Nedavno sam završio s gledanjem ruske serije, napravljene za televiziju, pod nazivom "Demoni", temeljene na romanu ruskog pisca Fjodora Dostojevskog. Roman je poznat pod naslovom "Opsjednuti" (1872.). Radnja je prilično složena i teško ju je sažeti u snimljenu seriju. Ipak, dovoljno te složenosti i smisla je prikazano u ruskoj seriji (podnaslovljena je).
Pročitao sam roman prije mnogo godina. Čak se i danas sjećam koliko je to bilo teško štivo, posebno za nekoga tko nije upoznat s ruskom poviješću sredine 19. stoljeća, niti zanimanjem Dostojevskog za ideološke vizije raznih revolucionarnih i nihilističkih pokreta koji su tada postojali u carskoj Rusiji.
Ali, televizijska serija obavlja divljenja vrijedan posao sažimanja glavnih tema i priče romana. Kao kod većine djela Dostojevskog, teološko pitanje dobra i zla, grijeha i otkupljenja, reda i nereda, nikada nije daleko od površine. Veliki ruski autor duboko je vidio u srca svojih bližnjih, posebice u prazne duše fanatičnih idealista, koji su ispovijedali sekularnu viziju budućeg socijalističkog i globalističkog raja na zemlji, raja bez tereta i ograničenja tradicije, carske vlasti i Boga… one prirodne i stvarne crte koja regulira našu urođenu slobodu volje (tako da ne postane dopuštenje), ali i osigurava siguran i širok prostor za naše postojanje.
Prateći evoluciju revolucionarnog mišljenja, personificiranog u njegovim raznolikim likovima, on hvata i ilustrira - kao možda niti jedan drugi autor prije ili poslije - pravu prirodu zla, koje neizbježno završava ne samo uništenjem pojedinca, već također, na kraju, rastakanjem i propadanjem samog tkiva društva.
To zlo, a to je čisto demonsko zlo, kako on otkriva u "Demonima", jest sveproždiruće ludilo, koje povijesno i teološki poistovjećuje s pobunom protiv Boga i, po njegovom posebnom mišljenju, protivljenjem tradicionalnoj Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Ali, ovo je značenje primjenjivo na cijelo tradicionalno kršćanstvo.
U drugom romanu Dostojevskog, "Braća Karamazovi", njegov svjetovni lik Ivan na početku izjavljuje: “Ako Bog ne postoji, sve je dopušteno” - kako bi na kraju romana shvatio da Bog postoji – mora postojati, i stoga moraju postojati, i postoje pravila i zakon, božanski i ljudski, koji se moraju poštivati, kako bi postojalo bilo kakvo ljudsko društvo. Dapače, bez njih ne može biti istinske slobode, pravde, istinske sreće.
U "Demonima", revolucionarna ćelija u zamišljenom provincijskom gradu Dostojevskog se sastoji uglavnom od mladih pripadnika viših klasa, nekoliko nezadovoljnih vojnih časnika i intelektualaca, te magnetske osobnosti Nikolaja Stavrogina. Stavrogin je visokog roda, profinjen, zgodan, samouvjeren i inteligentan. Pa, ipak postoji, kako nas pripovjedač priče obavještava, nešto odbojno, duboko cinično i inherentno odvratno u njemu. Ostali revolucionari su fascinirani njime, uključujući posebno Petra Verkhovenskog, možda najodvratniji i najmanipulativniji lik kojega je Dostojevski ikada stvorio, čovjeka sposobnog za ubojstvo jednostavno iz hira, bez ikakvog očitog osjećaja ili pomisli na žaljenje. On je doista opsjednut čovjek, koji samom svojom prisutnošću, zrači potpunom podložnošću zlu.
Verkhovenski, koji tvrdi kako prima naredbe od središnjeg komiteta u St. Petersburgu, zaslijepljen je Stavroginom i želi da on predvodi revolucionarne napore; ali Stavrogin ovdje oklijeva. U dubini Stavroginove svijesti postoji i ta neugodna svijest o vlastitoj izobličenoj i smrtno oštećenoj duši. Naposljetku, nakon izvjesnog oklijevanja, posjećuje duhovnog vodiča, oca Tihona, gdje priznaje: "...niti poznajem, niti osjećam dobro i zlo, i ne samo da sam izgubio osjećaj za to, nego ne postoji ni dobro, ni zlo...to je samo predrasuda." Stavrogin je čovjek koji odbija Boga, ali u svojoj frustraciji urođeno shvaća kako ništa drugo ne može zadovoljiti tu prazninu. Doista, bez Boga, bez punine vjere - Đavao, Utjelovljeni Zli, ispunjava prazninu. Bez Boga je sve dopušteno.
Ivan Šatov je možda lik s kojim se Dostojevski najviše poistovjećuje: nekoć je idolizirao Stavrogina i gledao ga kao potencijalnog vođu koji će potaknuti Rusiju na kršćansku obnovu. Razočaran, sada ga je počeo smatrati "...besposlenim, labavim sinom zemljoposjednika". Stavrogin je, izjavljuje Šatov, vođen strašću za nanošenjem muka, ne samo zbog užitka da naudi drugima, već da bi mučio vlastitu savjest i valjao se u osjećaju "moralne tjelesnosti".
Verkhovenski prezire i mrzi Šatova, smišlja plan kako bi ga ubio, jer Šatov stoji na putu trijumfu revolucije. Zapravo, jedan od zavjerenika namami Šatova na udaljeno mjesto, gdje ga okrutno i ubiju, na ludo oduševljenje Verkhovenskog.
Ali, ova se zavjera razotkrije; zavjerenici bivaju uhićeni ili, u slučaju Verkhovenskog, bježe u Sankt Peterburg gdje on opet može činiti svoje revolucionarne nestašluke. A Stavrogin, shvaćajući konačno besmislenost svog života, te dublje od bilo kojeg drugog revolucionara shvaća prirodu revolucionarne zaraze - pravu "demonsku opsjednutost" - čini ono što je za njega jedina logična radnja: objesi se. Nesposoban ili nevoljan da se pokaje, ali i mračno znajući kako je opsjednut demonima, no, odbija Božju milost, poput jarko goruće supernove, on se sruši sam na sebe, ugašen i proklet.
Od svih velikih kontrarevolucionarnih djela - romana, autobiografija, pripovijedanja - djelo Dostojevskog ističe se svojim vrlo ljudskim, vrlo stvarnim opisom čistog osobnog zla i demonskog ludila tadašnje marksističke revolucije, koja se razvijala u Rusiji. U novije vrijeme imamo Georgea Orwella, Arthura Koestlera i Aleksandra Solženjicina, koji pričaju što su doživjeli, što su vidjeli i promatrali. Ali, Dostojevski je, gotovo vidovito, vizualizirao sve događaje jedno stoljeće ranije i zaronio u dubine ljudske psihe, kao i inherentne i osobne prirode onoga što je u biti “revolucija protiv Boga i čovjeka”.
Odbacivanjem Boga kakvog On želi da mu bude poznat i da mu se pokorava kroz svoju Riječ, kroz Njegov zakon i kroz Njegovu Crkvu ne rezultira sekularnim rajem, nego nekom vrstom sekularne “Parousie”. Revolucionarno ludilo je, kako Dostojevski izjavljuje, oblik opsjednutosti ljudima koji imaju izobličene i prazne duše, koje su potom okupirane demonima, samim zlom.
Dok sam gledao "Demone", sjetio sam se dana prije nekoliko godina: u ožujku 2019. godine sam bio predsjedavajući Dana zastave Konfederacije, na državnom Capitolu Sjeverne Karoline. Našu komemoraciju opsjedalo je nekoliko stotina vrištećih, razularenih prosvjednika: antifa-tipova i drugih. Bila nam je potrebna ogromna policijska pratnja da izađemo iz okružene zgrade Kapitola. Ali, jasno se i danas sjećam užasno unakaženog izraza lica jednog od prosvjednika, njegovih plamenih očiju, njegovih ružnih kletvi: bio je mlad, bijel i očito nije siromašan, vjerojatno sin nekih dobrostojećih roditelja, koji su iskeširali tisuće za njegovo obrazovanje na jednom od vrhunskih sveučilišta Sjeverne Karoline. Njegovo lice i njegova ljuta grimasa su bile kao opsjednuta duša, izluđena godinama spore i strpljive obrazovne indoktrinacije, našim samozadovoljnim društvom, koje tolerira i potiče svakodnevno zlo.
Živo sam se prisjetio slike tog fanatika kada sam dovršio gledanje serije, i prisjetio sam se slika koje su nedavno bljesnule na televizijskom ekranu (naših današnjih nasilnih Verkhovenskih i Stavrogina), tih probuđenih akademika s mlohavim mozgovima, istrošenih holivudskih slavnih i medijskih ličnosti, te političkih epigona koji su američku republiku pretvorili u kosturnicu, u kojoj se čuvaju kosti nekoć velike nacije koja danas leži u gomilama smeća.
Tijekom proteklih desetljeća dopustili smo svojoj vladi da nama, ali i većem dijelu svijeta, nametne ono što nazivamo liberalnom demokracijom i nešto što nazivamo "ljudskim pravima". Ali, te zapovijedi i ta vizija odnose se na sekularni, globalistički svijet, u kojem dominiraju nekakvi Verkhovenski, nad samozadovoljnom i poslušnom populacijom. Naša je kultura toliko zaražena i toliko zatrovana da, kao što je William Butler Yeats prorekao prije jednog stoljeća: "najboljima nedostaje svako uvjerenje, dok su najgori puni strastvenog intenziteta."
Nije i neće dobro završiti. “Američko stoljeće”, bez onog pokajanja kakvo je bilo ponuđeno Nikolaju Stavroginu, i koje nije mogao prihvatiti, je završilo.
Unatoč našoj nebrizi i materijalnom zadovoljstvu, postojati će cijena, teška i nezamisliva cijena, koju će trebati platiti.
Promatrajući revolucionarni žar prije Prvog svjetskog rata, koji će vjerojatno uskoro ponovo zavladati svijetom, engleski kritičar i esejist Hilaire Belloc napisao je ove retke:
“[B]arbarin se može otkriti posvuda u onome što ne može napraviti; može zamagliti ili uništiti, ali ne može održati; i za svakog Barbara u padu, ili opasnosti rušenja svake civilizacije, upravo je to bila istina. Sjedimo i gledamo Barbara, trpimo ga; u dugim stazama mira, ne bojimo ga se. Golica nas njegovo nepoštovanje, njegova komična inverzija naših starih uvjerenja, kao i naših stalnih vjerovanja nas osvježava: smijemo se. Ali, dok se smijemo, promatraju nas velika i grozna lica s one strane: a na tim licima nema osmijeha.”
("This and That and the Other", 1912.)
Dostojevski nas, preko oca Tihona, podsjeća kako postoji izlaz iz smrdljive i otrovne močvare u kojoj se davimo. U njegovo vrijeme ga nisu uzeli revolucionari, koji će na kraju doći na svoje u Rusiji, ali i kasnije.
Poput Pjotra Verkovenskog, taj pomahnitali mladi demonstrant u ožujku 2019. godine je bio opsjednut, ali nesposoban (za razliku od Nikolaja Stavrogina) prepoznati svoju đavolsku opsjednutost.
Dobro i zlo stoje u vječnom sukobu; jedno mora trijumfirati, drugo se mora ugasiti.
Fjodor Dostojevski je to u potpunosti razumio, a moramo i mi.
BY: Boyd D. Cathey
Hvala na čitanju.
Add comment
Comments