Nešto postaje gadno trulo na internetu

Ovo bi mogao biti samo coup de grâce u borbi protiv slobode govora: sustavno brisanje povijesti interneta, gdje izmjene na web stranicama nestaju bez traga. Ako Archive.org, upravitelj digitalne memorije, podlegne ovoj tami, svjedočimo ne samo činu cenzure, već i početku digitalne Alzheimerove bolesti. Ovo je pomak prema snu tehnokracije - gdje povijest ne pišu pobjednici, već je kontroliraju, uređuju i brišu prema svojoj želji.

Cenzura više nije bauk; to je glavni događaj. Pravne bitke bjesne, negodovanje javnosti se pojačava, ali divovi društvenih medija pojačavaju svoje suzbijanje žestinom od koje bi čak i Orwell pocrvenio.

Podcasteri sada ne raspravljaju o idejama, već o samom opstanku svog sadržaja. Alternativni kreatori napustili su YouTube, u korist Rumblea – ne zbog izbora, već iz nužde. Oni žrtvuju svoju ogromnu publiku (na oltaru vidljivosti), ali kakva je svrha imati vidljiv glas ako je prema potrebi moguće ušutkan, ili čak izbrisan (bačen u zaborav)?

Ne radi se više samo o otvorenoj cenzuri. Prava igra se igra s algoritmima koji manipuliraju pretraživanje i vidljivost. Uzmimo, npr.  intervju Joea Rogana s Donaldom Trumpom, koji je prikupio astronomskih 34 milijuna pregleda, prije nego što su ga praktički pokopali YouTube i Googleova algoritamska podešavanja. To bismo mogli nazvati i digitalnom sabotažom. Rogan je, u činu prkosa, preselio cijelu epizodu na platformu X, gdje je mogao disati izvan algoritamskih željeznih pluća.

Kretanje ovim labirintom cenzure i njezinog podmuklijeg rođaka, kvazicenzure, postalo je modus operandi za alternativne medije. Ne radi se samo o stvaranju sadržaja; radi se o nadmudrivanju sustava - osmišljenog kako bi prigušio neslaganje. Ovo nije sloboda govora; ovo je igra preživljavanja u kojoj samo najlukaviji, ili najpopustljiviji, opstaju. 

Evo nas, buljimo u razjapljena usta povijesti koju ponovno zapisuju - ne povjesničari, već iznenadna šutnja naših digitalnih čuvara. Zamislite svijet u kojem je Archive.org, čuvar internetske povijesti od 1994. godine, prestao budno promatrati oseku i tok online diskursa. Da, po prvi put u tri desetljeća, ušli smo u eru u kojoj naša digitalna prošlost nije samo zaboravljena; nego aktivno briše.

Sada, razgovarajmo o ovom takozvanom 'tehničkom događaju'—eufemizam za ono što vjerujem kako je proračunati čin digitalne amnezije. Od 08. do 10. listopada preživljavamo razdoblje u kojem je naše kolektivno sjećanje postalo talac. Pitate se zašto? Je li to zato što bi istina mogla ugroziti neke izbore, ili jednostavno zato što se oni na vlasti boje nadzora informiranog stanovništva?

Razmislite o ovome: u nedostatku arhiviranja u stvarnom vremenu, kako možemo provjeriti istinitost informacija iz onih kritičnih dana, koji su doveli do onoga što je pompozno označeno kao 'najkonzekventniji izbori'? Bez Archive.org ne gubimo samo podatke; gubimo sposobnost držanja istine na snazi. Ovdje se ne radi o lijevom ili desnom; radi se o slobodi znanja, slobodi pamćenja.

Uronimo dublje u 'problem' na Archive.org.

DDOS napad, kažu, izveden je kirurškom preciznošću, 08. listopada 2024. godine. Oh, kako zgodno da se čuvari naše digitalne ostavštine mogu toliko lako srušiti prevelikim priljevom zlonamjernog prometa. Sada, nekoć živahni Archive.org, šepa kao ostavljena relikvija (samo za čitanje), pokazujući nam samo ono što je bilo, ali ne i ono što trenutno jest. Nije li poetska pravda, ili možda ironija, kako jedina institucija koja ima zadatak bilježiti naše digitalno postojanje sada samo odražava našu prošlost, ostavljajući nas slijepima za sadašnjost?

Implikacije ovdje nisu samo akademske. Ovdje se ne radi samo o tome da povjesničarima nedostaje fusnota. Ovdje se radi o manipulaciji informacijama u stvarnom vremenu, gdje korporacije i vlade mogu djelovati bez naknadnih odgovornosti. Kada se jedino ogledalo duše interneta razbije, što to govori o transparentnosti? O istini?

Dakle, stojimo na pragu 'nove normale', gdje internet, to golemo prostranstvo ljudske misli i djelovanja- ne pamti sadašnjost.  Istraživači, aktivisti, novinari - zapravo, svi koji brinu o integritetu informacija - lišeni su alata potrebnih za ispitivanje, usporedbu i izazivanje moćnika. Nije li ovo izvrsni oblik digitalnog lišavanja prava glasa?

Svaki tekst koji ste ovdje pročitali rezultat je goleme zbirke internetske arhive. 90% izvora tog sadržaja kasnije je uklonjeno s interneta uživo, tako da je pristup arhivskim kopijama bio jedini način na koji smo mogli saznati i provjeriti što je istina. Isto je bilo i sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom i njenim omalovažavanjem prirodnog imuniteta, što se ipak kasnije promijenilo. Uspjeli smo dokumentirati promjenjive definicije - samo zahvaljujući ovom internetskom alatu - koji nam je sada onemogućen.

To znači sljedeće: bilo koja web stranica može objaviti bilo što danas, a sutra to ukloniti, te neće ostati nikakva evidencija o tome što je objavila, osim ako neki korisnik negdje slučajno ne napravi snimku zaslona. Čak ni tada ne postoji način da se provjeri njegova autentičnost. Standardni pristup gdje se zna tko je što rekao i kada je nešto rekao, sada je nestao. Drugim riječima, cijeli je Internet već cenzuriran u stvarnom vremenu, tako da tijekom ovih ključnih tjedana, kada veliki dio javnosti u potpunosti očekuje lažnu igru, bilo tko u informacijskoj industriji može izmisliti bilo što i ne biti uhvaćen.

Znam što mislite. Zacijelo ovaj DDOS napad nije bio slučajnost. Tajming je bio previše savršen. Možda je to i točno. Jednostavno ne znamo. Sumnja li Archive.org na nešto u tom smislu? Evo što kažu:

“Prošlog tjedna, zajedno s DDOS napadom i otkrivanjem adresa e-pošte pokrovitelja i šifriranih lozinki, javascript web stranice Internet Archivea bio je oštećen, što nas je natjeralo da oborimo stranicu, kako bismo joj pristupili i poboljšali svoju sigurnost. Pohranjeni podaci internetske arhive su sigurni i radimo na ponovnom uspostavljanju usluga. Ova nova stvarnost zahtijeva povećanu pažnju kibernetičkoj sigurnosti i mi na to reagiramo. Ispričavamo se zbog utjecaja nedostupnosti ovih knjižničnih usluga.”

Oh, kako neobično, puka isprika za digitalni ekvivalent spaljivanja knjižnice u Aleksandriji. Raščlanimo ovo, hoćemo li?

Cyber ​​sigurnost? Više kao cyber cenzura. 'Izlaganje adresa e-pošte pokrovitelja i šifriranih lozinki' zvuči sumnjivo zgodno, zar ne? Gotovo kao naslovna priča za operaciju osmišljenu neka demontira samu okosnicu naše digitalne memorije.

Orkestrirana demontaža provjerene povijesti na internetu nije samo greška; to je promišljena strategija, skrojena po mjeri onih koji napreduju po mračnim sjenama moći. Ovdje se ne radi o modelima sudionika; radi se o kontroli.

Deklaracija o budućnosti interneta nije neki dobronamjerni nacrt za digitalnu utopiju — to je nacrt za digitalnu oligarhiju, u kojoj samo 'relevantne vlasti' i njihovi odabrani prijatelji diktiraju što se pamti, a što se zaboravlja. Ovaj pristup s više sudionika? To je dimna zavjesa koja osigurava da oni na vlasti mogu djelovati bez ostavljanja otisaka prstiju, osiguravajući neka se njihovim nedjelima i manipulacijama ne može ući u trag.

Budimo sigurni, knjižničar iz Archive.org ima drskosti tvrditi kako - da dok je Wayback Machine u načinu rada samo za čitanje -  indeksiranje i arhiviranje se nastavljaju. Oh, kako umirujuće! No, kada će ti arhivirani materijali ugledati svjetlo dana? Prije izbora, kada bi transparentnost mogla pokolebati birače, ili zgodno poslije, kada se prašina slegne? Sama ova činjenica kako ti materijali nisu dostupni trenutno, kada bi mogli poslužiti demokratskoj svrsi, vrišti o zlokobnijoj namjeri. Ako postoji tehnologija koja te informacije danas čini dostupnima, zašto ne radi? Jer, suprotno njihovim tvrdnjama, moćnici koji stoje iza ovih institucija nisu zainteresirani za otvorenost, već za kontrolu i zamagljivanje.

Uznemirujuće, ovo brisanje internetske memorije - nije izolirani incident. Godinama je Google pružao predmemorirane verzije web stranica - vremensku kapsulu cjelovitosti informacija. Sada su povukli utikač. Hvale se svojim ekspanzivnim farmama poslužitelja, no odjednom se ova usluga, koja bi mogla pozvati subjekte na odgovornost, smatra nepotrebnom?

Vrijeme je previše savršeno usklađeno s padom Archive.org kako bi ovo bilo slučajno. Ovdje se ne radi o prostoru poslužitelja, ili tehnološkim ograničenjima; radi se o tome tko će odlučiti kako će povijest izgledati, posebno kada je nadomak izbora gdje informacije—ili nedostatak istih—mogu preokrenuti vagu moći.

Drugi uznemirujući trendovi pretvaraju rezultate pretraživanja interneta u dezinficirane, umjetnom inteligencijom manipulirane,  komore odjeka narativa establišmenta. Stari web standard bio je osvježavajuće demokratičan: rangiranje u pretraživanju odražavalo je kolektivnu mudrost korisnika interneta kroz klikove, poveznice i citate.

Ali, Google je napustio ovaj organski pristup za novi, tajanstveni sustav u kojem su "izvori od povjerenja" pomazani algoritmima, a ne stanovništvom. O tome što je 'pouzdano' ne odlučuje interakcija javnosti, već Googleovi nedokučivi, možda pristrani kriteriji. Ova promjena ne odnosi se samo na poboljšanje kvalitete pretraživanja – radi se o kontroli narativa, osiguravajući neka se čuju samo oni glasovi koje tehnološki divovi smatraju 'prikladnima'.

Štoviše, alat koji je nekoć demokratizirao web vidljivost, Alexa, nestao je sa scene. Sjećate se Alexa? To je bila neovisna usluga, koju su svi koristili za mjerenje prometa i utjecaja web stranice. Njegova akvizicija, od strane Amazona '99., isprva se smatrala izglasavanjem povjerenja u njegovu korist. Postala je de facto mjera za web status.

Ali, onda je Amazon, u zaokretu korporativne ironije, odlučio svoju kućnu pomoćnicu, koja preslušava vaš život, nazvati "Alexa". Ovo nije bio samo slučaj zabune, namjerno imenovanje robne marke; bio je to strateški potez da se razvodni, i na kraju demontira, alat koji je osiguravao transparentnost u digitalnom utjecaju. Zbunjujući brend: Amazon je učinkovito kastrirao resurs koji je omogućio pravi javni nadzor dosega web sadržaja.

Tako je funkcionirala cijela generacija web tehničara. Sustav je bio daleko od savršenog, ali je bio transparentan, vođen korisnicima i funkcionalan. Sada, kada više nema originalnih Alexa alata, tko odlučuje što je relevantno? Ne korisnici, već korporacije sa svojim neprozirnim metrikama, i programima vođenim umjetnom inteligencijom.

Ne radi se samo o tome što možete pronaći na internetu; radi se o tome što vam je uopće i dopušteno pronaći. Tamo gdje je nekoć bilo užurbano tržište ideja, sada imamo odabrane galerije, u kojima se prikazuje samo 'prava' umjetnost. Ako je ovo napredak, onda napredak, na ciničan način, izgleda kao regresija.

U potezu koji je bio iznenadan koliko i neobjašnjiv, Amazon je 2022. godine ukinuo Alexu, alat za rangiranje weba, ne tako što ju je prodao ili joj čak odredio nedostupnu cijenu, već tako što je nestao u digitalnom eteru. Ovo nije bila poslovna odluka; bilo je to iskorjenjivanje. Sposobnost mjerenja utjecaja web stranice, bez zalaženja u skupe i glomazne alternative, naglo je ukinuta.

Nitko nije mogao pružiti dostojno obrazloženje. Ovo je sve više postojao industrijski standard, mjerilo za digitalnu relevantnost, ali je izbrisan. Implikacije su bile jasne: transparentnost u digitalnom utjecaju više nije bila u ponudi običnom korisniku. Sada, da biste razumjeli krajolik weba, morali biste platiti ili se kretati kroz vlasničke labirinte, efektivno vraćajući kontrolu u ruke onih koji si mogu priuštiti da plate za privilegiju objavljenih informacija.

Svi ovi naizgled različiti događaji konvergiraju u narativ kontrole i zamagljivanja. Covid debakl 2020.-2023. godina, obilježen globalnom cenzurom i plimnim valom propagande, nije samo ubrzao ovaj trend; turbo ga je prepunio.

Čovjek se zapita hoće li se itko prisjetiti dana istinske digitalne slobode. Namjerna sabotaža Archive.org, digitalne knjižnice namijenjene očuvanju našeg kolektivnog sjećanja, jeziv je dokaz ove nove ere: ere u kojoj je i samo sjećanje pod opsadom.

Kako sada trenutno stojimo: tjedne web povijesti su nestale u praznini. Preostaje nam samo nagađati što je izgubljeno, koji su narativi izmijenjeni, odnosno koji su potpuno nestali. Što se tiče povratka ove usluge? To se može samo nagađati, jer svaki dan koji prolazi povećava mogućnost da se više nikada ne vrati, ostavljajući nas s poviješću koja naglo završava 08. listopada 2024. godine. 

Internet je trebao biti svjetionikom sloboda i demokracije. Sadašnje vraćanje tom idealu značilo bi ništa manje od digitalne revolucije - budući kako je ono što se pojavljuje na određenom internetskom mjestu kontrolirana, odabrana verzija stvarnosti, skrojena od strane onih koji imaju moć definirati ono čega se trebamo sjećati, a što trebamo zaboraviti. 

Hvala na čitanju.