Ne stoje svi kršćani uz moderni Izrael. Ali, svi kršćani stoje uz drevni Izrael. Ne vjeruju svi kršćani kako Izrael ima "pravo braniti se" počinjenjem genocida u Palestini i invazijom na druge zemlje. Ali, svi kršćani su poučavani kako je drevni Izrael imao pravo - pa čak i svetu dužnost - istrijebiti Amalečane, "muškarce i žene, djecu i dojenčad", jer su stajali na putu izraelskom osvajanju Kanaana (1. Samuelova 15:3).
Od svih kršćana se očekuje da budu uz Mojsija kada je, u Brojevima 31, naredio svojim ljudima neka pobiju sve Midjance, kao kaznu jer su poticali Izraelce da stupe u brak s Moabitima. Mojsije je bio bijesan na vojskovođe, jer su poštedjeli žene i djecu, ali im je konačno dopustio neka zadrže za sebe “mlade djevojke koje nikada nisu spavale s muškarcem”. Plijen je iznosio trideset i dvije tisuće djevojaka, od kojih je Jahve tražio 0,1% kao svoj vlastiti "dio" - ponuđeno mu je vjerojatno kao paljenjenica, zajedno s Jahvinim dijelom volova, goveda, magaraca i ovaca.
Gdje se ovakva priča uklapa u mjerilu civilizacija? Pripada, u najboljem slučaju, "pretpovijesnom ratovanju", kako ga je opisao Lawrence Keeley u "Ratu prije civilizacije: Mit o miroljubivom divljaku", kada istrebljenje neprijateljskih plemena nije bilo neuobičajeno, a "[p]orobljanje žena bilo je jedan plijen pobjednika (povremeno i jedan od primarnih ciljeva ratovanja) za mnoge plemenske ratnike. … Društveni položaj zarobljenih žena uvelike je varirao među kulturama, od poniženih robinja preko priležnica, i sekundarnih žena, do punopravnih supružnica.” Čini se da su u drevnom Izraelu to bile "ponižene robinje”. “Punopravni supružnici” nisu dolazili u obzir, budući da je cijelo opravdanje za masakr bilo sprječavanje miješanih brakova. Seks s neizraelcima je u redu, sve dok “niti jedno kopile ne uđe u zajednicu Jahvinu, niti bilo koji njegov potomak do desetog koljena” (Pnz 23,3). Ovo, a ne bilo kakvo posebno poštovanje prema ženama, objašnjava pravilo zašto je židovska majka obavezna, kako bi nasljednik bio Židovom.
Postoje i druge biblijske priče koje odražavaju sličan predcivilizacijski ratni kod. U Sucima 19-21, silovanje levitske priležnice od strane Benjaminovaca (iz grada Gibee) dovodi do krvne osvete, tijekom koje jedanaest drugih izraelskih plemena pokolju sve u Gibei i zapale grad, dok je šest stotina Benjaminovih ratnika pobjeglo u pustinju. Zatim, u znak pomirenja, Izraelci odlučuju tim Benjamincima dati nove žene. U tu svrhu napadaju izraelski grad Jabesh-Gilead, koji se odbio pridružiti kaznenoj ekspediciji, te ubijaju “sve muškarce i sve one žene koje su ikada spavale s muškarcem”, skupe četiri stotine djevica i ponude ih Benjaminovcima.
Kada su ove priče napisane, u Plodnom polumjesecu su već postojale civilizacije, što znači civilizirani narodi, s moralnim vrijednostima. Unatoč njihovoj legendarnoj brutalnosti, Asirci nisu poklali poražene Izraelce, već su ih deportirali i ponovno naselili. Kasnije su Babilonci dopustili svojim judejskim zarobljenicima neka se drže zajedno i napreduju na obalama Eufrata. Ipak, Izraelci i Judejci odlučili su zabilježiti i njegovati svoje jezive priče o neselektivnom masakru i trgovini djecom, kao dio svojih svetih tradicija. Što je još gore, odlučili su kako su počinivši ova djela njihovi preci su to učinili samo iz poslušnosti prema Svemogućem Bogu. A od dana kada smo postali kršćanima, Židovi su nas navikli na njihov izvrnuti narativ, i da na Asirce i Babilonce gledamo kao na negativce.
Posvećenjem starih priča o plemenskim genocidima i tvrdnjom kako je odgovarajući ratni kodeks vječna Božja Riječ, Izrael se pretvorio u živi fosil kamenog doba, čudovište iz prošlog doba divljaštva. Ne slon, nego tiranosaurus u sobi. Hebrejski Tanakh funkcionira kao softver iz brončanog doba, koji programira Izrael s nefleksibilnim pretpovijesnim mentalitetom, ili polunomadskim pastoralnim pljačkašima.
S genocidnim manijakom kao nacionalno-religijskim herojem, s brojem ubojstava od 24.681.116 ljudi za svog nacionalnog boga, zabludjelog demona koji je sebe proglasio jedinim pravim bogom (dakle Bogom); ali s modernom vojskom i nuklearnim arsenalom, te s nenadmašnom međunarodnom moći i korupcijom, Izrael je izrastao u ratnog huškača, krvopiju svijeta, silu za uništenje svakog civilizacijskog dostignuća, kao što su ljudska prava i međunarodno pravo. Ako civilizacija znači manje rata, onda je Izrael anticivilizacija. I to nije zato što odbacuju Isusa i čitaju Talmud - nego je to zato što štuju Jahvu i čitaju Toru.
Kada su cionisti rekli kako obnavljaju drevni Izrael, oni su to stvarno i mislili. Trebali smo pažljivo slušati kada je glavni tajnik iz Lehija (ili bande Stern) ustvrdio da je njegova teroristička organizacija "nasljednica najčišćih tradicija drevnog Izraela." Bio je u pravu. Izrael je uvijek bio sve oko Biblije. Kako je jačao, postajao je sve otvorenije biblijski. I evo nas danas, s rabinom kojega financira vlada, kao što je Yitzak Shapira ("veliki halahički arbitar" prema Netanyahuu) i koji piše u svojoj knjizi "Hamelech" ("Kraljeva Tora"): "Postoji opravdanje za ubijanje beba, ako je jasno da će odrasti da nam naude." Shapira tvrdi kako je njegov edikt "u potpunosti opravdan Torom." U pravu je, nema sumnje. Biblija jest izraelski nacrt za genocid.
Spustite na trenutak svoje “alegorijske” ili “eshatološke” kršćanske naočale, ako ih imate, i pročitajte proročanstvo Zaharije 14:
"A ovo je pošast kojom će Jahve udariti sve narode koji su se borili protiv Jeruzalema; meso će im istrunuti dok još stoje na nogama; oči će im istrunuti u dupljama; jezik će im istrunuti u ustima. … [Tada] će bogatstvo svih okolnih naroda biti nagomilano: zlato, srebro, odjeća, u ogromnim količinama. … Nakon toga, svi preživjeli iz svih naroda koji su napali Jeruzalem dolaziti će iz godine u godinu da se poklone kralju, Jahvi Sabaotu."
Sada razmislite što će nacija s takvim programom i nuklearnom moći učiniti kada pomisli kako im je Bog dao zeleno svjetlo.
Izrael nije samo anakron, nego je bolestan. Izrael je psihopat. Nešto se moralo dogoditi u povojima ove federacije plemena koja obožavaju Jahvu, nešto gadno, traumatične prirode. Predložiti ću “Kainov kompleks”, sličan Edipovu kompleksu, kojega je Freud projicirao na cijelo čovječanstvo ('Totem i tabu', 1913.). Nije da vjerujem u Freudovu teoriju o univerzalnom psihopatološkom obrascu koji proizlazi iz izvornog pretpovijesnog ubojstva. Umjesto toga, vjerujem da je ova teorija pala na um introspektivnog Židova, jer tu ima nešto istine za Židove. Židovski identitet je, između ostalog, dojam bivanja pod utjecajem ambivalentnog kolektivnog fatuma, ili karme, koja seže tisućama godina unatrag: ono što Židovi racionaliziraju kao narod “odabran” od Boga, doživljavaju i kao teret, ili prokletstvo. Leon Pinsker dao je pametan izraz ove ambivalentnosti kada je napisao da su Židovi "ljudi odabrani za univerzalnu mržnju" ('Auto-Emancipation', 1882). I Theodor Lessing pristupa istoj ideji, kada tvrdi kako svi Židovi, bez iznimke, pate od određenog stupnja "samomržnje" ('Jewish Self-Hatred', 1930). Ako je teorija koju ću predstaviti točna, onda je židovska zabluda o odabranosti (i koja je očito psihopatološki simptom) manifestacija osjećaja prokletstva, tijekom procesa koji je Freud nazvao "kompenzacijom".
Kainov kompleks
Prema takozvanoj “Kenitskoj hipotezi”, mozaički kult Jahve potječe od polunomadskog plemena bakrorezaca, Kenita (Qayn). Mojsijev svekar bio je Kenit, prema Sucima 1:16. Tamo se zove Hobab, ali se zove i Jitro u Brojevima 18:1 i u većem dijelu Izlaska, osim u Izlasku 2:18, gdje se zove Reuel. Zvat ćemo ga Jethro. Knjiga Izlaska o njemu bilježi sljedeće:
– Jethro je bio svećenik, ili kohen (2,16 i 18,1);
– Dok je čuvao Jethrove koze, Mojsije se našao na Jahvinoj “svetoj zemlji” (3,5);
– Jethro je bio taj koji je Jahvi “prinio žrtvu paljenicu” kada su se Mojsije i Aron vratili iz Egipta, što ga po definiciji čini Jahvinim žrtvenim svećenikom (18,12);
– Jethro je bio taj koji je uputio Mojsija kako politički organizirati plemena (18:19-25): “Sada me slušaj,” rekao je Jethro Mojsiju, “dati ću ti neki savjet, da Bog bude s tobom.” Odlomak završava riječima: “Mojsije je poslušao savjet svog tasta i učinio sve što je on predložio.”;
– Bila je to Jethrova kći Sipora, Mojsijeva žena, koja je izvršila obrezivanje njihova novorođenog sina (4,24-26).
Keniti nisu predstavljeni kao dio Izraelaca, ali su jedinstveno povezani s njima, boreći se uz njih, te se nastanivši uz Judino pleme u Kanaanu (Suci 1:16), kao i dijeleći s Izraelcima plijen Amalečana (1. Samuelova 15:6, 30:26-29).
Osim toga, prema 1. Ljetopisu 2:55, Keniti su "potjecali od Hammatha, oca Rechabove kuće." To ih čini identičnim, ili srodnim Rehabitima, koje prorok Jeremija hvali zbog njihove vjernosti Jahvi i obećanju njihovih predaka kako neće "piti vino, graditi kuće, sijati sjeme, saditi vinograde ili ih posjedovati, nego [da] žive u šatorima cijeli život" (Jeremija 35:6-7). Ovo zvuči kao prepoznavanje Rehabita kao ostatka arhaične faze jahvizma. Također čujemo za Jonadaba, sina Rechabova, koji pomaže judejskom generalu Jehuu da istrijebi Baalove svećenike u sjevernom kraljevstvu Izraela (2 Kraljevima, 10).
Kao što sam rekao, Mojsijev svekar je bio Kenit, prema Sucima 1:16, ali on je nazvan Midjancem u Brojevima 10:29, i "midjanskim svećenikom" u Izlasku 3:1 i 18:1. Čini se da je Midjan bio regija, a ne određeni narod, i da su Keniti bili pleme koje je živjelo u Midjanu. Izraelci su očito imali poseban savez s Kenitima, ali ne i s ostatkom Midjanaca, koji su navodno bili istrijebljeni po Mojsijevoj naredbi u Brojevima 31.
Midian se nalazi na sjeverozapadu Arapskog poluotoka, na istočnoj obali zaljeva Aqaba. To je regija bogata bakrom, a bakar su tu kopali Egipćani, od kraja 14. stoljeća prije Krista. Ime Kenit (Qayn) zapravo znači "kovač" ili "metal". Njihova vještina u metalurgiji bakra ili bronce jest u skladu s hipotezom da su štovali boga koji je dolazio iz vulkana, kao što Izlazak 19:16-19 prilično jasno pokazuje. Sjeverozapadna Arabija je vulkansko područje, za razliku od egipatskog poluotoka, koji je kasnije pogrešno nazvan Sinaj (istraživač Charles Beke prvi je to istaknuo u 'Mount Sinai a Volcano', 1873.). Izraelski bibličar Nissim Amzallag mišljenja je kako je Jahve izvorno bio bog metalurgije, kojega su obožavali polunomadski talionici bakra, između brončanog i željeznog doba. U tom slučaju, Mojsijeva glavna inovacija u religiji Kenita je bila izgradnja drvenog sanduka (Kovčega) i šatora (Šatora) za prijenos njihovog boga u Kanaan.
Ali, ovdje kenitska hipoteza postaje zanimljiva, i možda prosvjetljuje urođeni karakter Izraela.
U pravilu, prema Tori, narodi nose ime svog navodnog pretka: baš kao što se Edomiti zovu Edom, Keniti se jednostavno zovu Kain (Qayn), što znači kako je Kain njihov legendarni predak. Postanak 4:19-24 opisuje Kajinove potomke kao stanovnike šatora, izumitelje metalurgije bakra i željeza, te proizvođače glazbenih instrumenata. Stoga se pretpostavlja kako je priča o Kajinu i Abelu u Postanku 4, prilagođena iz etiološkog mita kojim su Keniti objašnjavali svoj lutajući način života, kao posljedicu božanskog prokletstva za bratoubojstvo, koje je njihov eponimni predak počinio nad svojim mlađim bratom. Jahve reče Kainu:
“Što si učinio! Slušaj: krv tvoga brata vapi k meni iz zemlje! Stoga ćeš biti zabranjen od zemlje koja je otvorila svoja usta da primi krv tvog brata iz tvoje ruke. Ako obrađujete zemlju, ona vam više neće davati svoj plod. Postati ćeš nemirna lutalica na zemlji.” (Postanak 4:10-12)
Jahvino prokletstvo uravnoteženo je posebnom zaštitom: "Tko ubije Kajina, biti će sedmerostruko osvećen. Jahve stavlja znak na Kajina, da ga nitko ne ubije" (4,15). Jedan od Kajinovih potomaka, Lamek, promijenio je pravilo u 77.-struku osvetu (4:24).
Treći brat Seth, kojeg su začeli Adam i Eva kao zamjenu za mrtvog Abela (Postanak 4:26), nije bio dijelom kenitskog mita. Dodao ga je u priču biblijski redaktor, koji je, bolje razmislivši, odlučio plemenima nazvanim kao Kajinovi potomci dati alternativnog, besprijekornog pretka. Ovo je vjerojatno objašnjenje zašto su imena Sethove djece u Postanku 5:6-32 - gruba kopija - imena Kajinove djece u Postanku 4:17-18.
Opća slika, koju možemo stvoriti na temelju ovog biblijskog materijala, jest da su Keniti bili polunomadsko pleme, poznato po svojoj vještini u obradi bakra i mjedi, ali su ih se također ostali bojali, ne samo zato što je metalurgija bila tajna umjetnost povezana s magijom, već i zato što su imali reputaciju opasnog i krajnje osvetoljubivog plemena. Također je moguće da su, kao čuvari tajne umjetnosti povezane s kultom ljubomornog boga, njegovali i krutu tradiciju odvojenosti.
Budući kako pojedinci zastupaju cijele narode u Tori, priča o Kainu i Abelu može se protumačiti kao pleme koje istrebljuje srodno pleme (kao što su Izraelci zapravo učinili Midjancima). Genocidno pleme možda je proganjala krivnja, osjećaj kako su prokleti, paranoični strah kako će i sami biti istrijebljeni u odmazdi, te je odatle izašla potreba da same sebe prevare i izgrade reputaciju ekstremne osvetoljubivosti, kako bi se spriječila ta mogućnost.
Paralela između priče o Kajinu koji je ubio Abela, i priče o Jakovu koji je prevario Ezava za njegovo prvorodstvo, sugerira mogućnost kako su etnogenetski mit o Kenitima ponovili Izraelci, koji su božansko prokletstvo reinterpretirali kao božanski izbor. Možemo čak nagađati da je u primitivnoj verziji priče o Jakovu i Ezavu, Jakov ubio Ezava, te se kasnije borio protiv Ezavovog duha u obliku anđela u plićaku Yabboqa (Postanak 32).
Naposljetku, moramo se prisjetiti kako je Mojsije, kad ga je posvojio kenitski svećenik, i sam bio ubojica u bijegu: “Gledajući ovamo i onamo, i ne vidjevši nikoga, ubio je Egipćanina i sakrio ga u pijesak” (Izl 2,12).
Možda se čini nevjerojatnim da bi neki narod svoj nomadski i odvojeni način života pripisao božanskom prokletstvu, ali Yuri Slezkine spominje i druge etničke skupine lutalica, koje su svoj način postojanja zamislile "kao božansku kaznu za prvobitni prijestup". Npr. “od mnogih legendi koje objašnjavaju nevolju Cigana, ... najčešća okrivljuje Cigane za krivljenje čavala korištenih za razapinjanje Isusa.” Ovo je zanimljiva paralela s krivnjom, gdje kršćani optužuju Židove za razapinjanje Isusa, kao i sa srednjovjekovnom legendom o Židovu lutalici.
Trebamo li onda tražiti tajni izvor židovske psihologije u "Kainovu kompleksu", koji datira iz primordijalnog plemenskog genocida, poput Freuda koji traži ključ ljudske psihe u univerzalnom Edipovu kompleksu, koji datira iz primordijalnog roditeljskog ubojstva, ili poput Augustina koji teoretizira istočni grijeh koji seže do Adama i Eve, te utječe na sve njihove potomke (vrlo židovska teorija, kada bolje razmislimo).
Kako god bio slučaj, zanimljivo je razmišljati o židovskoj tvrdnji da ih je Bog izabrao, kao kompenzaciju za duboko ukorijenjeni osjećaj da ih je Bog prokleo. Implikacije te hipoteze su ogromne, kako za razumijevanje Židova, tako i za suočavanje s njima.
Nije genetski, ali je genitalno
Kao zanimljiv dodatak gornjoj teoriji, postoje neki dokazi da su, prije nego što su usvojili obred obrezivanja svakog novorođenog muškarca, rani Izraelci nekoć morali žrtvovati svakog prvorođenog muškarca: je li to mogao biti obred pomirenja zbog ubojstva koje je počinio prvorođeni Kain?
Dokazi počinju s Izlaskom 4:24-26, u kojem Jahve želi ubiti Mojsija, ali ga poštedi kada njegova žena Zipora, Jethrova kći, obrezuje njihovog novorođenog sina kremenom. Budući da je Jahvina želja da ubije Mojsija potpuno neobjašnjena i budući da prethodni stih govori o Jahvinoj prijetnji faraonu da će "ubiti tvog sina, tvog prvorođenca" - nagađam kako je ova nekoherentna pripovijest iskrivljena verzija jednostavnije priče - u kojoj bi Jahve ubio Mojsijevog sina da nije bio obrezan.
Zašto bi to pisar ovako nespretno uredio? Odgovor: zamagliti očitu implikaciju kako je židovski obred brit milah ("savez rezanja") uspostavljen kao zamjena za žrtvovanje prvorođenog muškarca. To bi bila spekulacija da nema drugih biblijskih tragova, jer se upravo to dogodilo tijekom babilonskog progonstva, kada su ljudske žrtve bile zabranjene i kada je uspostavljeno obrezivanje osmog dana.
Izlazak 13:12-13 zapovijeda: “Posveti Jahvi svakog sina koji otvara utrobu; i svi muški prvorođenci od vaših životinja pripadati će Jahvi.” Dodaje se da magareće prvorođenče može “otkupiti ovca”, a isto se mora učiniti i za ljudsko prvorođenče: “Svakog prvorođenog sina otkupi.” Ovo se ponavlja u Izlasku 34:19-20. "Iskupiti" znači "otkupiti"; u kontekstu religiozne žrtve, to znači da se prvorođeni sin simbolično žrtvuje, dok ga na oltaru zamjenjuje životinja (kao što je bio Abrahamov sin Izak).
Ako su ovi stihovi otvoreni za tumačenje, Izlazak 22:28-29 uklanja dvosmislenost: “Dati ćeš mi prvorođenca od svojih sinova. Morate učiniti isto sa svojim volovima i svojim ovcama; sedam dana prvorođenče može ostati sa svojom majkom, ali osmoga dana moraš ga dati meni.” Ovo pojašnjava kako je zapovijed ista za domaće životinje i za ljude. Također precizira da se prvorođenče treba žrtvovati osmi dan nakon rođenja.
Kako se ovca - ili čovjek - može "predati Jahvi" osim žrtvovanjem, vjerojatno kao paljenica (žrtva paljenica), budući da je to jedina žrtva koja se sviđa Jahvi? Istina je kako ta ideja nije potpuno eksplicitna u stihovima koje sam upravo citirao. Ne bismo trebali očekivati da jest, jer je u vrijeme konačne redakcije Biblije, ta zapovijed bila zastarjela; ljudske žrtve više nisu bile potrebne, pa čak niti dopuštene. Ali, Ezekiel 20:25-26 nedvosmisleno potvrđuje kako je, u ne tako davnoj prošlosti, Jahve zahtijevao od Izraelaca neka “žrtvuju svakog prvorođenog sina”.
Ljudske žrtve su zabranjene u Levitskom zakoniku 18:21 i 22:2-5, kao i u Jeremiji 7:30-31, ali za povjesničara zabrana dokazuje praksu, jer nema potrebe zabranjivati nešto što se nikada ne radi (isto vrijedi za zapovijed da se ne pari sa životinjama, u Izlasku 22:18-19, usput). Stoga su se djeca i dalje žrtvovala u vrijeme kada su napisani Levitski zakonik i Knjiga proroka Jeremije, iako je to službeno bilo zabranjeno.
Ono što je zbunjujuće jest da se u Levitskom zakoniku i Jeremiji kaže kako se žrtve djece prinose Moleku (ili Molechu), ali u ime Jahve, i u njegovom hramu. Npr. “Svatko tko... tko da svoju djecu Moleku, biti će kažnjen smrću, [jer] je oskvrnio moje svetište i oskvrnio moje sveto ime” (Levitski zakonik 20:2-3). Ovaj prividni paradoks razriješio je švicarski bibličar Thomas Römer: riječ MLK, vokalizirana kao molek, u hebrejskoj masoretskoj verziji; i melek u grčkoj Septuaginti, znači "kralj" (malik na arapskom), te je primijenjena više od pedeset puta na samog Jahvu. To znači da je Molek izvorno bio nitko drugi nego sam Jahve. Tijekom razdoblja egzila, YHWH-MLK je bio razdvojen na zlog boga MLK, koji je tražio žrtvu svakog prvorođenog sina osam dana nakon rođenja, te dobrog boga YHWH, koji je zabranio ovu praksu. Rezultat je biblijski tekst koji se sastoji od dva sloja, kao u palimpsestu: u staroj verziji, prvorođeni sin je trebao biti žrtvovan Jahvi osmog dana, dok je u novoj verziji ispisano preko njega zabranjeno prinošenje ljudskih žrtava, koja se ipak prinosi Meleku (ali u Jahvino ime, i u Jahvinom svetištu). Osuđeni su kraljevi Izraela i Judeje koji su prinosili svoje sinove kao žrtve paljenice (1. Kraljevima 16:34, 2. Kraljevima 16:3 i 2. Kraljevima 21:6).
Sustavno žrtvovanje prvorođenog sina osmog dana njegova života nije napušteno tijekom progonstva. Zamijenjeno je sustavnim obrezivanjem svakog sina osmog dana njegova života:
“Čim navrši osam dana, svaki vaš mužjak, naraštaj za naraštajem, mora biti obrezan... Moj zavjet mora biti označen na vašem tijelu kao zavjet zauvijek. Muško neobrezano, čija kožica nije obrezana, neka se istrijebi iz naroda svoga: on je prekršio moj savez.” (Postanak 17:9)
Ovaj Abrahamov savez dolazi prije Mojsijevog saveza u biblijskoj pripovijesti, ali je napisan kasnije. Abrahama nikad ne spominju proroci prije egzila. Njegovo putovanje od Mezopotamije do Palestine, koje mu je obećano u Postanku 15:7, izmišljeno je kao nacrt za (ponovno) osvajanje Palestine od strane prognanika u Babilonu.
Priča o Abrahamu, koji je pokazao savršenu poslušnost Jahvi, kada je od njega zatraženo neka žrtvuje Izaka, ali je potom u tome spriječen, tradicionalno se smatra obilježavanjem velikog civilizacijskog proboja, koji se pripisuje Izraelu. René Girard prilagodio je ovo tumačenje u brojnim knjigama, počevši od 'Žrtvenog jarca' (1986.): priča o tome kako je Bog poštedio Isaaca govori o okončanju politeističke prakse žrtvovanja vlastite djece onima poput Molocha. Girard sugerira da stav biblijskog monoteizma protiv idolopoklonstva, uglavnom proizlazi iz razumijevanja kako su politeističke "religije", i prema konačnoj analizi - kultovi ljudskih žrtava.
Ali, povijesni zapisi ne podržavaju to tumačenje, a ako mene pitate, Girardova teorija je židovska fantazija, baš kao i Augustinov istočni grijeh: zanm samo da je Girard bio katolik, poput Augustina. Ljudske žrtve doista su se prakticirale u mnogim drugim društvima. Feničani su to sigurno činili. Iznimno su to radili čak i Ahejci (Grci) (Ifigenija, Edip). Ali, Izraelci sigurno nisu bili prvi koji su odustali od ljudskih žrtava. Teofrast, Aristotelov učenik, napisao je oko 250. godine prije Krista da "...Sirijci, ili čiji dio čine Židovi [Ioudaioi, ili Judejci], još uvijek žrtvuju žive žrtve." Dodaje kako su “oni bili prvi koji su uveli žrtvovanje drugih živih bića i sebe samih.” To možda nije točno, ali pokazuje da Židovi nisu smatrani pionirima u ukidanju ljudskih žrtava.
Prema 2. Kraljevima 23:10, kralj Jošija (640.-609. pr. Kr.) bio je taj koji je ukinuo žrtvovanje djece, "tako da nitko ne može provesti svog sina ili kćer kroz oganj žrtve Moleku." Ali, Thomas Römer vjeruje kako su ljudske žrtve zabranjene tek nakon babilonskog osvajanja Jeruzalema, iz razloga što su u Babilonu bile zabranjene. Žrtvovanje prvorođenog muškarca osmog dana je tada zamijenjeno obrezivanjem osmog dana svakog novorođenog muškarca.
Obrezivanje osmog dana je objektivno ritualna trauma, čiji je psihički učinak intenzivan i nepopravljiv. Tjedan dana nakon što je ušao u život (što je trauma sama po sebi, ali koja je ubrzo zacijeljena majčinom ljubavlju), muško dijete bude bolno uvedeno u okrutnost svoje obitelji i njihovog boga. Znamo, zahvaljujući Stephanu Blackfordu (ali, treba li nam doista reći) kako osnovno povjerenje, temeljni osjećaj sigurnosti i samopouzdanja, pojedinac razvija tijekom prve godine svog života. To je temelj njegovog budućeg psihološkog razvoja, kako je to teoretizirao psiholog Erik Erikson, a prvenstveno ovisi o osjećaju da ga roditelji štite i njeguju. Neuspjeh u razvijanju ovog temeljnog povjerenja može dovesti do kronične tjeskobe, depresije i poremećaja osobnosti. Djeca koja podnose nesnosne bolove obrezivanja (bez anestezije), možda i neće sva reagirati jednako, ali može li biti iole sumnje da će mnogima biti trajno narušeno osnovno povjerenje?
Trauma je i na majci, čija je krivnja odlučujući faktor, prema poznatoj ambivalentnosti “židovske majke”. Tijekom ceremonije brit milah, majka se obično drži podalje od scene. Ali, svjedočanstva “Majki koje su promatrale obrezivanje”, objavljena na web stranici 'Circumcision Resource Center', su veoma rječita. “Vrisak moje bebe ostaje ukorijenjen u mojim kostima i opsjeda mi um”, kaže Miriam Pollack. “Njegov plač je zvučao kao da ga kolju. Izgubila sam mlijeko.” Nancy Wainer Cohen: "Otići ću u grob slušajući taj užasan jauk i osjećajući se donekle odgovornom." Elizabeth Pickard-Ginsburg:
"Jesse je vrištao, a meni su suze tekle niz lice. … Jesse je vrištao tako glasno da odjednom nije bilo zvuka! Nikada nisam čula ništa slično!! Vrištao je i to se diglo, a onda nije bilo zvuka, a usta su mu bila otvorena, a lice mu je bilo puno boli!! Sjećam se da se nešto dogodilo u meni... intenzitet toga je bio kao da je pregorio fitilj! Bilo je previše. Znali smo da je nešto gotovo. Ne osjećam da je ikada stvarno zacijelio. … Mislim da se od toga ne mogu oporaviti. To je ožiljak. Uložila sam puno energije u pokušaj oporavka. Malo sam plakala i radili smo terapiju. Ima još puno osjećaja koji su blokirani. Bilo je preintenzivno. … Imali smo ovog prekrasnog dječaka i sedam prekrasnih dana i ovaj prekrasan ritam koji je počeo, i kao da se nešto slomilo!! … Kada se tek rodio, bila je veza s mojim mladim, mojim novorođenčetom. A kada se dogodilo obrezivanje, da bih to dopustila, prekinula sam vezu. Morala sam prekinuti svoje prirodne instinkte, a time sam presjekla mnogo osjećaja prema Jesseju. Odrezala sam ga kako bih potisnula bol i prirodni instinkt da zaustavim obrezivanje."
Budući da dojenčad ne može govoriti, rabini koji brane tradiciju brit milah govore umjesto njih, kako bi umanjili njihovu fizičku bol. Ali, prema profesoru Ronaldu Goldmanu, autoru knjige "Circumcision, the Hidden Trauma" (1997.), studije dokazuju neurološki učinak kod obrezivanja dojenčadi. Promjene u ponašanju uočene nakon operacije, uključujući poremećaje spavanja i inhibiciju povezivanja majke i djeteta, znakovi su posttraumatskog stresnog sindroma.
Roditeljsko zlostavljanje ne može biti procesuirano od strane djeteta, čiji opstanak ovisi o njegovim roditeljima. Ideja o pokvarenosti roditeljskih figura toliko je razorna da će se potisnuti bijes odvratiti od njih. Je li nategnuta pretpostavka o uzročno-posljedičnoj vezi između traume obrezivanja osmog dana i sklonosti Židova da nisu u stanju vidjeti zlostavljanje koje nad njima vrše vođe njihove vlastite zajednice, te umjesto toga vide ostatak svijeta kao stalnu prijetnju? Je li moguće da je trauma obrezivanja osmog dana izazvala posebnu predispoziciju za paranoju koja narušava sposobnost Židova da se povežu i racionalno reagiraju na određene situacije? Je li brit milah izmišljen prije nekih dvadeset i tri stoljeća kao neka vrsta ritualne traume, namijenjene mentalnom porobljavanju milijuna ljudi, "zavjet" urezan u njihova srca u obliku neizlječivog podsvjesnog terora, koji se u bilo kojem trenutku može pokrenuti šifriranim riječima, kao što su "holokaust" ili "antisemitizam"?
U 2015. godini, istraživački tim predvođen dr. Rachel Yehuda, u njujorškoj bolnici Mount Sinai, zaključio je kako se trauma holokausta prenosi s generacije na generaciju putem "epigenetskog nasljeđa." Kada su već bili kod toga, trebali bi proučiti epigenetski učinak (ili "genomski otisak") obrezivanja osmog dana? Danas je više od 9 od 10 Izraelaca pretrpjelo traumu: to ne može ostati bez posljedica na nacionalnu psihu.
Ovo je samo teorija. Ali, znamo da imamo posla s luđakom, pa moramo pronaći uzrok, prije nego što pronađemo lijek. Bilo bi lako testirati tu teoriju: zabraniti obrezivanje u jednoj naciji i vidjeti hoće li se mentalno zdravlje Židova poboljšati. Islanđani su pokušali 2018. godine, ali su europske židovske organizacije uspješno odbacile njihov prijedlog kao “antisemitski”.
Prije ili kasnije, ionako će se morati zabraniti na globalnoj razini, jer je u suprotnosti s najosnovnijim, prirodnim i univerzalnim zakonodavstvom o zaštiti djece. Postoji dobra šansa kako će zabrana Brit Milaha biti na pola puta prema rješavanju židovskog problema.
Sotonin hram
Suočimo se s istinom: mi, kolektivni kršćanski svijet, nismo pomagali Židovima da im bude bolje: govorili smo im da im vjerujemo kada kažu da ih je Bog izabrao, i dopustili smo im neka i dalje sakate svoju novorođenčad. Uvijek smo im davali povlašteni položaj unutar kršćanstva, kao jedinoj dopuštenoj nekršćanskoj religiji. Ovo seže do Augustinove "teorije svjedoka" u 'Božjem gradu':
"Dokazima svojih vlastitih spisa oni nam svjedoče da nismo izmislili proročanstva o Kristu. … Iz toga slijedi da kada Židovi ne vjeruju našim spisima, njihovi se spisi ispunjavaju u njima, dok ih oni čitaju slijepih očiju. … Da bi dali ovo svjedočanstvo koje, usprkos samima sebi, pružaju za našu korist svojim posjedovanjem i očuvanjem tih knjiga [Starog zavjeta], sami su raspršeni među svim narodima, gdje god se kršćanska crkva širi. … Otuda proročanstvo u Knjizi psalama [Psalam 59]: “Ne ubijaj ih da ne zaborave zakon tvoj; rasprši ih snagom svojom.”
Vratimo se na pretkršćanski put. Gotovo jednoglasno, Grci i Rimljani smatrali su kako je mržnja prema čovječanstvu zajednička osobina Židova (pročitajte Peter Schäfer: 'Judeophobia: Attitudes Toward the Jews in the Ancient World', Harvard UP, 1998.). Tacitus je u prvom stoljeću naše ere zabilježio kako su oni uvijek spremni pomoći jedni drugima, ali da "ostatak čovječanstva gledaju sa svom mržnjom prema neprijateljima" ('Povijesti' V.5). U istom razdoblju, aleksandrijski Grk Isidoros, otišao je u Rim na čelu izaslanstva kako bi se požalio caru da Židovi "pokušavaju baciti cijeli svijet u stanje nemira." Apion, još jedan Grk iz Aleksandrije, napisao je bestseler protiv Židova, koji je izgubljen, ali je djelomično poznat po opovrgavanju od strane Josipa Flavija ('Protiv Apiona'): tvrdio je kako Židovi obožavaju zlatnu magareću glavu u svom hramu. Glasina je došla iz egipatskog vjerovanja, koje je Plutarh dokumentirao u svojoj raspravi o Izidi i Ozirisu, kako je židovski bog bio Seth, egipatski bog s glavom magarca. Seth je ubojica svog brata Ozirisa (bratoubojica poput Kaina), kojega je zajednica bogova prognala, i koji se nastanio u Judejskoj pustinji. Za Egipćane, Seth je bog laži, građanskog rata i gladi, politeistički ekvivalent Sotone.
Kada su postali kršćanima, Rimljane su učili kako su Židovi bili prvi koji su štovali pravog Boga. I tako se zloća Židova više nije mogla pripisati zloći njihova boga. Umjesto toga, to je objašnjeno kao posljedica okretanja Židova od pravog Boga. Dok su stari Egipćani, Grci i Rimljani, smatrali Židove prokletim narodom, jer su mrzili sve bogove osim Jahve; kršćani vjeruju da su Židovi bili sveti narod, sve dok su mrzili sve bogove osim Jahve.
Koristeći Otkrivenje 2:9 i 3:9, kršćani krive "Sotoninu sinagogu" i Talmud, a ne Hram i Toru. Što je čudno, jer se Isus borio protiv Hrama, a ne protiv sinagoge. Nazvao je Hram “razbojničkom pećinom” (Marko 11:17), a pobuna koju je tamo izazvao bila je razlogom koji je natjerao svećenike neka ga se riješe. Optuživali su ga da želi uništiti Hram. I prema evanđeljima, on je predvidio njegovo potpuno uništenje (Marko 13:2).
Teorija kršćanske "sinagoge Sotone" znači kako Židovi čine zlo pod utjecajem Sotone, a ne Jahve. Ali, ta je teorija očito pogrešna: kada god Izraelci čine sotonske stvari, oni to čine u ime Jahve, a ne u ime Sotone. Netanyahu je izjavio kako će učiniti Palestincima ono što je Jahve, a ne Sotona, naredio Mojsiju neka učini Amaleku. Dakle, krajnje je vrijeme da se vratimo grčko-rimskoj teoriji: Izrael je zao, jer je bog Izraela zao. Problem je u samom Hramu (koji je, inače, u davna vremena bio i Banka).
Babilonci su to morali znati kada su uništili Solomonov hram 586. godine prije Krista. Rimljani su to znali, kada su sravnili Herodov hram sa zemljom, 70.-te godine. Tada je 130.-ih godina car Hadrijan sagradio novi grad na ruševinama starog, i nazvao ga Aelia Capitolina (Arapi su ga dugo nakon toga nastavili zvati Iliya), a mjesto Hrama koristilo se kao gradsko smetlište. Provinciju je preimenovao u Siriju Palæstina, u znak sjećanja na Filistejce.
Ali, kršćanski narodi vratili su Palestinu Židovima, koji su je preimenovali u Izrael, i sada planiraju obnoviti svoj Hram i (ponovno) stvoriti Salomonovo regionalno carstvo.
Moji kršćanski prijatelji mi zamjeraju što sam zakucao ove činjenice. Mrzim ometati njihovu vjersku hipnozu. Ali, povijest zahtijeva neka se probude iz svoje zablude o svetom Izraelu. Više nema izgovora za štovanje hebrejske Biblije i njenog genocidnog boga. Više nema isprike za neuspjeh osuditi židovsku odabranost, kao najveću i najkatastrofalniju laž u ljudskoj povijesti. Dosta teološkog izbacivanja, kao što je "čitanje Biblije alegorijski"! Uzmi zelenu pilulu!
Ali, nemojte izbacivati bebu zajedno s vodom za kupanje. Čuvajmo malog Isusa: on je mitsko i ritualno utjelovljenje “novog sunca” (noio hel), europske tradicije koja prethodi kršćanstvu, i stoga kamen temeljac za naše ponovno prisvajanje naših pretkršćanskih korijena. Čuvajte i odraslog Isusa. Njegova priča je priča o svakom čovjeku kojega je Imperij uništio, jer je prkosio Hramu. Isus je Palestinac.
Isus Izraelu: "Idi dovraga, Sotono!"
Ali, pripazite: postoje dva Isusa, a to je jedan Isus previše: postoji Isus Mesija i postoji Isus sin Božji. Prvi je Židov, drugi Grk. Ne treba nam Isus Mesija, jer ako je Isus bio Mesija, to znači da je cijeli mesijanski scenarij - Izrael izabran od Boga i ostalo - istinit.
Slučajno se pokazalo da Isus nije vjerovao da je Mesija. Rekao je to u Marku 8:27-33 (ovdje iz katoličke Jeruzalemske Biblije):
"27 Isus i njegovi učenici krenuše prema selima Cezareje Filipove. Usput je upitao svoje učenike: "Što ljudi govore tko sam ja?" 28 Oni odgovoriše: "Ivan Krstitelj, drugi Ilija, treći jedan od proroka." 29 I upita ih: "A što vi kažete tko sam ja?" Petar mu odgovori: "Ti si Mesija." … 33 Na to se okrenuo i, pogledavši svoje učenike, prekorio Petra i rekao: “Odlazi od mene, sotono! Vi ne razmišljate kao Bog, nego kao ljudska bića.”
Da, preskočio sam stihove od 30 do 32, jer su kasnija interpolacija:
"30 Tada ih je upozorio da nikome ne govore o njemu. 31 Poče ih poučavati da Sin Čovječji mora jako trpjeti i biti odbačen od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, biti ubijen i nakon tri dana ustati. 32 On je to otvoreno govorio. Tada ga Petar odvede u stranu i poče ga koriti."
Ovim stihovima odlomak ima suprotno značenje: Isus prihvaća mesijanski naslov, ali ga želi zadržati u tajnosti, a Petru se sada prigovara što nije želio da Isus umre. Ali, Isusova predodređena smrt i uskrsnuće, jest postuskrsni kristološki razvoj, tako da se cijeli odlomak može vjerojatno pripisati povijesnom Isusu, ali samo bez stihova 30-32.
Stih 30 uvodi motiv koji je proučavateljima Isusa poznat kao "mesijanska tajna" (prvi puta konceptualiziran 1901. godine, od strane Williama Wredea). Svrha je bila odgovoriti na prigovor: u ranim 70-ima, neki ljudi koji su poznavali Isusa ili njegove prve učenike, nikada nisu čuli kako je Isus tvrdio da je Mesija. Odgovor pisca evanđelja bio je u tome da je Isus rekao svojim učenicima neka to drže u tajnosti. I tako je motiv Isusove mesijanske tajne ispisan preko motiva Isusova mesijanskog nijekanja.
To je samo teorija. Ali, postoji još jedan jak argument da je Isus rekao nešto poput "Odlazi od mene, Sotono" ('Vade retro, Satana', prema latinskoj Vulgati) kao odgovor na židovsku mesijansku nadu svog vremena, i da su njegove riječi postale nezaboravne: ista se fraza ponavlja u priči o Isusovom iskušenju u pustinji:
"...đavao mu je pokazao sva kraljevstva svijeta i njihov sjaj i rekao mu: "Sve ću ti to dati ako klekneš preda mnom i pokloniš mi se." Tada je Isus odgovorio: "Odstupi, sotono!" (Matej 4,8-10).
Ovdje imamo Isusa koji odbacuje samo načelo Jahvina saveza s njegovim narodom, zapisano u Ponovljenom zakonu i ponavljano kao lajtmotiv u cijelom hebrejskom pismu: ako Židovi budu štovali Jahvu i nijedne druge bogove, tada će ih Jahve "uzdići više od svih drugih naroda koje je stvorio", i "mnoge ćeš narode učiniti svojim podanicima, a nećeš biti podložan nijednom" (Ponovljeni zakon). 26:17-19 i 28:12). Paralela između Sotoninog iskušenja i Jahvinog saveza jest nepogrešiva. Isus odbija biti mesijanski kralj koji će uspostaviti slavnu nadmoć Izraela. Priča o iskušenju može biti legendarna, ali je vjerojatno izgrađena na nezaboravnom izrazu, koji je Isus upotrijebio kako bi okvalificirao izraelski mesijanski san, a Marko 8:27-33 pruža uvjerljiv kontekst za te riječi.
To je još uvijek samo teorija. Suočimo se s tim: ne znamo točno što je Isus doista rekao, i nitko nikada neće sa sigurnošću znati kako razdvojiti riječi koje je on rekao, od riječi koje su ga pisci evanđelja i urednici natjerali neka kaže. Poanta jest da imamo izbor tumačenja. Samo je jedan Isus, ali postoji mnogo načina da se Isus razumije. Čak i kod relativno nedavnog “povijesnog Isusa”, postoje varijacije: Isus rabin, Isus revolucionar, Isus iscjelitelj, Isus apokaliptični propovjednik, ili Isus Palestinac. Možemo odlučiti vjerovati kako je Isus podržavao izraelsku narcisoidnu i ksenofobičnu zabludu o metafizičkoj superiornosti, ili da je pokušao izliječiti Izrael od nje. Možemo odlučiti vjerovati kako je Isus prihvatio boga Izraela kao svog Oca na nebu, ili da je implicitno poistovjetio boga Izraela sa Sotonom. Možemo odlučiti vjerovati kako je Isus bio izraelski Mesija, ili da je žestoko odbacio tu titulu kao sotonsku ideju. To je racionalan izbor, ali postoje jaki znanstveni argumenti u korist drugog izbora. Predstavio sam jedan od njih.
Pokušavam pomoći kršćanima koji počinju shvaćati kako je Izrael zao od samog početka. Postoji racionalna osnova za marcionizam, ako pod tim izrazom razumijemo viziju Isusa koja je radikalno suprotstavljena ideologiji Starog zavjeta, kao i koncept Isusova Oca kao radikalno suprotstavljen Jahvi. Marcionizam je hereza? Tertulijan je to osudio? Koga briga što je Isus učio neka se traže blaga na nebu, dok je Jahve opsjednut ispunjavanjem svog Hrama zlatom i srebrom: “Ja ću prodrmati sve narode, i blago svih naroda priteći će, i ispunit ću ovaj Hram slavom, govori Jahve Sabaot. Moje je srebro, moje zlato! Jahve Sabaot objavljuje” (Hagaj 2:7–8).
To nije samo Sotonina sinagoga, to je Sotonin hram.
Napisao: Laurent Guyenot; 17.01.2025.
Add comment
Comments