Zločini u Nürnbergu

Studenti filozofije, smjera komunikacija i povijesti ulaze u bar u kampusu. Predstojnik filozofije naručuje tri burbona i pita magistra komunikacija zašto je odabrao komunikacije. “Želim biti u mogućnosti učinkovito komunicirati s drugima. Vjerujem da učinkovita komunikacija ograničava sukobe i...” Student filozofije ga prekine postavljajući isto pitanje preddiplomcu povijesti. "Vjerujem kako ništa nije važnije od povijesti, jer ako ne naučimo svoju povijest, onda smo osuđeni na..." Prije nego što je uspio završiti, student filozofije okreće se barmenu i kaže: "Neka bude tri dupla." Barmen poseže za bocom da im natoči piće i pita: "Koji je vaš glavni predmet?" Student filozofije gleda ostalu trojicu, i kaže: "Psihologija."

Ne biste to shvatili.

(Arthur Fleck)

Ponovo gnječenje sive tvari

Poziv za Nürnberg 2 bio je u modi posljednjih nekoliko godina. Izraz je često danima bio popularan na društvenim mrežama. Nažalost, pozive za drugi dio uputilo je temeljito programirano, povijesno ispranog mozga zapadno stanovništvo, koje koristi softver za javno školovanje - zaražen holivudskim zlonamjernim softverom.

Vaš skromni pahuljasti Ram pisar (mozak koji još uvijek pokreće softver Commodore) pozvao je na drugi Nürnberg, početkom 2022. godine, prije namjenske operacije otklanjanja pogrešaka, koja je zahtijevala kopanje po povijesnim knjigama objavljenim prije 1990-ih godina. Laži u proteklih dvadeset godina, posebno u proteklih pet, potaknule su radoznalu turu koja je potaknula pitanje: "Jesu li upravo počeli lagati o svemu prije dvadeset godina?"

Potraga je uvijek rezultirala nekom verzijom: "Ne prije dvadeset godina, nego vjerojatnije prije dvije tisuće godina."

Ali, ostavimo klasičnu i ranu civilizacijsku povijest za neki drugi put i zadržimo se na prošlom stoljeću, posebice na najznačajnijem povijesnom događaju – ratu koji još uvijek dovodi do žustrih rasprava oko djelovanja “naše strane”, te moralnih i etičkih nedosljednosti kojima se opravdavaju užasna djela protiv civilnog stanovništva i nenaoružanih boraca u poslijeratnim godinama, kršenje Ženevskih konvencija, dok se ismijava svaki drugi sudski proces u Nürnbergu.

Neću braniti Njemačku. Ja preuzimam obranu istine. Ne znam postoji li istina, a mnogi su ljudi iznijeli argumente da mi dokažu da ne postoji. Ali znam da laži postoje. Znam da postoji sustavno iskrivljavanje činjenica. Živjeli smo tri godine s falsificiranjem povijesti. Ovo krivotvorenje je vješto. Uključuje fantazije temeljene na zavjeri izmišljenih fantazija. …ja, ja glupo vjerujem u istinu. Čak vjerujem kako na kraju trijumfira nad svima.

(Maurice Bardèche; 1948. godine)

“Prošlost je izbrisana, brisanje je zaboravljeno.”

Devedesete su bile razdoblje transformacije za informacijske i komunikacijske industrije. Američki Zakon o telekomunikacijama iz 1996. godine je monopolizirao radijski i televizijski eter, ostavljajući samo pet korporativnih konglomerata koji kontroliraju sve informacije, od kraja stoljeća.

Otprilike u to vrijeme, izdavački monopoli na engleskom jeziku u New Yorku i Londonu su počeli stavljati na crnu listu sve rukopise, ili autore (mislim na Davida Irvinga), koji su razotkrivali prevladavajuću propagandu i kriminalno zataškavanje savezničkog ponašanja tijekom Drugog svjetskog rata, dok su otkrivali kako su određene grozote bile astronomski napuhane - činjenica koju su kasnije razotkrili, hrabrim upitima, hrabri pojedinci, nakon pada Sovjetskog Saveza. I prije toga vremena mnogi su autori, povjesničari, akademici i javne osobe bili zatvoreni diljem Europe, jer su se usudili postaviti bilo kakva pitanja o službenoj priči o događajima.

Ponovno razmatranje vremenske crte povijesnog revizionizma, oko zločina iz Drugog svjetskog rata, iscrpljujući je pothvat i vrijedan je podužeg posta. (Pogledajte u međuvremenu serijal American Pravda od The Unz Review; link dolje). Moglo bi se tvrditi kako je revizionizam počeo odmah protiv istine, dok revizionisti "zavjera" traže istinu koju su pravi revizionisti zakopali.

https://www.unz.com/runz/american-pravda-holocaust-denial/

Za one koji vjeruju kako su nacionalna lojalnost i ideologija irelevantni u službi istine, ključan je pothvat ponovno se osvrnuti na revidirani revizionizam. Općenito, potrebno je kopati po najiskrenijim i najtočnijim prikazima događaja. Oni se najčešće proizvode kada su sjećanja još svježa, svjedoci iz prve ruke još živi, ​​a državna ili plemenska propaganda, kao i mitovi i izmišljena zvjerstva, tek trebaju procvjetati i uhvatiti korijenje u javnoj svijesti. Knjige koje predstavljaju te idealne uvjete za istinu objavljene su u prvim desetljećima nakon rata. Tada počinju i prve crne liste i zabrane knjiga.

Jedan se francuski autor posebno usudio razotkriti zločine poslijeratne savezničke okupacije Europe 1948. godine, u knjizi "Nürnberg ili Obećana zemlja", prije nego što su laži zacementirane kao istine. Bio je prvi 'istinoljubiv' (njegove vlastite riječi za opisivanje onoga do čega mu je bilo najviše stalo) koji je razotkrio lažna suđenja u Nürnbergu, zločine saveznika uključujući Francusku, i zvjersku propagandu oko "istrebljenja Židova" koja se pripisuje nacistima još uvijek - zločin koji se do danas dovodi u pitanje u 19 europskih zemalja.

Stranica Wikipravde Mauricea Bardèchea glasi onako kako biste očekivali od nekoga tko je radio kao profesor pod njemačkom okupacijom i bio pristaša Francisca Franca, koji je koautor knjige o španjolskom građanskom ratu, koji je osnivač “revizionističke škole” u poslije-ratnim godinama.

Jedna od apsurdnih optužbi koje je Francuska iznijela na suđenjima u Nürnbergu, i drugim suđenjima, bila jest kako su Nijemci pokušali istrijebiti Francuze, ili kako su imali "volju istrijebiti Francuze". Bardèche razotkriva ovaj apsurd koristeći se logikom, razumom i činjenicama. Njegov bijes zbog ove tvrdnje, i drugih laži, koje je proizvela francuska vlada, počiva na činjenici kako bi to omogućilo budućem njemačkom povjesničaru neka pokaže kako je Francuska lagala, time kaljajući svoju naciju i sve Francuze.

Fotografija Pariza za vrijeme okupacije kada su Nijemci “pokušali istrijebiti Francuze”:

Fotografija današnjeg Pariza gdje stotine tisuća muških okupatora kampira na njegovim trgovima i u gradskoj vijećnici. Dužnosnici ih pokušavaju "potaknuti da odu", prije Olimpijskih igara u kolovozu, kako bi se Pariz svijetu pokazao uglednim:

Bardèche piše:

"Budućnost nam se obećava, i to čini osuđujući prošlost. I u ovu budućnost želimo jasno vidjeti. Željeli bismo se izravno osvrnuti na ta načela. Jer, mi već predviđamo kako se ova nova etika odnosi na čudan svemir, svemir s nečim bolesnim u sebi, elastični svemir u kojem naše oči više ne prepoznaju stvari."

Bardèche je predvidio budućnost kojom će vladati međunarodna ekonomska elita, koja potkopava nacije, demonizira nacionalizam i građanski ponos u nacionalnosti, bez ikakvih jamstava ili poštivanja prava, te političke provedbe zakona protiv prijestupnika koji se ne slažu s ovim sustavom, ili se čak usuđuju suprotstaviti tome. Čini se kako ovdje predviđa naš liberalno-demokratski i neoliberalni "poredak temeljen na pravilima", s usponom Europske unije i njezinih pomodnih ortodoksija, ukorijenjenih u globalizmu, kozmopolitizmu i "demokratskom socijalizmu" - koji nacionaliste označava kao "ekstremne desničarske", heretike i "fašiste". Kanada, Australija i Sjedinjene Države također su čvrsto ukopane na ovom brodu koji tone, baš kao onaj koji je Bardèche predvidio.

Što se tiče "holokausta", izraza koji se još nije koristio za opisivanje navodnih njemačkih "logora za istrebljenje" Židova, Bardèche ih ne poriče, on zahtijeva dokaze bilo koje vrste neka dokažu njihovo postojanje - kako bi objasnio te brojke. On je vrlo dobro znao  kako rat proizvodi pretjerivanja i mitove od strane pobjednika, kako bi se prekrasnima prikazali kao pravednici, ili osloboditelji.

U svakom sukobu postaje nužno prije, tijekom i nakon rata, neprijatelje slikati na najmračniji mogući način - kako bi svi zločini koje su počinili pobjednici izgledali opravdani. Na ovoj fronti, saveznici su pretjerali u isporuci, nakon Drugog svjetskog rata.

U prethodnim godinama, prije svakog sukoba, bitno je proizvesti pristanak stanovništva, koje će poslati svoje mladiće na klanje. Stvaranje sukoba poticanjem nacionalnog žara oko "zla" željnih neprijatelja zahtijeva velike priče o "zlim" radnjama, uključujući ratne zločine, etničku i rasnu mržnju; povijesno je potrebno krvi željnih trideset ljudi s ludim vođom koji ima ambicije osvojiti susjede , porobljavati, podjarmljivati ​​i istrijebljivati ​​nevine svim sredstvima koja su mu na raspolaganju.

Pobjednici imaju monopol nad informacijama i mogu ispričati priču o sukobu kako god žele, često uz potpuno zanemarivanje istine. Posao povjesničara jest da budu neemotivni, i nepokolebljivo objektivni, dok pročešljavaju izvještaje iz prve ruke, primarne izvore, službene dokumente i arhive kako bi istina izašla na vidjelo. To im je jedina dužnost.

Kada se povjesničari ignoriraju, ili u slučaju najkompetentnijeg i nekoć najuglednijeg povjesničara Drugog svjetskog rata – Davida Irvinga – budu ocrnjeni, stavljeni na crnu listu, uhićeni i zatvoreni zbog izvještavanja iz izvora iz prve ruke, tada se ti mitovi i laži šire, dok se mase grizu za jezike u strahu od odmazde, jer se usuđuju bilo što dovesti u pitanje. Javne škole, zabava, popularna kultura, dokumentaristi, akademici i vlade apsorbiraju te laži kao istine, te se prošlost briše.

Kao i David Irving nakon njega, Bardèche je bio zatvoren godinu dana i kažnjen s 50.000 franaka. Primjerci njegove knjige, koji su bili u optjecaju - prikupljeni su i spaljeni, zabranjeno je objavljivanje i do danas je knjiga zabranjena u Francuskoj.

Laži su zacementirane u zakonu; dok će 75 godina kasnije njihovo propitivanje rezultirati istom sudbinom koja je zadesila Irvinga,  Mauricea Bardèchea, Freda Leuchtera i mnoge druge, koji su jednostavno željeli saznati istinu i podijeliti s drugima ono što su naučili - ne zbog političkih razloga ili "antisemitizma", već zato što su svi htjeli živjeti u svijetu - u kojem je istina iznad svega.

Prvi iz ove skupine, Paul Rassinier, profesor povijesti s dvadeset i dvije godine i urednik časopisa otpora Četvrta republika, bio je zarobljenik u Buchenwaldu tijekom posljednje godine rata, kada je "istrebljenje" trebalo biti u velikom zamahu. Nakon rata objavio je svoj prikaz ovog poznatog njemačkog koncentracijskog logora, osuđujući komunističke zatvorenike koji su upravljali logorom  mnogo gore od SS-ovaca, koji su samo “pazili na vlastitu kožu”. Nakon obilaska Dachaua i Mauthausena nakon rata, intervjuiranja bezbrojnih svjedoka s benignim ili kontradiktornim svjedočenjima, te otkrivanja inženjerskih i tehnoloških nemogućnosti, počeo je preispitivati ​​službene priče o "masovnom istrebljenju", korištenjem "plinskih komora" i "krematorija".

Njegova prva poslijeratna knjiga o vremenu koje je proveo u Buchenwaldu i bijegu iz vlaka sa zatvorenicima, donijela mu je hvalospjeve kritičara u Francuskoj. Ali, njegova druga knjiga "Uliksova laž", gdje se usudio dovesti u pitanje službene narative o istrebljenju, zaradila mu je etiketu poput "fašista"; dok kasnije i kao "oca poricanja holokausta". Suđeno mu je zbog te knjige 1953. godine, i proveo je dvije godine braneći svoj ugled, prije nego što je na kraju oslobođen.

Suočen s teškim kritikama vlastite stranke, socijalističke stranke u Francuskoj - koja ga je na kraju izbacila, nastavio je tragati za istinom. Dok je vlada zapadne Njemačke razotkrivala lažna suđenja njemačkim časnicima širom Njemačke, zabranjeno mu je prisustvovati suđenjima u Frankfurtu (1963.-1965.), protiv nacističkih časnika i vojnika koji su bili stacionirani u Auschwitzu.

Tvrdio je kako su kontinuirana suđenja za ratne zločine dio cionističke i komunističke strategije podjele i demoralizacije Europe. Rassinier je citirao cionističku knjigu "L'Etat d'Israel" (1930.) Kadmija Cohena - kako bi ustvrdio kako su se cionističke i židovske organizacije urotile kako bi iskoristili nacističke zločine zbog iznude novca za financiranje sebe i Države Izrael. Godine 1964., s "Dramom europskih Židova", Rassinier (nekoć zatvorenik u Buchenwaldu, u posljednjoj godini rata), zaključio je - mnogo prije nego što je David Irving mukotrpno pregledao presretnute podatke britanske obavještajne službe o Auschwitzu, bez ijednog spominjanja zločina - kako nikada nije bilo politika istrebljenja od strane nacističke Njemačke.

Rassinierove su knjige s vremenom prevedene na engleski, a najpoznatija je objavljena tek 1977. godine, pod naslovom "Razotkrivanje mita o genocidu". U to je vrijeme industrija holokausta bila uvelike razvijena sa svojim dobro pozicioniranim vratarima; koji su kontrolirali popularne medije, javno obrazovanje i holivudsku kinematografiju, osiguravajući neka laži postanu istinom; te da prošlost bude izbrisana, a brisanje jest zaboravljeno.

U Njemačkoj nakon 1945. godine su postojale milijuni biografija, ali nije bilo povijesti. Kada je nacija bila prepolovljena, njezina je povijest bila fragmentirana političkim podjelama, cenzurom, zataškavanjem, kao i strahom od kritiziranja SAD-a i Francuske. O toj temi se nije stvorilo inteligentno javno mnijenje, jer je slobodno izražavanje bilo zabranjeno. Okupacija Njemačke rezultirala je okupiranim mentalitetom, koji je pokušavao razum podvrgnuti nerazumnoj disciplini.

(James Bacque; "Ostali gubici: Istraga o masovnim smrtima njemačkih ratnih zarobljenika nakon Drugog svjetskog rata")

Revanš

U ljudskoj je prirodi tražiti osvetu, ali osveta koja odražava zlodjela optuženih potkopava vagu pravde, tako da jedno čudovište prenosi svoje monstruoznosti na svoje neprijatelje. Posljednje preostalo čudovište dobiva nagradu ponovno napisati povijest, pokriti svoje zločina, te opravdati svoje odmazde kao "poštene" i "pravedne"; sve kako bi se "spriječili budući zločini".

Pobijeđeni uvijek moraju “naučiti lekciju” od pobjednika.

Ništa od ove ružnoće i licemjerja rata, oblikovanja stavova osvajanja ili oslobođenja, nije moguće bez učinkovite propagande koja okupira umove ljudi oko ujedinjujućeg cilja. Službeni povjesničari ne prestaju podsjećati svijet na nacističkog ministra propagande Josepha Goebbelsa i njegove psihološke kampanje protiv njemačkog naroda, ali zanimljivo je kako nikada ne govore o njegovim britanskim i američkim dvojnicima.

Prije nego što je američka vlada počela fluorizirati pitku vodu i pastu za zube (po nalogu zubara plaćenih od strane Alcoa Steel Inc.,  koji su trebali negdje odložiti svojih tisuće tona otrova natrijevog fluorida, nusproizvoda proizvodnje čelika), kako bi kalcificirali pinealne žlijezde i duhovno uništili Amerikance, ljudi su bili tvrdoglavi izolacionisti. Prije oba svjetska rata, Amerikanci nisu htjeli imati ništa sa sukobima europskih kraljevstava, ili nacija. 1939. godine, Amerikanci su bili s faktorom gotovo devet od deset:  definitivno Amerika na prvom mjestu.

Stvari su se morale promijeniti, ali umovi se ne mijenjaju sami od sebe. Psihološke operacije započele su ozbiljnim korištenjem propagande zvjerstava, za proizvodnju pristanka na sukob, na isti način kako se to i danas radi. Britanci su imali svoju verziju Goebbelsa u Lordu Robertu Vansittartu. U nizu radijskih emisija, Vansittart je iznosio histeričnu paranoju oko “njemačkog zla i pokvarenosti”, tvrdeći kako povijesno ukorijenjeni zločini dosežu više od dvije tisuće godina. Rooseveltu se privatno svidjela njegova propaganda koja raspiruje mržnju, te je zamolio šefa OSS-a, Williama Donovana, neka ih ponono emitira na američkom radiju.

Otprilike u isto vrijeme, Theodore N. Kaufman je objavio "Germany Must Perish!"; zagovarajući prisilnu sterilizaciju njemačkog naroda, kako bi se postigao “mir u svijetu”. Knjigu su nacisti koristili kao obrnutu propagandu, te kako bi pokazali da židovski narod kuje urotu protiv njih, što je kao što svi znamo - potpuno lažna antisemitska propaganda (khm, khm).

24. ožujka 1933. godine

Nijedna propagandna kampanja nije potpuna bez male pomoći Hollywooda. Rooseveltov savjetnik, Henry Morgenthau, osnovao je kvazi-vladinu agenciju, pod nazivom Writers’ War Board, gdje je filmski redatelj Rex Stout, autor popularnih detektivskih romana, ručno birao druge pisce senzacionalističke popularne fikcije neka pridonesu Odboru.

Propagandni ogranak OSS-a, Ured za ratne informacije, blisko je surađivao s Odborom, na objavljivanju članaka u kojima se tvrdilo kako su četiri generacije njemačkih vođa bile vođene "obožavanjem sile kao jedinog arbitra, i prevarom kao vrhunskom tehnikom u ljudskim poslovima." Prema WWB-u, bilo je potrebno da Amerikanci mrze Nijemce, kako bi "uspostavili svijet na temelju mira".

Urednik tjednika New Yorker bio je Clifton Fadiman, koji je služio kao Stoutova desna ruka u objavljivanju paranoičnih zabluda o njemačkoj prijetnji. Fadiman je izjavio kako postoji “samo jedan način da Nijemci razumiju, a to je da ih se ubije, a čak i tada mislim kako oni ne razumiju.”

WWB je savjetovao radijske postaje o propagandnim programima, te je počeo regrutirati urednike i kolumniste iz drugih popularnih časopisa neka izvršavaju njihove naloge. U isto vrijeme promoviraju knjigu pod naslovom "Je li Njemačka neizlječiva?", napisanu od strane "uglednog psihijatra" tog vremena. Gurnuli su i pisca Louisa Nizera, sa drugom knjigom: "Što učiniti s Njemačkom" na iste radijske programe. On je zagovarao suđenje i vješanje stotina tisuća Nijemaca, dok bi ostale porobili u “radne bataljunime”; no, dodatno je tvrdio kako to ipak neće biti dovoljno da izliječi njemačku "žudnju za ratom". Jedan od najpopularnijih emitera koji je gurao Odborovu frazu "Mrzite Njemačku" bio je Walter Winchell (rođen kao Isadore Lipschitz), koji je milijunima slušatelja rekao kako je Njemačka poput zmije, a "čegrtuša ne zaslužuje drugu priliku".

Britanski propagandni poster, 1940. godina

Kad nema stvarne izravne fizičke prijetnje domovini, dobra propagandna kampanja je izmišlja. U ovom slučaju, britanska je  obavještajna služba krivotvorila dokumente kako bi uvjerila Amerikance u neposrednu nacističku prijetnju, u Južnoj Americi.

Britanci su željeli stvoriti narativ kako nacisti dobivaju uporište u Južnoj Americi, te da imaju planove za invaziju na Sjedinjene Države. Britanske vlasti uhitile su južnoameričke diplomate. Jedno je jadno kopile navodno privedeno s "tajnim dokumentima", gdje se pokazuju kolumbijske veze s nacistima; sve kako bi se ojačala iluzija o nacističkoj infiltraciji u zemlje Južne Amerike, što je dodatno potaknulo američke strahove. Takve prijetnje nisu nikada postojale.

"Nismo bili 'zli' poput nacista"

Ženevske konvencije uvijek su bile podložne tumačenju, i primjenjene su samo na one na koje su ih pobjednici odlučili primjeniti. Obzirom na akcije Saveznika protiv civila tijekom sukoba, uključujući bombardiranje Dresdena, Hamburga, Berlina, Kölna, Frankfurta, Leipziga, Münchena, Nürnberga, Stuttgarta, Kassela, Würzburga, Darmstadta, Bremena, Hannovera, Essena i Duisburga - saveznici su imali standard prema kojem će se uvijek ispričati, prema svojim napisanim standardima.

Prva Ženevska konvencija potpisana je 1864. godine, te je, u glavnim crtama, opisala postupanje s ratnim zarobljenicima. Razmišljanje je išlo u smjeru kako će kraljevstva, koja su potpisala konvenciju jamčiti zaštitu za svoje topovsko meso, osiguravajući da se obvezna novačenja topovskog mesa nastave; kao i to da se mladi vojnici neće organizirati protiv svog plemstva, i njihovih snova o osvajanju još nekoliko metara zemlje. Opća ideja je bila kako će se prema ranjenicima postupati nepristrano i pošteno, a onima koji se predaju zajamčena je zaštita.

U članku 12. navedeno je kako se “...s ranjenim i bolesnim vojnicima, koji su izvan bitke treba postupati humano, a posebno ne smiju biti ubijeni, ozlijeđeni, mučeni, ili podvrgnuti biološkim eksperimentima.”

Nema spomena o biološkim eksperimentima na civilima u mirnodopsko vrijeme.

Nürnberški procesi, koji su započeli u studenom 1945. i završili 1946. godine, često se prikazuju kao oličenje poslijeratne pravde. Kao i kod većine povijesti koju su ispisali pobjednici u prikrivanju istine, suđenja su bila spoj nepravde, manipulacije svjedocima, zastrašivanja, prijetnji, maltretiranja i mučenja; održano u atmosferi koja je izgledala više predisponirana za osvetu, nego za nepristranu pravdu.

Suprotno uvriježenom mišljenju, poslijeratna suđenja njemačkim časnicima nisu bila jedinstven događaj održan u Nürnbergu. U ovom su gradu održana samo revijalna suđenja sa glavnim likovima - Sjedinjenim Državama i IMT-om (Međunarodno vojno suđenje 21-og nacističkog vođe). Nasuprot tome, Sovjeti su održali svoja suđenja, bez javnog zapisa (pogubljenja po kratkom postupku, ili Gulazi?). Britanci su održali svoja suđenja u Hamburgu, Luneburgu i Italiji, između 1945. i 1949. godine. Francuska je odgodila suđenja njemačkim generalima (1951.) i vojnicima zbog masakra u Oradouru (1958.), iako su potonji svi na kraju pomilovani. Suđenja u američkoj krnjoj državi zapadnoj Njemačkoj su nastavljena u desetak velikih gradova diljem zemlje, od 1950. do kasnih 1970-ih godina.

Od tisuća optuženih tijekom tih desetljeća, samo je 21 nacistički vođa odabran za IMT, uz puno toga što David Irving naziva "trgovanjem" nacističkim pojedincima, koji se odvija iza kulisa među saveznicima koji traže svoju verziju pravde, privatno ili javno. Stotinama nacističkih i SS časnika dopušteno je pobjeći iz Njemačke, preko pacovskih linija kroz Italiju, uz pomoć OSS-a (preteče CIA-e), Vatikana, i prijateljskih nacija poput Argentine. Američka operacija Spajalica poslala je stotine obavještajnih časnika u Njemačku. ustrojenih poput vojnih divizija, neka pronađu i regrutiraju nacističke znanstvenike, inženjere, fizičare. ili bilo koga drugoga od vojno strateške važnosti. Američko ratno ministarstvo je nakon sukoba zaposlilo više nacista nego što im je suđeno u Nürnbergu, u odnosu sedam-pet.

Dok su održavali ogledna suđenja, dok se trgovalo njeamčkim časnicima između saveznika, dok se krijumčarilo odabrane nacističke znanstvenike i inženjere kroz operaciju Spajalica u SAD - preostali njemački ratni zarobljenici držani su u raznim logorima, kojima su upravljale podijeljene savezničke zone. Sjedinjene Države imale su više od 200 logora u svojoj zoni, iako je Francuska preuzela nekoliko njih nakon 1945. godine; dok je oko 1600 logora za zarobljenike bilo raštrkano po francuskom teritoriju kojim su nekoć upravljali Amerikanci, prije nego što su također predani Francuzima. Francuski svjedoci u nekoliko logora gledali su kako Amerikanci pljačkaju zalihe iz logorskih bolnica prije odlaska, uzimajući generatore, lijekove i obroke hrane, često ostavljajući Francuze bez ičega čime bi upravljali zatvorenicima, ili za same Francuze. 

Prema bombastičnoj knjizi "Drugi gubici", Jamesa Bacquea, iz 1989. godine, uvjeti u logorima bili su teški. Hrana je bila uskraćena, te se procjenjuje kako je od ljeta 1945. do 1948. godine, milijun njemačkih ratnih zarobljenika nestalo zbog gladi i bolesti, dok su bili u rukama istaknutog američkog generala i budućeg predsjednika, Dwighta Eisenhowera. Pod užasnim neuspjehom zvanim Morgenthauov plan, preteča "denacifikacije" - dobrotvornijeg i pragmatičnijeg Marshallova plana - na dnevnom redu je bila osveta, kroz patnju, izgladnjivanje i smrt.

"U Francuskoj je, u siječnju 1946. godine, nešto više od pola milijuna muškaraca nominalno radilo za vojsku, ili civilno gospodarstvo. Većina njih, nedovoljno uhranjeni, loše odjeveni, slabi, radili su daleko manje od normalne učinkovitosti. Još 124.000 njih je bilo  toliko bolesno da nisu mogli raditi. Kad je 600 umirućih muškaraca ispalo iz vlaka u Bugloseu, blizu Bordeauxa, u ljeto 1945. godine, pred šokiranim stanovništvom sela, 87 muškaraca bilo je u toliko lošem stanju da ih je dva kilometra dugog pješačenja do logora ubilo."

Prema svjedočenju preživjelog njemačkog zarobljenika, po imenu Hanz T., koji je napustio Bad Kreutznach u dobi od 18 godina, što znači kako mu je bilo 12 godina kada je sukob počeo, prebačen je s drugim mladim njemačkim zarobljenicima u Francusku, još uvijek u kratkim hlačama i bos, nakon što je otet iz bolničke sobe za oporavak:

"Imao sam samo jednu osobnu iskaznicu, na kojoj je bio moj datum rođenja, 1927. godina. Mislio sam kako bi me mogli pustiti ako vide kako imam samo 16 godina, pa sam promijenio sedam u devet, ali nije bilo razlike.

Zavladala je prava nestašica hrane. Kad je stigao grašak, podijelili su ga i nakon što su ga podijelili nešto je još ostalo. Svi su brojali i ako smo imali po šest, onda bismo čekali da dobijemo šest i pol.

Hrane je bilo toliko malo da su ljudi obično bili bolesni, a kad bi se razbolio, odveli su te u bolnicu. Kad su ljudi odvedeni u bolnicu, nikada ih niste vidjeli da su se vratili. Od stotinu tisuća zatvorenika u Rennesu, sigurno je dobar postotak onih koji su umrli, što bi činilo priličan broj. Ali, nikad nisam uspio pronaći groblje. Nikad nismo vidjeli Crveni križ, nitko nas nije došao pregledati. Tek nakon dvije godine, donijeti nam deke. Tada su prvi put i došli, 1947. godine."

Između 1945. i 1948. godine, između 165.000-315.000 njemačkih ratnih zarobljenika je umrlo u francuskom zarobljeništvu, a to nije bilo najgore što su Saveznici mogli učiniti. Postoje beskonačne priče o francuskim poljoprivrednicima i civilima koji pomažu njemačkim zarobljenicima s krumpirom, mlijekom, povrćem i voćem; pa čak i francuskim stražarima koji su donosili hranu od kuće za izgladnjele Nijemce, od kojih su mnogi bili tek tinejdžeri.

Stopa smrtnosti u francuskim logorima bila je u prosjeku oko jedne trećine, dok je u britanskim i kanadskim logorima, u kojima su držani njemački ratni zarobljenici, stopa bila samo neznatno niža, u godinama nakon rata. Zatvorenici su gladovali veći dio 1945. godine, često su prošli tjedni između obroka. Liječnici i bolnice su imali bolje osoblje u logorima, u tim zonama; te su neki Nijemci primali liječenje, koje im je spasilo živote. Nijemci u ovoj zoni sjećaju se kako su se "The Tommies" odnosili prema njima "kao prema drugovima", daleko bolje od Amerikanaca ili Francuza - ali, to nije uvijek bilo u skladu s Ženevskim konvencijama, pa su  gladovanje i bolesti još uvijek su harali, godinama nakon rata.

Američki logori bili su daleko najgori, s Morgenthauovim planom odmazde su njemački zatvorenici izgladnjivani; nisu im bile osigurane niti skloništa, niti deke. Sve je to bilo skriveno pod mitom o "svjetskoj nestašici hrane", koja je proglašena u to vrijeme, unatoč tome što to nije utjecalo na kanadske i britanske kampove.

Stopa smrtnosti u američkom logoru u Reinbergu bila je 40% u godini nakon rata, a mnogi su zatvorenici umirali u blatnim rupama koje su bili prisiljeni kopati za svoje sklonište. Ograda oko kampa protezala se devet kilometara. Zatvorenici bi bacali kamenje preko ograde civilima u prolazu s natpisima ugljenom omotanim oko kamenja ispisanim na platnu ili pamuku moleći za krumpir, sol, pa čak i vodu. Za razliku od zatvorenika u britanskim i kanadskim logorima, američkim ratnim zarobljenicima nije bila dopuštena pošta, šatori, ležajevi, ili dnevni obrok. Amerikanci (i Francuzi) su lagali o stopi smrtnosti zatvorenika, umanjujući je Međunarodnom Crvenom križu i njemačkim gradskim dužnosnicima (sada “denacificiranim” javnim službenicima) - u odnosima 30 puta manje!

U roku od nekoliko godina sumnjati u Mali broj postalo je implicitna izdaja, jer je svaki dobar Nijemac koji je sumnjao u Amerikance, postao ipso facto neprijatelj obiju država. Dakle, Amerikancima je zapravo oprošteno, nikada nisu niti optuženi.

General koji je dobro poznavao Eisenhowera napisao je 1945. godine kako je Eisenhower koristio "praktički gestapovske metode" protiv Nijemaca. Taj general je svojoj supruzi napisao kako su Nijemci jedini pošteni ljudi u Europi, te da “uništavamo jedinu polumodernu državu u Europi, kako bi je Rusija mogla cijelu progutati”.

Zvao se George S. Patton.

Unatoč svim svojim predrasudama, Patton je u visokoj mjeri predstavljao čast vojske i osnovnu velikodušnost američkog naroda. To je vrlo jasno rekao u odgovoru na pitanje koje mu je postavljeno: "U svim tim razgovorima [s vojnicima] naglašavao sam nužnost ispravnog postupanja s ratnim zarobljenicima, kako u pogledu njihovih života, tako i imovine. Moja je uobičajena izjava bila ... 'Ubijte sve Nijemce koje možete, ali nemojte ih staviti uza zid i ubijati ih dok se još bore, s njim treba postupati točno u skladu s Pravilima zemlje Ratovanja, i baš kao što biste se nadali kako će vas tretirati ako biste bili dovoljno glupi da se predate, Amerikanci ne udaraju ljude u zube nakon što su pali."

Patton je otvoreno osuđivao Eisenhowerovu antinjemačku politiku. Ubrzo potom i njega su ubili.

Nürnberg je bio fantastično skrnavljenje ideala zapadne civilizacije i užasno neostvarenje pravde... zlouporaba dokaza za opake ciljeve, a sve će to jednog dana biti razotkriveno kao šokantna travestija visokih pravnih i moralnih načela.

(Henry M. Adams, profesor povijesti, Sveučilište Kalifornija)

Posljednja bitka

Još su 1943. godine anglosferski saveznici pokrenuli raspravu o tome što učiniti s njemačkim časnicima. Churchill je želio pogubljenja po kratkom postupku bez suđenja, te je pokušao izmanevrirati FDR-a prema istoj poziciji koju je držao privatno, ali ne i javno. Ova se perspektiva temeljila na želji da se izbjegnu složenosti i potencijalne neugodnosti prilikom javnog suđenja, koje bi moglo otkriti nezgodne istine, uključujući Churchillove sponzore (koji su godinama brinuli kako bi njegovih pet slugu i vlastelinstvo bili plaćeni od plaće zastupnika), u Svjetskoj cionističkoj organizaciji.

Godine 1944., tijekom Druge konferencije u Quebecu, Churchill je sastavio prijedlog, koji se ponekad naziva i popisom za "streljanja na licu mjesta", koji je zagovarao momentalno pogubljenje vrhunskih njemačkih ličnosti nakon njihove identifikacije i hvatanja;  nešto što su mladi studenti zapadne povijesti više vjerojatno povezivati ​​sa "zlim nacističkim ponašanjem", a ne saveznicima koje su, ispranih mozgova, poštovali. FDR se u početku složio s prijedlogom, ali je sljedeće godine njegov nasljednik Truman odlučio biti protiv prijedloga pogubljenja po kratkom postupku, te je podržao ideju službenog suđenja.

Prema Davidu Irvingu, u govoru na turneji prilikom promocije knjige "Nürnberg: Posljednja bitka":

"Truman (veliki slobodni zidar, baš poput svog prethodnika), suočavajući se s ruševinama poslijeratne Europe i zastrašujućim zadatkom ponovne izgradnje, na način koji je njegovom novom carstvu dao prednost nad Sovjetima, odlučio je kako (možda) strijeljanje ljudi bez suđenja nije najbolji način za stijecanje sjajne, nove supermoći u savezničkom bloku. Nürnberg je bio prilika za Saveznike neka se naslikaju, kao što to čine svi pobjednici - pravedni i razboriti osloboditelji, koji su osvijetlili mračna djela nacista svjetlom pravne etike, te su pritom osigurali da postupci budu dovoljno čvrsto isplanirani, kako bi zadržali podalje mračno ponašanje Saveznika od bilo kakvog pogleda.

Dakle, prije prvih suđenja u Nürnbergu, Britanci i Amerikanci su raditi na njihovom namještanju, kako bi sve na kraju ličilo samo na ogledna suđenja. Uspostava Londonske povelje u kolovozu 1945. godine, koja je definirala nadležnost i zakone prema kojima će se Nürnberški proces odvijati, proglasila je radnje kaznenim post-factum, čineći suđenja klasičnim slučajem ex post facto prava. To je značilo kako je optuženicima suđeno prema zakonima koji nisu bili na snazi ​​u vrijeme kada su počinjeni njihovi navodni zločini — oštro kršenje načela zakonitosti definiranog maksimom "nullum crimen, nulla poena sine lege" (nema zločina, nema kazne prema  zakonu).

Osim toga, Povelja je izričito uklonila obrane koje su inače dostupne u kaznenim suđenjima, kao što je argument tu quoque (i vi), koji bi mogao omogućiti optuženicima neka tvrde kako su i tužiteljstva sudjelovala u sličnim radnjama, što su Saveznici definitivno radili; od bombardiranje Dresdena i desetaka drugih civilno naseljenih gradova bez strateških vojnih ciljeva, što je rezultiralo smrtnim ishodima za gotovo pola milijuna njemačkih civila. Sprječavanje argumenta tu quoque osiguralo je to da saveznička zvjerstva neće biti prihvatljiva kao obrana, niti da će ikada biti pokrenuta na sudu. To je bio strateški značaj, jer je ograničio svaku raspravu o ratnom ponašanju Saveznika, osiguravajući neka fokus ostane isključivo na akcijama sila Osovine.

Uklanjanje tu quoque, također, je bila pogodnost koja je brisala otvoreno licemjerje Britanije i Francuske, koje su objavile rat Njemačkoj kada je Hitler napao Poljsku sa zapada, dok su potpuno ignorirale Staljinov pakt s Nijemcima da se Poljska podijeli istovremeno s istoka. Ako je Poljska bila "zabranjena" za Britance i Francuze, u skladu s tragedijom koja je bila Versajski ugovor, zašto je Staljinu bilo dopušteno neka izvrši invaziju i pokolje 22.000 Poljaka (Katynski masakr) s istoka? Poljska nije bila samo korisno oruđe za Sovjete; izigrali su ih Britanci, Francuzi i Amerikanci prije, tijekom i nakon rata. Prije 1939. godine, Poljska nipošto nije bila nevina, s obzirom na njihove zločine protiv etničkih Nijemaca (50k+) u Danzigu, bivšoj Istočnoj Pruskoj, u godinama između dva rata. 

Masovne grobnice poljskih časnika koje su Sovjeti pobili ~22 000 (otkrili Nijemci 1943. godine)

Fizički i psihički uvjeti u kojima su optuženici držani bili su užasni. Držani su u ćelijama s razbijenim prozorima, tijekom oštre njemačke zime, optuženi su se suočavali s teškim fizičkim pritiskom koji je ometao njihovu sposobnost kako bi učinkovito pomogli pri svojoj obrani. Ovaj tretman bio je povezan s psihološkim taktikama, čiji je cilj bio slomiti njihov duh. Pisma koja su optuženici pisali svojim obiteljima rutinski su presretana i nikada nisu isporučena, što ih je dodatno izoliralo, te je prekinulo njihove preostale veze s vanjskim svijetom.

Ometanje svjedoka i zastrašivanje, bili su stvar politike OSS-ovih časnika, koji su prijetili kaznenim progonom i vješanjem Nijemaca koji nisu svjedočili protiv svojih zapovjednika. Nasuprot tome, svjedoci obrane bili su harangirani, te bi u ponekim slučajevima nestajali, kako se ne bi pojavili na sudu. Carl Hoff, koji je mogao svjedočiti u korist obrane, bio je proglašen mentalno nesposobnim, skriven u psihijatrijsku ustanovu, kako bi se spriječilo njegovo pojavljivanje na sudu. Ova je taktika razotkrivena tek kada je feldmaršal Milch, odlučan da Hoffovo svjedočenje iznese pred sud osporio i poništio ovu odluku, naglašavajući koliko duboko će tužiteljstvo ići kako bi osigurali presudu.

Kontraadmiral Eberhardt Godt bio je zastrašivan neka svjedoči protiv velikog admirala Karla Dönitza. Godtu su pristupili američki ispitivači, i prisilili ga neka lažno svjedoči protiv Dönitza. Kada je Godt odbio udovoljiti zahtjevima, zaprijećeno mu je pogubljenjem, ukoliko ne bude surađivao.

Nürnberški procesi bili su pokvareni značajnim proceduralnim nedostacima, etičkim kršenjima pravila, kao i sveprisutnom atmosferom odmazde.

Američki sudac, Edward L. Van Roden, jedan od trojice članova komisije američke vojske osnovane za istraživanje tvrdnji o zlostavljanju zatvorenika, utvrdio je: “…svi osim dvojice Nijemaca, u 139 istraženih slučajeva, bili su neprekidno šutani u testise. To je bila standardna procedura s američkim istražiteljima.”

Nižim činovima bila je zajamčena amnestija ako su svjedočili protiv viših činova, samo kako bi njihova "amnestija" bila povučena nakon što su zapečatili osuđujuću presudu, te je naknadno upotrijebljena protiv njih, kako bi se osigurala presuda.

Dogovarana su lažna suđenja - kada bi zatvorenici odbijali surađivati, ili uz izricanje lažnih smrtnih presuda; te bi im onda bila ponuđena jedna posljednja ponuda "odgode", ukoliko priznaju što istražitelji žele. Mnogima se prijetilo kako će ih predati Rusima,  ako ne budu surađivali. Nekima su prijetili sa ženama i djecom, kako će im biti oduzeti kuponi za hranu.

Postupanje s optuženicima i vođenje suđenja, očito su kršili pravila Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima. Preklasificirajući njemačke zarobljenike kao "otpušteno neprijateljsko osoblje", saveznici su zaobišli ove međunarodne zakone, dajući sebi veću slobodu da nametnu strože tretmane i zaobiđu zaštitu koju su zarobljenicima dale Ženevske konvencije, kao što je pravilno osnivanje suda, ali i jamstva poštenog suđenja.

Selektivno kazneno gonjenje u Nürnbergu bilo je vidljivo u optužbama podignutim protiv optuženih. Saveznici su se usredotočili isključivo na zločine koje su počinili nacisti, bez odgovarajućeg ispitivanja njihovih postupaka, ili postupaka drugih sila Osovine.

Ova selektivna pravda dodatno je zapečaćena isključivanjem bilo kakvog suštinskog ispitivanja sovjetskih postupaka tijekom rata, posebice masakra u Katynu, koji je prikladno izostavljen iz opsega suđenja, s jednim od četiri "pravosuđa", koji je nadzirao postupak, i naravno - koji je bio komunistički sovjetski.

Manipulacija suđenjima proširila se i na dokaze, prezentirane na sudu. Dokumenti su selektivno dostavljani obrani, u mnogim su slučajevima ključni dokazi, koji bi mogli osloboditi optuženike, bili uskraćeni. To nije bio samo previd, već i namjerna strategija za slabljenje dokaza obrane, što je bio primjer pristranog pristupa navodnoj potrazi za pravdom.

Pozivati se ​​na Nürnberg 2 danas znači pozivati ​​samo na lažna suđenja i izvrtanje pravde. To bi bilo kao da tražite od nekih bolničkih administratora i vladinih dužnosnika neka im se sudi, dok mučite farmaceute Walgreensa, pripravnike Pfizera i kliničare hitne skrbi neka svjedoče protiv njih kako bi spasili vlastitu kožu, dok se pravi kriminalci smiju ovom postupku.

Najveća razlika između to dvoje?

Tijekom Covida nije bilo rata—iako sam ga nazvao dijelom Tihog rata protiv čovječanstva—ipak, više tisuća ljudi koji su krivi za (iatro)genocid slobodno hoda, više njih nego onih što je ikada nosilo nacističku uniformu. Ti su ljudi ubili najmanje 20 milijuna, a još milijune čeka sumorna sudbina, brojke koje se mogu usporediti samo sa Maom i Staljinovim "uspjesima". 

Povratak drugog velikog projektiranog europskog bratskog rata pristizao je desetljećima.

Kako su na kraju prošli “pobjednici”? Jeste li bili u Francuskoj? Jeste li pokušali noću prošetati pariškim 9., 10., 11., 19. i 20. Arrondissimontom? Što kažete na šetnjom getima, ili Banlieuom, kao bjelkinja, sama? Jeste li vidjeli stanje američkog imperija? Jeste li pokušali prošetati Birminghamom, Watfordom, Bradfordom, Lutonom, Rotherhamom, Manchesterom, ili istočnim Londonom, a da ih ne zamijenite s Islamabadom ili Bombayem?

Što je s nacijom za čije su spašavanje Britanija i Francuska objavile rat Njemačkoj? Bacili su Poljsku (i cijelu istočnu Europu) boljševičkim štakorima; rasprodali ih na pedeset godina, čime su sva opravdanja za pokolj postala bespredmetna. Pola Njemačke je za to vrijeme trunulo pod čizmom DDR-a, dok se pripremala pozornica za sljedeću masovnu europsku bratsku žrtvu, još jedan bankarski rat.

Što je s Njemačkom danas, nakon dva desetljeća, oslobođenja od uprave DDR komunističkih vještaca?

Ako ovako izgleda “oslobađanje” Europe, onda bi možda Britanci, Francuzi i Nijemci trebali kampirati ispred Akademije likovnih umjetnosti u Beču, gdje trebaju potražiti svoje sljedeće vođe.

Nakon što su pokopali povijesne istine koje su doprinijele usponu Trećeg Reicha (nije to bio samo Versailles), oni su učinili  redukciju povijesti gotovo neizbježnom.

Klatno 'jakog čovjeka' uvijek se vraća natrag. I sljedeći put kad se to dogodi, te izmišljene fantazije koje su manifestirale propagandu zvjerstava protiv posljednjih jakih ljudi - mogle bi se u drugoj porciji napokon ostvariti.

Koga će posljednji pobjednici morati kriviti za to, ako ne laži na kojima su pokušali obnoviti uništene nacije, u sada već razbijenoj fantastičnoj fikciji njezina dočaravanja?

Na kraju, nakon svih onih tvrdnji o "istrebljenju cijele rase", ratnih zločina, krvožednosti i slikanja nacista kao najvećeg zla koje je ikada hodalo zemljom, što se dogodilo s njihovim neustrašivim vođom?

Što se dogodilo najzlobnijem brkatom čovjeku koji je vodio ove zle ljude?

Ne postoje nikakvi dokazi koji podupiru službenu priču kako se ubio u tom bunkeru.

Postoje značajni dokazi kako je pobjegao podmornicom, te je živio još jedno desetljeće u blizini Barilochea, u Argentini, s drugim nacističkim časnicima; uključujući Josepha Mengelea, koji je dolazio i odlazio vodenim avionom iz svog zaštićenog skloništa na jezeru.

Možda se sjećate onog misaonog eksperimenta koji uključuje vremenski stroj i ubojstvo Hitlera kako bi se spriječio Drugi svjetski rat i spasili milijuni života. Svaki normie programiran u školskim američkim povijesnim knjigama, koje su prikladnije za paljenje vatre, uz samodopadni osmijeh izjavljuje kako bi upotrijebio taj vremeplov kako bi ubio Hitlera i spasio svijet. Svi njegovi ostali prijatelji normie kimaju glavama, u znak slaganja.

Britanija i SAD baš nikada ne bi dopustili tom čovjeku - koji je želio “osvojiti svijet”, koji je “usmrtio šest bazilijuna Židova plinom, i kremirao njihova tijela, nakon što je njihovu mast pretvorio u sapun, a njihovu kožu u abažure” - pobjeći i živjeti slobodno u Argentini još jedno desetljeće, zar ne?

Naravno kako ne bi dopustili, pa nisu oni "zli" poput tih nacista.

Dresden — žrtva paljenica:

TEKST NAPISAO: DOBRI GRAĐANIN; 22.05.2024.