Ovaj tekst predviđa scenarij Posljednjih vremena i Antikrista, koji se temelji na povijesnim trendovima, ali i psihološkim poticajima prema sve većoj centralizaciji i kontroli.
U prethodnim tekstovima je već podosta napisano o tome kako će se nadolazeće digitalne valute središnje banke (CBDC) kombinirati sa sveprisutnom "woke" umjetnom inteligencijom (koja špijunira svačije elektroničke podatke), sve kako bi se formirao grubi ekvivalent biblijskog Žiga Zvijeri, odnosno - digitalnog panoptikuma. Mislim kako je ovaj razvoj događaja danas poprilično operativan i nekakvi klik koji bi ga pokrenuo bi ipak morao biti 3. svjetski rat, ili golemi pad burze, ili teroristički napad (može se dogoditi i na Cyber Polygonu) da bi se sveobuhvatno pokrenuo i onda pružio - unaprijed definirano i unaprijed određeno "rješenje" za umjetno izazvanu krizu. Takva promjena također će označiti kraj kapitalizma usmjerenog na rast i razvoj, kao i sporo brisanje prvog svijeta (što će se dogoditi ne samo na cijelom bijelom Zapadu, već i u Koreji, Japanu, Singapuru i Hong Kongu). Ovo bi istovremeno mogao biti i početak formaliziranog pokretanja suočavanja s tiranijom (koja je sada eliti neophodno potrebna za opstanak) - zbog načina na koji internet probija lažne narative establišmenta i elita, jer:
1. Stalna kontradikcija unutar sustava: Sustav financijskog parazitizma funkcionira samo dok postoji domaćin kojega se može konzumirati; ali domaćin, kao što svi mogu vidjeti (bijela zapadna civilizacija) umire. Neograničen ekonomski rast i razvoj je također nemoguć u svijetu ograničenih prirodnih resursa i svjetske populacije koja se uvelike širi, jer se sukobljava s neo-maltuzijanskim ograničenjima.
2. Nestabilnost sustava: Parazitski sustav središnje banke jest također inherentno nestabilan, jer se oslanja na neprestano zaglupljivanje masa korištenjem beskrajnih lažnih medijskih narativa, kako bi održao svoju moć. Ali, s vremenom se te mase počinju pomalo buditi i postaje sve teže i teže održavati iluziju.
3. Nužnost konsenzusa elita: Elite moraju uvijek težiti nečemu, nekom dalekom krajnjem cilju, kako bi svoju koaliciju održale na okupu. Bez takvog krajnjeg cilja će završiti u međusobnim svađama i projekt će se raspasti.
4. Cilj: Žele stabilniji sustav u kojem se ne moraju brinuti o mišljenju masa i gdje njihova vladavina neće biti podložna rušenju. Drugim riječima, njihov krajnji cilj nije novac nego - kontrola. Novac je lako stvoriti iz zraka, ako već imaju kontrolu.
Kada se spoje proturječnosti i nestabilnost sustava, kroz povećani populizam i kroz smanjene svjetske prirodne resurse (#1 i #2), nužnost konsenzusa elita (#3) i daleki cilj da se elite održe na okupu (#4), - onda ovo nužno zahtijeva radikalno drugačiji sustav od onoga koji trenutno imamo. Zahtijeva fizičko istrebljenje skupina s višim kvocijentom inteligencije, koje bi se protivile ovakvom sustavu, te zahtijeva svjetsku populaciju s mnogo nižim kvocijentom inteligencije.
Dakle, ovaj tekst ima za cilj pomaknuti biblijsku temu Žiga zvijeri samo malo dalje: u područje posljednjih vremena i Antikrista. Nisam bibličar, niti je moguće ovakvu temu dovoljno dobro pokriti u jednom tekstu, ali svejedno me zanima tema i pokušati ću ponuditi teoriju u njezinim širokim crtama. Doći će do vjerskih zaključaka, temeljenih na određenim povijesnim i psihološkim shvaćanjima, ali argument se ne oslanja isključivo i samo na religijsko uvjerenje. Kao što je Robert Browning rekao: "Ah, ali čovjekov domet trebao bi premašiti njegov doseg, inače čemu raj?" Želim reći kako je ideja iznesena ovdje nešto s čim smo se poigrali. Ne vjerujemo nužno u to. Ovo je jednostavno jedna mogućnost koju razmatram, između svih ostalih mogućnosti. Nadamo se da bi to moglo poslužiti kao hrana za razmišljanje i ponuditi perspektivu, posebno onima koji razmišljaju izvan okvira egzoterične abrahamske religije, koja, ili nije prethodno razmatrana, ili je na neki drugi način podrugljivo odbačena, kao da pripada niskom statusu zatvorene i zabačene vjerske fantazije.
Započnimo s nedavnom bilješkom, koja se poziva na drugu bilješku, ali je srodna tema: dio monokauzalizma krajnje desnice, gdje Židovima pripisuju sve što je pogrešno na svijetu:
"To što monokauzalisti okrivljuju Židove za sve što nije u redu na svijetu je pretjerano pojednostavljenje s kojim se ne slažem.
Ja vidim barem četiri uzroka: (1) zlonamjerni vlasnici židovske središnje banke koji parazitiraju na čovječanstvu; (2) egalitarizam ukorijenjen u kršćanstvu, koji je omogućio razvoj ovog parazitskog sustava; (3) trendovi čovječanstva prema sve većoj centralizaciji, kao i smanjenju autonomije i privatnosti; (4) ispod svega ovoga - Demijurg, koji voli mučiti Božje duše za svoje podle svrhe. Ali, postoji i mnogo drugih razloga za stvari općenito; pretjerano pojednostavljivanje jest korisna heuristika, ali ovo je kompliciran svijet."
Zato, započnimo s širokom pričom o ljudskoj povijesti.
Ljudska povijest i sve veća centralizacija
Gotovo cijelu povijest čovječanstva se naša vrsta sastojala od malih plemena lovaca sakupljača. Lutali smo zemljom: muškarci su lovili i ratovali, dok su žene odgajale djecu, kuhale, tražile voće i orahe. Ta su plemena bila mala i egalitarna, te je pleme bez rezerve slušalo svog vođu, koji je zauzvrat bio odgovoran za svoje postupke i bio je odgovoran plemenu. To je razlog zašto imamo Dunbarov broj, koji kaže kako možemo održavati samo oko 150 odnosa i zašto toliko ljudi vjeruje autoritetima bespogovorno. Prije tehnološkog društva postojao je intiman odnos između vladara i onih kojima se vlada, simbiotski odnos moći i odgovornosti, koji danas više ne postoji.
Prije otprilike deset tisuća godina, iz nepoznatih razloga, čovječanstvo je prošlo kroz neolitsku poljoprivrednu revoluciju, u kojoj je čovječanstvo otkrilo poljoprivredu i započelo sjedilački način života, zajedno s pripitomljavanjem životinja. To je rezultiralo velikim povećanjem populacije i brzom promjenom genetskog sastava. Nastajale su razne vrste novih bolesti, koje je čovječanstvo podnijelo i na koje se prilagodilo - koje su većinom istekle iz života u pretrpanim, nehigijenskim okruženjima (što je predstavljalo veliku prednost pri osvajanju Sjeverne Amerike, kada je 90% američkih domorodaca umrlo je od boginja na koje nisu bili genetski otporni); također je došlo do razvoja tolerancija, npr. na alkohol ili laktozu. Neolitska poljoprivredna revolucija također je rezultirala velikom ekonomskom nejednakošću koja prije nije postojala: u društvu lovaca sakupljača svi su bili prilično jednaki, ali u sjedilačkim poljoprivrednim zajednicama je kralj mogao zahtijevati višak proizvodnje od farmera, naravno i pod prijetnjom smrtne kazne. Oni koji su se opirali kralju bi bili pobijeni i bili bi zauvijek uklonjeni iz genskog fonda, kao npr. nasilni ili remetilački pojedinci koji su ometali prikupljanje poreza - što je s vremenom dovelo do razvoja pokornije populacije.
Ovaj razvoj poljoprivrednih zajednica je vremenom ustupio mjesto gradovima; odakle je krenuo pohod pisane riječi; pa je onda došlo do stvaranja i širenja egzoteričnih, liturgijskih religija (koje su se fokusirale na lijevu stranu mozga) i koje su vremenom nadmašile ezoterične, iskustvene religije (koje su utjecale na razvoj desne strane mozga), odnosno konkretno: šamanističke religije lovaca sakupljača. Bili su uspješniji u nadmetanju sa šamanističkom religijom, jer ezoterične iskustvene religije nisu prilagođene veličini na način na koji to rade egzoterične liturgijske religije - gdje imate svećenika koji govori masama u što trebaju vjerovati. Natjerati veliku skupinu ljudi neka vjeruju u istu stvar omogućilo je puno većoj skupini ljudi, sa sličnim idejama, nadmašiti manje skupine, koje su imale puno više individualistička uvjerenja.
Ono što gledamo u ovoj priči jest sve veća centralizacija tijekom stotina i tisuća godina. Čovječanstvo je, od malih plemena lovaca sakupljača postalo centralizirano u poljoprivrednim zajednicama, što je zatim rodilo još centraliziranije gradove s mnogo većim stanovništvom, kao i religijom centraliziranom u pisanim liturgijskim oblicima, kako bi se moć još više povećala i centralizirala u rukama svećenika. Te su grupe postajale sve veće i veće, jer je lakše i sigurnije surađivati s drugima umjesto da se međusobno bore do smrti oko resursa. Također i zato što su veći entiteti jači, i stvaraju ekonomiju razmjera veličina na način na koji to manje zajednice ne mogu. Ta je centralizacija stoga bila prirodna i neizbježna.
Na razvoj kršćanstva možemo gledati kao na produžetak ovog procesa: prijelaz s politeizma na monoteizam je centralizirao i carstvo bogova. To je poticanje duhovnog egalitarizma, koji ima za cilj tretirati sve u društvu više ili manje jednako, te stoga i na standardiziraniji i učinkovitiji način. Kršćanstvo je imalo određene razvojne poticaje, koji su snažno pomogli u ovom procesu: to je vjera u raj i pakao, kao i podjela svijeta na regionalna administrativna područja na čelu sa svećenicima, ali i to je fokus na milostinju (samo kao primjer).
Vjera u Nebo i Pakao je omogućila vlastima daljnje uznemiravanje vjernike, kao i moguće špijuniranje, koje prije nije bilo moguće u tolerantnom i politeističkom helenizmu, jer je tamo svatko završio u Hadu, bez obzira što učinio. Za kršćane je Krist bio Put, Istina i Svjetlo i svaka je druga religija bila ne samo pogrešna, već je svoje sljedbenike bacala u demonsku tamu i riskirala za njih vječno prokletstvo. Dopustiti nekome neka nastavi s alternativnim oblikom bogoslužja (ili heretičkim oblikom kršćanstva) nije značilo dopustiti vjersku slobodu - bilo bi to dopustiti Sotoni neka napreduje. Sa svakom pojedinačnom dušom, na bojnom polju između Raja i Pakla, Ivan Zlatousti je propovijedao kako kršćani trebaju špijunirati jedni druge, ali i sve ostale, kako bi iskorijenili grijeh. Trebali bi promatrati svoju subraću i kada primjete kako ovi griješe, trebali bi ih proganjati, izbjegavati, prijavljivati vlastima. Nigdje nije bilo mjesta koje je bilo izuzeto od pogleda dobrog kršćanskog doušnika, čak niti privatni domovi. “Budimo uplitljivi i tražimo one koji su pali”, savjetovao je u propovijedi koja je poticala kršćane neka love one koji bi odstupili od pravog kršćanskog rituala. “Čak i ako moramo ući u dom paloga, ne uzmičimo od njega.” Kako se nitko od njegove pastve ne bi osjećao neugodno zbog takvog upada, Krizostom ih je uvjeravao kako ono što čine nije učinjeno da bi drugima naštetilo, već da bi im pomoglo. Uključiti se, progoniti i loviti svoje bližnje na ovaj način nije značilo povrijediti ih - značilo ih je spašavati.
Uistinu, kada je posljednji helenski car, Julijan Otpadnik, pokušao unazaditi kršćanstvo i spasiti helenizam, usvojio je strategije kršćanske centralizacije uspostavljanja regionalnih helenskih svećenika koji će biti zaduženi za velika administrativna područja (opis Gore Vidala: “Planiram se boriti protiv njih na njihovom vlastitom terenu, kojim će upravljati rimski Pontifex Maximus i podijeliti ću svijet na administrativne jedinice, kao što su to učinili Galilejci, i svaka će biskupija imati svoju vlastitu hijerarhiju svećenika, pod jednim velikim svećenikom, odgovornim meni”); ponudio je i milostinju siromašnima (“Počeo sam s reorganizacijom... ne, organiziranjem helenizma dobili smo mnogo zasluga za davanje milostinje svakome tko to traži. Njihovi svećenici impresioniraju neznalice takozvanim svetim životima. Sada inzistiram da naši svećenici budu doista sveti. Dao sam im potpune upute o tome kako se ponašati javno i privatno”). Povjesničar Tom Holland vjeruje kako je kršćanstvo utjecalo na Julianov sustav vrijednosti više nego što je to priznao javno, ili čak vjerojatno i samome sebi. Ovdje možemo vidjeti kako su tehnologije centralizacije i kontrole, koje su se nalazile unutar religija, bile vrlo prilagodljive; čak bi ih i helenizam morao prilagoditi, samo da je Julian bio uspješan!
Iako je uspon kršćanstva, u konačnici, pomogao uništiti rimske umjetnosti, znanosti, arhitekture, itd....gurnulo je svijet u mnogo decentraliziraniji mračni vijek, koji je trajao stotinama godina. Čovječanstvo je na kraju izašlo iz ovog procesa spremno za samo još više centralizacije i kontrole, obzirom na egalitarizam koji je uzeo maha u prethodnim stoljećima, što bi omogućilo vladama neka jednako tretiraju divovske populacije u standardiziranim i stvorenim procesima. Korak natrag, dva koraka naprijed, na dovoljno dugoj vremenskoj liniji. Dok su procesi centralizacije čovječanstva prolazili duge preokrete, koji su trajali ovisno o regiji i stotinama godina i sudeći prema ovoj priči - na njih treba gledati kao na razdoblja konsolidacije i promjena, nužnih za još veću kontrolu u budućnosti. To se također može vidjeti u tome kako se tehnologija razvijala tijekom vremena.
Tehnološke inovacije kao hiper-povećanja centralizacije
Prvo, definirajmo tehnologiju. “Tehnologija”, kako se ovdje koristi, znači tehničke procese koji stvaraju veću učinkovitost za standardizirane i očekivane rezultate. Uzimanje kamena i udaranje po lubanji neprijatelja je korištenje tehnologije. Paljenje vatre je tehnologija. Prednosti tehnologije su u tome što omogućuje dominaciju nad drugima koji su manje tehnološki napredni. Čovjek sa željeznim mačem će pobijediti drugoga s brončanim mačem. Čovjek s čeličnim mačem će pobijediti čovjeka sa željeznim mačem. Čovjek s pištoljem će poraziti čovjeka s bilo kojim mačem, itd. Budući da ljudi ne uživaju u dominaciji, postoji stalna i uvijek prisutna utrka u naoružanju, zbog jače i bolje tehnologije. Kada se Kina oduprla Engleskoj da joj gurne opijum u grlo, Engleska je krenula u rat i prisilila Kinu neka prihvati opijum, a zatim i da plati troškove tih ratova (obitelj koja stoji iza ovoga, Sassoonovi, ostala je ultra-bogata i dan danas). Kini se to baš i nije svidjelo i bili su u pravu, ali nema veze: Engleska je tehnologija tada bila bolja, oni su pobijedili i Kina je morala snositi posljedice. Ono što možemo reći jest kako će se tehnološki napredak uvijek događati - analiza ludita Kaczynskog bila je pogrešna. Tehnologija možda nosi užasne stvari koje su s njom povezane - definitivno ima! - ali, tehnološki napredak jest neizbježan bez obzira na sve (može se također reći kako se tehnološkim napretkom može upravljati i može ga se usmjeravati, što je naravno točno).
Sada je tehnologija ograničena tradicijom, vjerovanjima, kulturom i religijama naroda. To je zato što tehnologija uzrokuje nepredviđene promjene u društvu, koje mogu biti ometajuće i neugodne, te im se stoga može oduprijeti. Kao primjer: Rim je izumio tehnologiju vodenog mlina, ali je nije raširio; oni su se temeljili na robovlasničkoj ekonomiji, pa, ili nisu mogli predvidjeti, ili su bili previše odgurnuti od robovlasnika, za široku primjenu toliko radikalne tehnologije. Ali, budući da društvo viših tehnologija dominira nad društvima nižih tehnologija, dugoročni trendovi su postali: odbacivanje tradicije, vjerovanja, kulture i religija, sve kako bi se učinkovito slijedilo tehnološki napredak - i to je ono što vidimo danas. Zanimljivo je i kako se razvoj tehnologije događa sve bržim i bržim tempom, kako se čovječanstvo razvija. Kako su prethodne prepreke tehničkom napretku venule i nestajale, volja ljudi za usvajanjem novih tehnologija se događa sve bržim i bržim tempom. Rene Guenon, u svojoj knjizi 'Vladavina kvantitete i znakovi vremena', primjećuje kako se vrijeme ubrzava i tehnologija brže napreduje u ovom dobu, koje on naziva Kali Yuga. Ernst Junger također je prepoznao ovaj proces, što je recenzirala Michele di Adelaide.
No, nastavimo našu priču nakon uspona kršćanstva i propasti Rima. Nakon što je Rim pao i katolicizam se pojavio, Zapad je ušao u mračni srednji vijek, koji je trajao mnogo stotina godina. Razvoj tehnologije počeo je ozbiljnije napredovati nakon što su muslimani ponovno predstavili Aristotela Zapadu, čija su djela bila gotovo u potpunosti očišćena tijekom uspona kršćanstva. Integracija Tome Akvinskog aristotelovske logike u katoličanstvo je utrla put renesansi i velikom porastu tehnoloških inovacija. Izumi tijekom renesanse uključivali su: složeni mikroskop, teleskop, termometar, barometar, zračnu pumpu, poboljšane satove, a svijet su ponovno otkrivali Kolumbo, Vasco de Gama i Magellan. Rukopisi helenista su otkopani i prevedeni. Mnoge škole antičkog svijeta ponovno su procvjetale.
Tehnološke inovacije su ubrzale napore globalne centralizacije i standardizirale su misli ljudi. Gutenbergov tiskarski stroj učinio je komunikaciju ideja jeftino dostupnom javnosti, te je doveo do osnivanja protestantizma, koji je preuzeo vlast iz ruku Katoličke crkve. Širenje pisane riječi je učinilo ljude sve sličnijima, putem pisane propagande. Tocqueville je 1895. godine napisao: "Ono što je još čudnije jest kako su svi ti ljudi, koji su se držali toliko udaljeni jedni od drugih, postali toliko sličnima i bilo ih je nemoguće razlikovati, da njihova mjesta nisu različita." Govorio je o učincima čitanja knjiga masovno proizvedenih u tiskari. Učinci tiskarskog stroja potom su doveli do moderne nacionalne države, povezujući veće grupe ljudi putem ideologija i propagande, na načine koji prije nisu bili mogući. Svijet je prešao iz svijeta pod kontrolom kraljeva u svijet pod kontrolom vlasnika masovnih medija i bankarstva - ali, kontrolori su djelovali pažljivo, neizravno i u sjeni, daleko od potencijalnog bijesa masa. Ovaj sustav neizravne kontrole doveo je do sve šireg menadžerizma, koji je N.S. Lyons je komentirao u nedavnoj objavi, gdje je napisao:
"Dakle, evolucijski genij, da tako kažemo, menadžerizma, jest u tome što on neprestano funkcionira kako bi opravdao svoju vlastitu neprestanu ekspanziju. Što je neka organizacija ili sustav veći i složeniji, čini se kako je potrebno eksponencijalno više menadžera, za upravljanje tom složenošću i neučinkovitostima koje ona stvara; menadžeri stoga imaju snažan poticaj kako bi osigurali da njihova organizacija nastavi rasti i bude što složenija, što rezultira i većom relativnom moći i resursima za menadžere, kao grupu unutar sustava; veći rast znači da se mora zaposliti više menadžera, koji zatim guraju dalje širenje, racionalizirajući potrebu da njihov kancerogeni birokratski aparat preuzme sve veći raspon funkcija; kako se sve više i više teritorija predaje birokratskom upravljanju, sve više menadžera mora biti obučeno i obrazovano, što opet zahtijeva sve više menadžera... i tako dalje. Ovu ekspanzivnu dijalektiku nazivam menadžerskom prokletom petljom.
Ali, ovaj proces funkcionira jednako na razini zemalja, ili čak i cijele civilizacije, kao i za tvrtku, neprofitnu organizaciju ili vladinu agenciju. Rezultat je, u slučaju naših društava, bio eksponencijalni rast “profesionalne menadžerske klase,” sa stalnim interesom za kontinuiranim širenjem upravljačke kontrole u svako područje države, gospodarstva, kulture, pa čak i međunarodnih poslova. U tome su divljački uspjeli, proizvevši novu vrstu režima - menadžerski režim - koji čini sastavna upravljačka klasa i kojim dominira posebna upravljačka elita. Sve te elite ponašaju se slično jatu, bez obzira u kojoj se instituciji ili dijelu svijeta nalaze, jer sve imaju iste osnovne menadžerske interese i osobnost...
Dok je jednom težnja ovih menadžera za tehnokratskom kontrolom, društvenim inženjeringom i kulturnim buldožerom bila uglavnom ograničena na nacionalnu razinu, ti se impulsi sada mogli proširiti do svoje maksimalne mjere - tj. na cijeli svijet. I tako vidimo kako upravljačka elita gotovo istog trena proglašava nacionalnu državu zastarjelom, jednom kada se pojave veće nadnacionalne prilike. Objekti menadžerskih ambicija postaju "globalni problemi", koji zahtijevaju "globalna rješenja", i zapravo "globalno upravljanje". Iznenada pitanja, poput protoka "ljudskog kapitala" (odnosno masovne migracije), postaju složenost kojom se treba upravljati na razini globalnog sustava, uklanjajući ih iz legitimne brige pukih nacija. Ovo je pravo značenje "globalizma", koji se slučajno pojavio u ovom trenutku u povijesti: ne slobodna trgovina, ili bilo što tako utilitarno, samo po sebi, već konceptualna ekspanzija željnog dosega upravljačke elite na cijeli planet."
Iznimno krvavi ratovi 20. stoljeća, zajedno s daljnjim porastom komunikacijskih i propagandnih tehnologija (telegraf, telefon, internet, televizija), doveli su do nastanka ovakvih upravljačkih država, kao i Ujedinjenih naroda, globalnih gospodarskih i vojnih grupacija (poput Sjedinjenih Država), svjetsku vojnu i kulturnu dominaciju i Sovjetski Savez, zajedno s manjim gospodarskim jedinicama, poput Europske unije i NAFTA-e. U sadašnjoj eri vidimo daljnju integraciju u gotovo Orwellove kontinentalne blokove diljem svijeta, kroz prisilnu imigraciju i povećanu trgovinu, sličnu ovoj:
Dakle, jedna od stvari u kojoj reakcionarna nacionalistička desnica griješi jest u tome što se žele vratiti u prošlo doba nacionalnih država; oni ne vide priču o čovječanstvu kao priču o sve većoj centralizaciji i kontroli. Nacionalna je država bila proizvodom tehnološke inovacije i postala je zastarjela čim je došlo do daljnjeg povećanja tehnoloških inovacija i kontrole.
Ako bi ove četiri zone orwellovskog tipa bile formalizirane i potpuno integrirane, bi li to bio posljednjim oblikom centralizacije i kontrole naših elita? Nije vjerojatno. Možda će biti daljnjih pokušaja integracije u jednostavnu vladu jednog svijeta. Možda će biti daljnjih pokušaja kontrole svjetske populacije na individualnoj razini. Možda kontrola postane toliko ekstremna, te jednostavno zbrišu većinu svjetske populacije (uzimaju previše prirodnih resursa, kako tvrdi Yuval Harari) i umiješaju preostalu populaciju u trajnu klasu od 500 milijuna, ili jednu milijardu robova, koja će se koristiti za medicinsko i seksualno iskorištavanje. Možda je samo čovječanstvo jednostavno biološki pokretač za UI koji će preuzeti cijeli svijet ili galaksiju.
Ali, postoji još jedna mogućnost: svijet se centralizira u Velikom Izraelu, prema biblijskom proročanstvu.
Biblijska posljednja vremena
Jedna od mogućnosti završne faze centralizacije i kontrole jest i projekt Velikog Izraela, ponovna izgradnja Trećeg hrama i povratak “Mesije”. Budući kako su vlasnici središnjih banaka većinom ili u potpunosti Židovi, Izrael je od svog osnutka (kojim je upravljao Lionel Rothschild, putem Balfourove deklaracije) tretiran drukčije od bilo koje druge zemlje na planetu, tj. dopuštena mu je etnička i vjerska iznimnost u svijetu koji to inače zabranjuje. Ono što danas vidimo zapanjujuće je svojom brzinom:
- Hamas je izbrisan, a stanovništvo Gaze prisiljeno na južni dio pojasa (uz poduzimanje koraka da ih se trajno otpremi);
- Izrael se sprema aneksirati Zapadnu obalu;
- Hezbollah je potpuno desetkovan (s Izraelcima koji pozivaju na naseljavanje južnog Libanona u člancima u svojim novinama, a Izrael potajno šalje arheologe neka stvore izraelska prava na to područje);
- Iran, posljednji izraelski neprijatelj, mirno i krezubo odgovara čak i kada su njegovi opunomoćenici uništeni, njegovi generali ubijeni, njegov predsjednik gine u misterioznoj zrakoplovnoj nesreći, a strani dostojanstvenici na njihovom tlu ubijeni (kao što je Iran, tako i druge tzv. neprijateljske zemlje poput Rusije i Kine, kontroliraju vlasnici središnje banke). Čak i izraelsko propagandno glasilo 'Jerusalem Post' likuje koliko je Iran slab;
- Saudijska Arabija želi potpisati mirovni sporazum s Izraelom što je prije moguće, baš kao što su to učinili Jordan i Egipat;
- Sirija je uništena - Izrael redovito bombardira teritorij bez odgovora, a Izrael/SAD sponzoriraju islamiste u Siriji.
Prije dvije godine bilo bi nemoguće vjerovati kako Izrael potpuno uništava svoje susjedne neprijatelje, te da je Iran toliko slab, ali evo nas sada tu gdje jesmo.
Bio je to napad Hamasa, 07. listopada 2023. godine, koji je pokrenuo ekstremno agresivan odgovor Izraela. Naravno, Izrael je sigurno znao za napad unaprijed i dopustio neka se dogodi; ima mnogo izvještaja o vojnicima s prve crte koji prijavljuju prodor i koji su ignorirani. Trebamo li vjerovati da je Izrael imao detaljno znanje o svakom aspektu Hezbollahovog zapovjednog lanca, do te mjere da je postavio eksplozivne zvučne signale i ubio svih dvadeset njegovih najviših vođa, ali nije znao kako je Hamas imao vojnu gomilu točno na granicama? Koncept je smiješan. Izrael je to dopustio, a možda čak i planirao, kao povod za rat i brisanje Gaze, kako bi se otvorio put za naftovode i plinovode, i kanal Ben Gurion i kako bi se ponovno napravio novi Bliski istok.
Projekt Velikog Izraela neće se dogoditi danas ili sutra - Izrael još nema dovoljno stanovništva za to - nego za nekoliko generacija na temelju ortodoksnih/ultra-ortodoksnih povećanja nataliteta? Što bi ga zaustavilo, možda iranska nuklearna bomba? Židovski, kršćanski i islamski mesijanizam je pripremio abrahamski svijet za ponovnu izgradnju Trećeg hrama, kako bi nastupila Posljednja vremena; je li ovo biblijsko proročanstvo stvarno ili nije, nevažno je...ono što jest važno je priroda samog vjerovanja, jer vjerovanje može prizvati egregor i postati samoispunjavajuće proročanstvo. Drugim riječima, čak i ako ne postoji pravo biblijsko proročanstvo, ali ako dovoljno ljudi vjeruje u to, onda njihova uvjerenja mogu dovesti do takvog ishoda. Prema Chabadu: “Jedno od načela židovske vjere, koje je nabrojao Maimonides, jest da će se jednog dana pojaviti dinamični židovski vođa, izravni potomak Davidove dinastije, koji će ponovno izgraditi Hram u Jeruzalemu, i okupiti Židove iz cijeloga svijeta i vratiti ih u Zemlju Izrael. Sve nacije svijeta priznati će Moshiacha svjetskim vođom i prihvatiti će njegovu vlast.”
Čini se kako ovo igra neku ulogu u razvojnim trendovima. Ostvarenjem Velikog Izraela, ponovnom izgradnjom Trećeg hrama, s CBDC/probuđenom UI društvenom kreditnom ocjenom Žiga zvijeri primijenjenom posvuda, te s ekstremnim tehnologijama kontrole, koje isključuju svakoga iz društva koji nije poslušan - ne bi li to bilo pravo vrijeme za proglašavanje Mesije i posljednjih vremena? Ovaj Mesija bi bio apoteoza i kumulacija sve svjetske moći centralizirane u rukama jednog čovjeka i njegovih podupiratelja, formalizirane i otvorene svima neka vide; kao konačno ispunjenje božanskog proročanstva.
Antikrist u Katalonskom atlasu (1375). Etiketa glasi: "Antikrist. Biti će podignut u Goraymu Galilejskom, a u dobi od trideset godina početi će propovijedati u Jeruzalemu; suprotno istini, proglasiti će da je on Krist, živi Božji sin. Rečeno je da će obnoviti Hram."
U isto vrijeme, antisemitizam brzo raste na Zapadu, dok se njegova kvaliteta života dramatično smanjuje - pitanje je bi li ovakvo stanje zaustavilo ovaj projekt, ili ga možda unaprijedilo u skladu s “okupljanjem Židova iz cijelog svijeta i njihov povratak u zemlju Izrael”? Postoji li vremensko ograničenje, postoji li dovoljno kompetencija kako bi se ovo provelo? Čini li se zato da naše elite žure naprijed, kako bi provele ove planove?
Ovo vodi do sljedećeg pitanja: što će se dogoditi, ako ili nakon, što se ovaj Mesija pojavi? Gdje se onda vlast može dalje centralizirati, nakon što je u potpunosti centralizirana? Babilonska kula je ponovno izgrađena - i što onda? Može se zamisliti kumulacija tisuća godina ljudske povijesti koja je toliko teško radila na centralizaciji: konačno iskristalizirana u svom maksimalnom obliku. Čovječanstvu bi onda preostao samo jedan smjer kojim bi čovječanstvo nadalje trebalo ići, jer je promjena u životu neizbježna: decentralizacija i gubitak centralizirane moći elita; trajno i dugoročno. Kali Yuga bi bila gotova; to bi bio potpuno drugačiji svijet. Pod ovim konceptom bi se Mesija razotkrio kao Antikrist - psihološki i duhovno. Carl Jung je u svom 'Odgovoru Jobu' izjavio kako Božja figura Krista na kraju mora rezultirati svojom potpunom suprotnošću, jer bi Bogu bilo potrebno to iskustvo, kako bi i duhovno narastao.
Propovijedanje Antikrista (1500-1504) Luca Signorelli. Isusov lik propovijeda na postolju; primjetite kako mu Sotona šapće na uho.
Nikolaj Berdjajev također je vjerovao kako će ovo razdoblje globalne tehnološke podjarmljenosti ustupiti mjesto duhovnoj revoluciji, koja će pratiti rasprostranjeno raspadanje državne vlasti. Pravi Mesija bio bi onaj koji bi dokrajčio centralizirani sustav i srušio Babilonsku kulu. To ne bi bilo Uznesenje s tijelima koja nestaju u nebu, ali bi to rezultiralo potpunom, i radikalno novom, paradigmom življenja.
Energija oslobođena takvim događajem bila bi nesaglediva - sjećanje na čistu i maksimaliziranu centralizaciju, kao i užase koje bi ona izazvala nad svjetskom populacijom (što će/bilo bi iznad dosega naših noćnih mora), služilo bi kao trajni podsjetnik o opasnostima vjerovanja autoritetima i povjerenja u ideologiju. To bi moglo formalno uvesti Doba Vodenjaka, slično kao što je Isus uveo Doba Riba. Kao što je Jung napisao: “Astrološki znak Riba sastoji se od dvije ribe, za koje se često smatralo kako se kreću u suprotnim smjerovima. Tradicionalno, Kristova vladavina odgovara prvoj ribi i završava s prvim tisućljećem, dok se druga riba podudara s vladavinom Antikrista, koja se sada bliži svom kraju, ulaskom proljetnog ekvinocija u znak Vodenjaka.”
Umjesto zaključka:
Da li bi ovakav opisani scenarij (kao što je rečeno na početku, to nije onaj s kojim se nužno slažem) na neki način opravdao sve užase, bol i patnju, koja je bila prije i koja će tek doći? Da li bi iskupilo tu patnju u očima, ušima i srcima onih koji su je proživjeli i doživjeli, dajući joj smisao? Kako bi onda ovo objasnilo židovsku ulogu u svjetskoj povijesti - uvijek na čelu razornih revolucija, zastrašujuće kontrole, obmana i lude volje za moći, predstavljene kao "tikkun olam", u izokrenutom horor-simulakrumu? Bi li to pokazalo kako su Židovi doista imali važnu, iako groznu i užasnu ulogu u drami koja bi uslijedila?
Čekati da se odigra ovaj, ili bilo koji drugi scenarij, jest, naravno, vrlo glup posao. Valjda je svaka generacija, još od vremena Krista, smatrala kako žive u Posljednjim vremenima; i svi su, na kraju, bili razočarani. Prvi kršćani su mislili kako se se Antikrist izdići iz Rima i da su posljednja vremena neizbježna; ispričane priče nadahnjuju, ali i daju nadu svakoj generaciji koja danas nosi svoj križ. Toliko toga možemo učiniti pojedinačno, unutar vlastitog moćnog bića, kako bi unaprijedili svoj proces individuacije (ne treba ga brkati s individualizmom) i pokušali izgraditi životnu ravnotežu, bez čekanja da započne neko čarobno novo doba.
Ipak, čudno je da živimo u trenutku toliko brze tehnološke promjene, gdje se čini kako se ide prema nekoj vrsti konačne kumulacije, srži tisuća godina povijesti, koja će vjerojatno biti užasna. Daje li naš položaj, u ovom određenom vremenu i mjestu, težinu hipotezi o simulaciji? Je li se ovaj proces mogao dogoditi prije, s konačnom traumom koja se zarezala u naše kolektivno nesvjesno (ala Jung), zapamćeno kao Babilonska kula, Atlantida, Noin potop?
Nadam se da vam je ovo zanimljiva priča. Ne prihvaćam je nužno, ali je moguće objašnjenje i cilj vrijedno istraživanja i borbe sa svim ovim, uz još jednu bitnu stvar: nudi dugoročnu nadu i perspektivu da će, ako stvari postanu puno gore, možda ipak doći svitanje i novi dan, nakon svih noćnih mora koje dolaze. S druge strane, kao što sve (vezano uz ovaj plan) sadrži pozitivne i negativne elemente u sebi - preozbiljno shvaćanje ove teorije bi moglo biti demotivirajuće za djelovanje protiv globoshlomoa u sadašnjosti i bliskoj budućnosti.
Hvala na čitanju.
Add comment
Comments