Renesansni genij

Povijest je uvijek stvar perspektive.

S čijeg stajališta gledamo na prošlost?

Kada je riječ o povijesti zapadnoeuropske civilizacije, postoje dvije glavne perspektive. Ako to promatram unutar Crkve, vidjeti ću temeljno kršćansko. Katoličku vjeru ću vidjeti kao dušu naše civilizacije. Naša je civilizacija rođena s Crkvom, stoga s njom mora i umrijeti. Klasični srednji vijek smatrati ću zlatnim dobom naše civilizacije, jer je to razdoblje najvećeg utjecaja Crkve, kada su se svi ljudi (osim nekolicine heretika), činili pokornima autoritetu pape, koji je trebao samo pucnuti prstima da pošalje polubarbarsku vojnu klasu u Jeruzalem. Iz te perspektive, renesansa je početak dekristijanizacije i stoga se mora promatrati kao destruktivan proces. Takvo je mišljenje prilično uobičajeno među rimokatolicima, čak i danas. Neki još uvijek citiraju "La Conjuration antichrétienne", Henrija Delassusa (1910.):

"....cijeli pokret utisnut u kršćanstvo renesansom, reformacijom i revolucijom je sotonski pokušaj da se čovjek otrgne od nadnaravnog poretka koji je uspostavio Bog na početku i obnovio naš Gospodin Isus Krist usred vremena, i da se čovjeka ograniči na naturalizam."

Renesansa je za ovog katoličkog svećenika bila ponovno rođenje “poganstva”, koje je u ovom intelektualnom miljeu gotovo sinonim za sotonizam (sasvim logično, budući da nas je ljubomorni Bog i Starog i Novog zavjeta učio da na sve druge bogove gledamo kao na demone):

"Poganstvo, gurajući čovječanstvo niz strminu na koju ga je doveo istočni grijeh, govorilo je čovjeku da je na zemlji da uživa u životu i dobrima koje mu ovaj svijet nudi. Pogan nije težio, nije tražio ništa dalje."

Tu postoje teški nesporazumi. Prvo: "paganus" izvorno znači "seljak" ili seljački narod; koristila ga je Crkva kao uvredu protiv svojih neprijatelja. Nijedan pretkršćanski rimski ili renesansni intelektualac nikada se nije deklarirao kao poganin. Ako pod "poganstvom" mislimo na "politeizam" - onda se promašuje bit. Renesansni ljudi imali su malo vremena za antičke bogove. Ono što su voljeli bila je filozofija, koja je, njihovim rječnikom, obuhvaćala sva područja znanja. Sami antički filozofi općenito su s prezirom gledali na tradicionalnu religiju: Sokrat je osuđen na smrt pod optužbom za nepoštivanje gradskih bogova. Konačno, antička filozofija ima malo veze s "naturalizmom" (što znači materijalizam), a još manje s ateizmom. Jednostavno prenosi viziju Boga i Njegove Providnosti (riječ koju su kršćani posudili od stoika, poput Logosa) i koja je u suprotnosti sa stranom judeo-kršćanskom tradicijom,  koja je napala Europu s Levanta.

Alternativna perspektiva renesanse koju ću ovdje predstaviti slaže se s kršćanskom perspektivom u dvije točke. Prvo, renesansa je doista bila dubok raskid sa srednjovjekovnim poretkom; bilo je to gotovo rađanje nove civilizacije. Drugo, ovaj je prekid bio obnovljeni kontinuitet s grčko-rimskim naslijeđem; bilo je to drugo grčko čudo. Moje gledište se razlikuje u višoj vrijednosti, koju pripisujem ovom nevjerojatnom civilizacijskom buđenju. Istaknuti ću da su najveća dostignuća europske civilizacije nastala u renesansi, te da se ne možemo diviti europskoj civilizaciji, a da se ne zadivimo genijalnosti renesanse.

Ova perspektiva nije nova. Kada kažem, u biti, da je europska civilizacija procvjetala tijekom renesanse, nacijepivši se na grčko-rimsku antiku, jednostavno ponavljam viziju samih renesansnih ljudi.

Je li ovo važna tema za raspravu? Da, od iznimne je važnosti za svakoga tko se divi zapadnoj civilizaciji i zabrinut je za njenu sudbinu. Jer, da bismo formirali realnu viziju moguće budućnosti, prvo moramo jasno razumjeti njezine temelje. Ako kršćanstvo smatramo dušom Zapada, onda moramo, ili očajavati ili moliti za eshatološko čudo. S druge strane, svjetlo na kraju tunela možemo vidjeti ako prepoznamo kako je genij europske civilizacije genij grčko-rimske (ili helenističke) civilizacije, koju je iz srednjovjekovnog sna probudila renesansa. Anthony Gottlieb, autor knjige "The Dream of Reason: A History of Western Philosophy from the Greeks to the Renaissance", koristi evokativnu metaforu: "Ubovši prst u kršćansku teologiju, filozofija je zaspala na otprilike tisuću godina, dok je nije probudio Descartesov poljubac." (Je li Princ bio Descartes je sporno, međutim: Platonova akademija u Firenci je nastala gotovo dva stoljeća prije njegove 'Rasprave o metodi'.)

Dekristijanizacija je nepovratna, ali ne znači smrt naše civilizacije, jer kršćanstvo nije ni prvi ni glavni korijen naše civilizacije. Bilo dobro ili loše, kršćanstvo je neko vrijeme hranilo našu civilizaciju, ali je nije stvorilo: još uvijek smo nasljednici Atene i Rima, daleko više nego Jeruzalema i Vatikana. Mi smo Grko-Rimljani u dubljem smislu nego što smo judeo-kršćani.

O srednjem vijeku

Ljudi renesanse skovali su izraz "srednji vijek" kako bi opisali ono što su doživljavali kao dugu pomrčinu grčko-rimske misli i znanja. Danas se raspravlja o relevantnosti ove kategorije. Razdoblje od 04. do 08. stoljeća danas se naziva "kasnom antikom", a karakterizira ga dekadencija rimskih institucija i kulture, te osvajanje umova od strane kršćanstva. Tek krajem 10. stoljeća javlja se romanička umjetnost, najstariji sačuvani ostaci srednjovjekovne civilizacije, da tako kažemo. Romanička arhitektura jedva se razlikuje od rimske arhitekture, a na francuskom se jednostavno naziva l’art roman. Dapače, europski kroničari s početka 11. stoljeća vjerovali su lalo još uvijek žive u Romano orbe.

Klasični srednji vijek počinje sredinom 11. stoljeća. Bilo je to doba kulturne hegemonije rimske crkve. Budući da je Crkva u to vrijeme imala praktički monopol nad pisanjem - povjesničari koji ovise o pisanim izvorima - skloni su brkati srednjovjekovnu kulturu sa klerikalnom kulturom, zaboravljajući da su crkveni pripadnici predstavljali mali postotak europskog stanovništva. Ogromna većina laika nije razumjela latinski, ali su ipak razmišljali i imali su bogatu usmenu kulturu utemeljenu na pretkršćanskom predanju (to je bila tema moje doktorske disertacije, prilagođene mojoj knjizi 'La Mort féerique', Gallimard, 2011.).

Ozbiljna je, ali uobičajena pogreška, pripisivati ​​kulturna dostignuća srednjeg vijeka kršćanstvu. Razmotrite amblematski primjer gotičkih katedrala. Katoličke su sigurno. Ali, tko ih je izgradio? Biskupi su bili glavni prikupljači sredstava, ali oni nisu imali nikakve veze s tehničkom i estetskom vještinom ovih remek-djela. Arhitekti i graditelji katedrala bili su visoko specijalizirani obrtnici,  organizirani u neovisne cehove. Kako to biva, neki od tih ljudi sebe su nazivali “slobodnim zidarima”, jer su mogli slobodno putovati Europom i birati svoje poslodavce. Ovi su graditelji voljeli prisvajati tajno znanje koje datira iz antike. Ironično je kako je masonstvo postalo, u očima autora poput Henrija Delassusa, arhetipski neprijatelj Crkve. Njij je papa Leo XIII. čak proglasio sotonističkim kultom, 1890-ih godina. Nema, naravno, povezanih identiteta između masonerije koja se pojavila u 18. stoljeću i srednjovjekovnih cehova, ali je srodnost neosporna.

Ne želim izvlačiti pretjerane zaključke iz ove opaske, niti želim osporavati arhitektonski genij srednjeg vijeka. Jednostavno skrećem pozornost na logičku pogrešku pripisivanja “kršćanstvu” ili “Crkvi”, svemu što vidimo kao utjelovljenje srednjovjekovnog “kršćanstva”. Uzročna veza koja se obično pretpostavlja između Katoličke crkve i europske civilizacije - uglavnom je imaginarna.

Veliko je pitanje da li je kršćanstvo učinilo Europu velikom, ili je Europa ta koja je, na neko vrijeme, učinila kršćanstvo velikim. Kako  biste odgovorili na to pitanje, morate samo pogledati što je kršćanstvo proizvelo među neeuropskim narodima (Bizant ubrajam u Grke, dakle Europljane).

Vrijedno je podsjetiti kako se pojam „gotika“ (gotico) (primijenjen na arhitekturu) prvi put pojavio tijekom renesanse, s pežorativnom konotacijom od strane talijanskih umjetnika i arhitekata, koji su raskošnu gotiku kasnog srednjeg vijeka doživljavali kao barbarski manirizam, te se radije vraćali rimskim standardima. Ponovno su razotkrili ove standarde 1414. godine, u deset svezaka Vitruvijeve "De architectura" (01. stoljeće pr. Kr.), koja je bila potpuno nepoznata u srednjem vijeku. Vitruvijeva estetska načela, temeljena na geometriji, ravnoteži i oponašanju prirode, trebala su utjecati ne samo na arhitekte, već i na umjetnike. Svima nam je poznata Leonardo da Vincijeva reprodukcija “Vitruvijanskog čovjeka”:

Ljudi umjetnosti

Firentinski učenjak, Poggio Bracciolini, otkrio je Vitruvijevo djelo. Grad Firenca, prva kolijevka renesanse, bila je neovisna republika od 11. stoljeća, poput drugih talijanskih gradova; uključujući i Rim, čiji su građani nekoliko puta protjerali papu. U 15. stoljeću, pod vladavinom obitelji Medici (Cosimo Stariji i njegov unuk Lorenzo Veličanstveni), Firenca je vodila izvanredan umjetnički i književni preporod. S osnivanjem Platonove akademije, 1462. godine, koja je trebala postati glavno središte intelektualne razmjene, Firenca je sebe vidjela kao reinkarnaciju Atene.

Firentinac Michelangelo je taj koji nam prvi padne na pamet kada pomislimo na zadivljujuću tehničku i estetsku izvrsnost,  postignutu u umjetnosti kiparstva, tijekom renesanse. Omogućeno je proučavanjem grčkih i rimskih modela, te proučavanjem anatomije, što je pod katoličkom vlašću bilo gotovo nemoguće. U srednjem vijeku nije postojalo ništa usporedivo s renesansnom skulpturom. Michelangelov David, isklesan iz jednog bloka mramora visokog sedamnaest stopa, s posebnim intenzitetom postavlja pitanje odnosa (ili neodnosa) između grčko-rimske i judeo-kršćanske tradicije. Iz kojeg je od ova dva izvora došao Michelangelov genij? Jasno, njegov David nije Židov, nego je Grk. Pogledaj pažljivo!

Ako sada pretražimo povijest slikarstva u potrazi za djelima koja najbolje ilustriraju europskog genija, možemo se sjetiti još jednog Firentinca, Leonarda da Vincija. A mogli bismo razmisliti i o činjenici kako njegovo svjetski poznato remek-djelo nije portret Djevice, već portret zagonetne žene u kojoj su neki prepoznali pretkršćansko božanstvo Izidu, ovdje "razotkrivenu" (Mona Lisa kao Madonna l'Isa). Jedan od glavnih doprinosa renesanse slikarstvu bila je perspektiva (tehnika koju je izumio Filippo Brunelleschi 1425. godine): uvelo je treću dimenziju, čime je slikanje postalo umjetnost prostora, a ne više samo dvodimenzionalna dekorativna umjetnost. Italija nije bila jedino žarište kreativnosti u slikarstvu; flamanski slikari iz istog razdoblja izumili su slikanje uljem na platnu, a njihovi prizori iz svakodnevnog života ubrzo su dosegli zadivljujuću razinu realizma i ekspresivnosti.

Prijeđimo na glazbu. Osim gregorijanskog korala, koji je dosadno monofon, malo se zna o glazbi koja se svirala u Europi tijekom srednjeg vijeka, osim da su glazbala bila uglavnom istočnjačkog podrijetla. Temelji barokne glazbe, koja označava početak klasične glazbe, potječu iz renesanse. Prve teorije o glazbi, utemeljene na pitagorejskim predodžbama, javljaju se u 15. stoljeću. U to je vrijeme velika terca uvrštena među suglasničke akorde, izumljena je srednjetonska temperamenta, kako bi se omogućila konstrukcija klavijatura, te je dizajnirana većina instrumenata koji se i danas koriste. Bio je to početak polifone glazbe, čiji je zapis kodificiran i počeo se tiskati već 1476. godine. Sve je to izmišljeno na kneževskim dvorovima, ali je postupno pronašlo put i do popularne svjetovne glazbe.

Ovdje je teško pronaći i najmanji doprinos kršćanstva tim zbivanjima. Na Tridentskom koncilu (1545.-63.) je Crkva dala naputke  protiv polifonije, jer ometa razumijevanje svetih tekstova. Naravno, brzo se pojavila polifona sakralna glazba i ne možemo poreći da su neki glazbeni skladatelji bili pobožni ljudi (pada mi na pamet Johann Sebastian Bach, iako je bio postrenesansni protestant), ali bilo bi besmisleno njihovu inspiraciju i talent svesti samo na njihovu kršćansku vjeru ili odgoj. U svakom slučaju, klasična je glazba iznikla iz genija renesanse, a europskom srednjem vijeku ne duguje gotovo ništa.

Mišljenja sam kako je duhovno i moralno uzdizanje koje je proizvela klasična glazba, u svim društvenim slojevima Europe, bilo daleko superiornije u odnosu na katoličku misu; i obrnuto, njen nestanak iz kulture mlađih generacija je bio puno važniji za barbarizaciju naših društava, nego gubitak odlaska u crkvu i opadanje vjere u kršćanske dogme.

Bilo kako bilo, gornja kratka razmatranja dovoljna su da bi pokazala kako renesansa nije bio samo puki napredak, već golem kvalitativni skok u europskoj umjetnosti, bez premca u bilo kojoj drugoj civilizaciji. Suprotno tome, osim tehnološke snage gotičke arhitekture, može se lako pokazati kako ništa u europskom srednjem vijeku nema umjetničku superiornost u bilo kojem polju u odnosu na istočne civilizacije iz istog razdoblja.

Isto se može reći i za znanost, koja se do renesanse nazivala “prirodna filozofija”.....

Glavni argument jest kako je znanstveni genij europske civilizacije potekao iz grčkog čuda, a ne iz kršćanske objave. Ovo nije novo, ali mislim da treba ponovno potvrditi, jer (po mom mišljenju) danas postoji velika zbrka oko toga što nije u redu sa Zapadom, među kršćanima, ali i među tradicionalistima (dobar prikaz tog malo poznatog, ali utjecajnog pokreta, za koji su glavne reference René Guénon i Julius Evola, a koji utječe na mislioce poput Stevea Bannona i Alexandera Dugina; Mark Sedgwick: "Traditionalim: The Radical Project for Restoring Sacred Order", Penguin, 2023.). 

Louis Rougier: "Genije Zapada" (1971.)

O ovoj temi upravo sam pročitao izvrsnu knjigu francuskog filozofa Louisa Rougiera, "The Genius of the West" (1971), skraćeno izdanje francuske verzije, "Le Génie de l’Occident" (1969.), koju mogu samo preporučiti. Rougier je izvanredni erudit, logičan i artikuliran učenjak. U prvim poglavljima piše o "'kvantnom skoku' ljudskog duha koji je postigla Grčka".

https://archive.org/details/geniusofwest0000roug/page/n3/mode/2up

"Umjesto empirijske rutine istočnjačke misli, Grci su zamijenili znanost dokazivanja. Ova se znanost ne zadovoljava dokazima osjetila koji opisuju stvari: ona inzistira na intelektualnim dokazima koji mogu objasniti zašto. Umjesto praktične geometrije Egipćana dobivamo aksiomatsku i deduktivnu geometriju Pitagorejaca; umjesto proračuna feničkih trgovaca, teoriju brojeva; umjesto deskriptivne i numeričke astronomije Babilonaca, teorijsku i eksplanatornu astronomiju Eudoksa, Hiparha i Ptolomeja, koja objašnjava naizgled hirovita kretanja planeta geometrijskom kombinacijom jednostavnih, kružnih i uniformnih kretanja u proširenom svemiru. Umjesto teogonija Homera i Hesioda, nalazimo da su najprije milesijski filozofi, a zatim atomisti, zamijenili znanost fizike, koja je za cilj imala objašnjenje svih pojava, nebeskih kao i zemaljskih, pomoću čisto prirodnih uzroka. Umjesto magijske i svećeničke medicine Istoka, Asklepijad i njegovi sljedbenici razvili su znanost o liječenju utemeljenu na kliničkim promatranjima. Legendarne priče bardova zamijenile su narativna povijest Herodota i interpretativna povijest Tukidida i Polibija. Pojavljuju se nove riječi koje nemaju ekvivalente u starim orijentalnim jezicima: teorija, demonstracija, logika i silogizam."

Bilo je gotovo čudesno kako je dio tih intelektualnih otkrića preživio kršćanstvo, da bi se ponovno otkrio u renesansi:

"Trijumf kršćanstva na Zapadu, kao državne religije, izazvao je jedno od najvećih uništavanja knjiga, rukopisa, knjižnica i umjetničkih djela, ikada zabilježenih u povijesti. Ako je nekoliko djela preživjelo ovaj holokaust, za to su bili zaslužni neki stari Rimljani, visoki dostojanstvenici Teodorikovog dvora. Ne Zapadu, nego Istoku - Bizantu, Siriji, Perziji i Arabiji - dugujemo opstanak helenske kulture. Između trinaestog i šesnaestog stoljeća djela Arhimeda, Apolonija i drugih stigla su na Zapad preko Sirije, Bagdada, Cordove, Toleda i Palerma, probudivši znanstvenu misao iz dugog sna. Bio je to Arhimedov odlomak koji je doveo Kopernika do hipoteze o heliocentričnom svemiru; Apolonije je bio taj koji je naveo Keplera neka zamijeni krug elipsom u svom objašnjenju putanja planeta; i iznad svega, Arhimed je bio taj koji je Leonarda da Vincija, Benedettija i Galilea, naučio koristiti matematiku u svojim proučavanjima prirode. Problem koji je postavio Pappus o geometrijskom mjestu točaka doveo je Descartesa do stvaranja analitičke geometrije. Mnogo je takvih primjera. Nije prevelika tvrdnja reći kako se sudbina zapadne civilizacije okrenula zbog gotovo nasumičnog očuvanja nekoliko desetaka starih rukopisa."

Ovo nije sporno. Ali, Rougier također daje originalnu analizu ograničenja grčke misli i važnog doprinosa kršćanskog srednjeg vijeka, koji je donio dodanu vrijednost grčkoj znanosti, onda kada je ponovno otkrivena. Grci su voljeli znanje zbog njega samoga, ali nisu imali poticaja da ga praktički primijene. To je zato što su se oslanjali na robove za mehanički rad, što ih je navelo da na to gledaju s prezirom, kao nešto što je nedostojno slobodnih građana.

"Predrasude prema mehaničkim umijećima postale su toliko jake da Arhimed, izumitelj poluge, klina, kolotura, pužnog vijka i vitla, nije htio — ako možemo vjerovati Plutarhu — ostaviti nijednu pisanu raspravu o ovim stvarima: “smatrajući posao inženjera i svaku umjetnost koja služi životnim potrebama neplemenitom i vulgarnom, posvetio je svoje ozbiljne napore samo onim proučavanjima šarma, na čiju suptilnost ne utječu tvrdnje o nužnosti.” 

Ropstvo je, objašnjava Rougier, naposljetku "donijelo propast grčkim gradovima, Helenskom carstvu i konačno Rimu, stvaranjem ekspanzivnog urbanog proletarijata i osiromašenjem agrarnih masa." Ovo objašnjava uspon kršćanstva, robovske religije, kako ju je Nietzsche vidio. Kršćanstvo je donekle podiglo status radničke i trgovačke klase, što im je omogućilo organiziranje u cehove i potaknulo njihovu kreativnost.

"Glorifikacija vještog rada bila je jedan od čimbenika odgovornih za dugi niz vrlo korisnih izuma usavršenih tijekom srednjeg vijeka. / Na samom početku došle su vodenica i vjetrenjača. … Tijekom desetog i jedanaestog stoljeća brzi potoci naširoko su iskorištavani za proizvodnju na vodi, što je dovelo do prave industrijske revolucije."

Izumom bregaste osovine, kružno gibanje moglo se pretvoriti u pravocrtno, te se moglo sada upravljati mehaničkim pilama ili hidrauličnim čekićima. Napredak u rudarstvu, metalurgiji, kemiji, tkanju, građevinarstvu, transportu i, što je još važnije, poljoprivrednim tehnikama, dobro je iskorišten.

"Oblikovala se tehnička civilizacija kojoj je suđeno transformirati ekonomski i društveni život i čovjekov pogled na svijet. Ovom razvoju uvelike je pridonijelo postupno nestajanje ropstva i uspostava relativne sigurnosti od invazije, kako su od jedanaestog stoljeća nastajale velike feudalne monarhije."

Sva ta poboljšanja bila su uglavnom empirijska, ali ovaj se empirijski pristup pokazao odlučujućim u kombinaciji s grčkom znanošću kod genija, poput Leonarda da Vincija (1452.-1519.) ili Francisa Bacona (1561.-1626.), koji su ujedinili teoretsku znanost i praktično umijeće, i tako transformirali znanje u moć.

Renesansni ljudi znanja

Pregledajmo samo nekoliko područja u kojima je ponovno otkriće Grka bilo kritično. Tijekom srednjeg vijeka medicina je nazadovala u odnosu na vrijeme Klaudija Galena iz Pergamona (oko 129.-201.), koji je nadogradio Hipokratov korpus, sistematizirao anatomska promatranja, formulirao hipoteze o fiziološkim procesima - i izliječio Marka Aurelija. Budući da su srednjovjekovni svećenici i redovnici bili snažno obeshrabrivani od bavljenja medicinom, i budući da je seciranje leševa bilo tabu, manje se znalo o medicini u 12. stoljeću, nego kod Grka osam stoljeća ranije. (Anthony Gottlieb, The Dream of Reason: A History of Western Philosophy from the Greeks to the Renaissance, W.W. Norton & Co, 2016.). Ono malo znanja koje se tada pojavilo došlo je od muslimanskih učenjaka (češće Perzijanaca, nego etničkih Arapa, iako su pisali na arapskom) - preko kojih su Latini otkrili dijelove Galena, kao i Perzijanca Avicene (980.-1037.), koji je preveden na latinski u Toledu između 1150. i 1187. godine.

Isto vrijedi i za geografiju. Grci (Tales, Herodot, Aristotel) su bili poznati po svom poticaju da istražuju i opisuju svijet. Eratosten (276.-194. pr. Kr.), ravnatelj Aleksandrijske knjižnice, matematički je vrlo precizno izračunao Zemljin opseg. Oko 150. godine je Klaudije Ptolemej sastavio kompilaciju dostupnih geografskih podataka. Sva je ta znanost u srednjem vijeku na Zapadu pala u zaborav. Kartografija praktički nije postojala, ili je bila ograničena na simbolički prikaz svijeta s Jeruzalemom u središtu. Geografija je oživljena tek ponovnim otkrićem Ptolomejeve geografije, početkom 15. stoljeća, a uspostavila se kao zasebna disciplina tek otkrićem Novog svijeta.

U astronomiji nije bilo stvarnog napretka od Ptolomeja, čiju su raspravu "Almagest" ponovno otkrili “Arapi” u 12. stoljeću. Kada je Kopernik branio heliocentrizam u svojoj raspravi "De Revolutionibus", 1543. godine, još uvijek se morao nadograđivati ​​od Grka. Tvrdio je kako ga je inspirirao Pitagora, dok je Galileo, stoljeće kasnije, pisao pod pokroviteljstvom Platona. Između Ptolomeja i Kopernika nije bilo srednjovjekovne astronomije od bilo kakvog značaja u Europi.

Na području prava, europski rani srednji vijek poznavao je feudalno običajno pravo, s jedne strane, i crkveno kanonsko pravo, s druge strane. Rimsko pravo nije otkriveno sve dok bizantski primjerak Justinijanove "Digeste" nije došao u ruke bolonjskih znanstvenika, oko 1080. godine, a carevi Hohenstaufen iz 13. stoljeća učinili su ga osnovom novog pravnog poretka (Friderik II. Hohenstaufen bio je, na mnogo načina, preteča renesansnih prinčeva). Djelo Huga Grotiusa, "O pravu rata i mira" (1625.), koje se smatra prvom sustavnom raspravom o međunarodnom pravu, temelji se na rimskom pravu. Racionalni karakter rimskog prava objašnjava, prema Renéu Robayeu, zašto je ono “nadživjelo društvo koje ga je stvorilo, da bi nekoliko stoljeća kasnije postalo temelj najvažnije obitelji modernih pravnih sustava. … Većina sveučilišta i dalje ga čini predmetom znanstvenog istraživanja, jer je genij Rima prije svega genij njegovog prava, a utjecaj rimskih institucija ostaje značajan.”

Stoga, možemo zaključiti za znanost (kao što smo zaključili za umjetnost): jedinstvena znanstvena kreativnost Europe započela je u renesansi, ponovnim prisvajanjem starogrčke i rimske znanosti. Kao što je dovoljno ilustrirati suđenje Galileiju, Crkva je odigrala pretežno negativnu ulogu u tom znanstvenom uzletu. To nije moglo biti drugačije, budući da je znanstveni napredak proizašao iz propitivanja autoriteta Crkve u stvarima istine i osporavanja vjere u čuda vjerom u prirodne zakone. Kao amblematski primjer sukoba između znanosti i Crkve, Nicolas de Cues, 1433. godine, a zatim i Lorenzo Valla osam godina kasnije, znanstvenim je filološkim kriterijima dokazao kako je Konstantinova donacija krivotvorina - ozbiljan udarac prestižu i hegemonističkim tvrdnjama papa.

Sukob između Crkve i znanosti tijekom renesanse nipošto nije bio sukob između vjere u Boga i ateizma. Ateizam nije postojao u raspravama 15. stoljeća. U sljedećem stoljeću, humanisti poput Erazma i njegovog prijatelja Thomasa Morea su bili užasnuti vjerskim ratovima, ali su ateizam smatrali još gorim od vjerskog fanatizma. Znanstvenici su vjerovali u Boga, a tako je bilo i u 17. stoljeću: Isaac Newton, najveći znanstveni genij svog vremena, bio je izrazito religiozan.

Međutim, ideja o Bogu koju su zastupali ti učeni ljudi, sve se više udaljavala od kršćanske doktrine i približavala grčkoj filozofiji: bio je to Bog koji upravlja svijetom putem prirodnih zakona, a ne čuda; koji komunicira s čovjekom putem razuma, a ne Otkrivenjem. Život francuskog matematičara Blaisea Pascala je dramatična ilustracija ove dijalektičke napetosti između dviju ideja o Bogu. Pascal je bio genij velikog glasa. Ali, 1654. godine, u dobi od 31 godine, doživio je mistično iskustvo, te se odrekao "Boga filozofa" u korist Boga Evanđelja. Prestao je doprinositi znanosti i približio se jansenističkoj opatiji Port-Royal. Preminuo je od neurološke bolesti u 39. godini života.

Reformacija i protureformacija

Budimo pošteni, crkvena hijerarhija nije se jednoglasno protivila intelektualnom i umjetničkom pokretu renesanse. Bilo je papa humanista i pokrovitelja umjetnosti od velike važnosti. Nikola V. (1447.-55.) se sprijateljio s Cosimom Medicijem i osnovao Vatikansku knjižnicu, koja je do njegove smrti sadržavala preko 16 000 svezaka. U zaštitu je uzeo i Lorenza Vallu, koji je dokazao kako je Konstantinova donacija krivotvorina.

Pio II. (1458.-64.) je također bio čovjek velike erudicije i znatiželje, koji je napisao brojna djela, uključujući svoje memoare, koji se smatraju književnim remek-djelom. Njegov nasljednik Pavao II. (1464.-71.), s druge strane, bio je reakcionarni papa, koji je dao uhititi i mučiti članove škole 'Academia Romana', Pomponija Leta.

Julije II. (1503-13) je dobio pontifikat nakon vojne karijere. Bio je odgovoran za Michelangelovo uređenje Sikstinske kapele, a od Rafaela je naručio neka naslika poznati vatikanski mural 'Atenska škola', koji prikazuje filozofe i učenjake antike (obratite pažnju na geste Platona i Aristotela u sredini, koje simboliziraju njihovo glavno neslaganje).

Julija II. naslijedila su dva člana obitelji Medici, Lav X. (1513.-21.) i Klement VII. (1523.-34.). Kao i Borgie prije njih, svi su ti pape dolazili iz bogatih obitelji. Oni su bili političari koji su vladali vojvodstvom i koristili bi svoj prestiž kako bi tretirali kraljeve kao svoje vazale. Neki su po ukusu i uvjerenjima bili renesansni ljudi. Kao i drugi knezovi, financirali su velike kulturne i umjetničke projekte za podizanje ugleda svoga grada.

Možda nisu bili jako religiozni, ili dogmatični, ili skloni spaljivanju heretika, ali svjedoče kako je i unutar same Crkve postojala renesansna stranka. I to sugerira mogućnost nove hegelijanske sinteze između judeo-kršćanske tradicije i ponovno otkrivene grčko-rimske baštine, u duhu Bazilija iz Cezareje.

Preokret protestantske reformacije završio je ovaj proces. U velikoj je mjeri to bila kontrarenesansa. Unatoč svojim sličnim stajalištima o zloporabama katoličkog autoriteta, reformatori i humanisti došli su u žestok sukob, s Luther-Erasmusovim sporom oko slobodne volje, 1520-ih godina, kao prijelomnom točkom.

Protureformacija, koju je pokrenuo Tridentski sabor između 1545. i 1563. godine, odgovorila je na reformaciju istim fanatizmom. Utvrđeno je:

  - dogmatska rigidnost, s novim dogmama kao što je transsupstancijacija, i obnovljena privrženost aristotelizmu, koji su humanisti odbacili u korist Platona: Tomu Akvinskog je Pio V. proglasio crkvenim učiteljem 1567. godine;

  - ojačan papinski apsolutizam, s Kongregacijom svetog ureda (nova inkvizicija), osnovan 1542. godine;

  - kult tajnovitosti, s međunarodnom mrežom Družbe Isusove (isusovci).

Dok je Nikola Kopernik umro 1543. godine bez prevelikog klerovskog uznemiravanja, Galileo je stoljeće kasnije bio prisiljen službeno se odreći heliocentrizma. To je učinjeno od strane isusovačkog inkvizitora kardinala Bellarmina, koji je također osudio i  astronoma i matematičara Giordana Bruna na lomaču 1600. godine, nakon što je sedam godina proveo u zatvoru. Bruno je bio izvanredan genij koji je otišao dalje od kopernikanskog heliocentrizma, te je učio kako svemir nema središte ni opseg. Odbio se povući.

Povijest europske znanosti, između renesanse i znanstvene revolucije 17. i 18. stoljeća, prije svega je povijest obračuna s Katoličkom crkvom, ali i s reformiranim crkvama (Kepler je bio ekskomuniciran od strane Luteranske crkve). U konačnici, u zemljama koje su štitile vjerski pluralizam, poput Engleske (od 1689. godine), Nizozemske i Pruske (gdje su francuski hugenoti našli utočište) - znanost je najbolje cvjetala. Kako bi izbjegao progon Katoličke crkve, katolik Descartes (1596.-1650.) je morao otići u egzil u Nizozemsku, zatim u Švedsku.

Tiskara i književna republika

Da li je izum tiskarskog stroja bio motiviran žudnjom za znanjem, ili je istu potaknuo? Da li je to bio odgovor na potražnju, ili je potražnju stvorio? O ovom pitanju možemo raspravljati, ali nikako ne možemo podcijeniti odlučujući utjecaj tiskarstva na širenje i napredak znanja. Kada je Gutenberg tiskao svoje prve knjige, 1454. godine; Marcel Ficino, budući direktor Platonove akademije u Firenci, imao je jedanaest godina. U to vrijeme u Europi je bilo na tisuće rukom pisanih knjiga, a pristup tim raritetima bio je relativno težak. Pola stoljeća kasnije, u vrijeme kad je Ficino preveo cijelog Platona, tiskare su već naveliko radile na 200 do 300 mjesta u Europi, te je u optjecaju bilo najmanje 10 milijuna knjiga.

Tiskarski stroj i cirkulacija knjiga ubrzali su rađanje onoga što je postalo poznato kao “Republika književnosti” ili “Humanistička internacionala”, koja je okupljala najbriljantnije umove iz Italije, Njemačke, Francuske, Flandrije, Španjolske i Engleske. Upravo su humanisti renesanse razvili europsku svijest kakvu je bilo teško pronaći u srednjem vijeku. Dolje je portret Erazma, međunarodno poznatog Albrechta Dürera, čije su tiskane gravure popularizirale grafičku umjetnost: 

Nastavlja se.....

Hvala na čitanju. 

Sastavio: Laurent Guyenot; ožujak 2025.