Nema pravih Škota i Židova koji mrze sebe

(Napomena: potruditi ću se slijedećih mjeseci objaviti nekoliko tekstova za koje sami autori govore kako su među najboljima (od njih) napisani tijekom 2024. godine. Ovaj tekst je napisan na samom početku 2024. godine, točnije: 24. siječnja. Napisao ga je tip koji živi u brdima i šumama Ardena. Ime mu je Rhyd Wildermuth. Uživajte.)

Nedugo nakon što je započela izraelska invazija na Gazu, otputovao sam u London kako bih održao govor o svojoj nedavno objavljenoj knjizi: "Ovdje su čudovišta: Kako se boriti protiv kapitalizma, umjesto jednih protiv drugih". Ta je prezentacija bila jako posjećena, ali ono što mi je ostalo u sjećanju su gužve na sajmu knjiga, prije i poslije mog izlaganja, a posebno uvijek aktualna tema palestinske solidarnosti. Mnogi ljudi su zašili zakrpe na svoje jakne i traperice, nosili kefije i na druge načine iskazivali protest protiv izraelskog bombardiranja pojasa Gaze.

https://www.penguinrandomhouse.com/books/734151/here-be-monsters-by-rhyd-wildermuth/

Nakon događaja u Londonu, odletio sam u njemački grad Köln (također se zove Cologne) kako bih tamo prespavao. Slijedeći dan, spremajući se krenuti na posljednju dionicu (mom povratku kući), slučajno sam naišao na veliko proizraelsko prosvjedno okupljanje ispred katedrale, pored željezničke stanice, koje je službeno najavljeno kao "gegen Antisemitismus" (protiv antisemitizma), ali sa podosta antipalestinske retorike.

Stajao sam podalje i neko vrijeme promatrao, razmišljajući o neobičnom gledanju u dvije potpuno suprotstavljene skupine, u tako kratkom vremenskom razdoblju. Odjednom, dvoje ljudi je prošlo pored mene na putu za prosvjed, držeći se za ruke, i siguran sam kako sam zurio u njih opuštene čeljusti. Oboje su nosili zastave kao ogrtače: jedan s izraelskom državnom zastavom, a njegov pratilac je nosio trans zastavu ponosa, s Davidovom zvijezdom u sredini.

Pokušao sam ne buljiti u to dvoje, ali bio sam zbunjen.

Manje od 24 sata prije, na drugom kontinentu, vidio sam njihovu zrcalnu sliku: dvoje ljudi hodaju zajedno, držeći se za ruke, sa sportskim iglama koje proglašavaju njihov queer identitet, svaki od njih nosi zastave kao pelerine. Jedan je objesio palestinsku zastavu s ramena; drugi je nosio "novu" zastavu ponosa s dodatnim prugama, koje predstavljaju trans i nebinarne osobe.

Sve je to bilo prije nekoliko mjeseci, ali još uvijek se nisam otresao čudnog sučeljavanja ovih političkih scena u svojoj glavi. Naravno, ono što sam osobno vidio uživo, još je i više naglašeno na internetu. Videozapisi i postovi koji apeliraju na identitet (crnac, trans, homoseksualac, invalid, itd.) kao razlog podrške jednoj ili drugoj strani odmah su preplavili feedove društvenih mreža nakon 07. listopada 2023. godine, te još uvijek nisu jenjali. Lako možete pronaći mnoge trans-identificirane, homoseksualne ili lezbijske osobe koje objašnjavaju kako ih Hamas želi genocidirati; kao što možete pronaći ljude istog identiteta, ali koji tvrde kako je Izrael stvarni akter genocida.

Međutim, ova čudna divergencija nije samo slučaj sa seksualnim manjinama, već i s mnogo većim skupinama. Konkretno: ovo se lako vidi u argumentima feministkinja, s obje strane. Obje jednako tvrde kako su, ili Izrael ili Hamas, više mizogina i patrijarhalna sila. Isto tako, svaka optužuje drugu stranu kako, ili ne mari za silovanje i patrijarhalno ugnjetavanje žena, ili ne mari za njihovo polagano izgladnjivanje i izravno klanje.

Također, čini se kako rasni okvir socijalne pravde jednako radi u korist podrške Izraelu, kao i podrške Palestini. Iskustvo Židova,  kao potlačene rasne manjine u Europi i Sjedinjenim Državama, jednako se lako koristi kao rasizam protiv Arapa i Palestinaca. Ti se argumenti potom svode na sitne točke, koje podsjećaju na srednjovjekovne teologe, koji su pokušali izbrojiti broj anđela koji mogu plesati na glavi pribadače. Jesu li Aškenazi zapravo rasna manjina, ili su bijelci? Provode li smeđokoži Sefardi, i crnci obraćenici na judaizam koji ubijaju Palestince, nasilje unutar rase ili provode "bijelu nadmoć?" Da li je eksplicitni antisemitizam Hamasa i mnogih Palestinaca odgovor na antiarapski rasizam Izraela, ili je njegovim uzrokom?

Argumenti - koji onda uključe seksualne manjine - slijede isti obrazac. Barem na papiru: Izrael je objektivno bolje mjesto za život ako ste gay ili lezbijka, ili ako se identificirate kao trans ili nebinarni, od bilo kojeg od njegovih arapskih susjeda. Mnogi čelnici Hamasa i drugih palestinskih političkih skupina eksplicitno su mrzili bilo kakvo ponašanje koje odstupa od heteroseksualne monogamije. Ipak, jednako je očito kako Izrael dosljedno propagira svoju relativnu (i često provizornu) toleranciju, dok koristi jednu od najstarijih taktika protiv gay muškaraca - ucjenu - kako bi homoseksualne Palestince pretvorio u špijune. Stoga, to što si gay, lezbijka, nebinarna osoba ili trans osoba - jednako se koristi kao razlog da se bude za Izrael, kao i da se bude protiv njega.

Što se dublje udubljuje u te argumente, oni sve više počinju ličiti na zrcalne slike jedni drugih. Pristaše svake strane nude koherentan i racionalno netaknut argument na temelju identiteta za svoju poziciju. Biti crnac, biti homoseksualac, biti trans,  biti žena, stoga mora navesti osobu neka stane na stranu onoga čije brige najviše odgovaraju njegovim brigama o identitetu.

Problem je, međutim, u tome što identiteti nisu monolitni i nikada ne postoji stvarna koherentnost unutar grupe identiteta. To se posebno vidi u pitanju židovskog identiteta. Mnogo je Židova koji su na strani Izraela u ovom sukobu, ali ima i mnogo Židova koji su, umjesto toga, na strani Palestinaca. Koje je onda "pravo" židovsko stajalište? Što učiniti s onima koji ne zauzimaju traženu poziciju? Ovu stvar posebno komplicira (za Židove) to što Izrael tvrdi kako djeluje, čak i postoji u ime svih Židova u svijetu. Prema njihovoj naraciji: kritizirati ili suprotstaviti se njegovim postupcima znači kritizirati i suprotstaviti se Židovima i židovskom identitetu diljem svijeta. Židov koji ne podržava Izrael tada postaje "Židov koji mrzi samog sebe", postaje izdajnik svih drugih Židova.

https://en.wikipedia.org/wiki/Self-hating_Jew

Ideja o "Židovu koji mrzi samog sebe" zapravo je prilično stara i davno je prethodila cionizmu. Proizlazeći iz rasprava između ortodoksnog i reformiranog judaizma, Židovi u svakoj skupini optuživali su svoje kolege kako su izdali svoje židovstvo. Ortodoksni Židovi su vjerovali kako su reformirani Židovi napuštali ono što ih je činilo istinskim Židovima, trgujući ključnim aspektima svog identiteta, kako bi se bolje uklopili (asimilirali) s ostatkom društva. S druge strane, reformirani Židovi vjerovali su kako ortodoksni Židovi postaju karikature židovstva, i onda usvajaju ekstremnije izraze judaizma, kako bi se uskladili s društvenim stereotipima o tome što bi Židov trebao biti.

Svaka je strana vjerovala kako druga odgovara na društveni pritisak, i tako je "internalizirala" antisemitizam europskog kršćanskog društva.

Ideja da bi Židov mogao internalizirati društveni antisemitizam ukazuje na veći problem unutar svih okvira politike identiteta, a u svakoj drugoj modernoj kategoriji identiteta, onda postoje i verzije "Židova koji mrzi samog sebe". Slijedi istu logiku, onoga što se naziva zabludom kako "Nema pravog Škota". U toj zabludi iznosi se univerzalna tvrdnja o grupi, a zatim se svi protuprimjeri (za tu tvrdnju) odbacuju isključivanjem tih protuprimjera iz grupe.

(Uzmimo primjer iz religije: zamislite da netko tvrdi kako je kršćanstvo religija mira. Zatim, netko ukazuje na kršćansko vjersko nasilje. Prva osoba tada odgovara: "To nisu pravi kršćani.")

Npr. gay muškarce, koji ne pokazuju feminizirane osobine, ili se odluče oženiti svojim partnericama, drugi često optužuju kako pate od internalizirane homofobije. S druge strane, homoseksualce koji usvoje "šatorske" načine ponašanja, upuštaju se u nemilosrdno rizično seksualno ponašanje i prihvaćaju otvoreni konzumerizam, jednako se lako optužuje kako su usvojili društvene stereotipe o tome kako bi se homoseksualci trebali ponašati.

To vrijedi i za trans-identificirane osobe. Stariji transseksualci, posebno oni koji kritiziraju politiku prijelaza u ranoj dobi, ili koji tvrde kako je zapravo nemoguće promijeniti fizički spol, optužuju se kako imaju internalizirana transfobična uvjerenja (njihovi protivnici često ih označavaju kao "truscum" ili "transmedicalists"). S druge strane, ti isti transseksualci tvrde kako noviji transrodni aktivisti zapravo štete trans osobama, te pate od internalizirane transfobije, pokušavajući se prilagoditi stereotipima o tome kako bi žena ili muškarac trebali "stvarno" izgledati.

Isti problem posebno se jasno vidi u grupama rasnog identiteta. Crnci, koji su kritizirali pljačku i vandalizam tijekom BLM prosvjeda bili su optuženi da su izdali svoju crnačku braću; dok su oni zauzvrat optuživali pljačkaše i vandale kako su internalizirali bijelačka uvjerenja o crnačkom kriminalu. U SAD-u, posebno tijekom izbora Donalda Trumpa: crnci, Latinoamerikanci i domorodački narodi (koji su glasali za njega ili koji su se zalagali protiv neobuzdane imigracije) su bili  optuženi kako su internalizirali bjelačku nadmoć ("višerasna bjelina"), dok su ovi isti ljudi optuživali svoje kolege kako ignoriraju stvarne materijalne uvjete manjina i tako se priklanjaju bjelini.

Općenitija verzija ovoga također se pojavljuje u nacionalnom identitetu. Ponovno gledajući na SAD: podršku Trumpu su oni koji su glasali protiv njega vidjeli kao izdaju pravih američkih vrijednosti; dok su samog Trumpa operativci Demokratske stranke ocrnili kao rusku prednost. S druge strane, oni koji su podržavali Trumpa, njegove su protivnike vidjeli kao istinske izdajice američkih vrijednosti. Ranije se protivljenje američkoj invaziji na Afganistan i Irak smatralo neameričkim (čak i kod većine demokratskih političara), dok su desničarski i krajnje lijevi protivnici tih invazija tvrdili kako su upravo oni, koji podržavaju ratove, izdali ono za što se Amerika doista zalaže.

Bez obzira o kojoj je identitetskoj skupini riječ, ponavlja se oblik argumenta o "Židovu koji mrzi samu sebe", s frakcijama unutar svake grupe koje tvrde kako su druge frakcije, u osnovi, izdale svoj identitet. Ono što je zapravo na kocki u svim ovim argumentima jest sam identitet, konkurentske tvrdnje o tome što bi identitet trebao značiti, odnosno što oni unutar grupe identiteta duguju jedni drugima.

Konačni problem ovdje jest kako ne postoji ništa što može u potpunosti definirati svaku osobu, unutar grupe identiteta, osim same etikete. Jedina stvar koja je zajednička svim homoseksualnim muškarcima jest da su oni homoseksualci, kao što je jedina stvar koju Židov ima sa svim drugim Židovima jest to što je Židov.

To je to! Ne postoji ništa drugo što nužno, ili prirodno, proizlazi iz početne apstrakcije. Sve što se nakon toga dodaje u kategoriju, svaki pokušaj daljnjeg definiranja grupe - uvijek će proizvesti protuprimjere, koji se onda moraju nekako isključiti -  kroz navedenu zabludu: "Nema pravog Škota", ili dijagnozu: "Židova koji mrzi sebe".

Vraćajući se na pitanje Izraela i Palestine - ne postoji apsolutno ništa u židovskom identitetu, ili queer identitetu, ili bilo kojoj drugoj kategoriji identiteta - što bi moglo racionalno navesti nekoga neka stane na jednu ili drugu stranu u tom sukobu. Niti postoji, što se toga tiče, bilo koja druga situacija, u kojoj identitet može racionalno odrediti poziciju. Oni koji inzistiraju na suprotnom, koji tvrde kako podržavaju jednu ili drugu stranu zbog svog identiteta, samo miješaju identitet i identifikaciju.

Tj. njih njihov identitet ne navodi neka zauzmu određenu poziciju. Umjesto toga, oni se više identificiraju s jednom skupinom,  nego s drugom.

Razlika je ovdje ključna. Dok je identitet opis toga kako se razlikujete od drugih; identifikacija je emocionalna privrženost, odanost, psihološki mehanizam, pomoću kojeg se definirate u odnosu na onoga tko vam je draži, ili koga mrzite. To je temeljna razlika "prijatelj-neprijatelj" - Carl Schmitt tvrdi kako se na ovome temelji sva moderna politika; to je nesvjesna, potpuno proizvoljna podjela svijeta na dvije skupine - one koji vam se sviđaju i one koji vam se ne sviđaju.

Zbog toga su optužbe za antisemitizam, transfobiju, rasizam, homofobiju, sposobnost i slične pojmove, toliko česte, kada god razum i logika zakažu u argumentima. Svatko iznosi tvrdnje o pravoj prirodi unutarnjih uvjerenja osobe i uvijek će biti nemoguće braniti se - nakon što se te optužbe iznesu. Dok netko može imati svakakve dobro obrazložene argumente, koji nemaju nikakve veze s problemima identiteta, tužitelj ih može odbaciti tvrdeći kako ima okultno znanje o pravim razlozima koji stoje iza njegovog stava.

Razmotrimo ponovo optužbu kako je židovski kritičar Izraela - “Židov koji mrzi sam sebe”. Oni koji iznose takve optužbe iznose okultne tvrdnje o unutarnjem svijetu i psihološkom stanju kritičara. Isto vrijedi kada se trans osoba optuži kako je transfobična kada izrazi kritike o ranoj tranziciji; ili kada se za crnu osobu tvrdi kako posjeduje internaliziranu nadmoć bijelaca, jer je kritizirala prosvjede BLM-a, ili glasala za jaču prisutnost policije u susjedstvu. Za homoseksualca, koji se ne "ponaša gay", također se smatra kako ima internaliziranu homofobiju, baš kao što se osoba s viškom kilograma, koja odluči otići u teretanu kako bi smršavila, optužuje za internaliziranu fobiju od debljine.

U svim slučajevima, optužba jest zapravo tvrdnja o psihološkom mehanizmu kojega naciljana meta nije niti svjesna. Neka nevidljiva i nematerijalna sila oblikuje uvjerenja i ponašanja optuženih, nešto što oni sami ne mogu niti osjetiti, pa im je potrebna vanjska pomoć, kako bi to iskorijenili iz sebe.

Drugim riječima, te su optužbe zapravo pokušaji dijagnoze (od grč. diagignōskein: razlikovati, dobro poznavati). Vjeruje se kako  meta (bolje rečeno: žrtva) pati od neke unutarnje bolesti ili nevolje. Nešto je ušlo u njih izvana, neka vanjska prisutnost postala je interna(lizirana). Ta nevidljiva prisutnost sada kontrolira njihova uvjerenja, oblikuje njihov način gledanja na svijet; također ih navodi neka prijatelje pogrešno zamijene za neprijatelje, a neprijatelje za prijatelje.

Stoga bi trebalo biti očito kako su takve dijagnoze nastavak ranijih kršćanskih vjerovanja o opsjednutosti demonima. Prilično često u optužbama za vještice - i u većini optužbi za likantropiju - tužitelji su polazili od pretpostavke da žrtva zapravo nije niti znala kako je opsjednuta. Iako se vjerovalo da je meta (žrtva) u nekom trenutku učinila nešto (kako bi se otvorila demonskoj sili), isto se tako pretpostavljalo kako je meta zaborava taj trenutak, ili više nisu bili sposobni razumjeti kako su njihove radnje uzrokovane internaliziranim prisutnost. Dakle, uloga svećenika i drugih ispitivača bila je prvenstveno u tome da uvjere osobu u dijagnozu, a zatim iznuditi priznanje, na kraju i donijeti presudu.

(Napomena: Ovo je jedno od najneobičnijih obilježja srednjovjekovnih optužbi i suđenja vukodlacima: rijetko se pretpostavljalo da su optuženi zapravo znali za svoje stanje, a kada su im pokazani “dokazi” o njihovim nesvjesnim zločinima, zabilježeno je kako su izražavali ekstremni teror.)

Ovo nije samo metafora ili usporedba. Ne mislim samo na to - kako je ovo slično onome kako se opsjednutost demonima doživljava - već kako je to isti mehanizam, samo odjeven u sekularizirani jezik.

Uvjerenje da možemo dijagnosticirati pravo stanje duše druge osobe, ali i vanjske prisutnosti koje kontroliraju njihovo ponašanje i uvjerenja - nikada nije nestalo - samo koristimo različite riječi za te dijagnoze. Nekada smo to nazivali opsjednutost demonima; sada to nazivamo: antisemitizmom, transfobijom, rasizmom i bilo kojim drugim terminima. Iako danas vjerujemo kako smo sposobniji od naših srednjovjekovnih predaka da istinski upoznamo tuđu dušu - u tome nismo ništa bolji od njih.

To je u konačnici razlogom zašto će politika identiteta uvijek voditi u iste slijepe ulice, jer ne postoji ništa što nam identitet može reći o tome što se stvarno događa u glavama, ili duši druge osobe. Identitet jest uvijek apstrakcija: svođenje svega jedinstvenog na osobi - samo na puku etiketu. Pokušaji izgradnje političkih okvira (ili, bolje rečeno: teologija) na temelju jedne karakteristike (ili skupa karakteristika) osobe - uvijek će se vratiti na identifikaciju, kao i razlike "prijatelj-neprijatelj". Uvijek će voditi samo onome tko nam je draži, odnosno onome za koga mislimo da ga treba iskorijeniti sa Zemlje.

Srećom, politika identiteta nam nikada nije bila jedina opcija.

Hvala na čitanju.