Boljševička revolucija i njene posljedice

Leon Trotsky-Lev Davidovich Bronstein (1879-1940), 100 anniversary of the Bolshevik Revolution, 1917-2017

Iako sam oduvijek imao veliki interes za povijest, naivno sam vjerovao onome što sam čitao u svojim udžbenicima i stoga sam američku povijest smatrao previše bljutavom i dosadnom za proučavanje.

Nasuprot tome, jedna zemlja koju sam smatrao posebno fascinantnom bila je Kina, najmnogoljudnija zemlja na svijetu i njena najstarija kontinuirana civilizacija, sa zamršenom modernom poviješću revolucionarnih preokreta. Zatim se iznenada ponovno otvorila Zapadu tijekom Nixonove administracije i pod Dengovim ekonomskim reformama, koje su počele preokretati desetljeća maoističkog ekonomskog neuspjeha.

Godine 1978. pohađao sam diplomski seminar o ruralnoj kineskoj političkoj ekonomiji na UCLA-i, i tijekom tog semestra vjerojatno pročitao trideset ili četrdeset knjiga. E.O. Wilsonova temeljna knjiga "Sociobiology: The New Synthesis" upravo je bila objavljena prije nekoliko godina, oživljavajući to područje nakon desetljeća grubog ideološkog potiskivanja, a s njegovim idejama u pozadini nisam mogao ne primijetiti očite implikacije materijala koji sam čitao. Kinezi su se oduvijek činili vrlo pametnim ljudima, a struktura tradicionalne kineske ruralne seljačke ekonomije proizvela je socijaldarvinistički selektivni pritisak toliko jak da ste ga mogli rezati nožem, pružajući tako vrlo elegantno objašnjenje kako su Kinezi došli do toga. Nekoliko godina kasnije na koledžu sam napisao svoju teoriju, dok sam studirao pod Wilsonom, a zatim sam je desetljećima kasnije ponovno iskopao, konačno objavivši svoju analizu pod naslovom "Kako je socijalni darvinizam napravio modernu Kinu".

Obzirom na to da kineski narod očito ima tako golem inherentan talent i njihov potencijal koji je već demonstriran u puno manjoj mjeri u Hong Kongu, Tajvanu i Singapuru, vjerovao sam kako postoji izvrsna šansa da će Dengove reforme pokrenuti ogroman gospodarski rast, i sasvim sigurno, to se upravo dogodilo. U kasnim 1970-ima, Kina je bila siromašnija od Haitija, ali uvijek sam govorio svojim prijateljima da bi mogla ekonomski dominirati svijetom za nekoliko generacija. Iako je većina njih isprva bila prilično skeptična prema takvoj nečuvenoj tvrdnji, svakih nekoliko godina postajali su malo manje. Godinama mi je 'The Economist' bio najdraži časopis, a 1986. godine objavili su moje posebno dugačko pismo u kojem je naglašen golemi, rastući potencijal Kine i pozvao ih da prošire svoju pokrivenost novim azijskim odjeljkom; sljedeće godine, učinili su upravo to.

Ovih dana osjećam ogromno poniženje, jer sam većinu svog života proveo tako dugo u potpunoj zabludi u pogledu toliko mnogo stvari, ali držim se Kine kao vrlo dobrodošle iznimke. Ne mogu se sjetiti nijednog razvoja tijekom posljednjih četrdeset godina koji ne bih općenito očekivao u kasnim 1970-ima, a jedino iznenađenje je bio potpuni nedostatak iznenađenja. Otprilike jedina "revizija" koju sam morao napraviti u svom povijesnom okviru jest ta da sam uvijek ležerno prihvaćao sveprisutnu tvrdnju da je Maov katastrofalni Veliki skok naprijed 1959.-61. godine prouzročio 35 milijuna ili više smrti, ali nedavno sam naišao na neke ozbiljne sumnje, sugerirajući da bi takav ukupan broj mogao biti znatno preuveličan, a danas bih mogao priznati mogućnost da je umrlo 15 milijuna ili manje.

Ali, iako sam oduvijek imao veliki interes za Kinu, europska povijest bila mi je još fascinantnija, s političkom međuigrom toliko sukobljenih država, kao i ogromnim ideološkim i vojnim preokretima dvadesetog stoljeća.

U svojoj neopravdanoj aroganciji, također sam ponekad uživao u osjećaju da vidim očite stvari, za koje su novinari časopisa ili novina tako potpuno pogriješili, pogreške koje su često skliznule i u povijesne narative. Npr. rasprave o titanskim vojnim borbama u 20. stoljeću između Njemačke i Rusije su usputno spominjale tradicionalno neprijateljstvo između ta dva velika naroda, koji su stoljećima stajali kao ljuti suparnici, predstavljajući vječnu borbu Slavena protiv Teutonaca, zbog prevlasti nad Istočnom Europom.

Iako je zbog krvave povijesti dvaju svjetskih ratova ta ideja izgledala očita, zapravo je bila pogrešna. Prije 1914. godine, te dvije nacionalnosti nisu ratovale jedna protiv druge prethodnih 150 godina, a čak je i Sedmogodišnji rat (sredinom 18. stoljeća) uključio ruski savez s germanskom Austrijom protiv germanske Pruske, što jedva da se može smatrati sukobom duž civilizacijskih linija. Rusi i Nijemci bili su vjerni saveznici tijekom beskrajnih Napoleonovih ratova i blisko su surađivali tijekom razdoblja Metternicha i Bismarcka koja su uslijedila, čak je i 1904. godine Njemačka podržavala Rusiju u njezinom neuspješnom ratu protiv Japana. Tijekom 1920-ih godina, Weimarska Njemačka i Sovjetska Rusija imale su razdoblje bliske vojne suradnje;  pakt Hitler-Staljin iz 1939. godine je označio početak Drugog svjetskog rata; također i tijekom dugog hladnog rata, SSSR nije imao lojalnijeg satelita od Istočne Njemačke. Možda samo 20 godina neprijateljstva tijekom posljednjih 300 godina, s dobrim odnosima ili čak savezništvom tijekom većeg dijela ostatka, jedva da je sugeriralo kako su Rusi i Nijemci nasljedni neprijatelji.

Štoviše, tijekom većeg dijela tog razdoblja, ruska vladajuća elita imala je značajnu germansku nijansu. Ruska legendarna Katarina Velika bila je njemačka princeza po rođenju, a tijekom stoljeća toliko je ruskih vladara uzelo Njemice za žene da su kasniji carevi iz dinastije Romanov obično bili više Nijemci nego Rusi. Sama Rusija imala je znatnu, ali jako asimiliranu njemačku populaciju, koja je bila vrlo dobro zastupljena u elitnim političkim krugovima, s tim da su njemačka imena bila prilično česta među vladinim ministrima, a ponekad i među važnim vojnim zapovjednicima. Čak je i glavni vođa dekabrističke pobune, s početka 19. stoljeća, imao njemačko podrijetlo, ali je u svojoj ideologiji bio revni ruski nacionalist.

Pod upravom ove mješovite ruske i njemačke vladajuće klase, Rusko se Carstvo postojano uzdizalo i postalo je jedna od vodećih svjetskih sila. Doista, obzirom na njegovu ogromnu veličinu, radnu snagu i resurse, u kombinaciji s jednom od najbržih stopa gospodarskog rasta i prirodnim porastom ukupnog stanovništva koji nije bio daleko, promatrač iz 1914. godine bi mogao lako predvidjeti da će uskoro dominirati europskim kontinentom, a možda čak i velikim dijelom svijeta, baš kao što je Tocqueville slavno prorekao u ranim desetljećima 19. stoljeća. Ključan temeljni uzrok Prvog svjetskog rata bilo je britansko uvjerenje kako samo preventivni rat može spriječiti Njemačku u usponu, ali pretpostavljam da je važan sekundarni uzrok bila paralelna njemačka predodžba kako su slične mjere potrebne protiv Rusije u usponu.

Očito je cijeli ovaj krajolik bio potpuno transformiran boljševičkom revolucijom 1917. godine, koja je skinula stari poredak s vlasti, masakrirajući veći dio vodstva i natjeravši ostatak na bijeg, čime je započela moderna svjetska era ideoloških i revolucionarnih režima. Odrastao sam tijekom posljednjih desetljeća dugog Hladnog rata, kada je Sovjetski Savez bio veliki američki međunarodni protivnik, pa me povijest te revolucije i njezinih posljedica uvijek fascinirala. Tijekom koledža i poslijediplomskog studija vjerojatno sam pročitao barem stotinu knjiga o toj temi, proždirući briljantna djela Solženistina i Šolohova, debele povijesne knjige glavnih akademskih znanstvenika kao što su Adam Ulam i Richard Pipes, kao i spise vodećih sovjetskih disidenata kao što su Roy Medvedev, Andrej Saharov i Andrej Amalrik. Bio sam fasciniran tragičnom pričom o tome kako je Staljin nadmudrio Trockog i njegove druge suparnike, što je dovelo do masovnih čistki 1930-ih godina, jer je Staljinova rastuća paranoja proizvela tako golem gubitak života.

Nisam bio toliko naivan da nisam prepoznao neke od moćnih tabua koji okružuju raspravu o boljševicima, posebno u pogledu njihova etničkog sastava. Iako većina knjiga jedva da je naglašavala tu poantu, svatko tko je pažljivo pazio na pokoju rečenicu ili odlomak, sigurno bi znao kako su Židovi bili enormno i previše zastupljeni među vrhunskim revolucionarima, s trojicom od pet potencijalnih Lenjinovih nasljednika - Trockim, Zinovjevom i Kamenjevom - koji su svi dolazili iz tog okruženja, zajedno s mnogim drugima, unutar najvišeg komunističkog vodstva. Očito, to je bilo krajnje neproporcionalno u zemlji sa židovskom populacijom od možda 4%, i zasigurno je pomoglo objasniti veliki porast neprijateljstva prema Židovima u cijelom svijetu, ubrzo nakon toga, i koji je ponekad poprimio najsuluđe i najiracionalnije oblike, poput popularnosti 'Protokola učenih sionskih mudraca' i ozloglašene publikacije Henryja Forda 'The International Jew'. No, obzirom na to da je mnogo vjerojatnije da će ruski Židovi biti obrazovani i urbanizirani, te da su patili od žestokog antisemitskog ugnjetavanja pod carevima, činilo da kako sve ima smisla.

Židovski bankari i boljševička revolucija

Onda sam prije možda 14 ili 15 godina naišao na rascjep u svom osobnom prostorno-vremenskom kontinuumu, među prvima od mnogih koji će poslije doći.

U ovom konkretnom slučaju, posebno desničarski prijatelj teoretičara evolucije Gregoryja Cochrana, provodio je duge dane pregledavajući stranice Stormfronta, vodećeg internetskog foruma za krajnju desnicu, i nakon što je naišao na izvanrednu činjeničnu tvrdnju, pitao me za moje mišljenje. Navodno je Jacob Schiff, vodeći američki židovski bankar, bio ključna financijska podrška boljševičke revolucije, osiguravajući komunističkim revolucionarima 20 milijuna dolara financiranja.

Moja prva reakcija bila je kako je takva ideja krajnje smiješna budući da tako enormno eksplozivnu činjenicu nisu mogli zanemariti mnogi deseci knjiga koje sam pročitao o podrijetlu te revolucije. Ali, izvor se činio krajnje preciznim. Kolumnist Knickerbockera u izdanju 'The New York Journal-American' od 03. veljače 1949. godine, tada jedne od vodećih lokalnih novina, napisao je: “Danas procjenjuje Jacobov unuk, John Schiff, kako je starac potopio oko 20.000.000 dolara za konačnu pobjedu boljševizma u Rusiji.”

Nakon što sam malo provjerio, otkrio sam da brojni mainstream izvještaji opisuju ogromno Schiffovo neprijateljstvo prema carističkom režimu zbog njegovog lošeg postupanja prema Židovima; ovih dana, čak i tako establišment izvor, kao što je Wikipedijin unos o Jacobu Schiffu bilježi kako je on odigrao glavnu ulogu u financiranju Ruske revolucije 1905. godine, kao što je otkriveno u kasnijim memoarima jednog od njegovih ključnih operativaca. Ukoliko pretražite "jacob schiff boljševička revolucija", pojaviti će se brojne druge reference, koje predstavljaju širok raspon različitih pozicija i stupnjeva vjerodostojnosti. Jedna vrlo zanimljiva izjava pojavljuje se u memoarima Henryja Wickhama Steeda, urednika The Timesa iz Londona, jednog od istaknutijih međunarodnih novinara svoje ere. Vrlo je jednostavno spomenuo kako su Schiff, Warburg i drugi židovski međunarodni bankari bili među vodećim podupirateljima židovskih boljševika, preko kojih su se nadali dobiti priliku za židovsko iskorištavanje Rusije, i opisao je njihove napore u lobiranju u ime svojih boljševičkih saveznika na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine, nakon završetka Prvog svjetskog rata.

Čak i vrlo nedavna, kao i vrlo skeptična analiza u knjizi Kennetha D. Ackermana iz 2016. godine, "Trocki u New Yorku, 1917.",  primjećuje kako su izvješća američke vojne obavještajne službe iz tog razdoblja izravno iznijela tu zapanjujuću tvrdnju, ukazujući na Trockog kao kanal za snažnu financijsku potporu Schiffa i brojnih drugih židovskih financijera. Godine 1925. ova je informacija objavljena u britanskom Guardianu i bila je naširoko raspravljena, te je prihvaćena tijekom 1920-ih i 1930-ih godina od strane brojnih velikih medijskih publikacija, mnogo prije nego što je Schiffov vlastiti unuk pružio izravnu potvrdu tih činjenica, 1949. godine. Ackerman prilično opušteno odbacuje sve ove značajne dokaze iz tog vremena kao "antisemitske" i "priču o zavjeri," tvrdeći da Schiff sigurno ne bi financirao boljševike, budući da je bio ozloglašeni konzervativac, koji nikada nije pokazivao simpatije za socijalizam u vlastitoj američkoj sredini.

Doduše, nekoliko se detalja s vremenom lako moglo iskriviti. Npr. iako je Trocki brzo postao drugi iza Lenjina u boljševičkoj hijerarhiji, početkom 1917. godine su njih dvojica još uvijek bili žestoko neprijateljski raspoloženi, zbog raznih ideoloških prijepora, tako da on tada sigurno nije bio smatran članom stranke. Budući da svi danas priznaju kako je Schiff u velikoj mjeri financirao neuspjelu revoluciju 1905. u Rusiji, čini se savršeno mogućim da se brojka od 20 milijuna dolara, koju spominje njegov unuk, odnosi na ukupnu količinu uloženu tijekom godina u potporu svim različitim ruskim revolucionarnim pokretima i vođama, što je zajedno konačno kulminiralo uspostavom boljševičke Rusije. Ali, s toliko naizgled vjerodostojnih i neovisnih izvora koji svi iznose takve slične tvrdnje, osnovne se činjenice čine gotovo nepobitnima.

Razmotrite implikacije ovog izvanrednog zaključka. Pretpostavio bih da je većina Schiffova financiranja revolucionarnih aktivnosti bila potrošena na stavke kao što su stipendije za aktiviste i mito; prilagođeno prosječnim obiteljskim prihodima tog doba, 20 milijuna dolara bilo bi jednako 2 milijarde dolara u današnjem novcu. Dakako, bez tako ogromne financijske potpore, vjerojatnost bilo kakve boljševičke pobjede bila bi daleko manja, možda gotovo i nemoguća.

Kada su se ljudi ležerno šalili o potpunoj ludosti "antisemitskih teorija zavjere", nikada se nije spominjao bolji primjer od samoočigledne apsurdne ideje da su međunarodni židovski bankari stvorili svjetski komunistički pokret. Pa ipak, prema svakom razumnom standardu, čini se kako je ova izjava više-manje istinita, i očito je bila široko poznata, barem u grubom obliku, desetljećima nakon ruske revolucije, ali nikada nije bila spomenuta niti u jednoj od brojnih novijih povijesti koje su oblikovale moje vlastito znanje o tim događajima. Uistinu, niti jedan od ovih vrlo sveobuhvatnih izvora nikada nije ni spomenuo Schiffovo ime, iako je bilo univerzalno priznato kako je on financirao revoluciju 1905. godine, o čemu se često raspravljalo s ogromnim detaljima, u mnogim od tih vrlo značajnih knjiga. Koje bi druge zapanjujuće činjenice mogli na sličan način skrivati?

Kada netko naiđe na izvanredna nova otkrića u području povijesti, u kojem je njegovo znanje bilo rudimentarno, tek nešto više od uvodnih udžbenika ili tečajeva Povijesti 101, rezultat je šok i neugodnost. Ali, kada se ista situacija dogodi u području u kojem je pročitao desetke tisuća stranica vodećih autoritativnih tekstova, koji su naizgled istraživali svaki sitni detalj, sigurno se njegov osjećaj za stvarnost počinje rušiti.

Godine 1999., Sveučilište Harvard je objavilo englesko izdanje "Crne knjige komunizma", čijih je šest koautora posvetilo 850 stranica dokumentiranju užasa koje je svijetu pričinio taj nefunkcionalni sustav, koji je doveo do ukupnog broja mrtvih od  procijenjenih 100 milijuna ljudi. Nikada nisam čitao tu knjigu i često sam čuo kako se njihov navodni broj tijela naveliko osporava. Ali, za mene je najznačajniji detalj da kada pregledam indeks od 35 stranica, vidim ogromno obilje unosa za potpuno opskurne pojedince, čija imena sigurno nisu poznata svima osim najučenijem stručnjaku. Ali, nema ulaza za Jacoba Schiffa, svjetski poznatog židovskog bankara, koji je očito financirao stvaranje cijelog sustava. Niti jedan za Olafa Aschberga, moćnog židovskog bankara u Švedskoj, koji je odigrao toliko važnu ulogu u pružanju financijske potpore boljševicima tijekom prvih godina njihova ugroženog režima, pa je čak i osnovao prvu sovjetsku međunarodnu banku.

Henry Ford i 'Međunarodni Židov'

Kada netko otkrije pukotinu u tkivu stvarnosti, postoji prirodna tendencija da se nervozno viri unutra, pitajući se koji bi još  misteriozni objekti mogli živjeti unutra. Ackermanova knjiga osudila je ideju da je Schiff financirao boljševike kao "omiljenu vrstu nacističke protužidovske propagande", a neposredno prije tih riječi izdao je sličnu osudu 'Dearborn Independenta', Henryja Forda, publikacije koja mi nekada ne bi značila gotovo ništa. Iako konkretna Ackermanova knjiga još nije bila objavljena, onda kada sam prvi put počeo razmatrati priču o Schiffu prije desetak godina, mnogi su drugi pisci na sličan način spojili te dvije teme, pa sam odlučio istražiti to pitanje.

Sam Ford bio je vrlo zanimljiv pojedinac, a njegova je svjetska i povijesna uloga svakako bila vrlo oskudno obrađena u mojim osnovnim udžbenicima iz povijesti. Iako se točni razlozi njegove odluke da povisi minimalnu plaću na 5 dolara po danu 1914. godine - što je bilo dvostruko više od postojeće prosječne plaće za industrijske radnike u Americi - mogu osporiti, čini se da je svakako odigrao veliku ulogu u stvaranju naše srednje klase. Također je prihvatio izrazito paternalističku politiku osiguravanja dobrog poslovnog smještaja, i drugih pogodnosti za svoje radnike, potpuni odmak od kapitalizma "Razbojnika Baruna" koji se toliko prakticirao u to vrijeme i čime se postavio kao svjetski heroj za industrijske radnike i njihove zagovornike. Doista, sam Lenjin je Forda smatrao visokom figurom na svjetskom revolucionarnom nebu, zataškavajući njegova konzervativna stajališta i predanost kapitalizmu, i umjesto toga fokusirajući se na njegova izvanredna postignuća u produktivnosti radnika i ekonomskom blagostanju. Zaboravljena je pojedinost iz povijesti, kako čak i nakon što je Fordovo znatno neprijateljstvo prema ruskoj revoluciji postalo naširoko poznato, boljševici su još uvijek opisivali vlastitu politiku industrijskog razvoja kao "fordizam". Doista, nije bilo neobično vidjeti portrete Lenjina i Forda kako vise jedan uz drugoga u sovjetskim tvornicama, predstavljajući dva najveća svjetovna sveca boljševičkog panteona.

Što se tiče 'The Dearborn Independenta': Ford je očito pokrenuo svoje novine na nacionalnoj osnovi nedugo nakon završetka rata, s namjerom da se usredotoči na kontroverzne teme, posebno one vezane uz loše ponašanje Židova, za rasprave o tom problemu je vjerovao kako su ignorirane ili potisnute od strane gotovo svih glavnih medija. Bio sam svjestan kako je on dugo bio jedan od najbogatijih i najcjenjenijih pojedinaca u Americi, ali ipak sam bio iznenađen otkrićem da su njegove tjedne novine, koje su mi prije bile gotovo nepoznate, dosegle ukupnu nacionalnu nakladu od 900 000 primjeraka do 1925. godine, što ih svrstava u druge najveće u zemlji i daleko najveće (u nacionalnoj distribuciji). Nisam pronašao jednostavan način da ispitam sadržaj tipičnog broja, ali očito su antižidovski članci iz prvih nekoliko godina prikupljeni i objavljeni kao kratke knjige, zajedno čineći četiri sveska "The International Jew: The World's Foremost Problem", notorno antisemitskog djela, koje se povremeno spominje u mojim udžbenicima povijesti. Na kraju me nadvladala znatiželja, pa sam pritisnuo nekoliko gumba na Amazon.com, kupio set i pitao se što ću otkriti.

Na temelju svih svojih pretpostavki, očekivao sam kako ću pročitati nekakvu glupost koja se pjeni na ustima, te sam posumnjao da ću uspjeti prijeći preko prvih desetak stranica prije nego što izgubim interes i ostavim te tomove neka skupljaju prašinu na mojim policama. Ali, ono s čime sam se zapravo susreo, bilo je nešto sasvim drugo.

Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, enormni rast moći židovskih i proizraelskih skupina po Americi je povremeno navodio pisce neka oprezno iznose određene činjenice, u vezi s nepovoljnim utjecajem tih organizacija i aktivista, dok su uvijek pažljivo naglašavali kako velika većina običnih Židova nema koristi od takvih politika i kako bi oni zapravo njome mogli biti oštećeni, čak ostavljajući po strani mogući rizik od provociranja antižidovskog raspoloženja, kao povratni udar. Na moje veliko iznenađenje, otkrio sam kako materijal, u toj Fordovoj seriji od 300 000 riječi, slijedi potpuno isti obrazac i ton.

Pojedinačnih 80 stupaca poglavlja Fordovih svezaka općenito raspravlja o određenim pitanjima i događajima, od kojih su mi neki bili dobro poznati, ali većina ih je potpuno zamagljena protekom gotovo sto godina. Međutim, koliko sam mogao primijetiti, gotovo sve rasprave djelovale su prilično uvjerljivo i usmjerene su na činjenice, čak ponekad i pretjerano oprezne u svojoj prezentaciji, i (uz jednu moguću iznimku) ne mogu se sjetiti ničega što se činilo maštovitim ili nerazumnim. Npr. nije postojala tvrdnja da su Schiff ili njegovi kolege židovski bankari financirali boljševičku revoluciju, budući da te konkretne činjenice još nisu izašle na vidjelo, samo da se činilo kako je snažno podržavao svrgavanje carizma i da je godinama radio na tom cilju, motiviran onim što je smatrao neprijateljstvom Ruskog Carstva prema njegovim židovskim podanicima. Ova vrsta rasprave nije toliko različita od onoga što se može naći u modernoj Schiffovoj biografiji, ili u njegovom unosu na Wikipediji, iako su mnogi važni detalji prikazani u Fordovim knjigama nestali iz povijesnih zapisa.

Iako sam nekako uspio proći kroz sva četiri toma "Međunarodnog Židova", neumoljivo bubnjanje židovskih intriga i lošeg ponašanja postalo je pomalo uspavljujuće, nakon nekog vremena, pogotovo zato što su mnogi od navedenih primjera možda bili prilično veliki 1920. ili 1921. godine, ali su danas gotovo potpuno zaboravljeni. Većina sadržaja bila je zbirka prilično monotonih pritužbi u vezi sa židovskim malverzacijama, skandalima ili klanovskom pripadnošću, vrstama svakodnevnih stvari koje bi se inače mogle pojaviti na stranicama običnih novina ili časopisa.

Međutim, ne mogu zamjeriti publikaciji što ima tako uzak fokus. Konzistentna tema bila jest kako su, zbog zastrašujućeg straha od židovskih aktivista i utjecaja, gotovo svi redoviti američki mediji izbjegavali raspravu o bilo kojoj od ovih važnih stvari, a budući da je ova nova publikacija trebala popuniti tu prazninu, nužno je pružala pokrivenost koja i jest, u velikoj većini, bila usmjerena prema toj određenoj temi. Članci su također bili usmjereni na postupno širenje prozora javne rasprave i konačno posramljenje drugih časopisa da raspravljaju o lošem ponašanju Židova. Kada su vodeći časopisi, kao što su 'The Atlantic Monthly' i 'Century Magazine' počeli objavljivati ​​takve članke, ovaj rezultat je pohvaljen kao veliki uspjeh.

Drugi važan cilj bio je učiniti obične Židove svjesnijima vrlo problematičnog ponašanja mnogih vođa njihove zajednice. Povremeno je publikacija primila pismo pohvale od samoproglašenog "ponosnog američkog Židova", koji bi pohvalio seriju i ponekad uključivao ček za kupnju pretplate za druge članove svoje zajednice, te je ovakvo postignuće moglo postati predmetom šire rasprave.

I premda su se pojedinosti tih pojedinačnih priča znatno razlikovale od onih današnjih, obrazac ponašanja koji se kritizirao, čini se nevjerojatno sličnim. Promijenite nekoliko činjenica, prilagodite društvo stoljetnom napretku, i mnoge priče mogle bi biti upravo one o kojima dobronamjerni ljudi zabrinuti za budućnost naše zemlje danas potiho pričaju. Što je najvažnije, bilo je čak nekoliko kolumni o problematičnom odnosu između najranijih cionističkih doseljenika u Palestinu i okolnih autohtonih Palestinaca, te dubokih pritužbi kako su pod židovskim pritiskom mediji često potpuno krivo izvješćivali, ili skrivali podatka zbog bijesa koje je pretrpjela potonja skupina.

Ne mogu jamčiti za ukupnu točnost sadržaja ovih svezaka, ali oni bi u najmanju ruku predstavljali iznimno vrijedan izvor “sirovina” za daljnje povijesno istraživanje. Čini se kako su mnogi događaji i incidenti o kojima pričaju, u potpunosti izostavljeni iz glavnih medijskih publikacija toga vremena, a zasigurno nikada nisu bili uključeni u kasnije povijesne narative - obzirom na to da su čak, i tako široko poznate priče kao što je Schiffova velika financijska potpora boljševicima, potpuno odbačene u "rupe u sjećanju" Georgea Orwella.

Obzirom da su svesci odavno van autorskih prava, dodao sam komplet svojoj kolekciji HTML knjiga, a oni koji su toliko zainteresirani mogu pročitati tekst i sami odlučiti: https://www.unz.com/book/henry_ford__the-international-jew/

Protokoli sionskih mudraca

Kao što je spomenuto, ogromna većina publikacije 'The International Jew' izgledala je kao prilično bljutavo recitiranje pritužbi o lošem ponašanju Židova. Ali, postojala je jedna velika iznimka, koja ima sasvim drugačiji utjecaj na naš suvremeni um, naime da je pisac publikacije prilično ozbiljno shvatio "Protokole učenih sionskih mudraca". Vjerojatno nijedna "teorija zavjere", u moderno doba, nije bila podvrgnuta tako golemom omalovažavanju i ruglu kao što su Protokoli, ali putovanje otkrića često dobije vlastiti zamah, pa sam postao znatiželjan o prirodi tog zloglasnog dokumenta.

Navodno su Protokoli prvi put izašli na vidjelo tijekom posljednjeg desetljeća 19. stoljeća. Britanski muzej je pohranio kopiju 1906. godine, ali je u to vrijeme privukla relativno malo pažnje. Međutim, sve se to promijenilo nakon boljševičke revolucije i rušenje mnogih drugih dugotrajnih vladara na kraju Prvog svjetskog rata naveli su mnoge ljude da potraže zajednički cilj iza tolikih golemih političkih prevrata. S moje udaljenosti, koja je daleka desetljeća, tekst Protokola mi se čini prilično bljutavim, pa čak i dosadnim, opisujući na prilično dugotrajan način plan tajne subverzije s ciljem slabljenja veza društvenog tkiva, namještanja grupa jednih protiv drugih, stjecanja kontrole nad političkim vođama podmićivanjem i ucjenama, te na kraju obnove društva duž krutih hijerarhijskih linija, s potpuno novom skupinom kontrolora. Doduše, bilo je mnogo oštroumnih uvida u politiku ili psihologiju, osobito o golemoj moći medija i prednostima napredovanja političkih čelnika, koji su bili duboko kompromitirani ili nekompetentni, te ih je stoga bilo lako kontrolirati. Ali, ništa drugo mi nije doskočilo.

Možda je jedan od razloga zašto mi je tekst Protokola bio tako neinspirativan upravo i taj što su tijekom stoljeća (od njegova objavljivanja) ideje o dijaboličnim zavjerama skrivenih skupina postale toliko uobičajenom temom u našim zabavnim medijima, s bezbrojnim tisućama špijunskih romana i znanstvenofantastičnih priča koje predstavljaju nešto slično, iako one obično uključuju daleko uzbudljivije tehnike, poput super-oružja ili moćne droge. Kada bi neki Bondov zlikovac obznanio svoju namjeru da osvoji svijet pukom političkom subverzijom, pretpostavljam da bi takav film odmah umro na blagajnama.

Ali, prije stotinu godina, to su naizgled bili uzbudljivi i novi pojmovi, i zapravo sam smatrao kako je rasprava o Protokolima u mnogim poglavljima Međunarodnog Židova daleko zanimljivija i informativnija od čitanja samog teksta. Autor Fordovih knjiga prikladno ju je tretirao kao bilo koji drugi povijesni dokument, secirajući njegov sadržaj, spekulirajući o njegovom porijeklu i pitajući se je li to ono za što se predstavlja, odnosno približan zapis izjava skupine zavjerenika koji teže vladanju svijetom, pri čemu se čini kako su ti zavjerenici elitno bratstvo međunarodnih Židova.

Drugi su suvremenici Protokole shvaćali vrlo ozbiljno. Kolovozni londonski Times to je u potpunosti podržao, prije nego što je kasnije povukao to stajalište pod velikim pritiskom, i pročitao sam kako je u Europi tog doba objavljeno i prodano više primjeraka nego bilo koja druga knjiga osim Biblije. Boljševička vlada Rusije tom je izdanju odala svojevrstno duboko poštovanje, samo posjedovanje Protokola je jamčilo trenutačno izvlaštenje. 

Iako The International Jew zaključuje da su Protokoli vjerojatno bili autentični, sumnjam u tu vjerojatnost na temelju stila i prezentacije. Pregledavajući internet prije desetak godina, otkrio sam dosta različitih mišljenja, čak i unutar krajnje desnice, gdje se o takvim stvarima slobodno raspravljalo. Sjećam se kako je neki forumski pisac negdje opisao Protokole kao "temeljene na istinitoj priči", sugerirajući da je netko tko je općenito bio upoznat s tajnovitim spletkama elitnih međunarodnih Židova i protiv postojećih vladara carske Rusije i drugih zemalja, sastavio taj dokument kako bi ocrtao svoje viđenje njihovih strateških planova, a takvo tumačenje mi se čini savršeno uvjerljivim.

Drugi je čitatelj negdje tvrdio da su Protokoli čista fikcija, ali i unatoč tome su vrlo značajni. Tvrdio je da vrlo oštroumni uvidi u metode kojima mala zavjerenička skupina može tiho korumpirati i svrgnuti moćne postojeće režime nedvojbeno svrstavaju ovo djelo uz Platonovu Republiku i Machiavellijeva Princa, kao jedno od tri velika klasika zapadne političke filozofije, zaradivši mu mjesto na popisu obvezne literature svakog kolegija Političkih znanosti. Uistinu, autor Fordovih knjiga naglašava kako postoji vrlo malo spominjanja Židova bilo gdje u Protokolima, a sve implicirane veze sa židovskim zavjerenicima mogu se u potpunosti izbrisati iz teksta, bez ikakvog utjecaja na njegov sadržaj.

U svakom slučaju, i ovo je kratko djelo sada dostupno kao jedna od mojih HTML knjiga, što ga čini vrlo praktičnim za čitanje i pretraživanje teksta: https://www.unz.com/book/anonymous__the-protocols-of-the-learned-elders-of-zion/

Židovi i posljedice boljševičke revolucije

Neke ideje imaju posljedice, a druge ne. Iako su moji uvodni udžbenici povijesti često spominjali antisemitske aktivnosti Henryja Forda, njegovo objavljivanje 'Međunarodnog Židova' i istodobnu popularnost 'Protokola', nikada nisu sugerirali nikakvo trajno političko naslijeđe, ili se barem ne sjećam takve tvrdnje. Međutim, nakon što sam doista pročitao sadržaj, i također otkrio ogromnu suvremenu popularnost tih spisa, kao i golemu nacionalnu nakladu 'The Dearborn Independenta', brzo sam došao do sasvim drugačijeg zaključka.

Desetljećima su proimigracijski liberali, od kojih su mnogi Židovi, sugerirali kako je antisemitizam glavni čimbenik iza Zakona o imigraciji iz 1924. godine, koji je drastično smanjio europsku imigraciju u sljedećih četrdeset godina, dok su antiimigracijski aktivisti to uvijek žestoko poricali. Dokumentarni dokazi iz tog doba, svakako idu u prilog stajalištu potonjeg, ali stvarno se pitam koje važne privatne rasprave možda nisu tiskane i unesene u Kongresni zapisnik. Ogromna podrška javnosti ograničenju imigracije je desetljećima bila uspješno blokirana moćnim poslovnim interesima, koji su uvelike profitirali od smanjenih plaća,  proizašlih iz oštre radne konkurencije, ali sada su se stvari iznenada promijenile i sigurno je kako je boljševička revolucija u Rusiji imala snažan utjecaj na sve.

Rusijom, velikom većinom naseljenom Rusima, stoljećima je upravljala ruska vladajuća elita. Tada su židovski revolucionari, izvučeni iz skupine koja je činila samo 4% stanovništva, iskoristili vojni poraz i nesređene političke uvjete, kako bi preuzeli  kontrolu nad zemljom, masakrirajući te prethodne elite, ili ih prisiljavajući da očajnički pobjegnu u inozemstvo bez novca. 

Trocki, kao i veliki dio vodećih židovskih revolucionara, živjeli su kao prognanici u New Yorku, te su mnogi od njihovih židovskih rođaka (koji još uvijek žive u Americi) počeli glasno naviještati kako će slična revolucija uskoro uslijediti i u Americi. Ogromni valovi nedavne imigracije, uglavnom iz Rusije, povećali su židovski udio nacionalnog stanovništva na 3%, što nije daleko ispod brojke za samu Rusiju, uoči njezine revolucije. Ako su ruske elite koje su vladale Rusijom iznenada svrgnute od strane židovskih revolucionara, nije li očito kako su se anglosaksonske elite koje su vladale anglosaksonskom Amerikom, bojale da će doživjeti istu sudbinu?

“Crveni strah” iz 1919. godine je bio jedan od odgovora, s brojnim radikalnim imigrantima poput Emme Goldman, koji su okupljeni i po kratkom postupku deportirani. Suđenje Sacco-Vanzettiju u Bostonu 1921. godine je zaokupilo pozornost nacije, sugerirajući da su i druge imigrantske skupine bile nasilni radikali, te da bi se mogli udružiti sa Židovima u revolucionarnom pokretu, baš kao što su Letti i druge nezadovoljne ruske manjine učinile tijekom boljševičke revolucije. Ali, drastično smanjenje priljeva ovih opasnih stranaca bilo je apsolutno neophodno, jer bi u protivnom njihov broj lako mogao narasti za stotine tisuća svake godine, povećavajući njihovu već ogromnu prisutnost u našim najvećim gradovima istočne obale.

Naglo smanjenje imigracije sigurno bi uzrokovalo porast radničkih plaća i naštetilo bi poslovnim profitima. Ali, razmišljanja o profitu su sekundarna, ukoliko se bojite kako bi vi i vaša obitelj na kraju mogli završiti pred boljševičkim streljačkim vodom, ili morali pobjeći u Buenos Aires samo s odjećom na leđima i nekoliko na brzinu spakiranih kofera.

Značajan dokaz koji podupire ovu analizu jest bio kasniji neuspjeh Kongresa da donese slične restriktivne zakone, koji ograničavaju useljavanje iz Meksika, ili ostatka Latinske Amerike. Lokalni poslovni interesi Teksasa i jugozapada tvrdili su da je nastavak neograničene meksičke imigracije važan za njihov gospodarski uspjeh, pri čemu su i Meksikanci dobri ljudi, politički poslušni radnici, i ne prijete stabilnosti zemlje. Bio je to jasan kontrast naspram Židova i nekih drugih europskih imigrantskih skupina.

Puno manje poznata bitka, ranih 1920-ih godina, oko ograničenja upisa Židova u Ivy League, možda je bila još jedna posljedica. U svom magistralnom tomu "Odabrani", iz 2005. godine, Jerome Karabel dokumentira kako je vrlo brz rast broja Židova na Harvardu, Yaleu, Princetonu i drugim koledžima Ivy League, do ranih 1920-ih, postao golemom brigom za anglosaksonske elite,  koje su uspostavile te institucije i uvijek dominirale svojim studentskim tijelima.

Kao rezultat toga, izbio je tihi rat oko prijema na fakultete, koji je uključivao politički i medijski utjecaj, pri čemu su vladajući WASP-ovci nastojali smanjiti i ograničiti broj Židova, dok su se Židovi borili da se zadrže, ili čak i prošire. Iako se čini da nema nikakvih izravnih referenci na iznimno popularne nacionalne novine i knjige koje je izdao Henry Ford, ili bilo koji sličan materijal, teško je povjerovati kako akademski borci nisu bili barem donekle svjesni teorija o židovskom napadu na nežidovsko društvo,  koje su se tada toliko promicale. Lako je zamisliti da je ugledni bostonski brahman, poput predsjednika Harvarda, A. Lawrencea Lowella, smatrao vlastiti umjereni “antisemitizam” vrlo razumnom sredinom, između sumornih tvrdnji koje su promicali Ford i drugi, te zahtjeva za neograničenim upisom Židova, koje su postavljali njegovi protivnici. Doista, sam Karabel ukazuje na društveni utjecaj Fordovih publikacija, kao na značajan pozadinski čimbenik ovog akademskog sukoba.

U tom su trenutku anglosaksonske elite još uvijek imale prednost u medijima. Vrlo židovska filmska industrija bila je tek u povojima, a isto je vrijedilo i za radio, dok je velika većina velikih tiskovina još uvijek bila u rukama nežidova, tako da su potomci prvobitnih američkih doseljenika dobili ovu rundu rata za prijem. Ali, kada se bitka ponovno rasplamsala nekoliko desetljeća kasnije, strateški politički i medijski krajolik se potpuno promijenio, sa Židovima koji su postigli gotovo jednak utjecaj u tisku i nadmoćnu dominaciju u moćnijim elektroničkim medijskim formatima, kao što su film, radio i televizija u nastajanju, i ovaj su put bili pobjednici. Lako su slomili kontrolu svojih dugogodišnjih etničkih suparnika, i na kraju postigli ​​gotovo potpunu dominaciju nad tim elitnim institucijama.

Ironično, najtrajnije kulturno nasljeđe raširene antižidovske agitacije 1920-ih godina, možda je i najmanje prepoznato. Kao što je gore spomenuto, moderni bi čitatelji mogli smatrati kako je tekst Protokola prilično dosadan i bljutav, gotovo kao da je ispisan iz iznimno dugačkog monologa jednog od đavolskih zlikovaca iz priče o Jamesu Bondu. Ali, ne bi me iznenadilo da zapravo postoji strelica kauzalnosti u suprotnom smjeru.

Ian Fleming stvorio je ovaj žanr ranih 1950-ih godina, svojim nizom međunarodnih bestselera, a zanimljivo je nagađati o izvoru njegovih ideja. Fleming je proveo svoju mladost tijekom 1920-ih i 1930-ih godina, kada su Protokoli bili među najčitanijim knjigama u većem dijelu Europe, a vodeće britanske novine s najvećim kredibilitetom prepričavale su uspješne zavjere Schiffa i drugih međunarodnih židovskih bankara, kako bi svrgnuli vladu britanskog carističkog saveznika i zamijene je židovskom boljševičkom vladavinom. Štoviše, njegova kasnija služba u ogranku britanske obavještajne službe sigurno bi ga učinila upućenim u detalje te povijesti, koji su išli daleko dalje od tih javnih naslova. Mislim kako je više nego čista slučajnost da su dva od njegovih najupečatljivijih Bondovih zlikovaca, Goldfinger i Blofeld, imali imena koja zvuče izrazito židovski, i da toliko mnogo zapleta uključuje planove osvajanja svijeta od strane Spectrea, tajnovite i misteriozne međunarodne organizacije, koja je  neprijateljski raspoložena prema svim postojećim vladama. Sami Protokoli danas su možda napola zaboravljeni, ali njihov kulturološki utjecaj vjerojatno preživljava u filmovima o Bondu, čijih 7 milijardi dolara ukupne bruto zarade na kino blagajnama ih svrstava u najuspješnije filmske serije u povijesti, kada se uračuna inflacija.

Razmjer do kojeg se utvrđene povijesne činjenice mogu pojaviti ili nestati iz svijeta svakako bi nas sve trebao natjerati da postanemo vrlo oprezni u vjerovanju bilo čemu što čitamo u našim standardnim udžbenicima, a kamoli onome što upijamo iz prolaznijih elektroničkih medija.

U prvim godinama boljševičke revolucije gotovo nitko nije dovodio u pitanje nadmoćnu ulogu Židova u tom događaju, niti njihovu sličnu premoć u konačno neuspješnim boljševičkim preuzimanjima vlasti u Mađarskoj i dijelovima Njemačke. Npr. bivši britanski ministar Winston Churchill je 1920. godine osudio “terorističke Židove” koji su preuzeli kontrolu nad Rusijom i drugim dijelovima Europe, napominjući kako su “većina vodećih ličnosti Židovi”, te je izjavio kako je “u sovjetskim institucijama prevlast Židova još više zapanjujuća”, dok je žalio zbog užasa koje su ti Židovi nanijeli patničkim Nijemcima i Mađarima.

Slično, novinar Robert Wilton, bivši dopisnik londonskog Timesa iz Rusije, pružio je vrlo detaljan sažetak goleme židovske uloge u svojoj knjizi "Russia's Agony" iz 1918. godine, i knjizi "The Last Days of the Romanov" iz 1920. godine, iako je jedno od najeksplicitnijih poglavlja iz potonje, očito isključeno iz izdanja na engleskom jeziku. Nedugo nakon toga, činjenice o ogromnoj financijskoj potpori koju su boljševicima pružili međunarodni židovski bankari, poput Schiffa i Aschberga, bile su naširoko objavljene u glavnim medijima.

Židovi i komunizam bili su jednako čvrsto povezani u Americi, a godinama su najtiražnije komunističke novine u našoj zemlji izlazile na jidišu. Kada su konačno objavljeni, 'Venona Decrypts' pokazali su, kako je čak i u 1930-ima i 1940-ima, značajan dio američkih komunističkih špijuna dolazio iz tog etničkog podrijetla.

Osobnom anegdotom nastojim potvrditi ove suhoparne povijesne zapise. Tijekom ranih 2000-ih, jednom sam ručao sa starijim i vrlo eminentnim informatičkim znanstvenikom, s kojim sam se malo sprijateljio. Dok je pričao o ovome i onom, slučajno je spomenuo kako su mu oba roditelja bili revni komunisti. Obzirom na njegovo očito irsko ime, izrazio sam iznenađenje, rekavši kako sam mislio da su gotovo svi komunisti toga doba bili Židovi. Rekao je da je tome doista tako, ali iako mu je majka bila takvog etničkog podrijetla, otac nije, što ga je činilo vrlo rijetkom iznimkom u njihovim političkim krugovima. Kao posljedica toga, Partija ga je uvijek nastojala staviti u što je moguće istaknutiju javnu ulogu, samo kako bi dokazala da nisu svi komunisti bili Židovi, i iako je poštovao partijsku stegu, uvijek ga je iritiralo što ga se koristi za takav "znak".

Međutim, nakon što je komunizam naglo pao u nemilost u Americi 1950-ih, gotovo svi vodeći "crveni lovci", poput senatora Josepha McCarthyja, uložili su ogromne napore kako bi zamaglili etničku dimenziju pokreta protiv kojeg su se borili. Doista, mnogo godina kasnije, Richard Nixon ležerno je nasamo govorio o poteškoćama s kojima su se on i drugi antikomunistički istražitelji suočili, pokušavajući se usredotočiti na nežidovske mete, budući da su gotovo svi osumnjičeni sovjetski špijuni bili Židovi. Kada je ova snimka postala javna, njegov navodni antisemitizam izazvao je medijsku buru, iako su njegove primjedbe očito implicirale upravo suprotno.

Ova posljednja točka jest važna, budući da nakon što je povijesni zapis dovoljno izbijeljen ili ponovno napisan, svi preostali dijelovi izvorne stvarnosti (koji prežive) često se percipiraju kao bizarne zablude, ili osuđuju kao "teorije zavjere". Doista, čak i danas, uvijek zabavne stranice Wikipedije pružaju cijeli članak od 3500 riječi, kojima napadaju pojam "židovskog boljševizma" kao "antisemitsku šalu".

Sjećam se da su 1970-ih golemi naleti američkih pohvala za Solzhenitysnov trotomni 'Arhipelag Gulag' iznenada naišli na privremeni vjetar, kada je netko primijetio da njegovih 2000 stranica uključuje jednu fotografiju koja prikazuje mnoge od vodećih upravitelja Gulaga, zajedno s natpisom koji otkriva njihova nepogrešivo židovska imena. Taj je detalj tretiran kao ozbiljan dokaz mogućeg antisemitizma velikog autora, budući da je stvarna stvarnost enormno velike uloge Židova u NKVD-u i sustavu Gulag, odavno nestala iz svih standardnih povijesnih knjiga.

Kao još jedan primjer: velečasni Pat Robertson, vodeći kršćanski televanđelist, objavio je 'Novi svjetski poredak' 1991. godine, njegov vatreni napad na "bezbožne globaliste", koje je smatrao svojim najvećim neprijateljem, i ubrzo je postao golemi nacionalni bestseler. Slučajno je uključio nekoliko kratkih, pomalo iskrivljenih spomena 20 milijuna dolara koje je bankar s Wall Streeta Jacob Schiff dao komunistima, pažljivo izbjegavajući svaku sugestiju židovskog kuta, i ne dajući nikakvu referencu za tu tvrdnju. Njegova je knjiga brzo izazvala veliki izljev osuda i ismijavanja u elitnim medijima, a priča o Schiffu viđena je kao zaključak koji potvrđuje Robertsonov zabludni antisemitizam. Ne mogu zamjeriti tim kritičarima, budući da su u danima prije interneta mogli konzultirati samo indekse nekoliko standardnih povijesti boljševičke revolucije, i ne nalazeći spomena Schiffa ili njegovog novca, prirodno su pretpostavili kako su Robertson ili njegov izvor jednostavno izmislili bizarnu priču. I sam sam tada imao potpuno istu reakciju.

Tek nakon što je sovjetski komunizam umro 1991. godine, i nakon što se više nije doživljavao kao neprijateljska sila, akademski znanstvenici u Americi ponovno su mogli objaviti glavne knjige, koje su postupno vraćale pravu sliku tog prošlog razdoblja. U mnogim aspektima, naširoko hvaljeno djelo, kao što je "Židovsko stoljeće", Yurija Slezkinea, koje je 2004. godine objavio Princeton University Press, pruža narativ prilično dosljedan s davno zaboravljenim djelima Roberta Wiltona, ali označava vrlo oštar odmak od uglavnom nejasnih povijesti proteklih osamdeset i kusur godina.

Do prije desetak godina, uvijek sam nejasno pretpostavljao kako je 'Međunarodni Židov' Henryja Forda djelo političke ludosti, a 'Protokoli' notorna prijevara. Ipak, danas bih prvo vjerojatno smatrao potencijalno korisnim izvorom mogućih povijesnih događaja, koji su inače isključeni iz većine standardnih prikaza, dok bih barem shvatio zašto neki misle kako bi potonji trebao zaslužiti mjesto uz Platona i Machiavellija, kao velikog klasika zapadne političke misli.

BY: Ron Unz; 23.07.2018.