Jan III. Sobieski

Jan III Sobieski je rođen u današnjoj Ukrajini 1629. godine, u vrijeme svijetskog sukoba. Prošla su stoljeća doživjela izbijanje vjerskih ratova diljem Europe, s prinčevima koji su podržavali razne protestantske sekte (koje su se borile protiv vladara koji su prigrlili tradicionalni katolicizam), a da ne spominjemo razne apokaliptične populističke kultove (koji su ispunjavali prostore, stvorene u praznini, nakon pada vlasti). Nagodbe postignute Augsburškim mirom, 1555. godine, mogle su prikriti i otkloniti probleme za generaciju ili tako nešto, ali nasilje nikada nije bilo sakriveno jako daleko od površine. Spor oko sukcesije u Češkoj je doveo do Tridesetogodišnjeg rata, koji je još uvijek bjesnio u Svetom Rimskom Carstvu i tijekom mladosti Sobieskog. Istovremeno se car Ferdinand II borio za suzbijanje protestantizma, protiv spletki Švedske i mnogih vlastitih plemića, te je time veći dio Europe bio  uključen u kataklizmu, koja je na kraju rezultirala ubijanjem trećine Nijemaca. Kršćanski narodi su iskoristili priliku kako bi se obračunali sa svojim suparnicima - Rusija, Švedska, Pruska, Francuska, Nizozemska, Španjolska i Engleska nastojale su potkopati jedni druge, dok su mijenjale saveznike u srednjoj Europi prema svojim potrebama (prokleta bila religija). Katolička Francuska je  sponzorirala kampanje protestanta Gustava Adolfa - modernog Pyrrhusa iz Epira - dok se Ferdinand oslanjao na zastrašujućeg bezbožnog vojskovođu Albrecta von Wallensteina.

Zemlja u vlasništvu Sobieskog je bila dijelom Poljsko-litvanske zajednice. Danas je malo tko pamti izvan svojih nekadašnjih teritorija, dok je u ono vrijeme to bila jedna od najvećih i najmoćnijih zemalja u Europi, koja se protezala od Baltika do Crnog mora, s nekih dvanaest milijuna podanika, i to raznih etničkih pripadnosti. Tehnički, personalna unija kruna Kraljevine Poljske i Velike kneževine Litve je obuhvaćala dijelove današnje Njemačke, Ukrajine, baltičkih država, te raznih istočnoeuropskih zemalja. Zajednica je imala inovativnu izbornu ustavnu monarhiju, kao i skupštinu plemića s pravom donošenja zakona, sustav poznat kao Zlatna sloboda. Ali,  unatoč svom bogatstvu i moći, Zajednica nije mogla izbjeći nemir vremena; bila je točno usred svega i patila je zbog toga.

Kršćanska svađa stvorila je slabost, koja je završila u grabeži. Na jugozapadu, gmižući prema sjeveru poput kuge, bilo je Osmansko Carstvo. Turski sultan je preuzeo ogrtač starih kalifa, zapovjednika vjernih, kojega je Allah zadužio neka ratuje na Dar-al-Harbiju,  sve dok se nevjernici konačno i potpuno ne pokore islamu. U prethodna dva stoljeća došlo je do uništenja Rimskog Carstva na Istoku, kao i osvajanja raznih istočnih kraljevstava, poput Srbije i Bugarske, Mađarska je pala 1525. godine. Rusija, koja će kasnije preuzeti plašt palog pravoslavnog carstva Bizanta, tek je izlazila iz vlastitog vremena smutnje. Cijela je Europa prepoznavala kolektivnu opasnost, ali njihove vlastite sitne političke prepirke uvijek su imale prednost pred kolektivnom obranom.

Janov otac bio je važan plemić u Zajednici, te je mladi Sobieski imao dobro obrazovanje, studirajući na nekoliko sveučilišta. Rane odrasle godine vodile su ga po zapadnoj Europi, gdje je upoznao važne ličnosti i naučio glavne jezike. Vratio se kući, a kada je njegovoj zemlji zaprijetila švedska invazija, prijavio se kao vojnik. Bilo je to razdoblje u poljskoj povijesti poznato kao Potop, i to nije bio jedini problem s kojim se susrela državna zajednica. Grupe nezavisnih pljačkaša poznatih kao Kozaci su se udružile sa različitim političkim skupinama i pod vođama zvanim Hetmani su napale granicu Zajednice; kao i Tatare s Krima, muslimanske skupine tursko-mongolskog podrijetla. Jan je bio prirodni borac, a njegove sposobnosti brzo su prepoznate. Uzdizao se kroz vojne redove,  boreći se na svim frontama. Politički se aktivirao i predstavljao svoju zemlju u inozemstvu, jednom je čak bio poslan u Osmansko Carstvo, gdje je naučio ne samo turski jezik, već i njihovu taktiku i strategiju.

Jedna od najvećih i najrealističnijih borbi mačevima u povijesti filma, iz poljskog filma "Potop" iz 1974. godine. Skallagrimov komentar je izvrstan: 

Sobieski je zapovijedao jednom važnom kampanjom za drugom, pokazujući u svakoj prilici svoju hrabrost, inteligenciju i majstorstvo vođenja. Dobivao je sve veće odgovornosti, dok konačno nije dosegao najviši položaj u vojsci: Velikog hetmana krune. U tom trenutku, poznat i cijenjen od svih, običnih i plemenitih, prijatelja i neprijatelja, Jan je 1674. godine, sa svojom zemljom (pod prijetećom sjenom invazije Turaka) izabran za kralja Poljske i velikog kneza Litve - Jan III Sobieski. Imati će poprilično posla, jer su se različiti oblici vjerskog i političkog frakcionaštva, koji su mučili zapad, pokrenuli osvetnički prema istoku.

Sobieski je proveo sljedećih devet godina gradeći saveze, braneći se od suparnika, praveći kompromise, reformirajući Poljsku vojsku i boreći se. Izgradio je snažne odnose na svojim bokovima, osiguravajući mir i sa Svetim Rimskim Carstvom na zapadu, ali i s Kozacima na istoku, od kojih je mnoge uključio kao laku konjicu u vlastitu vojsku. Ali, središnje mjesto u njegovoj vojnoj strategiji bilo je korištenje elitne teške konjice: Husara, poznatijih kao Krilati Husari, zbog njihovog jedinstvenog pribora na oklopima. Borili su se kopljem, mačem i pištoljem uz dragone (konjanike koji su se mogli boriti i pješice), pješake naoružane mušketama i bojnim sjekirama, te sofisticirano poljsko topništvo. Metodično je izgradio iskusnu, dobro opremljenu i dobro organiziranu silu, možda najbolju u Europi u to vrijeme. Bilo je to potrebno.

Godine 1682. preko špijuna je stigla vijest kako Osmanlije namjeravaju izvršiti invaziju sa sjevera iz Mađarske, koju su tada kontrolirali, i napasti Beč u Austriji. To bi bio razoran udarac za kršćansku Europu, jer tko god je kontrolirao Beč je kontrolirao i Dunav, i bio bi spreman krenuti dalje u Srednju Europu, i zaprijetiti Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Osmansko Carstvo je sigurno bilo najmoćnijim carstvom tada u Europi i bili su sposobni postaviti ogromne vojne snage na tri kontinenta, dok su kršćani Europe prozvali ovaj napad svojim stalnim međusobnim ratom protiv Osmanlija. Pitanje trenutka visjelo je pred kraljevima kršćanstva,  poput slike propasti svijeta. Što je trebalo učiniti?

Papa Inocent XI je shvatio kako prijetnja Turaka da će Baziliku svetog Petra pretvoriti u džamiju - nije samo prazno hvalisanje. Za razliku od svog sadašnjeg nasljednika, čija je glavna preokupacija pomaganje muslimanskoj invaziji na Europu, Inocent XI nije bio marksist, već čovjek koji je shvatio duboku prijetnju svojoj civilizaciji kada ju je vidio. Uspješno je okupio brojne katoličke zemlje:  svoju Papinsku državu, Mirnu republiku Veneciju, Sveto Rimsko Carstvo pod Leopoldom I., Vojvodstvo Lorraine (kojim je vladao Leopoldov šurjak Karlo), i druge manje sile, uključujući one dijelove Mađarske koji su još bili slobodni, divlje Zaporoške Kozake iz Ukrajine, pa čak i neke muslimanske Tatare željne pljačke i slave. Bila je to Sveta liga, starija ideja iz viteškog doba, ponovno uskrsnuta za rat. A zapovijedati svima njima, zajedno sa svojom vojskom, mogao je biti nitko drugi nego Jan Sobieski.

Jan je na svojim plećima imao, ne samo čast svoje nacije, nego i spas cijele civilizacije. Imao je ukupno oko 90.000 ljudi, ogromnu vojsku u to vrijeme, ali bila je patuljastom naspram 170.000 ljudi koje su okupili Turci. Ako bi započeo bitku s njima, Jan bi riskirao uništenje svoje sile, koje bi ostalo minimalno ako Turci pobijede. Dakle, dok su Turci marširali na Beč i opsjedali ga, Europi je zastajao dah, dok su vojske poslane da zaustave Turke marširale (kako bi se ondje okupile protiv svojih neprijatelja) - ili uklanjajući prijetnju koju su Turci predstavljali, ili bivajući time uništene. Da li je Sobieski stigao na vrijeme?

Hrabri Bečani izdržali su dva mjeseca protiv bombardiranja turskih opsadnih topova i val za valom ponovljenih napada turskih udarnih trupa, uključujući najbolje od osmanske elitne vojnike: janjičare. To je bio korpus fanatičnih robova, podignutih i odgojenih od otetih sinova iz kršćanskih obitelji, proizvod okrutnog poreza devširme koji su Turci nametnuli svojim dhimmi podanicima. Saperi su kopali ispod zidina Beča, s namjerom da prostore ispod njih napune barutom i probiju si put u grad. Ne više od 16 000 branitelja je stajalo protiv deset puta većeg broja neprijatelja. Jedino je bilo neizvjesno hoće li saveznici stići prije nego što se zidine pretvore u prah.

Međutim, čudno, napad nije bio toliko intenzivan kao što je mogao biti. Kara Mustafa Paša, turski vrhovni zapovjednik, bio je željan zauzeti grad diplomacijom, a ne nasiljem i opetovano je pozivao Bečane neka se mirno predaju, između napada. Kara Mustafa bi u tom slučaju kontrolirao cijeli grad, što ne bi bio slučaj kada bi ga vojska zauzela silom, jer bi onda bio otvoren za pljačku, silovanje i porobljavanje propisano islamskim zakonom. Njegova ga je pohlepa učinila neodlučnom. Bečani, u svakom slučaju, nisu imali razloga vjerovati njegovim obećanjima i dostojno su se borili.

Napokon, 11. rujna 1683. godine, počeli su pristizati prvi saveznici. Leopold i Jan udružili su svoje glavne snage i pripremili se za napad. I tako je, rano ujutro 12. rujna, pješaštvo Svetog Rimskog Carstva krenulo protiv lijevog krila Turaka. Borbe su tamo trajale cijeli dan. U međuvremenu, Jan je krenuo protiv turske desne strane. Sada, angažirani sprijeda i s obje strane, Turci, iako su i dalje brojčano nadmašivali svoje neprijatelje, nisu se mogli nositi s rastućim kaosom. Njihovi saveznici iz pozadine su počeli gubiti interes za daljnje sudjelovanje u napadu.

A onda, oko 6:00 sati, uslijedio je posljednji udarac - prizor neviđen niti prije, niti poslije. Iz šume s turske desne strane izašlo je 18 000 konjanika, od kojih su većina bili slavni Krilati Husari. Na čelu im je bio sam Jan, star 54 godine, s mačem, kopljem i pištoljem u  ruci. Sjurili su se niz padinu brda, kada je stigla zapovijed za juriš, najveći konjički juriš u povijesti: 18 000 vrištećih ljudi, oklopa i konja su se sudarile s turskim snagama u tsunamiju ubadanja, sječe i pucnjave. Ljudi i životinje bili bi oboreni i popadali bi na zemlju i završili pod udarnim kopitima goleme nasilne mase  - koja je neprestano gurala naprijed, tjerajući Turke natrag u njihov vlastiti tabor, i daleko od ratnog polja što su brže mogli. Bio je to potpuni poraz: Turci su razbijeni, a Beč je spašen.

Nije baš Peter Jackson, ali za proračun koji su imali producenti zajedničkog engleskog, poljskog i talijanskog filma, “Dan opsade”, odradili su posao vrijedan divljenja

Nakon bitke, Papa je formalizirao Svetu ligu, savez kršćanskih sila posvećenih iskorjenjivanju prijetnje islamskog osvajanja, slično hrabrim naporima sadašnjeg Pape protiv klimatskih promjena. Jan III Sobieski nastavio je s daljnjim pobjedama, u onome što je onda postalo poznato kao Veliki turski rat, kojemu se sada pridružila i Rusija. Pod vodstvom kralja kojeg su Bog, čovjek i sama priroda, uzdigli do moći i veličanstva, zaraćeni kraljevi mogli su ostaviti po strani svoje svađe, te iskoristiti Bogom danu priliku da steknu najveću slavu kao vođe, braneći vjeru i naciju od onih koji su ih htjeli oskvrniti. Kara Mustafa Paša nije bio baš te sreće; i kao što je bio običaj Osmanlija, zadavljen je tetivom luka zbog svog neuspjeha.

Jan III Sobieski umro je dvanaest godina kasnije, u dobi od 66 godina, a narod ga pamti kao jednog od najvećih heroja. Kada vidite brbljanje u vijestima o Poljskoj i Mađarskoj, ili bilo kome drugome u istočnoj Europi, koji se okreće "autoritarizmu", shvatite kako  pod ovom riječi novinar misli na narod koji nije zaboravio svoju prošlost. A ti isti ljudi znaju da kada novinar kaže "liberalna demokracija", misli na sve Kara Mustafa Paše modernog svijeta. Dobro se odmori, kralju, i neka se tvoj duh vrati oružju u trenutku najveće potrebe tvog naroda.

Za kraj nudim riječi koje je Jan Sobieski izgovorio dok je ulazio u grad Beč, pretučen, ali kao pobjednik: “Veni, Vidi, Deus Vicit.”

Dođoh, vidjeh, Bog je pobijedio.

Hvala na čitanju.