Ili, kako se proizvodi masovna percepcija
Danas živimo u čudnim vremenima. Po prvi put, vjerojatno u cijeloj našoj povijesti, živimo u svijetu u kojem je razlika između stvarnosti i nestvarnosti, fikcije naspram nefikcije, halucinacija naspram prizora, istine naspram laži među masama postala toliko zamagljena i pomiješana, da su mnogi u novije vrijeme otkrili kako povremeno čak sumnjaju u vlastiti razum. Pa opet, što je zapravo zdrav razum u svijetu u kojem ne postoji stvarnost, u kojem nema univerzalnih istina koje očito možemo priznati i podržavati zajedno?
Naš svijet postaje sve rascjepkaniji, podijeljeniji, a velika je krivnja upućena jednoj ili drugoj skupini zbog toga kako smo se našli u takvoj situaciji. Nadam se da ću u ovoj kratkoj prezentaciji pružiti neki uvid u to kako smo se našli u takvoj nevolji i kako smo se našli kao oruđe onih koji su proizveli našu masovnu percepciju.
Nitko nije ostao ravnodušan, budući da nitko većim dijelom nije odrastao izvan ove kulturne matrice, koja uključuje naše religije i naše sustave vjerovanja. Svi smo bili dotaknuti ovom kulturnom matricom. Svi smo mi svakodnevno izloženi ovom napadu tijekom našeg obrazovanja, naših televizijskih emisija, naše glazbe i naših novinskih agencija, čak i naših crkava. Dakle, svatko je danas suočen s određenim stupnjem manipulacije u svojoj percepciji svijeta u kojem živi, u vrijednostima koje zastupa i načinu na koji gledamo na one za koje smatramo kako su različiti od naše kulturne matrice. Ovo također zaslužuje opis kako se danas manipulira samom religijom, što ću uskoro objasniti.
Kako bismo se počeli baviti time, moramo biti svjesni nekih vrlo važnih razvojnih pravaca, koji su se dogodili u polju psihologije tijekom 20. stoljeća.
Ova se znanstvena diktatura vodila na nekoliko frontova.
Jedan od predvodnika tih ključnih frontova je bio britanski psihijatar William Sargant, koji je jedan od utemeljitelja modernih tehnika "kontrole uma" na Zapadu, i vezama s britanskom obavještajnom službom i Institutom Tavistock, te koji je utjecao na CIA-u i američku vojsku - putem program MK Ultra. Sargant je također bio u bliskoj komunikaciji s Aldousom Huxleyem, te spominje Aldousa mnogo puta u svojim knjigama, jednu od tih referenci ćemo pogledati uskoro.
Sargant je također bio savjetnikom zloglasnog uratka Ewena Camerona o LSD-u na Sveučilištu McGill, koji je financirala CIA.
Sargant obrazlaže zašto je proučavao i koristio oblike “kontrole uma” na svojim pacijentima. Pacijenti su prvenstveno bili britanski vojnici, koji su tijekom Drugog svjetskog rata vraćeni s bojišta s raznim oblicima “psihoze”, te zbog moguće rehabilitacije od ekstremnih oblika PTSP-a (posttraumatski stresni poremećaj).
Drugi razlog je bio taj što su Sovjeti očito postali "stručnjaci" na ovom području, pa, onda i zbog potrebe za 'nacionalnom sigurnošću', Britanci su zauzvrat isto morali postati stručnjaci - ma, samo zbog samoobrane, naravno.
Rad Ivana Pavlova, ruskog fiziologa, uspio je proizvesti neke uznemirujuće i zanimljive uvide u četiri primarna oblika živčanog sustava kod pasa, koji su bili kombinacijom inhibitornog i ekscitatornog temperamenta; “jako ekscitatorno”, “uravnoteženo”, “pasivno” i “mirno nepomućeno”. Pavlov je otkrio kako je ovisno o kategoriji temperamenta živčanog sustava koji pas ima, pa to onda zauzvrat diktira oblik "uvjetovanja" koji bi najbolje funkcionirao za "reprogramiranje ponašanja".
Nitko nije izgubio iz vida važnost za "ljudsku uvjetovanost".
Na Zapadu se bojalo kako se ovakve tehnike ne bi koristile samo protiv njihovih vojnika, kako bi se pozvali na slobodna i nesputana priznanja neprijatelju, već da bi ti vojnici mogli biti poslani natrag u svoje matične zemlje kao zombificirani ubojice i špijuni, koji bi mogli biti aktivirani jednostavnom kodnom riječi. Barem su ovo bile triler priče i filmovi koji su upumpani u zapadnu populaciju. Kako užasno, doista! Neprijatelj bi mogao ući u ono za što se smatralo da je jedino sveto tlo, koje je samo naše vlastito - u sam naš "um"!
Međutim, za one koji su zapravo bili vodeći u istraživanju kontrole uma (kao što je William Sargant) bilo je poznato kako ti holivudski prikazi nisu točno onaj način na koji kontrola uma funkcionira. "Mandžurijski kandidat" je u konačnici bio usmjeren na cilj da posije paniku po zapadnoj javnosti, da bi povjerovali kako su komunisti sposobni za sofisticirane razine preciznosti "ispiranja mozga" i zato bi zapadna javnost morala biti ponukana neka podrži rad vlastitih vlada upravo na spriječavanju ovakvih psiholoških utjecaja - koristeći se opravdanjem kako to radi u samoobrani i da će se koristiti samo protiv komunističkog neprijatelja. Kada bi samo ljudi znali da će se takvi programi, koji dolaze s Tavistock instituta i MK Ultra, koristiti upravo na njihovim vlastitim ljudima, uključujući ljude unutar njihove vojske u različitim stupnjevima, i da će otići toliko daleko da će institucionalizirati ljude protiv njihove volje - koristeći čiste radnje mučenja, nazivajući ih oblicima “psihijatrijskog liječenja”.
Međutim, takav rad na brisanju uma i umetanju novog identiteta i svrhe, u konačnici je postigao ogroman neuspjeh.
Kao prvo, kao što priznaje William Sargant, u svojoj knjizi 'Bitka za um' - na putu im je stajao problem 'slobodne volje' pojedinca.
Utvrđeno je: bez obzira na duljinu ili stupanj izazivanja elektrošoka, inzulinske "terapije", koktela za smirenje, inducirane kome, deprivacije sna, gladovanja, itd....otkriveno je kako - ako subjekt ima "snažna uvjerenja" prema nečemu - onda se uvjerenje nije moglo jednostavno izbrisati, nije se moglo prepisati ničim izmišljenim i proizvoljnim. Umjesto toga, subjekt bi morao dobiti iluziju kako je njegovo "uvjetovanje", zapravo njegov "izbor". Bio je to iznimno zahtjevan zadatak, a dugotrajne konverzije (od mjeseci do godina) bile su rijetke.
Međutim, Sargant je uočio ulaz. Bilo je shvaćeno i općenito prihvaćeno kako se ne može stvoriti nova jedinka od nule, međutim, s pravim uvjetovanjem, koje bi trebalo dovesti do fizičkog sloma pomoću polretanja abnormalnog stresa (u stvari ponovnog pokretanja živčanog sustava), mogla bi se značajno povećati "sugestibilnost" u odabranim subjektima.
Osim toga, Sargant je otkrio kako lažno implantirano sjećanje može pomoći u induciranju abnormalnog stresa, koji onda dovodi do emocionalne iscrpljenosti i fizičkog sloma, kako bi se izazvala "sugestibilnost". Odnosno, nije čak niti potrebno imati “pravi stres”, kada bi “zamišljeni stres” djelovao jednako učinkovito.
Blitz je bila njemačka kampanja bombardiranja Ujedinjenog Kraljevstva u razdoblju od osam mjeseci, od 1940. do 1941. godine, tijekom Drugog svjetskog rata. Ovaj je pojam prvi upotrijebio britanski tisak, a potječe od izraza Blitzkrieg: njemačke riječi koja znači 'munjeviti rat'.
Sargant prelazi na London Blitz u svojoj knjizi 'Bitka za um'. Tijekom tog razdoblja, kako bi se nosili i ostali "pri zdravoj pameti", Britanci su se brzo navikli na ideju kako bi njihovi susjedi mogli biti živi pokopani u bombardiranim kućama oko njih. Misao je bila: "Ako ne mogu ništa učiniti u vezi s tim, od kakve koristi da se mučim oko toga?" Tako se pokazalo da se najbolje "snalaze" oni koji su prihvatili ovo novo "okruženje" i fokusirali se samo na "preživljavanje", a nisu se niti pokušavali oduprijeti.
Sargant primjećuje da je upravo ta "prilagodljivost" na promjenjivu okolinu dio instinkta "preživljavanja", te je vrlo jaka kod "zdravih" i "normalnih" pojedinaca, koji se mogu naučiti nositi sa stresom i stoga nastavljaju biti "funkcionalni" unatoč sve nestabilnijem okruženju.
Tako se pokazalo kako je naš duboko programirani "instinkt preživljavanja" ključ sugestivnosti našeg uma. Najbolji "preživjeli" su napravili najbolje "ispiranje mozga", u određenom smislu. Budući da je fokus bio isključivo na prilagodbi okolini, te pitanje kako bismo preživjeli, ali ne i na preispitivanju ili izazivanju drugih okolnosti.
Ovaj promatrani fenomen, tijekom London Blitza, bio je jedan od temeljnih alata korištenih u masovnom kondicioniranju. Industrija zabave progurala je ideju kako je najbolje što možemo učiniti - dok nam govore da idemo prema apokaliptičnoj budućnosti - jednostavno preživjeti. Međutim, postoji novi zaokret u ovoj ideji preživljavanja, a to je preživljavanje pod svaku cijenu, čak i ako to znači da moramo postati čudovišta - samo da bi preživjeli.
Možemo vidjeti nastavak rada Williama Sarganta u današnjoj industriji zabave...
Zapravo smo uvjetovani pronaći neku vrstu morbidne utjehe u ovoj ideji preživljavanja pod svaku cijenu, tj. "preživljavanja najjačih", unutar "post-apokaliptičnog svijeta". Naučili smo na to gledati kao na svoje "oslobođenje", tu laž i zabludu kako je takav život vrijedan življenja, sve i samo dok se može preživjeti. Uvjetovani smo neka ne preispitujemo svoje okolnosti, ili kako smo dospjeli ovdje, uvjetovani smo misliti kako nema rješenja i jedino što možemo učiniti jest jednostavno prihvatiti sve sumorniju budućnost, za koju nam neprekidno govore kako je nužna i neizbježna. Naš život postaje život sličan životu laboratorijskog štakora, koji nema drugog izbora nego se pridržavati parametara igre u koju je stavljen, te samo smisliti bilo koji način kako preživjeti. U takvom životu smo uvjetovani misliti kako se sloboda i oslobođenje mogu postići ako zaradimo nekakvu zlatnu medalju na tim apokaliptičnim olimpijskim igrama. Sloboda se više ne sastoji u preispitivanju, otporu i izazivanju ugnjetavanja i porobljavanja društva - nego u tome da postanete najbolji subjekt, odnosno, najbolji preživjeli koji najbolje može vladati onakvim ponašanjem kakvo kontrolori od nas i žele vidjeti.
Još jedna osoba, koja je bila veoma svjesna o čemu se radi, bio je Theodor Adorno. U slučaju Adorna, korištenje glazbe bilo je krajnji alat primjene u masovnom društvenom biheviorizmu. Theodor Adorno, koji je u mladosti bio koncertni pijanist koji je obećavao i koji je kasnije studirao u Beču kod atonalnog skladatelja Arnolda Schoenberga. Godine 1946., dok je u Sjedinjenim Državama radio na agendi “kulturnog pesimizma” Frankfurtske škole, napisao je knjigu “Filozofija moderne glazbe”, oštru kritiku klasične kulture.
To je trebao biti jedan od glavnih podvodnih tokova, koji su oblikovali filozofiju pokreta COUNTER-Culture. Ime govori samo za sebe. A takozvana "sloboda od okova" klasične kulture je trebala poprimiti oblik pozivanja na shizofrene osobine kroz domenu estetske svijesti (estetsko znači skup principa koji su temelj načina na koji definiramo i cijenimo standard za "ljepotu").
Tako su shizofrene osobine bile namjerno inducirane kod slušatelja moderne glazbe i to prema receptu Frankfurtske škole. To je postignuto poticanjem svojevrsne petlje fragmentacije. Iz tog je razloga današnja popularna glazba toliko ponavljajuća, nije samo namijenjena izazivanju transa (poput sedativnog stanja), već je također namijenjena poticanju fragmentacije misli.
Pojava društvenih medija postigla je u domeni razmjene informacija ono što je postigla moderna glazba u promicanju atonalizma. Društveni mediji, posebno platforme kao što su twitter X, instagram i tik tok, potiču raspon pažnje koji se fokusira na temu na samo nekoliko sekundi. Ovo je još jedan oblik poticanja fragmentacije misli. Ako se u feedovima informacija doda sadržaj koji je još više stresan ili uznemirujući, on će djelovati tako da poveća sugestibilnost i smanji našu svijest o onome što ulazi u našu podsvijest, tj. stvara pozadinu za ono što kasnije oblikuje našu percepciju stvarnosti, uključujući pitanja morala.
Dakle, što je um fragmentiraniji, to je i sugestibilniji.
Adorno je inzistirao na tome da se svi oblici ljepote moraju očistiti iz naše kulture. Želio je potaknuti mentalni slom društva na masovnoj razini kako bi učinkovito ponovno pokrenuo željeni sustav.
Ovo je bilo korištenje istih metoda koje je poučavao i William Sargant, kako bi se postigao maksimalni učinak kontrole masovne misli i percepcije, mora se izazvati maksimalan stres, kako bi se povećala, odnosno postigla, maksimalna sugestibilnost. Tek tada ispitanik može prihvatiti kako je njegov vlastiti izbor prihvatiti bilo koje uvjete ponašanja koji su zapravo predloženi.
Kako bi postigao maksimalnu sugestibilnost, Adorno ih je kategorizirao na sljedeći način:
Zapravo, rad Frankfurtske škole i njihov interes za stvaranjem učinaka poput "šoka", unutar umjetnosti, kako bi se povećala stanja poput shizofrenije se savršeno uklapa u ono na čemu je CIA radila s MK Ultra.
Institut Tavistock osnovan je 1920. godine. Gornja slika prikazuje grb grada Tavistocka, čija zabilježena povijest seže najmanje do 961. godine. Onda je utemeljena opatija Tavistock, čije ruševine i danas leže u središtu grada. Tavistock je ostao važno središte trgovine i religije sve do raspuštanja samostana—opatija je srušena 1539. godine (uz ostavljene ruševine). Od tog vremena je dominantna sila u gradu postala obitelj Russell, grofovi i kasnije vojvode od Bedforda, koji su preuzeli velik dio zemlje opatije, nakon njenog raspada.
Tavistock je od kasnog srednjeg vijeka vezan uz Russellove; što je obiteljsko prezime grofova od Bedforda; čako od 1694. godine postaju i vojvode od Bedforda. To se jasno vidi iz povijesti grada. Druga titula vojvode od Bedforda jest markiz od Tavistocka…Vjeruje se kako je obitelj Russell zadržala značajne interese u tom području, i upravo ova obiteljska veza Russell, preko imanja Bedford, daje ime po vlasništvu Russell Squareu i Tavistock trgu u Londonu, gdje je i smještena poznata klinika Tavistock.
Aldous Huxley je bio pod velikim utjecajem Bertranda Russella (s kojim je bio u kontaktu veći dio svog života: obilazili su ista mjesta i kretali se u istim krugovima), što je i vidljivo kroz njegov 'Vrli novi svijet', koji se blisko naslanja na Russellov 'The Scientific Outlook', i gdje opisuju svoju najbitniju temu - znanstvenu diktaturu.
Aldous Huxley (koji je radio i s MK Ultra) citira dr. Ericha Fromma, u svom djelu "Povratak u vrli novi svijet" (1958.).
Dr. Erich Fromm bio je "filozof-psihijatar" iz Frankfurtske škole kritičke teorije.
Huxleyja je izuzetno zanimalo kako se kemijski može izazvati shizofreno stanje, koje onda isto dopušta povećanu sugestibilnost. Šest godina prije nego što je 1952. napisao 'Ponovni vrli novi svijet', Huxley će dogovoriti sastanak s dr. Humphreyjem Osmondom, koji je upravo objavio psihijatrijsku studiju pod naslovom "Novi pristup shizofreniji".
Osmond, čovjek koji je skovao izraz "psihodelično" - što znači "otkrivanje uma" - radio je s meskalinom i ustvrdio je u svojoj studiji kako psihodelici proizvode psihološko stanje identično shizofreniji.
Osmond je proučavao meskalin zbog njegove kemijske sličnosti s adenokromom, tvari koja se proizvodi u tijelu oksidacijom adrenalina, i povezana je s izazivanjem shizofrenih osobina.
Huxleyevo iskustvo uzimanja meskalina, u prisutnosti dr. Humphreya Osmonda 1953. godine, nadahnulo je njegovo pisanje knjige "Vrata percepcije", koja se smatra biblijom kontrakulturnog pokreta.
Aldous Huxley i Gerald Heard su igrali središnju ulogu u razvoju 'Pokreta ljudskog potencijala' (HPM), za koji je Institut Esalen priznat kao službeni pokretač.
Osnivači Instituta Esalen, Richard Price i Michael Murphy, dobili su ideju za Esalenovu jezgru (raisons d'être) uglavnom iz Aldousova predavanja o “Ljudskim potencijalima”, 1960. godine na Sveučilištu Kalifornija, Medicinski centar San Francisco. U ovom predavanju, Huxley je izazvao nadobudne studente neka pronađu načine kako iskoristiti puni potencijal čovječanstva, koji je postao latentan tijekom stoljeća. U svom predavanju, Aldous raspravlja o tome kako bi bilo dobro kada bi institucija mogla pokrenuti program za istraživanje metoda za aktualiziranje "ljudskih potencijala", u skladu s njegovim 'Vrlim novim svijetom' i koja bi proučavala, evaluirala i stavila u upotrebu cijelo društvo. Murphy i Price bili su očarani.
Institut Esalen je osnovan 1962. godine. Prva serija seminara, pod nazivom “Ljudski potencijali”, održana je odmah po osnivanju. Serija je uključivala i seminar pod naslovom “Drogama izazvan misticizam”. Institut je zapošljavao LSD-25 istraživače, a droga je kružila neometano po seminarima. Institut je pokrenuo ono što je poslije postalo poznato kao "Pokret ljudskog potencijala".
Human Be-In je organiziran je kao događaj u okviru LSD-25. Odaziv je bio između 25.000 i 50.000 ljudi. Dijelili su se besplatni sendviči začinjeni LSD-om, te je tako rođeno “Ljeto ljubavi”, inače poznato i kao prva manifestacija Vrlog novog svijeta.
Tijekom 1956. godine, psihijatar R.D. Laing se usavršavao (uz stipendiju istih) na klinici Tavistock u Londonu, gdje je i ostao do kraja 1964. godine.
Stoga se ustalilo da su psihijatri izazivanje shizofrenih prijeloma počeli smatrati "iskustvom koje povećava funkciju", ili su tako samo govorili svojim jadnim pacijentima. Ključ za postizanje maksimalnog ljudskog potencijala bio je kroz indukciju ludila, fragmentaciju uma uz umjetno inducirane shizofrene slomove, uz obećanje kako će netko imati viši IQ na kraju cijele afere.
Relevantnost "revidiranja ludila" Instituta Esalen i Lainga kao križara za promicanje kliničkog ludila jest nešto što je u potpunosti predvodio i inicirao - Institut Tavistock....jasno, nikako ne na našu korist, a još manje korist njihovih pacijenata.
Cijela je istina u tome da je revolucionarna i alternativna praksa mainstream psihologije - koju su masama prodale kultne osobe, poput R.D. Lainga - u potpunosti stvorena, kontrolirana i oblikovana od strane Tavistock instituta, čiji je ogranak MK Ultra.
Poanta u svemu ovome jest kako ovaj plan za uspostavljanje znanstvene diktature, u kombinaciji sa svjetskom religijom (koju promoviraju HG Wells, Bertrand Russell, Aldous Huxley i današnji novi gurui, kao što je Muraresku) - nije ništa novo. To je proces koji se razvijao i dotjerivao tisućljećima.
Stoga je gotovo sigurno, ukoliko ovom problemu ne pristupite s razumijevanjem problema, kako ćete vjerojatno biti iskorišteni kao pijun u igri gdje svoju grupu sukobljate s drugim grupama, a koje zapravo nisu u korijenu problema. U tom istom kontekstu: cijelo hladnoratovsko oblikovanje masovne percepcije bilo je zamka, kao suprotstavljanje istoka protiv zapada, u stalnom i neprekinutom ratu - sve dok obje strane ne oslabe dovoljno kako bi se formirala jedna (od njih odabrana) svjetska vlada. Živimo u svijetu u kojem je većina problema s kojima se suočavamo projektirana upravo zato da postoje: od lažnih oskudica, uz tvrdnje onih koji kažu kako nema dovoljno hrane ili energije za sve ljude, do lažnog (ali obavezno nametnutog) osjećaja prijetnje. Ne postoji bolji način za manipuliranje masama nego ih suočiti s onim što im je usađeno/rečeno da je njihov zajednički neprijatelj.
To je i razlogom zašto je “Pearl Harbor Moment” proučavala RAND Corporation - kako bi pronašla opravdanja za nametnuti rat protiv terorizma, nakon 11. rujna. Amerikanci su onda bili mišljenja kako Vijetnamski rat nije bio od koristi nikome i da su se vojnici vratili svojim obiteljima slomljeni i ovisni o heroinu - zato je moralo biti smišljeno opravdanje za ulazak u stanje trajnog ratovanja i beskrajnog straha/psihoze, a koje je zapravo bez ikakvog jasnog cilja i smisla.
1962. godine je general Lyman L. Lemnitzer, načelnik Združenog stožera, predložio Operaciju Northwoods, koja je bila predložena kao operacija pod lažnom zastavom protiv američkih građana i koja je zahtijevala od CIA-inih operativaca neka insceniraju, ali i neka stvarno počine teroristička djela protiv američke vojske i civila - za što će potom okriviti kubansku vladu, kako bi opravdali rat protiv Kube. Ovaj je plan posebno izradio general Lemnitzer i ima nevjerojatnu sličnost s NATO-ovom Operacijom Gladio. Nije bilo nijedne stavke priručniku za Operaciju Northwoods koja nije predstavljala očigledan čin izdaje, ali je američki vojni establišment poslao izvješće kao: "Strogo povjerljivo - Opravdanje američke vojne intervencije na Kubi" - i to ravno na stol ministra obrane Roberta McNamare, koji onda proslijedi dokument predsjedniku Kennedyju. Amerika se nalazi u neprekinutoj opsadi psihološke operacije koja se odvija nad američkim ljudima (koja je samo produžetak Tavistocka i MK Ultre) i opet je ista takva taktika (nadgledana od strane CIA-e, preko ljudi poput Lansdalea, koji je igrao središnju ulogu u Vijetnamskom ratu) nazivana opravdanom za upotrebu nad Amerikancima od većeg dijela establišmenta američke obavještajne službe i vojske.
Nepotrebno je navoditi kako je predsjednik Kennedy odbio prijedlog za ponovljeni mandat generala Lemnitzera kao šefa Združenog stožera, nakon što je služio na toj poziciji od 01. listopada 1960. do 30. rujna 1962. godine. Međutim, NATO nije gubio vrijeme, te je u studenom 1962. godine, Lemnitzer imenovan zapovjednikom američkog Europskog zapovjedništva i vrhovnim zapovjednikom savezničkih snaga NATO-a u Europi, gdje je služio od 01. siječnja 1963. do 01. srpnja 1969. godine.
Najzanimljivije od svega je možda to što je čak i Los Angeles Times priznao kako je događaj od 11. rujna učinkovito funkcionirao, kao Pearl Harbor 2.0. Time je ponovno potaknulo želju Amerikanaca za ratovanjem u inozemstvu, i dalo je američkoj vladi "opravdan" razlog za ono (iako su i dalje kršili međunarodno pravo) što je poslije postalo potpunim neuspjehom izazvanog križarskog rata, koji su prilično ironično nazvali "Ratom protiv terorizma".
Sredinom 1950-ih je Roberta Wohlstetter, Albertova supruga i suradnica RAND-a, napravila svoju temeljnu analizu Pearl Harboura, koju je Pentagon priznao kao definitivno djelo američke vojne povijesti dvadesetog stoljeća. Studija je započela kao interni dokument RAND-a, temeljen na neklasificiranim dokumentima, izvučenima iz kongresnog zapisa. Roberta, autoritet za “akademsko povijesno” djelo oko napada na Pearl Harbor i njegove psihološke namjene, imala je izvrstan uvid u ono što bi moglo probuditi uspavano ludilo, koje je drijemalo u najmoćnijoj naciji na svijetu.
Albert, i drugi iz RAND-a, koristili su se njezinim radom za zastrašivanje i manipuliranje mentalnim sklopom vojske i američkog stanovništva neka pomisle kako je novi Pearl Harbor zauvijek njima iza ugla. To bi bio temelj na kojem je Albert temeljio sve svoje "hipoteze" i "otkrovenja" u nuklearnoj strategiji. Zajedno, Paul Nizte, Albert i njegova supruga Roberta Wohlstetter (svi suradnici RAND-a), dominirati će teorijom i politikom oko nuklearne strategije prema Sovjetskom Savezu tijekom Hladnog rata. U studenom 1985. godine će Reagan svo troje odlikovati Medaljom slobode, najvećim civilnim odličjem u zemlji.
RAND i njihovi kolege iz PNAC-a su otkrili kako je prijetnja od još jednog Pearl Harbora, onaj sastojak koji je ključno potreban da se opravda neprestani rat, pred šokiranom i zadivljenom američkom javnošću, putem taktike psihološkog ratovanja. Zar je ikakvo čudo napomenuti kako su, velikim dijelom, najutjecajniji članovi gore navedenih organizacija - bivši trockisti?
Stoga, kada Jake Sullivan, koautor "Pivot to Asia" s Hillary Clinton, i bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost u Bidenovoj administraciji, primjećuje kako nema dovoljno anti-kineskih osjećaja da bi se ojačao imidž Sjedinjenih Država kao "spasitelja čovječanstva" protiv Kine - onda krene rasprava kako je Americi ponovo potreban "Pearl Harbour Moment", i tada treba postati izuzetno oprezan.
Podsjetimo se za kraj: u Orwellovoj "1984." je svijet podijeljen na regije, Oceaniju, Euroaziju i Istočnu Aziju - i te su regije u stalnom ratu jedna protiv druge, ili im je barem tako rečeno - iako ne mogu biti sigurni u to, jer se rat vodi u dalekim zemljama. Unatoč tome, ovom trajnom ratovanju protiv spomenutog "neprijatelja", Orwell čak priznaje promjenu naprijed-natrag između Euroazije i Istočne Azije, iako Orwellova država to poriče i tvrdi kako je navedeni neprijatelj uvijek bio i ostao jedan te isti. Jedina stvar koja je jasna i stvarna (kao ishod) jest stanje stalnog ratovanja - ono što bi opravdalo porobljavanje naroda Oceanije, u ovoj orvelovskoj policijskoj državi...
Oni koji dijele ideologiju PNAC-a pokazali su kako su spremni učiniti sve kako bi opet pokrenuli “Pearl Harbour Moment”. Doista, bismo bili budale ako bi u ovom trenutku vremena opet dopustili da nas još jednom iskoriste kao instrument u postizanju njihovog cilja, u biti: samo bi radili na vlastitom porobljavanju, kao i na porobljavanju cijelog svijeta, dok bi do samog kraja zavaravali sami sebe činjenicama kako smo nekakvi vjesnici slobode.
Zamijenili bismo sjene na zidu za stvarnost.
Hvala na čitanju.
Add comment
Comments