Strah

Strah....

Prije više od dvadeset godina objavili smo rat teroru; generaciju kasnije, nama vlada teror. Javni diskurs vrti se oko strahova ljudi, od kojih je većina umišljena. Mnogi provode svoje živote skamenjeni pred mogućnošću normalne društvene interakcije. Žene se boje da će ih muškarci silovati, a muškarci se boje da će ih žene silovati na sudu. I ljevičari i desničari užasnuti su da će ovi drugi, ako im se da na volju, odvući svijet u mračno doba, iako je uvijek samo jedan od njih u pravu. Svi naši veliki javni napori usmjereni su, ili na ublažavanje ove buduće katastrofe, ili te strašne sadašnje prijetnje, ili su usmjereni na bijesno nepriznavanje neke nerješive i stoga neizbježne buduće katastrofe - dok marljivo ignoriraju neke potpuno rješive trenutne hitne situacije, za koje se oni koji bi ih mogli riješiti zavaravaju da mogu od njih profitirati.

Ne treba čuditi što nas je rat protiv terorizma učinio kronično prestravljenima. To je rekord ove stvari. To smo znali i u devedesetima. Rat protiv siromaštva stvorio je opsceno napuhanu nižu klasu blagostanja, dok je sustavno usporavao ekonomski rast, čime je dvostruko više generirao siromaštvo. Rat protiv droga doveo je do društva narkomana, u kojem je svaki peti na barem jednoj vrsti tableta, a većina ostalih se samoliječi na druge načine. Umjesto trave (sada legalne, u svakom slučaju), imamo fentanil i met. Pobjeda!

Kada Washington nečemu objavi rat, uvijek ga proizvede još i više. Ovo se čini perverznim sve dok ne shvatite kako su ratovi protiv apstrakcija jednostavno način na koji upravljačke birokracije proširuju svoje baze moći. Rat koji se nikada ne može dobiti je rat sa sigurnošću posla. Rat koji postaje gori, što se dulje i jače vodi, još je bolji jer stvara rast.

Čini se kako se trenutni ratovi Washingtona vode protiv rasizma, osnovne ljudske seksualne normalnosti, muškaraca i multipolarnosti i ostalih -isti; potonje je zapravo samo otmjena riječ za sve veću tendenciju da druge zemlje ne žele raditi ono što im Washington kaže. Druge zemlje, općenito, više vole biti rasisti nego biti izbrisani, ne žele biti kastrirani, a budući da nisu kastrirani, još uvijek su sposobni ne voljeti da im se govori što trebaju raditi. Naravno, svi ovi ratovi, bilo kulturni ili geopolitički, postojano stvaraju upravo one stvari koje, navodno istovremeno pokušavaju iskorijeniti. Dionice rasizma dosegle su cijene koje nisu bile viđene generacijama, zahvaljujući kontinuiranom desetljeću sveobuhvatnog guranja cijelog sektora od strane medija, korporativnog, obrazovnog i javnog sektora, koji su svi dali svoj dio da tu liniju poguraju još malo višlje, višelje, višlje. U međuvremenu, čini se da rat protiv multipolarnosti općenito čini fantastičan posao stvaranja još više multipolarnosti.

Što duže Washington vodi svoj kukavički rat protiv Rusije, Kine, Irana, a sada valjda i Sjeverne Koreje, to se više smanjuje položaj Washingtona u svijetu. Kažem 'kukavički', naravno, jer se rat ne vodi otvoreno. Formalno, Washington ili bilo koji od njegovih ključnih saveznika u NATO-u, nije objavio nikakav rat bilo kojoj od očitih zaraćenih strana. Sve se radi preko opunomoćenika,  koje Washington plaća da obučavaju, naoružavaju i umiru u njegovo ime, financirajući sve pomoću tiskare novca čije je brrrring postalo porazno. Ili se to radi kroz sabotažu; nemojmo zaboraviti Nordstream, koji je izbacio noge ispod njemačkog, a time i europskog gospodarstva, u možda najciničnijem činu strateške sabotaže protiv navodnog saveznika, kojeg se može zamisliti. Washington je osudio Europu na propast kako bi osigurao da će Europa ostati vezana za Washington. Čitav svijet naravno vidi što Washington radi, i uplašeni su da im se to ne dogodi, ali i zgroženi što se to uopće događa; potonja emocija ipak postaje sve dominantnija, jer Washington svakim danom postaje sve manje zastrašujući.

Washington nije mogao čak niti koordinirati uredno povlačenje iz Afganistana; njihovi wunderwaffen imali su mali utjecaj na ukrajinsku bojišnicu; čak i u kombinaciji sa svojim vazalima, ne može se mjeriti s razinama proizvodnje naoružanja koje bez napora dolaze do njegovih protivnika; njihovo pristanište u Gazi beskorisno se raspalo; njezina moćna mornarica do sada je bila potpuno nemoćna zaustaviti blokadu koju je nametnulo neko opskurno pleme pustinjskih Arapa. Tu je i veliki neuspjeh, pokušaj Washingtona da udari rusko gospodarstvo tako da ga isključi iz SWIFT sustava. Ruska ekonomija ide dobro, zapravo više nego dobro, ali SWIFT s druge strane, brzo postaje jako nevažan. Status globalne rezerve dolara je na posuđenom vremenu, i svi to znaju.

Ne mislim da je itko trenutno prestravljeniji od zapadne elite. Znaju da su provalili loptu, da su izgubili tlo pod nogama, i mlataraju u bestežinskom stanju, dok je pokušavaju uhvatiti bez postavljanja lica. Nijedan od njihovih planova zapravo ne funkcionira. Nijedna od njihovih uobičajenih poluga kontrole nije tako učinkovita kao što je bila; neki, poput medija, gotovo su potpuno prestali odgovarati. Njihovi ljudi se okreću protiv njih iz desetak različitih razloga, a svi su izvrsni. Njihov veliki ekonomski stroj je trom, njegove komponente se melju i zapinju. Njihovi neprijatelji u inozemstvu marširaju ili se mobiliziraju. Sve im dolazi odjednom, a čini se da nemaju pojma što učiniti. Vidite kako sada premijeri i predsjednici često gledaju jelene u svjetlima farova, a to nije uvijek zbog demencije. Njima je sve ovo previše, jer su oni kako djeca, igrali su igru ​​koja je postala previše stvarna, onda kada su zaboravili obratiti pozornost.

Mislim kako je možda cijeli mjehurić pompe o umjetnoj inteligenciji vođen tim strahom vladajuće klase. Znaju da su izgubili povjerenje naroda, znaju kako ga neće vratiti i znaju da nisu dovoljno pametni da to riješe, ili bilo što drugo. Ako mogu prenijeti loptu na opću umjetnu inteligenciju, onda mogu i nastaviti vladati kao opunomoćenici u njenoj bežičnoj polusjeni. Svoje probleme mogu prenijeti digitalnom proročištu, entitetu čiste racionalnosti, neokaljanom emocijama koje pljušte kroz žlijezde natopljene hormonima, krajnje nepristrano prema biologiji, ili bilo kojim uobičajenim ljudskim predrasudama. Umjetna inteligencija je za njih neka vrsta očajničke Zdravo Marije, posljednje hura!; tehnološko rješenje, koje ili rješava sve njihove probleme ili ne rješava, u kojem slučaju su svi gotovi. Stvari su postale toliko loše da su pošteni savjetnici za financijske usluge konačno počeli slušati te čudne Kurzweilianske štreberske hipije u Silicijskoj dolini, koji su desetljećima mikrodozirali svoju eshatološku Singularnost, jedan po jedan, cjelonoćni hackathon.

Iako umjetna inteligencija jasno funkcionira, strogo govoreći, i nedvojbeno će se pokazati korisnom u budućnosti, svi već vidimo kako upravljanje strojem jednostavno neće funkcionirati. Najnapredniji postojeći model ne može čak ni ispravno formulirati zamorne elemente standardnog programa predškolskog opismenjavanja. Kada hype mjehur pukne – a hoće, kao i svi mjehurići – vjerojatno će sa sobom povući i tržište dionica, s obzirom na to da je NVIDIA jedina stvar koja trenutno podupire tržišta, zajedno s posljednjom očajničkom nadom globalne menadžerske klase da se održi na vlasti.

Toliko o režimskim ljigavcima i njihovom chatbotu spasitelju. Što je s nama 'desničarima'? Čega se toliko bojimo?

Naravno, propagandisti i njihovi staklenooki hilici bi inzistirali na tome da se bojimo homoseksualaca, žena, islama i/ili stranaca. U tome postoji određena, vrlo ograničena istina. Iz razumljivih razloga, kao što je 'neželeći da budu silovane', Francuskinje u gradovima srednje veličine sada se užasavaju izaći same u javnost:

https://x.com/pegobry_en/status/1807800058597044229

Ali, to je uglavnom besmislica. Homoseksualaca se, primjerice, gotovo nitko ne boji. Naravno, nitko ne želi dobiti GRIDS, ali patološki strah od homoseksualnosti nije rasprostranjeno stanje mentalnog zdravlja, niti je ikada i bilo. Češća emocija je gađenje; ‘homoaidia’ bi bila prikladnija oznaka, ali to se naravno ne može koristiti. Odalo bi igru. ‘Homoaidia’ bi bilo previše pošteno, a svaka iskrenost je previše za naš režim koji mrzi istinu, jer se boji stvarnosti.

Osim gađenja, ljutnja je daleko češća od straha, kada je riječ o ovim temama. Bijes što su naši javni prostori prožeti seksualnim izopačenostima kojima se od nas traži neka odajemo poštovanje; bijes što su naše žene dovedene do zlobnog ludila; gnjev što su naše domovine predane stranim narodima od strane naših izdajničkih vladara; bijes što su naše ulice pune prljavštine i kriminala; bijes što nam je budućnost ukradena.

Ali, to ne znači da se ne bojimo.....

Uostalom, zašto sve to trpimo? Zašto prakticiramo toleranciju? To sigurno nije zato što cijenimo toleranciju, kao što nas beskrajno upućuju da moramo, od strane ljudi koje preziremo i čije lažne vrijednosti odbacujemo.

Pokoravamo se, jer se bojimo da ne izgubimo ono malo što imamo. Našu skromnu ušteđevinu. Naše usrane e-mail poslove. Naše kuće pod hipotekom. Naš desetogodišnjak je koristio Honde, vozio ih je na lizing. Još uvijek nam je dovoljno ugodno da se bojimo biti neugodni i bojimo se kako bi otvoreni prkos režimu doveo do toga da režim okrene svoje oči na nas – da nas otpusti s posla, izbaci iz škola, izbaci s društvenih mreža, potakne naše prijatelje, obitelj i profesionalne kolege neka nas izopće, stave nas na liste zabrane letenja i zamrzne naše bankovne račune.

Ovdje postoji velika ironija. Upravo u vrijeme kada ostatak svijeta ubrzano gubi strah od Washingtona, mi koji se nalazimo u raširenom trbuhu hripajuće, korpulentne zvijeri, gotovo smo paralizirani svojim strahom od njega.

Nije li ovo samo malo jadno?

Ne izuzimam se od ove presude. Kao i većina, držim glavu pognutu, u razumnim granicama, npr. pišem pod pseudonimom. I premda u biti ne radim ništa osim što pišem, što će reći nemoćno se žalim na stvari na Internetu, svejedno doživim povremene trzaje paranoje kada god prolazim npr. kroz zračnu luku. Hoće li ovo biti dan kada ću saznati da sam dodan na popis zabrane letenja? Ili, onog dana kad na vrata pokuca policija da dostavi prijave za kršenje nekog novog zakona o govoru mržnje? Ili dan kada budem doxxed? Ili... dobro je, shvaćate što mislim.

Mislim da su mnogi paralizirani ovom vrstom straha, kako unutar desničarske mreže, tako i šire. Svatko mrzi pretvaranje i šuplju besmislenost poslova e-pošte, beskrajne sastanke i glupo kucanje kućica, tiraniju HR trupa i mršavih MBA-ova s ​​mekim rukama, mekšim glasovima i još mekšim mozgovima. Čak i oni koji se ne suzdržavaju od nametanja ESG-a i DIE-a takav život ne ispunjava. Pa, zašto to trpjeti? Zašto nastaviti raditi za takve ljude? Nije li to uglavnom strah od neizvjesnosti, od onoga što bi se moglo dogoditi ako se odreknete stalne plaće od velike institucije, u korist toga da sami riskirate i krenete u samostalan posao?

Taj je strah sličan strahu od nepoznatog, koji ostaje u rukama domaćih protivnika režima. Ako ih pometemo – što onda? Građanski rat? Kako to izgleda? Ne postoji li rizik da u našem pokušaju povratka zdravog razuma sve uništimo? Zar životi, sa sve manjim izgledima usred polagano raspadajućih ruševina naše civilizacije nisu, možda bolji, od mogućnosti potpune katastrofe,  koja se otvara bilo kakvom hrabrom akcijom? Režim je možda šuplji tigar napravljen od papier machea, ali ako izudaramo tu pinjatu, ne postoji li rizik da će eksplodirati, ne od slatkiša, nego od vatrometa? 

Neki će reći da je to kukavičluk, a očito jest, ali napominjem da unatoč tome vjerojatno niste počeli raditi ništa utjecajnije od toga da se oglasite na društvenim mrežama. Možda i jeste, ali velika većina vas nije. Dokazi za to su jasni. Samo pogledaj van.

Ova paraliza ne može trajati zauvijek. Doista, posvuda postoje znakovi da počinje pucati – pogledajte samo europske izbore, iako se brinem da će ono što populisti s mljevenim kruhom uspiju ugurati na vlast, kada modalni europski birači prevladaju strah od austrijskih slikara i talijanskog špageti-bundleizma, biti premalo, i prekasno.

Gledajte, nisam siguran što učiniti s problemom straha. Mrzim to kao i svi drugi. To nije samo strah od ove, ili one specifične stvari - to je generalizirani strah od rizika u cijelosti. Menadžerski pristup vlada umanjuju rizik. U kojoj god mjeri se ljudi plaše rizika, vladavina menadžerizma se proširuje i produbljuje. Rezultat jest 'kultura sigurnosti', prije svega, koja obavija naš svijet poput ludačke košulje. Sigurnost na prvom mjestu mora biti zaključana u hermetički zatvorenom sigurnom prostoru i prepuštena neka brblja sama za sebe.

No, čini se da vikati 'muškost ponovo' neće djelovati na ljude koji misle da je muškost nešto u što trebate biti izvedbeno sigurni,  noseći navlake uz svoju haljinu.

Pomalo je floskula izreći: "strah pobjeđuje ljubavlju", i možda je to u nekim slučajevima točno, ali nisam siguran koliko je to zapravo korisno. Ljubav prema čemu, točno? Koju ljubav možemo prizvati da bismo oslobodili stisak urođenog straha, koji obuzima sve, koji kao da dolazi odasvud i niotkuda?

Bog je možda jedan od odgovora – i doista je to odgovor koji Greene daje, savjetujući nam neka nađemo utočište u vezama osobne odanosti i prijateljstva, s onima koji to zaslužuju, uključujući, naravno, pronalaženje vremena za odnos s osobnim Bogom. Za to se ima što reći. Pobijediti strah jedna je od prednosti religije. Strah od smrti jest smrt slobode, a čovjek koji zna kako će živjeti vječno daleko je manje sklon strahu od smrti.

Strategija memento mori bi ovdje mogla biti od pomoći. Postoje mnoge daleko gore stvari od smrti, zasigurno, iako to ne biste znali iz načina na koji se mi moderni ljudi ponašamo. Jednostavno podsjećanje kako ćete umrijeti, da je to neizbježno i da će gotovo sigurno biti užasno - izvrstan je način uspostavljanja perspektive. Hoće li te nešto ubiti prije vremena? Ne? Zašto se onda toga toliko bojiš? Što god da se dogodi, život će ići dalje ... sve dok se ne dogodi, a ne postoji ništa blagoslovljeno što možete učiniti u vezi s tim, pa zašto ste zabrinuti zbog toga?

Ako smrt nije toliko strašna, čega se onda zapravo bojite?