Prostitucija mišljenja

“Svako doba ima svoj pogled. Osobito je dobar u uvidu određenih istina i posebno je sklon činiti određene pogreške. Svima su nam, dakle, potrebne knjige koje će ispraviti karakteristične pogreške vlastitog razdoblja. A to znači stare knjige.”

(C. S. Lewis: "Uvod u Athanasius: O utjelovljenju")

Ako želite duboko razmisliti, ima smisla pronaći malo mjesto i odvojiti vrijeme za posjet mjestu koje služi u svrhu razmišljanja. Ako želite suzavjerenike, prepoznavanje jednostavnog uvida (poetski rečenog) da željezo oštri željezo, učiniti to malo mjesto na svijetu malo većim, malo prostranijim, dobra je ideja. Zašto ne stvoriti ono što filozof William Desmond naziva "subotom za razmišljanje".

Ovo je, naravno, vrlo grubo rečeno, ali, u tom smislu, možemo početi shvaćati koliko je razumno da su sveučilišta postojala. Svi mi znamo kako brzo praktičan život ulazi u um i kako je lako udovoljiti zahtjevima dana, ne obraćajući pažnju na značenje svega toga. Da, možemo se zadubiti u povijest sveučilišta; istražujemo pojedinosti o tome koliko su dobro i loše postavljena, kako su vođena, kome je dopušteno sudjelovanje u sveučilišnom životu, i tako dalje. Ali, to nije moj cilj ovdje. Želio bih uzeti vrlo kratak trenutak da razmotrim nešto o ideji sveučilišta.

Moje zanimanje za ovu temu je osobno. Uostalom, ja sam profesor na velikom južnoafričkom sveučilištu. Poput Nietzschea, dobio sam ulogu predavača kada sam imao 24 godine, nešto prije nego što sam završio doktorat. Dakle, dok sam još uvijek bio relativno mlad, iako brzo jurim prema dobi u kojoj je Nietzsche potpuno izgubio razum, u igri sam već gotovo dva desetljeća. I tako sam vidio koliko se toga promijenilo. Iako su se ozbiljnije promjene dogodile nedavno, sjeme tih promjena posijano je davno, mnogo prije nego smo se ti i ja rodili. Imam na umu mnoge nevjerojatne darove ovog svijeta u kojem imam sreću nastanjivati, ali također razmišljam o mnogim načinima na koje sam vidio kako se jako dobra stvar iskvari. Ne mislim samo ovdje gdje radim, nego posvuda susrećem znanstvenike koji i dalje vole učiti i podučavati.

Sveučilišta se suočavaju s krizom legitimiteta. Stalno se čudim što moji kolege to ne primjećuju, kako na mom sveučilištu, tako i na drugim sveučilištima. Ako ih pitam što misle o raznim krizama s kojima se suočavamo u visokom obrazovanju, popis će biti dug i zamršen. Razmišljati će o novcu, tehnologiji i birokraciji. Ali, kriza legitimiteta, činjenica kako sveučilišta više nemaju autoritet kada je u pitanju predstavljanje zdravog i razumnog lica svijetu, većini njih je nevidljiva. Kada pokažem rukom prema ovom problemu,  mnogi su kolege zbunjeni ili šokirani. Zašto ih viši rukovoditelji nisu obavijestili o tome?

Naravno, uvijek je bilo ljudi koji su osuđivali sveučilišne profesore i diplomante, često zbog toga što su bili pretjerano pedantni u učenju, ili iritantni u svojim ekscentričnostima. Podjela između sveučilišnih i nesveučilišnih tipova, kao da su to jedini dostupni tipovi, često je bila temom u mnogim kulturnim tekstovima. Dostojevski ukazuje na to u nekoliko svojih romana; također i stari film, 'Educating Rita', objavljen 1983. godine i temeljen na drami Willyja Russella iz 1980. godine, koji se bavi nekim od 'klasnih' tenzija koje nastaju kada sveučilište postane neka vrsta entiteta poput Pygmaliona, pretvarajući poštenog frizera iz radničke klase u iritantno pretencioznog učenjaka.

Ali, čini mi se kako se ova stara podjela, ta 'klasna' briga, toliko dramatično promijenila i da je gotovo nestala. Sada kada srednjoškolci brbljaju o konceptima queer teorije svojim nadređenima; studenti koji nisu sveučilišni studenti su usvojili različite  druge znanstvene tikove, uglavnom zahvaljujući doprinosu interneta i demokratizaciji istreniranog neznanja - mnogima je postalo jasno kako sveučilišta nisu kuće učenja, već tvornice propagande. Osnovna intuicija da su nam potrebni ograničeni prostori i vreijeme za duboko promišljanje nije ništa manje točna, ali nešto je sigurno pošlo gadno krivo kada se na sveučilišta gleda (ne neopravdano) ne samo kao suprotnost dobrom razmišljanju, već i kao suprotnost dobrom životu.

Slažem se s GK Chestertonom u uvjerenju da ako želite razumjeti što je s bilo čim pošlo po zlu, prvo što trebate je "nepraktični" čovjek; potreban vam je teoretičar s jasnom idejom o tome što je ispravno. Potreban vam je idealist, koji ima ideal, prema kojem se pogrešnost može mjeriti i tumačiti. Jedna takva mjera bila bi ona koju je ponudio John Henry Newman, u svojoj poznatoj knjizi objavljenoj dok je bio rektor Katoličkog sveučilišta u Irskoj 1852. godine, pod nazivom "Ideja sveučilišta". Knjiga je zapravo zbir dviju knjiga, proizašlih iz različitih izvora. Bavi se trima glavnim temama sveučilišnog života: prirodom znanja, ulogom vjerskih uvjerenja u visokom obrazovanju i važnošću liberalnog obrazovanja.

Ima se jako puno toga za reći o onome što Newman tvrdi i nisam ovdje da bih vas lupao po glavi ovom tezom. Njegov argument je dvosmjeran i tiče se: (1) obrane liberalnog obrazovanja, koje daje prednost razvoju individualnog intelekta nad tehničkim pitanjima,  kao što su institucionalno mjerenje i razvoj praktičnih vještina; i (2) važnosti istinske intelektualne raznolikosti, koja dopušta različitim perspektivama neka razgovaraju i sudaraju se, radi produbljivanja razumijevanja.

No, usredotočimo se samo nakratko na premisu prve linije argumenta. Newman brani znanje radi njega samog, kao nešto dragocjeno iznad svakog utilitarnog ili strukovnog cilja. Znanje jest suštinski vrijedno; uzdiže sve na svim razinama, bez obzira na to koliko beskorisno na kraju ispadne. Možda, što beskorisnije, to bolje, jer se onda radi o svijesti koja je upravo sredstvo kojim smo otvoreni prema svijetu. Ako želite postati dobro obučen, uravnotežen vodoinstalater, npr. čitajte Shakespearea, posjećujte umjetničke galerije, vodite dnevnik svojih dnevnih zapažanja i razmišljajte o različitim pokretima svoje duše dok to činite. Postati  ćete ljudsko biće široke duše, koje je slučajno vodoinstalater. Vrlo važno, praktična vrijednost znanja trebala bi biti nusprodukt njegove inherentne vrijednosti. Dakle, recimo da bi vaš vodovod mogao postati estetski ugodniji, kao rezultat vašeg proučavanja Michelangelove umjetnosti. Predivno! Ali, ovo nije poanta da se bavimo radom tog genija. Suština je prisutnost. 

Uz obranu intrinzične vrijednosti znanja, Newman također tvrdi kako bi sveučilište trebalo njegovati filozofsku naviku uma. To uključuje podučavanje učenika, ne samo dosadnim činjenicama, već i tome kako općenito razmišljati o svemu: logično razmišljati, analizirati, sintetizirati i oblikovati koherentan pogled na svijet. Cilj bi trebao biti integrativno znanje, a ne fragmentirano znanje.

Druge ideje prate ove. Znanje bi trebalo težiti jedinstvu, teologija bi trebala biti središnjom disciplinom, a obrazovanje bi trebalo ostati duboko osobno - trebalo bi uključivati ​​izravne susrete, ne samo s mislima, već i sa stvarnim, utjelovljenim misliocima. Štoviše, treba razvijati intelektualne vrline, kao i vrline općenito, dok znanstvenici trebaju težiti idealu džentlmena, koji ažurira stare ideale plemenitog viteštva. Newman ima na umu muškarce, što ima povijesnog smisla, ali poanta se odnosi na svakoga kome je cilj više obrazovanje. Svi bi trebali nastojati biti što bolji ljudi, a fakultetsko obrazovanje bi nam u tome trebalo pomoći.

U svemu tome je implicitna Newmanova potpuno točna pretpostavka da čim utilitarizam preuzme vlast, više nemamo posla sa sveučilištem kao manifestacijom ideje sveučilišta. Umjesto toga, imamo posla s njegovom krivotvorinom. Dok nas ljubav prema znaju zbog njega samog priprema za život, tretiranje znanja kao nekog pukog sredstva za postizanje cilja priprema nas samo za taj cilj i smanjuje težnje sredstava. Cilj (činjenje) ne opravdava sredstvo (znanje), već radikalno mijenja njegov karakter. Da budemo jasni, ništa od ovoga ne odbacuje akciju. To znači smjestiti radnju u pravi kontekst. Ako djelujem na bilo koji način, moja bi djela trebala pokazati tko sam. Ali, u utilitarističkom svijetu, postojao bih samo radi akcije.

Postoji osnovno načelo, o kojem se s posebnom jasnoćom govori u djelu Renéa Guenona - niže vrijednosti ili načela trebaju služiti višima. Ovo se čini dovoljno jednostavnim i intuitivnim. Poanta počiva na osnovnoj činjenici ljudske prirode: svi mi ćemo neizbježno imati neku krajnju brigu. Ne možemo pobjeći od klanjanja pred nečim. Ako se ne klanjamo Bogu, naći ćemo nekog drugog idola kojemu ćemo se klanjati - to je veliki i neizostavni uvid prve od Deset zapovijedi. Ali, ono što se događa kada usvojimo niži ideal (recimo, praktični) jest da završimo u kaosu. 

Evo glupog primjera. Zamislite da gledate gumu na automobilu i primijetite kako je probušena. Pomislite: “Bože, kako užasno! Kako se to dogodilo?" Vi istražujte dalje. Otkrivate, na svoj užas: guma se probušila jer je pričvršćena na automobil. “Odvratno!” misliš. Auto je vozio okolo i guma je naišla na čavao. Pa kažete: “Aha, ovo je lako. Odbacimo automobile! Na taj način gume neće ići nigdje i naići na nešto što je opasno za njih.” Netko vam kaže kako to nije tako jednostavno. “Vidite”, kaže dotični, “ljudi se moraju kretati, a automobili su jedan od glavnih načina na koji to čine. "Ovo je užasno", kažete. “Neprihvatljivo! Ljudi moraju nestati! Ako se riješimo ljudi, nećemo imati automobile, a gume će biti u redu.” Osim logičkih zamki, u koje neprestano upada ova vaša obmanjujuća izmišljena verzija - sada imate maštoviti, iako i smiješni, osjećaj što se događa kada niža stvar (guma u ovom slučaju) dobije veću vrijednost, ili težinu od više stvari (automobila i ljudi koji voze auto).

Realističniji i daleko prljaviji primjer takvog kaosa je prostitucija, koju bih uzeo kao analogiju za ono što se događa sa sveučilištima,  kada korisnost nadvlada dubinu intrinzične vrijednosti. To je klasičan slučaj kada niža stvar nadvladava više ideale. Seks, koji bi trebao intenzivirati i simbolizirati povezanost (brak) i očitovati ljudski doprinos svijetu (prokreacija) - postaje puki cilj sam po sebi – niža stvar podignuta na viši status. U tom procesu, ono što bi trebalo biti odljev najdubljeg ljudskog susreta, veličanstveno svjedočanstvo života drugoga i vlastitog života kroz drugoga, postaje samo način da se počeše svrab. Nitko nije humaniziran životinjskim zagrljajem koji pruža prostitucija. Nitko nije privučen svojim najboljim ja, kada se prepusti na milost i nemilost neurednim željama. Otvoreno rečeno, ono što se podrazumijeva pod prostitucijom nije pričest ili prilog, već obična transakcija koja je jednaka krađi. Svi su time osiromašeni. Nema ničega dobroga u ovoj degradirajućoj stvari, ničega što ikome daje dostojanstvo.

Pa sveučilište se prostituiralo, ne totalno, ali do te mjere da se to sada primjećuje. Prepustilo se utilitarizmu, često u obliku aktivističkih stipendija, ali i u drugim čisto praktičnim nastojanjima. Sveučilišta imaju čitave odjele za usluge, koji osiguravaju njihovu relevantnost i upotrebu, kao i njihovu tržišnost. Ne čudi da su se neki znanstvenici, članovi i veleposlanici sveučilišta, zalagali za uzdizanje prostitucije na razinu tzv. seksualnog rada. Neka Freud bude beskrajno vrijedan zbog njegove uloge da ovo učini društveno prihvatljivim. Nakon što su srušili ideal, postfrojdovci uzdižu neidealno. Feministkinje i pravni znanstvenici koriste sociološke, ekonomske i zdravstvene i sigurnosne perspektive - kako bi zapravo rekli da je to upravo ono što su ljudi odabrali i da bismo to trebali učiniti što sigurnijim - kao da je puki izbor dobra stvar, kao da je 'sve dok nitko ne bude ozlijeđen' dovoljno čvrst vodič za etiku. Pitanja o tome što je osoba, što znači biti čovjek, kako se možemo uzdići do viših vrlina i dobara - takva se pitanja ne postavljaju. Akademska zajednica za mnoge postaje samo zainteresirana odbacivanjem metafizičkih problema u ime trivijalnosti.

U trenutku kada podredite višu stvar nižoj stvari, gotovo je nemoguće, iako srećom nije sasvim nemoguće, ispraviti inverziju. I to je upravo mjesto gdje se sveučilište sada nalazi. Sada kada su se dogodile sve vrste suptilnih preuređenja, posvuda su nam ostala sveučilišta koja su prisiljena opravdavati svoje postojanje razlozima koji nisu u skladu sa suštinom onoga što sveučilište jest. Ideja sveučilišta uvelike je zaboravljena. Sveučilišta sada moraju biti ekonomski održiva, očito, kao da mi novac treba reći koje su misli vrijedne razmišljanja ili ne, ili se moraju pokazati dobrima za radno mjesto, industriju, kapitalizam, wokizam i vladu. Moramo natjerati više učenika neka studiraju, povećati razrede, demokratizirati obrazovanje - zbog dobrobiti radne snage. Forma vrlo brzo počinje pratiti financiranje. Ako ne služite Bogu, na kraju ćete služiti Mamonu.

U trenutku kada više potčinite nižem, vi birate niže za mjerenje višeg. Ovo je isto kao odabir prostitucije za mjerenje braka. A prema užasnom standardu prostitucije: brak propada, jer u njemu nema niti približno dovoljno jada i samoponižavanja. Prema užasnom standardu ekonomske i praktične održivosti (paralelni primjer), težnja za učenjem radi samoga sebe ne uspijeva. Nije ni čudo što se humanistički odjeli zatvaraju diljem svijeta. Oni ne zarađuju! Izvrsnost je postala rob učinkovitosti. Misao je postala rob birokracije.

Kriza legitimiteta na sveučilištima jest, naravno, u konačnici, kriza izazvana jednostavnom činjenicom da se sveučilišta ne ponašaju kao sveučilišta. Ljudi to nesvjesno znaju, ali to treba eksplicitno reći. Sveučilišta su, ako ne potpuno, onda barem u alarmantnoj mjeri, zaboravila svoju bit. Ponašaju se točno kao tvornice. Jedini pravi način da se trend preokrene jest onaj ekonomski riskantan, a to je zahtijevati neka viši ciljevi budu upravo oni koji nas podsjećaju na našu najdublju ljudskost, te kako su ti viši ciljevi toliko vrijedni da se na njih isplati bacati novac i na njih vrijedi gubiti vrijeme. Nepraktičan čovjek je vrijedan. Beskorisna misao je neprocjenjiva. Beskorisne stvari su ono što životu daje vrijednost.

Kao što bi to sugeriralo, možda je velika lekcija krize legitimiteta na sveučilištima - simbol puno veće krize. Pokazuje se na različite načine, a kriza smisla jedan je od popularnijih naziva za taj fenomen. To je kriza vrijednosti, kriza neznanja, zbog čega smo ovdje. Iako je poučno vratiti se Newmanu (što se tiče ideje sveučilišta), čak je i ovaj čin osvrtanja na stari tekst podsjetnik kako su mnoge krize s kojima se suočavamo, upravo krize s kojima se suočavamo zato jer smo zaboravili stare istine. Jedan od velikih problema na sveučilištima bila je njihova opsjednutost novitetima, beskrajnim traženjem takozvanih novih znanja. U svom reduktivnom smislu, koji je njegov tipični smisao, ovo je tragedija. Novosti zadovoljavaju samo nakratko, prije nego što postane potrebno potražiti neku drugu novost. Dublja uloga svake institucije jest da oživi i obnovi staro, da “istraži staze stare”, kako piše prorok Jeremija.

Pa, javljaju se naizgled novi ljudski problemi koji su postali neizbježni, jer smo zaboravili stara rješenja. Jedno od samih značenja tradicije jest u tome da je ona rješenje problema za koje smo zaboravili kako ipak jesu problemi, zbog čega mora označiti čuvanje vatre, a ne gomilanje pepela. No, to se odnosi na cijeli život, a ne samo na sveučilišta. Počele su kao akademije, a mnoge se čak i danas uzdižu kako bi se borile protiv trendova institucionalne korupcije na sveučilištima, jer očuvanje vatre znači njezino hranjenje, a njeno hranjenje zahtijeva vrijeme i prostor.

Ako želite duboko razmisliti, rekao sam, ima smisla pronaći za sebe malo mjesto u svijetu i odvojiti vrijeme za posjet tom mjestu.  Ali, tada to malo mjesto treba obraniti, tako da ga brige drugih kojima nije stalo do dubokog razumijevanja krenu uništavati i pokušati nadvladati; tako da se čistoća i plemenitost namjere, koja je stvorila to mjesto u svijetu, može zaštititi. Pretpostavljam, ukoliko imate zajmodavce i mjenjače novca koji napadaju vaš sveti prostor (poput zajmodavaca i mjenjača novca u Hramu), možda je na vama, kao što je svakako i na meni, napraviti dobar bič i otjerati ih van. Bilo na koji će se način to odigrati, zahtijevati će mudrost zmije i krotkost goluba, ali svakako je od vitalnog značaja apsolutno jasna ideja o tome što bismo trebali činiti. Prije nego što prijeđemo na praktične stvari, moramo biti "nepraktični", koliko god to možemo biti.

BY: Duncan Reyburn; 02.10.2024.