"Posebni odnosi"

“Ni sigurna prevencija rata, ni kontinuirani uspon svjetske organizacije neće se postići bez... posebnog odnosa između Britanskog Commonwealtha i Carstva i Sjedinjenih Država... ne samo rastućeg prijateljstva i međusobnog razumijevanja između naša dva golema, ali srodna sustava društva, već nastavak intimne veze između naših vojnih savjetnika”.

(Winston Churchill, 'Govor željezne zavjese', 1946.)

Ovo će mnogima zvučati kao nečuvena izjava. Kako su Britanci mogli ponovno osvojiti Sjedinjene Države?! Nikada nisu dobili nikakav rat protiv nje i do 20. stoljeća uvijek su se borili uz Sjedinjene Države kao pouzdani saveznik. Nije li upravo suprotno, ne diktiraju li Sjedinjene Države britansku vanjsku politiku u ovom trenutku?

Istina je, Britanija nikada nije dobila rat protiv Sjedinjenih Država, a do sredine 19. stoljeća postalo je jasno kako Britanci nikada neće uspjeti osvojiti Sjedinjene Države izvana.

Dapače, da bi bili uspješni, trebalo bi su je osvojiti iznutra - čemu je ovaj rad posvećen.

        Dva suprotstavljena sustava

Tijekom Američkog građanskog rata, britanska potpora vojsci Konfederacije dosegla je točku u kojoj bi Britanija sigurno vojno intervenirala u njihovu korist da nije bilo ruskog cara Aleksandra II. - koji je rasporedio rusku mornaricu na istočnu i zapadnu obalu Amerike. tijekom sedam mjeseci u znak podrške Lincolnovoj uniji. Rusija je bila spremna ući u rat s Britanijom, samo zato da bi Sjedinjene Države ostale cjelovite.

Car Aleksandar II objasnio je u intervjuu s američkim bankarom Whartonom Barkerom, 17. kolovoza 1879. godine, zašto je smatrao važnim da Rusija zauzme tako snažan stav u američkom građanskom ratu (objavljeno u The Independentu 24. ožujka 1904. godine):

“…Sve sam ovo učinio iz ljubavi prema svojoj dragoj Rusiji, a ne iz ljubavi prema Američkoj Republici. Tako sam postupio jer sam razumio da će Rusija imati ozbiljniju zadaću ako se Američka Republika, s naprednim industrijskim razvojem, razbije - i ako Velikoj Britaniji prepusti kontrolu nad većinom grana modernog industrijskog razvoja."

Drugim riječima, car Aleksandar II je shvatio kako su Sjedinjene Države stvorile jedini ekonomski sustav (poznat kao "Američki sustav") koji je bio sposoban natjecati se i poraziti britansku ekonomsku politiku slobodne trgovine temeljenu na robovima. 

U potpunoj suprotnosti s tim osjećajem, lord Robert Cecil, koji je kasnije postao markiz od Salisburyja, vrlo istaknutog položaja u britanskom plemstvu i koji je tri puta bio premijer Britanije, rekao je ovo u parlamentu tijekom Američkog građanskog rata:

“Sjeverne države Amerike nikada ne mogu biti sigurni prijatelji jer smo mi rivali, politički rivali, konkurenti komercijalno... S južnim državama, slučaj je potpuno obrnut. Stanovništvo je poljoprivredni narod. Oni opskrbljuju našu industriju sirovinama i troše proizvode koje kod njih proizvodimo. S njima nas svaki interes mora dovesti do njegovanja prijateljskih odnosa, a kad je rat počeo, oni su se odmah vratili Engleskoj, kao svom prirodnom savezniku."

Drugim riječima, plantaže pamuka koje su se temeljile na robovskom radu, diljem američkog juga, bile su u službi globalne trgovine pamukom Britanskog Carstva. Ta se globalna trgovina, također, temeljila na robovskom radu (Indija), no u isto je vrijeme ta ista trgovina provodila užasno izrabljivanje svojih, britanskih, radnika u industriji prerade pamuka.

Američki građanski rat vodio se oko dva različita ekonomska sustava, koji su bili međusobno suprotstavljeni, Jug je bio taj koji je bio "prirodni saveznik" Britanskog Carstva.

Međutim, Unija je pobijedila u građanskom ratu i Sjedinjene Države uspjele su se održati. Južne su države morale okončati svoj robovski način rada, dok su Sjedinjene Države uspjele odbiti britansku ekonomsku politiku temeljenu na robovskom radu. 

U stvari, mnogi su vođe država, diljem svijeta, tijekom istog razdoblja odbijali britansku ekonomsku politiku slobodne trgovine temeljenu na radu robova, koju je provodila Britanska istočnoindijska kompanija. Vodeći protivnici su dolazili iz Njemačke, Rusije, Japana i Kine, ali i Sjedinjenih Država.

1879. godine je Otto von Bismarck razbio njemački sustav slobodne trgovine - provodeći carinsku politiku u američkom stilu,  za svoju naciju. Povezanost između Njemačke i Sjedinjenih Država postala je toliko snažna, u to vrijeme, da je govor Otta von Bismarcka u parlamentu (1879.), citirao McKinley u američkom Kongresu:

“Uspjeh Sjedinjenih Država u materijalnom razvoju najslavniji je uspjeh modernog vremena. Američka nacija, ne samo da je uspješno vodila i pobijedila u najvećem i najskupljem ratu u povijesti, već je odmah nakon toga raspustila svoju vojsku, pronašla posao za sve svoje vojnike i marince, otplatila većinu svojih dugova, dala radnu snagu i domove svim nezaposlenim Europljanima - odmah čim bi pristigli na njihov teritorij - i sve je to omogućio sustav oporezivanja, koji je toliko neizravan da se ne može primijetiti, a još manje osjetiti... Budući kako je moje promišljanje kako je prosperitet Amerike uglavnom posljedica njezinih zaštitnih zakona, ovim govorim kako je Njemačka sada došla do te točke, gdje je potrebno oponašati tarifni sustav Sjedinjenih Država.”

Otto von Bismarck uvelike je organizirao izgradnju željeznice Berlin-Bagdad, koja će nakon mnogo otpora i odgađanja biti dovršena tek 1940. godine.

Da je to postignuto za života Otta von Bismarcka, Bliski istok je mogao izbjeći rezbariju Sykesa Picota. 

1869. godine, japanski modernizatori, koji su izravno surađivali sa stratezima Lincoln-Careya - pokrenuli su Meiji restauraciju, koja je industrijalizirala Japan.

U 1880-ima i 90-ima, Lincoln-Carey Philadelphia industrijalci su bili angažirani za velike infrastrukturne i državne projekte u Kini. Havajski kršćanski misionar Frank Damon, koji je sudjelovao u strategijama grupe Carey na vrlo visokoj razini, pomogao je potaknuti, oblikovati i izgraditi organizaciju Sun Yat-sena, koja je rodila modernu Kinu.

Sun Yat-sen govorio je o svom divljenju Lincolnovom SAD-u, kao temelju za novi multipolarni sustav, rekavši:

“Svijet je imao veliku korist od razvoja Amerike kao industrijske i komercijalne nacije. Tako će razvijena Kina, sa svojih četiristo milijuna stanovnika, biti još jedan Novi svijet u ekonomskom smislu. Nacije koje će sudjelovati u ovom razvoju izvući će ogromne prednosti. Nadalje, međunarodna suradnja ove vrste može pomoći u jačanju Bratstva ljudi.”

Tri načela naroda Sun Yat-sena i Nacionalni sustav političke ekonomije Friedricha Lista oblikovani su po uzoru na ekonomiju američkog sustava.

Bilo je kristalno jasno kako je vodstvo svijeta krenulo zajedničkim putem, te da žele ući u novo doba u kojem bi ropstvo moglo doista postati stvar prošlosti; u kojem će se pojedinac od sada smatrati svetim, kako je nakon stoljeća brutalnog rata svijet konačno spreman za mir; te je svijet voljan podržati slobodu, slobodu za sve.

Je li to bio samo san?

Ne, nije to bio samo san, iako je bio jednako prolazan. Razlog za to nalazi se u donjem popisu imena:

Ovaj popis nipošto nije potpun, ima još mnogo ubijenih ljudi, ili smijenjenih sa svojih položaja - u ovoj čistki protiv pristaša “Američkog sustava”.

Ipak, čak ni ovo tekuće čišćenje nije se smatralo dovoljnim kako bi jamčilo da se više ništa neće suprotstaviti sustavu carstva. Zbog toga je svijet bio uvučen u dva svjetska rata…

       Sloboda za sve?

“Dva su sustava ponuđena svijetu; jedan gleda na povećanje udjela osoba i kapitala angažiranih u trgovini i prijevozu, prema tome na smanjenje udjela angažiranih u proizvodnji roba s kojima se trguje, uz nužno smanjenje povrata na rad svih; dok drugi teži povećanju udjela uključenih u rad proizvodnje, smanjenju onih koji su uključeni u trgovinu i transport, s povećanim povratom za sve, dajući radnicima dobre plaće, a vlasniku kapitala dobre profite... Jedan gleda u pauperizam , neznanje, depopulacija i barbarizam; drugi u povećanju bogatstva, udobnosti, inteligencije, kombinacije djelovanja i civilizacije. Jedan gleda prema univerzalnom ratu; drugi prema sveopćem miru. Jedan je engleski sustav; drugi možemo s ponosom nazvati američkim sustavom, jer je on jedini takav osmišljen i čija je tendencija bila uzdizanje, uz izjednačavanje, položaja čovjeka u cijelom svijetu.”

(Henry C. Carey, Harmonija interesa, 1851.)

Ove riječi koje je svojedobno napisao Henry C. Carey mnogi su shvatili kao inherentnu razliku između engleskog i američkog ekonomskog sustava. Međutim, danas smo mnogo toga zaboravili - o tome što zaista čini američki sustav.

I Rimljani su nekad bili suočeni sa sličnim egzistencijalnim okolnostima.

Junije Brut, poznat kao čovjek koji je spasio Rim, okončao je tiraniju vladavine kralja Superbusa, tijekom rimskog Doba kraljevstava. Postupci Junija Bruta doveli su do formiranja Rimske republike, on je bio taj koji je zavjetovao rimski narod neka nikada više neće prihvatiti samovolju jednog kralja.

Međutim, tijekom gotovo 500 godina, Rimljani su sve više zaboravljali ovu važnu lekciju, kao i što je značilo biti rimski građanin. 49. godine prije Krista, Julije Cezar je prešao Rubikon, što je dovelo do građanskog rata, te su mu Rimljani ponudili krunu.

Rimski narod je zaboravio što znači biti rimskim građaninom. Zaboravili su kako slobodni ljudi, koji iznad svega drže do  dostojanstva i slobode, nikada ne bi prihvatili služiti pod samovoljnom vladavinom jednog kralja ili cara. Nakon što su tako nešto zaboravili, lišeni su svake hrabrosti koju su nekoć imali. Postali su samo podanici, prepušteni na milost i nemilost onoga tko se zatekao taj kratki trenutak na prijestolju. 

Ako ne budemo oprezni, takav trenutak će i nas zadesiti..…

Svjetski ratovi su se vodili kako bi se podijelila partnerstva, koja su se stvarala protiv uspostavljenog sustava carstva. Njemačka i Sjedinjene Države trebale su biti suprotstavljene u oba svjetska rata. Japan se također trebao suprotstaviti Sjedinjenim Državama u Drugom svjetskom ratu. Kao rezultat toga, gospodarstva Njemačke i Japana uvelike su nazadovala, a njihov suverenitet bio je ništavan i nevažeći. Nakon Drugog svjetskog rata nadalje, Njemačka i Japan nisu imali drugog izbora - nego provoditi volju novouspostavljenog Anglo-Američkog Carstva (za priču o tome kako je Britanija stvorila oba svjetska rata pogledajte knjigu Carrolla Quigleya "Anglo-American Establishment").

Rusija i Kina bile su sve što je ostalo. Dakle, 76 godina hladnog rata koji traje i dan danas.....

Ali, kako je Britanija u sve to uvukla Sjedinjene Države, rezultirajući kao posljedicom - svjetske ratove?

        Pod obručem diktature

“Zapadnoj Europi preostalo je još samo 20 do 30 godina demokracije; nakon toga će kliziti, bez motora i kormila, pod obručem diktature, a hoće li diktat doći od politbiroa, ili hunte, neće činiti nikakvu razliku.”

(Willy Brandt, njemački savezni kancelar, neposredno prije odlaska s vlasti 1974.)

Ono što Willy Brandt, kojeg Samuel P. Huntington tako rado citira, u svojim knjigama “Kriza demokracije” i “Nezadovoljne demokracije”, izostavlja kako ova situacija nije bila zamišljena samo i isključivo kao neizbježnost samo za zapadnu Europu, već i za Sjedinjene Države.

Churchill je najavio Željeznu zavjesu 05. ožujka 1946. godine, proglašavajući Sovjetski Savez i Kinu sljedećim metama na vidiku. Ako bi se Sjedinjene Države posvetile ovom dugoročnom hladnoratovskom zastoju, bilo bi time vrlo jasno kako je samo pitanje vremena prije nego što će se sve više uvidjeti nužnost carstva, globalne diktature i napuštanje svojih ustavnih ideala.

U kolovozu 1946. godine, nakon što su nuklearne bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki, Bertrand Russell (član Fabijanskog društva i britanski veliki strateg) napisao je Bomba i civilizacija, pozivajući na jednu svjetsku vladu:

“Ili rat, ili civilizacija, moraju završiti i ako rat treba završiti, mora postojati međunarodna vlast, s jedinom ovlašću neka napravi nove bombe… Ali bojim se kako je sve ovo utopija… Da je Amerika više imperijalistički nastrojena, postojala bi druga mogućnost, manje utopijska i manje poželjna, ali ipak poželjnija od brisanja civiliziranog života. Bilo bi moguće da Amerikanci iskoriste svoj položaj nadmoći neka inzistiraju na razoružanju, ne samo u Njemačkoj i Japanu, već svugdje osim u Sjedinjenim Državama, ili u svakom slučaju, u svakoj zemlji koja nije spremna ući u bliski vojni savez sa Sjedinjenim Državama.…Tijekom sljedećih nekoliko godina ova bi se politika trebala provoditi. Kada bi bili potrebni jedan ili dva rata, bili bi kratki i ubrzo bi završili odlučnom američkom pobjedom. Na taj bi se način mogla formirati nova Liga naroda, pod američkim vodstvom, i bilo bi sigurno uspostaviti mir u svijetu. Ali, bojim se kako bi poštivanje međunarodne pravde spriječilo Washington neka usvoji ovu 'politiku'."

Samo nekoliko mjeseci kasnije, u listopadu 1946. godine, Russell piše On the End of Nation-States, objavljeno u Bulletin of Atomic Scientists:

“Postoji samo jedan način na koji se veliki ratovi mogu trajno spriječiti, a to je uspostava međunarodne vlade… Postoji još jedna metoda kojom se u teoriji može osigurati mir u svijetu, a to je nadmoć jedne nacije, ili jedne blisko povezane skupine nacija. Tim je načinom Rim osigurao mir na području Sredozemlja za nekoliko stoljeća. Amerika bi u ovom trenutku, da je ratoborna i imperijalistička, mogla natjerati ostatak svijeta neka se razoruža, te bi mogla uspostaviti svjetski monopol putem američkih oružanih snaga. Ali, ta država nema želju za takvo što poduzeti. Za nekoliko godina, ta će prilika nestati. U bliskoj budućnosti svjetski rat, koliko god strašan bio, vjerojatno bi završio američkom pobjedom i bez uništenja civilizacije na zapadnoj hemisferi. Američka pobjeda bi bez sumnje dovela do svjetske vlade pod hegemonijom Sjedinjenih Država, što je rezultat koji bih sa svoje strane trebao pozdraviti s entuzijazmom.”

Nevjerojatno, ali 1946. godine, nešto više od godinu dana nakon završetka Drugog svjetskog rata, Russell je pozivao na još jedan svjetski rat, rat koji bi dokrajčio posljednje dvije zemlje koje su prijetile anglo-američkoj globalnoj hegemoniji, rat protiv Rusije i Kine. Razlog zašto je Russell izjavio kako će za nekoliko godina ta prilika nestati bio je u vezi s tim da su Sovjetski Savez i Kina dobili bombu, čime je poništena velika strateška prednost Sjedinjenih Država s naizgled skoro nultim posljedicama. Ali je time i ova Russellova "prilika" za jednostrano kolosalno uništenje bila izgubljena.

Iz tog je razloga u studenom 1948. godine, Russell, dok se obraćao skupu u Westminster School, šokirao svoje slušatelje kada je zagovarao preventivni nuklearni napad na Sovjetski Savez. Tvrdio je kako je rat između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza neizbježan. Stoga bi bila humanitarna gesta - brzo i jednostrano okončati rat preventivnim udarom.

Sovjetski Savez je 29. kolovoza 1949. godine, izveo svoje prvo uspješno testiranje oružja. Takozvana “prilika” je tim izgubljena, u tom trenutku, je poništena i ideja za formiranje brze globalne dominacije, pod vodstvom Amerike.

Sovjeti su otkrili kako napraviti atomsku bombu nekoliko godina prije 1953. godine, kako je predviđala CIA. Ova izrada bombe je bila obeshrabrujuća za one koji su imali slične pobude poput Russella, međutim, oni su to shvatili na slijedeći način: ne kao da je svaka nada izgubljena, već da će se sada morati igrati mnogo duža igra.

Sovjetska izrada atomske bombe korištena je kao opravdanje za formiranje vojno-industrijskog kompleksa unutar Sjedinjenih Američkih Država.

Zajednički obavještajni odbor dostavio je procjenu prirode nuklearne prijetnje od Sovjeta. JIC-502, pod naslovom “Implikacije sovjetskog posjedovanja atomskog oružja”, sastavljen 20. siječnja 1950. godine, tvrdio je kako bi Sovjeti, kada bi imali 200 atomskih bombi, mogli izvesti iznenadni napad i poraziti Sjedinjene Države. Upravo je JIC-502 bio prvi dokument koji je iznio opravdanje za koncept preventivnog prvog udara, podržan masivnim vojnim jačanjem, pod izlikom zaštite od rata.

NSC-68 će biti izrađen iste godine - proglašavajući kako su SAD u moralnom ekvivalentu rata sa Sovjetskim Savezom, te jest poziv na masovno vojno jačanje, koje treba završiti do 1954. godine (nazvane "godina najveće opasnosti"). Oni su tvrdili kako će te godine Sovjeti postići vojnu nadmoć i moći pokrenuti rat protiv SAD-a. Ovo predloženo vojno jačanje povećalo bi proračun za obranu s 10 milijardi dolara na 40 milijardi dolara od 1950. do 1953. godine. (Kao što sada znamo, ova se odluka nije temeljila na stvarnim opažanjima sovjetskih sposobnosti ili namjera.)

Tijekom tog istog razdoblja sastavljena je još jedna sigurnosna doktrina pod nazivom "NSC-75: Izvješće NSC-u od strane izvršnog tajnika o britanskim vojnim obvezama". Izvješće govori o tome ako Britansko carstvo propadne, i Britanija više ne bude mogla provoditi ova raspoređivanja u obrani "slobodnog svijeta" od Sovjeta, SAD neće moći provoditi svoju trenutnu vanjsku politiku, uključujući NSC-68; nego se pobrinuti za zaštitu Britanije, pod svaku cijenu.

Tako je u izvješću zaključeno da bi bilo isplativije pomoći Britaniji u spašavanju njezina Carstva!

Ako ste se ikad pitali zašto je CIA stalno igrala u paru s britanskom obavještajnom službom, počevši od samog svog početka, u nizu državnih udara u zemljama u kojima nisu imali razloga biti, sada znate zašto.

SAD je prešao put od eksplicitne misije okončanja imperijalizma u cijelom svijetu pod Rooseveltom, do aktivne podrške i podupiranja britanskih kolonija i vazalnih država pod Trumanom.

Cezaru je predana kruna, a američki narod nije imao pojma.

        Stoljeće rata

Kao posljedica ove vrlo glupe odluke, Sjedinjene Države su se našle u okruženju Britanskog Carstva, a nakon Drugog svjetskog rata trebalo je učiniti mnogo toga kako bi se ponovno osigurali britanski interesi.

Vidite, veliki dio svijeta je shvatio kako se Drugi svjetski rat vodio za suverenitet nacionalnih država, protiv tiranije fašizma i imperijalizma. Uostalom, imperijalisti i fašisti često su bili povezani ruku pod ruku, kao što se vidi s Edwardom VIII (iako on nije bio sam u britanskoj kraljevskoj obitelji u svojim stavovima), vichyjevskom vladom u Francuskoj, talijanskim kraljem Victorom Emmanuelom III. - koji je imenovao Benita Mussolinija premijerom 1922. godine (i koji je svrgnuo Mussolinija tek 1943. godine, kada je bilo jasno da će izgubiti rat); također i carski Japan pod carem Hirohitom.

Iz tog smo razloga vidjeli, prije nego što je Drugi svjetski rat uopće završio, imperijaliste i fašiste kako raspravljaju jedni s drugima o tome kako će oblikovati poslijeratni svijet. Iz tog razloga bi zemlje odabrane neka nadgledaju ovu Veliku strategiju, nakon Drugog svjetskog rata, bile: SAD, Britanija, Francuska, Njemačka i Japan; nije prošao Rooseveltov izbor SAD-a, Rusije, Britanije i Kine.

Međutim, zemlje iz cijelog svijeta počele su se dizati protiv svojih kolonijalnih tlačitelja, nakon što je Drugi svjetski rat završen  "pobjedom". Jer su shvatili da ako su sloboda i suverenitet za sve doista pobijedili, više nema mjesta za brutalnu vladavinu kolonijalizma. Konačno, svaka zemlja svijeta bi trebala imati pravo na samoodređenje.

Ho Chi Minh, Rooseveltov saveznik, koji se borio protiv japanskih fašističkih imperijalista tijekom Drugog svjetskog rata, potpisao je Deklaraciju o neovisnosti nove nacije - Demokratske Republike Vijetnam, 02. rujna 1945., u kojoj stoji sljedeće:

"Narod koji se hrabro suprotstavljao francuskoj dominaciji više od osamdeset godina, narod koji se borio rame uz rame sa saveznicima protiv fašista tijekom ovih posljednjih godina - takav narod mora biti slobodan i neovisan."

Nakon duge i užasne bitke protiv nemilosrdnih japanskih fašista, uz potporu Sjedinjenih Država i Kine tijekom rata, Ho Chi Minh se nadao kako bi se Vijetnam mogao vratiti u svoje prijašnje dane mira, sa svojom novostečenom neovisnošću od kolonijalnih pravila. Umjesto toga, Francuzi su ponovo ušli u Vijetnam, kako bi ponovo osigurali svoju kolonijalnu imovinu. Kada su se iskre revolucije počele nazirati i u Alžiru - Sjedinjene Države su pristale vojno ući u Vijetnam, u znak podrške francuskim kolonijalnim interesima.

No, ovdje je postojao još jedan razlog.

U nacrtu memoranduma ministra obrane McNamare predsjedniku Johnsonu od 03. studenog 1965. godine, pod “Putevi djelovanja u Vijetnamu” stoji:

“Odluka iz veljače da se bombardira Sjeverni Vijetnam i srpanjsko odobrenje razmještanja u fazi I imaju smisla samo ako podržavaju dugoročnu politiku Sjedinjenih Država za obuzdavanje komunističke Kine. Kina – poput Njemačke 1917. godine, poput Njemačke na Zapadu, poput Japana na Istoku kasnih 30-ih, ili poput SSSR-a 1947. godine – nazire se kao velika sila koja prijeti potkopati našu važnost i učinkovitost u svijetu i, teško je reći - ali, Kina zaista prijeti organiziranjem cijele Azije protiv nas... Ovo razumijevanje izravne sigurnosne prijetnje isprepleteno je s drugom percepcijom – naime, mi imamo svoje viđenje načina na koji bi se SAD trebao kretati i potrebe da se većina ostatka svijeta kreće u istom smjeru, ukoliko mi želimo postići naš nacionalni cilj...uloga koju smo naslijedili i odabrali za sebe za budućnost jest proširiti svoj utjecaj i moć, kako bi osujetili ideologije koje su neprijateljske prema tim našim ciljevima i pomaknuti svijet, najbolje što možemo, u smjeru koji nam je draži. Naši ciljevi ne mogu se postići i naša vodeća uloga ne može se odigrati ako se nekoj moćnoj i virulentnoj naciji - bilo Njemačkoj, Japanu, Rusiji ili Kini - dopusti neka organizira svoj dio svijeta prema filozofiji suprotnoj našoj."

To bi bila filozofija koja se suprotstavlja anglo-američkoj nadmoći.

       Bandung: Glas naroda

Unatoč tome što su Amerikanci pokrenuli Korejski rat od 1950. do 1953. godine; kao i sudjelovali u puču zajedno s britanskom MI6  na iranskog premijera Mosaddegha i time izbacili iz tračnica iransko stoljeće i pol borbe za suverenitet - veliki dio svijeta i dalje se nadao kako Sjedinjene Države još nisu potpuno podlegle zovu sirene - prema uspostavi carstva.

Iz tog je razloga održana Bandungska konferencija, konferencija za koju vjerojatno nikada niste čuli, a na kojoj je više od polovice svjetske populacije bilo zastupljeno u svom traženju prava na samoodređenje. Te su se zemlje nadale kako će Sjedinjene Države podržati ovo, jer su shvaćale kako je malo vjerojatno da će uspjeti u svom prkosu protiv sustava imperija bez američke potpore.

Također su shvatili kako su temeljna načela Sjedinjenih Država upravo formirana zbog toga, te su se nadali kako će se Amerikanci sjetiti svog izvornog cilja i usprotivi se nastanku novog carstva.

Konferencija u Bandungu održana u travnju 1955. godine. To je bila prva velika azijsko-afrička konferencija u povijesti, njezinih pet organizatora bili su: Indonezija, Indija, Šri Lanka (bivša britanska kolonija Cejlon), Mianmar (bivša britanska kolonija Burma) i Pakistan (sve zemlje koje su svježe oslobođene britanskog i nizozemskog kolonijalizma). Konferencija je trajala šest dana i održana je u Bandungu, Zapadna Java, Indonezija. Sudjelovalo je 29 zemalja, što predstavlja ukupnu populaciju od 1,5 milijardi ljudi, 54% svjetske populacije, u to vrijeme.

Navedeni ciljevi konferencije bili su: promicanje afro-azijske gospodarske i kulturne suradnje; suprotstavljanje kolonijalizmu ili neokolonijalizmu bilo koje nacije. Konferencija je bila važan korak prema konačnom stvaranju Pokreta nesvrstanih, što je bio još jedan pokušaj da se izbjegne polarizirani svijet Hladnog rata, između komunističkih i kapitalističkih država. Oslanjajući se na načela dogovorena na Konferenciji u Bandungu 1955. godine, Pokret nesvrstanih osnovan je 1961. godine u Beogradu, u Jugoslaviji, na inicijativu indijskog premijera Jawaharlala Nehrua, predsjednika Gane Kwamea Nkrumaha, predsjednika Indonezije Sukarna, predsjednika Egipta Gamala Abdela Nassera i jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita.

Svi ovi ljudi na gornjoj slici bili su izabrani vođe svojih zemalja koji su bili sljedbenici američkog sustava, i još uvijek su imali veliku nadu kako će se Sjedinjene Države vratiti svojim korijenima - kao antiimperijalistička sila u svijetu.

To je uvelike ono što je činilo duh Bandungske konferencije, kao što se vidi iz ove izjave Sun Yat-sena, prvog kineskog predsjednika Republike Kine, u njegovoj knjizi Pravo rješenje za kinesko pitanje (1904.):

“Raditi na spasenju Kine isključivo je naša dužnost, ali kako je problem nedavno pronašao svjetski interes, mi, kako bismo bili sigurni u naš uspjeh… moramo apelirati na ljude Sjedinjenih Država posebno za vaš sućut i podršku, moralnu ili materijalnu, zato što ste vi pioniri zapadne civilizacije u Japanu: Zato što namjeravamo oblikovati našu vladu prema vašoj; Prije svega zato što ste pobornik slobode i demokracije. Nadamo se da ćemo među vama pronaći mnoge Lafayette.”

I u svojoj raspravi iz 1919. godine, navodi:

Tijekom uvodnog govora na konferenciji u Bandungu (travanj 1955.), predsjednik Sukarno (jedan od njezinih vodećih organizatora) je govorio:

“Danas je poznata obljetnica te bitke – protiv kolonijalizma. Dana 18. travnja 1775., prije samo 180 godina, Paul Revere jahao je u ponoć kroz sela Nove Engleske, upozoravajući na približavanje britanskih trupa i na početak Američkog rata za neovisnost, prvog uspješnog antikolonijalističkog rata u povijesti. O ovoj ponoćnoj vožnji pjesnik Longfellow je napisao:

“Vapaj prkosa a ne straha,

Glas u tami, kucanje na vratima,

I riječ koja će zauvijek odjekivati…”

Da, odjekivat će zauvijek. Ta bitka koja je započela prije 180 godina, još nije u potpunosti dobivena.

… Kolonijalizam također ima svoju modernu odjeću, u obliku ekonomske kontrole, intelektualne kontrole, stvarne fizičke kontrole od strane male, ali tuđe zajednice unutar nacija… Moramo posebno paziti kako način, koji se obično naziva 'živim', te onda 'neka živi načelo' – označite, ne kažem načelno laisser-faire, laisser-passer, liberalizma, koje je zastarjelo – mi prije svega najpotpunije primjenjujemo unutar naših azijskih i afričkih granica.”

U travnju 1954. godine, neposredno prije Ženevske konferencije o Vijetnamu, Zhou Enlai, premijer Narodne Republike Kine, inicirao je bilateralne sporazume s Indijom (pod vodstvom Nehrua) i s Mjanmarom (pod vodstvom U Nua), koji su uspostavili pet načela mirnog suživota. Ova inicijativa Zhoua, Nehrua i U Nua postala bi središnji koncept koji motivira Duh Bandunga.

Konferencija u Bandungu 1955. godine

Panchsheel, ili pet načela suživota, bio je novi skup načela za vođenje međunarodnih odnosa koji bi odražavali težnje svih nacija da zajedno žive i napreduju u miru i skladu. Bila je to miroljubiva ponuda kao alternativa ratnohuškačkoj doktrini hladnog rata.

2005. godine je Ministarstvo vanjskih poslova Indije izdalo pamflet povodom 50. godišnjice Panchsheela:

“Vječna važnost Panchsheela temelji se na njegovim čvrstim korijenima u kulturnim tradicijama njegovih začetnika, dviju najstarijih civilizacija na svijetu. Veza koja je uspostavljena širenjem budizma u Kini postavila je povijesnu osnovu za formuliranje načela Panchsheela u Indiji i Kini.

Na 50. godišnjicu Panchsheela, možemo bez oklijevanja reći kako njegova relevantnost, utjelovljena u Zajedničkoj izjavi iz 1954. godine, danas jednako blista kao i kad je prvi put zamišljena. Panchsheel je razvijen u kontekstu postkolonijalnog svijeta, u kojem su mnogi tražili alternativnu ideologiju, posvećenu miru i razvoju svih.

Pedeset godina kasnije, svijet sada traži alternativu kontradiktornim konstruktima koji su dominirali u doba Hladnog rata. Zemlje diljem svijeta usredotočuju se na stvaranje proširenih i međusobno podupirućih aranžmana, te pokušavaju definirati novi ekonomski, društveni i politički svjetski poredak u kontekstu globalizacije, netradicionalnih sigurnosnih prijetnji i težnje za multipolarizacijom.

Danas Panchsheel može pomoći svijetu neka se odmakne od tradicionalnih koncepata ravnoteže moći i konkurentske sigurnosti, posljedične potrage za neprijateljem i predviđanja aktivnosti na sukobima, a ne na suradnji.

…Ono što danas treba naglasiti jest kako načela Panchsheela nisu samo načela osnaživanja, već su i načela vodilja, koja sadrže određeni kodeks ponašanja. Njihova bit je neuporaba moći, pristup tolerancije, 'živjeti svoj život, učiti od drugih, ali se niti uplitati niti biti ometan', i obveza da činite drugima ono što biste htjeli da oni čine vama. Možda nije naodmet u svijetu koji traži moralne sigurnosti naglasiti ovu poruku Panchsheela.”

Britansko zapovjedništvo za jugoistočnu Aziju (SEAC) – poznato kao Spasite azijske kolonije Engleske!

Prije nego što je Drugi svjetski rat uopće završio, Churchill je 1943. godine, na konferenciji u Quebecu, uspostavio Britansko zapovjedništvo za jugoistočnu Aziju (SEAC), sa sjedištem u Kandyju na britanskom Cejlonu (danas Šri Lanka), s admiralom  Louisom Mountbattenom na čelu.

Ono što je zapravo postignuto jest podjela jugoistočne Azije - između Pacifičkog zapovjedništva generala MacArthura i Mountbattenova SEAC-a. Britanci su dobili Burmu (danas Mijanmar) i Malaju (danas Malezija) svoje prethodne kolonije, kao i Tajland, Singapur i Sumatru. Ali, oni time nisu bili zadovoljni i nastavili su vršiti pritisak na Sjedinjene Države neka dopuste Britancima prioritet u “oslobađanju” cijele regije.

Namjera SAD-a, kod davanja pristanka uspostave SEAC-a bila je u tome da Britanci preuzmu veću ulogu u porazu japanskih fašista u Burmi, otvarajući tako južnu rutu za opskrbu Kine - kao pomoć u njihovoj borbi protiv japanskih fašista.

Međutim, sve do 1944. godine je Mountbatten uspješno sabotirao ovaj pokušaj, tako da je general Stilwell, zapovjednik američkih snaga u Kini, Burmi i Indiji, zaključio:

“Limey” je američki pogrdni nadimak za Britanca. Neki američki vojnici šalili su se kako SEAC zapravo predstavlja Spasimo azijske kolonije Engleske.

Ovo i nije bilo daleko od istine, budući da je šef britanskih obavještajnih operacija u Kini bio John Keswick, predsjednik Jardinea Mathesona, glavnog igrača u trgovini opijumom koja je bila nametnuta Kini protiv njezine volje, što je kulminiralo kineskim gubitkom dva opijumska rata protiv Britanije. Keswicku i njegovim specijalnim operacijama naređeno je neka napuste Kinu 1942. godine. 

General Wedemeyer, koji je bio zapovjednik vojske Sjedinjenih Država, koji je služio u Aziji tijekom Drugog svjetskog rata od listopada 1943. godine do kraja rata, prepoznao je jedan od glavnih razloga zašto KPK (Komunistička partija Kine) i Kuomintang nisu bili u mogućnosti formirati savez protiv Japanaca. Problem je  nastao je zbog britanske sabotaže i poticanja sukoba. Britanci su igrali istu staru imperijalnu igru ​​raspirivanja zle krvi koja se već razvila između dviju skupina, prastaru igru ​​zavadi pa vladaj. KPK je prepoznala kako bi to u konačnici dovelo do rasparčavanja Kine - ukoliko zajednička unija Kine protiv japanskih imperijalista ne bude istaknuta kao prioritet broj jedan, i ne bude prije svega.

General Wedemeyer je izjavio:

Stvarni cilj ove britanske politike otkriven je u članku u londonskom Daily Mailu, u listopadu 1945. godine:

“Naš američki saveznik nije obeshrabrio antibritansku psihologiju. Američki propagandisti radili su od Lanchowa, ulaza u Tibet, do pustinje Gobi u Mongoliji... Veliki plan za pregradu rijeke Yangtze, poznat kao 'Uprava doline Yangtze' bit će jedan od najvećih inženjerskih ugovora modernog doba... Njihovi geolozi su se teglili starim karavanskim stazama do rubova Tibeta, i divljih zapadnih plemenskih zemalja.”

Drugim riječima, Britanci su već prije više od pedeset godina identificirali "prijetnju" nezavisne Kine, koja je već bacala pogled na velike industrijske projekte - kao što je brana Yangtze (sada dovršena kao brana Tri klanca), ali i rekonstrukciju starog Puta svile (sada središte kineske razvojne politike pod nazivom Eurasian Land-Bridge). Onda, kao i danas, postoji veliki pritisak na SAD neka ne surađuju s Kinom na tako velikim projektima. Onda, kao i danas, Britanija i SAD smatraju Pojas i put prijetnjom zapadnoj hegemoniji, čak su otišli toliko daleko da su BRI nazvali prijetnjom nacionalnoj sigurnosti.

Projekti poput Istraživanja sliva rijeke Mekong, po uzoru na Upravu doline Tennesseeja, odgađani su desetljećima ili nikada do danas nisu niti pokrenuti; ili nešto poput kanala Kra, ili Tajlandskog kanala, koji bi povezao Tajlandski zaljev s Andamanskim morem, preko prevlake Kra u južnom Tajlandu. Utvrđeno je kako bi takav kanal poboljšao promet u regiji, slično Panamskom i Sueskom kanalu, te tako znatno povećao životni standard i razvoj u okolnim područjima.

Ovo razotkriva pravu namjeru doktrine Hladnog rata koja traje do danas, kako se prijetnja zapravo nikada nije smatrala komunizmom, već uzrokom nacionalizma (kojeg su komunisti češće podržavali), budući da se pod nacionalizmom smatra industrijalizacija, kao temelj za oslobođenje naroda. Oslobađanje naroda i stvaranje suverenih nacionalnih država smatra se pravim neprijateljem sustava imperijalizma, koji je danas realnost zapadnog okvira.

Izrečene primjedbe generala Stilwella i generala Wedemeyera dodatno pokazuju kako je američku vanjsku politiku preotela britanska vanjska politika, nakon smrti predsjednika Roosevelta.

Roosevelt je umro 12. travnja 1945. godine. Dva tjedna kasnije održana je prva konferencija Ujedinjenih naroda (25. travnja do 26. lipnja 1945. godine).

Na prvoj konferenciji Ujedinjenih naroda, Lord Cranborne je rekao:

Nakon Rooseveltove smrti, Britanci su uspjeli uvjeriti prilično naivnog predsjednika Trumana neka prenese poslijeratnu odgovornost za cijelu jugoistočnu Aziju na britanski SEAC, pod Mountbattenom.

Britanci (u manjoj mjeri Francuzi i Nizozemci) prilikom ponovnog osvajanja svojih bivših kolonija, dali su im obećanja kako će se zemlje konačno dekolonizirati, međutim, nakon što su uspostavili potrebnu vojnu nadmoć, poništili su svoja obećanja. Opravdanje je bilo kako su te kolonije bile preslabe da bi se obranile od širenja ruskog diktiranog komunizma.

Ljudi poput Sukarna su preko noći, od kritike da su privrženi japanskom fašizmu, postali komunistički simpatizeri. U stvari, tako se veći dio Azije i Afrike našao na sličan način ponižen, nije im bilo dopušteno da budu slobodni pojedinci, da budu slobodni kreirati vlastitu sudbinu, polazeći od nečeg novog. Nisu bili slobodni imati vlastite ideje, svoje vlastite škole mišljenja, umjesto toga bili su tretirani kao djeca, imali su samo izbor odabrati ideologiju jednog, ili drugog, roditelja. Međutim, to je bilo licemjerje Zapada, kao što se tako jasno vidjelo u vrlo dominantnoj prisutnosti zapadnog imperijalizma i sve više tajnog ratovanja.

Razlog zašto je toliko mnogo nacionalističkih vođa bilo otvoreno za suradnju s komunistima, unutar svojih zemalja, jest bio taj što su komunisti, također, bili za nacionalizam i protiv imperijalizma, a ništa nije bilo ni približno razini razaranja koja se događala na vojnoj i gospodarskoj razini sa zapadnim imperijalizmom, koji je obuzdao industrijski napredak u ime zaostalosti. Pristati na stranu zapadnog imperijalizma bilo je jednako pristajanju na vječnu tiraniju kroz siromaštvo i ropstvo.

To je i bio razlog zašto su mnoge zemlje nastavile pratiti snažno proameričko raspoloženje, čak i nakon katastrofe u Korejskom ratu, jer su prepoznale kako je izbor između zapadnog imperijalizma i sovjetskog komunizma umjetna konstrukcija, te da postoji vrlo jasna treća opcija, tj. američki sustav ekonomije, koji je nekada bio suprotstavljen sustavima imperijalizma. Međutim, kao što smo vidjeli, ovaj pro-američki sustav, pro-Rooseveltov osjećaj, bio je potpuno zanemaren.

        Na raskrižju

Jesmo li predani kruni i Cezaru? To nije baš sigurno, jer je i dalje ostala velika ljubav prema slobodi i potraga za srećom -  međutim, moramo se podsjetiti kako to nikada nije bilo u cilju slobode za nekolicinu, već slobode za sve.

Ako se zavaravamo da vjerujemo u nešto kao što je sloboda za nekolicinu, zar vi stvarno mislite kako ste uključeni u tako povlaštenu nekolicinu? Budite pri tome oprezni, jer tko će vam sutra reći koja je bila vaša pozicija u svemu?

Sloboda za nekolicinu jest u stvarnosti Sloboda ni za koga. To je prihvatiti ostati pod Cezarom, te biti zadovoljan s mrvicama slobode, i samim tim nemati nikakvu slobodu. Ako stanemo na stranu tlačitelja svijeta, i mi ćemo biti uništeni u tom procesu.

Stoga ću završiti ovaj tekst s komentarima predsjednika Sukarna, iz njegovog uvodnog govora u Bandungu. Pazite, svijet još danas čeka hoće li se Sjedinjene Države konačno probuditi iz svog stoljeća ludila, i vratiti svojim temeljnim načelima?

“Veliki ponori zjape između naroda i skupina naroda. Naš nesretni svijet je rastrgan i mučen, a narodi svih zemalja hodaju u strahu da se, bez svoje krivnje, psi rata opet ne oslobode lanaca... Narodi Azije i Afrike ne mogu, čak i da žele, izbjeći njihovu ulogu u pronalaženju rješenja za te probleme... Imamo velike odgovornosti prema sebi, prema svijetu i prema još nerođenim generacijama.

‘Živimo u svijetu straha…Možda je ovaj strah veća opasnost od same opasnosti.’ [citiram predsjednika Roosevelta]

… Imajte na umu riječi jednog od najvećih sinova Azije [Sun Yat-sena]: ‘Lako je govoriti. Glumiti je teško. Najteže je razumjeti. Jednom kad se shvati, akcija je laka.'

...Najviša svrha čovjeka je oslobađanje čovjeka od njegovih okova straha, njegovih okova ljudske degradacije, njegovih okova siromaštva – oslobađanje čovjeka od fizičkih, duhovnih i intelektualnih okova koji su predugo kočili razvoj čovječanstva većina. I zapamtimo, sestre i braćo, da zbog svega toga mi Azijci i Afrikanci moramo biti ujedinjeni.”

(izvadak iz uvodnog govora predsjednika Sukarna na konferenciji u Bandungu)

Hvala na čitanju. 

BY: CYNTHIA CHUNG; 27.07.2022.