Sijanje straha putem algoritama

Kada biste redovito čitali Substack ili Twitter, posebice ono što bih nazvao "disidentskim" prostorom, vjerojatno biste došli do zaključka kako je svijet na rubu potpunog uništenja. Pomislili biste da je građanski rat odmah iza ugla, kako je treći svjetski rat blizu, te da živimo u najburnijem i najopasnijem vremenu ikada.

Sumnjam kako itko na zemlji ima dojam da je sve u redu. U tijeku su sukobi od kojih se nekima ne nazire kraj. Ideološka retorika je sve netolerantnija i gnjevnija. Demokrati vjeruju kako je Trump drugi čovjek s brkovima, a republikanci su uglavnom uvjereni da je drugi građanski rat neizbježan. Mnogi ljudi su u financijskim problemima, kultura je u izuzetno lošem stanju. Jedva moram sve ovo objašnjavati, i neću vam reći kako su sve stvari blistave i sretne. Ali, reći ću vam da se na trenutak odmaknete od ekrana, udahnete i odvojite se od retorike kojoj ste izloženi svaki dan (za neke, svaki sat kad ste budni).

Već mjesecima nisam bio na X.com. Pročistio sam svoj račun i izbrisao ga. Nisam ponovno napravio račun. Također, ne provodim puno vremena čitajući Substack. Obično pročitam nekoliko publikacija ljudi koji mi se sviđaju, pročitam neke bilješke na minutu, a zatim pročitam komentare vlastitih tekstova. 

To je dovelo do daleko manje interakcije s kulturnim ratom i političkom retorikom. Tijekom svoje odvojenosti primijetio sam kako ljudi, koji su i dalje duboko uronjeni u "diskurs", izgledaju uplašeno, ali često i potpuno manično.

Postoji avet koja proganja Zapad, avet Algoritma. Algoritam otkriva kako vi, dragi čitatelju, volite biti u komunikaciji s političkim sadržajem, posebno s dvije posebne vrste sadržaja na internetu: sadržajem koji objavljuju oni s kojima se najviše slažete i sadržajem onih s kojima se najviše ne slažete. Lajkate, komentirate, repostujete, kliknete. Vaš feed jest stalni protok onih koje volite i onih koje mrzite, i ništa između. Algoritam nije briga kakva su vaša uvjerenja, važno mu je samo da komunicirate, a komunicirate sa stvarima koje mrzite i kojih se bojite, jednako kao što komunicirate sa stvarima koje podržavate i zbog kojih se osjećate utješno. A vi, kao politički orijentirana osoba, prirodno ste skloni političkim sadržajima i kulturno-ratnim temama. Ne razlikujete se puno od načina kako je sportski navijač potpuno uronjen u internetsku sferu svog tima i protivničkih timova. Sve što vide, sve što komentiraju, sve što im se sviđa i sve do čega im je stalo jest sadržaj vezan uz sport, posebno onaj s kojim se ne slažu, ili suprotno: onaj koji ih pokreće.

Trenutak jasnog razmišljanja omogućio bi bilo kome da se probudi u ovoj stvarnosti, ali to obično znači trenutak daleko od ekrana. Trenutak u kojem nema straha, ljutnje ili ogorčenosti. Teško je doći do takvih trenutaka, kada smo doslovno ovisni o našim ekranima na vrlo stvaran, biokemijski način. Nalazimo se pod neurotičnom čarolijom algoritama. Stoga, udaljenost od samo sat vremena neće biti dovoljna. Čovjek se mora istinski povući.

Ne želim samo sjediti i hvaliti se kako sam uspio postići ovaj specifični trenutak jasnoće pored svih drugih. No, ozbiljno vjerujem kako je moje brisanje X-a bio važan i posve pozitivan korak, koji mi je omogućio da se u većoj mjeri odvojim od struja, koje dominiraju disidentskim prostorom.

Kada izađete iz algoritma i promatrate stvarni svijet (koji jest puno više nego samo algoritamski mjehurić), shvatite nešto: svijet se događao posvuda oko vas, a da vi niste to niti primijetili. Dok je vaš um fiksiran na zapaljivi incident udaljen 1000 kilometara,  normalan svakodnevni život se nastavlja pored toga. Ljudi još uvijek jedu vani, još uvijek idu u kupovinu, još uvijek šalju svoju djecu u školu, još uvijek izlaze u bar s prijateljima, još uvijek idu u crkvu, još uvijek gledaju filmove, i još uvijek idu na posao. Oh, ali to su sve normiji, što oni znaju? Možda ne baš puno. Ali, vjerojatno im je i bolje zbog toga.

Ne kažem kako nema ludila svuda oko nas. Čak i izvan mreže, teško ga je ignorirati. No, u isto vrijeme, situacija nije toliko  strašna kao što se čini na prvu, pogotovo ako netko ima i trunke povijesnog saznanja. Mislim, sjeća li se itko da su predsjednici SAD-a zapravo bili ubijani u prošlosti, te kako je bilo puno pokušaja ubojstva? Politička ubojstva stara su koliko i politika, pa je glupo prezentirati kako su pokušaji atentata na Trumpa posebni. Što se tiče vjerovanja u političko nasilje, ako je uopće vjerovati anketama, onda su republikanci ti koji najviše podržavaju potencijalno nasilje, a ne demokrati (opet, to ne biste niti znali čitajući disidentski sadržaj). Uključivanje SAD-a u ukrajinski rat, u usporedbi s njihovim sudjelovanjem u sukobima u posljednjih 30 godina, je podosta pitomo i manje skupo. To je samo gola činjenica. Potrošili smo oko 70 milijardi dolara za vojnu potporu Ukrajini. Konteksta radi, potrošili smo 1,5 bilijuna dolara, vodeći rat samo u Afganistanu. Ne kažem kako biste trebali podržati jedno ili drugo, ali nemojmo se pretvarati kako nas ukrajinski rat iscrpljuje, kada smo bacili trilijune dolara u pustinju uzalud.

Ukoliko vjerujete internetu, onda biste pomislili kako ljudi trče da se međusobno ubijaju na ulicama, kako će nuklearne bombe pasti svaki čas i kako je Amerika na rubu propasti. Ali, to jednostavno nije ono što srećemo u stvarnosti.

U stvarnosti, ljudi se snalaze kao i obično. Uragan je dobar primjer. Mnogi milijuni ljudi izgubili su struju, domove, imovinu i novac. Infrastruktura je uništena. Ipak, u mom kraju ljudi su odmah počeli pomagati jedni drugima u pronalaženju informacija i kako bi zaštitili jedni druge. Razgovarali su jedni s drugima kao ljudi, te zajednički podnose katastrofu. Nije bilo nasilja. Nije došlo do raspada društva. Ako išta, to je bio katalizator socijalizacije. Svi su međusobno razgovarali o oluji i kako je utjecala na njih. Jedan od lokalnih barova pozvao je ljude neka dođu napuniti svoje uređaje i razmijeniti svoje priče. U ovom trenutku, makar samo nakratko, nestale su ideološke barijere, zajedničko ljudsko iskustvo donijelo je tračak jedinstva u zraku. Hoće li potrajati? Vjerojatno ne. Ali, mislim kako to pokazuje da koliko god stvari bile loše, nisu svi ljudi zli ideološki pristaše, koji jedva čekaju da zgrabe priliku kako bi potaknuli svekoliki rat sa svojim sugrađanima.

Jesam li previše optimističan? Možda. Ipak, tijekom proteklih nekoliko mjeseci, počeo sam vjerovati kako su apokaliptična proročanstva, koja se plasiraju na internetu, samo jedna potpuna besmislica. Doista prolazimo kroz svjetsko-povijesne promjene u našoj kulturi i politici, ali činjenica jest kako Amerika neće propasti, kako Treći svjetski rat nije vjerojatan i kako  mi vjerojatno nećemo svjedočiti građanskom ratu.

Ako se ne slažete sa mnom, potaknuo bih vas da učinite samo jednu stvar, ukoliko to već niste: odvojite se mjesec ili dva od Twittera, od Substacka, od čitanja vijesti. Ako nakon tog vremena i dalje osjećate kao da smo na rubu potpunog uništenja, onda se jednostavno nećemo složiti. Međutim, pretpostavljam kako ćete u sebi primijetiti novootkriveni osjećaj smirenosti. Nećete izgubiti razum; naprotiv, postat će profinjeniji. Moći ćete razlučiti što je puko algoritamsko izazivanje straha – sadržaj koji je vođen vašim ideološkim strahom – a što je uistinu vrijedno brige.

Također ćete primijetiti kako ste sposobniji razmišljati, čak i ako ste manje skloni govoriti. Algoritam se temelji na bazičnoj, reakcionarnoj dispoziciji; najbolji mogući korisnik je onaj koji brzo čita, brzo komentira i mahnito prelazi s jedne stvari na drugu. Promatrate li "diskurs" u bilo kojem vremenskom razdoblju - primijetiti ćete koliko je kratak raspon pažnje kod ljudi i koliko su brzo spremni donositi brze prosudbe - čak i ako ne znaju cijelu priču, ili nisu odvojili vrijeme neka razmisle o tome što vide, ali i  o onome što stvarno vjeruju. Algoritam želi i treba vaš brz odgovor. Vi morate postupiti suprotno.

Sumnjam kako iza pojačane političke klime u našoj zemlji stoji, više od svega - Algoritam. Štoviše, za tu manjinu koja je hiper-uronjena u političku i ideološku retoriku na internetu, čini se kako je sve u puno gorem stanju nego što stvarno jest, i čitava njihova egzistencija je progutana tim problemom. 

Najbolji mogući postupak za vas i za društvo u cjelini jest pobuna protiv algoritma. Kada bi više ljudi počelo napuštati svoje feedove i provoditi više vremena u interakciji sa svijetom oko sebe - a ne sa svijetom koji je algoritam oblikovao za njih -  pretpostavljam kako bismo primijetili radikalnu promjenu u kulturnoj klimi. Hoće li se to stvarno dogoditi? Vjerojatno ne. Ovisnost je teško pobijediti. Ali, to nije razlog da vi to ne probate. 

Hvala na čitanju. 

BY: A Forest Rebel; 28.09. 2024.