Srednjovjekovno podrijetlo europske katastrofe
Slušajući povijesni govor Jeffreyja Sachsa u Parlamentu Europske unije, 19. veljače, osjećam utjehu zbog svog dubokog uvjerenja da europske nacije (kao takve) neće moći aktivno sudjelovati u multipolarnoj igri, koja se sada organizirano zaigrala. Sachs usput spominje baltičke države, ali ne spominje Francusku, Njemačku ili Veliku Britaniju. Sachsova geopolitička vizija govori o Carstvima. Ovo je zanimljivo, jer većina Europljana još uvijek razmišlja u kategorijama nacija. Među europskim nacionalistima je rašireno mišljenje kako je problem u Europskoj Uniji, te kako bi kada bi se nacijama samo vratio nacionalni suverenitet (s nacionalnom valutom, nacionalnom vojskom, itd.) - sve ispalo dobro. Francuska, Njemačka i Velika Britanija nastavile bi svoje tisućljetno rivalstvo, i opet bile velike. Ovo se neće dogoditi. Europa će morati postojati, na ovaj ili onaj način, ili kao žrtveni vazal Sjedinjenih Država (kakav je sada) kao marionetska vlada, toliko otuđena od interesa svojih naroda da inzistira na njihovom žrtvovanju, čak i kada novi car prestane tražiti od nje. Ili kao odrasli, samouvjereni, ali i puni poštovanja prema Rusiji i Kini.
Moje vlastito razumijevanje europske tragikomedije proizašlo je iz mog istraživanja srednjovjekovne povijesti (moje doktorsko iskustvo i životni interes), što bez imalo sumnje dokazuje kako je Europa bila žrtvom intriga rimskog papinstva (od Grgura VII. do Inocenta III., i kasnije). Sve je to bilo zbog toga kako bi se spriječilo europsko ujedinjenje pod vodstvom njemačkog "Rimskog cara" (ili Kaisera).
Propalo carstvo: podrijetlo europskog razjedinjenja
Europa je bila civilizacija. Od Karla Velikog do 16. stoljeća, europska je civilizacija bila “kršćanski svijet”. Imao je Rim kao glavni grad, a latinski kao jezik. Ali, to je jedinstvo bilo, u teoriji, čisto vjersko. Rim je bio sjedište papinstva, a latinski jezik je bio jezik Crkve, poznat samo maloj manjini ondašnjih ljudi. Europa je dakle imala vjersko jedinstvo, ali nije imala političko jedinstvo. Za razliku od svih drugih civilizacija, Europa nikada nije sazrela u jedinstveno političko tijelo. Drugim riječima, Europa nikada nije bila carstvo, niti u kojem obliku. Nakon propasti Karolinškog carstva, prekratkog i previše nejasnog da bismo mogli razlikovati stvarnost od legende, Europa se progresivno kristalizirala u mozaik neovisnih i suparničkih država. Obrisi ovih nacionalnih država, koje će u 19. stoljeću postati “nacionalne države”, svoj temeljni oblik dobivaju u 13. stoljeću.
Uz zajedničku religiju, europske kneževine su bile ujedinjene (tijekom srednjeg vijeka) i njihovim suverenim srodstvom, proizašlim iz diplomacije, koja je opet temeljena na bračnim savezima. Ali, ta zajednica vjere i krvi nije spriječila europske države da budu zasebne političke cjeline, ljubomorno čuvale svoj suverenitet i uvijek željne proširenja svojih granica.
U nedostatku sveobuhvatne imperijalne vlasti, ovo je suparništvo dovelo do gotovo neprekinutog ratnog stanja. Europa je bila bojno polje, koje još uvijek tinja. Povjesničar i politolog, Charles Tilly, izračunao je da su između 1500. i 1800. godine, europske države bile u ratu tijekom 80-90% svih 300 godina, a da su stvari bile još i gore tijekom prethodnih 500 godina. Sama Engleska bila je u ratu otprilike polovicu vremena, od 1100. do 1900. godine.
Ako o Europi razmišljate kao o civilizaciji, onda o njenim smrtonosnim ratovima morate razmišljati kao o građanskim ratovima. Njemački povjesničar Ernst Nolte je učinio upravo to, za dva globalna sukoba u 20. stoljeću, koje je vidio kao jedan dugi “Europski građanski rat”. Niti zajednička religija, niti obiteljske veze nisu spriječile europsku civilizaciju neka se raskomada nečuvenom mržnjom i nasiljem. Zapamtite da su uoči Prvog svjetskog rata; kralj George V., car Wilhelm II. i car Nikola II. bili prvi rođaci i svi su bili branitelji kršćanske vjere.
Proglašeni cilj “europske izgradnje”, od 1950-ih naovamo, bio je učiniti slijedeće europske ratove nemogućima, ili barem nevjerojatnijima. Ali, ovaj je projekt bio anakronizam, jer je započeo u vrijeme kada je europska civilizacija već bila mrtva i bez potrebne vitalne energije da se odupre kolonizaciji od strane najnovijeg carstva u bloku. Ironično, engleski je postao europskim de facto međunarodnim jezikom, iako Engleska nikada nije bila potpuno integrirana u Europu. Engleski zapravo očituje kulturnu hegemoniju Sjedinjenih Država nad Europom.
Europsku uniju ne podupire nikakva “civilizacijska svijest”. Mnogi ljudi se još uvijek osjećaju organski i duhovno povezani sa svojom nacijom, jer kako je rekao Ernest Renan: “nacija je duša, duhovni princip”. ('Qu’est-ce qu’une nation?', 1882.). Ali, nitko ne osjeća takvu povezanost s Europom, jer se Europa ne doživljava kao duhovno biće, obdareno individualnošću, voljom i vlastitom sudbinom. Nikada nije postojao veliki europski narativ koji bi ujedinio, u zajedničkom ponosu, sve te narode nagurane na europskom poluotoku. Svaka zemlja ima svog malog rimskog državljanina, kojega njeni susjedi ignoriraju, ili mu proturječe. Poantu je dobro iznio Christopher Dawson u svojoj knjizi "Stvaranje Europe":
"Europska civilizacija ... je konkretan društveni organizam, koji je jednako stvaran i daleko važniji od nacionalnih jedinstava o kojima toliko govorimo. / Činjenica da se ova istina općenito ne shvaća, posljedica je, prije svega, činjenice da je moderna povijest obično pisana s nacionalističkog stajališta. Neki od najvećih povjesničara devetnaestog stoljeća također su bili apostoli kulta nacionalizma, a njihove su povijesti često priručnici nacionalističke propagande. … Tijekom devetnaestog stoljeća ovaj je pokret prožimao popularnu svijest i odredio poimanje povijesti običnog čovjeka. Filtrirao se od sveučilišta do osnovne škole, i od učenjaka do novinara i romanopisca. A rezultat je da svaka nacija za sebe tvrdi kulturno jedinstvo i samodostatnost, koju ne posjeduje. Svaki svoj udio u europskoj tradiciji smatra originalnim postignućem koje ništa ne duguje ostalima i ne obazire se na zajedničke temelje, u kojima je ukorijenjena njihova vlastita individualna tradicija. I to nije puka akademska pogreška. Potkopao je i pokvario cijeli međunarodni život moderne Europe."
Pišući 1932. godine, Dawson je dodao: "Ipak, ako naša civilizacija želi preživjeti, neophodno je da razvije zajedničku europsku svijest i osjećaj svog povijesnog i organskog jedinstva."
Sigurno postoje neki zajednički mitovi u europskoj kulturi. Karlo Veliki, na primjer. Ali, svađe oko njegovog lika točno ilustriraju poteškoće: Karlo Veliki bi morao biti ili Francuz ili Nijemac. Drugi veliki europski mit jest onaj o križarskim ratovima. Ali, križarski ratovi jednako precizno ilustriraju nesposobnost Europljana da se ujedine oko projekta za Europu. Pape su kroz križarske ratove slale Europljane neka osvajaju grad u drugom dijelu svijeta, za kojim su žudjele i dvije druge velike civilizacije (bizantska i islamska). Europljanima je rečeno kako je Jeruzalem duhovna kolijevka njihove civilizacije. Ne može postojati antieuropskiji projekt. Križarski ratovi su zapravo samo izvezli nacionalna rivalstva na Bliski istok. Istina je kako su napravili od toga dobru priču, ali to je zapravo bila velika laž, jer je jedini trajni rezultat bilo uništenje istočnog kršćanstva i ponovno ujedinjenje muslimanskog svijeta u novo moćno carstvo, koje će otcijepiti dijelove Europe, prije kraja srednjeg vijeka.
Srednji vijek ionako je bio početak i kraj europskog velikog narativa. Nakon toga, prosječni Francuz ne zna gotovo ništa o povijesti Njemačke, jer su ga učili samo o povijesti Francuske, nešto malo povijesti svijeta, ali nikada o povijesti cijele Europe. Uglavnom, većini ljudi, pojam “europske civilizacije” priziva u sjećanje srednji vijek i ništa drugo.
I to jest logično. Europa je bila briljantna civilizacija tijekom središnjeg srednjeg vijeka (11.-13. stoljeće). Ali, budući kako se ova srednjovjekovna civilizacija nije politički utjelovila u jedinstveno carstvo, nego se rasparčala na nekoliko mikrocivilizacija, od kojih je svaka igrala vlastitu imperijalnu igru protiv drugih. Tako smo u 19. stoljeću imali: Francusko carstvo, Britansko carstvo i Njemačko carstvo, gdje je svako pokušavalo uništiti ono drugo. Bila su to i kolonijalna carstva: budući da nisu uspjeli stvoriti carstvo kod kuće, Europljani su svoja rivalstva izvozili putem predatorskih osvajanja na svim ostalim kontinentima. Posebno je Velika Britanija stvorila svoje carstvo u Indiji. U konačnici, europski su narodi iznjedrili Sjedinjene Američke Države, carstvo rođeno u genocidu i najbrutalnijoj trgovini robljem, kojemu je suđeno neka vrati kugu natrag svom stvoritelju.
Europa se toliko malo osjećala kao jedinstveni organizam da, kada je SSSR istrgnuo njen istočni dio, zapadni Europljani nisu osjetili nikakvu bol, te kao što je Milan Kundera lamentirao u svom nezaboravnom eseju iz 1983. godine, “Oteti Zapad”:
"Nestanak kulturnog doma Srednje Europe svakako je jedan od najvećih događaja stoljeća za čitavu zapadnu civilizaciju. … Kako je uopće to moglo proći nezapaženo i neimenovano? Odgovor je jednostavan: Europa nije primijetila nestanak svog kulturnog doma, jer Europa svoje jedinstvo više ne doživljava kao kulturno jedinstvo."
Ali, koje je europsko kulturno jedinstvo moglo spasiti Srednju Europu, bez europskog političkog jedinstva? Nema političke volje bez političkog jedinstva.
Car i papa
U 21. stoljeću (ovako je napisao Samuel Huntington 1996. godine, "svijet će biti uređen na temelju civilizacija ili neće uopće biti uređen." U ovom nastajanju "svjetskog poretka temeljenog na civilizaciji", "zemlje se grupiraju oko vodećih ili središnjih država svoje civilizacije." Trideset godina kasnije, ideja je široko prihvaćena. Multipolarni svijet se doista rađa, unatoč naporima SAD-a da ga ubije, dok je još u utrobi.
Kako će se Europa uklopiti u taj svijet? Europa je civilizacija, ali nema "jezgru države". Uvijek se opirala tome da ima jezgru. Europska unija zapravo je nastala nakon Drugog svjetskog rata, eksplicitnim odbacivanjem pojma središnje države. Budući da Europa sama jest, u biti, multipolarna; ona ne može biti napola u svjetskoj multipolarnosti. I tako, prema Christopheru Cokeru, autoru knjige "The Rise of the Civilizational State": “Europljani ne mogu postati civilizacijska država. Linije rasjeda diljem Europe su riješile to pitanje.”
Europa je propala civilizacijska država. Ona nije sposobna igrati ulogu u novom multipolarnom svjetskom poretku u nastajanju, jer nije jedinstveni “pol” s vlastitim civilizacijskim poljem, a kamoli s vlastitim glasom. Što se tiče europskih nacija, zasebno; one i nisu igrači u ovoj igri. Pojam njihove "suverenosti" možda je imao neko značenje sve dok su dijelili dominaciju nad drugim kontinentima; ali je to sada prazna parola. Takav je zaključak francuskog sociologa i demografa, Emmanuela Todda, u "Porazu Zapada" (2024). Dovodeći u pitanje aksiom o "državi-naciji", koji je dominirao geopolitičkom raspravom od druge polovice 19. stoljeća (impliciran u samoj shemi Ujedinjenih naroda), Todd predlaže "post-euklidsko tumačenje svjetske geopolitike", koja se ne temelji na nacionalnim državama, već na njihovom nestanku. U ovom novom natjecanju, Europa je izgubljeni gubitnik.
Stoga ostaje veliko pitanje: Zašto Europa nikada nije dosegla zrelost imperijalne države - koja bi svoja kraljevstva, vojvodstva i grofovije, učinila dijelovima velikog jedinstvenog organizma, s vlastitom voljom i glasom - ili danas, sa otvorenom mogućnosti neovisne sudbine?
To nije zbog nedostatka ambicije za ovakvo jedinstvo. Europa je čeznula za tim da postane carstvo, ali nije uspjela. Suvereni, intelektualci i narodi težili su tom idealu, koji je u njihovim očima bio sinonim za mir i blagostanje. To je dobro dokumentirao Robert Folz u "Konceptu carstva u zapadnoj Europi, od petog do četrnaestog stoljeća": carstvo, a ne nacija, bilo je jednoglasnim vrhovnim idealom političkih mislilaca kroz srednji vijek. Ovu težnju ipak ne treba shvatiti anakrono. Kao što Ernst Kantorowicz objašnjava u svojoj izvanrednoj biografiji Frederika II Hohenstaufena:
"Idealno svjetsko carstvo srednjeg vijeka nije uključivalo potčinjavanje svih naroda pod vlašću jednoga. Stajalo je za zajednicu svih kraljeva i prinčeva, svih zemalja i naroda kršćanstva, pod jednim rimskim carem, koji ne bi trebao pripadati nijednoj naciji i koji bi, stojeći izvan svih nacija, trebao svima vladati sa svog prijestolja u jednom Vječnom gradu."
Jedan od razloga zašto je Frederick stajao kao najbriljantnija inkarnacija ovog ideala bila je njegova međunarodna pozadina, kultura i vizija. Čak i nakon njegove smrti, i istrebljenja njegovog potomstva od strane papinih pristaša, san je preživio. Carstvo je bilo metafizičko biće, sama slika Boga, kao što je Dante Alighieri tvrdio u "De Monarchia" (oko 1310.), s ovom lijepom mišlju:
"....ljudska rasa je najsličnija Bogu kada je najviše jedna, jer princip jedinstva prebiva samo u Njemu. … Ali, ljudska rasa je najviše jedna kada su svi zajedno ujedinjeni, stanje koje je očito nemoguće, ako čovječanstvo kao cjelina ne postane podložno jednom Princu, i posljedično tome ne dođe u najvećoj mjeri u skladu s onom božanskom namjerom za koju smo na početku ovog poglavlja pokazali da je dobro, ne, najbolje raspoloženje čovječanstva."
Ako je Europa čeznula za tim da bude carstvo, koje ju je onda prokletstvo spriječilo da to i postane? Povjesničar Caspar Hirschi pokušao je odgovoriti na to pitanje u "Porijeklu nacionalizma". U natjecanju između nekoliko sila za imperijalnu prevlast, nijedna nikada nije pobijedila, i stoga se sve iskristaliziralo u sustavu nacionalnih država:
"....imperijalistička politička kultura, diktirana idealom jedinstvene univerzalne moći naslijeđene iz rimske antike, koegzistirala je unutar fragmentirane teritorijalne strukture, gdje je svaka od glavnih sila bila slične snage (Carstvo, papinstvo, Francuska, Engleska, kasnije Aragon). Na području rimskog kršćanstva to je dovelo do intenzivnog i beskrajnog natjecanja za prevlast; sva velika kraljevstva težila su univerzalnoj vladavini, ali su se međusobno sprječavala da to postignu." Nacionalne države bile su nenamjeran rezultat ovog neuspjeha, a nacionalizam nije ništa drugo nego "politički diskurs, konstruiran od strane kronično propadajućih potencijalnih carstava, zaglavljenih u borbi da zadrže jedna drugu na odstojanju."
Ali, ovo objašnjenje odbacuje pitanje: koji je mehanizam spriječio jednu silu da pobijedi u natjecanju za carstvo? Uostalom, gotovo sva carstva rođena su iz natjecanja. Samo zapadna Europa nije uspjela dosegnuti ovu fazu, ostajući civilizacija bez središnje države, tijelo bez glave; još gore, s više glava koje jedu jedna drugu. Što se dogodilo? Ili bolje rečeno, što se nije desilo?
Hirschijevoj tezi nedostaje objašnjenje inhibirajućeg faktora koji je spriječio ujedinjenje Europe. Postoji i pogreška u njegovoj percepciji europske dinamike. Natjecanje za carstvo nije bilo, kako on piše, između: "Carstva, papinstva, Francuske, Engleske i kasnije Aragona." Sve do sredine 11. stoljeća samo je njemačko, takozvano Rimsko Carstvo, polagalo pravo na imperijalni suverenitet. Zatim se jedna jedina neovisna sila počela natjecati s njom za političku prevlast: papinstvo. Od tada pa nadalje, papin uporan napor bio je staviti cara pod svoj nadzor, s jedne strane; te konsolidirati konkurentske države, s druge strane, istovremeno sprječavajući bilo koju od njih da postane dominantna. Sasvim jasno, papa je htio prigrliti sve europske sile pod svoju vrhovnu vlast.
Više od dva stoljeća je nadmetanje između cara i pape dominiralo europskom politikom, od kancelarija do bojnih polja. Cijela je Europa bila uvučena u ovu borbu. Nijedan drugi čimbenik nije usporediv, po intenzitetu i važnosti, u visokom srednjem vijeku.
U 13. stoljeću je papinstvo preuzelo glavnu riječ. “Rimska kurija”, napisao je Michael Mitterauer, “bila je najrazrađeniji administrativni aparat u srednjovjekovnoj Europi; nikakva sekularna uprava tome nije mogla biti ni blizu.” Bila je to doista "prva zapadna država". Njihova se kulturna i politička dominacija osjećala na sve četiri strane Europe. Ipak, početkom sljedećeg stoljeća ju je porazio francuski kralj, koji je iskoristio borbu između Rima i njemačkog kraljevstva, za izgradnju vlastite centralizirane države. U konačnici, ni car ni papa nisu mogli vladati Europom. Tek u 14. stoljeću, kada je Sveto Rimsko Carstvo svedeno na jednu europsku državu, između ostalih, Francuska, Španjolska i konačno Engleska, počele su manifestirati vlastite imperijalne sklonosti i ušle u natjecanje, koje je od tog vremena moglo dovesti samo do pat pozicije i trajno podijeljene Europe.
Stoga se može reći kako je papinstvo, podrezavši krila njemačkom carstvu i svodeći ga na rang jedne države među mnogima, utemeljilo ovu nestabilnu ravnotežu, kakvom je Europa postala. Političko djelovanje papa, od vremena gregorijanske reforme u 11. stoljeću, jedini je razlog zašto Europa nije mogla postaviti temelje svog političkog jedinstva. Pape su namjerno i ustrajno sprječavale širenje Germanskog Carstva, koje je sebe nazivalo "Rimskim Carstvom". Ono je bilo, iz geografskih i povijesnih razloga (a možda i etnoloških razloga) jedina politička sila sposobna ujediniti Europu. U tom procesu, papinstvo je konsolidiralo druge države u nastajanju, dok je tjeralo jednu protiv druge kada je bilo potrebno, kako bi spriječilo da bilo koja od njih prevlada. Npr. nakon što je podržao Filipa Augusta protiv Otona IV. i Ivana Lacklanda u bitci kod Bouvinesa 1214. godine, papa je stao na stranu Ivana protiv Filipa, te je zabranio potonjem iskrcavanje u Engleskoj.
Ova "politika ravnoteže snaga" je bila sredstvo, a ne cilj. Konačni cilj papa nije bio stvoriti “Europu nacija”, već papinsko carstvo. Njihov je projekt prva zamislila skupina intelektualaca, čija je najistaknutija figura bio cluniac, redovnik Hildebrand, koji je poslije postao papa pod imenom Grgur VII., 1073. godine. Obrisi njegovog programa sadržani su u 27 prijedloga njegovog poznatog "Dictatus Papae", gdje se može pročitati: “Samo se Papa može s pravom nazvati univerzalnim. ... Samo on može koristiti carske oznake. … Svi će prinčevi samo papi ljubiti stopala. ... On može smjenjivati careve.” Cilj je ostao nepromijenjen puna dva stoljeća. Stotinu i trideset godina nakon Grgura VII., Inocent III. je izjavio kako sjedi "iznad kraljeva na prijestolju Božje slave", jer "Gospodin je Petru dao ne samo gospodstvo nad sveopćom Crkvom, nego i nad cijelim svijetom".
Velika je pogreška smatrati ove riječi metaforama. Sredstva koja su korištena kako bi ih se pretočilo u stvarnost pokazuju kako ih se mora shvatiti doslovno. Za pokoravanje vladara, koji su se opirali njegovoj vrhovnoj vlasti, papa je imao dva mača: 1) "duhovnim mačem" je mogao ekskomunicirati svog neprijatelja, što bi značilo poništavanje svake lojalnosti koja mu je prisegnuta; i 2) "vremenskim mačem" je mogao mobilizirati vojske protiv bilo koga. Zapis Inocenta III. kauje o ekskomunikaciji jednog cara, sedam kraljeva i bezbroj lordova. "Njegova je ambicija bila", napisao je Thomas Tout u "The Empire and the Papacy": "....da što više kraljeva Europe veže za papinstvo vezama političkog vazalstva." On se svom suvremeniku, Gervaseu od Tilburyja, zaista činio kao verus imperator, pravi car iznad nominalnog. Njegov utjecaj na kneževsko i javno mnijenje bio je bez premca.
"Kancelarija je korištena kao propagandni stroj, možda kao nikada prije. … Najmanje nekih 6000 pisama vjerojatno je izdano tijekom vladavine Inocenta III. … Pisma sadrže mnoštvo argumenata, analogija, silogizama, simboličnih fraza i citata, uglavnom iz Biblije, a posebno iz Starog zavjeta. … Pisma su poticala, ispravljala i objavljivala izopćenja. Našli su svoj put u sve dijelove Europe i svi su bili moćne trube."
Pa ipak, suprotno carstvu njemačkih kraljeva, čiji se rast činio gotovo organskim, imperijalni projekt Vatikana nije imao izgleda za trajni uspjeh, jer nije imao povijesni, pravni ili biblijski legitimitet. Gotovo je u potpunosti počivao na krivotvorini: Konstantinovoj donaciji - kojom su se pape lažno proglasili vlasnicima zapadnog carstva, pod lažnim potpisom rimskog cara Konstantina Velikog - za kojega se govorilo kako se povukao na Istok, kako bi papi ostavio punu vlast nad zapadnim provincijama. No, to je priča za drugi put....
Add comment
Comments