Dobrodošli na veliki obilazak washingtonske močvare

1. dio: Postavljanje pozornice - razotkrivanje stoljeća prijevare, korupcije, infiltracije i manipulacije

Dame i gospodo, cijenjeni putnici i počasni gosti, govori vaš skiper. Dok isplovljavamo na ovo intelektualno putovanje, želim odvojiti trenutak da ocrtam fascinantan plan puta koji je pred nama.

Istraživati ćemo povijesne korijene konsolidacije moći i svjedočiti kako East India Trading Company s prijezirom odbacuje pojam "slobode". Također ćemo ispitati kako je Engleska, doslovno, naslijepo opljačkana, i kako je izvorni američki ustav zapravo stavljen u komu, utirući put transformaciji Sjedinjenih Država u korporaciju - pod vladavinom nanovo stvorene britanske monarhije. Također, mogli bi se iznenaditi kada saznate zašto je SAD, da tako kažemo, "zagubila" amandman. Možda ćemo ga pronaći negdje u močvari koju danas istražujemo.

Nadalje, prisustvovati ćemo jedinstvenoj sjednici Nürnberškog suđenja, gdje ćemo otkriti šokantne razloge, koji stoje iza niskih standarda američke hrane i vode. Ukoliko ste spremni za više, istražiti ćemo u ulogu određenih troslovnih organizacija, kod  učvršćivanja i centralizacije njihove moći tijekom našeg modernog doba.

Dakle, udobno se smjestite, opustite se i pripremite za putovanje koje će izazvati vaše perspektive i proširiti vaše razumijevanje svijeta. Zapamtite, na ovom brodu cijenimo znanje, kritičko razmišljanje i, naravno, zdravu dozu skepticizma.

Neka nam Bog podari dobar vjetar i mirno more!

Koncept "nacionalne države" nije ništa više od prikladne fikcije, utješne iluzije koja nas zasljepljuje i ne da nam vidjeti surovu stvarnost moći i kontrole u modernom svijetu. Istina je, svi smo samo podanici svemoćnih korporacija koje dominiraju u svakom aspektu naših života, od hrane koju jedemo do zraka koji udišemo.

Volimo misliti o sebi kao o neovisnima i samostalnima, koji su slobodni donositi vlastite odluke i slijediti svoje snove. Ali, u stvarnosti, okovani smo ekonomskim lancima koji nas vežu za naše korporativne gospodare, prisiljeni smo raditi duge sate za male plaće - koje nam ostavljaju malo ili nimalo vremena, odnosno energije za bilo što drugo.

Takozvani “predsjednik” zemlje nije ništa drugo nego glorificirani CEO, figura koja služi samo kako bi legitimizirao vladavinu korporacija, koje uistinu drže vlast.

Ne zaboravimo, Savezne Sjedinjene Države su "federalne" baš koliko je "federalan" i Federal Express. To je obična etiketa za  ogromno i rasprostranjeno carstvo koje ne poznaje granice. Rodnim listovima američkih građana trguje se poput dionica na njujorškoj burzi, što je i podsjetnik kolika je prava vrijednost ljudskog života, u ovom hrabrom novom svijetu.

Mi se smijemo ovim istinama, odbacujući ih kao puke teorije zavjere, ili mahnita buncanja luđaka. Ali, tužna činjenica jest kako smo uljuljkani u samozadovoljstvo utješnim mitovima o nacionalnoj državi i rasnom identitetu, postali smo slijepi za surovu stvarnost moći i kontrole koja upravlja našim životima.

Ovo je vrlo dugo istraživanje mračnih dubina američke i zato je podijeljeno na dva dijela.

Kako je postavljena šahovska ploča?

Svijet u kojem danas živimo prepun je kaosa i nemira, ali bitno je prepoznati kako ovo stanje stvari nije rezultat slučajnog niza događaja. Umjesto toga, to je vrhunac pomno orkestriranog plana, koji se proteže stoljećima, osmišljen je kako bi koncentrirao bogatstva i moć u rukama nekolicine odabranih.

Ova odabrana skupina, često skrivena naočigled, bila je pokretačka snaga iza manipulacije poviješću, uvijek u njihovu korist. Kako bismo u potpunosti shvatili veličinu ove zavjere, moramo zaroniti u anale povijesti i ispitati formiranje moćnih entiteta, koji su oblikovali tijek događaja kroz ljudsku povijest.

Jedan takav entitet je Komitet 300, organizacija čije se postojanje i utjecaj često odbacuju kao teorije zavjere. Međutim, pomnije ispitivanje otkriva skupinu s dubokim korijenima u globalnoj strukturi moći, čiji su članovi imali utjecajne položaje u financijama, politici i industriji. Komitet 300 samo je jedan primjer međusobno povezane mreže moći, koja orkestrira globalne događaje kako bi promicala vlastite interese.

Još jedna utjecajna skupina jest Družba Isusova ili isusovci, rimokatolički red s dugom poviješću uključenosti u obrazovanje, politiku i misionarski rad. Iako se isusovci često predstavljaju kao snaga dobra, njihov utjecaj i moć ne treba podcijeniti. Kritičari tvrde kako  su isusovci iskoristili svoj položaj kako bi manipulirali i kontrolirali događajima na globalnoj razini, ostvarujući time vlastitu agendu,  nauštrb osobnih sloboda i nacionalnog suvereniteta.

13 iluminatskih papinskih obitelji krvne loze još su jedna skupina koja je bila predmet mnogih nagađanja i teorija zavjere. Za te obitelji, koje navodno potječu od starorimske aristokracije, kaže se kako su održale svoju moć i utjecaj kroz međusobne brakove i strateška savezništva. Dok postojanje ujedinjene zavjere "Iluminata" može biti otvoreno za raspravu, ne može se poreći utjecaj i moć koju su te obitelji imale kroz povijest.

Korporacija Sjedinjenih Američkih Država i Banka saveznih rezervi dvije su institucije koje su imale ključnu ulogu u oblikovanju modernog ekonomskog i političkog krajolika. Korporacija Sjedinjenih Američkih Država, koja se često naziva "Crown Corporation", subjekt je u privatnom vlasništvu, kojemu je vlada SAD-a dodijelila značajnu moć i autonomiju. Kritičari tvrde kako je ovaj aranžman omogućio korporaciji neka prioritete postavi na svoje interese, nauštrb američkog naroda.

Banka saveznih rezervi je središnji bankarski sustav koji kontrolira ponudu novca i kamatne stope u Sjedinjenim Državama. Iako se Federalne rezerve često prikazuju kao javna institucija, one su zapravo organizacija u privatnom vlasništvu, odgovorna svojim dioničarima, a ne američkom narodu. Ovaj je aranžman doveo do optužbi za korupciju i kronizam, pri čemu Federalne rezerve služe interesima bogatih i moćnih, a na štetu šireg stanovništva.

Operacija Spajalica i MK-Ultra dva su tajna programa koji pokazuju do koje mjere će moćni entiteti ići kako bi zadržali svoju kontrolu i utjecaj. Operacija Spajalica bio je tajni program koji je doveo nacističke znanstvenike u Sjedinjene Države nakon Drugog svjetskog rata, omogućivši im neka nastave svoj rad na raznim poljima, uključujući raketarstvo, kemiju i medicinu.

MK-Ultra je, u međuvremenu, bio program kontrole uma pod vodstvom CIA-e, koji je uključivao korištenje droga, hipnozu i druge oblike psiholoških manipulacija za kontrolu i utjecaj na pojedince.

Ovi programi, iako se često opravdavaju kao nužni za nacionalnu sigurnost ili znanstveni napredak, izazivaju ozbiljnu etičku zabrinutost i pokazuju spremnost moćnih entiteta da daju prioritet vlastitim interesima, u odnosu na dobrobit pojedinaca i društva u cjelini. Kako bismo shvatili pravi opseg manipulacije i kontrole koji su oblikovali naš svijet, moramo pratiti korake unatrag do porijekla entiteta odgovornog za orkestriranje tijeka povijesti.

1600. godina - Istočnoindijska kompanija

Prave namjere Istočnoindijske kompanije, koju je 1600. godine utemeljila kraljica Elizabeta I., bile su mnogo podlije od puke uspostave trgovačkih odnosa s istočnim svijetom.

Ciljevi tvrtke, obavijeni velom tajne, bili su dvostruki: infiltrirati se i razumjeti bankarske i financijske sustave Istoka (posebice Indije), s krajnjim ciljem manipulacije istog sustava; drugo je bilo uvesti/izvesti opijum sa/na Dalekog istoka. Ovaj podmukli plan donio bi golema bogatstva koja bi se slila u kraljevsku blagajnu.

Početak trgovine opijumom može se pratiti unazad sve do uzgoja vrhunskog opijumskog maka u Kraljevskim botaničkim vrtovima, Kew u Londonu, također poznatim i kao Kew Gardens. Ti su makovi kasnije isporučeni u Indiju, gdje su Britanci počeli razvijati ogromne plantaže maka za proizvodnju opijuma. Sirovi opijum je potom engleskim brodovima Tea Clipper transportiran u Kinu, gdje je prodan Kinezima, što je dovelo do rastuće trgovine opijumom koja je trajala nekoliko desetljeća.

Ova nezakonita trgovina imala je dvije značajne posljedice: prvo, East India Company je nagomilala veliko bogatstvo prodajom opijuma; kao i drugo: kineska je nacija upala u zamku ovisnosti, milijuni Kineza su postali žrtvama pogubnih učinaka droge.

Rast trgovine opijumom i sve veća profitabilnost doveli su do spajanja britanske monarhije s tvrtkom, što je rezultiralo pojavom moćne skupine, koja je opstala sve do danas - poznata kao Komitet 300.

Dr. John Coleman, bivši agent tajne službe MI6, posvetio je svoj život razotkrivanju skrivenih planova ove moćne organizacije. Nakon što je proveo pet godina istražujući drevne zapise i rukopise u British Museumu u Londonu, Coleman je objavio svoj magnum opus, “Conspirator's Hierarchy: The Committee of 300,” u kojem otkriva prave namjere ove tajnovite skupine.

Prema Colemanu, Komitet 300 nastao je iz Vijeća 300 Britanske istočnoindijske kompanije. Danas, putem moćnih saveza, Komitet 300 vlada svijetom i pokretačka je snaga iza zločinačke agende za stvaranje “Novog svjetskog poretka”, upravljanog “Totalitarnom globalnom vladom”.

Komitet 300 je tajno društvo koje djeluje prema van uz prijevaru, s unutarnjim krugom koji obmanjuje one ispod lažima, kao što je tvrdnja koju prodaju nižim podanicima o plemenitom planu. Uži krug Komiteta 300 jest Red podvezice - na čelu s bilo kojim monarhom i njegovom familijom, koji je trenutno na čelu britanske monarhije.

Neprijatelj se jasno može identificirati kao Komitet 300 i njegove paravan organizacije, kao što su: Kraljevski institut za međunarodne poslove (Chatham House), Rimski klub, NATO, UN, Crno plemstvo, Tavistock institut, Vijeće za vanjske poslove Odnosi (CFR), i vojni establišment.

Komitet 300 je vrhunsko tajno društvo sastavljeno od nedodirljive vladajuće klase, koja uključuje: monarhiju Ujedinjenog Kraljevstva, Nizozemsku, Dansku i druge europske kraljevske obitelji. Ti su aristokrati odlučili "ući u posao" s nearistokratskim, ali iznimno moćnim liderima korporativnog poslovanja na globalnoj razini, te su preko svog zajedničkog, ilegalnog bankarskog kartela posjednici dionica Federalnih rezervi - privatne profitne korporacije koja krši Ustav SAD-a i korijenom je svih problema.

Britanska monarhija stoljećima prakticira aristokratsko srodstvo, a koncept tajnih društava temeljenih na krvnim linijama nije tajna. Posljednjih godina kruže imena kao što su: Iluminati, Priorat potomaka, Slobodni zidari, Vitezovi templari, Lubanja i kosti, i mnoga druga. Međutim, ono što većina ljudi ne shvaća jest da su ta društva stvarna i njihove su prave namjere stoljećima ostale skrivene u najvećoj tajnosti.

Stvarno podrijetlo Komiteta 300 može se pratiti gotovo tisuću godina unatrag do vremena križarskih ratova, uspona gvelfa ili venecijanskog crnog plemstva. Ove obitelji, koje su stoljećima gomilale bogatstvo, najmoćniji su i najutjecajniji pojedinci na planetu.

Iznad njih stoji još moćnija skupina - Isusovci - predvođeni crnim papom (jezuitskim generalom Arturom Sosom), koji navodno ima potpunu vlast nad Vatikanom i bijelim papom. Na samom vrhu piramide moći nalazi se 13 ptolemejskih papinskih krvnih loza, uključujući kuće: Borja, Breakspear, Somaglia, Orsini, Conti, Chigi, Colonna, Farnese, Medici, Gaetani, Pamphili, Este i Aldobrandini.

Gvelfi i gibelini, isusovci i 13 papinskih obitelji krvne loze imaju povijest koja seže tisućama godina unatrag iz vremena starog Egipta. U modernom dobu, oni su ti o kojima ljudi govore kada govore o 'Iluminatima'. Ove obitelji, zajedno s isusovcima i onima unutar masonske lože P2 - sebe smatraju 'Prosvijetljenima' ili 'čuvarima tajni vremena'.

Za više informacija o povijesti gvelfa, isusovaca i 13 obitelji papinske krvne loze, te njihovom konačnom planu za svjetskom dominacijom, predlažemo da istražite djela: Ezre Pounda, Eustacea Mullinsa, Lyndona LaRouchea, Jima Marrsa, Erica Jon Phelpsa,  Gary Allena i Larry Abrahama, između ostalih. Ti su pojedinci otkrili zapanjujuće informacije o pravoj prirodi globalne strukture moći kroz povijest, koje se nikako i nikada ne mogu zanemariti.

1765. do 1783. godine – Američki rat za neovisnost

U godinama koje su prethodile Američkoj revoluciji, East India Company, stekavši golemo bogatstvo trgovinom opijumom, preimenovala se u British East India Company. Ova promjena, međutim, nije značila promjenu u odanosti ili namjerama tvrtke. Britanska istočnoindijska kompanija ostala je čvrsto pod kontrolom gospodara marioneta koji su povlačili konce iza zavjese, duboko u Vatikanu.

Utemeljitelji Ustava Sjedinjenih Država, ljudi poput: Georgea Washingtona, Thomasa Jeffersona, Johna Adamsa i Jamesa Madisona su bili itekako svjesni postojanja ovih moćnih skupina. Nastojali su se odvojiti od onoga što su doživljavali kao oligarhijsku i tiransku vladavinu britanske monarhije, jer su predobro znali posljedice trgovine opijumom na Dalekom istoku, kao i što znači koncentracija zemlje, resursa i bogatstva u rukama nekoliko odabranih moćnika u Engleskoj.

Tijekom tog vremena, većina engleskog stanovništva igrala je ulogu kmetova vladajućim elitama, koje su kontrolirale goleme dijelove zemlje i resursa. Međutim, u kratkom momentu povijesti, kolonijalne su snage izašle kao pobjednice, a Engleska je izgubila kontrolu nad Novim svijetom. Ova situacija, međutim, nije predugo potrajala.

Britanska istočnoindijska kompanija, sa svojim dubokim džepovima i moćnim vezama, nastavila je vršiti svoj utjecaj i kontrolu nad Novim svijetom. Ustavotvorci se, usprkos svim naporima, nisu uspjeli potpuno otrgnuti iz stiska ovih moćnih entiteta. Borba za moć i kontrolu se nastavila, s Britanskom istočnoindijskom kompanijom i njezinim saveznicima koji su neumorno radili kako bi ponovno potvrdili svoju dominaciju.

1815. godine - Pljačkanje Engleske

Ujutro, 20. lipnja 1815. godine, Nathan Rothschild, jedan od sinova Mayera Amschela Bauera, proveo je u djelo jednu od najopasnijih financijskih shema u povijesti.

Samo dva dana prije, u kasnim večernjim satima, 18. lipnja - Napoleon je poražen u bitci kod Waterlooa, od strane savezničkog saveza predvođenog Engleskom. Nathan Rothschild, koji je već bio bogat i utjecajan pojedinac, primio je vijest o savezničkoj pobjedi preko privatnog glasnika, nekoliko sati prije službene objave ostatku javnosti.

U hrabrom i varljivom potezu, Rothschild je počeo rasprodavati ogromne količine britanskih konzularnih ili konsolidiranih anuiteta, u biti, ono što bi se danas nazvalo dionicama. Kada su drugi investitori diljem zemlje primijetili ovu Rothschildovu akciju, zavladala je panika. Svi su pretpostavili kako su Rothschildovi postupci signalizirali pobjedu Napoleona (a ne savezničkih snaga), uz pretpostavku kako će vrijednost "dionica" pasti u slučaju francuske pobjede. Veliki broj ljudi je slijedio njegov primjer i prodao svoje konzule u iščekivanju francuskog preuzimanja zemlje. Zatim, nekoliko trenutaka prije nego što je službeno objavljeno kako je Napoleon poražen, Rothschild je kupio ogromnu količinu konzula po najnižim cijenama. Pobjeda saveznika je objavljena, vrijednost konzula je naglo porasla....Nathan je izašao s bogatstvom 6500 puta višem od onoga što je prije posjedovao.

U biti, naslijepo je opljačkao zemlju i postao (po svemu sudeći), de facto vlasnik većine Engleske. Od tog trenutka nadalje, njegova je obitelj, sada s više bogatstva nego što su mogli ikada sanjati, postala je utjecajan igrač u britanskoj vladi i usmjeravala je njihove političke odluke u budućnosti (pogotovo sadašnjosti).

Ova Rothschildova shema bila je povijesno važna iz još jednog razloga: pokazala je kako izmišljanje katastrofe može dovesti do ogromnih financijskih dobitaka. Korištenjem financiranja, koje su osigurali tako bogati pojedinci poput Nathana Rothschilda i drugih, Britanska istočnoindijska kompanija se na kraju pretvorila u Komitet 300: Grupu od 300 globalnih elitista koji su usvojili tajnu politiku dominacije nad zapadnim svijetom.

Britanska monarhija, koja je stajala na gornjem ešalonu ove nove strukture moći, sama je stekla veliko bogatstvo kao dio trgovine opijumom. Ideja koja stoji iza njihovog plana dominacije bila je prilično jednostavna: onaj tko bi mogao kontrolirati svjetsko bogatstvo, mogao bi u konačnici imati ogromnu količinu moći i utjecaja na planetu. Dobro je dokumentirano kako su entiteti,  poput Rothschilda i britanskih monarha, gledali na većinsku populaciju kao na beznačajne robove, često nazivane "masama" ili "beskorisnim izjelicama".

Od ove točke nadalje, vrlo mali broj ljudi počeo je kontrolirati golemu količinu europskih resursa, zemlje i financija. Narod je igrao ulogu pijuna na velikoj šahovskoj ploči, služeći potrebama elite, i pritom uopće nije svjestan onoga što se događa iza zavjese.

1865. godina - Američki građanski rat

U godinama prije američkog građanskog rata - Komitet 300, isusovci i 13 obitelji papinske krvne loze - krenuli su zajedničkim naporima izvršiti ogromni utjecaj, kako bi povratili kontrolu nad Sjedinjenim Američkim Državama.

To je postignuto na slični način, podsjećalo je na njihovu prijašnju taktiku u Engleskoj: kontrolom zemlje, resursa i financija. Svrstavajući se uz bogate pojedince, kao što su: J. P. Morgan, John D. Rockefeller, Andrew Mellon, Paul Warburg i E.H. Harriman; ovi su moćni entiteti ponovili svoju shemu gomilanja ogromnog bogatstva kroz rat. Nakon toga su stjecali ogromna bogatstva i na račun robovskog rada, ali ovaj put, glavna je predstava odigrana u Sjedinjenim Državama.

Vrijedno je napomenuti kako su Morgan i Warburg bili američki agenti obitelji Rothschild, koji su se obogatili u Engleskoj kroz trgovinu opijumom i Britansku istočnoindijsku kompaniju. Ovi bogati pojedinci, nakon što su zgrnuli bogatstva svojim naporima i  kao poduzetnici za obranu tijekom rata, postali su gospodarima marioneta Sjedinjenih Država, povlačeći konce iza zavjese.

Američki građanski rat, poput Napoleonskih ratova, bio je isplativ pothvat za te moćne entitete. Rat je rezultirao akumulacijom još više bogatstva i moći, koji su korišteni za kontrolu Sjedinjenih Država i njihovih resursa.

Jug, desetkovan ratom, ostao je u ruševinama, a njegovi su ljudi bili ostavljeni neka pokupe ostatke. Nakon što je Sjever izašao kao pobjednik, preostalo mu je ubrati plodove svoje pobjede, uključujući kontrolu nad zemljom, resursima i financijama Juga.

1868. godina - 14. amandman i Organski zakon Distrikta Columbia iz 1871. godine

13. amandman

Nakon Američkog građanskog rata, britanska je monarhija pokrenula opaku zavjeru, kako bi ponovno uspostavila svoju dominaciju nad Sjedinjenim Državama. Prva faza ove zavjere uključivala je orkestrirano i tajno rušenja izvornog "Ustava Sjedinjenih Američkih Država" i pravog, organskog 13. amandmana.

Ova podmukla shema započela je 1865. godine, odmah nakon građanskog rata, kada je trenutno priznati 13. amandman (koji se bavi ukidanjem ropstva) ratificiran od strane Kongresa. Učinkovito su sakrili pravi 13. amandman, koji je usvojen 01. svibnja 1810. godine. Izvorni amandman je glasio kako slijedi:

“Ako bilo koji građanin Sjedinjenih Država prihvati, zatraži, primi ili zadrži bilo koju plemićku ili počasnu titulu, ili će bez pristanka Kongresa prihvatiti i zadržati bilo kakvu imovinu, ured ili bilo kakvu naknadu bilo koje vrste, od bilo kojeg cara, kralja, princa ili strane sile, takva će osoba prestati biti građaninom Sjedinjenih Država i neće biti sposobna obnašati bilo kakvu dužnost od povjerenja ili dobiti pod naslov njima, ili bilo kojim od njih.”

Obrazloženje usvajanja izvornog 13. amandmana, 1810. godine, objašnjava suvremeni vojni insajder Drake Bailey, koji kaže:

“Nakon stjecanja neovisnosti od Velike Britanije, Sjedinjene Države su se zabrinule kako bi se agenti koji zastupaju interese stranih sila, mogli umiješati u naše domaće poslove. Međunarodni bankari, odvjetnici i drugi oportunisti, koristili su svoje bogatstvo za kupnju posebnih pogodnosti i privilegija od vladinih dužnosnika. Kako bi spriječili ovu korupciju, Senat i Dom su odobrili 13. amandman, 1810. godine. Ovaj amandman zabranjivao je vladinim službenicima primanje mita u zamjenu za političke usluge. Amandman je zabranjivao bilo kome dobivanje plemićke titule, ili primanje bilo koje časti ili prava, koje inače ne bi bilo dostupno svim Amerikancima. Odvjetnicima je bilo zabranjeno obnašati dužnost izabranih dužnosnika dok su bili aktivni članovi odvjetničke komore. Predlagači amandmana nisu smatrali kako bi odvjetnik, budući da je službenik suda, trebao istovremeno služiti kao član i sudske i zakonodavne grane vlasti.”

Presudno je prepoznati da, iako se moderna verzija 13. amandmana može činiti kao plemenit pokušaj ukidanja ropstva u Americi, to je zapravo bio namjerni pokušaj prikrivanja i potiskivanja izvornog 13. amandmana.

Ovaj amandman, koji je zabranjivao plemićke titule i sprječavao vladine službenike da prihvate bilo kakav oblik dara ili naknade od plemića, od golemog je značaja - kada se uzme u obzir da je cijela povijest europskog svijeta bila obilježena tiranijom jednog za drugim careva, i neprestanog niza oligarhija, koje su vladale tisućama godina.

Potomci ovih drevnih krvnih loza i dalje imaju vlast nad najvišim ešalonima globalne moći i kontrole sve do danas. Sami temelji Sjedinjenih Država bili su izgrađeni su na odbijanju lanaca kontrole koje su nametnule te drevne obitelji krvnih loza.

Bivši policijski istražitelj, Tom Dunn, ulazi u detalje u vezi s činjenicom da je 'nestanak' izvornog, organskog 13. amandmana, bio ključna faza u tihom preuzimanju Sjedinjenih Država od strane britanske monarhije.

https://www.lawfulpath.com/ref/13th-amend.shtml

14. amandman

Osnivanje Sjedinjenih Američkih Država bio je prijelomni trenutak u ljudskoj povijesti, koji je, nažalost, bio pokvaren namjernim zamagljivanjem ključnih činjenica.

Među tim kritičnim istinama jest i priznanje kako se (kao što je navedeno i u člancima Konfederacije i u Ustavu), svaka pojedinačna država unutar unije smatrala suverenim entitetom, potpuno neovisnom nacionalnom državom. Ovlasti savezne vlade bile su namjerno ograničene, s većinom vlasti u samim Državama. Mnogi od utemeljitelja Ustava, itekako svjesni opasnosti koncentriranja moći u jednom centraliziranom upravnom tijelu, posvetili su veliku pažnju očuvanju i zaštiti prava država.

U svojoj potrazi za razgradnjom nacije, oni koji su željeli steći moć izvan Sjedinjenih Država, osmislili su tajnu strategiju za nagrizanje prava pojedinačnih nacionalnih država i konsolidaciju moći. Ovaj pokušaj je došao do svog vrhunca u travnju 1866. godine, kada je (unatoč vetu predsjednika Andrewa Johnsona) 2/3-inska većina u Kongresu i Zastupničkom domu uspjela usvojiti Zakon o građanskim pravima. Ovaj zakon, koji je ukaljao Johnsonov ugled, donio mu je etiketu rasista u analima povijesti.

U izjavi koju je dao Senatu, u ožujku 1866. godine, predsjednik Johnson izrazio je svoju zabrinutost oko prijedloga zakona, za koji je vjerovao kako bi federalno državljanstvo dodijelilo određenim marginaliziranim skupinama, bez rješavanja njihovog statusa kao  građana pojedinačnih država. Izjavio je:

"Prema prvom odjeljku zakona, sve osobe rođene u Sjedinjenim Državama, koje nisu podložne nikakvoj stranoj sili, isključujući Indijance koji ne plaćaju porez, proglašene su državljanima Sjedinjenih Država. Ova odredba obuhvaća Kineze pacifičkih država, Indijance koji podliježu oporezivanju, ljude koji se nazivaju Cigani, kao i cijele rase označene kao crnci, ljudi crne kože, mulati i osobe afričke krvi, svi su pripadnici ovih rasa, rođeni u Sjedinjenim Državama, postao građanima Sjedinjenih Država... Ovlast dodjele prava državljanstva je isto tako isključivo u nekoliko država, kao što je ovlast dodjele prava saveznog državljanstva prema  Kongresu.. Pravo saveznog državljanstva, tako da se dodjeljuje u nekoliko izuzetih omjera koji su prije spomenuti, sada se, po prvi put, predlaže zakonom."

Strahovanja predsjednika Johnsona u vezi sa Zakonom o građanskim pravima bila su dobro utemeljena, budući da je zakon doista otvorio put za dodjelu saveznog državljanstva raznim marginaliziranim skupinama, bez rješavanja njihovog statusa građana pojedinih država.

Ovakav bi razvoj imao dalekosežne implikacije na ravnotežu moći između savezne vlade i država, postavljajući pozornicu za postupnu eroziju prava država, te konsolidaciju moći u rukama centraliziranog upravljačkog tijela.

Prave implikacije izjave predsjednika Johnsona Senatu postaju očite kada se čita između redaka i prepozna se kako je jezik nacrta zakona o kojem je raspravljao uspostavio status federalnog državljanstva za sve rođene ljude Sjedinjenih Država, učinkovito lišavajući države njihovog prava dodjele državljanstva svojim stanovnicima. Ovo je bio proračunat potez, prvi korak u dalekosežnom planu da se vlast centralizira i koncentrira u rukama federalne vlade.

U srpnju 1868. godine, Kongres je navodno ratificirao 14. amandman Ustava, što je razvoj događaja za koji mnogi i dalje nisu svjesni kako ga predsjednik Johnson nikada nije podržao, već je umjesto toga stavio veto na tu mjeru. Ovaj čin ratifikacije uslijedio je nakon prekoračenja ustavnih ovlasti Kongresa 1867. godine, kada su donijeli prvi od dva zakona o obnovi, gdje su južne države podijelili u pet zasebnih vojnih okruga, a svakim je upravljao vojni general.

Ovo produženje izvanrednog stanja, koje je proglasio predsjednik Lincoln 1863. godine je naišlo na otpor Johnsona, koji je izjavio:

“Proučio sam prijedlog zakona 'kako bi se osigurala učinkovitija vlada pobunjenih država' s pažnjom i tjeskobom koju njegova transcendentna važnost treba probuditi. Ne mogu dati svoj pristanak iz toliko ozbiljnih razloga, jer se nadam kako bi njihova izjava mogla imati neki utjecaj na umove patriotskih i prosvijećenih ljudi na kojima odluka u konačnici mora ostati. Zakon stavlja sve ljude deset država, koje su tamo navedene, pod apsolutnu dominaciju vojnih vladara; a preambula se obvezuje dati razlog na kojem se mjera temelji i razlog na kojem je opravdana. Izjavljuje kako u tim državama ne postoje zakonite vlade i nema odgovarajuće zaštite života ili imovine, te ističe nužnost provođenja mira i dobrog reda unutar njihovih granica.”

Prema povijesnom istraživaču Gordonu Epperlyju, 14. amandman na Ustav nikada nije doista ratificirao predsjednik SAD-a, već je umjesto toga donesen pod sumnjivim i neustavnim okolnostima tijekom razdoblja prisilnog vojnog stanja.

Ovaj amandman, koji je iz temelja izmijenio državljanski status svih građana SAD-a, pretvarajući ih iz državnih u federalne građane, donesen je u sjeni ilegalnih vojnih okruga, koji su uspostavljeni prema Zakonu o obnovi od 19. srpnja 1867. godine. Ove vojne okruge, kako objašnjava Epperly, ne treba brkati s državama Unije, budući da su podložne isključivoj nadležnosti Kongresa SAD-a, dok su države Unije strane korporacije koje imaju vlastitu suverenu vlast.

Epperlyjevo istraživanje baca svjetlo na zabrinjavajuće implikacije 14. amandmana, otkrivajući kako američki Kongres, djelujući preko svojih vojnih okruga, nema ovlasti ratificirati amandmane na Ustav SAD-a. Posljedice 14. amandmana ne mogu se precijeniti, budući da je označio značajnu promjenu u statusu državljanstva svih građana SAD-a, pretvarajući ih iz državljana njihovih država u građane savezne vlade. Ova transformacija, kao što ćemo istražiti, utrla je put za posljednju fazu tihog državnog udara protiv izvorne Ustavne Republike Sjedinjenih Država, razvoj koji je imao dalekosežne posljedice za budućnost nacije i njenih građana.

1871. godina - The District of Columbia Act (zakon o okrugu Columbia)

Zakon o District of Columbia iz 1871. godine, predstavlja najnečuveniji napad na Ustav Sjedinjenih Američkih Država i njihovih građana. Nakon Građanskog rata, nacija je ostala u nevolji, i financijski i politički, utirući put jednoj od najsmjelijih i najprijevarnijih shema u povijesti.

Nelegalnom i neustavnom ratifikacijom 14. amandmana od strane vojnih zapovjednika tijekom ratnog stanja, status građana svih američkih građana promijenjen je iz državnog u federalni. Ova promjena statusa državljanstva poslužila je kao temelj za usvajanje Zakona o Distriktu Columbia iz 1871. godine, koji je transformirao Sjedinjene Američke Države u SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE -  korporaciju pod kontrolom britanske monarhije.

Kao što je navedeno u Priručniku za stilove Tiskare Vlade SAD-a, korištenje velikih slova u pravnim dokumentima označava američko plovilo, korporaciju ili dužničku osobu. Ova transformacija je efektivno transformirala svakog građanina Republike u korporativno plovilo novčane vrijednosti, u vlasništvu korporacije.

Brojevi socijalnog osiguranja služe kao sredstvo za uspostavljanje deset zasebnih i različitih zakladnih fondova pod pokroviteljstvom američke korporacije, dodatno učvršćujući status Amerikanaca kao dužničkih instrumenata.

District of Columbia, odnosno Washington, D.C., postao je zasebna cjelina, koja je bila na čelu ove korporacije. Ustavna Republika, za čiju smo se uspostavu toliko borili tijekom Američke revolucije, bila je učinkovito stavljena u stanje inducirane kome, zamijenjena korporacijom - koju su u konačnici kontrolirali Britanska Monarhija i Rothschildova bankarska kabala.

Od ovog trenutka nadalje, svaki član Kongresa, Zastupničkog doma i predsjednik SAD-a, zaklinje se na vjernost KORPORACIJI SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA, a ne Ustavnoj Republici. Ovaj čin izdaje ostaje na snazi ​​do danas, s vladom koja služi kao nadzornik Corporation U.S.A.

“Budu doneseni od strane Senata i Zastupničkog doma Sjedinjenih Američkih Država u Kongresu okupljeni, da sav dio teritorija Sjedinjenih Država uključen unutar granica Distrikta Columbia bude, i isto se ovime, stvara u vladu pod imenom District of Columbia, pod kojim se imenom osniva korporativno tijelo za općinske potrebe.”  (The District of Columbia Act, Poglavlje 62)

Novoinkorporirana vlada djeluje potpuno izvan izvornog Ustava, pružajući samo relativna prava ili privilegije, a ne apsolutna i neotuđiva prava zajamčena organskim Ustavom.

Kao što objašnjava Lisa Guliani iz časopisa Babel, marionete britanske bankarske kabale već su stvorile vladu u sjeni, osmišljenu neka upravlja onim što je obično stado vjerovalo da je demokracija, ali ono što su zapravo bile integrirane SJEDINJENE DRŽAVE. Ova himera, ovo dvoglavo čudovište, zabranilo je običnom stadu sva prava sui juris, ili suvereniteta.

Kongres je, bez ovlasti za to, stvorio zaseban oblik vlasti za District of Columbia, parcelu od deset četvornih milja. Građanski rat, daleko od bitke između Sjevera i Juga, bio je proračunata fronta, strateški manevar britanskih i europskih interesa - s namjerom da steknu kontrolu nad američkim financijskim resursima.

Izvorni Ustav, koji su izradili Očevi utemeljitelji, glasio je: 'Ustav za Sjedinjene Američke Države', pri čemu ni riječi 'ujedinjene' ni 'države' nisu počinjale velikim slovima. Ali 'USTAV SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA' jest korporativni ustav i apsolutno NIJE isti dokument kakav vi mislite da jest.

Nestanak izvornog, organskog 13. amandmana, nezakonita ratifikacija 14. amandmana i usvajanje Zakona o Distriktu Columbia iz 1871. godine označili su kraj legalne i zakonite Ustavne Republike Sjedinjenih Država i uvođenje de facto vlade , tj. korporacija, sa sjedištem u District of Columbia.

Birokrati koji drže mjesta u našoj vladi, od predsjednika do birokrata na najnižoj razini, nemaju zadatak održavati dobrobit ljudi, već dobrobit korporacija i velikih banaka.

Ipak, važno je primijetiti kako legalna i zakonita američka ustavna republika nije uništena; samo je u stanju dubokog sna. Zakonita i ustavna 'sjedala vlasti' pod Ustavnom Republikom samo su ispražnjena, čekajući da se narod probudi i proglasi ih svojima.

1913. godina - Savezne rezerve (FED)

Godina 1913. označila je početak predsjedničkog mandata Woodrowa Wilsona, razdoblje tijekom kojeg je na njegovu političku karijeru snažno utjecao Edward M. House - poznati marksist kojeg je europska oligarhija zadužila neka nadgleda politiku Wilsonove administracije. Tijekom tog vremena, Wilson je dopustio neka se dogode 2 monumentalna događaja: uvođenje trećeg poreza na dohodak građana SAD-a i donošenje Zakona o saveznim rezervama (kojim su uspostavljene Federalne rezerve, privatna bankarska institucija odgovorna za kontrolu nacionalne valute).

Sustav federalnih rezervi, kako je otkriveno u filmu G. Edwarda Griffina iz 1994. godine, "Stvorenje s otoka Jekyll", nije ništa više od privatnog bankarskog kartela. Osnovan je u studenom 1910. godine na tajnom sastanku na kojem su sudjelovali najviši predstavnici najbogatijih pojedinaca i bankarske tvrtke u svijetu, uključujući: J. P. Morgan, Williama Rockefellera, Paula Warburga, Rothschilde i Kuhn, Loeb & Co. Američki senator Nelson W. Aldrich i pomoćnik ministra financija, A.P. Andrews, također su prisustvovali sastanku. Priča se kako je sam Warburg rekao da je bitno uvjeriti američke građane da su Federalne rezerve vladina agencija, a ne kartel privatnih banaka. Financijska panika iz 1907. godine je poslužila kao poticaj za uspostavu Federalnih rezervi, potez koji je Charles Lindbergh nazvao "najgorim zakonodavnim zločinom svih vremena".

Prije 1913. godine, većina američkog bogatstva dolazila je od carina, ili poreza na trgovačku robu, i nije bilo potrebe za bilo kakvom vrstom poreza na dohodak građana. Provedba poreza na dohodak i uspostava Federalnih rezervi poslužili su kao sredstvo za izvlačenje bogatstva iz ruku američkog naroda u ruke financijske elite.

Ti su potezi, koje je mainstream povijest opisala kao nužne mjere - zapravo bili proračunati pokušaj preuzimanja kontrole nad nacionalnim financijskim resursima i konačnog prijenosa bogatstva iz ruku radnih ljudi - u ruke moćnih bankarskih interesa, koji nastavljaju imati kontrolu nad nacionalnim financijskim sustavom do današnjeg dana.

1921. godine - Vijeće za vanjske odnose (CFR)

Godine 1921., kada se spustio zastor na predsjedništvo Woodrowa Wilsona, dogodio se značajan događaj: osnivanje Vijeća za vanjske odnose - moćne organizacije koja će nastaviti oblikovati američku politiku za generacije koje dolaze. Ova grupa, koju je u konačnici kontrolirao tajanstveni Komitet 300, imala je zadatak izvršavati zahtjeve Komiteta i upravljati budućnošću zemlje.

Prava priroda CFR-a otkrivena je u zapanjujućem priznanju Carrolla Quigleya, profesora međunarodnih odnosa na Sveučilištu Georgetown i mentora bivšeg predsjednika Billa Clintona. Quigley, koji je proučavao CFR dvadeset godina i dobio pristup njegovim tajnim zapisima, izjavio je:

“Postoji, i postojala je generacijama, međunarodna anglofilska mreža koja djeluje, u određenoj mjeri, na način na koji radikalna desnica vjeruje da djeluju komunisti. Zapravo, ova mreža, koju možemo identificirati kao Grupe okruglih stolova, nema averziju prema suradnji s komunistima, ili bilo kojom drugom skupinom, i često to čini... Znam za djelovanje ove mreže, jer sam je proučavao na dvadeset godina i dopušteno mi je na dvije godine, početkom 1960-ih, pregledati njihove papire i tajne zapise. Nemam nikakvu averziju prema njemu ili prema većini njegovih ciljeva, i veći dio svog života bio sam blizak njemu i mnogim njegovim instrumentima. Prigovarao sam i u prošlosti i nedavno, na nekoliko njegovih politika... ali općenito moje glavno razmimoilaženje jest da želi ostati nepoznat, i vjerujem kako je njegova uloga u povijesti dovoljno značajna da se zna za njih. Vijeće za vanjske odnose... Američki ogranak društva koje je nastalo u Engleskoj (od strane kralja dijamanata, Cecila Rhodesa)... vjeruje kako nacionalne granice trebaju biti izbrisane i [da] treba uspostaviti vladavinu jednog svijeta.”

Quigleyeve riječi nude jeziv uvid u prave ciljeve CFR-a i njegove matične organizacije - Komiteta 300. Ove skupine, djelujući u sjeni, nastoje izbrisati nacionalne granice i uspostaviti vladavinu jednog svijeta, a sve pod krinkom promicanja međunarodne suradnje i razumijevanja.

Što se tiče Woodrowa Wilsona, njegove riječi iz 1913. godine, nude užasan pogleda na sile koje su djelovale iza kulisa. “Otkako sam ušao u politiku”, rekao je, “muški stavovi su mi se uglavnom povjeravali privatno. Neki od najvećih ljudi u Sjedinjenim Državama u području trgovine i proizvodnje nekoga se boje. Oni znaju kako postoji moć negdje tako organizirana, tako suptilna, tako budna, tako isprepletena, tako potpuna, tako prožimajuća, da im je bolje da ne govore naglas kada je osuđuju.”

1945. i 1946. godine - Nürnberški procesi

Zločini počinjeni tijekom Drugog svjetskog rata popraćeni su kroz Nürnberško suđenje, gdje su odgovorni za zločine protiv čovječnosti izvedeni pred lice pravde.

Među njima je bio i Fritz terMeer, predsjednik I.G. Farben, njemački industrijski div, koji je nacističke logore smrti opskrbljivao plinom za plinske komore, čelikom za željezničke pruge i provodio neizrecive pokuse onih na prisilnom radu. Unatoč tome što je proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti, terMeer je dobio kratku zatvorsku kaznu, te je pušten 1950. godine. I.G. Farben je kasnije podijeljen u tri entiteta, od kojih je jedan postao Bayer, multinacionalna kemijska i farmaceutska kompanija.

Nakon što je pušten na slobodu, terMeer je postao predsjednik upravnog odbora u Bayeru, u isto vrijeme kada se provodila operacija Paper Clip (Spajalica), američki program koji je doveo nacističke znanstvenike u SAD - zbog njihovog radi zapošljavanja u centrima za droge, kemikalije i znanstveno-istraživačkim centrima. Ova operacija, vođena željom da se nadmaši Sovjetski Savez u utrci za nacističkim znanstvenim ostacima, rezultirala je uvozom 700 znanstvenika za propulziju i 600 stručnjaka za kontrolu uma u zemlju. TerMeerove veze proširile su se na Ujedinjene narode, gdje su njegovi razgovori s vrhunskim suradnicima doveli do stvaranja Komisije za trgovinu Codex Alimentarius, odgovorne za uspostavljanje velikih smjernica za opskrbu hranom na globalnoj razini.

To je, u kombinaciji sa zapošljavanjem nacističkih znanstvenika u američkim centrima za drogu i kemikalije, označilo početak otrovnih i opasnih prehrambenih standarda kakve vidimo danas. FDA je odobrila mnoštvo opasnih kemikalija i konzervansa u zalihama hrane i vode, a fluorid je glavni primjer. Nekad hvaljen kao pomoć za zdravlje zuba, sada se zna kako je fluorid opasni otpadni nusproizvod industrije fosfatnih gnojiva, neprikladan za ljudsku prehranu.

Istina o fluoridu skrivana je od javnosti, jer sve je više i više istraživača počelo shvaćati njegove opasnosti. Slično tome, sigurnost američkih zaliha hrane i vode dovedena je u pitanje, budući da popis sastojaka u mnogim prehrambenim proizvodima izgleda kao udžbenik znanstvenog laboratorija. Nasljeđe Fritza terMeera i operacije Spajalica živi i dalje, a standardi FDA za otrovnu hranu predstavljaju jasan podsjetnik na opasnosti nekontrolirane korporativne moći i utjecaja.

Korištenje cjepiva kao sredstva za trovanje pojedinaca predmet je ozbiljne zabrinutosti mnogih zdravstvenih djelatnika i aktivista diljem svijeta. Sastojci u cjepivima, kao što su sojevi virusa konzervirani u formaldehidu, timerosalu (živi), aluminiju, te etilen i propilen glikolu (antifriz) - razlog su za uzbunu.

Posebno je zabrinjavajući dodatak skvalena, prirodnog organskog spoja koji se nalazi u maslinovom ulju, kao pomoćnog sredstva u cjepivima. Kada se neprirodno unese u tijelo, imunološki sustav ga prepoznaje kao strano antitijelo i počinje ga napadati, zajedno sa svim skvalenom u tijelu. To je povezano s razvojem sindroma Zaljevskog rata kod veterana, koji su primili cjepivo protiv antraksa koje sadrži skvalen, što je rezultiralo iscrpljujućim poremećajima kostiju i mišića.

Godine 2012., Codex je uz potporu FDA-e i WHO-a tražio nove smjernice kojima se nastojalo ograničiti dostupnost vitamina, minerala i alternativnih lijekova javnosti. Poveznica između I.G. Farben, Bayer, Operation Paperclip i Codex Alimentarius neporeciv je i postavlja pitanja o pravim motivima iza ovih programa.

Globalistički program depopulacije je zastrašujuća stvarnost, s onima na vlasti koji su zaključiki kako je svijet prenapučen i kako se "mase" ili "beskorisne izjelice" moraju svesti na prihvatljiv broj. Ova se agenda temelji na lažnom uvjerenju kako nema dovoljno resursa i bogatstva kojima se može raspolagati - dok su u stvarnosti resursi pažljivo skriveni i kontrolirani od strane nekolicine samoodabranih - koji na čovječanstvo gledaju kao na nešto više od stoke.

Nedavna propaganda je ovjekovječila ovu ideju, navodeći neke neka povjeruju da je kontrola stanovništva neophodna. Međutim, revolucionarne nove tehnologije i napredak u alternativnoj medicini imaju potencijal promijeniti svijet kakvog poznajemo, samo ukoliko ih ova samoodabrana manjina ne potisne i prestane kontrolirati.

1954. godina - Grupa Bilderberg

U svibnju 1954. godine, u hotelu Bilderberg u Oosterbeeku, u Nizozemskoj, održano je tajno okupljanje najmoćnijih pojedinaca svijeta. Ovaj sastanak, na kojem su sudjelovali princ Bernhard od Nizozemske, Jozef Retinger, David Rockefeller i nekoliko drugih izvršnih direktora i visokih političkih osoba, prošao je uglavnom nezapaženo od strane mainstream medija. Sudionici su se odlučili nastaviti sastajati svake godine kako bi u tajnosti, daleko od nadzora javnosti, raspravljali o svjetskim pitanjima. Od tada se Bilderberška skupina sastaje jednom godišnje, obično u proljeće, u ekskluzivnim odmaralištima i hotelima zapadnog svijeta.

Popis sudionika uključivao je tko je tko od bankara, izvršnih direktora, kreatora politika i političkih ličnosti, uključujući: Davida, Jamesa i Johna D. Rockefellera, Henryja Kissingera, nizozemsku kraljicu Beatrix, Georgea Sorosa i Billa Gatesa.

Grupa Bilderberg od posebne je važnosti zbog svoje uloge jednog od vodećih ogranaka Komiteta 300, koji kreiraju politiku. Ciljevi grupe prikazani su u izjavi Davida Rockefellera, jednog od njezinih najutjecajnijih članova:

“Zahvalni smo Washington Postu, The New York Timesu, Time Magazineu i drugim velikim publikacijama čiji su direktori prisustvovali našim sastancima i poštovali svoja obećanja o diskreciji gotovo četrdeset godina. Bilo bi nam nemoguće razviti naš plan za svijet da smo bili izloženi svjetlima javnosti tijekom tih godina. No, svijet je sada sofisticiraniji i spremniji marširati prema svjetskoj vladi. Nadnacionalni suverenitet intelektualne elite i svjetskih bankara zasigurno je bolji od nacionalnog samoodređenja prakticiranog u prošlim stoljećima.”

Unatoč značajnom utjecaju grupe, njihovi sastanci su potpuno medijski zatamnjeni, a svi sudionici iz SAD-a izravno krše Loganov zakon Sjedinjenih Država, koji neovlaštenim građanima zabranjuje pregovore sa stranim vladama.

Španjolski novinar i pisac, Daniel Estulin i Jim Tucker, osnivač American Free Pressa, obavili su opsežan istraživački rad, kako bi otkrili što se događalo na tim sastancima. 2010. godine, Estulin je dobio trideset minuta neka predstavi unutarnje djelovanje skupine u Europskom parlamentu, kroz svoje kontakte s višim članovima Stranke zelenih sjeverne Italije.

Ostaje žalosnom  činjenica kako ova prezentacija nije dobila svjetsku medijsku pozornost:

Od 1950-te i nadalje, u tijeku - MK Ultra i Project Monarch

   MK Ultra

MK-Ultra, strogo tajni program kontrole uma koji je pokrenula CIA 1950-ih godina, jeziv je podsjetnik na nepoštivanje ljudskih prava i etičkog ponašanja agencije. S korijenima u eksperimentima kontrole uma koji su se provodili u nacističkim koncentracijskim logorima, program je bio produžetak zločina počinjenih tijekom holokausta. Žrtve MK-Ultre birane su s rubova društva, često iz psihijatrijskih bolnica, međunarodnih pedofilskih krugova, vojnog osoblja, te iz siromašnih i razorenih domova.

Obitelji su bile prisiljene na suradnju, ili im se prijetilo na suradnju s CIA-om, a pojedinci su bili podvrgnuti višegodišnjoj fizičkoj i psihičkoj torturi, s ciljem “cijepanja” osobnosti. Stvaranje ljudskog robota ili roba - kojim bi upravljao CIA-in upravitelj - bio je krajnji cilj. Oni koji su preživjeli često su odbačeni kao slomljeni pojedinci, ili su potpuno eliminirani.

Istina koja stoji iza MK-Ultra jest razotkrivena 1970-ih, kada je Church Committee, odbor američkog Senata kojem je dodijeljena istraga o nezakonitim aktivnostima CIA-e i FBI-a, zahtijevao neka CIA objavi informacije o programu. Unatoč tome što je šef CIA-e, Richard Helms, naredio uništavanje većeg dijela dokumentacije, javljali su se preživjeli svjedoci i pod prisegom svjedočili na saveznom sudu. Javnosti je rečeno kako su eksperimenti zaustavljeni, ali brojna izvješća upućenih obavještajnim službama i nekolicine preživjelih sugeriraju kako je program nastavljen na još zlokobnije načine.

Podli ciljevi operacije MK-Ultra uključivali su pokušaj oblikovanja nove generacije agenata 'crnih operacija'. Ti su pojedinci bili pomno obučeni za izvršavanje najosjetljivijih zadataka, poput gnjusnih atentata na visoke vladine dužnosnike, čak i na slavne osobe, ili aktiviste za ljudska prava. Takvi postupci imaju za cilj suzbijanje javne svijesti o tajanstvenim spletkama vlada. Stvaranje 'mandžurijskog kandidata' kroz eksperimentiranje, uz kontrolu uma, jeziv je koncept koji je istraživan u popularnoj kulturi, ali stvarnost je daleko zlokobnija. U televizijskom programu pod naslovom Teorija zavjere, bivši guverner Minnesote, Jesse Ventura, neustrašivo se upustio u ovu temu, razotkrivajući mračno podzemlje vladinih operacija. Dotična epizoda sadrži niz intervjua s takozvanim stručnjacima, koji kulminiraju tajnim sastankom s pojedincem koji tvrdi kako je jedan od tih ubojica ispranog mozga.

Ideja korištenja kontrole uma u opake svrhe nije teorija zavjere; to je dobro dokumentirana i užasavajuća stvarnost. Umiješanost CIA-e u takve gnusne aktivnosti je osuđujuća optužba za nedostatak obzira prema ljudskom životu i dostojanstvu te organizacije.

   Projekt Monarch

Projekt Monarch, tajni izdanak projekta MK-Ultra, djeluje pod punim velom tajni, što ga čini još zlokobnijim. Dok su se neki detalji o MK-Ultra pojavili tijekom vremena, Project Monarch ostaje obavijen misterijom - dok samo šaputanja i glasine bacaju svjetlo na njegovu pravu prirodu. Međutim, izvješća iz Hollywooda sugeriraju kako bi stvarnost mogla biti strašnija nego što bismo ikada mogli zamisliti.

Godine 2010., CNN je izvijestio o projektu Flicker, istražnoj operaciji koju je vodio senator Charles Grassley, koja je otkrila kako je čak 5200 zaposlenika Ministarstva obrane optuženo za kupnju dječje pornografije. Tijekom istrage, senator Grassley je javnosti rekao kako je imao vrlo slabu suradnju sa Ministarstvom obrane.

Jedan značajan slučaj jest slučaj Cathy O'Brien, koja tvrdi kako ju je iz programa spasio bivši operativac CIA-e i insajder iz obavještajne službe, Mark Phillips. O'Brien je od tada postala zagovornicom preživjelih iz projekta Monarch, pokušavajući doprijeti do drugih, koji su možda doživjeli sličnu sudbinu. O'Brien i Phillips su koautori dviju knjiga na tu temu, uključujući: "PRISTUP ODBIJEN: Iz razloga nacionalne sigurnosti", dokument namijenjen Stalnom odboru Kongresa SAD-a za nadzor obavještajnih službi.

https://trance-formation.com/

Teorija kako bi projekt Monarch mogao biti središte nacionalnog eksperimenta ispiranja mozga slavnih osoba, korištenjem mainstream medija i pop kulture, istodobno je uvjerljiva i zastrašujuća. Ako je vjerovati izvještajima dječjih zvijezda glumaca, onda ova teorija možda nije daleko od istine. U priči za Fox News, Corey Feldman je istupio kako bi otkrio duboko ukorijenjenu kulturu pedofilije u Hollywoodu. I druge slavne osobe progovorile su o svojim iskustvima, rasvjetljavajući mračno podzemlje industrije zabave. 

https://web.archive.org/web/20120113130647/https://www.foxnews.com/entertainment/2011/12/05/recent-charges-sexual-abuse-children-in-hollywood-just-tip-iceberg-experts-say/

U našem modernom svijetu postali smo sve opsjednutiji kulturom slavnih, nametanjem svakodnevnih detalja iz života slavnih, koji se svakodnevno objavljuju po medijima. U međuvremenu, goruća globalna pitanja, poput: nestašice hrane, ratova, mučenja, financijskih kriza i užasa dječjeg ropstva, seksualne trgovine i pornografije potisnuta su na marginu. Ova opsesija nam odvraća pažnju od istine o unutarnjem funkcioniranju vlada i moćne elite koja povlači konce iza kulisa.

Kao što je navodni obavještajni časnik i CIA-in prebjeg, Mark Phillips, izjavio: “Ratovi se ne dobivaju na bojnom polju, oni se dobivaju u glavama ljudi.” Najzlokobniji aspekt ove manipulacije jest mogućnost da su određene slavne osobe i političke figure same žrtvama programa kontrole uma, poput Projekta Monarh. Neki su hrabro nagovijestili nametanje veće kontrole, koja se provodi u višim slojevima industrije zabave, govoreći o “prodaji duše vragu”.

1993. godine - Ugovor iz Maastrichta / 2009. godine - Ugovor iz Lisabona: Formiranje EU-a, eura i jedinstvenog europskog ustava

Integracija Europe pod jedinstvenim upravnim tijelom, valutom i ustavom predstavlja značajan korak prema stvaranju globalne superdržave, one koja nastoji ujediniti Europu i Ameriku pod jedinstvenom vladom i valutom. Ovaj ambiciozni projekt, koji je projektirano dizajniran, trebao bi poslužiti kao testni slučaj za konačno ujedinjenje cijelog svijeta.

Tijekom predsjedništva Georgea W. Busha, vođeni su otvoreni razgovori između SAD-a, Kanade i Meksika o osnivanju Sjevernoameričke unije, što je kulminiralo stvaranjem Partnerstva za sigurnost i prosperitet Sjeverne Amerike. Iako je ova inicijativa dobila malo pozornosti u glavnim medijima, predstavljala je značajan korak prema stvaranju trilateralne unije između tri zemlje, s predloženom valutom nazvanom "Amero".

   Pad eura

Brzi pad eura izazvao je udarne valove kroz globalni financijski sustav, uzrokujući paniku među elitistima koji su dugo željeli ujediniti Europu, kao prvi korak u mnogo većem planu stvaranja ujedinjenog zapadnog svijeta. Prema istraživačkom novinaru, Danielu Estulinu, zajednički dug SAD-a i Europe procjenjuje se na nevjerojatnih 2 kvadrilijuna dolara, brojku koju je teško shvatiti s obzirom da je cjelokupni BDP planeta samo oko 70 bilijuna dolara.

Ova situacija podsjeća na financijsku Ponzijevu shemu koju je orkestrirao Nathan Rothschild 1815. godine, u kojoj su mase bile opljačkane naslijepo, dok je mala skupina elite akumulirala goleme količine bogatstva i resursa. Korištenje duga kao oružja omogućilo je malom broju pojedinaca da izvrše ogromnu kontrolu nad globalnim financijskim sustavom, s razornim posljedicama za veliku većinu ljudi. Činjenica da globalni elitisti nastavljaju slijediti svoju agendu ujedinjenja, unatoč očitim nedostacima i opasnostima njihovog pristupa, pokazuje njihovu slijepu težnju za moći i kontrolom. Korištenje duga kao oružja samo je pogoršalo probleme s kojima se suočava globalno gospodarstvo, te je stvorilo situaciju u kojoj je cijeli financijski sustav izgrađen na temeljima od pijeska.

   Potpuna kontrola medija

Sposobnost male skupine pojedinaca da kontroliraju mase pokazuje moć medijske manipulacije ispiranjem mozga. Zapadni je svijet dugo pod stvarnom i potpunom kontrolom medijskog stroja, koji uključuje televiziju, radio i tiskane medije. Desetljećima velika većina informativnih mreža na Zapadu nije izvještavala o vijestima; oni su ih stvarali.

Godišnji sastanci Bilderberg grupe savršen su primjer ove kontrole, sa 160 najbogatijih i najutjecajnijih ljudi na svijetu, koji se tajno sastaju iza zatvorenih vrata, ne dijeleći sa drugima ništa od onoga o čemu se raspravlja. Činjenica kako su izvršni direktori vodećih svjetskih medijskih kompanija često posjećivali ove sastanke, istodobno ne izvještavajući ništa o raspravama, jasan je pokazatelj medijske manipulacije i cenzure.

Pravi opseg ove kontrole otkrio je (vjerojatno slučajno), Conan O'Brien, u svojoj kasnonoćnoj humorističkoj emisiji. U kratkom isječku iz O'Brienove emisije jasno se vidi kako postoji neka vrsta središnjeg upravnog tijela koje pažljivo prati i kontrolira točno ono o čemu se izvještava i kako se izvještava. Novinske kuće iz cijele zemlje, velike i male, objavile su vijest o nadolazećem događaju čitajući potpuno isti scenarij, otkrivajući kako je koncept istraživačkog novinarstva u mainstream medijima - stvar prošlosti. Ova vrsta kontrole služi za suzbijanje istine, kao i sprječavanje otkrivanja golemih količina zavjere i korupcije, koja se odvija iza kulisa, od strane onih kojima bismo trebali vjerovati.

2011. godina - Djelomična revizija Federalnih rezervi

Djelomična revizija Federalnih rezervi, iz 2011. godine, otkrila je jednu od najvećih laži u povijesti vlade SAD-a: pravi iznos pomoći bankama iznosio je nevjerojatnih 26 trilijuna dolara, što je daleko od 1 bilijuna dolara, koliko je prethodno javno izjavila federalna banka i vlada.

Činjenica kako je svaki član saveznih rezervi, svaka vodeća osoba svake veće banke i velika većina savezne vlade prekršila Ustav Sjedinjenih Država- dokument na koji su se zakleli poštivati  - ilustrira do koje je mjere financijski sustav namješten protiv naroda. Moć je sada u rukama običnih ljudi da te lopove pozovu na odgovornost za svoja učinjena nedjela.

Ali, prava priroda financijskog sustava ide još dublje od ovoga. Kao što ćemo istražiti u drugom dijelu ovog izvješća, postojanje financijskog superfonda - poznatog kao The Black Eagle Trust - sadrži ogromne količine zlata, plemenitih metala, dragulja i dijamanata, koje su opljačkale savezničke snage tijekom Drugog svjetskog rata. Ovaj fond se koristi za usmjeravanje globalne politike više od 65 godina, ali globalni elitisti Zapada nisu dobili ovo zlato bez cijene.

Sada se smatraju odgovornima moćnim silama u azijskom svijetu koje zahtijevaju odmazdu.

Odmorite se nekoliko minuta, pa nastavljamo.....

2. dio: Kako je svijet opljačkan kraj zdravih očiju

U drugom dijelu našeg putovanja ostavljamo površinsku razinu iza sebe i zaranjamo naglavačke u dubine washingtonske močvare. Ovo impresivno istraživanje vjerojatno će izazvati naše perspektive i zauvijek promijeniti naše razumijevanje svijeta.

Upustiti ćemo se u uzbudljivu avanturu duž drevnog Puta svile, zaroniti u misterije carskog Japana i operacije Zlatni ljiljan, krenuti u potragu za blagom kroz bujne filipinske šume, te na kraju objasniti najozloglašeniji dan novije američke povijesti : 09/11. Usput ćemo razotkriti šokantnu istinu o tome kako nas financijska elita generacijama iskorištava i vara, siluje naše duše i sabotira našu budućnost. Ali, također ćemo ispitati krhku kuću od karata koju su izgradili – i kako se počinje urušavati.

Ovo putovanje osmišljeno je kako bi izazvalo bijes u nama svima ....i to je dobra stvar.

Krenimo u duboki močvarni mulj. 

U odvažnoj priči, koja podsjeća na pustolovinu Indiane Jonesa, autentična kronika Puta svile otkriva jednu od najzanimljivijih pripovijesti antike. Prostirući se na kolosalnih 4000 milja, od europskih mediteranskih obala do najudaljenijih krajeva Indonezije, ova opsežna mreža međusobno povezanih kopnenih i pomorskih ruta, tisućljećima je služila kao glavna svjetska metoda ekonomske i društvene interakcije, kao i razmjene.

Tijekom epoha Grčko-Rimskog Carstva, zapanjujuća količina robe razmijenjena je između Grčkog i Rimskog Carstva, sa nacijama na istoku, ponajviše Kine. Privlačnost izuzetnih i pomno izrađenih predmeta koje su proizveli Kinezi, od svile do egzotičnih začina i pozlaćene keramike, porculana i keramike, nije mogla biti previše za izbirljive Grke i Rimljane. Zauzvrat, Kinezi i druge nacije jugoistočne Azije žudjele su za zlatom koje se ekstenzivno vadilo diljem Rimskog Carstva, što ga je učinilo najprihvaćenijim načinom plaćanja u ovim regijama.

Kako su se anali povijesti nizali, te je Novi svijet otkriven od strane Španjolaca (počevši od 1492. godine), naizgled beskonačna zaliha zlata i blaga skupljena je nemilosrdnim pljačkanjem drevnih autohtonih populacija Amerike, odnosno civilizacija Inka i Maja. U želji da iskoriste unosnu trgovinu začinima, Španjolci su se aktivno uključili u trgovinu duž Puta svile. Ponovo se zlato pokazalo kao omiljeno sredstvo razmjene za istočne nacije, omogućivši Kini i drugim zemljama jugoistočne Azije akumulaciju 85% svjetskog zlata, dragulja i drevnog blaga, tijekom sljedećih stoljeća.

1776. godina - Rođenje propagandne laži

Ogromno bogatstvo koje je Kina stekla tisućljećima, putem trgovine na Putu svile, nije promaklo britanskoj aristokraciji, tj.  Britanskoj istočnoindijskoj kompaniji, koja je na sličan način stekla golemo bogatstvo vlastitim poslovima u trgovujući opijumom,      s Indijom i Kinom.

1776. godine je škotski ekonomist i filozof, Adam Smith, objavio je revolucionarno djelo: "Ispitivanje prirode i uzroka bogatstva naroda" - koje je od tada postalo jednim od najutjecajnijih ekonomskih tekstova u povijesti.

Smithov magnum opus razjašnjava nekoliko kritičnih ekonomskih načela, a glavni među njima jest uspostava slobodne trgovine i važnost primjene sustava fiat valute umjesto zlatnog standarda. Prema Smithu, zlato, koje je služilo kao univerzalno sredstvo razmjene tisućama godina, ima potencijal stvoriti financijsku nestabilnost na globalnoj razini.

Prema njegovom mišljenju, ako bilo koja pojedinačna nacija preuzme kontrolu nad većinom svjetskog zlata i drugih plemenitih metala, to bi poremetilo ravnotežu globalne moći, što bi dovelo do kaosa i sukoba. Stoga je Smith predložio kako se zlato mora centralizirati zbog navodnog održanja svjetskog mira.

Ovakva sladunjava ideja kako su slobodna trgovina i centralizacija plemenitih metala lijek za globalnu ekonomiju jest - farsa. U stvarnosti je to je recept za katastrofu - to je trojanski konj - koji moćnima omogućuje da pljačkaju i iskorištavaju slabije.

Trgovina opijumom između East India Company (EIC) i British East India Company (BEIC) i Indije je jasni pokazatelj ove farse. Pod krinkom “slobodne trgovine,” ovi su kolonijalni behemoti preplavili indijsko tržište jeftinom robom, namjerno potkopavajući lokalne proizvođače i osakativši indijsko nacionalno gospodarstvo. Zvuči poznato?

Posljedice su bile razorne. Indijska domaća industrija bila je desetkovana, opstanak zemlje je sve više ovisio o Engleskoj. Jedini način za Indiju da opstane jest bio u tome da proizvodi više opijuma, koji su zatim prodavali Englezima po najnižim cijenama. Ovaj je opijum iskorišten za trgovinu s Kinom, koja je prethodno bila gospodarstvo temeljeno na zlatu. Rezultat je bio ogroman i katastrofalan priljev opijuma koji je uhvatio u zamku 40 milijuna Kineza, opustošivši gospodarstvo zemlje, kao i otvarajući i utirući put daljnjoj eksploataciji.

Japanski car, mudri vladar koji je shvatio spletke Britanske istočnoindijske kompanije, pokušao je zaustaviti val ove destruktivne trgovine, 1839. godine. Ali, iza kulisa, oči Engleske su bile širom otvorene i pohlepno uprte u golema kineska blaga. Trgovina opijumom bila je tek uvodna salva u kampanji za demontiranje kineske infrastrukture, ali i preuzimanje kontrole nad njenim bogatstvima. To nije bila "slobodna trgovina" - to je bio ekonomski rat, cinična i nemilosrdna potraga za moći i bogatstvom, na štetu i račun cijelih naroda. Ideja da takav sustav koristi globalnom gospodarstvu jest užasna i okrutna šala, slabo prikriveni pokušaj opravdavanje pljačke velike većine naroda od strane nekolicine moćnika.

1868. godina - Meiji restauracija

Mit o "samonametnutoj izolaciji" Japana zgodna je fikcija, ona koja zamagljuje brutalnu stvarnost zapadnog imperijalizma. Stoljećima je Japan održavao namjernu distancu od zapadnog svijeta, odbijajući otvoriti svoje granice razarajućim silama kolonijalizma.

Ali, 1853. godine, Matthew C. Perry, komodor mornarice Sjedinjenih Država, stigao je s flotom brodova i otvorenom prijetnjom: otvorite se Zapadu ili se suočite s posljedicama. Konvencija iz Kanagawe, potpisana 1854. godine, bila je rezultat te diplomacije topovnjača, prisiljavajući Japan neka napusti svoju pažljivo čuvanu neutralnost i podlegne hirovima zapadnih sila.

Posljedice ovog nasilnog otvaranja bile su dalekosežne. Zapadni agenti, potpomognuti onima poput Rothschilda, počeli su sijati sjeme revolucije u Japanu, naoružavajući i financirajući južne klanove Satsuma i Chotsu u njihovoj pobuni protiv vladajućeg Shoguna i Tokugawe. Državni udar iz 1868. godine, koji je uslijedio bio je puka formalnost, utirući put Meiji restauraciji i novoj eri "modernizacije", koju je podupirao Zapad. Ali, nemojmo se zavaravati, ovo nije bila dobronamjerna vježba u "izgradnji nacije". Konačna meta bila je Kina i goleme rezerve zlata koje su ležale unutar njezinih granica.

Brza industrijalizacija i modernizacija Japana, koja je nakon toga uslijedila, bila je samo fasada - Potemkinovo selo izgrađeno kako bi prikrilo prave namjere svojih zapadnih podupiratelja. Jačanje japanske mornarice, po uzoru na britansku kraljevsku mornaricu, bila je cinična vježba vojnog ekspanzionizma, osmišljena kako bi olakšala pljačku kineskog blaga.

Prvi kinesko-japanski rat, 1894.-95. godine, bio je neizbježan rezultat svega ovoga - sukob u kojem je Japan izašao kao pobjednik, dok je Kina bila prisiljena platiti odštetu u obliku tisuća tona srebra. Bio je to tek početak desetljećima duge kampanje pljačke i izrabljivanja, one koja će Kinu osiromašiti, dok će Japan postati tek vazalna država zapadnih sila.

1930. godina - Rađanje zvijeri

Posljedice Prvog svjetskog rata, sukoba koji je toliko prožet lažima o uzrocima i podrijetlu (što ćemo detaljnije promotriti u budućnosti), bile su - pojava nove ere financijske kontrole. Pod krinkom "mira" i "stabilnosti", mnoge od vodećih svjetskih nacija su  odbacile svoj suverenitet, predajući svoje posjede plemenitih metala jedinstvenom, centraliziranom sustavu monetarne kontrole. Rođena je Banka za međunarodna poravnanja (BIS) - div financijske moći koji će zavladati globalnom ekonomijom.

BIS, reklamiran kao "središnja banka središnjih banaka", stvoren je za upravljanje depozitima zlata i drugih plemenitih metala svojih zemalja članica. Popis nacija koje su potpisale ovaj aranžman donosi nam pravi uvid u to tko je tko od globalnih sila, uključujući:  Ujedinjeno Kraljevstvo, Francusku, Italiju, Japan i mnoge druge.

Bruxelleski protokol, iz 1936. godine, kojim je uspostavljen BIS, dokument je koji sve otkriva. Navodi popis zemalja sudionica, od kojih je svaka pristala predati svoje posjede plemenitih metala BIS-u. Protokol je majstorski napisan u diplomatskom dvogovoru, u kojem se koriste fraze poput "položeno na depozit" - kako bi se prikrila činjenična istina kako su te nacije zapravo prepustile kontrolu nad svojim financijskim sustavima jačem od sebe. BIS je dobio carte blanche za upravljanje globalnim gospodarstvom, a njegove članice svedene su na puke vazale.

Protokoli, dostupni svima, otkrivaju pravu prirodu BIS-a. Oni su nacrt za financijsku kontrolu, skup pravila i propisa osmišljenih za održavanje dominacije globalne elite. BIS nije neutralni arbitar međunarodnih financija, već alat moćnih, osmišljen kako bi zadržao kontrolu nad globalnom ekonomijom. Dijelovi navedenih protokola slijede u nastavku: 

"Propisno ovlašteni predstavnici Vlade Njegovog Veličanstva Kralja Belgije, Vlade Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, Vlade Kanade, Vlade Commonwealtha Australije, Vlade Novog Zelanda, Vlada Južnoafričke Unije, Vlada Indije, Vlada Francuske Republike, Vlada Njegovog Veličanstva Kralja Helena [Grčke], Vlada Njegovog Veličanstva Kralja Italije, Vlada Njegovog Veličanstva Car Japana, Vlada Republike Poljske, Vlada Republike Portugala, Vlada Njegovog Veličanstva Kralja Rumunjske, Vlada Švicarske Konfederacije, Vlada Njegovog Veličanstva Kralja Jugoslavije.”

"Banka za međunarodna poravnanja, njezina imovina i sredstva kao i sva imovina i sredstva koja su joj ili će joj biti povjerena, bilo da se radi o kovanicama ili drugim zamjenjivim dobrima, zlatnim polugama, srebru ili bilo kojem drugom metalu, dragocjenostima, vrijednosnim papirima ili bilo kojem drugi predmeti, čije je polaganje dopušteno u skladu s bankarskom praksom, izuzeti su od odredaba ili mjera navedenih u stavku 2. članka X. Sporazuma s Njemačkom, i u članku 10. Osnivačke povelje, sljedbenika Konvenciji sa Švicarskom, dogovorene 20. siječnja 1930. godine...
Imovina i imovina trećih strana, koju drži bilo koja druga institucija ili osoba, prema uputama, u ime ili za račun Banke za međunarodna poravnanja, smatrat će se da su povjereni Banci za međunarodna poravnanja i kako uživaju imunitet utvrđeno Međunarodnim poravnanjima i uživa imunitet utvrđen gore navedenim člancima - s istim pravom kao i imovina i novac koju Banka za međunarodna poravnanja drži za račun drugih, u prostorijama koje su za tu svrhu izdvojile Banka, njezine podružnice ili agencije.” 

Odsutnost Sjedinjenih Država s popisa država koje sudjeluju u ovom protokolu je primjetna, ali ne i iznenađujuća. SAD je već počeo predavati svoje posjede plemenitih metala, proces koji će biti ubrzan programom New Deal predsjednika Roosevelta.

Prava priroda stvaranja BIS-a jest priča o tajnovitosti i prijevari. U zamjenu za predaju svojih posjeda plemenitih metala, čelnicima nacija dodijeljene su obveznice goleme vrijednosti, od kojih su neke premašile milijardu dolara. Ove obveznice nisu bile namijenjene javnosti, a vođe su dobile upute neka ih drže skrivenima.

Ovaj tajni dogovor napravljen je iza zatvorenih vrata, daleko od znatiželjnih očiju ljudi - od samih vođa koji su im trebali služiti.

https://www.bis.org/about/legal.htm

Ovdje je navedena web-stranica BIS-a, gdje oni tumače svoju verziju njihova nastanka i povijesti, ali istina je mnogo zlokobnija!

Prava priča o stvaranju BIS-a započela je 1921. godine, kada je japanski car Hirohito pozvan na turneju po Europi. Ovo nije bila puka diplomatska ljubaznost, već proračunat potez za postavljanje temelja za globalnu središnju banku. Hirohitov posjet Londonu, gdje se susreo s kraljem Georgeom V., bio je ključni trenutak u ovom procesu. Zapadna oligarhija, vođena žudnjom za moći i bogatstvom, nastojala je stvoriti centralizirani sustav kontrole nad opskrbom plemenitim metalima u svijetu. Vjerovali su kako je decentralizirani sustav, u kojem države posjeduju i kontroliraju svoje zlato i plemenite metale, recept za sukobe i financijsku nestabilnost. Ali, ono što su oni stvarno željeli bilo je dočepati se ogromnih bogatstava jugoistočne Azije, koja su se akumulirala tijekom tisuća godina trgovine duž Puta svile. Regija je bila riznica zlata i plemenitih metala, i zapadna oligarhija je bila odlučna u namjeri prisvojiti sve to za sebe. Znali su kako države jugoistočne Azije nikada neće pristati na centralizirani sustav kontrole, pa im je trebao opunomoćenik, netko tko bi obavio njihov prljavi posao. Tu je ušao Hirohito.

Japanski car pozvan je u stado, ne zbog vlastite moći ili utjecaja, već zbog strateškog položaja Japana i vojne moći. Zapadna oligarhija vidjela je Japan kao savršenu marionetsku državu, državu koja se može koristiti kao odskočna daska za krađu i ubojstva na putu do bogatstva u jugoistočnoj Aziji. Sam Hirohito bio je obični pijun u ovoj igri, marioneta na koncu, koju je kontrolirala zapadna oligarhija. Iskorišten je za promicanje njihovih interesa, za obavljanje njihovog prljavog posla, te za uspostavljanje nove ere kolonijalizma i eksploatacije u jugoistočnoj Aziji.

Prava priroda Hirohitovih poslova sa zapadnom oligarhijom je mračna i zlokobna, i to je priča koja je predugo bila skrivena od javnosti. To je priča o korupciji, pohlepi i prijevari, koja otkriva pravu prirodu moćnika koji kontroliraju naš svijet. To je priča koja se mora ispričati i koja se mora pamtiti, kako ne bismo zaboravili lekcije iz povijesti i ponovili greške iz prošlosti.

1933. do 1941. godine - Rooseveltov New Deal

New Deal, niz ekonomskih programa koje provodi F.D.Roosevelt, između 1933. i 1936. godine, bio je hvaljen kao lijek za Veliku depresiju, očajnički pokušaj kako bi se obnovio ekonomski prosperitet i ravnoteža u Sjedinjenim Državama. Ali, zagrebite ispod površine i onda postaje jasno kako se radilo o ničemu više nego preotimanju vlasti, pokušaja konsolidacije kontrole nad gospodarstvom, te potpunog oduzimanja autonomije građanima.

Uzmimo, npr. Izvršnu naredbu 6102, potpisanu 05. travnja 1933. godine, koja je učinkovito zabranila posjedovanje monetarnog zlata od strane pojedinaca, partnerstava, udruga i korporacija. Naredba je širila ideju kako je vlada djelovala u najboljem interesu ljudi "sprečavanjem gomilanja zlata", kao i promicanjem gospodarstva temeljenog na fiat-u.

No, nemojmo se zavaravati - ovo nije bio ništa više od ciničnog trika za gomilanje zlatnih rezervi, ali i daljnje učvršćivanje pritiska Federalnih rezervi na gospodarstvo. Činjenica da su građani bili prisiljeni predati svoje zlato u zamjenu za mizernih 20,67 dolara po unci, pod prijetnjom novčanih i zatvorskih kazni, samo naglašava prisilnu prirodu ove politike.

Što je sa Zakonom o zlatnim rezervama iz 1934. godine, koji je predao kontrolu nad najvećim dijelom američkih zlatnih rezervi u ruke sustava Federalnih rezervi? Ovo nije bio ništa više od coup de grâce, posljednji čavao u lijes ekonomske slobode. Koncentriranjem kontrole nad opskrbom zlatom, vlada je zapravo stekla moć manipuliranja opskrbom novcem, pripremajući pozornicu za sve vrste smicalica putem ekonomske i monetarne politike, koje su postale previše poznate posljednjih godina.

Ali, nemojte mi samo vjerovati na riječ - nedostatke Rooseveltovog New Deala su opširno kritizirali ekonomisti i znanstvenici. Uzmimo, npr. rad dr. Williama L. Andersona, profesora ekonomije na Sveučilištu Frostburg State u Marylandu, koji je opsežno pisao o ovoj temi. Njegova je analiza oštra optužba za neuspjehe New Deala i snažan podsjetnik kako je, unatoč retorici i propagandi, to bila politika koja je služila isključivo interesima moćnih, i na štetu naroda.

1937. do 1941. godine - Zlatni ljiljan, Drugi kinesko-japanski rat, Nanking i Drugi svjetski rat

Jedan od najeklatantnijih primjera imperijalističke pljačke u modernoj povijesti jest priča o princu Chichibuu, bratu japanskog cara Hirohita, i njegovoj ulozi u ultratajnoj operaciji - poznatoj kao Zlatni ljiljan.Dok se Chichibu često pamti po njegovim nastojanjima da uspostavi dobre odnose s Engleskom, posebice s britanskom kraljevskom obitelji, njegovo pravo naslijeđe jest neobuzdana pohlepa i izrabljivanje. Uz generala Tomoyukija Yamashitu i admirala Yoshia Kodamu, Chichibua je car zadužio neka orkestrira golemu i zlokobnu operaciju pljačke blaga Kine i jugoistočne Azije, stavljajući ih pod japansku kontrolu.

Nastanak ove operacije, kako je otkriveno u knjizi "Zlatni ratnici", Peggy i Sterlinga Seagravea, prikazuje nemilosrdni pragmatizam japanske carske obitelji. Prema riječima Seagravea, car Hirohito je, predviđajući neizbježnost novog svjetskog rata, shvatio kako bi poraz Sjedinjenih Država zahtijevao vojnu silu bez presedana, potpomognutu izvanrednim financiranjem. Tako je pokrenuo plan zaplijene i pljačkanja bogatstva Azije, povjerivši projekt posebnom timu, koji je vodio nitko drugi do princ Chichibu. Ovaj tim, kodnog imena Kin No Yuri ili Zlatni ljiljan, dobio je zadatak opljačkati bogatstva regije, pripremajući pozornicu za jedan od najčuvenijih primjera ratnog profiterstva u povijesti svijeta.

"U desetljeću koje je prethodilo ratu, Japan je poinstalirao stotine špijuna u dvanaest azijskih zemalja, koje će na kraju i osvojiti. Prerušeni u civile iz svih slojeva društva, njihova je misija bila locirati i mapirati skladišta bogatstva diljem regija. Mete su uključivale muzeje, riznice, banke, crkve, hramove, samostane, svetišta, rudarske operacije i velike korporacije, kao i bogate obitelji i sindikate organiziranog kriminala. Detaljna izvješća neprestano su slana kraljevskoj obitelji u Tokiju (koja je željela imati jednu osnovnu stvar), popis onih koji drže ključeve i kombinacije trezora, onih koji će uskoro postati kandidati za ispitivanje i mučenje.” 

(Peggy i Sterling Seagrave, “Gold Warriors”)

Ljeto 1937. godine je označilo početak Drugog kinesko-japanskog rata, sukoba koji će u konačnici poslužiti kao preteča globalnog razaranja tijekom Drugog svjetskog rata.

Napetosti između Japana i Kine tinjale su godinama, uz povremeno izbijanje manjih sukoba. Međutim, događaji iz prosinca 1937. godine, bili su oni koji će zauvijek urezati ime Nankinga u anale sramote. Silovanje u Nankingu, kako je ovaj brutalni događaj postao poznat diljem svijeta, bio je masakr nezamislivih razmjera, sa stotinama tisuća nevinih civila - muškaraca, žena i djece - koje je brutalno poklala japanska vojska. Grad, nekada ponosna prijestolnica Kine, ostao je u ruševinama.

Drugi kinesko-japanski rat bjesnio je godinama i bio je preteča globalnog sukoba koji će uskoro zahvatiti svijet. Bombardiranje Pearl Harbora 1941. godine, označilo je početak kraja mira, uvlačeći azijski svijet u vrtlog Drugog svjetskog rata. Ali, usred sveg ovog kaosa i razaranja, razvijala se druga, puno zlokobnija priča.

Nacistički režim, ozloglašen po svojoj brutalnosti i ideološkom fanatizmu, bio je uključen u sustavnu kampanju pljačke i otimačine, ciljajući na blaga i bogatstvo Europe. Razmjeri ove pljačke bili su nevjerojatni, s ogromnim količinama blaga i bogatstava, koje je opljačkano diljem kontinenta. Iako su savezničke snage nakon rata pronašle nešto od ovog blaga, veći dio toga i danas nedostaje.

U međuvremenu, pljačku koju su počinili Japanaci u Kini i južnoj Aziji, izvedena pod okriljem operacije Zlatni ljiljan, ostaje jedno od najčuvenijih i najzanemarenijih poglavlja u povijesti Drugog svjetskog rata. Dok je nacistička pljačka Europe dobro dokumentirana, sam razmjer japanskih krađa uglavnom je zanemaren, prebačen je u tamne komore zabilježene povijesti. Činjenica da su Japanci ukrali goleme količine zlata i blaga od Kineza i drugih naroda - u ukupnom iznosu od oko 100 milijardi dolara - zapanjujuće je otkriće koje nacističku pljačku čak posramljuje. Tajnovitost koja okružuje operaciju Zlatni ljiljan, u kombinaciji sa suučesništvom zapadnih medija u zataškavanju ovih informacija, osigurala je neka ovaj nevjerojatni dio povijesti ostane uglavnom nepoznat na Zapadu.

Međutim, u Kini je saznanje o ovoj golemoj krađi bilo općepoznato desetljećima i postalo je bolan podsjetnik na traumatičnu prošlost zemlje. Ostaje glavno pitanje: zašto su te informacije tako temeljito zataškavane i gdje je sve to blago na kraju završilo?

Dokumentarni film s Rhawnom Josephom daje osnovni uvid u ovu skrivenu povijest. Ovu brojku potvrđuju i istraživački novinari Sterling i Peggy Seagrave, u svojoj knjizi "Gold Warriors", koja daje detaljan prikaz japanske pljačke i njenih posljedica. Prema autorima, visoki japanski časnik, rođak cara Hirohita, potvrdio je kako su Japanci sakrili preko 100 milijardi dolara vrijedno blago na Filipinima. To je nevjerojatan iznos, za koji će trebati "više od stoljeća" kako bi ga se pronašlo.

Međutim, kao što ćemo vidjeti kasnije u ovom izvješću, ova procjena od 100 milijardi dolara vjerojatno je jako podcijenjena (samo  djelić stvarne vrijednosti blaga koje su ukrali Japanci). Pravi razmjeri ove pljačke i sudbina blaga ostaju misterij koji se i dalje otkriva.

1941. do 1945. godine - Filipinska okupacija

Dok se svijet okretao u kaosu Drugog svjetskog rata, japanski nezasitni apetit za osvajanjem i pljačkom doveo je do gomilanja toliko golemog blaga da im je bilo potrebno tajno skladište, izvan japanskog kopna. Filipini, zemlja već opustošena kolonijalizmom, postali su nesvjesni domaćini ovoj riznici.

Japanska invazija, obilježena brutalnošću i krvoprolićem, poštedjela je Manilu od razaranja, ali samo kako bi je pretvorila u središte za tajni transport opljačkanog bogatstva iz Kine i ostatka Azije. Ironija je opipljiva - iste sile koje su opustošile kontinent - sada su nastojale sačuvati svoj plijen u istoj zemlji koju su prije opljačkali. Odluka japanske vojske da zapečati mjesta s blagom i pritom sahrani tisuće civila, ratnih zarobljenika, čak i vlastitih vojnika - jasan je dokaz bezosjećajnog zanemarivanja ljudskog života - koje je definiralo cijelu njihovu kampanju. Vladajuće elite, vođene žudnjom za moći i bogatstvom, smatrale su potrebnim žrtvovati nebrojene živote, kako bi zaštitile svoju nepošteno stečenu dobit.

Sami razmjeri ove operacije su nevjerojatni: 175 mreža tunela, od kojih svaki sadrži blago nakupljano tisućljećima, sagađeno je i zatim namjerno sakriveno i zatrpano, ostavljajući za sobom trag smrti i uništenja.

1944. godina - Bretton Woods i The Black Eagle Trust

Predugo se održavao mit o dobronamjernim pobjednicima.

Iza fasade ponovne izgradnje i rekonstrukcije, savezničke snage potajno sline nad ratnim plijenom.

Severino Garcia Santa Romana, zvani Santy, i general Edward Lansdale bili su vrh ledenog brijega sa zadatkom neka otkriju lokacije ukradenog blaga. Istovremeno, general Douglas Macarthur i predsjednik Truman su željno čekali na kraju taj isti ratni plijen. 

Sustav iz Bretton Woodsa, koji se reklamirao kao plemenit pokušaj ponovne izgradnje svjetskog financijskog sustava, u stvarnosti je bio još jedan plan za konsolidaciju moći i kontrole nad globalnom ekonomijom. Delegati koji su se sastali u New Hampshireu, 1944. godine - nisu bili naivni idealisti, već proračunati stratezi koji su znali kako je rat gotovo dobiven. Sa svojim golemim špijunskim mrežama i znanjem o opljačkanom blagu, krenuli su u stvaranje Međunarodnog monetarnog fonda, alata osmišljenog za upravljanje i manipuliranje globalnim gospodarstvom u njihovu korist. Kada je otkriven pravi opseg blaga - onda je stvoren i Black Eagle Trust, tajni fond za pranje ratnog plijena i promicanje interesa moćnih.

Brojke ostaju zapanjujuće: 280.000 tona metričkog zlata; i tu ne spominjemo dragulje i dijamante - opljačkano je iz Europe i Azije.  Što se dogodilo s tim blagom? Prebačeno je na 172 računa u 42 različite zemlje, a značajan dio je našao put do blagajni Federalnih rezervi i Banke za međunarodna poravnanja.

Fond M, nazvan po generalu Williamu Fredericu Marquatu, bio je samo jedan od mnogih fondova za bljuzgavicu, koji su stvoreni kako bi se olakšalo fondu pristup u globalne političke akcije. Pitanje: zašto je taj fond korišten?

Pa, za podmićivanje državnika i vojnih dužnosnika, kao i za kupovanje izbora diljem svijeta - svestrano osiguravajući da samo oni koji služe interesima moćnih bankara i vlasnika novca (poput Rothschilda, Rockefellera i J.P. Morgana) dođu do položaja moći.

Nametnuti globalnu politiku zapadnog kapitalizma i antikomunizma, navodno jest plemenit cilj koji je, u stvarnosti, stvorio duboki rascjep između Rusije/Kine nasuprot SAD/Europe/Japana, ostavljajući većinu svijeta u stanju vječnog siromaštva i nemoći.

Kako bi se potencijalno prikrila golema lažna operacija, kao što su bili napadi 11. rujna 2001. godine - koja je možda imala namjeru prikriti kliring od 240 milijardi dolara u tajno stvorenim vrijednosnim papirima - korištenim za financiranje tajnog ekonomskog rata protiv Sovjetskog Saveza. Ova je operacija omogućila nepoznatim zapadnim investitorima neka pokupuju velike dijelove sovjetske industrije, posebice u sektoru nafte i plina. Nadalje, pojavila su se izvješća kako su goleme količine zlata nestale iz podrumskih trezora Svjetskog trgovačkog centra nakon napada, što se potencijalno povezuje s Black Eagle Trust-om.

“Financijski, bankarski i ekonomski svijet u sjeni... prljava je mala tajna zapadne ekonomije. To je oblik stvaranja novca koji je zapravo nedirnut nikakvim oblikom nadzora, ili odgovornosti kako to mi razumijemo.”  (David Guyatt)

Sama veličina ovog bogatstva je zapanjujuća, s procjenama koje upućuju na bilijune dolara, čak i nekoliko puta više. Govorimo o tisućama godina vrijednoj akumulaciji zlata, dragulja, blaga i dijamanata - što je Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima dalo naizgled beskrajnu zalihu sredstava za oblikovanje globalne politike.

Međutim, ovo bogatstvo je prebačeno u ruke privatnih bankarskih kartela, poput Federalnih rezervi, čime su oni zapravo postali gospodari svemira. Ova velika krađa ima dalekosežne posljedice i potencijalno jest glavnim razlogom trenutnog svjetskog nemira.

Nije tajna kako se svjetsko bogatstvo ne dijeli pravedno, ali malo ljudi shvaća pravi opseg bogatstva koje postoji. Realnost je da plemeniti metali, dragulji, dijamanti, drevna blaga, a posebno zlato - predstavljaju pravo bogatstvo svijeta. Šokantna je istina isto kako većina svjetske populacije nije dijelom ovog okultnog ekonomskog sustava (izvan knjiga).

U Sjedinjenim Državama, npr. ljudi trguju i posluju novčanicama Federalnih rezervi, koje su u biti papir bez opipljive podloge. Ako su te novčanice poduprte zlatom izvan knjige, to nije imovina koja zakonski pripada Federalnim rezervama ili Banci za međunarodna poravnanja. U biti, prava su svjetska bogatstva oteta i drže se u tajnosti. Zbog toga je bogatstvo koncentrirano u rukama male elite, dok se mase bore spojiti kraj s krajem, nikada ne bivajući pozvani u ovaj svijet skrivenih bogatstava. Rezultat je sustav u kojem je većina ljudi prisiljena živjeti u stanju ekonomskog ropstva, dok nekolicina privilegiranih ubire dobrobiti ovog ukradenog bogatstva.

11. studenog 1963. godine: Sporazum Green Hilton Memorial

11. studenoga 1963. godine sklopljen je tajni pakt, u sjenama zgrade Green Hilton Memorial u Ženevi, gdje su američki predsjednik John F. Kennedy i indonezijski predsjednik Soekarno, između ostalih, stavili svoje potpise na ugovor koji bi imao dalekosežne  implikacije na ondašnji globalni financijski krajolik.

Ovaj tajni sporazum, obavijen velom tajne, predviđao je prijenos tisuća metričkih tona plemenitih metala u riznicu Sjedinjenih Država, vješto zaobilazeći sustav Federalnih rezervi. Čovjek ne može a da se ne zapita što je potaklo ovaj tajni manevar i čijim je interesima on doista služio. Samo pet mjeseci ranije, 04. lipnja 1963. godine, predsjednik Kennedy je izdao Izvršnu naredbu 11110, potez koji je revidirao Izvršnu naredbu 10289 iz 1951. godine i učinkovito koncentrirao financijsku moć u rukama američkog ministarstva financija, s Kennedyjem na čelu.

Ovom naredbom je ministru riznice dodijeljena ovlast za izdavanje srebrnih potvrda za sve srebrne poluge, srebro ili standardne srebrne dolare u riznici; kao i ovlast neka propisuje apoene takvih srebrnih potvrda i kovanica standardnih srebrnih dolara, kao i pomoćne srebrne valute. Nevjerojatno je kako se ovaj potez, na površini, čini kao hrabar izazov američkoj monetarnoj politici, odnosno kontroli Federalnih rezervi. No, da li je ovo zaista bila težnja za financijskom neovisnošću, ili samo lukava prijevara za daljnje učvršćivanje interesa moćne elite? Činjenica kako je ova naredba izdana samo nekoliko mjeseci prije tajnog Ženevskog ugovora postavlja više pitanja nego odgovora. Koja je bila Kennedyjeva prava namjera i čijim je interesima u konačnici služio?

Ova izvršna uredba učinkovito je otela kontrolu nad nacionalnom monetarnom politikom od Banke saveznih rezervi, vraćajući je na mjesto koje joj i pripada u američkoj riznici. Vrijeme ovog poteza (samo nekoliko mjeseci prije Ženevskog sporazuma), sugerira kako je Kennedy potajno postavljao temelje za revolucionarni novi monetarni sustav - onaj potpomognut golemim zalihama plemenitih metala, koji će uskoro biti položeni u američku riznicu - kao dio Sporazuma iz Green Hilton Memeoriala. 

To bi bio razoran udarac za Banku saveznih rezervi - time bi ih lišili moći da manipulira nacionalnom valutom i gospodarstvom. Činjenica kako bi sam Ugovor poslužio kao dokaz prijenosa sredstava, i ako UBS zgodno "zaturi" evidenciju, samo daje povećan osjećaj neobične slutnje. Ali, Kennedyjev postupak nije prošao nezapaženo. Njegovo drsko izazivanje Banke saveznih rezervi i CIA-e, zajedno s njegovim oštrim primjedbama o potonjoj, nedvojbeno ga je učinilo metom moćnih interesa, koje je nastojao uništiti.

Njegova zloglasna izjava: "Želim CIA-u raskomadati na tisuće komadića i raspršiti ih sa četiri vjetra", bila je objava rata, koja će se na kraju pokazati kobnom za Kennedyja. CIA, sa svojim intimnim vezama s Black Eagle Trustom i Bankom saveznih rezervi, imala je interes ušutkati Kennedyja i održati status quo.

Postojanje Sporazuma Green Hilton Memorial baca novo svjetlo na događaje oko Kennedyjeva ubojstva, pružajući ključni dio slagalice, koji je dugo nedostajao. Jasno je kako su Kennedyjevi postupci pokrenuli lanac događaja koji će naposljetku dovesti do njegovog ubojstva i ovjekovječenja istih sustava koje je želio uništiti. Ultratajni Sporazum Green Hilton konačno je izbačen na svjetlo dana kao dio revolucionarnog naloga pokrenutog prema prekidu i odustajanju UBS-a i Banke za međunarodna poravnanja. Ova eksplozivna tužba, podnesena 2012. godine, također je doživjela nametanje niza založnih prava protiv Federalnih rezervi, UBS-a, BIS-a i središnjih banaka zemalja G7.

https://web.archive.org/web/20121110073804/https://www.newtomorrow.us/93652234-Cease-Desist-Order-to-UBS-BIS-Evidence.pdf

Benjamin Fulford, ključni igrač u tužbi i glasni kritičar bankarske elite, dao je sažeti sažetak Sporazuma Green Hilton Memorial. Njegov izvještaj, dostupan u obliku cjelovitog izvješća, baca daljnje svjetlo na makinacije bankarske elite i njihove očajničke pokušaje da se održe na vlasti.

https://web.archive.org/web/20111127033558/https://kauilapele.wordpress.com/2011/11/24/benjamin-fulford-11-24-11-the-lawsuit-that-could-end-the-gangster-rule-of-western-civilization/

Kao što ćemo vidjeti kasnije, Fulfordova umiješanost u tužbu samo je jedan dio šireg narativa, koji razotkriva mračno dno globalnog financijskog sustava. Za sada je dovoljno reći kako je Green Hilton Memorial Agreement vatromet, tj. dokument koji razotkriva tajne poslove bankarske elite i otkriva stvarne razmjere njihove moći i utjecaja.

“Godine 1963. predsjednik John F. Kennedy sklopio je sporazum s predsjednikom Soekarnom da bi osigurao sredstva kako bi se američkoj riznici omogućilo tiskanje vlastite valute, čime se potkopava “pravo” na tiskanje valute koju drže Federalne rezerve. Sporazum bi prebacio oko 59 000 tona zlata za podupranje ove valute.”  (Benjamin Fulford)

1971. godina — Zlatni Buda

Ideja kako goleme količine opljačkanog blaga leže skrivene na Filipinima smatrala se legendom. No 1971. godine, čovjek po imenu Rogelio Roxas, naletio je na tunel pun zlatnih poluga i Budu od punog zlata (težak jednu tonu), razbivši time sve sumnje o postojanju ukradenog i skrivenog bogatstva.

Roxasu, skromnom obiteljskom čovjeku i amaterskom lovcu na blago, je sin japanskog vojnika deset godina ranije dao kartu koja je navodno vodila do jednog od mjesta s blagom, koje je stvorila japanska vojska, tijekom Drugog svjetskog rata. S kartom u ruci, Roxas je okupio mali tim ljudi i krenuo u otkrivanje blaga. Dok su kopali kroz skriveni ulaz i ulazili u tunel, naišli su na malu komoru, prepunu kutija sa zlatnim polugama. Ali, ono što su sljedeće pronašli promijenilo je sve: kosturni ostaci japanskih vojnika, živi zakopani s blagom, onda kada je ulaz u tunel zapečaćen 1940-ih godina. Kosturi su ležali razbacani po tunelu i komori.

U središtu komore, prekrivena rupa je sakrivala Budu od čistog zlata, čija je prisutnost istovremeno bila očaravajuća i proganjala. Roxas i njegov tim uklonili su Budu, zajedno s jednom kutijom zlatnih poluga, i odnijeli su ih svojim kućama na čuvanje. Ali, nisu imali pojma kako će njihovo otkriće pokrenuti niz događaja koji će dovesti njihove živote u ozbiljnu opasnost. Dok je Roxas počeo diskretno tražiti kupca za zlatnog Budu, pojavio se misteriozni čovjek, koji se živo zanimao za područje oko Buddhinog vrata. Tek kasnije, kada su Roxas i njegov brat pomnije pogledali, otkrili su kako je Buddhina glava zasebni komad, koji u svojoj unutrašnjosti sakriva riznicu dijamanata. Njihovo je uzbuđenje bilo kratkog vijeka, jer je tim elitne straže predsjednika Ferdinanda Marcosa ubrzo upao u kućanstvo Roxasovih, nasilno preuzevši Budu, dijamante i zlatne poluge, te odvodeći Roxasa na ispitivanje.

Brutalno mučenje koje je uslijedilo bilo je očajnički pokušaj da se izvuče mjesto tunela u kojem su se nalazile preostale kutije sa zlatom. No, Roxas je odbio popustiti, i unatoč tome što je bio u zatvoru, uspio je pobjeći svojim otmičarima, što je prisililo njega i njegovu obitelj da se skrivaju po udaljenim lokacijama na Filipinima. 1988. godine, dvije godine nakon svrgavanja Ferdinanda Marcosa, Roxas je poduzeo hrabar korak i podnio tužbu američkom sudu na Havajima, gdje je tvrdio kako mu je Marcos ukrao imovinu i podvrgnuo ga mučenju, u pokušaju kako bi iz njega izvukao tajnu lokaciju tunela punog blaga. Ali, baš kad je suđenje trebalo započeti, Roxas je iznenadno, i sumnjivim okolnostima umro. 

Prema osobnom svjedočenju (također zabilježenom u knjizi "Zlatni ratnici"), Roxasov pravni zastupnik, Daniel Cathcart, primio je jeziv telefonski poziv od doušnika CIA-e u Manili, koji je jednostavno rekao: “Vaš klijent je mrtav. Bio je otrovan. Imelda [Marcos, žena Ferdinanda Marcosa] je to naručila i mi smo to učinili.”

Unatoč neuspjesima, obitelj Roxas je ustrajala i nakon osam dugih godina vijećanja, sud u Honoluluu konačno je stao na njihovu stranu, dodijelivši im vrtoglavih 43 milijarde dolara.

Međutim, u bizarnom obratu, sud je kasnije poništio ovu presudu i smanjio iznos na 22 milijarde dolara, navodeći kao razlog nemogućnost izračuna stvarne vrijednosti kutija sa zlatom koje je Roxas otkrio u tunelu. Novac je dodijeljen korporaciji Golden Buddha, tvrtki koju je mudro osnovao Roxas uz pomoć prijatelja iz djetinjstva, koji se preselio u Sjedinjene Države. Obitelj Roxas također je dobila zasebnu nadoknadu od 6 milijuna dolara. Prizivni sud Devetog okruga Sjedinjenih Američkih Država kasnije će sažeti optužbe koje su dovele do konačne presude Roxasu, nedvosmisleno izjavivši: "Blago Yamashita pronašao je Roxas, a od Roxasa su ga ukrali Marcosovi ljudi."

Ukratko, priznanjem ovakve tvrdnje probio se veo neznanja koji je obavijao zapadni svijet, dok je nekoć popularna američka televizijska emisija “Unsolved Mysteries” rasvijetlila Roxasovu priču. U prilogu koji je emitiran, intervjuiran je i sam Roxas.

Ti su videozapisi nekoć bili dostupni na Youtubeu, ali su nedavno izbrisani zbog “tužbi za autorska prava”.

11. rujna 2001. godine

Razarajući događaji koji su se odigrali tog kobnog dana rezultirali su gubitkom 3000 nevinih života i posijali sjeme rata na Bliskom istoku, sukoba koji i danas bjesni.

Međutim, kako su godine prolazile, pojavio se sve veći broj dokaza, bacajući dugu sjenu sumnje na službeni narativ koji plasira savezna vlada. Svjedočanstva očevidaca s lica mjesta, snimljena na filmu, oslikavaju potpuno drugačiju sliku onoga što se dogodilo toga dana, onu koja je u suprotnosti s dezinficiranom verzijom, koja je predstavljena javnosti.

Mnogi tragači za istinom o 11. rujnu dugo su tvrdili kako su napadi zapravo bili operacija pod lažnom zastavom, orkestrirana kako bi se opravdao provojni program na Bliskom istoku, kako bi se ojačao ratni stroj SAD-a i NATO-a, te kako bi se preuzela kontrola nad ogromnim rezervama nafte u toj azijskoj regiji. Uključivanje izvođača obrambenih radova, poput Halliburtona, koji je ubrao stotine milijardi dolara profita od ratnih napora, podiže obrve. Činjenica da je bivši potpredsjednik Dick Cheney, ključni arhitekt rata, prethodno bio izvršni direktor Halliburtona, samo potiče sumnje u sukob interesa.

Dok počinjemo ljuštiti slojeve, počinje se pojavljivati ​​šokantna priča: usredotočena je na kliring vrijednosnih papira vrijednih 240 milijardi dolara, korištenih za financiranje tajnog rata protiv ruskog gospodarstva 1991. godine, kodnog naziva Projekt Čekić (Project Hammer). Ova tajna operacija, obavijena velom tajne, povezana je s događajima od 11. rujna i postavlja temeljna pitanja o pravim motivima napada.

   Projekt Hammer

Za one koji traže dublje razumijevanje događaja vezanih uz 11. rujna i navodne veze s projektom Hammer, postoji opsežan istraživački rad E.P. Heidnera, navodnog bivši mornaričkog istražitelja i dostupan je za preuzimanje:

https://web.archive.org/web/20140714102415/https://www.newtomorrow.us/collateral_damage.pdf

Ovo izvješće daje detaljnu analizu dokaza, otkrivajući složenu mrežu prijevare i korupcije, te zahtijeva ozbiljnu ponovnu istragu o pravoj prirodi napada 11. rujna. Nakon unakrsne provjere mnogih referenci i bilješki uključenih u tekst, postaje jasno kako su navodne veze između zapadnih i sovjetskih poslovnih interesa - zapravo stvarne i previše brojne da bi se zanemarile.

Daljnje istraživanje bivšeg londonskog bankovnog insajdera, Davida Guyatta, bacilo je dodatno svjetlo na projekt Hammer, s njegovim člancima “Project Hammer” i “Project Hammer Reloaded” koji pružaju obilje informacija o toj temi.

https://web.archive.org/web/20090624074356/https://www.bibliotecapleyades.net/sociopolitica/esp_sociopol_fed05a.htm

Kao što je ranije spomenuto, savezničke snage opljačkale su procijenjenih 280.000 tona zlata, kao i nesagledivo bogatstvo dragulja i dijamanata, nakon Drugog svjetskog rata. Ovo je blago bilo pažljivo skriveno kao dio Black Eagle Trusta, tajnog fonda koji se koristio za usmjeravanje svjetske politike u posljednjih 65+ godina.

Međutim, ubrzo je postalo jasno kako su goleme količine zlata još uvijek skrivene diljem Filipina. Lukavo i brutalno manevriranje filipinskog vođe Ferdinanda Marcosa držalo je ovo blago skrivenim sve do 1986. godine, kada je pod utjecajem zapadnih sila pokrenuta zavjera da ga se smijeni s položaja i dobije pristup dodatnom zlatu. Nakon njegove smjene s dužnosti, pokrenut je novi pokušaj vraćanja blaga, što je rezultiralo pljačkom procijenjenih 73.000 tona zlata.

Izvješće E.P. Heidnera, otkriva šokantnu priču o prijevari i korupciji koja je dovela do pada filipinskog predsjednika Ferdinanda Marcosa. Prema autorima Sterlingu i Peggy Seagrave, Marcosovi problemi počeli su kada je pokušao ucijeniti Japance, manipulirajući i usmjeravajući sredstva iz Showa Trusta (vrlo tajnog zajedničkog računa) vrijednog više milijardi dolara u banci Sanwa u Osaki, Japan. Ovaj račun bio je samo jedan od mnogih otvorenih, kao dio fonda Black Eagle Trust, tajanstvenog entiteta koji se desetljećima skrivao naočigled.

Ali, Marcosova najveća pogreška bilo je u tome što je odbio "igrati se" s predsjednikom Reaganom, koji je tražio neka filipinski diktator Washingtonu opskrbi ostavu crnog zlata kao potporu za njihov novi "Dugin dolar" - američku valutu s pokrićem u zlatu. Kada je Washington shvatio kako Marcos postaje "prevelik za svoje hlače", odlučeno je da ga treba ukloniti s vlasti - kako bi SAD mogao dobiti potpuni pristup zalihama zlata skrivenog u palači Malacanang. Tako je posijano sjeme revolucije, a mase su podignute na pobunu protiv svog trenutno aktualnog predsjednika.

Kao što su autori tako prikladno rekli: “Kako se galama naroda povećavala na ulicama, (CIA Asset William) Casey je navodno odletio u Manilu s ministrom financija (Donaldom) Reganom, CIA-inim ekonomistom profesorom Frankom Higdonom i odvjetnikom Lawrenceom Kreagerom. Svrha sastanka, prema Marcosovu pomoćniku, bila je uvjeriti Ferdinanda neka preda 73.000 metričkih tona zlata.” Ultimatum je bio jasan: predajte zlato ili se suočite s posljedicama.

Nekoliko dana nakon tog sastanka, otkrivaju autori: “Marcosu je posljednji ultimatum dao senator iz Nevade Paul Laxalt, posrednik predsjednika Reagana. Do tada je Marcos bio pod opsadom u palači Malacanang...Marcos je popustio, predao je  'svoje' zlato u zamjenu za spašavanje helikopterom američke vojske.”

Događaji koji su uslijedili, nisu ništa manje, nego vrlo zapanjujući. “Te su večeri teglenice dovučene uz rijeku Pasig do palače, a na njih su utovarene velike količine zlatnih poluga iz trezora palače... To se događalo cijelu noć i svjedočilo je mnogo ljudi. U zoru su natovarene teglenice otegljene u Manilski zaljev, njihovo krajnje odredište, mornaričku bazu Subic Bay, gdje je zlato navodno prvo stavljeno u bunkere za streljivo, a zatim na brodove američke mornarice.”

Sredinom 1980-ih godina je nastala nova ratna škrinja, napunjena Marcosovim zlatom, s izričitom svrhom okončanja Hladnog rata i uništavanjem Sovjetskog Saveza, i to iznutra prema van. To se trebalo postići kroz složenu mrežu međunarodnih banaka i holding kompanija, koju je uspostavio George H.W. Busha, odmetnutih dužnosnika KGB-a, generala i ruskih oligarha, u suradnji s Borisom Jeljcinom. Ova operacija, poznata kao Projekt Čekić, bila je pokušaj raspada Sovjetskog Saveza i uspostavljanja novog oligarhijskog režima, s Jeljcinom na čelu. Plan je proveden u nekoliko faza, a svaka je imala za cilj destabilizirati sovjetsko gospodarstvo i otvoriti put neprijateljskom preuzimanju poduzeća.

Prva faza uključivala je krađu 3000 tona zlata iz ruske riznice, potez koji bi destabilizirao rublju i stvorio vakuum moći koji bi Zapad mogao iskoristiti.

Druga faza uključivala je ulaganje 240 milijardi dolara u obvezničke vrijednosne papire, navodno izdane 11. rujna 1991. godine, s rokom dospijeća od deset godina. Ovaj potez je osmišljen kako bi dodatno destabilizirao rublju i stvorio osjećaj hitnosti među sovjetskim čelnicima. Ključni igrači u ovoj fazi bili su: Bush, George Soros, Alan Greenspan i Oliver North.

Treća faza uključivala je puč, koji su poduzeli generali na visokoj razini, kako bi uklonili Mihaila Gorbačova s ​​vlasti i postavili Borisa Jeljcina. To je označilo početak kraja Sovjetskog Saveza i uspon oligarhijske vladavine Jeljcina i ruske mafije.

Četvrta faza uključivala je preuzimanje ruske industrijske imovine, uključujući naftu, metale i obranu, korištenjem mreže operativaca koje je dodijelio George H.W. Bush. Financiranje za ovo osigurale su velike financijske institucije uz potporu Marcos Gold ratne škrinje, uključujući Blackstone Investment, koji će kasnije uložiti u Larry Silversteinovu kupnju zgrade Svjetskog trgovačkog centra 7, samo šest tjedana prije napada.

Peta faza uključivala je korištenje podružnice bankarske tvrtke Riggs-Valmet za rad u tandemu s dužnosnicima KGB-a i njihovim čelnicima na uspostavi međunarodne mreže za premještanje sredstava iz zemalja bivšeg sovjetskog bloka. Riggs-Valmet je također postao odgovoran za pružanje savjeta o stranim financijskim ulaganjima - novoj skupini ruskih oligarha koji će odsada imati položaje velikog utjecaja pod Jeljcinom.

Šesta faza uključivala je dovođenje tri dodatne skupine u investicijsko okrilje: ruske mafije, izraelskog Mossada i obitelji Rothschild. Ovo je označilo značajno proširenje operacije, budući da su te grupe na stol donijele vlastiti jedinstveni skup vještina i resursa.

Sedma faza uključivala je preuzimanje ključnih energetskih industrija i energetskih rezervi u zemljama sovjetskog bloka. To je bila kritična komponenta plana, jer bi Zapadu dao kontrolu nad energetskim resursima u regiji i omogućio mu diktiranje uvjeta na globalnom energetskom tržištu.

Posljednja faza uključivala je osnivanje obrambene ugovorne tvrtke pod nazivom Far West, koja bi radila u tandemu s Halliburtonom na financiranju muslimanskih terorističkih ćelija poput Al Qaide. Ovaj potez je osmišljen kako bi se stvorio novi neprijatelj, onaj koji bi se mogao koristiti za opravdanje trajnog ratnog stanja i pružanje prikladnog izgovora za širenje svoje vojne prisutnosti u regiji.

Dakle, napravimo rezime na pola puta: Ratni plijen, 73.000 tona zlata opljačkanog s Filipina nakon svrgavanja Ferdinanda Marcosa, korišteno je za orkestriranje tajne operacije neviđenih razmjera. Cilj: demontirati Sovjetski Savez iznutra, iskorištavajući samo tkivo njegovog društva za dobrobit zapadnih interesa.

Arhitekti ove sheme - kabala KGB-ovih operativaca, generala i oligarha - bili su više nego spremni žrtvovati suverenitet svoje zemlje za priliku da napune svoje džepove zlatom. Gospodari lutaka svijeta, vođeni nezasitnom željom za globalnom dominacijom, vukli su konce iza kulisa, manipulirajući događajima u svoju korist.

Sovjetski Savez, nekoć strašni neprijatelj, sveden je na (i ostao!) pukog pijuna u igri geopolitičkog šaha. Zapadne sile, umjesto da se upuste u izravnu konfrontaciju, odlučile su se za podmukliji pristup – neprijateljsko korporativno preuzimanje, obavijeno velom tajne i prijevare. Oligarsi, zaslijepljeni vlastitom pohlepom, sudjelovali su u ovoj izdaji, prodavši svoju naciju za prolazni okus bogatstva i moći. Posljedice ove izdaje bile bi dalekosežne, pripremajući teren za novi svjetski poredak, sa Zapadom čvrsto ukorijenjenim na čelu.

Premotajte unaprijed do 11. rujna 2001. godine: Kliring obveznica vrijednih 240 milijardi dolara, stvorenih iz Marcosove ratne škrinje, trebao je dospjeti na ovaj kobni dan. Posljedice su bile strašne - javna isplata takve veličine pokrenula bi vrtloglav niz  istraga, prijeteći razotkrivanjem Black Eagle Trusta, samog epicentra ove tajne operacije.

Moćnici koji su očajnički željeli zadržati veo tajne, bili su suočeni s egzistencijalnom krizom. Posljedice nedjelovanja bile bi katastrofalne, što ih je natjeralo neka poduzmu drastične mjere kako bi spriječili da istina ispliva na površinu. Događaji koji su se odigrali tog dana promijenit će tijek povijesti, ali pravi motivi koji stoje iza njih ostaju obavijeni misterijom i čekaju da budu razotkriveni.

Povijest projekta Hammer

Velove tajni oko Projekta Hammer prvo je podignuto hrabrim svjedočenjem brigadnog generala Erlea Cockea, čovjeka čija je slavna karijera obuhvaćala brojne sukobe i visoke položaje u raznim cijenjenim organizacijama.

Samo deset dana prije svoje prerane smrti od raka gušterače, general Cocke je, u travnju 2000. godine, dao osuđujući iskaz na 67 stranica, bacajući svjetlo na mračnu podlogu Projekta Hammer. Ovaj odlikovani ratni veteran, koji je služio u Drugom svjetskom ratu, Vijetnamu i Koreji, također je bio istaknuta osoba u Malteškom viteškom redu, Američkoj legiji i masonima, s vezama s bankarskom industrijom još od sredine 19. stoljeća.

https://www.bibliotecapleyades.net/sociopolitica/projecthammer/contents.htm

Kao američki veleposlanik u Ujedinjenim narodima i predstavnik u Svjetskoj banci, riječi generala Cockea imale su značajnu težinu. Njegovo svjedočenje, snimljeno u sklopu istrage o skandalu Nugan Hand Bank, ozloglašenom subjektu CIA-e, otkrilo je šokantne detalje o njegovoj umiješanosti u projekt Hammer. Činjenica da je obitelj generala Cockea generacijama bila duboko ukorijenjena u bankarskoj industriji samo povećava težinu njegovih otkrića.

Na pitanje o općim ciljevima Projekta, Cocke je odgovorio: 

"...uglavnom se radilo o vraćanju novca u Sjedinjene Države iz svih vrsta aktivnosti, i legitimnih i nelegitimnih ... I sve vrste nacionalnosti su bile uključene, sve vrste ljudi su bile uključene."

Na pitanje o njegovoj glavnoj ulozi u Projektu Hammer i da li je bio izravno uključen u postavljanje bilo kojeg bankovnog/holding računa, Cocke je izjavio:

“Nikako. Došao sam vidjeti možemo li ljude navesti da shvate kako nitko neće ništa učiniti ako cijela grupa ne ostane zajedno.”

Na pitanje o mogućoj upletenosti drugih velikih bankarskih institucija, Cocke je odgovorio:

“Siguran sam da je svakoj velikoj banci u svakoj većoj zemlji, u nekoj fazi igre,ponešto od ovoga prošlo kroz njih. Imali su priliku odbiti, ili su mogli iskoristiti priliku.”

Na upit da provjeri uključenost mnogih različitih nacionalnih i međunarodnih komercijalnih i financijskih bankarskih institucija tijekom godina, Cocke je izjavio:

“Nema sumnje u to. U akciju su se uključili svi koji su mogli.”

Na pitanje o funkciji Citibank, Cocke je odgovorio:

“Oni su trebali biti povjerenici. Oni su trebali voditi program. Oni su trebali biti agencija za isplatu. Oni su bili sir.”

(Cocke dalje navodi kako je glavni igrač u smislu koordinacije uključenosti Citibanka u Projekt Hammer bio John Reed, koji je kasnije postao predsjednikom tog bankarskog diva).

Na pitanje o umiješanosti raznih agencija američke vlade, Cocke je izjavio:

"Očito, CIA, FBI, Nacionalne sigurnosne agencije svih vrsta, Pentagon u širem smislu i kao takav, i riznica, Federalne rezerve. Nitko nije izašao iz čina, svi su htjeli ući u čin.”

Cocke nadalje navodi kako je najveći dio sredstava sadržanih u Projektu Hammer ukupno iznosio (prema njegovim saznanjima) 223 milijarde dolara, što je brojka nevjerojatno bliska onoj navedenoj u E.P. Heidnerovom izvješću. Ta su sredstva, rekao nam je general Cocke, držana na 30 različitih nacionalnih i međunarodnih računa Citibank.

Taj sudbonosni dan u rujnu

Događaji od 11. rujna bili su obavijeni velom misterija, a službeni narativ se predstavlja kao jedina istina. Međutim, pomnije ispitivanje činjenica otkriva složenu mrežu prijevara i korupcije. Kako bismo raspršili mitove i pretpostavke vezane uz ovaj dan, potrebno je obratiti pažnju na nekoliko ključnih elemenata.

1. Dokumentarni film “Core of Corruption” je nezaobilazan, jer predstavlja nepobitne dokaze o eksplozijama u zgradama Trgovačkog centra, uključujući snimke policije i vatrogasaca koji se javljaju uživo s mjesta događaja. Ovo nisu glasine ili nagađanja - već su iskazi očevidaca onih koji su bili tamo. Film također prikazuje radio razgovore između policije i vatrogasaca, koji upozoravaju na eksplozije, kao i bijeli kombi uhićen na licu mjesta s eksplozivom.

2. Ured za mornaričke istrage istraživao je sigurnosnu prijevaru vezanu uz raspad Sovjetskog Saveza, u vrijeme napada. Stjecajem okolnosti ubijeno je 39 od 40 zaposlenika ONI-a, a sva evidencija o ovom pitanju je uništena.

3. U tornjevima Svjetskog trgovačkog centra nalazili su se uredi tri najveća brokera za vrijednosne papire u SAD-u, uključujući Cantora Fitzgeralda, Eurobrokers i Garbon Inter Capital. Zrakoplovi su udarili izravno u područja tih ureda, a mnogi su izvijestili kako su vidjeli bombe kako eksplodiraju u tim uredima, prije nego što su zrakoplovi udarili u zgrade. Ovo je bio proračunati potez da se stvori kaos na tržištu državnih vrijednosnih papira, te da se očisti 240 milijardi dolara skrivenih vrijednosnih papira, bez da itko postavlja dodatna pitanja.

4. U tornjevima Svjetskog trgovačkog centra također su bili smješteni istražni uredi za FBI i CIA-u, koji su bili na tragu istrage o mogućem nezakonitom financiranju raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine. Ti su se uredi morali ukloniti - kako bi se uništili svi istražni dokazi i spriječiti da istina izađe na vidjelo.

5. Pravi papirnati trag, same obveznice, pohranjeni su u trezorima u podrumima Trade Center Towersa i uništeni su u napadu koji je uslijedio.

6. Neposredno nakon napada, preživjeli iz ureda Deutsche Bank u Towersima, izvijestili su kako su njihova računala preuzeta i kako je prebačeno 100 milijuna dolara u ilegalne, insajderske dioničke opcije. Te dioničke opcije izvukle su sredstva iz zrakoplovne industrije i smjestile ih u obrambenu industriju, što ukazuje na to kako je netko imao saznanja iz prve ruke o budućim napadima. i kako je mogao zaraditi milijune.

7. U tjednima koji su prethodili napadima, bilo je brojnih izjava očevidaca o evakuaciji ljudi iz zgrada, u sklopu vježbi za hitne slučajeve. Ovo bi moglo popuniti praznine u pogledu toga kako su točno bombe postavljene po zgradama - pri dodatnoj sigurnosti da će srušiti tornjeve.

8. Njemačkoj tvrtki pod imenom Convar, svjetskom lideru u spašavanju podataka, anonimni je izvor poslao tvrde diskove pronađene u ruševinama zgrada. Krajem prosinca 2011. godine, Fox News objavio je priču o tome, u kojoj je Richard Wagner, stručnjak za pronalaženje podataka, dao izjavu koja baca svjetlo na pravu prirodu događaja oko 11. rujna. “Postoji sumnja kako su neki ljudi znali unaprijed približno vrijeme udara zrakoplova, kako bi iselili iznose veće od 100 milijuna dolara”, rekao je Wagner. “Mislili su kako se evidenciji njihovih transakcija ne može ući u trag nakon što su glavni serveri uništeni. Pomažemo im da saznaju što se dogodilo s računalima, što je brže moguće. Siguran sam kako će jednog dana znati što se dogodilo s novcem.”

Ali, naravno, pomisao kako bi naša vlastita vlada mogla biti suučesnik u tako gnusnom činu je nezamisliva, zar ne? Ili, nam je makar tako rečeno. Pokojna Sarah McClendon, veteranka izvjestiteljica iz Bijele kuće, imala je drugu priču za ispričati.

U jezivom razgovoru s Georgeom H.W. Bushom, upitala je što će se dogoditi ako američki narod ikada otkrije istinu o Iraq-gate-u i Iran-Contra-i. Bushov je odgovor bio znakovit: "Sarah, ako američki narod ikad sazna što smo učinili, loviti će nas po ulicama i linčovati." Implikacija je jasna: naši su vođe sposobni za neizrecive grozote i neće prezati ni pred čime da sakriju istinu od nas.

U godinama koje su uslijedile pojavio se niz dokumentarnih filmova koji su rasvjetljavali nedosljednosti i proturječnosti koje muče službeni narativ. Ovi filmovi predstavljaju zastrašujući niz dokaza, uključujući videosnimke uživo i intervjue sa stotinama očevidaca, koji svi upućuju na mnogo zlokobnije objašnjenje za rušenje tornjeva Svjetskog trgovačkog centra.

Svjedočenje onih koji su bili prisutni na licu mjesta nije ništa drugo nego eksplozivno. Mnogi su izvijestili kako su čuli i osjetili ogromne podzemne i nadzemne eksplozije, prije i nakon što su zrakoplovi udarili u tornjeve. To nisu bili zvukovi pukog kvara konstrukcije, već nepogrešivi znakovi kontroliranog rušenja.

Posebno su znakovite riječi Dana Rathera koje je izgovorio uživo u eteru. Dok se Južni toranj rušio, primijetio je kako "ako namjeravate ovo učiniti, morate doći ispod infrastrukture same zgrade i srušiti je." Ovo nije jezik novinara, koji opisuje tragičnu nesreću, već jezik čovjeka koji je svjedočio namjernom činu uništavanja.

Rušenje zgrade Svjetskog trgovačkog centra 7 možda je najeklatantniji primjer toga. Zgrada u koju nikada nije udario zrakoplov, ali je ipak pala na način koji je "podsjećao na one slike koje smo svi prije previše gledali na televiziji, kada je zgrada bila namjerno uništena dobro postavljenim dinamitom, koji ju sigurno ruši."

Ovo nisu riječi teoretičara zavjere, već riječi iskusnog novinara, koji opisuje scenu koja se ne može objasniti. Činjenica da je Komisija za 11. rujna smatrala shodnim ignorirati ovaj kolaps i implikacije koje on ima, osuđujuća je optužba za njihovu istragu.

2009. godina: Zaplijena obveznica vrijednih 134,5/145,5 milijardi dolara

Dok su ratni bubnjevi sve glasnije tukli uoči Drugog kinesko-japanskog rata, general Chiang Kai-shek, nepokolebljivi vođa kineskog nacionalističkog pokreta, zurio je u ponor nadolazećeg sukoba s Japanom. Predvidio je neizbježnu pljačku azijskog blaga, katastrofu koja će ostaviti kontinent bez svojih bogatstava. U očajničkom pokušaju da zaštiti kinesko zlato i blago, Kai-shek se obratio Sjedinjenim Državama, povjerivši zemlji goleme količine te dragocjene imovine. Ali, nije bio sam u ovom nastojanju. Moćne kineske obitelji, koje su imale značajan politički i vojni utjecaj, također su udružile svoje resurse i predale svoje zlato i blago Sjedinjenim Državama.

Ta je imovina pomno dokumentirana i položena na račune preko Union Bank of Switzerland, kako bi je Banka saveznih rezervi držala u depozitu preko Banke za međunarodna poravnanja.

Sami razmjeri ove operacije su zapanjujući. Tisuće tona metričkog zlata i srebra predane su Sjedinjenim Državama, uz obećanje kako će se novčanice i obveznice Federalnih rezervi moći otkupiti za otprilike trideset godina. Te obveznice, u biti jednako dobre kao zlato, bile su toliko osjetljive da su bile skrivene na raznim lokacijama diljem jugoistočne Azije, uključujući Filipine. Iznosi u dolarima na ovim potvrdama o obveznicama bili su ništa manje od astronomskih, s pojedinačnim novčanicama u vrijednosti od 500 milijuna dolara i obveznicama iz 1934. godine, s denominacijom od 1 milijarde dolara.

Ali, tko su te obitelji i koje tajne kriju? Oni su zapravo azijski pandan tajnih društava koja dugo dominiraju zapadnim svijetom. S imenima kao što su Trešnjin cvijet, Javorov list, Bijeli zmaj i Crni zmaj, ova društva djeluju na meritokratskom sustavu, gdje je rang određen postignućima i zaslugama, a ne aristokratskim krvnim linijama. To je u oštroj suprotnosti sa zapadnim tajnim društvima, poput Britanske aristokracije i Komiteta 300, koja su ukorijenjena u sustavu aristokratske vladavine - s pažljivo kontroliranom incestnom krvnom lozom britanske monarhije, koja datira još iz vremena kraljice Elizabete I. Istočna društva, s druge strane, odbacuju ovaj sustav krvnih loza i umjesto toga prihvaćaju ravnopravniji pristup moći i utjecaju.

Ali, što to znači za globalnu ravnotežu snaga i koje se tajne kriju iza vela ovih tajnih društava?

Otkup obveznica bio je primamljiv potez, ali i pun opasnosti. Prisutnost Ferdinanda Marcosa, nemilosrdnog diktatora Filipina, bacila je dugu sjenu na cijeli proces. Marcos je bio jako odlučan u otkrivanju skrivenih blaga i veza razasutih diljem Filipina, a svatko tko bi se usudio istupiti i preuzeti ih morao bi se kretati kroz podmukli krajolik opasnosti i prijevara.

Kao što su Peggy i Sterling Seagrave tako oštroumno primijetili u svojoj knjizi Gold Warriors: “Budući kako su autentični, FED i Ministarstvo financija SAD-a su moralno dužni ih otkupiti, no postoje olakotni čimbenici... Kao prvo, u idealnom slučaju ove novčanice Federalnih rezervi ( FRN) i obveznice federalnih rezervi (FRB), trebale su biti otkupljene u desetljeću nakon njihovog dospijeća 1966. godine, ali to bi bilo samoubojstvo,jer je predsjednik Filipina Marcos ubijao ljude kako bi ih se dočepao, a Marcos je isto bio američki dječak.”

Bauk Marcosove brutalnosti učinkovito je zamrznuo proces otkupa, ostavljajući prave vlasnike obveznica u stanju neizvjesnosti. Tek 1986. godine, kada je Marcos konačno zbačen s vlasti, obveznice su se počele vraćati njihovim zakonitim vlasnicima. Ali, čak ni tada, put do iskupljenja bio je daleko od glatkog.

U kasnim 1990-ima, španjolski odvjetnik po imenu Santiago Vila Marques, pojavio se kao ključni igrač u drami. Marques je zastupao potomke Josea Laurela, suca višeg suda u Manili, koji se udružio s nekoliko kineskih obitelji tijekom izdavanja obveznica 1930-ih godina. Uz pomoć odvjetnika Careya Portmana i Laurencea J. Friedmana, Marques se obratio Ministarstvu financija SAD-a, Federalnoj korporaciji za osiguranje depozita (FDIC) i Banci saveznih rezervi Chicaga, Illinois, sa zahtjevom za namirenje obveznica. Pozornica je bila pripremljena za obračun, s podnositeljima zahtjeva koji su bili odlučni zatražiti svoja prava, a vlasti Sjedinjenih Država naizgled su bile odlučne stati pred njih. No koje se tajne kriju iza kulisa i kakav bi bio krajnji ishod ove igre mačke i miša s visokim ulozima?

FED, FDIC i Ministarstvo financija nisu osudili Laurel novčanice Federalnih rezervi (FRN) i obveznice Federalnih rezervi (FRB) kao krivotvorene i/ili lažne, ali su umjesto toga rekli kako "ne mogu potvrditi" da su stvarne; ključna razlika! "Nakon pažljivog pregleda dokumenata koje ste vi i vaš klijent dostavili, nismo u mogućnosti potvrditi kako su obveznice saveznih rezervi (FRB) i povezani dokumenti autentični. Osim toga, kao što sam naznačio gospodinu Portmanu – telefonom – [SAD Uprava saveznih rezervi] Predsjednik [Alan] Greenspan nije dostupan za sastanak ili razgovor s vama, ili vašim klijentom u vezi s ovim pitanjem."

Banka Federalnih rezervi SAD-a iz Chicaga, Illinois, isto je potvrdila kako "nije u mogućnosti provjeriti" autentičnost novčanica i obveznica Federalnih rezervi. Voditelj računovodstva Banke saveznih rezervi Chicaga, Illinois, Mark Taylor, izjavio je pod prisegom: 'Nije bilo nikakvih zapisa o izdavanju ili postojanju tih obveznica.'

Financijski stručnjak Ministarstva financija SAD-a William G. Curtin izjavio je: ‘…Ministarstvo financija nema evidenciju da je izdalo bilo koji od dotičnih dokumenata. Ministarstvo financija nikada nije izdalo bilo kakve obveznice Federalnih rezervi na donositelja.'

Zašto su i FED i Ministarstvo financija SAD-a tvrdili kako nemaju evidenciju o takvoj transakciji? Zašto nisu ustvrdili da su dokumenti krivotvorine, te podnijeli kaznenu prijavu protiv Laurel i njihovih odvjetnika? Zašto jednostavno "nisu mogli provjeriti" ništa? Prikrivali su svoju upletenost. 

Slučaj obitelji Jose Laurel, naizgled jednostavna stvar otkupa obveznica, pretvorio se u farsičan prikaz zapreki i manipulacija,  kada je konačno došao na suđenje na Okružnom sudu SAD-a za Sjeverni okrug Chicaga, Illinois, u rujnu 2001. godine.

Nakon što je predstavljen pred dva različita suca i slučaj su odbacila oba suca. Marques, odvjetnik koji je zastupao tužitelje, postajao je sve svjesniji kako je cijeli proces orkestriran kako bi se spriječio pravedan ishod.

No intrigama tu nije bio kraj. U bizarnom nizu događaja, snage tajne službe zaplijenile su četiri kutije obveznica, samo kako bi ih Marques pratio do zaštitarske tvrtke u Berlinu. Kada je otputovao u grad kako bi zatražio njihov povratak, njegova hotelska soba bila je pretražena, njegovi papiri ukradeni. Kutije do danas nedostaju, a slučaj tek treba biti ponovno razmatran na sudu. Kako zalazimo dublje, postaje jasno kako je ovo samo jedan od mnogih slučajeva, u kojima pojedinci koji predstavljaju moćne interese bili spriječeni u svojim pokušajima da unovče te obveznice.

Ali zaplet se još više zgušnjava. U obratu dostojnom špijunskog romana, vojni zrakoplov koji je prevozio teret ovih obveznica srušio se 1930-ih, rasuvši obveznice vrijedne milijarde dolara po krajoliku. Mještani su povratili obveznice, koje su od tada kružile tržištem. Poslani su obavještajni agenti neka ih povrate. Sama ideja da netko uđe u banku i pokuša unovčiti obveznicu nominalne vrijednosti od 500 milijuna dolara - dovoljna je da podigne obrve i nije niti čudo što oni na vlasti očajnički žele zadržati ovu priču u tajnosti. Jedan od rijetkih mainstream medija koji se dotaknuo ove priče bio je Bloomberg, koji je objavio tajanstveni članak koji je samo zagrebao površinu ove složene mreže intriga:

https://www.bloomberg.com/news/articles/2012-01-18/no-one-knows-truth-about-300b-bonds-from-alleged-plane-crash

Autentičnost ovih obveznica ostaje tema rasprave među stručnjacima, ali to je rasprava koja je od samog početka u osnovi pogrešna. Nitko od ovih stručnjaka nema uvid u pravo podrijetlo ovih obveznica, niti u motive za njihovo izdavanje. Kao što knjiga Gold Warriors oštroumno primjećuje: “…rutinska je procedura prijaviti zlatne certifikate kao krivotvorene, čak i kada su pravi. Ovo je univerzalno prakticiran oblik konfiskacije.”

Drugim riječima, zadana pozicija onih na vlasti jest odbacivanje legitimnosti tih obveznica, bez obzira na njihovu stvarnu autentičnost. Ali, koja je prava priča iza ovih obveznica? Istina je da su ih savezničke vlade izdale 1930-ih, bez namjere da ikada ispoštuju ugovor. Bila je to jednostavna prijevara, proračunat potez kako bi se preuzela kontrola nad svjetskim bogatstvom i iskoristi to bogatstvo za oblikovanje globalne politike u njihovu korist.

U vrijeme kada su obveznice dospjele, Federalne rezerve i vladajući oligarsi učvrstili su svoju moć, te su jednostavno odlučili ignorirati dug, tretirajući ga kao da nikada nije postojao. Ali, tome nikada nije bio zajamčen pozitivni ishod. Kao što ćemo vidjeti, postojale su moćne sile koje su radile iza kulisa, kako bi osporile ovaj plan i vratile red u svijet. Pitanje je koji je sljedeći potez u ovoj igri globalne politike moći s ogromnim ulozima?

Keenan savezna tužba vrijedna 1 trilijun dolara

U sparnom ljetu 2009. godine, dogodio se neobičan incident na talijanskoj granici prema Švicarskoj, u Chiassu. Dvojicu Japanaca, Yamaguchija i Watanabea, privela je talijanska financijska policija, i zaplijenila im je obveznice vrijedne nevjerojatnih 134,5 milijardi dolara. Muškarci, koji su navodno radili s međunarodnim investitorima na osmišljavanju investicijskih strategija za imovinu, bili su na putu na sastanak kada su njihovi planovi iznenada onemogućeni. Obveznice, zgodno skrivene u tajnom odjeljku njihovih kofera, zaplijenile su vlasti.

Ovaj nesvakidašnji događaj, koji je trebao potresti globalnu financijsku zajednicu, glavni su mediji dočekali oglušujućom šutnjom. Jedina značajna iznimka bila je usamljena reportaža Glenna Becka na Fox Newsu i kasniji prilog u online televizijskom programu, "Stvari koje oni ne žele da znate", u ožujku 2012. godine:

Letimičan pogled na izvještavanje glavnog tiska o ovom incidentu otkriva nekoliko raštrkanih članaka, koji jedva zagrebu površinu ove složene priče. Međutim, najupečatljiviji aspekt ovog slučaja jest brzo oslobađanje Japanaca koji su bili zatočeni.

Čovjek ne može a da se ne zapita: ako su obveznice u vrijednosti od 134,5 milijardi dolara doista zaplijenjene, zašto su ljudi koji su držali te obveznice pušteni natrag u svijet bez ikakvog udarca po zapešću? Odgovor, poput samih obveznica, leži obavijen misterijom. Čini se kako su poveznice potonule u vodu, a priča zgodno gurnuta pod tepih.

Premotajmo opet unatrag. do studenog 2011. godine, kada se pojavio još jedan intrigantan događaj. Tužbu je na saveznom sudu u New Yorku podnio Neil F. Keenan, zastupnik zagonetne Zmajeve obitelji. U tužbi se navodilo kako im je ukradeno 145,5 milijardi dolara u obveznicama kao dio razrađene sheme -- koju su osmislili visoki dužnosnici unutar Ureda za međunarodnu kontrolu riznice – banke u sjeni koja djeluje pod okriljem Ujedinjenih naroda i povezani s njom. Optuženi?

 - Ujedinjeni narodi

 - Silvio Berlusconi (bivši premijer Italije)

 - Ban Ki-Moon, tadašnji glavni tajnik UN-a

 - talijanska republika

 - Ured za međunarodnu kontrolu riznice

 - Svjetski ekonomski forum

 - Giancarlo Bruno (bivši voditelj bankarske industrije WEF-a)

U tužbi se spominju i osobe povezane s:

 - Vitezovima templarima

 - Slobodnim zidarima

 - Masonskom ložom P2

Prema tužbi, Dragon Family, kojoj je Kuomintang 1930-ih povjerio obveznice kao dio "posudbenog" aranžmana za zaštitu zlata od japanske zapljene, imenovala je Neila Keenana svojim agentom, početkom 2009. godine. Dragon Family, tajnovita i neformalna organizacija koja djeluje iznad političke podjele između Kine i Tajvana, povjerila je Keenanu obveznice vrijedne nevjerojatnih 1 trilijun dolara, uključujući akumulirane kamate. Plan je bio da Keenan iskoristi imovinu stečenu od obveznica za ulaganje u programe privatnog plasmana, što bi koristilo širokom rasponu globalnih humanitarnih svrha. Međutim, stvari su poprimile crni tok kada se Keenan sastao s Danieleom Dal Boscom, "pouzdanim vatikanskim bankarom" i agentom optuženih, u rujnu 2009. godine. Optuženi su poslali Dal Bosca, koji je znao gdje se nalaze obveznice, neka se sastane s Keenanom i zadrži te obveznice,  naravno zbog "sigurnog čuvanja", s krajnjim ciljem stavljanja imovine u JPP za humanitarne napore. No, kako otkriva tužba, Dal Bosco je imao skrivene motive.

Prema tužbi, Dal Bosco je pokušao počiniti prijevaru prodajom (plasiranjem) obveznica na globalno tržište prikriveno, pretvorbom i podmićivanjem. Čak je pokušao podmititi Keenana sa 100 milijuna dolara neka mu preda obveznice bez da obavijesti Zmajevu obitelj. Keenan je, međutim, odbio zaigrati na tu kartu s njim.

Ono što se zatim dogodilo složena je mreža prijevare i korupcije, pri čemu su obveznice nestale u podzemlju i završavale u rukama moćnih pojedinaca. Obitelj Dragon, odlučna u potrazi za pravdom, navodno je pratila obveznice i još uvijek izvodi te lupeške pojedince na sud tražeći odmazdu. Razlika u nominalnoj vrijednosti obveznica i iznosu tužbe, može se činiti zagonetnom, ali je lako objašnjiva. Obveznice su izvorno izdane 1934.godine, s nominalnom vrijednošću od 145,5 milijardi dolara. Međutim, porastom vrijednosti zlata i obračunatim kamatama, ukupna vrijednost obveznica narasla je na nevjerojatnih 1 trilijun dolara. Obveznice u središtu ove kontroverze neki su odbacili kao krivotvorine, navodeći očite nedostatke i pravopisne pogreške, kao dokaz njihove neautentičnosti. Međutim, prema tužbi i mišljenjima stručnjaka, te su nesavršenosti zapravo bile namjerne, osmišljene kako bi se olakšalo poništenje obveznica - ukoliko ih pojedinci ikada primjete na otvorenom tržištu.

Ova lukava smicalica trebala je prikriti pravu vrijednost i autentičnost obveznica, koje se mogu provjeriti preko brojeva i oznaka,  koje se čuvaju u dosjeima Federalnih rezervi, UBS-a i Banke za međunarodna poravnanja. Te su institucije, čini se, dobro svjesne legitimiteta obveznica i dužne su ih poštovati. 

Najintrigantniji aspekt ovog slučaja, i onaj koji je čisto spekulativan, jest mogućnost kako je obitelj Dragon namjerno dopustila neka Talijani zaplijene obveznice i neka se predaju kao dio složene sheme razotkrivanja cijelog sustava. Ova teorija sugerira kako Zmajeva obitelj igra dugu igru, koristeći tužbu kao sredstvo za postizanje cilja, a ne cilj sam po sebi. Ako je točno, to bi impliciralo razinu strateške sofisticiranosti i lukavosti koja je rijetka u svijetu visokih financija.

Za one koji su i dalje skeptični, slučaj se može potvrditi kao autentičan jednostavnim posjetom Paceru, državnom javnom mjestu za pristup sudskim predmetima u SAD-u. Potrebna je registracija, ali nakon što se prijavite, slučaj se može pretraživati ​​i preuzimati za naknadu. Alternativno, možete ga pronaći na navedenom linku dolje. Slučaj zastupa William H. Mulligan Jr. iz Bleakley, Platt & Schmidt iz White Plainsa, N.Y., (čija je web stranica isto na linku dolje), iako je i ona postala žrtvom Velikog zataškavanja na internetu, 2020. godine. 

https://pacer.uscourts.gov/

https://web.archive.org/web/20130723144957/http://www.newtomorrow.us/keenan_complaint.pdf

https://web.archive.org/web/20121016064952/https://www.bpslaw.com/attorneys/william-h-mulligan-jr.aspx

16. veljače 2012. godine - Lord James od Blackheatha

U odvažnom i eksplozivnom izlaganju, lord James od Blackheatha, član veterana britanskog parlamenta, došao je u Dom lordova 2012. godine, kako bi iznio u javnost kolosalnu prevarantsku shemu sa obveznicama, te o ogromnoj shemi pranja novca koja je godinama tinjala u sjeni. Prema Lordu Jamesu, nevjerojatnih 15 trilijuna dolara je potajno izvučeno iz američkih banaka u blagajnu HSBC-a u Ujedinjenom Kraljevstvu. Navodni vlasnik tog ogromnog bogatstva, Yohannes Riyardi, tvrdi kako je Ministarstvo financija SAD-a ukralo čitavo njegovo bogatstvo od 36 bilijuna dolara, kako bi umjetno poduprli vrijednosti američkog dolara. Zaplet se zaoštrava otkrićem kako je Riyardi poslao lordu Jamesu kopiju ugovora, koji su potpisali ljudi poput Alana Greenspana i Timothyja Geithnera. Taj ugovor razotkriva tajni sastanak između američke vlade, Banke saveznih rezervi New Yorka i Međunarodnog monetarnog fonfa. 

Ovaj je ugovor navodno ocrtavao nagodbu u kojoj bi Banka saveznih rezervi otkupila obveznice koje su prethodno izdane Riyardiju, potpomognute imovinom u zlatu vrijednom nevjerojatnih 15 trilijuna dolara. Ako je ovo istina, to bi značilo kako je Riyardi (predstavnik drevnih azijskih krvnih loza), pokušao naplatiti te obveznice, samo kako bi dobio novčanu nagodbu, koja  zgodno izbjegava bilo kakvu javnu kontrolu.

Nije slučajnost da se Riyardi odlučio povjeriti lordu Jamesu, dugogodišnjem trnu u oku korumpiranim britanskim parlamentarcima. Lord James je pak hrabro iznio ovu informaciju na vidjelo. Čovjek se ne može a da se ne zapita koliko drugih kostura vrebaju u ormarima zapadnih bankarskih entiteta, te kolike još tajne čekaju da budu otkrivene.

Činjenica kako je izlaganje lorda Jamesa dočekano s vidljivom nervozom i zebnjom, ipak naglašava težinu izgovorenih optužbi. Moćnici nikada nisu namjeravali da ove informacije ugledaju svjetlo dana, te je potpuno jasno kako je Lord James bio svjestan rizika koje preuzima iznoseći istinu o  svjetskim moćnicima. Kako on to rječito kaže, sama veličina ove korupcije tempirana je bomba koja otkucava i čeka kako bi bila razotkrivena. Pitanje je hoće li itko ikada biti dovoljno hrabar uhvatiti se protiv ovih ukorijenjenih interesa moćnika i zahtijevati pravdu?