PORIJEKLO KABALE - 5. (završni) dio

Prije početka teksta, linkovi na prethodne dijelove ovog serijala: 

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/kultura/2158853_porijeklo-kabale-1-dio

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/kultura/2160614_porijeklo-kabale-2-dio

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/kultura/2188668_porijeklo-kabale-3-dio

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/kultura/2191155_porijeklo-kabale-4-dio

Kao što je jasno objašnjeno u 4. dijelu, Rothschildi i Rockefelleri uspjeli su prebaciti svijet na korištenje nafte nakon svjetskih ratova. Njihov monopol nad naftom im je pružio neograničenu moć nad većinom nacija, i oni su to iskoristili za promicanje svoje zle agende. Potisnuli su besplatne energije - zbog čega i mogu kontrolirati naftrnu industriju, ali danas i najnovije tehnologije 'zelene energije' (koje paradoksalno potiskuju naftnu industriju). I sve dok kontroliraju energiju - oni ostaju na vlasti.

Thomas Edison je potisnuo Teslu

Rothschildi su kontrolirali Europu i njezine teritorije, dok su Rockefelleri kontrolirali Sjedinjene Države i njihove teritorije. Njihov krajnji cilj jest porobiti svaku osobu na Zemlji, pa im je trebao plan za to. Rockefelleri su pomogli u izgradnji UN-a na svojoj zemlji, dok su Rothschildi uvjerili Englesku neka pretvori svoje kolonije u nacije središnjeg bankarstva, nakon WWII. 

Jacob Rothschild i David Rockefeller

Osnivanje središnjih banaka

Nakon Drugog svjetskog rata je kabala imala potpunu kontrolu nad svjetskim supersilama, ali nisu imali potpunu kontrolu nad svakom osobom na planeti Zemlji. Znali su kako je jedini način da to učine bio posjedovati i kontrolirati zalihe novca u svakoj državi. Kabala je već tada uspostavila 45 središnjih banaka, ali su željeli svoju banku u svakoj većoj zemlji svijeta. Njihov plan će se kasnije nazvati Hladni rat.

Tijekom tog vremenskog razdoblja kabala je osnovala Ujedinjene narode kako bi potaknula nacije bez središnje banke neka se 'moderniziraju' uspostavom središnje banke i postanu neovisne. Velike kolonijalne supersile Francuska, Nizozemska i Ujedinjeno Kraljevstvo prisilile bi svoje kolonije neka postanu neovisne kroz revolucije kojima upravlja kabala. Većina tih revolucija u kolonijama bila je rezultatom, ili intervencije SAD-a, ili intervencije SSSR-a. SAD bi ulazio u kolonije kako bi progurao demokraciju, a SSSR bi ulazio u druge zemlje kako bi progurao komunizam, ali krajnji je rezultat uvijek bio isti.

Kolonija bi postala nova 'neovisna' nacija i postala bi dijelom UN-a. Ubrzo nakon toga bi imala uspostavljenu središnju banku.

Dobit od nafte iz Prvog i Drugog svjetskog rata bila je toliko obilna i velika, te su isplanirali još ratova kako bi nahranili svoju ovisnost o pohlepi. Ne čini li vam se čudnim to što je Hladni rat bio proglašen između SAD-a i SSSR-a, ali nije bilo niti jedne bitke vođene unutar neke od ove dvije supersile? Ove dvije nacije također su bile glavni dobavljači nafte za Prvi i Drugi svjetski rat. Naravno, bilo im je potrebno još više posredničkih ratova kako bi nastavili grabiti svoj profit.

Kako bi došlo do rata, u tim kolonijama moraju nastati sukobi i revolucije koje moraju izgledati organski i prirodno. Također,  mora postojati velika propagandna kampanja u obje matične zemlje, kako bi se činilo da se između dviju zemalja odvija 'hladni rat'. Tu na scenu stupa rad obavještajnih agencija. CIA je bila ogranak američke kabale, a KGB je bio ogranak kabale SSSR-a.

Tijekom tog razdoblja, većina američkih predsjednika bila je dio tajnih društava i bili su dijelom planova Kabale. Budući da je većina američkih predsjednika radila s Kabalom, uspjeli su svakog građanina SAD-a pretvoriti u svoju osobnu kravu muzaru, a da ljudi toga nisu ni svjesni.

Suzbijanje plaća građana

Za razumijevanje sustava kabale, moramo ga razbiti. Svi znaju za izraz: penjanje uz ljestve. Kabala je na vrhu svake ljestvice na koju se možete popeti. Oni su na vrhu politike, poslovanja, obavještajnih službi, itd. Uspjeh u današnje vrijeme znači približavanje kabali. Ovo je važna činjenica za svakog tko želi napredovati.

Još od Francuske revolucije se porez na dohodak polako integrirao u svaku zemlju. U svakoj zemlji porez na dohodak ima svoj početak zbog rata, ali ostaje i nakon što je rat završio. Npr. u SAD-u je to bio Građanski rat kada se prvi put pojavilo, ali nije postao stalnim dijelom poreznog sustava SAD-a sve do 1913. godine - iste godine kada su stvorene i Federalne rezerve.

Federalne porezne stope, tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, dosegle su 90% u SAD-u. Dakle, građani su gradili strojeve za rat, plaćali za rat, ginuli u ratu, dok je kabala zarađivala bezbožne količine novca na nafti. Kabala su ljudi koji su započeli rat i nisu imali nikakvih troškova, jer su sve to građani plaćali.

Nakon Drugog svjetskog rata je kabala morala pronaći način da nastavi oporezivati ​​građane. Ima li boljeg načina za to nego oporezovati njihov teško zarađeni novac kroz svaku plaću - porezom na plaće. 

Oporezivanje građana polako raste, dok se oporezivanje korporacija polako smanjuje - od 1950-ih godina: 

Vlada SAD-a i kabala favoriziraju korporacije, jer mogu utjecati na javnost i utjecati na nju. Niski porezi za poduzeća i visoki porezi za građane uzrokuju veliki rascjep u organizacijskoj strukturi poslovanja. To uzrokuje da vlasnici i direktori tvrtki ne mare za svoje zaposlenike i brinu samo o svojoj većoj plaći - i nitko ne može zaustaviti ovaj trend, odnosno ovakav mentalitet.

To je upravo ono što kabala želi postići: potisnutu i bijesnu većinu.

Inflacija je rasla neprekinuto od osnivanja Federalnih rezervi 1913. godine, ali je stvarno uzela maha kada je SAD napustio zlatni standard, 15. kolovoza 1971. godine. To je bilo poznato kao 'Nixonov šok'. Tada je američki dolar napustio sustav Bretton Woods i postao slobodno fluktuirajuća fiat valuta.

Najveći problem s ukidanjem zlatnog standarda jest u tome što se plaće ne uračunavaju u porast cijena. Kompanije i poslovi nastavljaju rasti i proizvode još i više zbog inflacije, dok se u plaće ne obračunava inflacija. To rezultira većim potiskivanjem plaća građana i sve većim nedostatkom sredstava za život običnog radnika.

Ovako su građani bili potisnuti otkako su 1970-ih ukinuti zlatni standard: minimalna plaća od 11 USD/sat iz 2017. godine(što je otprilike jednako današnjim 10,75 USD) - i dalje će biti sramežljivo manja u odnosu na razinu minimalne plaće iz 1968. godine, prilagođenu inflaciji. Ekonomija je od tada jako narasla. Nova razina od 11 USD/sat je još uvijek oko 10 USD/sat manja od današnje minimalne plaće - da je rasla u korak s ukupnom ekonomskom produktivnošću. Još upečatljiviji kontrast jest rast prosječne naknade glavnog izvršnog direktora, koja je naglo porasla tijekom posljednjih desetljeća. Državna minimalna plaća radnika bi iznosila 119,81 USD/sat - da je rasla istom stopom kao plaća izvršnih direktora od 1979. godine. 

Minimalna plaća zapravo je izgubila svoju vrijednost, kada je usporedite s inflacijom. Kabala mora imati ove goleme korporacije pod svojom kontrolom, jer je to jedini način da proradi shema njihove središnje banke. Kada inflacija raste, te tvrtke su one koje su odgovorne za plaće svojih zaposlenika. Kada se više novca upumpa u sustav, rukovoditelji brinu samo o povećanju veličine svog bankovnog računa. Povećanje plaća posljednja je stvar koju žele učiniti, jer će to razbiti kabalin sustav koji im i daje ovakvu golemu moć.

Nekretnine, kao i najamnekretnina, i dalje poskupljuju zbog inflacije. Tržište nekretnina savršen je primjer kako je kabala poremetila načine razmišljanja zajednice. Kuće u kojima Amerikanci trebaju živjeti tretiraju se kao investicije, što zauzvrat diže cijene kuća, što ljudima onda još i više otežava kupnju. Velike korporacije kupuju nekretnine i kuće za iznajmljivanje, a zatim ih preprodaju (ili izdaju) po višoj cijeni.

Školarine i dalje poskupljuju zbog inflacije. Ono što je najzanimljivije kod fakulteta jest da su najveći trošak, ali i profit, za fakultete - nogometne utakmice. Ovo je dizajnirano kako bi se većini javnosti isprao mozak od onoga što se zapravo događa po  Americi. Američki nogomet je najpopularniji sport u Americi, jer svaka srednja škola ima veliki stadion za nogomet; fakulteti imaju još veći stadion; dok NFL ima najveći. To je masivna shema 'kruha i igara' koja drži veliki dio stanovništva uspavanim.

Korporacije

Moć korporacija nije mogla biti očiglednija nego kada je Putin napao Ukrajinu. Većina velikih globalnih korporacija zatvorila je većinu svojih ruskih pogona i nije ostavila građanima Rusije nijedan svoj proizvod. Isti oni izvršni direktori, koji smanjuju plaće svojim zaposlenicima, a povećavaju svoje - svi rade zajedno i postali su ruke kabale.

Exxon je upravo izvijestio o svojoj dobiti u drugom tromjesečju 2022. godine od 17,9 milijardi dolara - više od tri puta više nego što je zaradio prije godinu dana. Dobit Chevrona se više nego utrostručila na 11,6 milijardi dolara. Otkupljuju svoje dionice kako bi nagradili investitore i direktore.

Ili, razmislite o divovskim korporacijama koje prodaju osnovne proizvode za široku potrošnju, kao što je npr. Proctor&Gamble (proizvođač svega; od brijača Gillette do deterdženta Tide). P&G je izvijestio o još jednom tromjesečju rasta dobiti, unatoč rastućim troškovima sirovina i transporta. Kako je uspio u ovom podvigu? Pa, još su povisili cijene proizvoda.

U međuvremenu, polovica nedavnog porasta cijena namirnica dolazi od govedine, svinjetine i peradi. Samo četiri velika konglomerata kontroliraju ova tržišta i zajednički koordiniraju svoja povećanja cijena kako bi ostvarili velike profite. Naravno, i ovdje i opet - koriste "inflaciju" kao izgovor.

Kada bi tržišta bila konkurentna, onda bi tvrtke držale niske cijene kako bi spriječile konkurente da im preotmu kupce. Ali, oni podižu cijene iako ostvaruju rekordnu dobit.

Šezdeset (jedne od najvećih) američkih kompanija nije platilo ništa saveznih poreza na dohodak u 2018. godini, unatoč tome što su bile profitabilne. Prosječni izvršni direktor S&P 500 je zaradio 300x više - nego što je prosječni zaposlenik dobio. Prosječna naknada za izvršne direktore kompanija S&P 500 je iznosila 15,5 milijuna dolara.

Tim ljudima je stalo samo do toga: ugojiti sebe i druge rukovoditelje.

Ovo sve stvara užasan cirkus unutar psihe prosječnog građanina, jer oni vide te 'uspješne' ljude s novcem i žele biti poput njih. To uzrokuje da pohlepa postaje temeljem nacije i ljudi zaboravljaju razmišljati o svom društvu kao o cjelini.

Kada se mala promjena i dogodi kroz dulje vrijeme - ona je jedva primjetna - to i jest poanta. Kako bi spriječili ljude da previše zadube u neki svoj plan, morali su implementirati obrazovni sustav koji je istisnuo radnički mentalitet. Poslušnički mentalitet,  koji ne može ništa dovoditi u pitanje, jer: ili ćeš biti suspendiran, ili otpušten. Oni su dizajnirali ovaj sustav neka zasjedne na vrh ljestvice/piramide. Dobivanje promaknuća i penjanje po ljestvici koje vas nikada neće dovesti do vrha, ali uključuje moguće odgurivanje vaših drugih suradnika bez obzira na njihove živote. Uništavanje mentaliteta zajednice i forsiranje individualnog.

Sustav obrazovanja tvorničkih radnika

Robert Owen, otac utopijskog socijalizma i pionir zadružnog pokreta, osnovao je tvorničku školu u blizini tvornice New Lanark, gdje je eksperimentirao sa svojim socijalističkim idejama o obrazovnim i društvenim reformama. Osnovao je Institut za formiranje karaktera u New Lanarku, 1818. godine. Tamo je pružao besplatno obrazovanje, od djetinjstva do odrasle dobi. Institut je pomogao u povećanju kvalitete i standarda robe proizvedene u njegovoj tvornici. Na temelju svojih eksperimenata, zalagao se za radikalne tvorničke reforme za dobrobit radnika.

Državna 'tvornička škola' nastala je početkom 19. stoljeća u Pruskoj, gdje su obrazovni plan i program, metode poučavanja i učenja - standardizirani i uređeni prema zahtjevima države i vlade. Ideja obrazovanja nema veze sa nečijim osobnim promicanjem  profesionalizma i učinkovitosti. Individualni interesi, potrebe, želje i kreativnost, bili bi pripitomljeni i uvjetovani,  prema zahtjevima vladajuće i nevladajuće klase. Na taj je način, formalni i moderni obrazovni sustav nastao iz tvorničkih škola, koje u posljednja dva stoljeća nastavljaju služiti elitama i kapitalističkim klasama, u različitim oblicima.

“[Cilj javnog obrazovanja] nije napuniti mlade svim vrstama znanja i probuditi njihovu inteligenciju. . . . Ništa nije dalje od istine. Cilj . . . je jednostavno svesti što više pojedinaca na istu sigurnu razinu, uzgojiti i obučiti standardizirano građanstvo, potisnuti neslaganje i originalnost. To je cilj javnog obrazovanja u Sjedinjenim Državama. . . . “

(Henry Mencken: 'The American Mercury', travanj 1924.)

Tvornička škola

Model pruske tvorničke škole i duh njezina obrazovnog sustava preživio je, od klasnog obrazovanja do masovnog obrazovanja, u:  sustavu Lancaster, sustav Madras, Glasweegian i Mannian sustav do Bolonjskog procesa, koji su obećavali donijeti koherentnost visokoškolskim sustavima u Europi.

Pruska tvornička škola

Tvornički školski model obrazovanja transformirao je i atomizirao obrazovni sustav, utemeljen je na prioritetima kapitalizma. Marketizacija i korporatizacija obrazovanja pretvorila je učenike u muzne krave; nastavnike u trgovce; obrazovne ustanove u prodavaonice. Takav obrazovni sustav ne predstavlja niti životna iskustva ljudi, niti njihove svakodnevne potrebe. Proizvodi kvalificirane profesionalce, koji rade kao uredni objekti, discipliniranih ruku i zatvorenih usana. Društveno, ekonomsko, kulturno i obrazovno otuđenje je krajnji rezultat takvog obrazovnog sustava, koji se danas prakticira diljem svijeta.

"Veliki dio tog obrazovanja, međutim, nije bio tehničke prirode, već društveni i moralni. Radnike, koji su svoje radne dane oduvijek provodili u kućnom okruženju, trebalo je naučiti slijediti naredbe, poštivati ​​tuđa prostorna i vlasnička prava, biti točni, poslušni i trijezni. Rani industrijski kapitalisti su utrošili mnogo truda i vremena u društveno uvjetovanje svoje radne snage, posebno u nedjeljnim školama, koje su bile osmišljene neka usade vrijednosti i stavove srednjoj klasi, kako bi radnike učinile osjetljivijima na poticaje koje je tvornica trebala. Baš to ekonomist sa Sveučilišta Northwestern, Joel Mokyr, objašnjava u: https://www.semanticscholar.org/paper/The-rise-and-fall-of-the-factory-system)

Industrijska revolucija stvorila je poslove koji nikada prije nisu postojali.

Prethodne generacije obrtnika i farmera su uglavnom radili izvan svojih domova i sami sebi određivali radno vrijeme.

Američke javne škole su namjerno dizajnirane kako bi bile tvornice za umrtvljivanje uma, gdje bi naučile učenike neka rade svoje poslove bez mozga, ili bi ih potjerali ravno u ruke zatvorsko-industrijskog kompleksa. S druge strane, javne škole su kritizirane zbog toga što su postale odmarališta za lijene sindikalne nastavnike, koji se prepuštaju ukorijenjenoj navici prisilnog hranjenja nevine djece marksističkom propagandom.

Između 1950. i 1970. godine je slanje djeteta na javno sveučilište u Americi koštalo oko 4 posto godišnjeg prihoda američke obitelji. Četrdeset godina kasnije, 2010. godine, iznosilo je 11 posto. Moody's je objavio statistiku koja pokazuje kako su školarine i naknade porasle za 300 posto u odnosu na indeks potrošačkih cijena, između 1990. i 2011. godine. Školarine i naknade za fakultete su narasle 1120 posto, od početka vođenja evidencije, 1978. godine. Dok su države smanjivale svoje proračune za obrazovanje, studenti su bili prisiljeni posuđivati velike količine novca, kako bi nadoknadili manjak (nije da bi im sveučilišta pomogla smanjenjem svojih proračuna i troškova, naravno). Studenti sada kada diplomiraju, izlaze iz sveučilišta s prosječnim dugom od 28 000 dolara; za duge studije poput medicine, to je i mnogo više. Npr. dva liječnika u Sjedinjenim Državama diplomirala su s dugovima od 250.000 USD, odnosno 400.000 USD.

Sustav izgrađen na dugu

Savezna vlada SAD-a kontinuirano je u fluktuirajućem javnom dugu, od svog osnivanja 1789. godine; osim otprilike godinu dana (1835.–1836.). To je bilo razdoblje u kojem je nacija, tijekom predsjedništva Andrewa Jacksona, u potpunosti platila državni dug.

Monetizacija duga ili monetarno financiranje je praksa države koja posuđuje novac od središnje banke za financiranje javne potrošnje, umjesto prodaje obveznica privatnim investitorima ili povećanja poreza. Središnje banke, koje kupuju državni dug, u biti stvaraju novi novac u tom procesu. Najveći vlasnik duga u SAD-u su Federalne rezerve i oni naplaćuju kamatu američkom narodu, kako bi održali taj dug. Što je dug veći, središnje banke više novca zarađuju od kamata.

Nacionalni dug je samo rastao i rastao, što znači kako Amerikanci moraju plaćati sve više kamata Federalnim rezervama. Kada bi nacionalni dug bio na nuli, Federalne rezerve ne bi imale nikakvu svrhu.

Iznos neto kamata, koji je otišao ravno u Federalne rezerve bio je 345 milijardi dolara, u 2020. godini. Brojevi za 2021. godinu još nisu objavljeni, ali biti će sigurno puno veći, jer su tada krenuli paketi poticaja za Covid i Bidenovi golemi vladini programi. Također, kao što vidite, što je veća državna potrošnja, to je veći dug - više kamata kabala može zaraditi od Federalnih rezervi.

Očekuje se kako će neto iznos kamata tijekom godina postajati sve veći i veći. Otprilike 300 milijardi dolara, koje će savezna vlada potrošiti na otplatu kamata ove fiskalne godine, više je nego što se očekuje da će potrošiti na usluge veterana i vojno umirovljenje (185 milijardi dolara); transport (188 milijardi dolara); hranu i prehrambene usluge (172 milijarde USD), uključujući Program dodatne pomoći u prehrani ("bonovi za hranu"); stanovanje (100 milijardi dolara); K-12 i strukovno obrazovanje (77 milijardi USD); i visoko obrazovanje (42 milijarde dolara). Predviđa se kako će do fiskalne godine 2031., troškovi kamata biti veći od federalne potrošnje za Medicaid i naknade za nezaposlene, te preko 90 posto veći od ukupne potrošnje za obranu.

Dok god američki predsjednik (kao i predsjednici svih drugih država) bude postavljen od strane kabale, gledati ćemo povećanje potrošnje i raznih dodataka, kako bi vlada bila samo još veća i skuplja. Što je veća vlada, to su veći troškovi za gospodarstvo, to je veći državni dug, što rezultira većim iznosom novca koji Federalne rezerve prikupljaju od kamata na dug. Vidite li sada ciklus?

Velika Vlada

Najveći doprinos državnom dugu jest socijalno osiguranje i primijetiti ćete kako ima vrlo slično podrijetlo kao i porez na dohodak. Zapamtite, porez na dohodak pojavio se zbog građanskog rata u SAD-u i nikada više nije otišao. Socijalno osiguranje ušlo je u SAD nakon Velike depresije, Zakonom o socijalnom osiguranju, od Franklina D. Roosevelta, od 1935. godine. 

Ograničeni oblik programa socijalne sigurnosti započeo je tijekom prvog mandata predsjednika Franklina D. Roosevelta - kao mjera za provedbu "socijalnog osiguranja" tijekom Velike depresije, 1930-ih godine. Zakon je bio pokušaj da se ograniče nepredviđene i nespremne opasnosti kojima su ljudi izloženi u modernom životu, uključujući: starost, invaliditet, siromaštvo, nezaposlenost i teret udovica sa i bez djece.

Izvorni plan je bio pomoći starijim osobama tijekom Velike depresije, ali umjesto da nestane u godinama nakon oporavka gospodarstva, postajalo je sve više i više napuhano, uz sve više i više plaćenih "socijalnih" usluga.

Vidite li sada kako kabala funkcionira?

Stvore ozbiljan događaj (Građanski rat u SAD-u/Velika depresija), podnesite prijedlog zakona za trenutnu pomoć, zatim nastavite graditi na njemu druge pomoći i zakone, kroz buduće generacije (iako je stanje normalizirano).

Generaciju kasnije, 1965. godine, predsjednik Lyndon Johnson, također demokrat, izradio je 'America Medicare', program zdravstvenih beneficija za Amerikance starije od 65 godina. Johnson je osnovao dvije nove vladine agencije: Ministarstvo stambenih i urbanih poslova (HUD) i Ministarstvo prometa (DOT). Bio je tu i rat protiv siromaštva, zatim pomoć urbanim sredinama (program Model Cities), kao i pomoć osobama s niskim primanjima, uz novac za obrazovanje. Tu je bila i cijena za Vijetnamski rat.

Predsjedništvo Richarda Nixona (1969. do 1974.) je nastavilo sa trendom Velike vlade. Nixon je bio republikanac. Tijekom Nixonovih godina je osnovana Agencija za zaštitu okoliša.

Dodajmo vodstvo Agencije za zaštitu okoliša

Konačni nalet Velike Vlade se dogodio pod predsjednikom Barackom Obamom, demokratom. Obama je 2010. godine potpisao 'Affordable Care Act', koji navodno svim Amerikancima osigurava zdravstvene beneficije.

Vidite li beskrajnu petlju uništenja koju je kabala postavila? Stvorite prvo usluge, koje onda postaju sve više napuhane kroz vrijeme, što onda povećava poreze, što dalje povećava nacionalni dug, što stalno povećava kamate koje se plaćaju Federalnim rezervama - tako se stalno povećava količina porezne boli, što zauzvrat čini da američki narod na kraju pati.

Oni sve ovo sakrivaju iza navodno humanih i prirodnih usluga za pomoć siromašnima. No, činjenica jest: bez njih ne bi bilo nacionalnog duga, federalnih rezervi, i došlo bi do sniženja cijena i silazne spirale nacionalnog duga.

Sve dok ljudi slijede put školovanja, odlaska na fakultet, odlaska na posao (kako bi se konačno mogli umiroviti) - ništa se neće promijeniti. Oni ne žele da ljudi uštede novac i budu bogati i samodostatni - oni žele da se sve više ljudi oslanja na socijalno osiguranje kako bi mogli polako uništavati SAD iznutra. Kada su ljudi porobljeni i to niti ne znaju, mogu se izmanipulirati neka učine bilo što. Ovo se ne može očitije primjetiti, nego u bolničkom sustavu Amerike, koji Amerikance baca u dugove više nego bilo koji drugi entitet.

Veliko Zdravstvo 

U normalno funkcionirajućem društvu - bolnički računi ne bi trebali bankrotirati prosječnog građanina. Ideja o oslanjanju na osiguravajuća društva jest ono što je započelo ovaj nered. Plaćanje mjesečne premije zdravstvenog osiguranja svaki mjesec, dok zapravo nikada niti ne odete u bolnicu je grozno smiješna ideja, ali se uspjela normalizirati i nametnuti u američkom modernom društvu. Visoki računi za zdravstvenu njegu su razlog broj 1 zbog kojeg ljudi posežu za podizanjem novca sa svojih mirovinskih računa, ili podnose zahtjeve za stečaj. Zapravo, zdravstveni dug je glavni razlog zašto ljudi, bez obzira na dob, razmatraju unovčavanje svojih 401(k)s, ili neke druge štednje za mirovinu. 

Veliki bolnički sustavi i osiguravajuća društva rutinski igraju igru ​​oko okrivljivanja onoga tko je odgovoran za povećane troškove zdravstvene skrbi i premije. Ali, postoji nimalo poticaja za bilo koji subjekt u zdravstvenom prostoru da promijeni status quo.

Zbog propisa u Obamacareu, koji se naziva 'omjer medicinskih gubitaka', profitne marže osiguravajućih društava općenito su zaključane. Ovisno o veličini osiguravajućeg društva, 80 do 85 posto svih njihovih troškova mora biti isplaćeno za medicinske zahtjeve, a ne za administrativne troškove. To znači kako je najbolji način da osiguravajuća društva povećaju svoj profit povećanjem ukupnog iznosa isplaćenih šteta, što djelomično i potiče rasipnu potrošnju na zdravstvenu skrb.

U mnogim velikim metropolitanskim područjima su bolnice stisnule tržište u kut, te su iskoristile svoju moć nad osiguravateljima - kako bi povećale cijene. I konzervativni i progresivni analitičari zdravstvene politike su primijetili ovakve napore bolničkih sustava kako bi konsolidirali svoje tržište.

Široka akademska literatura, koju je prikupila Zaklada Robert Wood Johnson, otkrila je kako “konsolidacija bolnica općenito rezultira višim cijenama. To vrijedi za razna geografska tržišta i različite izvore podataka. Kada se bolnice spajaju na već koncentriranim tržištima, porast cijena može biti dramatičan, često veći od 20 posto.”

Moderni dani 'kruha i igara' 

Kako je moguće da se kabala izvukla s ovim tijekom desetljeća, bez nekog jačeg pritiska?

Pa, trebalo im je tiho društvo ispranog mozga koje je zadovoljno onim što imaju. Trebali su stvoriti 'Kruha i igara' modernog doba. Za promicanje i uspjeh ove agende bila im je potrebna potpuna kontrola nad medijima. Na dnevnom redu su: veliki sportovi, holivudski filmovi, glazbeni albumi, koncerti, književnost, sve što može utjecati na popularnu kulturu.

Ispiranje mozga ne može biti očitije nego kroz sportske događaje, koji se prenose uživo. Vlasnici plaćenih ulaznica omiljenih sportskih timova su strastveni navijači svog domaćeg tima. Ponos na domaću momčad, uobičajena je fraza u današnjem društvu, ali ima svoje korijene duboko u grijehu. Ponos je poznat kao najveći grijeh, a kabala je to iskoristila neka građani zamrze druge gradove u vlastitoj zemlji, samo zbog drugog sportskog tima. To je i razlogom zašto postoje golemi stadioni, već  u samom obrazovnom sustavu, tako da ova natjecateljska i zla priroda može utjecati na mlade umove neka zamrze svoje bližnje.

Filmska i glazbena industrija kojom upravlja kabala jest najbolji prikaz modernog Babilona, sa svojim kabalističkim učenjima. CIA-ini projekti, MK Ultra i Project Monarch, dizajnirali su sustav za ispiranje mozga masovne populacije. U filmskoj i glazbenoj  industriji još uvijek koriste ove metode, osobito na maloj djeci/glumcima/glumicama/pjevačima, kako bi te slavne osobe oblikovali po svom ukusu. Ništa ne utječe na ljude više od slika u filmovima i ritma/stihova glazbe.

Mirovni/woodstock/glazbeni pokret je bio veliki projekt guranja u prvi plan individualizma, koji bi zatim uništio aspekte zajednice nacija. Bendovi poput Beatlesa, Led Zeppelina i Ozzyja Osbournea, hvalili su i dodavali informacije povezane s Aleisterom Crowleyjem u svoje tekstove, ili naslovnice albuma. Bilo je mnogo više bendova, koji su bili pod utjecajem sotonskog Aleistera Crowleya, što ga je učinilo velikim utjecajem na današnju modernu glazbu.

Sve postaje sve više desenzibilizirano zbog brutalnih slika i grijeha (koji se prenose i uživo), jer to je ono što kabala želi. Seksualizacija mladih umova je veliki faktor u glazbenoj industriji, uz najpopularnije pjesme koje uključuju seksualne reference. Ovakve stvari potjeraju sve više ljudi na neobavezni seks i na kraju dobiju djecu kada nisu spremni; ili posjete kabaline klinike za pobačaje i tako ponovo drži ljude u dugovima nakon dobivenih bolničkih računa....zarobljeni u beskrajnom kabalinom krugu.  

Korporativna struktura kabale treba nastaviti pogađati ove dopaminske okidače kako bi sve zadržala u cjeloživotnom transu. Stvorili su lažnu utopiju sreće, tako da ljudi ne mogu razmišljati svojom glavom i nemaju energije da žele promjene na bolje. Zbog toga je radni tjedan od 40 sati savršen za plan kabale. Radite negdje gdje mrzite (veći dio svog života) i onda 2 dana odmora morate ispuniti aktivnostima ‘Kruha i igara’, kako biste doživjeli nekakvu lažnu sreću i zadovoljstvo.

Zbog toga se cijeli sustav mora promijeniti, jer si inače u budućnosti nitko ništa neće moći priuštiti.

U savršenom svijetu

Ljudi moraju shvatiti koliko su potisnuti na dno ljestvice, od strane kabalinog trenutnog sustava. Cijene svega su toliko napuhane da razumijevanje mogućnosti zvuči smiješno. Dakle, evo kratkog pogleda na svijet kojim ne upravlja kabala:

  - Nema poreza na dohodak

  - Nema poreza na plaće

  - Nema poreza na imovinu

  - Bez osobnog duga

  - Nema državnog duga

  - Pristupačna bolnička njega (bez osiguranja)

  - Pristupačne kuće (bez hipoteka)

  - Pristupačna sveučilišta (bez studentskih zajmova)

  - Pristupačna vozila (bez kredita za automobil)

Bez sustava velikog državnog duga i središnje banke kabale - sve bi ovo mogla biti stvarnost. Ljudi bi imali dovoljno ušteđevine, pa bi im usluge/cijene bile dosta niske, i onda bi se činilo kao savršena utopija. To je ono što nam kabala uskraćuje zbog njihove beskrajne količine pohlepe i potrebe za moći. Kruže glasine kako će novi financijski sustav stvoriti dobri momci. Nekako će taj sustav, opet, uključivati i ​​zlato. 

Hvala na čitanju. 

BY: anonfamous; 24.09.2022. 

(Za kraj serije 'Porijeko kabale', poruka od pisca: Ova je serija za mene bila osobno putovanje na kojem sam se povezao s temama po kojima sam oduvijek želio kopati, onome po čemu su i drugi ljudi željeli kopati. Nakon stvaranja ove teme, u posljednje 2 godine, dobio sam odgovore na mnogo pitanja u određenim vremenskim razdobljima. Ova je serija uglavnom prikaz odgovora na mnoga od tih pitanja. Moj osobni cilj bio je pomoći ljudima da shvate kako smo u borbi između dobra i zla, te pokazati ljudima kako je kabala i te kako stvarna.)