Povijesni korijeni ukrajinskog nacionalizma
Rođenje ukrajinskog nacionalizma, kako se danas slavi, potječe iz 20. stoljeća. Međutim, postoji nekoliko važnih povijesnih naglasaka koje treba znati, prije svega.
Kijevska Rusija bila je federacija, koja se protezala po istočnoj i sjevernoj Europi, od kasnog 9. do sredine 13. stoljeća. Bila je sastavljena od raznih naroda uključujući istočnoslavenske, baltičke i finske, a vladala je dinastija Rurik.
Gornja slika: Kneževine kasnije Kijevske Rusije (nakon smrti Jaroslava I., 1054. godine). Izvor: Wikipedia
Današnja Bjelorusija, Rusija i Ukrajina - sve one priznaju narod Kijevske Rusije kao svoje kulturne pretke.
Kijevska Rusija će pasti tijekom mongolske invazije 1240-ih godina, međutim, različiti ogranci dinastije Rurik nastaviti će vladati dijelovima Rusije pod Kraljevstvom Galicija-Volinija (današnja Ukrajina i Bjelorusija), Novgorodskom Republikom (preklapa se s današnjom Finskom i Rusijom) i Vladimir-Suzdalom (koji se smatra kolijevkom velikoruskog jezika, tj. nacionalnosti koji su evoluirali u Veliko kneževstvo Moskve).
Kraljevina Galicija-Volinija bila je pod vazalstvom Zlatne Horde tijekom 14. stoljeća. Ona je izvorno bila mongolski, a kasnije turcizirani kanat, koji je nastao kao sjeverozapadni dio Mongolskog Carstva.
Nakon trovanja Jurija II Boleslava, kralja Galicije-Volinije, 1340. godine, uslijedio je građanski rat, zajedno s usporednom borbom za vlast za kontrolu nad regijom između Litve, Poljske i njezinog saveznika Mađarske. Od 1340. do 1392. godine voditi će se nekoliko ratova, poznatih kao Galičko-Volinski ratovi.
Godine 1349. osvojena je Kraljevina Galicija-Volinija i pripojena Poljskoj.
Godine 1569. dogodila se Lublinska unija: priduženje Kraljevini Poljskoj i Velikom Kneževstvu Litvi, gdje je formirana Poljsko-litavsku zajednica, koja je vladala kao velika i velika sila više od 200 godina.
Od 1648. do 1657. godine - ustanak Hmjelnickog, poznat i kao kozačko-poljski rat, odvijao se na istočnim područjima Poljsko-litavske zajednice, što je dovelo do stvaranja kozačkog hetmanata u Ukrajini. Pod zapovjedništvom Hmjelnickog, zaporoški kozaci, u savezu s krimskim Tatarima i lokalnim ukrajinskim seljaštvom, borili su se protiv poljske dominacije i protiv snaga Commonwealtha. Hmjelnicki je do danas glavna herojska figura u ukrajinskoj nacionalističkoj povijesti.
Do 1772. godine je nekoć moćna Poljsko-litavska zajednica previše propala da bi ostala samostalnom i prošla je kroz tri podjele, koje su proveli Habsburška Monarhija, Kraljevina Pruska i Rusko Carstvo.
Prvom podjelom Poljske, 1772. godine, naziv "Kraljevstvo Galicije i Lodomerije" dodijeljen je Habsburškoj Monarhiji (Austrijskom Carstvu, koje je kasnije postalo Austro-Ugarsko Carstvo, 1867. godine). Veći dio Volinije će 1795. godine pripasti Ruskom Carstvu.
Podjele Poljsko-litvanske zajednice (koja se često naziva i Poljska) 1772., 1793. i 1795. godine.
1914. godine je Europa uvučena u Prvi svjetski rat. U ožujku 1918. godine, nakon dvomjesečnih pregovora sa Središnjim silama (Njemačko, Austro-Ugarsko, Bugarsko i Osmansko Carstvo) - nova boljševička vlada Rusije je potpisala Ugovor iz Brest-Litovska, kojim je ustupila potraživanja Poljske, Bjelorusije, Ukrajine, Finske, Estonije, Latvije i Litve, kao uvjet za mir (boljševička revolucija započela je u ožujku 1917. godine). Prvi svjetski rat će službeno završiti 11. studenog 1918. godine.
Kao rezultat ugovora, jedanaest nacija postalo je "neovisno" u istočnoj Europi i zapadnoj Aziji i Ukrajina je bila među tim nacijama. U stvarnosti, to je značilo kako su postale vazalima države Njemačke, uz ostale političke i ekonomske ovisnosti. Međutim, kada je Njemačka izgubila rat, ugovor je poništen.
S Njemačkom izvan slike i raspadom Austro-Ugarske i Ruskog Carstva - Poljska i Ukrajina su se našle u poziciji da uspostave svoju neovisnost.
Za vrijeme vladavine Habsburgovaca, zbog popustljivosti prema nacionalnim manjinama, razvili su se i poljski i ukrajinski nacionalistički pokreti, te su i jedni i drugi bili zainteresirani za prisvajanje teritorija Galicije. Zapadna Galicija, u tom je trenutku, s drevnim glavnim gradom Krakovom, imala većinsko poljsko stanovništvo; dok je istočna Galicija činila središte drevne Galicije-Volinije i imala je većinsko ukrajinsko stanovništvo.
Poljsko-ukrajinski rat vodio se od studenog 1918. do srpnja 1919. godine, između Druge poljske republike i ukrajinskih snaga (sastavljenih od Zapadnoukrajinske Narodne Republike i Ukrajinske Narodne Republike). Poljska je pobijedila i ponovno okupirala Galiciju. Poljsko-sovjetski rat voditi će se između veljače 1919. i ožujka 1921. godine. Ovo se poklopilo s nizom sukoba, poznatih kao Ukrajinski rat za neovisnost (1917.-1921.), koji su vodili borbu za stvaranje ukrajinske republike.
Do 1922. godine je Ukrajina bila podijeljena između boljševičke Ukrajinske SSR, Poljske, Rumunjske i Čehoslovačke. Druga poljska republika povratila je Lavov, zajedno s Galicijom i većim dijelom Volinije, a ostatak Volinije postao je dijelom Ukrajinske SSR.
Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN) osnovana je 1929. godine u istočnoj Galiciji (u to vrijeme u Poljskoj) i pozivala je na neovisnu i etnički homogenu Ukrajinu.
Od početka osnivanja je u OUN-u bilo napetosti između mladih radikalnih galicijskih studenata i starijeg vodstva vojnih veterana (koji su odrasli u popustljivijem Austro-Ugarskom Carstvu). Mlađa generacija poznavala je samo ugnjetavanje pod novom poljskom vlašću i podzemno ratovanje. Kao rezultat toga, mlađa frakcija bila je impulzivnija, nasilnija i nemilosrdnija.
Tijekom tog razdoblja, poljski progon Ukrajinaca se povećao i mnogi Ukrajinci, posebno mladi (koji su smatrali da nemaju budućnost) izgubili su vjeru u tradicionalne pravne pristupe, u svoje starije, kao i u zapadne demokracije za koje se smatralo da okreću leđa Ukrajini.
OUN je 1934. godine ubio poljskog ministra unutarnjih poslova, Bronislawa Pierackog. Među onima koji su 1936. godine bili osuđeni za ubojstvo Pierackog bili su OUN-ovci: Stefan Bandera i Mykola Lebed. Obojica su pobjegla iz zatvora, kada su Nijemci napali Poljsku 1939. godine. Podrška OUN-u se povećavala kako se poljski progon Ukrajinaca nastavljao. Procjenjuje se kako je do početka Drugog svjetskog rata OUN imao 20 000 aktivnih članova i višestruko veći broj simpatizera u Galiciji.
Godine 1940. OUN će se podijeliti na OUN-M koju je vodio Andriy Melnyk, te OUN-B na čelu sa Stefanom Banderom i koja je činila većinu članstva u Galiciji i sastojala se uglavnom od mladih.
U kolovozu 1939. godine, Sovjetski Savez i nacistička Njemačka potpisali su pakt o nenapadanju poznat kao pakt Molotov-Ribbentrop, koji je podijelio Poljsku. Istočna Galicija i Volinija ponovno su ujedinjene s Ukrajinom, pod Ukrajinskom Sovjetskom Socijalističkom Republikom.
U lipnju 1941. godine, kada je nacistička Njemačka napala zapadnu Ukrajinu, bilo je mnogo zapadnih Ukrajinaca koji su naciste dočekali kao svoje "osloboditelje". Ovdje treba napomenuti kako to nije bio osjećaj koji uglavnom dijeli i ostatak Ukrajine, koji se borio u (ili uz) rusku Crvenu armiju protiv napadačkih nacista.
OUN-M i OUN-B provele su veći dio rata blisko surađujući s Nijemcima. Nisu imali problema s nacističkom ideologijom, jer su i oni vjerovali kako je rješenje pronađeno u povratku “čistoj rasi”. U slučaju Ukrajine, ta bi se čista rasa sastojala od donekle romantiziranog koncepta "etničkog Ukrajinca", temeljenog na zlatnom dobu Kijevske Rusije. OUN je vjerovao da su "čista etnička ukrajinska rasa" jedini pravi potomci kraljevske krvne loze dinastije Rurik, koja je vladala Kijevskom Rusijom. I onda, umjesto da na Bjeloruse i Ruse gledaju kao na svoju braću i sestre koji dijele isto podrijetlo, OUN ih je više gledao kao na “etničke prevarante” (da tako kažem) ove čiste krvne loze.
To se danas može vidjeti s ukrajinskim neonacističkim skupinama koje napadaju ukrajinske etničke Ruse zadnjih 8 godina u Ukrajini - pitanje koje se na Zapadu gotovo u potpunosti zanemaruje. Vjerovalo se kako će, ukoliko vrate čistoću krvne loze, Ukrajina (koja zapravo nikada nije niti postojala kao potpuno neovisna regija) ponovno zadobiti na veličini.
Iz tog su razloga OUN i SS Galicijska divizija vjerovali kako je istrebljenje desetaka tisuća Poljaka, Židova i svih drugih ne-etničkih Ukrajinaca, opravdano. SS Galicijska divizija (koja se preklapala s članstvom u OUN-u) bila je poznata po svojoj ekstremnoj okrutnosti, uključujući mučenja i sakaćenja (na razini japanske jedinice 731). Kako bi se dobila predodžba o razini potpore u zapadnoj Ukrajini, u to vrijeme, za "čistu ukrajinsku rasu", SS galicijska divizija regrutirala je 80 000 galicijskih dobrovoljaca u mjesec i pol.
Simbol trozuba, poznat i kao trizub, važan je simbol za Ukrajince, budući da dolazi iz vremena Kijevske Rusije, a njegova najranija upotreba bila je tijekom vladavine Vladimira/Volodimira Velikog, prije otprilike 1000 godina. Međutim, to je i velika nesreća, zato je OUN izabrao trizub za svoje ambleme i zastavu, kako bi označio svoju želju da se vrate u one dane slave, za koje se smatralo da se mogu postići samo etničkim čišćenjem.
Gornja zastava OUN-B (koju također koristi njihova paravojna jedinica UPA) poznata je kao zastava "Krv i tlo". Nacionalistički slogan “Krv i tlo” nastao je u nacističkoj Njemačkoj, kako bi izrazio svoj ideal rasno definiranog nacionalnog tijela (krv) ujedinjenog s naseljenim područjem (tlom).
To je i razlogom zašto ukrajinske neonacističke skupine, koje su se formirale od 1991. godine naovamo (nakon neovisnosti Ukrajine od SSSR-a), češće nego inače isto koriste tryzub.
Gornja slika prikazuje zastave neonacističkih skupina u današnjoj Ukrajini. Na gore prikazanoj zastavi Azov nalazi se kombinacija Wolfsangela i Crnog sunca, dva simbola povezana s Wehrmachtom i SS-om.
Godine 1998., Međuagencijska radna skupina (IWG) za nacističke ratne zločine i japanske carske vladine dokumente, po nalogu američkog Kongresa, pokrenula je ono što je postalo najvećim kongresnim naporom deklasifikacije jednog subjekta u povijesti. Kao rezultat toga, više od 8,5 milijuna stranica zapisa je otvoreno za javnost, prema Zakonu o otkrivanju nacističkih ratnih zločina (P.L. 105-246) i Zakonu o otkrivanju podataka japanske carske vlade (P.L. 106-567). Ti zapisi uključuju operativne datoteke Ureda za strateške usluge (OSS), CIA-e, FBI-a i vojne obavještajne službe. IWG je predao tri izvješća Kongresu, između 1999. i 2007. godine. Okupljena je istraživačka skupina kako bi sakupila i organizirala ključne elemente ove goleme deklasificirane baze podataka, a rezultat su bile publikacije: “U.S. Intelligence and The Nazis” (2005.) i “Hitler's Shadow Nazi War Criminals, U.S. Intelligence, and the Cold War” (2011.) i oba je objavio Nacionalni arhiv (koristi kao ključna referenca za ostatak ovog teksta).
Richard Breitman piše u “U.S. Obavještajci i nacisti” (Richard Breitman, Norman J.W. Goda et al. (2005): "U.S. Intelligence and The Nazis", National Archives & Cambridge University Press):
“Ono što mora biti najranija povijest (ili mini-povijest) istrebljenja Židova u Lvovu [Lavovu] pripremljeno je 5. lipnja 1945. godine. Dokument na deset stranica istaknuo je da su, čim su njemačke trupe zauzele Lvov, Ukrajinci u gradu osudili Židove koji su surađivali sa sovjetskim vlastima tijekom razdoblja sovjetske okupacije, 1939.-1941. godine. Ti Židovi su uhićeni, okupljeni kod općinske zgrade i pretučeni od Nijemaca i lokalnog stanovništva. Kasnije je lokalno stanovništvo, posebno iz okolnih sela, pustošilo židovsku četvrt i tuklo Židove koji su im stajali na putu pljački. Počevši od 01. srpnja organiziran je pogrom; sudjelovali su: njemačka policija, vojnici i lokalni Ukrajinci. Mnogi od uhićenih bili su mučeni i ubijeni... Više od dvanaest tisuća Židova ubijeno je u prvim tjednima njemačke okupacije Lvova.”
Norman J.W. Goda piše u “U.S. Obavještajci i nacisti”:
“U svom radu na destabilizaciji poljske države, veze OUN-a s Njemačkom protezale su se sve do 1921. godine. Te su se veze intenzivirale pod nacističkim režimom, kako se približavao rat s Poljskom. Galicija je dodijeljena Sovjetima, prema nacističko-sovjetskom Paktu o nenapadanju iz kolovoza 1939. godine, a Nijemci su pozdravili protupoljske ukrajinske aktiviste u Glavnoj guverneri koju su okupirali Nijemci. Tijekom 1940. i 1941. godine, u pripremama za ono što će postati istočna kampanja, Nijemci su počeli regrutirati Ukrajince, posebno iz Banderinog krila, kao diverzante, prevoditelje i policajce, te su ih obučavali u logoru u Zakopaneu blizu Krakova [Kraków]. U proljeće 1941. godine je Wehrmacht, uz odobrenje banderovaca, razvio i dva ukrajinska bataljuna, jedan kodnog naziva 'Slavuj' (Nachtigall) i drugi kodnog naziva 'Roland'.”
Ono što pokazuje mladost, ali nažalost i neznanje OUN-B, jest kako je slogan "krv i tlo" nacistički slogan, koji je bio vezan za uvjerenje da se njemački narod treba proširiti u istočnu Europu, osvajajući i porobljavajući domorodačko slavensko i baltičko stanovništvo, putem Generalplana Ost. Stoga se ovi ukrajinski nacionalisti nikada nisu smatrali dostojnima sudjelovanja u ovoj viziji nacističke Njemačke, već su se od samog početka smatrali krajnjim robovima novog njemačkog carstva.
OUN-B će ovu lekciju naučiti na teži način. Osam dana nakon njemačke invazije na SSSR, 30. lipnja 1941. godine, OUN-B je u Lavovu (u ime Bandere) proglasio uspostavu nezavisne ukrajinske države i obećao lojalnost Hitleru. Uslijedio je nacistički odgovor: vođe i suradnici OUN-B su uhićeni i zatvoreni, ili poubijani od strane Gestapoa (cca. 1500 osoba). Nijemci nisu imali nikakvu namjeru dopustiti da se formira poluneovisna Ukrajina. Stefan Bandera i njegov najbliži zamjenik, Jaroslav Stetsko, isprva su držani u kućnom pritvoru, a zatim su poslani u koncentracijski logor Sachsenhausen (razmjerno udobno zatočenje, u odnosu na druge koncentracijske logore).
Mykola Lebed uspio se provući kroz mrežu njemačke policije i postao de facto vođom OUN-B, poznatog i kao banderovci. Dana 16. srpnja 1941. godine su Nijemci pripojili Galiciju generalnoj vladi. U listopadu 1941. godine je njemačka sigurnosna policija raspisala tjeralicu s Lebedovom fotografijom.
Nijemci su prebacili administrativne i više pomoćne policijske položaje u zapadnoj Ukrajini na Melnykovu skupinu, OUN-M. Formacijama njemačke sigurnosne policije je naređeno neka uhite i pobiju banderovce lojaliste po zapadnoj Ukrajini, iz straha da će se pobuniti protiv njemačke vladavine, iako je ta naredba na kraju opozvana. Sljedeće godine će Lebed postati vođom podzemnog terorističkog krila, Ukrajinske ustaničke armije (UPA), koja je nastavila djelovati do 1956. godine.
Stefan Bandera i Mykola Lebed
Istočni Ukrajinci su kasnije tvrdili kako je Mykola Lebed kao vođa UPA preuzeo OUN-B, te je pobio izvorne ukrajinske vođe. OUN je među svoje neprijatelje ubrajao sve one koji su poricali ukrajinsku neovisnost (uključujući Poljake i Sovjete), one u Ukrajini koji se nisu uspjeli asimilirati (Židove), i u trenucima kada im je to odgovaralo i Nijemce. Židove su također smatrali glavnom potporom i "širiteljem" boljševizma.
Breitman i Goda pišu:
“Kada se rat okrenuo protiv Nijemaca, početkom 1943. godine, čelnici Banderove skupine vjerovali su da će se Sovjeti i Nijemci međusobno iscrpiti, ostavljajući neovisnu Ukrajinu kao i 1918. godine. Lebed je u travnju predložio 'očistiti cijeli revolucionarni teritorij od poljskog stanovništva,' tako da obnovljena poljska država ne bi zahtijevala isto kao 1918. godine. Ukrajinci, koji sada služe kao pomoćni policajci Nijemcima, pridružili su se Ukrajinskoj ustaničkoj vojsci (UPA)… Jednog dana, 11. srpnja 1943. godine, UPA je napala oko 80 mjesta i ubili 10 000 Poljaka… Banderovci i UPA također su obnovili suradnju s Nijemcima.”
Sve je to učinjeno pod zapovjedništvom Mikole Lebeda.
Do kraja 1943. godine, svjesni da njihova situacija postaje sve nesigurnija, OUN je pokušao ponovno centralizirati svoje snage. Međutim, došlo je do sukoba između OUN-B protiv OUN-M i UPA postrojbe Tarasa Bulbe-Borovetsa (iz prognane Ukrajinske Narodne Republike), koji je u pismu optužio OUN-B za, između ostalog, banditizam, želju za uspostavom jednostranačke države i borbu ne za narod, već za vladanje narodom. U svojoj međusobnoj borbi za prevlast u Voliniji, banderovci (OUN-B) su poubijali desetke tisuća Ukrajinaca, zbog bilo kakve moguće veze s mrežama Bulba-Borovets, ili Melnyk (OUN-M).
Tek u rujnu 1944. godine su časnici njemačke vojske u sjevernoj Ukrajini rekli svojim nadređenima kako je UPA "prirodni saveznik Njemačke" i "vrijedna pomoć za njemačko vrhovno zapovjedništvo", a sam Himmler odobrio je pojačane kontakte s UPA-om.
Norman J.W. Goda piše:
“Iako je propaganda UPA-e naglašavala neovisnost organizacije od Nijemaca, UPA je također naredila nekim mladim Ukrajincima neka se dobrovoljno prijave u ukrajinsku SS diviziju “Galicija”, a ostalima neka se bore gerilskim metodama. Lebed se još uvijek nadao priznanju Nijemaca.”
SS divizija "Galicija" je postojala od travnja 1943. do 15. travnja 1945. godine. Njemačka se predala 7. svibnja 1945. godine. U rujnu 1944. godine su Nijemci iz logora Sachsenhausen pustili Banderu i Stetskog.
Ukrajinski nacionalistički pokret nakon Drugog svjetskog rata: kupljen, plaćen od strane CIA-e i serviran kao a la Lebed
“[Lebed] je poznati sadist i suradnik Nijemaca” (Izvješće Protuobavještajnog korpusa, CIC, američke vojske iz 1947. godine)
U srpnju 1944. godine je Mykola Lebed pomogao formirati Vrhovno ukrajinsko oslobodilačko vijeće (UHVR), koje je tvrdilo da predstavlja ukrajinsku naciju i preživljavalo je kao vlada iz sjene u Karpatskim planinama - u suprotnosti s ukrajinskim SSSR-om. Dominantna politička stranka u UHVR-u je bila skupina banderovaca i UPA, koja je od tog trenutka služila kao vojska UHVR-a i nastavila se boriti protiv Sovjeta do 1956. godine.
Konačna je svađa izbila 1947. godine između Bandere i Stetskog (s jedne strane) za neovisnu Ukrajinu pod jednom strankom koju bi predvodio sam Bandera, protiv Lebeda i oca Ivana Hryniocha, šefa Političkog odjela UHVR-a (sa druge strane), koji su bili protiv toga da Bandera bude šef države. Na kongresu Stranog odjela OUN-a, u kolovozu 1948. godine, Bandera (koji je još uvijek kontrolirao 80% UHVR-a) izbacio je Hrynioch-Lebedovu skupinu. Potvrdio je svoju isključivu vlast nad ukrajinskim nacionalnim pokretom, nastavio s taktikom terora protiv antibanderističkih ukrajinskih vođa po zapadnoj Europi, te manevrirao za prevlast i kontrolu ukrajinskih emigrantskih organizacija.
No Lebed, koji se tada zbližio s Amerikancima, priznat je, uz Hryniocha, kao službeno predstavništvo UHVR u inozemstvu. Kada je izgubio rat, Lebed je prisvojio strategiju sličnu onoj Reinharda Gehlena: stupio je u kontakt sa Saveznicima nakon što je pobjegao iz Rima 1945. godine, uz gomilu imena i kontakata antisovjeta, koji su se nalazili po zapadnoj Ukrajini, kao i u kampovima za raseljene osobe u Njemačkoj. To ga je učinilo privlačnim Protuobavještajnom korpusu (CIC) američke vojske, unatoč njihovom gore navedenom priznanju u izvješću iz 1947. godine. Krajem 1947. godine, Lebeda, za kojeg se strahovalo da će ga Sovjeti ubiti u Rimu, prokrijumčario je CIC zajedno s njegovom obitelji u München, u prosincu 1947. godine, radi njegove sigurnosti i lakše zaštite.
Norman J.W. Goda piše:
“Do kraja 1947. godine je Lebed svoje predratne i ratne aktivnosti temeljito očistio za američku potrošnju. Prema njegovoj vlastitoj izvedbi: bio je žrtvom Poljaka, Sovjeta i Nijemaca; kao i što će do kraja života nositi sa sobom tjeralicu Gestapoa, kako bi dokazao svoje antinacističke sposobnosti… Također je objavio knjižicu od 126 stranica o UPA-i, koja je bilježila herojsku borbu Ukrajinaca protiv nacista i boljševika, istovremeno pozivajući na neovisnu i veću Ukrajinu, koja bi predstavljala ljudske ideale slobode govora i slobodu vjere. UPA, prema knjižici, nikada nije surađivala s nacistima, niti se u knjižici spominje pokolj galicijskih Židova ili Poljaka. CIC je knjižicu smatrao 'cjelovitom pozadinom o toj temi'. CIC je previdio činjenicu da se pod njegovim nadzorom Kongres OUN-a održan u rujnu 1947. raspao, zahvaljujući Lebedovoj kritici puzajuće demokratizacije OUN-a. Ovo je previdjela CIA koja je Lebeda počela intenzivno koristiti 1948. godine… U lipnju 1949. godine ga je CIA [Lebeda] prokrijumčarila u Sjedinjene Države, zajedno s njegovom ženom i kćeri, pod pravnim pokrićem Zakona o raseljenim osobama.”
Služba za imigraciju i naturalizaciju (INS) počela je istraživati Lebeda u ožujku 1950. godine, i tom prilikom su izvijestili Washington kako su brojni ukrajinski doušnici govorili o Lebedovoj vodećoj ulozi među "banderovskim teroristima" i da je tijekom rata banderovce obučavao i naoružavao Gestapo, te da su bili odgovorni za "ubojstva Ukrajinaca, Poljaka i Židova [sic]... U svim tim akcijama Lebed je bio jedan od najvažnijih vođa."
Godine 1951., najviši dužnosnici INS-a obavijestili su CIA-u o svojim nalazima, uz komentar kako će se Lebed vjerojatno suočiti s deportacijom. CIA je 03. listopada 1951. godine odgovorila kako su sve optužbe lažne i neka zatraže Gestapovu tjeralicu protiv Lebedeva, koji dokazuje da se on “s jednakim žarom borio i protiv nacista i protiv boljševika”.
Zbog toga su službenici INS-a obustavili istragu o Lebedu.
U veljači 1952. godine je CIA izvršila pritisak na INS neka Lebedu odobre papire za ponovni ulazak, kako bi mogao napuštati i ponovno ulaziti u Sjedinjene Države po svojoj želji. Argyle Mackey, povjerenik INS-a, odbio je to odobriti.
Dana 05. svibnja 1952. godine, Allen Dulles, tadašnji pomoćnik direktora CIA-e, napisao je pismo Mackeyu u kojem stoji:
“U vezi s budućim poslovima Agencije je od prvotne važnosti i hitno je potrebno da subjekt [Lebed] može putovati u zapadnu Europu. Međutim, prije [on] poduzima takvo putovanje, ova Agencija mora … osigurati njegov ponovni ulazak u Sjedinjene Države, bez istrage ili incidenta koji bi privukao nepotrebnu pozornost na njegove aktivnosti.”
Što je toliko interesantno bilo u Zapadnoj Njemačkoj? General Reinhard Gehlen, bivši načelnik Istočne vojne obavještajne službe stranih vojski Wehrmachta, kojemu je prigodno dopušteno neka ponovo uđe u Zapadnu Njemačku, kako bi osnovao Gehlenovu organizaciju, koja će kasnije stvoriti Bundesnachrichtendienst (Savezna obavještajna služba Zapadne Njemačke), 1956. godine.
Dulles je također želio da se Lebedov pravni status promijeni u "stalni rezident", prema Odjeljku 8. Zakona o CIA-i, iz 1949. godine. INS nikada nije dalje istraživao nakon Dullesovog pisma, te je Lebed postao naturaliziranim američkim državljaninom u ožujku 1957. godine.
Bandera je također bio stacioniran (sa svojom obitelji) u Zapadnoj Njemačkoj nakon rata, gdje je ostao vođom OUN-B i surađivao je s nekoliko antikomunističkih organizacija, kao i s britanskom obavještajnom službom. U tom je trenutku Bandera postao prevelika prepreka, te je bilo više pokušaja (i Amerikanaca i Britanaca), koji su započeli od 1953. godine, skidanja Bandere s vlasti, kako bi Lebed predstavljao “cijeli ukrajinski oslobodilački pokret u domovini”. Bandera je odbio i odmetnuo se. Rečeno je kako je Bandera 1959. godine ubijen, od strane agenta KGB-a, u Münchenu. Međutim, ne može se ne izbjeći primjedba kako se to dogodilo u izvrsnom trenutku i tada je bilo izuzetno korisno za Amerikance (vrijeme kada je Bandera uklonjen), obzirom na to što su planirali za budućnost Ukrajine...
Među deklasificiranim zapisima jest i onaj Hooverovog FBI-a, koji je sadržavao manju kolekciju zarobljenih dokumenata njemačkog Glavnog stožera iz 1943. i 1944. godine i koji su otkrili koliko su Nijemci cijenili rad UPA-e, dok je spominjao Lebeda po imenu. Čini se kako ovo nikada nije podijeljeno niti jednoj agenciji ili instituciji, osim CIA-e, unatoč zahtjevima INS-a tijekom njihove istrage o Lebedu. Zanimljivo, Goda piše:
“Puni opseg njegovih [Lebedovih] aktivnosti kao ‘ministra vanjskih poslova’ [UHVR-a] možda se nikada neće saznati, ali FBI-jev nadzor nad njim nam daje nekakvu ideju. Djelomično je Lebed predavao na prestižnim sveučilištima, poput Yalea, o temama kao što je biološko ratovanje koje je sovjetska vlada koristila u Ukrajini."
Slijedeće je pokazatelj onoga što je Dulles nazivao hitnom potrebom za Lebedovim ponovnim ulaskom u Zapadnu Europu.
Breitman i Goda pišu (18):
“Do 1947. godine je oko 250.000 Ukrajinaca živjelo u Njemačkoj, Austriji i Italiji. Mnogi od njih bili su aktivisti ili simpatizeri OUN-a. Nakon 1947. godine su borci UPA-e počeli prelaziti u zonu SAD-a, stigavši do granice pješice, kroz Čehoslovačku.”
No, Lebed nije bio hitno potreban samo u Europi, nego i u Sjedinjenim Državama. Kada je stigao u Sjedinjene Države, Lebed je izabran za CIA-inog glavnog kontakta/savjetnika za AERODYNAMIC. Breitman i Goda pišu:
“AERODYNAMIC-ova prva faza je uključivala infiltraciju u Ukrajinu, a potom i eksfiltraciju ukrajinskih agenata, obučenih od strane CIA-e. Do siječnja 1950. godine, CIA-in ogranak za prikupljanje tajnih obavještajnih podataka (Office of Special Operations, OSO) i ogranak za tajne operacije (Office of Policy Coordination, OPC), sudjelovali su [napomena: to je bila odmetnička frakcija CIA-e Allena Dullesa]... Washington je bio posebno zadovoljan visokom razinom obuke UPA-e u Ukrajini i njenim potencijalom za daljnje gerilske akcije, te s 'izvanrednom vijesti kako se... aktivan otpor sovjetskom režimu neprestano širi prema istoku, izvan bivših poljskih, grkokatoličkih pokrajina,... [Međutim] do 1954. godine je Lebedova skupina izgubila svaki kontakt s UHVR-om. Do tada su Sovjeti pokorili i UHVR i UPA, a CIA je unijela agresivnu fazu AERODYNAMIC-a.
Početkom 1953. godine je AERODYNAMIC počeo djelovati kroz Ukrajinsku studijsku grupu pod Lebedovim vodstvom u New Yorku, pod pokroviteljstvom CIA-e, koja je prikupljala djela iz ukrajinske književnosti i povijesti, te onda proizvodila ukrajinske nacionalističke novine, biltene, radio programe i knjige za distribuciju u Ukrajini. Godine 1956. je ova grupa službeno osnovana, kao neprofitna: Prolog istraživačka i izdavačka udruga. To je omogućilo CIA-i usmjeravati sredstva kroz tobožnje privatne donacije, bez oporezivog traga. Kako bi izbjegla znatiželjne vlasti države New York, CIA je pretvorila Prolog u profitno poduzeće pod nazivom Prolog Research Corporation, koje je navodno primalo privatne ugovore. Pod Hriniochom [Hrynioch], Prolog je držao ured u Münchenu, pod nazivom Ukrainische Geseelschaft fur Auslandsstudein, EV. Ovdje je nastala većina publikacija.
Prolog je regrutirao i plaćao ukrajinske pisce emigrante, koji općenito nisu bili svjesni da rade za operaciju koja je pod kontrolom CIA-e. Samo šest najviših članova ZP/UHVR-a bili su vješti agenti. Počevši od 1955. godine, letci su bacani iznad Ukrajine zračnim putem, dok su radijske emisije pod naslovom Nova Ukrajina emitirane u Ateni za ukrajinsku upotrebu. Ove su aktivnosti ustupile mjesto sustavnim kampanjama slanja pošte Ukrajini preko ukrajinskih kontakata u Poljskoj, ali i emigrantskih kontakata u Argentini, Australiji, Kanadi, Španjolskoj, Švedskoj i drugdje. Novine Suchasna Ukrainia (Ukrajina danas), informativni bilteni, časopis za intelektualce na ukrajinskom jeziku pod nazivom Suchasnist (Sadašnjost) i druge publikacije, bile su poslane knjižnicama, kulturnim ustanovama, administrativnim uredima i privatnim osobama u Ukrajini. Te su aktivnosti poticale ukrajinski nacionalizam...”
CIA je kupila i platila marku ukrajinskog nacionalizma à la Lebed.
Jedan od najstrašnijih koljača OUN/UPA dobio je mogućnost neka oblikuje srca i umove ukrajinskog naroda oko njihovog nacionalističkog identiteta, identiteta kako ga je definirao OUN. Također, ovako oblikovana povijesna i kulturološka interpretacija dodatno romantizira koncept velike ukrajinske rase Volodimira Velikog, potičući daljnji osjećaj superiornosti, kao i dalje podjele između njih samih, i Bjelorusa i Rusa. Jedan analitičar CIA-e procijenio je kako "neki oblik nacionalističkog osjećaja i dalje postoji [u Ukrajini] i ... postoji obveza da se to podupire, te upotrijebi kao oružje tijekom hladnog rata."
Breitman i Goda nastavljaju:
“…Prolog je [također] utjecao na [sljedeću] ukrajinsku generaciju… Prolog je postao, prema riječima jednog višeg dužnosnika CIA-e, jedino ‘vozilo za CIA-ine operacije usmjerene na Ukrajinsku Sovjetsku Socijalističku Republiku i [njenih] četrdeset milijuna ukrajinskih građana.’
Lebed se otvoreno distancirao sebe i ukrajinski nacionalistički pokreta od otvorenog antisemitizma iz njegovih banderističkih dana... Više zbog toga da bi zaštitio ime ukrajinskog nacionalizma, javno je osudio 'provokativnu klevetu' i 'klevetničke izjave' protiv Židova, dodajući u posebno zaboravnoj napomeni da se 'ukrajinski narod... protivi svemu i svakom propovijedanju mržnje prema drugim ljudima.'... Bivši banderovci ... sada su napadali Sovjete zbog antisemitizma.
Lebed je otišao u mirovinu 1975., godine, ali je ostao savjetnik i konzultant za Prolog i ZP/UHVR... U 1980-ima ime AERODYNAMIC se promijenjeno u QRDYNAMIC, a u 1980-ima PDDYNAMIC, te naknadno u QRPLUMB. Godine 1977., savjetnik predsjednika Cartera za nacionalnu sigurnost, Zbigniew Brzezinski, pomogao je proširiti ovaj program zahvaljujući onome što je nazvao njegovim 'impresivnim dividendama' i 'utjecaju na određenu publiku u ciljanom području.' U 1980-ima Prolog je proširio svoje djelovanje kako bi dosegao druge sovjetske nacionalnosti, a one su (krajnjom ironijom) uključivale sovjetske židovske disidente. Dok se 1990. godine SSSR klatio na rubu kolapsa, QRPLUMB je prestao sa radom, uz konačnu isplatu od 1,75 milijuna dolara. Prolog bi nastavio s daljnjim radom, ali je financijski bio slab.
U lipnju 1985. godine je Glavni računovodstveni ured spomenuo Lebedovo ime u javnom izvješću o nacistima i kolaboracionistima, koji su se nastanili u Sjedinjenim Državama uz pomoć američkih obavještajnih agencija. Ured za posebne istrage (OSI), pri Ministarstvu pravosuđa, počeo je istraživati Lebeda te godine. CIA se pobrinula za izjavu kako bi javno preispitivanje Lebeda kompromitiralo QRPLUMB, te da bi neuspjeh u zaštiti Lebeda mogao izazvati bijes u ukrajinskoj emigrantskoj zajednici. Time je zaštitila Lebeda, negirajući bilo kakvu vezu između Lebeda i nacista, tvrdeći kako je on bio ukrajinski borac za slobodu. Istina je, naravno, bila puno kompliciranija. Još 1991. godine je CIA pokušala odvratiti OSI od obraćanja njemačkoj, poljskoj i sovjetskoj vladi, zbog ratnih podataka povezanih s OUN-om. OSI je na kraju odustao od slučaja, jer nije mogao pribaviti konačne dokumente o Lebedu.”
Mykola Lebed umro je 1998. godine pod zaštitom CIA-e, u New Jerseyu, u dobi od 89 godina. Njegovi se dokumenti i danas nalaze pri Ukrajinskom istraživačkom institutu na Sveučilištu Harvard.
Pa, eto: istinita priča o ukrajinskom nacionalističkom pokretu u njegovom današnjem obliku, koju je kupila i platila CIA.
Stoga nije slučajnost kako je ideologija OUN-a danas neodvojiva od zapadnoukrajinskog nacionalističkog identiteta, niti da se nekoliko neonacističkih skupina formiralo od 1991. godine (odvajanje Ukrajine od SSSR-a). Nije onda niti čudo što svi oni na OUN i Stefana Banderu gledaju kao na oca tog nacionalističkog pokreta.
Hvala na čitanju.
Add comment
Comments