonacizma, koji tvrdi kako je Hitler doslovna reinkarnacija hinduističkog boga Višnua, a da su "Arijevci" nacizma isti oni Arijevci koji su nekoć nastanjivali drevnu Indiju.

Ideologiju je stvorila Savitri Devi, nacistička špijunka francuskog podrijetla, koja je 1951. godine protjerana iz Njemačke zbog stalnog širenja nacističke propagande. Došla je do DRP-a preko Devijevog najbližeg prijatelja, nacističkog pilota Hans-Ulricha Rudela, koji je radio kao oružar i trgovac oružjem sa južnoameričkim fašistima i aktivno je planirao svrgavanje njemačke vlade, u korist nacističke diktature.

Rudel i Devi vjerovali su kako će se Hitler, ako uspiju izgraditi novi Reich, ponovno reinkarnirati kao hinduistički bog Kalki, kako bi očistio sve inferiorne rase, te odveo “arijski” narod u raj zvan Hiperboreja. Unatoč tome, Albrechtov CDU je gotovo u potpunosti apsorbirao DRP, jer su bili zabrinuti kako bi DRP bio u mogućnosti uništiti njihovu biračku bazu. Strategija klanjanja nacistima je upalila, a Albrechtov CDU je neprekidno upravljao regijom, od 1976. do 1990. godine.

Savitri Devi 

Kada je došao na vlast, jedan od elitista kojem je Ernst povjerio vladanje bio je njegov ministar pravosuđa, pravnik po imenu Hans Puvogel. Još jednom je odabrao fanatičnog nacistu. Puvogel se 1934. godine pridružio Sturmabteilungu, paravojnom ogranku Nacističke stranke, a do 1937. godine je bio regionalni vođa Njemačke nacističke stranke (NSDAP). Puvogel je koristio svoje vještine odvjetnika kako bi pomogao opravdati istrebljenje nacističkih rasnih neprijatelja. U svom doktorskom radu zalagao se za masovnu eutanaziju i sterilizaciju svih inferiornih rasa, kao način rješavanja nacističkog “rasnog problema”.

Kada je razotkriven 1978. godine, Puvogel je lagao i rekao kako je bio u maloj desničarskoj skupini naziva 'Čelična kaciga', koja je bila apsorbirana u Nacističku stranku, ali je tvrdio kako on osobno nema nacističku prošlost. Dokumenti koje je parlament Donje Saske objavio 2012. godine su dokazali kako je to bila laž. Puvogel se nikada nije niti pokušao ograditi od sadržaja svoje disertacije, a koliko je poznato, u grob je otišao kao uvjereni nacist. Sa svoje strane, Ernst Albrecht to jednostavno nikada nije spomenuo. Strategija jednostavnog pretvaranja kako Treći Reich nikada nije niti postojao još se jednom isplatila, jer sam Albrecht nije bio suočen s pravim posljedicama.

Hans Puvogel (drugi slijeva) s Albrechtom (u sredini) i njegovim kabinetom, 1977. godine

“Vrijednost pojedinca u zajednici mjeri se njegovom rasnom osobnošću. Samo rasno vrijedna osoba ima pravo na postojanje unutar zajednice. Netko tko je zbog svoje inferiornosti beskoristan za zajednicu ili čak štetan za nju, treba biti eliminiran.” (Hans Puvogel)

Ernst nije samo radio za naciste, punio svoj kabinet nacistima i pozivao naciste u svoju stranku; također je proveo mnogo vremena udvarajući se nacističkim biračima. Ernst i njegovi zamjenici bili su stalni sudionici nacističkih veteranskih događaja diljem Donje Saske.

Hasselmannov izborni plakat

Albrechtov zamjenik ministra, blizak prijatelj i nacistički časnik, Wilfried Hasselmann, čak je održao glavni govor na večeri Udruge Viteškog križa 1978. godine, u kojoj je odao štovanje najgorim ubojicama Hitlerova Reicha kao hrabrim i časnim ljudima, čija je hrabrost bila primjer budućim generacijama, koje bi bile inspirirane njihovim “europskim vrijednostima”.

Albrecht i Puvogel također su bili uključeni u bombaški napad, poznat kao skandal Celle Hole. 25. srpnja 1978. godine, detonirana je bomba na zidu zatvora u Celleu, u Njemačkoj. Bomba nije imala željeni učinak, napravila je samo malu rupu, dok je grupa od 12 muškaraca koji su navodno trebali ući u zatvor, bili prisiljeni pobjeći. Počinitelji su pobjegli, ali pronađen je Mercedes natovaren gumenom splavi, alatima za bijeg, Walther pištoljem i krivotvorenim putovnicama - od kojih je jedna imala sliku zatvorenog ljevičarskog militanta, Sigurda Debusa. Kasnije su u Debusovu ćeliju podmetnuti slični alati. Time je sklopljen  dogovor i cijela afera se činila kao neuspješni bijeg iz zatvora frakcije Crvene armije (RAF).

Albrecht je napade pozdravio kao uspješnu operaciju, za koju tvrdi kako je zaustavila pljačke i ubojstva (iako nikada za to nije pružio nikakve dokaze). Incident je iskorišten kako bi se opravdalo pogoršanje uvjeta za Debusa i druge zatvorene, pripadnike RAF-a. RAF je odgovorio štrajkom glađu, što je na kraju i dovelo do Debusove smrti, 1981. godine. 

Međutim, priča se nikada nije potpuno završila. Pripadnici RAF-a su neprekidno tvrdili kako su nevini, a sve veći pritisak odvjetnika i javnosti na kraju je doveo do parlamentarne istrage, 1986. godine. Ovdje se utvrdilo kako nije bilo nikakvog pokušaja bijega, pljačke ili ubojstava, te da je cijela afera bila napad pod lažnom zastavom, tzv. Operacija Fire Magic, koju je planirala njemačka savezna policija i policija Donje Saske, uz odobrenje Ernsta Albrechta. Policajac Donje Saske čak je i detonirao bombu. Unatoč tome, ništa se nije dogodilo Albrechtu ili njegovoj vladi. Sramotna afera brzo je zataškana, a Debusova smrt svedena je na nešto više od jednog imena, na dugom popisu onih koji su umrli od gladi, za dobrobit Albrechtovih.

Ernst s Ursulom, 1982. godine

Još uvijek nije jasno zašto je Ernst Albrecht izveo ovaj teroristički napad na vlastitu zemlju; međutim, moguće je kako je to bilo povezano s upornim glasinama da RAF želi oteti njegovu voljenu kćer Ursulu, u znak odmazde za Ernstove nacističke simpatije. Zbog glasina, kada se Ursula upisala na London School of Economics, učinila je to pod lažnim imenom Rose Ladson, kako bi sakrila svoj identitet. To ime nije odabrano slučajno. Umjesto toga, to je poveznica s drugim vremenom, kada su "europske vrijednosti" kuće Albrecht nametnute svijetu.

Dixie Rose

"Vjerska i moralna pouka crnaca već je nekoliko godina bila predmet mog velikog interesa, i nisam zadovoljan sam što se naši napori u njihovu korist (iako još mnogo, jako puno, još treba učiniti) krivo shvaćaju u inozemstvu, necijenjeno. Usavršiti crnca daleko je naporniji zadatak nego što su svjesni mnogi koji nemaju iskustva u podučavanju. Prirodno su dosadni i slabog intelekta, ali uglavnom posjeduju dobro pamćenje; a oni koji su bili angažirani u ovom djelu milosrđa, moraju žaliti, nakon mnogo rada, da je uputa koju su nastojali dati, iako zapamćena, bila izopačena i pogrešno usmjerena."

(James H. Ladson, “The Religious Instruction of the Negroes”)

Ursula je svoje ime odabrala prema poštovanju na drugu granu svoje obitelji, Ladsonove iz Južne Karoline. Ladsonovi su bili obitelj trgovaca robljem, vlasnika plantaža i secesionista. Iako Ladsonovi ne nose aristokratsku titulu kao Albrecht ili von der Leyen, nosili su obilježja europske aristokracije. Posao obitelji Albrecht s pamukom, doveo je obitelj u bliski kontakt s Ladsonovima. Taj je odnos je rastao, sve dok se 1902. godine, Mary Ladson-Robertson nije udala za Carla Albrechta, spajajući dvije obitelji krvlju.

Kolonijalne veze obitelji Albrecht mogu objasniti činjenicu zašto im je bilo toliko ugodno u društvu nacista. Osim očitih paralela - porobljavanjem i ekonomskim iskorištavanjem cijelih rasa ljudi, kolonizacijom kontinenta, rasnim hijerarhijama i masovnim ubojstvima u industrijskim razmjerima - nacisti su bili gorljivi štovatelji američkog kolonijalnog sustava. Oni su čak posebno temeljili svoj rasni sustav na sustavu američkog juga.

James Ladson, zamjenik guvernera Južne Karoline od 1792. do 1794. godine

Obitelj Ladson krenula je sramotnim putem (običaj je tih dana bio da engleski osuđenici mogu odabrati koloniju po želji zbog rasterećenja zatvorskog sustava) prema Barbadosu, kamo je John Ladson emigrirao iz Engleske, sredinom 17. stoljeća. 1679. godine je John bio među prvim doseljenicima u novoj koloniji Carolina, gdje je kupio plantažu izvan Charlestona, grada koji se već tada poprilično proširio. U to je vrijeme Barbados bio glavna usputna točka za trgovinu robljem, a Ladsonovi su ovdje prvi put okusili krv i novac.

Barbados je bio prvo britansko društvo robova. Prekrasni karipski otok bio je nemilosrdno iskorištavan zbog svog prirodnog bogatstva otkada je došao pod britansku kontrolu, počevši od 1630. godine. Česti napadi na robove, bolesti, ali i namjerna genocidna politika od strane Španjolaca prije Britanaca - istrijebili su autohtoni narod Arawak, ostavljajući otok zrelim za ponovno naseljavanje, od strane robova. Njegova topla klima i plodno tlo učinili su ga savršenim za uzgoj duhana i šećerne trske, koji se potom destilirao u rum, i prodavao diljem svijeta.

Do 1636. godine, provedeni su zakoni koji su osiguravali kako će svi Afrikanci dovedeni na otok i njihovi potomci biti trajna pokretna imovina, bez mogućnosti oslobađanja. Godine 1661., pojačani su zakoni o robovima, prema kojima su svi robovi nekretnina, živi s jednom jedinom svrhom i koja je stvaranje vrijednosti za svoje vlasnike. Robovi su se smatrali vlasništvom na prvom mjestu, a ljudska bića na drugom mjestu, ako su ih uopće i smatrali ljudima. Pravila su postojala neka zaštite vrijednost robova kao imovine, a ne njihove živote ili dostojanstvo.

Od 1630. do 1807. godine, oko 380 000 Afrikanaca oteto je iz svojih domova, stavljeno u lance i otpremljeno na Barbados neka  rade dok ne umru. Nebrojene tisuće robova su Ladsonovi prodali plantažama diljem hemisfere, a njihova smrt i patnja učinile su obitelj strahovito bogatom.

Robovi na Barbadosu trpjeli su nezamislivu brutalnost od strane gospodara, poput Ladsonovih. Od 1705. do 1735. godine, broj robova uvezenih na Barbados, pored onih koji su tamo rođeni, bio je otprilike 85.000. Međutim, zbog ekstremne stope smrtnosti na otoku, ukupna populacija porasla je za samo 4000 ljudi.

Pobune robova, odbijanje prihvaćanja kršćanstva, ili bilo kakvi drugi činovi prkosa od strane pokretnina, ugušeni su uz apsolutno maksimalnu količinu nasilja kako bi poslužili kao primjer ostalim robovima. Ovo mučenje i klanje bili su toliko uobičajeni i većina slučajeva nikada nije zabilježena. No, u nekim slučajevima imamo izvještaje o brutalnosti iz prve ruke. Jedan od njih je iz dnevnika oca Antoinea Bieta, francuskog svećenika i misionara, 1654. godine:

“Oni se prema svojim robovima crncima ponašaju vrlo strogo. Ako neki odu izvan granica plantaže u nedjelju, dobiju pedeset udaraca batinom; te ih često jako ozlijede. Ako počine neki drugi iole teži prijestup dobivaju batine, ponekad i do te mjere da im po tijelu nanose vatrenu vatru zbog čega vrište od očaja. Vidio sam jadnu Crnku, možda trideset pet ili četrdeset godina staru, čije je tijelo bilo puno ožiljaka za koje je tvrdila da ih je uzrokovao njezin gospodar, koji je na nju stavio vatreni žig: to me užasnulo. Kako su ovi jadni nesretnici vrlo loše hranjeni, poneki povremeno pobjegne tijekom noći i ode ukrasti svinju, ili nešto slično sa susjedne plantaže. Ali, ako se otkriju, nema im oprosta. Jednog dana otišao sam posjetiti svog Irca. Držao je okove jednog od ovih jadnih crnaca koji su ukrali svinju. Svaki dan, s rukama u okovima, nadzornik ga je bičevao, uz pomoć drugih crnaca, dok nije bio sav krvav. Nakon što je s njim tako postupao sedam ili osam dana, nadzornik mu je odrezao jedno uho, dao ga ispeći i prisilio ga neka ga pojede.”

Ondašnji prikaz bičevanja robova u Zapadnoj Indiji

Unatoč tome, robovi su pružili otpor. Djela otpora varirala su od privatnog govorenja materinjeg jezika do obustave rada, sabotaže, pa čak i organiziranih pobuna. Nažalost, britanske su vlasti imale veliku i dobro naoružanu policiju, a budući da su šume Barbadosa bile potpuno posječene kako bi se napravilo mjesta za više šećerne trske, pobunjeni robovi nisu se imali gdje sakriti. Pobune su uvijek bile ugušene, a robovi na Barbadosu su oslobođeni tek 1834. godine, gotovo 200 godina nakon njihova prvog susreta s “europskim vrijednostima”.

U Južnoj Karolini, Ladsonovi su učvrstili svoje bogatstvo i moć, naposljetku postavši jedna od najutjecajnijih obitelji u državi, s dubokim vezama s financijama, politikom i, naravno, ropstvom. Slično kao i europski aristokrati, Ladsonovi su svoju kuću jačali brakom s drugim elitnim obiteljima, od kojih je većina bila u trgovini robljem. Među njihovim precima bili su ljudi poput Jamesa Moorea, bivšeg guvernera Karoline, koji je svoj položaj stekao genocidnim napadima u kojima je više od 4000 autohtonih Apalača odvedeno u roblje, što je na kraju dovelo do potpunog istrebljenja plemena.

U 1790-ima, Ladsonovi su uspjeli osigurati svoje mjesto na vrhu trgovine robljem, brakom s obitelji Wragg. Joseph Wragg bio je najplodniji trgovac robljem i jedan od najbogatijih ljudi u Americi. Počeo je kao kapetan na brodovima za prijevoz roblja, dok nije zaradio dovoljno novca da kupi vlastitu tržnicu robova, kao i plantažu u blizini Charlestona. Između 1717. i 1747. godine, najmanje 10 000 ljudi je oteto iz svojih domova, stavljeno u lance i nasilno odvedeno u mračna, prenapučena brodska skladišta “Gvineja”, kako bi ih onda Joseph Wragg i društvo prodali kao pokretninu, na pristaništu Wragg, u Wraggboroghu, Južna Karolina.

Dobro upakiran brod “Gvinejac”

Procjenjuje se kako je dva milijuna robova nestalo, u onome što je bilo poznato kao trokutasta trgovina - iz Britanije u Afriku, onda u Ameriku i natrag u Britaniju. Kako su robovi prvo smatrani vlasništvom, pokušavalo se maksimalno povećati profit, čak i po cijenu ljudskih života. Kako bi maksimalno povećali svoju prostornu učinkovitost, robovi su bili zbijeni što je moguće čvršće, što je često dovodilo do užasnih izbijanja bolesti, pa čak i do gušenja.

"Dok sam izražavao svoj užas onim što sam vidio i uzvikivao protiv stanja ovog broda za prijevoz ljudskih bića, moji su me prijatelji, koji su proveli toliko vremena na obali Afrike i posjetili toliko brodova, obavijestili da je ovo jedan od najboljih koje su vidjeli. Visina između paluba ponekad je bila samo osamnaest inča, tako da se nesretna bića nisu mogla okrenuti ili čak na bok, jer je visina bila manja od širine njihovih ramena; a ovdje su obično vezani za palube za vrat i noge. Na takvom mjestu osjećaj bijede i gušenja toliko je velik da su crnci, poput Engleza u Crnoj rupi u Calcutti, dovedeni do bijesa. Jednom su prilikom uzeli brod za roblje u rijeci Bonny; robovi su bili spremljeni u uski prostor između paluba i vezani lancima. Čuli su užasnu graju i metež među njima i nisu mogli zamisliti iz čega je to proizašlo. Otvorili su otvore i okrenuli ih na palubu. Bili su okovani zajedno po dvoje i troje. Njihov je užas mogao biti dobro osmišljen kada su ih pronašli u različitim fazama gušenja; mnogi su od njih imali pjenu na ustima i u posljednjim mukama — mnogi su bili mrtvi. Živ čovjek je ponekad bio dovučen gore, a njegov pratilac bio je mrtvac; ponekad je od trojice vezanih za isti lanac, jedan umirao, a drugi mrtav. Buka koju su čuli bila je bjesnilo onih jadnika koji se guše u posljednjoj fazi bijesa i očaja, boreći se da se izvuku. Kad su svi izvučeni, devetnaestorica su bila nepovratno mrtva. Mnogi su uništili jedni druge u nadi da će dobiti prostor za disanje; muškarci su davili one pored sebe, a žene su jedna drugoj zabijale čavle u mozak. Mnogi su nesretni stvorovi u drugim prilikama iskoristili prvu priliku da iskoče u more i na taj način se oslobode nepodnošljivog života."
(Velečasni Robert Walsh, Obavijesti o Brazilu u Walshu, Obavijesti o Brazilu 1828. i 1829. godine)

Ladsonovi su također bili aktivni u nametanju “europskih vrijednosti” svojim žrtvama. Osobito je zabilježen James H. Ladson (u ovoj obitelji postoji nekoliko Jamesa Henryja Ladsona, od kojih nijedan nije dobio sufiks koji bi ih razlikovao; jasnoće radi, ovu ću osobu zvati James H. Ladson) zbog izgradnje goleme kapelice na jednoj od njegovih plantaža, gdje je mogao nametnuti "europske vrijednosti" svojim robovima kroz prisilno preobraćenje. To je bilo tipično za Jug, gdje je njihov brend bjelačke nadmoći poprimao paternalistički karakter. Gospodari robova smatrali su sebe plemenitim, milosrdnim ljudima, koji su donosili "civilizaciju" divljim Crncima, koje su brutalizirali i prodavali za novac. Civilizacija, poput "krvi i tla" i "europskih vrijednosti", nije bila ništa više od krvavog eufemizma.

Doista, lokalne su ga novine nazvale "izvrsnim primjerom starog gospodina iz Karoline, čistog karaktera i visokog tona u svojim poslovima, te je godinama bio glava kuće James H. Ladson & Co., sada predstavljene od strane tvrtke W.C. Bee & Co. Ova tvrtka bavila se opsežnim i unosnim poslovima proizvodnje riže i pamuka. Bio je i direktor banke, a veći dio svog života vodeći član biskupske crkve svetog Mihovila u našem gradu, gdje je prednjačio u kršćanskim krepostima i aktivnom dobročinstvu.”

Ovaj fini južnjački gospodin također je bio žestoki privrženik "prava država", još jednog krvavog eufemizma, zbog kojeg su Ladsonovi bili spremni ubiti. Istina o "pravima država" otkrivena je u Ladsonovim vlastitim postupcima: neumorno je radio za stvar Konfederacije, i bilo je potpuno jasno kako to radi samo kako bi zaštitio svoje ekonomske interese.

Sve u svemu, 620 000 ljudi je umrlo u ime ekonomskih interesae Jamesa H. Ladsona, uključujući i njegovog vlastitog sina. Milijuni su ih ozlijeđeni, te su mnogi od njih trajno osakaćeni. Za to nije snosio nikakve posljedice, zadržao je svaki peni i sav prestiž stečen kroz krv i patnju robova i vojnika.

Svaka ruža ima trnje

“Ona ima naslijeđe duboke europske kulture, rođena je u Bruxellesu i kći je briselskog dužnosnika, pa mogu reći kako u sebi nosi DNK unije.”  (Emmanuel Macron)

Uopće nije nepravedno zapitati se odakle obitelji Ursule von der Leyen novac i moć i što su učinili kako bi to zaradili, posebno s obzirom na to da je Ursula imala ogromne koristi od obiteljskog bogatstva i veza kako bi unaprijedila vlastitu karijeru - što može samo po sebi biti evidentni primjer korupcije, teškog skandala, nesposobnosti i, moguće, čak i čiste izdaje. Njezino vrijeme, koje je provela kao političarka, pokazuje kako Ursula kao jabuka, nije pala daleko od obiteljskog stabla Albrechta.

Ursula je prvi put ušla u politiku 2003. godine, kada je tehničkim slučajem poražena na predizborima u Hannoveru od strane CDU-ovog čelnika, Lutza von der Heidea. To je bilo neprihvatljivo za Ursulinog oca Ernsta, koji je pokrenuo tisak, kako bi presudio ovom slučaju, zajedno sa svojim starim zamjenikom i topničkim časnikom Wehrmachta, Wilfriedom Hasselmannom.

Njih dvojica su krenula su u kampanju za Ursulu i blaćenje njezinog protivnika, koji je u tom trenutku držao svoje mjesto više od 15 godina. U to je vrijeme Ursula imala dugogodišnju kolumnu u krajnje desnom tabloidu Bild, novinama koje je utemeljio bivši nacistički propagandist i član CIA-e, Axel Springer. On je desetak puta sankcioniran zbog kršenja njemačkog zakona i, bez obzira na sve, bio je sposoban učinkovito pojačati napade na von der Heidea, putem svojih medija. Uskoro je cijela Njemačka čitala najnovije prljavštine o predizborima, u malim regionalnim izborima.

Axel Springer 

Ova medijska kampanja je bila odlučujuća, te je u drugom krugu glasovanja Ursula pobijedila dvotrećinskom većinom. Bilo je to sigurno mjesto, pa je Ursula kao nova kandidatkinja CDU-a, lako izabrana. Obzirom na sve ovo, nemoguće je odvojiti Ursulu von der Leyen, od očeve ostavštine.

Dvije godine kasnije odabrala ju je Angela Merkel, za ministricu rada i obitelji, unatoč gotovo nepostojećem političkom iskustvu. U ovoj je ulozi bila zapažena po smanjenju socijalnih usluga za slijepe, kao i pokušaju zabrane heavy-metal albuma - što otkriva  životopis koji ne bi opravdao daljnje političko napredovanje.

Unatoč tome, promaknuta je u njemačku ministricu obrane, 2013. godine, što je potez koji je zbunio oporbu. Tu su “europske vrijednosti” Ursule von der Leyen - ponovno počele pokazivati ​​svoje pravo lice.

Ursulin obvezni zadatak je bio proširiti i povećati spremnost Bundeswehra, i ona je s guštom prionula na posao. Počela je stalno udarati po bubnjevima za nekakvo ratno stanje, tvrdeći kako je njemačka vojska premala i nespremna da se suoči s bilo kojim novim neprijateljem kojeg bi ona prizvala toga dana. Bilo da se radi o Afganistanu, Iranu, Kini, Rusiji, Siriji....Ursula je dosljedno zagovarala više oružja, više rata i više novca. Ursula je čak predložila osnivanje njemačke Legije stranaca, kako bi ojačala redove Bundeswehra, prijedlog koji je naišao na užas i osudu sa svih strana.

Tadašnja njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen pozira s njemačkim specijalnim snagama, tijekom posjeta njemačkoj vojsci, Kiel, Njemačka, 21. travnja 2017. godine

Gotovo odmah je izrekla kako njeno ministarstvo treba vanjsku pomoć, i angažirala je jednog od omiljenih i najkriminalnijih konzultanata neoliberalne političke klase - McKinsey - koji je povezan s CIA-om, bivši dom velikih zvijezda, kao što su: Susan Rice, Chelsea Clinton, Pete Buttigieg, i mnogi drugi političari i poslovni rukovoditelji sumnjivog karaktera. McKinseyeve vitice dopiru do vlada i korporacija diljem svijeta i predstavljaju primjer "okretnih vrata" između vlade, obavještajnih službi i velikih poduzeća.

Bilo je to više od pukog savjetovanja: McKinsey je dobio izravnu kontrolu nad ministarstvom, a konzultantica Katrin Suder dobila je novu poziciju unutar ministarstva, kako bi "reformirala sektor naoružanja". Ursula je u blagajnu McKinseyja i ostalih ubacila gotovo pola milijarde eura za “konzultantske” usluge, a zauzvrat nije dobila apsolutno ništa. Neizabrana Suder toliko je često viđana uz von der Leyen,te se oporba šalila kako je ona Ursulin novi tjelohranitelj.

Ova bezobrazna korupcija postala je poznata kao “konzultantska afera” i bila je toliko teška da je dovela do parlamentarne istrage, uz prozivanje i ljevice i desnice, koja je zahtijevala odgovore od von der Leyen. Ursula je uglavnom odgovorila ometanjem, jednostavno odbijajući odgovoriti na pitanja ili pružiti informacije. Na kraju je uništila dokaze o svojim nedjelima prije nego što je mogla biti izvedena pred parlament. Kako nije bilo dokaza, istraga je propala. Za svoju ulogu u aferi, Katrin Suder je von der Leyen odlikovala Bundeswehrovim križem časti.

Skandal je bio toliko ozbiljan, tako drzak i tako krajnje zbunjujući, te je oporbena Socijaldemokratska stranka otvoreno optužila Ursulu von der Leyen za izdaju, radeći u interesu vlade Sjedinjenih Država, a ne Njemačke:

"Kao savezna ministrica obrane, von der Leyen se ponašala onako kako je predsjednik SAD-a želio kada je tražio povećanje vojne potrošnje: veći vojni proračuni, povećano naoružanje umjesto razoružanja. I premda je ova ministrica zbog velikih izdataka za konzultantske kuće i raznih kadrovskih rješenja zapala u probleme i bila sve samo ne uzor, postala je predsjednica Europske komisije. To je ključna funkcija i važna je za SAD.

Odluka za von der Leyen dogodila se tiho iza pozornice. Nitko razuman ne može objasniti zašto je dobila ovu važnu dužnost. Djelomično objašnjenje jest kako je imala podršku važnih zemalja iz istočne Europe. Sjedinjene Države imaju velik utjecaj na te države.

U prvom velikom kritičnom slučaju, von der Leyen je odmah i nedvosmisleno zastupala stav SAD-a, gdje je rekla da je sam Iran kriv za sukob na Bliskom istoku i za pogubljenje iranskog generala. Uz nju, Sjedinjene Države vjerojatno također mogu staviti pravo na druge prilike i igrati ključnu ulogu u oblikovanju unutarnje strukture Europske unije. Ursula von der Leyen savršen je primjer 'agenta utjecaja'."

(Albrecht Müller, saborski zastupnik SPD-a, 02. siječnja 2021. godine)

Ursulin Bundeswehr bio je više od puke sheme prikupljanja sredstava za parazitsku klasu savjetnika. Bio je to inkubator iste podle ideologije koju je njezin otac cijeli život promicao. Pod von der Leyen, simpatije krajnje desnice i neonacista, eksplodirale su u redovima Bundeswehra.

Unatoč opetovanim upozorenjima iz vojske i izvan nje, von der Leyen nije učinila ništa bitno. Njeni McKinsey konzultanti osmislili su tečajeve osjetljivosti za vojsku, Ursula je stalno reklamirala vojne baze, ali problem se nastavio pogoršavati. Konačno, 2018. godine je otkrivena zavjera elitne jedinice specijalnih snaga Kommando Spezialkräfte (KSK), za ubojstvo njemačkih političara i svrgavanje njemačke vlade.

Ursula u posjetu vojnicima u vojarni Feldmaršal Rommel, ranije poznatoj kao poligon Sennelager za obuku SS-a i Hitlerove mladeži

Daljnje istrage u 2019. godinei su razotkrile kako postrojba specijalnih snaga, nije bila samo preplavljena otvorenim neonacistima, već su aktivno planirali svrgnuti njemačku vladu, najmanje već tri godine. Nadalje, unatoč višestrukom upozorenju, Ursula von der Leyen i njezina vojska konzultanata u najboljem slučaju nisu učinile ništa, a u najgorem su aktivno zaoštravale problem.

Racija je otkrila skrovišta oružja, eksploziva i nacističkih suvenira. Daljnje revizije otkrile su 48.000 metaka streljiva i otprilike 135 kilograma plastičnog eksploziva koji su nestali, ostavljajući mnoge njemačke političare neka se zapitaju koliko je još takvih terorističkih ćelija postojalo unutar Bundeswehra. Nestalo streljivo i eksploziv nikada nisu pronađeni. Na kraju, Ministarstvo obrane nije imalo drugog izbora, nego potpuno raspustiti KSK.

Unatoč svemu, Ursula se smatrala favoritom za nasljednicu Jensa Stoltenberga na mjestu glavnog tajnika NATO-a. Obzirom na povijest savezništva s nacistima, ovo nikako ne bi trebalo iznenaditi, jer su njene veze s nacističkim nasljednicima ignorirane, ili što je vjerojatnije, računate u njezinu korist.

Jens Stoltenberg, britanski ministar obrane Michael Fallon, američki ministar obrane Ash Carter i von der Leyen u Bruxellesu, listopad 2015. godine

Razlog zašto Ursula nije izabrana bio je taj što je ponovno doživjela neuspjeh, ali i zato što je već bila izabrana za predsjednicu Europske komisije - na tijesnim izborima na kojima je pobijedila unatoč gotovo općoj osudi njemačkih političara, kako iz vlastite stranke, tako i iz opozicije. Angela Merkel, šefica von der Leyen i bliska prijateljica, morala se suzdržati od glasovanja, nakon što je njemački parlament odbio čak i nominirati Ursulu.

Taj su potez, međutim, pozdravili strani političari poput Emmanuela Macrona, koji je objavio smiješnu izjavu u kojoj je rekao: "Vidio sam njezinu sposobnost da obavi stvari i izbjegne da bude zarobljenik određenim interesima". To je izgovorio o čelnici koja je samo nekoliko mjeseci prije bila optužena za izdaju, zbog svoje potpune podložnosti stranim posebnim interesima. Bloomberg je ženu koja je provela gotovo pet godina stvarajući nove pozicije u kabinetu za svoje prijatelje, u najboljem slučaju ignorirajući svoj posao, ako ne i aktivno inkubirajući drugi Beer Hall Putsch, nazvao "čvrstim, vizionarskim reformatorom".

Ursula je bila prva žena na tom položaju, a druga njemačka političarka koja je imala toliko otvorene veze s nacistima: bivši topnički časnik Wehrmachta i nacistički profesor prava, Walter Hallstein, započeo je bavljenje politikom zalažući se za vrline nürnberških rasnih zakona kao mladić, pokazujući svoju cjeloživotnu predanost “europskim vrijednostima”.

Preko njene nove platforme u Bruxellesu, cijeli je svijet sada mogao gledati u “europske vrijednosti”, Ursule von der Leyen. Nakon izbijanja rata u Ukrajini, Ursula je dominirala vijestima kao jedna od najsnažnijih i najpostojanijih zagovornica još više rata, više sankcija i više oružja. Ursula je čak obišla Ukrajinu, zaustavivši se na sada već poznatom fotografiranju u nedavno ponovno osvojenoj Buchi, gdje je lila krokodilske suze za žrtvama masakra za koji se govorilo kako su ga uzrokovale ruske snage koje su granatirale vlastite položaje, ali u stvarnosti je masakr gotovo sigurno bio djelo ukrajinskog topništva.