Povijesne lekcije iz pobuna

Ideja globalne centralizacije neobičan je paradoks od kojeg se pronicljivi jeze. Zašto? Zato što je inherentno isprepletena sa aveti tiranije, istine koju svi shvaćamo, iako nevoljko, u dubinama naše svijesti. U trenutku kada apsolutnu vlast povjerimo u ruke nekolicine odabranih, potpisujemo faustovski pakt, pozivajući katastrofu na svoj prag.

Povijest, neumoljivi kritičar, svjedoči kako se niti jedan elitni kadar nikada nije pokazao zaslužnim tako neobuzdane vlasti. Pouzdan? Racionalno? Empatičan? Mudar? Jedva. Te vrline su im nedostižne, kao igla u plastu sijena. Umjesto toga, uvijek petljaju, ili još gore, iskorištavaju svoje privilegirane položaje, nabijajući nam svoje ideološke planove niz grlo.

Ovaj grubi pristup stvara otpor, prirodan odgovor na takvo pretjerano djelovanje. A ono što slijedi je jezivi ciklus sociopolitičke represije, gdje se neistomišljenici ušutkavaju, zatvaraju ili još gore, eliminiraju. To zauzvrat raspiruje veći otpor, eskalirajući situaciju sve dok se ne nađemo kako teturamo na rubu kaosa i revolucije ili gledamo u ponor totalitarizma i mikro-upravljanog kolektivizma.

Ne može se zaobići ovaj neizbježni sukob. Dokle god centralisti ostaju odlučni u prikupljanju ukupne moći, snage otpora će se okupiti i situacija će izmaknuti kontroli. Jedini mogući način da se deaktivira ova otkucavajuća tempirana bomba jest da te elite dožive prosvetljenje, shvaćajući ludost svojih postupaka. Ali, nemojmo zadržavati dah zbog takvog prosvjetljenja. Alternativno, ako ti moćnici iznenada nestanu, njihov utjecaj bude neutraliziran, svijet bi mogao imati šansu da organski ozdravi i da se razvije.

To je neobičan fenomen, postojanje pojedinaca koji ostaju postojani u svom odbijanju da priznaju neizbježnost sukoba. Drže se nade kako postoji drugi put, onaj koji ne uključuje sukob. Kako bi opravdali to uvjerenje, upuštaju se u nevjerojatan prikaz mentalnih akrobacija, izvrćući i iskrivljujući stvarnost kako bi odgovarala njihovoj priči.

Dopustite ispravku zapisa. Uvijek sam tvrdila kako su globalisti, u svojoj potrazi za apsolutnom moći, osuđeni na neuspjeh. Čini se kako postoji pogrešno mišljenje da je moja analiza njihovih strategija jednaka podršci njihovom uspjehu. Ništa nije dalje od istine. Ne tvrdim da će elite izaći kao pobjednici; Tvrdim kako je sukob neizbježan.

Pitanje koje se uvijek postavlja je: “Kako bi globalisti mogli osigurati dominaciju nad cijelim svijetom? Nije li to nemoguća misija?” Doista, to je nemoguć zadatak, ali to neće odvratiti globaliste od pokušaja.

Ovdje cinici promašuju cilj. Imamo posla s kabalom narcisoidnih psihopata, povezanih ideologijom nalik kultu, naoružanih gotovo neograničenim resursima. Ovi pojedinci sebe vide kao uzlazne polubogove, slično staroegipatskim faraonima. Oni su otporni na superiornu logiku, ili emocionalne zamolbe. Masovni aktivizam, ili mirni prosvjedi, neće ih spriječiti. Oni razumiju samo dvije stvari: sirovu snagu sile i korisnost prijevare.

Težnja globalista za moći je igra visokih uloga koju igraju pojedinci koji su odvojeni od stvarnosti. Oni nisu racionalni akteri s kojima se može raspravljati, već ideolozi vođeni iskrivljenom vizijom veličine. Pretpostaviti suprotno znači podcijeniti golemost izazova s ​​kojim se suočavamo.

Ovi pojedinci su ozloglašeni po svojoj politici spaljene zemlje, spremni srušiti cijele civilizacije radije nego da se odreknu svog željeznog stiska. Osmisliti strategiju protiv njih na temelju pretpostavke kako se sukob može izbjeći vrhunac je ludosti. Kada tvrdim kako su globalisti "predodređeni za poraz", to proizlazi iz mog uvjerenja da dio čovječanstva inherentno posjeduje sposobnost da se odupre tiraniji.

Globalisti će doživjeti pad, jer je nemoguće objasniti svaku potencijalnu prijetnju njihovoj utopističkoj viziji. Sve dok ih pojedinci i dalje izazivaju, fizički i putem širenja informacija, njihove će ranjivosti biti razotkrivene, što će dovesti do njihove neizbježne smrti.

Međutim, ovaj trijumf neće biti postignut bez značajnih žrtava.

Kada govorim o "kolapsu", ne mislim na pojedinačni događaj, već na proces. Kolaps je stalan niz događaja. Uzmimo, na primjer, SAD. U tijeku je kolaps koji traje još od 2008. godine. Kraj ovog kolapsa očitovat će se kada posljednji ekonomski balon koji održava  sustav pukne, utirući put ponovnoj izgradnji. Ključno pitanje jest - tko će predvoditi tu obnovu? Globalisti sa svojim podlim planovima, ili obični ljudi željni slobode i blagostanja?

U brojnim sam tekstovima naglasila relnost kako će elite iskoristiti tekuću destabilizaciju značajnih dijelova globalnog ekonomskog okvira za zagovaranje veće centralizacije. To uključuje globalno gospodarsko upravljanje putem MMF-a i BIS-a; zatim globalne valute koju zagovara MMF kroz posebna prava povlačenja istih, kao i globalno upravljanje putem Ujedinjenih naroda, ili sličnog entiteta koji se tek treba razviti. O ovom planu, nekada strogo čuvanoj tajni, sada globalisti otvoreno raspravljaju u glavnim medijima.

Bez sumnje, mnogi će podržati ovu centralizaciju iz straha od nestabilnosti. No, bit će i onih koji će se tome oštro protiviti.

Na temelju povijesnih prethodnika i vlastitih objava globalista, vjerujem kako će pokušati nametnuti usklađenost i potvrditi globalnu centralizaciju nakon kolapsa na sljedeće načine: 

1. UPRAVLJANJE I DISTRIBUCIJA RESURSIMA

U prošlim tekstovima sam naglasila nužnost lokalizma, važnost samodostatne opskrbe hranom, vodom i skloništem od strane zajednica istomišljenika - zbog podizanja učinkovitog otpora protiv centralizirajućih sila. Ako ne možete osigurati vlastitu logistiku, jedina alternativa je krađa od neprijatelja, što je izrazito riskantniji prijedlog.

U svijetu nakon kolapsa u kojem se vladavina prava urušila, i siguran prijenos resursa između regija više nije izvediv, kontrola nad osnovnim zalihama i njihovim proizvođačima postaje najvažnija. Ovu strategiju koriste i totalitarni režimi kada su suočeni s prijetnjom nemira. Glavni primjer ove taktike na djelu je staljinistička konsolidacija Sovjetskog Saveza.

Uspješne pobune u okupiranim državama često nalaze svoje korijene u ruralnim sredinama. Gradovi, s druge strane, služe kao uporišta totalitarnim režimima - zbog superiornih sposobnosti nadzora, poslušnijeg stanovništva i relativne lakoće osiguravanja i obrane kada su ovi pod kontrolom. Ovo nazivam "doktrinom zelene zone", gdje zatvoreni gradovi služe kao lansirna mjesta za napade na ruralne zajednice.

Staljin je upotrijebio upravo ovaj model, šaljući trupe iz kontroliranih gradova neka pljačkaju resurse iz okolnih poljoprivrednih zajednica. Te su zalihe zatim gomilane za "preraspodjelu", a resursi su dodijeljeni onima koji su režimu smatrani najkorisnijima. Oni na koje se gledalo kao na nebitne, ili kao na potencijalne prijetnje, ostavljeni su neka gladuju. Na kraju je Staljin učinkovito eliminirao mnoge potencijalne pobunjenike uskrativši im pristup proizvodnji i opskrbi hranom.

Elite ne moraju kontrolirati svaki kvadratni centimetar teritorija kako bi pokrenule učinkovitu kampanju ratnog prava. Održavajući kontrolu nad ključnim gradovima, pomoću tehnologije nadzora i prisutnosti trupa, oni mogu koristiti ta urbana središta kao poligon za konfiskaciju resursa iz okolnih područja, selektivno ciljajući one koje smatraju nepoželjnima.

Ako sumnjate u to kako vlada usvaja takvu taktiku u SAD-u, potičem vas da se upoznate s Izvršnom naredbom 13603, koju je potpisao Barack Obama 2012. godine. Ova naredba daje predsjedniku ovlasti zaplijeniti bilo koju privatnu imovinu ili resurse tijekom „nacionalne hitno” ako se smatra “nužnim za nacionalnu obranu”. Ostaje otvoreno pitanje koliko ovakvih sličnih "izvršnih naredbi" je danas donešeno i stoji pripremljeno u Europi? U našoj zemlji?

Vrijedno je napomenuti kako je gladovanje kao oružje dobro služilo elitama u prošlosti.

2. MALEZIJSKI MODEL KONTROLE

Elite su, ako ništa drugo, stvorenja navike, koja dosljedno koriste strategije koje su u prošlosti polučile uspjeh. U SAD-u, nakon kolapsa, pobuna je sve samo ne neizbježna. Neizvjesno je samo hoće li to biti ustanak većih razmjera, ili manji.

Što se tiče ostatka svijeta, male su šanse za značajniju pobunu. Većina građana u Europi i Aziji je nenaoružana i nema dovoljno obuke. Svaki otpor u tim regijama vjerojatno će biti malen i stanično strukturiran, kako bi osigurao preživljavanje.

Metode Maxa Boota usmjerene su na veće prijetnje establišmentu. On navodi britanski uspjeh u Maleziji od 1948. do 1960. godine, protiv vrlo učinkovitih komunističkih gerilaca i terorista. Ovaj trijumf može se pripisati uz nekoliko ključnih čimbenika:

1. Britanci su koristili koncentracijske logore velikih razmjera kako bi odvojili proizvodne centre od utjecaja pobunjenika. U tim logorima, okruženim bodljikavom žicom i stražarskim tornjevima, bili su smješteni poljoprivrednici, radnici i njihove obitelji. Ova je mjera spriječila gerilce da se skrivaju među radničkom klasom i regrutiraju iz njihovih redova, u skladu s “doktrinom zelene zone” koju sam prethodno spomenula.

2. Britanci su implementirali sofisticirani sustav identifikacije za sve građane Malezije, uključujući uzimanje otisaka prstiju. Uspostavili su brojne kontrolne punktove diljem zemlje na kojima su građani morali podnijeti svoju dokumentaciju. Svatko tko se nije mogao identificirati bio je pritvoren pod sumnjom da je pobunjenik. U digitaliziranom svijetu u kojem se identifikacija postiže pomoću napredne biometrije, taktika pobunjenika da nasilno zauzmu prometne zgrade i autobuse bila bi neučinkovita.

3. Umjesto raspoređivanja velikih, nezgrapnih vojnih brigada, u uzaludnom pokušaju da pokriju ogromna prostranstva teritorija, Britanci su koristili špijune i doušnike neka lociraju uporišta pobunjenika. Zatim su poslali jedinice specijalnih snaga neka  neutraliziraju te mete. Britanci nisu imali za cilj kontrolirati veliko tlo; njihov je cilj bio eliminirati pobunjenike. Njihova taktika bila je obilježena znatnom brutalnošću, uključujući korištenje mobilnih vješala koja su putovala zemljom, ali i javno izlaganje leševa u raspadanju - kako bi utjerali strah među ljudima i vjeru u pobunu.

4. Britanske političke elite vodile su psihološki rat nudeći obećanja mira i prosperiteta malezijskom pučanstvu, ako podrže napore protiv pobune. Nisu nužno morali ispuniti ta obećanja; sve što su trebali bilo je stvoriti nekoliko primjera nagrade za suradnju i uvjerljivo prodati ovaj narativ javnosti. Nakon što je značajan dio stanovništva bio pod britanskom kontrolom, pobunjenici su izgubili izvore opskrbe i suočili se s dodatnom zabrinutošću zbog doušnika u svojoj okolini. 

3. TEHNOLOŠKA MREŽA ZA TIRANIJU

Malezija služi kao primjer dobro provedene strategije za suzbijanje pobunjenika, ali nije bila bez promašaja i nedostataka. U pokušaju da minimiziraju buduće neizvjesnosti u borbi protiv pobuna, elite se okreću novim tehnologijama.

Uspješna provedba doktrine "zelene zone" u današnjem svijetu zahtijevala bi korištenje biometrijskog nadzora. Iako bi se moglo postići ograničenje kretanja, ono bi bilo ograničeno na gradove, s velim i opsežnim mrežama nadzora.

U budućnosti nakon kolapsa, pobunjenici bi se suočili sa značajnim izazovima infiltracija ili eksfiltracija iz "zelenih zona", obzirom na trenutni arsenal prepoznavanja lica i mrežnice za vrijeme hodanja i prolazaka, skeniranja otiska palca, samo kratko nabrojano između ostalih tehnologija.

Mogućnosti prepoznavanja lica napredovale su čak i do toplinske slike, omogućujući kamerama neka identificiraju pojedince na temelju jedinstvenih toplinskih potpisa iz krvnih žila unutar ljudskog lica, čak i iz daljine. Tradicionalne protumjere poput šminke i protetike pokazale bi se neučinkovitima; jedino bi toplinsko maskiranje ponudilo održivo rješenje.

Štoviše, pobunjenici bi morali biti tehnološki vješti. Cyber ​​ratovanje bi moralo biti ključna komponenta njihove strategije. Ovo je izazov bez presedana, s kojim se nijedna druga pobuna u povijesti nije morala boriti.

NEOBRAZOVANA POBUNA

Strategija globalista za poticanje ekonomskog i društvenog kaosa, praćenu zaključavanjem pojedinih regija i promicanjem centralizacije kao lijeka za sve, znatno je izvedivija kada njihovim protivnicima nedostaje uvida, strpljenja, planiranja i inicijative.

Britanci su postigli djelomičan uspjeh u Maleziji, jer su gerilci podcijenili važnost javne percepcije. Iako su se pokazali kao strašni i nemilosrdni borci, njihova je brutalnost rezultirala nedostatkom podrške javnosti. Iako široka potpora javnosti nije preduvjet za pobjedu, nedvojbeno jest prednost.

Brojne pobune protiv Staljinova režima, neke znatne veličine, ugušene su zbog lošeg planiranja. Pobunjenici su nagomilali znatne snage u ograničenim područjima, poput jedne planine ili planinskih lanaca. Staljin je jednostavno pustio otrovne plinove na pobunjenike, koji su koncentrirali sve svoje resurse na jednom mjestu i zanemarili gomilanje plinskih maski. Bitno je prepoznati kako u svijetu nakon kolapsa - vlade i elite možda više neće biti podložne javnoj odgovornosti, ostavljajući im slobodu neka čine zlonamjerna djela, bez ikakve odgovornosti. Moraju se uzeti u obzir sve nepredviđene situacije.

Pobunjenici u Sovjetskom Savezu također su pokazali tendenciju zanemarivanja logistike. Mnogi su bili naoružani neusklađenim puškama i raznolikim asortimanom streljiva, umjesto da su sve svoje snage opremili istom puškom i streljivom. Pobune su izgubljene u prošlosti isključivo zato što je borcima, naoružanim pretjeranim nizom oružja, ponestalo dovoljno streljiva.

Pobunjenici su se kroz povijest borili s nesposobnošću da ciljaju središta vodstva carstava kojima su se suprotstavljali. Prvenstveno je to bilo zato što nisu bili svjesni identiteta pravog vodstva. Tek u našem modernom dobu posjedujemo informacije potrebne za identifikaciju elita i njihovih organizacija. Današnji globalisti često su vrlo glasni u medijima o svojim identitetima i ciljevima. Zbog toga su elite odlučne napraviti sljedeću pobunu konačnom pobunom. Nikad prije nisu bili tako ranjivi.

Po mojoj procjeni, globalisti će u početku koristiti svoju prokušanu taktiku dezinformacija i podjela kako bi postigli centralizaciju. Međutim, s vremenom će vjerojatno posegnuti za Staljinovim/malezijskim modelom za kontrolu na terenu. Srž stvari, međutim, leži u shvaćanju kako se globalisti suočavaju s težim zadatkom od nas. Oni nose teret kontrole nad ljudima, imovinom, resursima i masovnom psihologijom, s bezbrojnim varijablama i potencijalnim zamkama među kojima se moraju snaći.

Nasuprot tome, naš fokus je usmjereniji. Trebamo se brinuti samo o lokalnoj organizaciji, održavanju našeg moralnog kompasa, osiguravanju našeg opstanka, između nekih drugih stvari. Ova jednostavnost cilja daje nam jasnu prednost.