Srce fantazije prema Tolkienu

(Napomena: na kraju teksta prilažem esej "O bajkama" u cijelosti)

Zašto je "O bajkama" važno?

“O bajkama” jedno je od temeljnih analitičkih djela za žanr fantazije. Esej je Izvorno održan kao predavanje, 1939. godine, među prijateljima i kolegama. Predavanje je kasnije prošireno i tiskano, krajem 1947. godine.

“On Fairy-Stories” jest Tolkienovo objašnjenje vlastitog zanata: Tolkien ju je isporučio nedugo nakon objavljivanja "Hobita" (1937.) i stavljao ju je na papir istodobno s radom na "Gospodaru prstenova". Samo bi već iz tog razloga esej bio predmetom  interesa svakoga tko želi raspakirati svjetonazor unutar Međuzemlja. Međutim, ideje opisane u “On Fairy-Stories” su daleko  važnije, od samih uspomena, napisanih iza kulisa za obožavatelje.

Obzirom na činjenicu da je Tolkienov rad bio poprilično bitan za stvaranje i oblikovanje žanra fantazije, onako kako ga danas shvaćamo, nemoguće je u potpunosti razumjeti žanr bez bavljenja Tolkienovim mislima. J.R.R. Tolkien nije posijao posljednje riječi o fantastičnom, niti je to jedinstveno podrijetlo žanra. Ne smijemo o njemu tako razmišljati, niti na esej “O bajkama” gledati kao hermetički zatvoren pravilnik, koji za sva vremena mora definirati ovaj žanr. Unatoč svemu, budući da je "O bajkama" sažetak Tolkienove misli o umjetnosti i umijeću fantazije uopće, ali i zbog važnosti Tolkienove naknadne fikcije, možemo pouzdano reći kako "O bajkama" pruža filozofsku osnovu za ono što danas nazivamo modernom fantastičnom književnošću. 

Prijeđimo na stvar, može?

Vile, Faërie i Fantazija

Tolkienov glavni argument u eseju “O bajkama” jest kako bajke NE bi trebale biti “protjerane u dječju sobu”, kao što to često biva, već da su bajke jedan od najviših i najzahvalnijih mogućih oblika umjetnosti.

Kao i kod svakog znanstvenika koji iznosi svoj slučaj - Tolkien je započeo definiranjem svojih pojmova. Moramo učiniti to isto, posebno zato što se jezik koji okružuje žanr fantazije prilično promijenio u osam desetljeća otkako je Tolkien prvi put održao svoje predavanje. Tolkien proširuje definiciju bajke izvan fantastičnih dječjih priča. Kaže kako bajke zapravo nisu o vilama ili drugim fantastičnim stvarima. Umjesto toga, bit bajki leži u samoj Vili ili Vilenjaku i Vila je "područje ili stanje" u kojem se neke fantastične stvari mogu i događaju. Tolkien piše:

"Riječ Faërie sadrži mnogo više toga u sebi, osim samo vilenjaka i faja, osim patuljaka, vještica, trolova, divova ili zmajeva: ona drži mora, sunce, mjesec, nebo; i zemlju i sve što je na njoj: drvo i ptica, voda i kamen, vino i kruh; i nas same, smrtne ljude, kada smo začarani." (Tolkien, J.R.R.: "On Fairy-Stories", in The Monsters and the Critics, edited by Christopher Tolkien. Boston: Houghton Mifflin, 1984.)

Prisutnost ovih realnih stvari: sunca, mjeseca, itd., u zemlji Vila jest vrijedna pažnje, i one će se pokazati vrlo važnima za Tolkienov argument. Ali, opet žurim. Ostanimo još na trenutak na definicijama.

Faërie je čarobni onostrani svijet; njegova prisutnost čini priču bajkom. Nedostatak Faërie znači kako je književnost nešto drugo. U našoj modernoj frazeologiji, možemo grubo izjednačiti Tolkienovu upotrebu pojma "bajke" s našom upotrebom izraza "fantastične priče", ili čak samo "fantazija". Moramo se prisjetiti kako žanr fantazije, kakav danas poznajemo, nije postojao pod tim naslovom, onda dok je Tolkien pisao svoje “O bajkama”. Želim da to zabilježite kao bitno, jer ćemo slijediti Tolkiena u dugoj raspravi o izrazu "fantazija", pod kojim Tolkien ne misli na žanr. Umjesto toga, mogli bismo izjednačiti Tolkienovu upotrebu fantazije s modernom upotrebom "izgradnje svijeta". Ipak, oklijevam to potpuno potvrditi, jer izraz "izgradnja svijeta" obično ima vrlo kliničku i inženjersku kvalitetu, s konotacijom tehničke preciznosti. Dok Tolkien, iz razloga koje ćemo uskoro vidjeti, vjeruje kako je Fantazija umjetnost koja je iskonska, čudna i potpuno mistična.

Ali, moramo nekako objasniti pojmove, pa onda neka "izgradnja svijeta" bude naš sinonim za opisani Tolkienov izraz. Dok budete čitali ovu seriju, zapamtite slijedeće:

Stvaranje svijeta Faërie

Ako je Faërie bit bajke, onda je Fantasy vještina koja konstruira i prenosi bajku publici. Za Tolkiena, fantazija je čin maštovitog stvaranja, koji nastoji imati i "unutarnju konzistentnost stvarnosti" i neobičnost Faërie, kako bi istražili stvarnost na neki dublji način (str. 138-139). To je stvaranje tog sekundarnog svijeta u koji mi, publika, možemo ući.

Kako pisac ostvaruje fantastiku, prema Tolkienu?

Kako bi se stvorila Fantazija, potrebno je stvoriti svijet bajke unutar svoje priče, bez obzira na to kakav okus bajke bio. Ovo je umjetnost koju Tolkien shvaća vrlo ozbiljno. On ga označava kao "podkreaciju sekundarnog svijeta", kreaciju unutar, ali i ispod našeg Primarnog svijeta (vrijedno je napomenuti kako Tolkien ovdje ne govori o bilo kakvoj razlici između "visoke" i "niske" fantazije. Ti se pojmovi odnose na to hoće li se radnja priče povezati s primarnim svijetom (tj. Zemljom, našim svemirom). Za Tolkiena, svaka količina bajki u priči računa se kao sub-stvoreni Sekundarni svijet, čak i ako je priča prepoznatljivo zemaljska. Za Tolkiena je sigurno poznato da je privržen svojim uskim definicijama, ali on ne odbacuje "nisku fantaziju" kako se često sugerira. Znamo da mu se nisu sviđale Lewisove priče o Narniji, na primjer, ali to nije zato što to nije bio dovoljno odvojen svijet. Narnia je sekundarni svijet bajki, čak iako su Pevensieji moderni Londonci. Uostalom, Tolkien navodi kralja Arthura i Beowulfove danske Scyldinge kao solidne u sekundarnom svijetu bajki). 

Konvencionalna mudrost bi rekla kako se 'dobar' Sekundarni svijet oslanja na suspenziju nevjerice, ali Tolkien se zapravo ne slaže. Ili bi, barem za njega, to bio neuspjeh književne ambicije: 

"[Voljna obustava nevjerice] ne čini mi se dobrim opisom onoga što se događa [u bajkama]. Ono što se stvarno događa jest da se kreator priče pokaže uspješnim "podkreatorom". On stvara Sekundarni svijet u koji vaš um može ući. Unutar njega, ono što on govori je "istinito": ono je u skladu sa zakonima tog svijeta. Vi, dakle, vjerujete u to, dok ste, takoreći, unutra. U trenutku kada se pojavi nevjerica, čarolija je prekinuta; magija, odnosno umjetnost je zakazala. Zatim ste ponovno u Primarnom svijetu, gledajući mali neuspjeli Sekundarni svijet izvana. Ako ste ljubaznošću ili okolnostima prisiljeni ostati, onda nevjerovanje mora biti suspendirano (ili ugušeno), inače bi slušanje i gledanje postalo nepodnošljivo." 

Fantazija nije onoliko koliko je Vila prisutna u priči; Fantazija jest način na koji je publika prisutna u zemlji Vila, kroz sredstvo pripovijedanja priče. Realizam unutar magičnog drugog svijeta je stoga vitalni dio Fantazije za Tolkiena

"Fantazija je prirodna ljudska aktivnost. To svakako ne uništava, ili čak ne vrijeđa Razum; i ne otupljuje apetit, niti zamagljuje percepciju znanstvene istine. Naprotiv. Što je razlog oštriji i jasniji, to će fantazija biti bolja." 

Prisutnost mjeseca, sunca, drveća i samog čovječanstva unutar Faërie, ima za cilj usidriti publiku unutar Faërie, kao i učiniti priču koja slijedi razumljivijom:

"Jer kreativna fantazija je utemeljena na teškom prepoznavanju da su stvari u svijetu onakve kakve izgledaju pod suncem; na priznavanju činjenice, ali ne i na robovanju istoj. [...] Da ljudi doista ne mogu razlikovati žabe od ljudi, ne bi nastale bajke o kraljevima žabama." 

Naravno, priča ne može biti bajkom ako se ne odmakne od stvarnosti. U isto vrijeme, što se priča više udaljava od stvarnosti, to je teže održati lagani put u Faërie - onaj koji nije puka "obustava nevjerice", već koji omogućuje potpuniju prisutnost: 

“[U]nutarnju konzistentnost stvarnosti” teže je proizvesti, što su slike i preraspodjele primarnog materijala više različite od stvarnih uređenja Primarnog svijeta. [...] Fantazija tako, prečesto, ostaje nerazvijena; ono jest i bilo je korišteno neozbiljno, ili samo napola ozbiljno, ili samo za ukras: ostaje samo "izmišljeno". Svatko tko naslijedi fantastično sredstvo ljudskog jezika može reći zeleno sunce. Mnogi to onda mogu zamisliti ili zamisliti. Ali, to nije dovoljno...

Stvoriti Sekundarni svijet, unutar kojega će zeleno sunce biti vjerodostojno, upravljati Sekundarnim Vjerovanjem, vjerojatno će zahtijevati rad i razmišljanje, i sigurno će zahtijevati posebnu vještinu, neku vrstu vilenjačkog zanata. Rijetki pokušavaju tako teške zadatke. Ali, kada se pokušaju, i u bilo kojem stupnju ostvare, tada imamo rijetko postignuće umjetnosti: doista narativnu umjetnost, stvaranje priče u svom primarnom i najsnažnijem obliku." 

Pod-stvoreni Sekundarni svijet fantazije zahtijeva dvije stvari odjednom: unutarnju uvjerljivost i onostranost Faërie. Sekundarni svijet mora biti realan i toliko intuitivan da ne moramo niti razmišljati o obustavljanju nevjerice. Također mora biti strano i magično, jer prednost fantazije za pripovjedača, leži u njezinoj "zastrašujućoj neobičnosti". To je mješavina stvarnosti i iracionalnosti, nešto veće od zbroja njegovih dijelova. Istodobno, postojanje i naknadna napetost između poznatog i čudnog toliko je ključna za ideju Tolkienove fantazije da bi se moglo reći kako je u tome sama bit. Fantazija nije samo puka izgradnja svijeta, niti samo puka maštovita potkreacija. To je snažna i paradoksalna priroda Drugog svijeta, koji je inherentno nepoznat i tajanstven, a istovremeno ga je moguće spoznati i istražiti.

Međuzemlje: svijet koji je istovremeno tajanstven i istraživ, kao što se vidi u Map of Thror iz Hobita (1937.). Iako je Tolkien ručno nacrtao nekoliko verzija, ova je verzija nastala kao rekvizit za film Prstenova družina 2001. godine.

Posljednja stvar koju ovdje treba napomenuti jest, da kako bi funkcionirao, Fantasy mora Faërie shvatiti ozbiljno. Drugim riječima: priča mora samu sebe shvatiti ozbiljno, kako bi imala ikakve šanse za ostvarenje fantazije, posebno u pogledu onozemaljskih elemenata:

"...ako u priči ima satire, jedino što se ne smije ismijavati je sama magija. To se u toj priči mora ozbiljno shvatiti, niti se smijati niti objašnjavati."

Svaka ozbiljna priča će propasti i nestati u pričanju kada potkopa vlastitu iskrenost. Budući da bajka ovisi o fantaziji i sekundarnom svijetu, ismijavanje same fantazije tada odmah potkopa integritet cijele priče.

Fantazija i mašta

Tolkien tvrdi da stvarno možemo ući u bajku samo korištenjem mašte. Moć fantazije u potpunosti se oslanja na mentalno stvaranje slika. Tako Tolkien—filolog u potpunosti—piše: “U ljudskoj umjetnosti, fantazija je stvar koju je najbolje prepustiti riječima, pravoj književnosti.” 

Tolkien odbacuje ideju da se fantazija događa kroz sliku. On u biti kaže da se to ne može dogoditi kroz vizualni medij, jer je premalo toga prepušteno mašti. Također je prolio podosta tinte objašnjavajući zašto kazališne drame ne mogu biti dovoljno fantastične. Nije dovoljno realno. Iluzija je pretanka. Scenski efekti su neadekvatni. Priča koja se odvija na pozornici “nije zamišljena, nego stvarno viđena....Predstava, kada se čita na stranici, ostavlja prostora za gomilu mašte. Možemo mentalno poduprijeti praznine i stvoriti za sebe svijet (Fantazija) u kojem možemo imati sekundarno uvjerenje. Ali jednom kad ta priča pređe sa stranice na pozornicu, izblijedi pred našom maštom. Više ne zamišljamo, mi primamo. U procjepu, Fantasy ne uspijeva, jer mi više nismo prisutni u priči; mi umjesto toga obustavljamo nevjericu."

Da bude raspuštena ili degradirana jest vjerojatna sudbina fantazije, kada je dramaturg pokuša upotrijebiti, čak i takav dramaturg kao što je Shakespeare: 

"Ako više volite dramu od književnosti... skloni ste krivo shvatiti čisto stvaranje priče [...]. Vjerojatno ćete, na primjer, više voljeti likove, čak i one najniže i dosadnije, nego stvari. Vrlo malo o drveću, jer se drveće može ubaciti u predstavu."

Ovo mi se čini poput osobnih preferencija jednog Johna Ronalda Reuela Tolkiena (posljednja rečenica tog citata trebala bi biti posljednja potvrda te činjenice). Tolkien čak priznaje: “Napraviti tako nešto [kao što je fantastična drama] možda nije nemoguće. No, nikada nisam vidio da je to uspješno učinjeno.” 

Možda je čudno uzeti u obziri slijedeće: vjerojatno Tolkien ne bi pomislio kako filmovi "Gospodar prstenova" (2001.-2003.) mogli ostvariti bilo kakvu pravu fantaziju (kada je napisao esej "O bajkama", televizija je bila stvar budućnosti. No, živio je u 1970-ima, pa je moguće da je u nekom trenutku razmišljao i o tome. Stvarno ne znam..). Možemo se, naravno, ne složiti s njegovom uskom definicijom, ali svejedno je vrijedi razumjeti, jer nam ona rasvjetljava načine na koje Tolkien vjeruje da fantazija i bajke mogu—i trebaju — biti izrečene. 

Kotao mitologija 

"Čarolija Faërie nije sama sebi cilj, njezina je vrlina u njezinom djelovanju: među njima je zadovoljenje određenih iskonskih ljudskih želja." (početak Tolkienova eseja)

Koje vrste ljudskih želja?

"Pa, jedna od tih želja je istraživanje dubina prostora i vremena. Druga bi bila (kao što ćete vidjeti): održavati zajednicu s drugim živim bićima. Priča se stoga može baviti zadovoljenjem tih želja, sa ili bez strojeva ili magije, a omjerom uspjeha približavat će se kvaliteti i okusu bajke."

Ovaj opis pogađa dva nevjerojatno oštra cilja. Magija Faërie (djeluje kroz Fantasy) ima za cilj:

   - otkriti istine o stvarnosti koje ne možemo sami ispitati; te

   - se potruditi neka nas dovede u zajedničku intimnost s drugima.

Da još više destiliramo ovu misao: fantazija može pomoći zadovoljiti našu čežnju za Znanjem i Ljubavlju. Znati i biti poznat. Voljeti i biti voljen. Koje su želje temeljnije u ljudskom srcu od ovih? Koje čežnje, osim ovih, možemo pronaći u podlozi vlastite duše? Previše uzvišeno? Ne za Tolkiena. Uzmite u obzir činjenicu kako bajke potječu iz najstarijih i iskonskih mitova, što je činjenica koju Tolkien opširno istražuje.

Sve dok muškarci i žene hodaju ovom zemljom, u svojim su srcima nosili ove radikalne želje. Najstarije postojeće priče su one koje su najsličnije fantaziji, kako ih je definirao Tolkien: otvorene prema nadnaravnom, brišu granicu između povijesti i nematerijalnog, bore se s prirodom stvarnosti, definiraju naše mjesto u njoj i objašnjavaju najdublje razine znanja. Mitovi postavljaju pitanja koja najviše želimo znati: Gdje smo? Zašto smo ovdje? Tko smo mi? Zašto smo mi?

Ovo je "stvaranje priče u svom primarnom i najsnažnijem načinu", za koje je Tolkien rekao kako je ciljem bajke, kao i korist od dobro izrađene fantazije. Mitovi su prepuni značenja. Oni su artefakti koji zadovoljavaju (ili pokušavaju zadovoljiti) našu iskonsku želju da razumijemo prirodu postojanja. Kroz svoje pripovijedanje, mitovi prenose toliko mnogo slojeva istine, koji se ne mogu u potpunosti destilirati ili svesti na nešto manje, bez odbacivanja vitalnih organa značenja.

Ako biste uzeli sve nordijske mitološke priče onako kako su zapisane u srednjovjekovnom tekstu, a zatim zatražili od umjetne inteligencije neka ih sažme u novi artefakt od 10 000 riječi, onda biste možda mogli postići nekakvu razinu prihvatljivog razumijevanja o njima, barem na razini činjenica. Ali, što se događa ako to sažmeš u 5000 riječi? ili 500? Ili jednu rečenicu? Koliko je izgubljeno? Razmotrite iskustvo gledanja filma, pa onda usporedite s čitanjem sažetka radnje filma. Destiliranjem priče, do "njene poruke" ili "njenog zapleta", zapravo gubite svrhu same stvari. Destilirani artefakt više ne može biti pun značenja. Gubi barem nešto od svog značenja, ali vrlo vjerojatno gubi sve. Slično je i s mitovima i bajkama.

Tolkien govori o tim mitologijama kao o nekoj vrsti juhe koja neprestano ključa u poslovičnom kotlu. Svaka generacija dodaje više u mješavinu. Ekstrapolirajmo iz Tolkienove metafore: ne postoje dvije jednake žlice iz kotla mita, a ipak sve imaju okus Vile. Svi oni mogu - ako je priča dobro ispričana, s okom za iskonske ljudske želje - postići fantaziju: "pregledavajući] prostor i vrijeme" i pomažući nam da "održimo zajednicu s drugim živim bićima." 

Tolkien čak navodi dječju priču o Petru Rabbitu kao nešto što je izašlo iz kotla i na kraju dotaklo duboko ljudsko stanje, iako na minijaturan način, kako bi bilo prikladno za djecu. “Zaključana vrata”, piše on, “stoje kao vječna napast.” Možemo vidjeti usporedbu, koliko god blijedu, između zabranjenog vrta Petera i neodoljivog iskušenja Sauronova Jednog Prstena. Obje priče dotiču se privlačnosti zla, iskvarene prirode čovjeka, koja ga vuče prema grijehu i sklonosti, čak i onih najracionalnijih i najrazumnijih među nama, neka se prepuste samouništenju kako bi zadovoljili privremene, sebične želje.  

Unatoč tome, ovakva destilacija, iz raširenih mitologija prošlosti u dječje priče za laku noć, upravo je ona vrsta reduktivne i  omalovažavajuće definicije bajke, koju Tolkien pokušava odbaciti. Iako čak i dječje bajke dotiču dublje istine, jer proizlaze iz kotla mitologija, one su nedovoljne kako bi u potpunosti prenijeli potrebnu dublju istinu.

Prava fantazija (ili sažetak ovog uvodnog dijela)

Uzimajući u obzir Fantasy, zajedno s Tolkienovim tretmanom mita, možemo naučiti kako stvarna Fantasy priča i nije priča pretrpana zmajevima, vilenjacima, čarobnim prstenovima i svim drugim stvarima, koje je sam profesor Tolkien učinio toliko  sveprisutnima u žanru fantasy fikcije, koji je otada sazrijevao. Umjesto toga, prava (veliko F) fantazija priče leži u njenoj sposobnosti da iskoristi aspekte izgradnje svijeta za istraživanje dubljih istina ljudske prirode i same stvarnosti. Idealna bajka, koja se oslanjaju na svoju fantaziju, jest artefakt prepun dubljeg značenja, te čak niti sam autor možda neće moći u potpunosti objasniti sve izvan te priče.

Prema tome, ako autor pokuša osmisliti bajku isključivo kako bi prenio navodno duboku i strogo definiranu poruku (ili skup poruka) publici, tada njegova Fantazija neće uspjeti, jer neće biti dovoljno puna značenja: to je onda samo moralna igra, dječja bajka, zašećereno propovijedanje, propaganda ili zastrašujuća "alegorija", redom koje je Tolkien slavno prezirao (zato nije volio priče o Narniji). Takve nas prispodobe mogu, ali i podučavaju, jer učimo kroz naraciju i takve priče nisu fantastične.

Zato onaj početak gdje govorim o izjednačavanju Tolkienove ideje fantazije s izgradnjom svijeta nikako nije adekvatno. Moderni izraz nije dovoljno mističan. Izjednačiti to dvoje znači reducirati ideju Fantazije na nešto previše plitko, previše krhko. Reći da je Tolkienova fantazija samo dobra izgradnja svijeta znači reći kako su 'Jedan Prsten' i 'Mrkvice gospodina MacGregora' ista stvar. Obojica se mogu doticati iste stvari, ali samo je jedna puna značenja. Peter Rabbit može se pretočiti u moralnu lekciju: slušaj svoju majku. Gospodar prstenova ne može se tako destilirati, čak i ako iz njega obiluju moralne pouke.

Trijumf Tolkienove fikcije nije posljedica toga što je Međuzemlje prenatrpano konstruiranim jezicima i rukom crtanim kartama (puka izgradnja svijeta) - nego se, umjesto toga, može nekako (na neki neopipljiv način) činiti stvarnijim od našeg vlastitog svijeta i učiniti nas zaista i istinski prisutnima u toj priči, kroz fantaziju.

Dobra fantazija čini stvarni svijet boljim

Fantastične priče ili, kako ih Tolkien naziva "bajke", često promoviraju vrline poput hrabrosti, odanosti, časti i žrtve. Ali, prema Tolkienu, postoje meta-vrline svojstvene načinu pisanja Fantazije zbog njezina fokusa na onostrano. On smatra da učinkovita fantazija čitateljima pruža tri sveobuhvatne prednosti: oporavak, bijeg i utjehu. Pozabavimo se oporavkom.

Clifford Stumme: "Kada sam imao sedam godina i živio u Sjevernoj Karolini, volio sam šumu iza svoje kuće. Koliko god sam mogao vidjeti, bili su beskrajni drvoredi visokih, tankih borova. Jarko zelene, pahuljaste paprati su rasle između njih, a pod je bio elastična prostirka smeđih borovih iglica. Daleko sam vidio zamišljene kuće mračne u sjeni borova. Ove ogromne, tajanstvene šume su me fascinirale i volio sam ih. Kada smo se preselil, nastavio sam istraživati. Otkrio sam Gecko Tree (puno macaklina) na Okinawi; ogromne gomile zemlje prije izgradnje u Virginiji za koje sam se pretvarao da su Mordor; i strma, šumovita brda u Washingtonu, koja su vodila do Puget Sounda (i pošteno nasukanog cementnog broda na koji bih se popeo za vrijeme oseke).

Kada sam napunio šesnaest godina, moja se obitelj vratila u naš dom u Sjevernoj Karolini. Ali, šume, postale su malene! Drveće nije bilo veličanstveno, niti visoko. Paprat je bila rijetka. Kuće duboko u šumi bile su dovoljno blizu da se na njih mogao baciti kamen. No, šume se nisu smanjile, nego sam ja narastao. Činile su se veličanstvene samo zato što sam bio tako malen. Sada sam puno višlji. Nestalo je sve tajnovitosti i čudo vezano uz te šume. I nisam se više trudio istraživati ​​ih."

Ovo se iskustvo naziva demistifikacija: događaj u kojem nepoznato postaje poznato. Zbunjujuće postaje jasno. Komplicirano postaje jednostavno. Grandiozno postaje maleno. Demistifikacija znači pokvariti napetu knjigu i ne imati razloga nastaviti čitati.

Tolkien opisuje demistificirane stvari kao (naravno, ne koristi modernu riječ "demistifikacija"): 

"[S]tvari koje su nas nekada privukle svojim sjajem, ili svojom bojom, ili svojim oblikom, i mi smo na njih stavili ruke, a zatim ih zaključali u našu ostavu, zarobili ih i onda ih prestali gledati."

Odrastanje i iskustvo doveli su do toga da se šumu vidi onim što Tolkien naziva "sivom zamućenošću banalnosti ili familijarnosti" ili "posesivnosti". Kada previše upoznamo nešto čime smo nekada bili zadivljeni, osjećamo (u određenom smislu) kako to i  posjedujemo. Onda, kada ga posjedujemo, uzimamo ga zdravo za gotovo, i tako izgubi svu magiju koju je nekada za nas imalo.

Još jedan primjer bi bio netko tko posadi vrt pored svoje staze i nakon nekoliko dana prestane gledati cvijeće. Ili bračni par, koji nakon nekoliko godina, spontano više ne vidi privlačnost svog supružnika. Možda i dijete koje dobije novu igračku, brzo mu dosadi i onda se više s njom ne zamara nakon nekoliko sati. Čovječanstvo ovo čini, nekada više, nekada manje. Stari Grci (do neke mjere), prosvjetiteljski mislioci, književni realisti i moderni znanstvenici, su veoma napredovali u demistifikaciji. Sveli su svemir na ono što je "stvarno" (ili ono što bi mogli fizički osjetiti) i onda bi pokušali preuzeti vlasništvo nad njim - tako što bi postigli veliki napredak u tehnologiji, medicini, politici i filozofiji.

Ali, kada nešto dobijete, onda nešto i izgubite.

1955. godine je C. S. Lewis napisao u "Suprised by Joy": "Najistinitija i najužasnija tvrdnja za [automobil] jest da on 'uništava prostor'. Uništava jedan od najveličanstvenijih darova koje smo dobili na dar. To je nešto što umanjuje vrijednost udaljenosti, tako da moderni dječak putuje sto kilometara s manje osjećaja slobode, hodočašća i avanture, nego što je njegov djed imao putujući samo deset kilometara." (pa, pokušajte i sami prehodati onaj put koji svakodnevno provezete autom)

Automobil je demistificirao putovanje. Ono što je nekoć bila avantura, postalo je poprilična neugodnost. Tako i funkcionira demistifikacija: u potrazi za novitetima, ili napretkom, ili samo zbog dosade, prestajemo primjećivati magiju tamo gdje smo je nekada vidjeli. I to je neizbježan period života. Ali, to ne znači da ne možemo učiniti ništa po tom pitanju.

Tolkien predlaže rješenje: Oporavak! U “O bajkama” on to naziva: “ponovnim stjecanjem jasnog pogleda” ili “viđenjem stvari onako kako smo (ili smo bili) namijenjeni da ih vidimo”. U biti, Oporavak pomaže čitateljima bajki (ili fantazije) neka povrate osjećaj čuda za stvari koje sada uzimaju zdravo za gotovo. On piše: “Kovanjem Grama (mač iskovan za Sigurda kako bi ubio zmaja Fanfira)  otkriveno je hladno željezo; izradom Pegaza oplemenjeni su konji; u stablima Sunca i Mjeseca su korijen i stabljika, cvijet i plod manifestiraju se u slavi.” Sve te fantastične stvari pomažu nam da ponovno vidimo čudesnost materijalnih stvari, na kojima se temelje. A izgradnja svijeta i narativ koji ih okružuje služe kontekstualizaciji ponovnog stjecanja magije.

Tolkien smatra prikladnim pojasniti da ono što on opisuje NIJE defamilijarizacija: proces u kojem nešto poznato postaje strano,  tako da to ponovno primjećujemo. Defamilijarizacija je bila književna tehnika koju su ruski formalisti istraživali ranih 1900-ih, ali se također nalazi, kao što Tolkien primjećuje, u djelima Charlesa Dickensa i G. K. Chestertona, gdje je poznata kao "Mooreeffoc".

U odbačenom komadiću pokušaja autobiografije, kasnije objavljeno tijekom Dickensova života (1872.), Dickens piše ovo:

"Na vratima je bila ovalna staklena ploča, na kojoj je bila naslikana COFFEE_ROOM, okrenuta prema ulici. Ako se ikada nađem u nekoj sasvim drugoj vrsti kavane, ali gdje postoji takav natpis na staklu, i pročitam ga unatrag s krive strane, MOOREEFFOC (kao što sam tada često znao činiti...), šok mi prođe kroz krv."

Chesterton je usvojio ovu strategiju u "The Everlasting Man" (1925.), i na mnogim drugim mjestima. Piše da je netko “rekao da je dobar čovjek na dobrom konju najplemenitiji tjelesni objekt na svijetu”. Zatim naknadno razmatra "čovjeka [koji] je pao u raspoloženje u kojem nije u stanju osjetiti tu vrstu čuda" (tj. osobu gdje su se konj i jahač demistificirani).

Chesterton zagovara šokiranje čovjeka Mooreeffocishovim pristupom, kako bi povratio ovaj osjećaj čuđenja: "On neće moći uopće gledati konja ili konjanika, sve dok cijelu stvar ne vidi kao potpuno nepoznatu i gotovo nezemaljsku."

Chesterton o tome govori opisujući konja kao "jednog od najčudnijih pretpovijesnih stvorenja" koje izlazi iz drevne špilje s "...čudno malom glavom postavljenom na vrat, ne samo duži nego i deblji od njega samog, kao što je lice gargojla izbačeno na žlijeb, a jedan neproporcionalni vrh kose ide duž hrpta tog teškog vrata, poput brade na pogrešnom mjestu...” i tako dalje. Chestertonova poanta je u tome, da tek nakon što demistificirani čovjek shvati koliko je konj čudan i koliko je neobičan impuls da ga jaše, tek tada može ponovno biti zadivljen pogledom na konja i jahača.

Chesterton je često koristio Mooreeffoc kako bi šokirao svoje čitatelje, kako bi im osvježio pogled na svijet, i to je upotrebu ove fraze učinilo vrlo sličnom načinu na koji Tolkien koristi Oporavak u fantaziji. Čini se kako Tolkien to ne želi priznati, te piše da Mooreeffoc može učiniti da nešto izgleda "vanzemaljac, ali ne može više od toga." Naravno, Chesterton ovu izjavu dovodi u pitanje, često koristeći ovaj osjećaj neobičnosti, kako bi povratio čudesnost stvari. U cijelom svom opusu Chesterton koristi Mooreeffocishov pristup kako bi nas ponovono upoznao s ljepotom konja, braka, doma, sira, alkohola, samoće, svađe, poštara, šaranja i još mnogo toga. Stoga, čak i taj Mooreeffoc, ako se njime dobro rukuje, može pomoći u Oporavku, te nam pomoći vidjeti "stvari onakvima kakve jesu, ili kako bismo ih trebali vidjeti."

Ali, Tolkien pristupa Oporavku kroz holistički i kompliciraniji žanr bajke:

"Kreativna fantazija, jer uglavnom pokušava učiniti nešto drugo (napraviti nešto novo), može otvoriti vaše ostave i pustiti neka sve zaključane stvari odlete, poput ptica iz kaveza. Svi dragulji pretvaraju se u cvijeće ili plamen, a vi ćete biti upozoreni da je sve što ste imali (ili znali) bilo opasno i moćno, ne stvarno učinkovito okovano, slobodno i divlje; ne više tvoj, nego što su oni bili ti."

Umjesto da stvari učini čudnima i zaustavi ih na tome (poput Dickensovog Mooreeffoca), ili da koristi čudno kako bi oživio naš pogled na nešto (poput Chestertona), bajke mogu unijeti novi život u banalno. Pomažu nam shvatiti kako je ono što smo upoznali i zaboravili, potpuno krivo shvatili. Stvari za koje smo mislili kako su hladna i beživotna blaga su zapravo cvijeće, plamen i ptice koje bježe, odnosno žive i lijepe stvari, koje ne možemo kontrolirati, ali niti u potpunosti razumjeti.

Odrastanjem do Enta stabla zadobivaju svečanost. Jednostavnošću hobitskog života, izdašna hrana i pivo zadobivaju čar. Kroz zmaja unutar Samotne planine, sve planine postaju avanturistička odredišta.

"Uspio sam povratiti osjećaj strahopoštovanja i uzbuđenja prema svojoj demistificiranoj šumi zahvaljujući pjenastim boffer mačevima i airsoft puškama. Kada su šume postale bojno polje i mjesto za avanture, ponovno su podivljale, a želja za njihovim istraživanjem ponovno je narasla. Pobjegle su iz gomile zaboravljenih posjeda i postale nešto još bolje nego što su bili prije. Doživio sam Oporavak."

U "Gospodaru prstenova", kada vidimo Frodovu žrtvu, Samovu odanost, Gandalfovu mudrost, Aragornovu poslušnost i prepuštenost svojoj sudbini, Legolasovo i Gimlijevo prijateljstvo - ponovo oživljavamo te vrijednosti. Zaista osjećamo žrtvu, odanost, mudrost, poslušnost i prijateljstvo, a kada vidimo kako su te vrijednosti stvarne, onda ponovno oživljavamo i ono što one jesu. Isto se može primijeniti i na negativne vrijednosti. Osjećamo strah od Utvara Prstena, užasavamo se onoga u što se Sméagol pretvorio i osjećamo beznađe kada Frodo odbije uništiti Jedini Prsten.

To jest krajnja moć fantazije (ili bajki) Tolkienova dosega. Kada autor nije ograničen pravilima našeg svijeta, u stanju je stvoriti drugi svijet kojim mijenja način na koji vidimo stvari, kao i ono što dijelove stvarnog svijeta čini još stvarnijima. I u tom svijetu,  autor može stvoriti kontrast, naglasiti elemente, dati novi kontekst, na način koji nam pomaže da vidimo koliko je banalni svijet zapravo nevjerojatan. Onda shvaćamo da svijet zapravo nije banalan. Samo smo izgubili sposobnost da ga vidimo onakvog kakav zaista jest.

Cijela tema Oporavka podsjeća na razgovor između Eustacea i Ramandua, kod C. S. Lewisovog "The Voyage of the Dawn Treader" (1952.): "U našem svijetu," kaže Eustace, "zvijezda je ogromna lopta plamenog plina. Pa, čak ni u tvom svijetu, sine moj, zvijezda nije ono što jest, već samo ono od čega je napravljena.” Kada god autor može dodati smisao i značaj "normalnom" svijetu, i pomoći nam da ga vidimo drugačije, možda bi to trebali i prihvatiti. Dakle, moje pitanje za vas je slijedeće: Postoji li knjiga bajki, koju ste pročitali, a koja vam je pomogla da vratite osjećaj strahopoštovanja prema nečemu što ste zaboravili? 

Prihvaćanje realnosti bijegom u svijet bajki

Slika desno: portret poručnika Johna Tolkiena, oko 1915. godine; lijevo: slika iz bitke na Sommi, u kojoj se Tolkien borio, gdje je 19240 britanskih vojnika poginulo već prvog dana. Zamislite: veteran sa Somme vam govori da nije sve u redu sa svijetom i možda bismo trebali pisati priče koje osvjetljavaju način na koji se čovječanstvo uzdiže na više ideale. Nazivate ga naivnim i djetinjastim, jer bi jedna od tih priča mogla pričati o vilenjacima.

Je li bijeg od stvarnosti dobra stvar?

Danas, baš kao i u Tolkienovo doba, žanr fantazije često se kleveta kao naivan i "eskapistički". To je jedan od razloga zašto bi ljubitelji ovog žanra trebali upoznati “O bajkama” ili barem njezine ideje: cijeli Tolkienov esej posvećen je obrani bajke. Nigdje u eseju njegova obrana nije jasnija nego u dijelu o Bijegu. Ovdje se, možda izravnije nego bilo gdje drugdje u eseju, Tolkien bori protiv realističkih kritičara njegove voljene umjetničke forme.

"Iako bajke naravno nipošto nisu jedini medij Bijega, one su danas jedan od najočitijih i (za neke) nečuvenih oblika "eskapističke" književnosti; i stoga je razumno njihovom razmatranju pridodati neka razmatranja ovog pojma "bijeg" u kritici općenito.

Tvrdio sam da je bijeg jedna od glavnih funkcija bajki, a budući da ih ne osuđujem, jasno je da ne prihvaćam ton prezira ili sažaljenja s kojim se "Bijeg" sada tako često koristi. [...]

Očito se suočavamo s pogrešnom uporabom riječi, a također i s pomutnjom misli."

Tolkien nadalje suprotstavlja dva konkurentska koncepta, od kojih je svaki definicija "bijega". Prvi je puki “bijeg od stvarnosti”, neka vrsta mašte ili sanjarenja, koja nas potiče da izbjegavamo svoje probleme ili dužnosti. Ovo je oblik bijega koji kritičari Faëriea brzo odbacuju. Ovaj bijeg od stvarnosti je doista problematičan. Međutim, Tolkien suprotstavlja puki bijeg od stvarnosti onome sa velikim B, Bijeg, za koji kaže da je "vrlo praktičan, a možda čak i herojski".

On piše:

"Zašto bi čovjeka prezirali ako, našavši se u zatvoru, pokuša izaći i otići kući? Ili ako, kad to ne može, razmišlja i govori o drugim temama, a ne o tamničarima i zatvorskim zidovima? Vanjski svijet nije postao manje stvaran jer ga zatvorenik ne vidi. Koristeći bijeg na ovaj način, kritičari su odabrali pogrešnu riječ i, štoviše, brkaju, ne uvijek iskrenom greškom, bijeg zatvorenika s bijegom dezertera."

Zatvorenik cijeni stvarni svijet i želi ga iskusiti. Dezerter prezire stvarnost i nastoji pobjeći od nje. Zatvorenik je netko tko žudi protiv nepravednih ograničenja, tko želi ono što je dobro i tko svim sredstvima koja ima nastoji poboljšati sebe i svijet. Dezerter je, s druge strane, čovjek koji gleda na stvarnost i prezire je, odabirući umjesto toga živjeti u nepovezanom poricanju vlastitog života. Kritičari bajki spajaju ova dva lika, govoreći da sve takve priče sigurno moraju poticati na dezerterstvo ili bijeg (eskapizam), ne ostavljajući mjesta onima koji bi se opirali zatočeništvu (kroz Bijeg).

Dezerter se s pravom ismijava, ali kritika bijega od stvarnosti ide predaleko ako uključuje osudu Bijega. Podržavajući takozvani stvarni život kao jedino mjerilo vrijednosti priče, realisti zapravo onemogućuju pisanje priče koja bi mogla zamisliti bolji život.

"Ne samo da brkaju bijeg zatvorenika s bijegom dezertera; ali čini se da im je draži pristanak "kvislinga" nego otpor domoljuba. Takvom razmišljanju morate samo reći "zemlja koju ste voljeli je osuđena" da opravdate svaku izdaju, dapače da je proslavite."

Drugim riječima, ismijavati sve maštovite priče znači jednostavno slegnuti ramenima na svijet općenito i reći "to je što jest", bez imalo nade. To je junaštvo kao naivnost; pesimizam kao istina; zlo kao prosvijećeni realizam.

Na neki način Realist čini istu grešku kao Dezerter, koji gleda na stvari, kaže "to je što jest", a zatim poriče svoju vlastitu ulogu u tome. Eskapizam je narkotična, otupljujuća stvarnost i lakše je možemo ignorirati. Istinski bijeg, kako Tolkien zamišlja, umjesto toga, jest odobravanje stvarnosti, kao i želja da se ona potpunije prihvati.

Bijeg, pravilno izveden, trebao bi biti neka vrsta prosvjetljenja, a ne pijanstva.

Kako možete znati razliku? Jednostavno: pokušavamo li pobjeći od nečeg dobrog prema nečemu zlu, ili od nečeg zlog prema nečem dobrom?

Bijeg "od" i "prema": Nakon definiranja bijega na ovaj način, Tolkien nastavlja objašnjavati mnoge specifične stvari od kojih nam fantazija može pomoći da pobjegnemo. On navodi četiri stvari: Doba robota, opće poteškoće, drevna ograničenja i smrt (ali,  također, zanimljivo i besmrtnost).

Arhaizam i antiindustrijalizam

Ovo bi vas moglo predstavljati veliki šok, ali čovjek koji je napisao priču o živim stablima koja se osvete čarobnjaku industrijalcu i njegovoj divovskoj tvornici-tvrđavi, zapravo nije bio zadovoljan tehnološkim napretkom modernog doba.

Čekajte, požari industrija su... loši? Hoćete li mi reći da bi bezumni tehnokratski napredak mogao imati loše učinke? Ne bismo li trebali hvaliti svaki novi znanstveni napredak, iako bi se moglo činiti da nam pruža udobnost i udobnost? Kako možeš tako što reći, Tolkiene? 

U ovoj točki u "O bajkama", Tolkien počinje strastvenu kritiku onoga što naziva Dobom robota: njegovom bukom, beskrajnim strojevima, uništavanjem prirodnog svijeta, naglasku na tehnološkom napretku kao cilju samom po sebi.

Sada, Tolkienova razmišljanja o tehnologiji su tema koja daleko nadilazi opseg ove serije, ali ću ovu temu ukratko obraditi prije nego što prijeđem na njihov odnos prema Bijegu.

Tolkienova stajališta o tehnokraciji jasno su utemeljena na njegovoj vlastitoj ljubavi prema engleskom selu, romantizmu, koji je vjerojatno bio odbijen, barem djelomično, od strane njegove vlastite privilegirane klase kao profesora na Oxfordu. Lakše je, uostalom, oplakivati ​​gubitak kose i uspon motornog kombajna-traktora kada sam ne zamahneš kosom.

Međutim, moje je ozbiljnije stajalište da čovjek koji je svjedočio divljačkom uništavanju ljudskih života u rovovima Prvog svjetskog rata ima puno pravo gledati na napredak modernosti i rugati se sa tim. Nijedna razumna osoba ne može ne vidjeti tmurnost flandrijskih polja smrti, čak niti kada se radi o zrnatoj fotografiji iz 1919. godine, a zatim reći čistog lica kako je tehnološki napredak nepokolebljivo dobra stvar.

Iako nam je moderni napredak bez sumnje dao mnogo dobrih stvari, dao nam je i ovo. Ne griješite: ovo jest Mordor, koji je postao stvarnost putem slobodno odabranih, ali i moguće spriječivih radnji smrtnika.

Pa da, Tolkien kaže da su bajke dijelom dobre, jer možemo pobjeći od blještavila električnih uličnih svjetiljki i zato jer su stare zgrade ljepše. Iskreno govoreći, ne mislim da se netko mora složiti s Tolkienovim neoluditizmom da bi i dalje volio fantastiku, niti mislim da fantazija (ili bajke) mora nužno prihvatiti antiindustrijalistički način razmišljanja kako bi postigla čudesne učinke.

U svakom slučaju, ovo je rasprava za drugi put, jer ovo je uvelike izvan Tolkienove poante! Sjetite se analogije zatvorenika i dezertera. Dezerter će pogledati svijet i tražiti bijeg; doista, nepažljivo čitanje Tolkienovih misli o tehnologiji izgledat će kao Let. Ali, Zatvorenik gleda stvarnost i nastoji iskusiti nešto što mu nedostaje. To je ono na što nas Tolkien upućuje.

Prihvaćanjem arhaičnog, predmodernog, neelektričnog Sekundarnog svijeta, bajka se zapravo može usredotočiti na važnije aspekte stvarnosti koje bi nam mogli "nedostajati" zbog našeg tehnokratskog Doba robota: 

"Što se mene tiče, ne mogu se uvjeriti da je krov stanice Bletchley "stvarniji" od oblaka. A kao artefakt smatram ga manje inspirativnim od legendarne nebeske kupole. Most do platforme manje mi je zanimljiv od Bifrösta kojeg čuva Heimdall s Gjallarhornom. [...]

Mnogo toga što bi [kritičari bajki] nazvali "ozbiljnom" literaturom nije ništa više od igre pod staklenim krovom pokraj gradskog kupališta. Bajke mogu izmisliti čudovišta koja lete zrakom ili žive u dubinama, ali barem ne pokušavaju pobjeći iz raja ili mora."

Neometane tehnologijom okruženja, bajke nam mogu pomoći da vidimo nematerijalne stvarnosti, koje nisu ništa manje stvarne zbog svoje nematerijalnosti: stvari poput ljubavi i odnosa, dužnosti i života.

Bajke se ne bave pravovremenim izumima. Zabrinute su za bezvremene stvarnosti.

“Marš znanosti, čiji tempo je ubrzan potrebama rata, neumoljivo se nastavlja... čineći neke stvari zastarjelim i nagovještavajući nove razvoje u korištenju električne energije”: oglas. Ovo govori istu stvar samo još više prijeteći. Električnu uličnu svjetiljku doista možemo zanemariti, jednostavno zato što je tako beznačajna i prolazna. Bajke, u svakom slučaju, imaju mnogo trajnijih i temeljnijih stvari za opisati. Munje, na primjer."

Obratite pažnju na vezu između nove tehnologije i organiziranog uništavanja ljudskih bića. Umjesto nekritičkog slavljenja "napretka", srednjovjekovno ili prirodoslovno okruženje može nam pomoći da cijenimo stvari koje su trajnije od takozvanog "neumoljivog" napretka današnjeg vremena. Bijeg nije puki mrzovoljni bijeg od novonastalih uređaja, već je poziv da se usredotočite na ljepotu i veličanstvenost ovog svijeta. Bijeg ove vrste spaja se s Oporavkom i međusobno se miješaju. 

Tolkien također u ovom dijelu nastavlja oštro kritizirati znanstvenu fantastiku, barem onu ​​vrstu priča gdje ljudi, oslobođeni današnjih tehnoloških ograničenja...

"…činit će se da će ovu slobodu uglavnom koristiti kako bi se igrali mehaničkim igračkama, pri igri kretanja velikom brzinom, koja će uskoro postati dosadna. Sudeći prema nekima od ovih priča, oni će i dalje biti pohotni, osvetoljubivi i pohlepni, kao i uvijek; a ideali njihovih idealista jedva da sežu dalje od sjajne ideje izgradnje više gradova iste vrste na drugim planetima."

Neuspjeh takvih priča nije samo u njihovoj fascinaciji tehnologijom, iako se Tolkienu to osobno ne sviđa, već u njihovom neuspjehu da se upuste u dublja pitanja o ljudskom stanju. Bajka se ne fokusira samo na prirodne stvari, već i na duhovne stvari. Naposljetku, Tolkien zaključuje ovaj odjeljak rekavši da čak i kad bi se privlačnost bajki odnosila isključivo na arhaistički romantizam, i to bi bilo u redu! Fantazija bi i dalje imala vrijednost: 

"I ako na trenutak ostavimo po strani “fantastiku”, mislim da se čitatelj ili tvorac bajki ne treba čak ni sramiti “bijega” arhaizma: da ne preferira zmajeve nego konje, dvorce, jedrenjake, lukove i strijele; ne samo vilenjaci, već i vitezovi, kraljevi i svećenici. Jer, na kraju krajeva, moguće je da racionalan čovjek, nakon razmišljanja (sasvim nepovezanog s bajkama ili romantikom), dođe do osude, implicitne barem u pukoj šutnji "eskapističke" književnosti, progresivnih stvari poput tvornica, ili mitraljeza i bombi koje se čine njihovim najprirodnijim i neizbježnim, usudimo se reći "neumoljivim", proizvodima."

Bijeg od teškoća i drevnih ograničenja

Osim svoje polemike protiv moderne tehnokracije, Tolkien također objašnjava da postoje druge stvari u životu od kojih vrijedi pobjeći. Postoje druge stvari koje su turobnije i strašnije od buke, smrada, nemilosrdnosti i ekstravagancije motora s unutarnjim izgaranjem. Tu su glad, žeđ, siromaštvo, bol, tuga, nepravda, smrt.

To su zidovi koji vežu Zatvorenika, i nije pogrešno tražiti Bijeg prema višim dobrima. Iako bismo trebali biti sumnjičavi prema bezumnom bijegu koji nas udaljava od naših dužnosti i usmjerava prema poricanju stvarnosti, to je potpuno drugačije od želje za promjenom nečijih okolnosti.

Ta želja, ako cilja na ono što je dobro, ima svoje ime: Nada.

Žao mi je što se stalno vraćam na Prvi svjetski rat, ali možete li zamisliti da kažete vojniku, koji je jučer vidio čovjeka isparenog u prah eksplozivnom granatom, da je loša stvar za njega ako želi "pobjeći" na neko vrijeme misleći na dom ili čitajući knjigu? Ima loših stvari. U redu je željeti pobjeći od loših stvari!

Dobar Bijeg može uzdići dušu, izbrusiti um i dati nam nadu.

“Čak i kada se ljudi ne suočavaju s teškim stvarima poput ovih”, piše Tolkien, "postoje drevna ograničenja od kojih bajke nude svojevrsni bijeg, i stare ambicije i želje (zadirući u same korijene fantazije) kojima pružaju svojevrsno zadovoljstvo i utjehu. Neke su oprostive slabosti ili zanimljivosti: kao što je želja da se, slobodno kao riba, posjeti duboko more; ili čežnja za bešumnim, gracioznim, štedljivim letom ptice, ona čežnja koju avion vara, osim u rijetkim trenucima, viđen visoko i bešumno od vjetra i daljine, okrećući se na suncu: to jest, upravo kad je zamišljen i neupotrijebljen."

On također spominje “želju za razgovorom s drugim živim bićima”, to jest sa životinjama ili drvećem. Jer "druga stvorenja su kao druga područja" kojima ne možemo pristupiti. Takve prepreke mogu nestati u zemlji Faërie, i baš kao što ljudi koji ne mogu putovati daleko, ali "moraju biti zadovoljni pričama putnika", bajke nam mogu pomoći da iskusimo ove zanimljivosti i pružiti nam tu "vrstu zadovoljstva". Ovdje ponovno vidimo vezu između fantazije i mita, jer su želje za lebdjenjem u nebo, hodanjem oceanom ili razgovorom sa zvijerima - stare, ili starije od samog pisma. Te želje vidimo kod Ikara, Posejdona, Melampusa....

Smrt i Besmrtnost

"I na kraju, tu je najstarija i najdublja želja, Veliki bijeg: bijeg od smrti."

Tolkienove ideje o životu poslije smrti (tj. njegov vatreni katolicizam) pojavljuju se kasnije u eseju, ali u ovoj fazi on daje samo kratku izjavu o "bijegu" u bajke, koje okružuju smrt. On kaže da mnoge bajke doista prenose "duh bjegunca" u pogledu smrti (mislite: bijeg dezertera). "Ali", kaže on, "kao i druge priče (osobito one znanstvenog nadahnuća), kao i druge studije." Ako postoji pogreška u želji za bijegom od smrti, to nije pogreška rezervirana za fantaziju.

Tolkien čak ističe da bajke jednako često imaju suprotno stajalište:

"Malo je lekcija koje se jasnije poučavaju u [bajkama] od tereta te vrste besmrtnosti, ili bolje rečeno beskonačnog serijskog življenja, na koje bi "bjegunac" poletio. Jer bajka je posebno prikladna za poučavanje takvih stvari, od davnina i danas."

Tolkien u ovom trenutku više ne govori o smrti, ali njegovu misao možemo pratiti odavde do legenda Međuzemlja, gdje je smrt dar Erua Ilúvatara čovjeku i predmet zavisti vilenjaka.

Kao i sa svim aspektima bajki, bijeg od nije automatsko upleteno unutar fantastičnih priča. Umjesto toga, Bijeg je posljedica dobro odrađene fantazije. Po mom mišljenju, najčešća pogreška u čitanju eseja “O bajkama” jest vjerovanje kako Tolkien misli da bajke (ono što bismo mogli danas ekstrapolirati u moderni “fantasy žanr”) po definiciji moraju biti prožete istim vrijednostima Bijega, koje on veliča. Ne vjerujem da Tolkien smatra Bijeg (ili Oporavak, ili Utjehu) stvarima koje moraju biti obavezno prisutne da bi se djelo kvalificiralo kao Fantazija (tj. bajka); međutim, sasvim je jasno da Tolkien misli kako te stvari moraju biti prisutne da bi fantazija bila "dobra", te da prisutnost tih stvari dolazi iz dobro ispričane priče i dobro izgrađenog svijeta.

Dobro osmišljena bajka pružiti će pravi osjećaj fantazije, pomoći će nam da vratimo pravi čudesni pogled na vlastiti svijet, pomoći će nam da pobjegnemo od zla koje nas snalazi i odvesti nas prema istinskoj radosti.

Hvala na čitanju. 

Da. I ovdje ću danas stati sa Tolkienom. Svaki početak je težak, pa je i ovaj bio. Esej "O bajkama" je definitivno zanimljivo štivo. Nakon čitanja mi se postavilo pitanje: dobro, u kolikoj su mjeri Gates i Soros stvarniji/izmišljeniji od Saurona? Pa, i on je prodao tamo u legendi o Međuzemlji priču kako radi za dobrobit svih. Ili još i nešto drugo: po čemu su to Stari zavjet i Otkrivenje nešto što danas ljudi prihvaćaju da jest, dok priče o Međuzemlju nisu? Mi zaista prihvaćamo u današnje vrijeme kao stvarne i priče o nekakvoj "umjetnoj inteligenciji", ili o nekim "klimatskim promjenama" (joj, da, pravi "virus" SarsCov2), ali eksplicite odbijamo da postoje Vilenjaci? Pa zašto? Znate onu staru: mašta može svašta. Ne smijemo izgubiti našu maštu i izvornu kreativnost. Zato, ja osobno radije boravim u Međuzemlju, nego obilazim npr. Knjigu postanka. Ako ni zbog čega drugoga: bolje se osjećam. I zato ću i ubuduće, s vremena na vrijeme - nastaviti sa pričama koje je napisao J. R. R. Tolkien. Hvala vam, gospodine. 

Ostavljam u engleskom izvorniku esej "O bajkama" (nije zaista teško za čitanje, samo ako pomalo znate engleski). Apsolutno vam obećavam - puno je ljepše nego čitati nekakve današnje novogovorne UN ili COP zaključke. Pozdrav za sada.