Sibilina špilja, templari i epicentar svjetskog okultizma

Predstavimo Sibile

U drevnim vremenima su poganska proročišta predstavljala mostove između duhovnog carstva (u kojem su živjeli demoni, bogovi, duhovi, mrtvi) i materijalnog carstva smrtnika. Ta su proročišta nazvana Sibile. Prema grčkoj legendi, postojalo je deset takvih dominantnih Sibila, raširenih po Rimskom Carstvu.

Apolonovo proročište u Delfima (aka: Treća sibila antičkog svijeta)

Bila je to Kumanska Sibila (poznata i kao: sedma sibila) za koju se smatralo da je prodala slavne Sibilinske knjige (sa simboličnim prijepisima nadrogiranih razmišljanja Apolonova proročišta u Delfima), posljednjem rimskom kralju Tarkvinu, 500. godine prije Krista. Ove tri sibilinske knjige, koje je tumačila samo visoka svećenička kasta, bile su konzultirane prilikom svake važne političke odluke koja bi bila donesena u rimskom senatu u narednim stoljećima (barem do 86. godine prije Krista, kada su ove knjige spaljene i zamijenjene novim proročanskim knjigama, opet nazvanima: Sibiline knjige). 

Kumanska sibila bila je smještena u špilji u Napulju, iznad tisuća podzemnih tunela izgrađenih tijekom Rimskog carstva, koji su također korišteni za rituale inicijacije i koji, u potpunosti i do danas, nisu svi otkriveni.

U 'Enidi', kumanska Sibila jest bila ona koja je uputila junaka Eneju u podzemni svijet, neka potraži savjet svog mrtvog oca. 

Kumanska sibila vodi Eneju u podzemni svijet kroz svoje špilje u Napulju. Bakropis Arnolda Houbrakena (1660.)

Iako je Kumanska sibila bila najpoznatije od drevnih proročišta, Sibilina špilja u Hoboken New Jerseyu nije sagrađena u znak sjećanja i poštovanja prema njoj, već stranom proročištu nazvanom 'Apeninska Sibila' (poznata i kao 11. Sibila iz antičkog svijeta) i  koji se nalazi u planinama Nursije, u Italiji. To je bio rodni grad rimskog patricija, koji je postao poznati mistični kršćanin po imenu Sveti Benedikt, i kao i njegova sestra blizanka Skolastika, rođeni 480. godine. 

Zašto je povezanosti sv. Benedikta s ovim mjestom bitna će biti jasnije nešto kasnije.

U podnožju planina Sibillini u Italiji se nalaze i Elizejska polja, poznata kao dio podzemlja rezervirana za polubogove i heroje.

Apeninska sibila: epicentar svjetskog okultizma

"Pa sam se presavio u strahovima,
I DANTE je pretražio trostruke sfere,
Oblikujući prirodu po svojoj volji,
Tako oblikovan, tako obojen, brz ili miran,
I, poput kipara, njegov veliki dizajn
Ugraviran na Alpima i Apeninima."

(Ralph Waldo Emerson)

Prema starogrčkim spisima Hesioda i Pindara, područje Hada nazvano 'Elizejska polja' bilo je nešto poput hedonističkog rajskog vrta, koji je svojim stanarima obećavao besmrtne užitke, bez ikakvih ograničenja.

Srednjovjekovne legende govorile su o ulazu u apeninsku špilju, u blizini jednog od vrhova planine Sibillini u Nursiji, kao pristupnoj točki u podzemno kraljevstvo kraljice Sibille - poznate i kao 'kraljica vila'.

Malo selo u planinama Sibilli, blizu Nursije

Pričalo se kako se ovo bajkovito kraljevstvo napaja podzemnom vodom iz špilja, i koja je zauvijek obećavala besmrtnost i sladostrasno zadovoljstvo. Vitezovi bi se odvažili doći iz daleka pronaći ovu kraljicu Sibillu, čije bi bezbrojne vile poprimile izgled lijepih žena na danjem svjetlu, a koje bi se noću pretvarale u čudovišta. Danju bi morale držati svoje noge skrivene, inače bi im se vidjele kozje noge, koje bi poplašile mladiće prije nego što postanu ovisni o čarima podzemnog kraljevstva (iz kojeg bi se malo tko ikada vratio od zavođenja; užasi koji bi se dogodili inicijatima su bila snažno iskustvo).

Od šezdesetih godina prošlog stoljeća ulaz u špilju je bio nedostupan zbog oštećenja izazvanih snažnim potresima, što je naknadno moderno istraživanje špilja učinilo iznimno teškim. Međutim, 2000. godine, tim znanstvenika s Odsjeka za znanosti o Zemlji sa Sveučilišta Camarino, proveo je georadarska istraživanja - potvrđujući postojanje golemog podzemnog kompleksa tunela i špilja, oko15 metara ispod razine tla Sibillini planina, s nekim šupljinama koje idu ispod 150 metara u tlo. 

Usred Elizejskih polja nalazi se i jezero nazvano 'Jezero Pilato', nazvano tako zbog mjesta ukopa Poncija Pilata, koji je vladao Judejom od 26. do 36. godine i koji je nadgledao pogubljenje Isusa iz Nazareta.

Epicentar svjetskog okultizma

Dr. M. Talamè, službenica za održivi turizam i obrazovanje za Nacionalni park Sibillini, opisuje povijest Sibilskih špilja u Napulju i Apeninske Sibile na sljedeći način:

https://www.territoryofgrace-apenninemountains.com/the-mountains.html

"Magija! Sibila se nije bavila čarobnjaštvom, već je predviđala budućnost i vraćala znanje iz prošlosti. Živjela je u spilji u blizini vrha planine Sibilla i od pamtivijeka je oblikovala kulturu i maštu naroda Monti Sibillini. Prvo kao poganski simbol plodnosti, štovan u tradiciji štovanja zemlje, a zatim kasnije ušla je i u kršćansku ikonografiju, o čemu svjedoče brojne slike u pojedinim mjesnim crkvama. 'Apeninska sibila' je kontroverzna ličnost, čija je slava vještice i heretičke čarobnice zapravo bila poznata u mnogim dijelovima Europe u petnaestom stoljeću, a naziv ovih planina je počast njezinoj važnosti.

Ispred njene pećine otvara se prekrasna dolina 'Lago di Pilato', a legenda kaže da je ovo jezero grobnica ili počivalište rimskog konzula koji je osudio Isusa Krista na smrt. I Monte Sibilla i Lago di Pilato stoljećima su posjećivali nekromanti, ezoterici i misteriozni ljudi. Kroz povijest su ova dva mjesta uvijek iznova privlačila pozornost pape, koji je nastojao fizički spriječiti pristup tim lokacijama, kako bi suzbio ono što se smatralo opasnim tendencijama. Postoje izvještaji da su cijela sela u Sibilliniju, poput onog Montemonaco, bila ekskomunicirana. Vile su postavljene na visinske planinske rute kao upozorenje putnicima.

Zasigurno su neki ljudi došli s namjerom da svoje čarobne knjige posvete vragu, ali možda su drugi bili bezopasni travari koji su u to vrijeme već bili fascinirani bioraznolikošću ovih planina."

Kao što je dr. M. Talamè aludirala u svojoj prodajnoj predstavi, kako bi uvjerila turiste neka posjete Monte Sibilla i Lago Pilato (Pilatovo jezero) - ovo je područje izazivalo sveto poštovanje za gnostike još od ubojstva Isusa iz Nazareta, zbog čega je ova špilja i jest predstavljala sveto odredište gnostičkih hodočašća, tijekom stoljeća.

Domenico Aringoli i Gilberto Pambianchi sa Sveučilišta Camarino opisuju važnost špilja, unutar apeninske planine Nursia, za obrede inicijacija i koliki je još uvijek njihov utjecaj na današnje okultne hodočasnike (Doprinos legende 'Sibilla Appenninica' poznavanju krša u planinama Sibilli (Središnji Apenini, Italija); veljača 2007. godine: 'Posebne publikacije Geološkog društva London', 273(1): 329-340): 

"Unutarnji misterij inicijacijskih kultova koji su se prakticirali u špiljama, a posebno na visokom hipogealnom mjestu planine Sibilla (poznatoj u Europi još u antičko doba kao središte apeninskog proročišta), kao i to da je prenesena iz Srednji vijek naovamo kroz „kultnu“ naraciju, nastavio je, i još traje, biti praktično živ za veliki broj hodočasnika koji su ovuda prošli kroz vrijeme”. 

Ovo je mjesto vjerojatno drugo mjesto, nakon otoka Caprija (kod obale Amalfija, Italija), koje je predano benediktinskom redu u 05. stoljeću, gdje su se nalazile goleme špilje Mitre i hramovi Sibila i gdje je car Tiberije ( Pilatov ujak) bio je domaćinom orgijastičkih rituala - spajajući noću seksualno ludilo Dionizija i Bacha, pomiješano s apolonskim ritualima Sunčevog božanstva po danu.

Orgija iz Tiberijevih vremena na Capriju, koja predstavlja fuziju ljudskih žrtava i bahanalskog ludila Mjeseca. Slika Henryka Siemiradzkog (1881.)

U "Životima dvanaest cezara", rimski povjesničar Svetonije bilježi kako je car Vitelije “slavio sveto bdijenje na obroncima Alpenina”. Drugi rimski povjesničar je ispričao kako je 268. godine, car Klaudije Gotski zatražio proročanstvo od apeninske sibile.

https://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Suetonius/12Caesars/Vitellius*.html

Pjesnik Fazio degli Uberti objavio je izvještaj o apeninskoj sibili u svom "Dittamondu", rekavši: "Ne želim zanemariti slavu planine Pilatus, gdje je jezero... na koje su, kako je opisano u Simonu Čarobnjaku, ljudi običavali uzdizati posvete svoje knjige čarolija, prema onome što lokalni ljudi kažu”.

Šimun Čarobnjak i gnostički korijeni rozenkrojcerizma

Kako bi ovo bilo jasnije: "Šimun Čarobnjak" ("Simon the Sorcerer") jest referenca na "Šimuna Maga" iz Biblije - samaritanskog mistika koji je došao u Rim za vrijeme Klaudijeve vladavine i koji se pokušao infiltrirati u ranu kršćansku Crkvu. Prema spisima crkvenih vođa iz 2. stoljeća: Justina Mučenika, Ireneja Lyonskog i Euzibija - Šimun Čarobnjak je promicao svete orgije, kanibalizam i žrtvovanje djece, unutar kršćanskog okvira.

https://www.ancient-origins.net/history-famous-people/strange-life-simon-magus-christian-pagan-magician-and-sorcerer-003218

Petar, Pavao, Šimun Mag i Neron. Palatinska kapela, Palermo, 1140.-70.

Šimun se također promovirao kao bogočovjek, koji je ovladao i nadmašio učenja Isusa Krista, i kao što je Isus sakrio 'svetu prostitutku' Mariju Magdalenu (prema gnostičkoj doktrini) - imao je prostitutku-svećenicu, po imenu Helen - koja je i sama bila inkarnacija gnostičkog arhonta Sofije. Sve dok su njegovi sljedbenici prakticirali mračne obrede koje ih je naučio Šimun Mag, bila im je obećana fizička besmrtnost, zauvijek varanje smrti i sloboda neka se prepuštaju najnižem hedonizmu kroz cijelu vječnost.

Ovo bi bilo slično obećanjm iz mitskog kraljevstva apeninske Sibile, te je postalo je kamen temeljac svih rozenkrojcerskih potraga (u kasnijim godinama) - za mitskim "eliksirom života" i "kamenom mudraca".

Unatoč tome što ih je apostol Petar (prema knjizi Djela apostolskih) razotkrio kao prevarante - učenici Šimuna Čarobnjaka su utemeljili sinkretički pokret gnosticizma i nastavili sa širenjem njihovih praksi među najutjecajnijim njegovim sljedbenicima:  Meandrom, Marcionom, Valentinijem, Bazilidom i Saturnijem. Ovi gnostički vođe krenuli su u rat s ranim kršćanstvom i unatoč porazu koji su njihovi kultovi doživjeli u 05. stoljeću - jednostavno su otišli u ilegalu i formirali neke vrste gnostičkog svetca za vještičje saveze i rozenkrojcerske sekte kroz stoljeća. Čak i redovi druida (koji su uključivali osnivača transcendentalizma Ralpha Walda Emersona kao člana) tvrde kako je Šimun Mag bio jedan od njihovnih duhovnih vođa.

Christian Rosenkreutz i Sibilina pećina

Među raznim rezbarijama, zamijećenima unutar špilje Apeninske sibile, bila je i oznaka godine "1378", koja predstavlja navodni datum rođenja Kristiana Rosenkreuza (mitskog njemačkog okultista, koji je autor utjecajnog teksta "Kemijska svadba" iz 1457. godine, utemeljitelj je rozenkrojcerizma); uz desetke simbola ruža i križeva.

https://www.tarrdaniel.com/documents/Thelemagick/gd/publication/english/Chemical_Wedding.html

Rozenkrojcerski tekstovi su jako simbolični, s kabalističkim hermetičkim značenjima, te daju mističnu privlačnost kako su navodno "spoznatljivi samo unutarnjoj eliti". Iz "Kemijskog vjenčanja" (objavljeno 1586.): rozenkrojcerski tekstovi govore apokrifnu priču o dječaku, rođenom u plemićkoj obitelji u 13. stoljeću. Dječak je imao dvanaest učitelja: sedam adepata svete mudrosti (koju su poučavali sveti Rišiji iz Indije), četiri adepata u mudrosti u četiri kauzalna tijela (fizičko, energetsko, emocionalno, mentalno) i jednog znanstvenika. Kako priča kaže, dječak je bio toliko nadljudski napredan, te je savladao svu mudrost koju su podučavali njegovi učitelji, ujedinjujući istočni i zapadni put, po prvi put ikada (što nije istina, jer budući da su ranijim kršćanskim gnosticima bilo  zabranjeno ovo objaviti od rane Crkve, koja je u 4. stoljeću tvrdila da je to već učinila). Nažalost, budući da je napor koji ga je učinio toliko učenim i nevjerojatnim - iscrpio njegovo tijelo - dječak je odmah umro.

Srećom, ubrzo je dječak ponovno inkarniran u tijelo njemačke bebe, po imenu Christian Rosenkreutz, 1378. godine. On je odrastao i hodočastio u Jeruzalem preko Italije, Cipra, nakon čega je slijedio Damcar (u današnjem Jemenu), zatim Egipat, Fez i natrag u Njemačku preko Španjolske… gdje je stvorio tajno bratstvo pod nazivom Red Ružinog križa (Order of the Rosy Cross).

Red Ružinog križa je koristio razne okultne rituale i bio je snažno usredotočen na "duhovnu alkemiju" - putem rituala inicijacije, koji su sadržavali mješavinu seksualne magije, apolonsko-dionizijske "ravnoteže". Kao i lik Bafometa, ili gnostički ideali kastriranih svećenika kulta Kibele, zadržavali su veliki naglasak na androgeniji i integraciji suprotnosti unutar inicijata.

Koristeći teške vizualizacijske prakse, teorijski kabalizam i praktično čarobnjaštvo, adept bi se našao u stanju i komunicirati s astralnim bićima, i idealno se uzdići na višu razinu, gdje su postajali bestjelesnim duhovima, oslobođeni svijeta dualizma (činili su  iluzije kao što su: pravo/ pogrešno, dobro/zlo, ili čak muško/žensko).

Godine 1452., u općini Montemonaco u blizini planine Sibila, otkriven je pergament koji je otkrio kako su to mjesto posjećivali vitezovi iz Španjolske i Napulja, koji su se bavili alkemijom i koji su tamo posvećivali magične knjige, 'ad lacum Sibylica'. Uz sve više dokaza o okultizmu, koji su izlazili na vidjelo, Papa Pio II je donio odluku da ekskomunicira cijelu općinu Montemonaco,  zbog pomaganja u poganskim ritualima.

Piccolomini, Kuzanski i rat protiv čarobnjaštva

Aenea Sylvius Piccolomini (1405.-1464.), platonski kršćanin, koji je 1458. godine postao papa Pio II., osvrnuo se na neobuzdano vještičarenje u Nursiji, rekavši:

“U Norciji [Nursia], domu svetog Benedikta u gornjim Apeninima, bilo je savršeno gnijezdo vještica i čarobnjaka, i to nije skrivala nikakva tajna. O tome se govori u jednom od najznamenitijih pisama Eneje Silvija, koje pripada njegovom ranijem razdoblju. Piše svom bratu: 'Donositelj ovoga došao je k meni da me pita znam li za Venerino brdo u Italiji, jer su se na takvom mjestu podučavale magijske vještine, a njegov učitelj, Saksonac i veliki astronom, bio je zabrinut da ih naučim. Rekao sam mu da znam za Porto Venere nedaleko od Carrare, na stjenovitoj obali Ligurije, gdje sam proveo tri noći na putu za Basle; Također sam otkrio da postoji planina zvana Eryx, na Siciliji, koja je bila posvećena Veneri, ali nisam znao da li se ovdje uči magija. Ali palo mi je na pamet dok smo pričali, da u Umbriji, u starom Vojvodstvu (Spoleto)? u blizini grada Nursije, postoji pećina ispod strme stijene, u kojoj teče voda. Tamo su, kako se sjećam da sam čuo, vještice (striges), demoni i noćne sjene, a onaj tko ima hrabrosti može vidjeti duhove i razgovarati s njima (spiritus), te naučiti čarobne vještine. Nisam to vidio, niti sam se oko toga trudio, jer ono što se uči s grijehom, bolje je da se uopće ne uči.’” 

Činjenica kako je Piccolomini osudio ovo središte misterijalnih kultova tijekom 15. stoljeća nije nepovezana s njegovom redateljskom ulogom, uz kardinala Nikolu Kuzanskog, pri uspostavljanju teorijskog i praktičnog okvira - zlatne renesanse. Ovo je razdoblje pokrenulo najgušće razdoblje otkrića u znanstvenim, arhitektonskim, medicinskim i političkim domenama - na temelju koncepta kako su sva ljudska bića: 1) stvorena na živu sliku Božju i 2) stoga mogu sudjelovati u razvijanju Božjeg stvaranja.

Prvo od tih načela razvijeno je kao Imago Viva Dei, a drugo je bilo načelo Capax Dei. Zajedno je ova revolucija, pokrenuta radom Pija II. i Kuzanskog, izravno dovela do stvaranja modernih nacionalnih država, pa čak i do osnivanja Republike SAD, 1776. godine. 

Platonovski crkveni reformatori: Aenea Sylvius Piccolomini (aka: Pio II.) i kardinal Nikola Kuzanski

Godine 1484. donesena je papinska bula pod nazivom "The Summis desiderantes", koja je njemačkoj inkviziciji nalagala borbu protiv pošasti okultizma, koja se proširila Europom. Papinska bula je glasila:

“Nedavno je došlo do naših ušiju, ne bez velike boli za nas, da su u nekim dijelovima gornje Njemačke, […] Mainz, Koin, Trier, Salzburg i Bremen, mnoge osobe obaju spolova, ne mareći za vlastito spasenje i napustivši katoličku vjeru, predaju se vragovima muškim i ženskim, i svojim bajanjima, bajalicama i čaranjima, i drugim odvratnim praznovjerjima i nedjela, prijestupe, zločine i nedjela, uništavaju i prouzrokuju nestanak potomstva žena... da pogađaju i muče užasnim bolovima i tjeskobom, unutarnjom i vanjskom, te muškarce, žene... i sprječavaju žene da rađaju […]”

Tako je, otkriće zloglasnog središta čarobnjaštva, nekromantije i sotonizma na planini Sibila, kataliziralo - ne samo izopćenje Montemonaca - već je pokrenulo križarski rat protiv čarobnjaštva, 1484. godine.

Sada, ne smije se pretpostaviti kako se okrutna zlostavljanja i vjerski fanatizam zaista nisu dogodili, tijekom tzv. 'sotonske panike', od 15. do 18. stoljeća... ALI, baš kao i "sotonska panika" iz 1990-ih godina: objektivna procjena dostupnih dokaza pokazuje kako jest zaista neobuzdani sotonizam bio vrlo stvaran fenomen u ovom razdoblju. Mnogi rituali, koje provode oni koji prakticiraju mračne vještine, uključuju: ljudske žrtve, ritualna ubojstva, svete orgije, poganstvo i nekromantiju.

S dominikanskim redovnicima, koji sada čvrsto kontroliraju papinsku inkviziciju diljem Europe, napori da se očiste europski sotonistički kultovi, polako i sigurno su se pretvorili u krvavo bjesnilo praznovjernih histerija i revijalnih suđenja. U engleskim kolonijama Nove Engleske iz 17. stoljeća, republikanske snage povezane s likovima poput: Johna Winthropa, Increasea i Cottona Mathera, su se nastojale oduprijeti vrlo stvarnom širenju vještičjih kovena. No, kao i u ranijem slučaju europske inkvizicije (sve do 1680. godine) - ovi su američki napori ubrzo degradirali u praznovjernu histeriju: deseci žena su proglašene krivima i kažnjene (ponekad i smrtno) zbog nečega, što je malo više od ogovaranja.

Sveti Benedikt i apeninska sibila

Baš kao što je Aenea Sylvius Piccolomini (aka: Papa Pio II.) primijetio u gornjem citatu, planine Sibillini (tj. Apeninske Sibile) su se  nalazile u blizini Nursije i grada Svetog Benedikta, osnivača reda koji nosi njegovo ime. Ovdje se opet javlja još jedna okultna veza.

523. godine, misteriozni rimski patricij, odan svetom Benediktu, po imenu Patrizio Tertullo, darovao mu je otok Capri: s njegovim ogromnim katakombama i hramovima Cybele-Attis. Prvi službeni benediktinski samostan bila je opatija Monte Cassino, izgrađena 529. godine na mjestu svetišta Apolona (solarnog božanstva sličnog Mitri i Luciferu). Poput patricija Tertula, Benedikt i njegova sestra blizanka Skolastika, također su potjecali iz plemenitih rimskih patricijskih obitelji.

https://www.smithsonianmag.com/travel/the-lure-of-capri-1003163/

Tijela svetog Benedikta i njegove sestre blizanke, svete Skolastike (utemeljiteljice reda svetih djevica, zvanih 'redovnice'), otkrivena su zajedno u masivnoj urni koja je: “u početku bila smještena ispod primitivnog oratorija sv. Ivana Krstitelja, izgrađenog iznad poganskog žrtvenika Apolonu u drevnoj akropoli.”

https://www.pilgrim-info.com/montecassino-abbey/

Poput Mitre, Horusa, Marduka i Lucifera....tako je i Apolon rebrendirano solarno božanstvo, koje je bilo dominantno u starom Rimu i Grčkoj:  https://www.worldhistory.org/image/5972/apollo-mithras-meets-antiochus-i/

Natpis (Mithra, isto kao i bog sunca Apolon, transformirano je u ime rimske kulture) Sol Invicto Deo

Poput Ignacija Loyole, koji je 1434. godine utemeljio Družbu Isusovu (poznatu i kao isusovci), tako se i sveti Benedikt (480.-530.) izolirao u 'svetoj špilji' u Nursiji - iznad planine Sibila. Pričešćujući se s duhovima, tijekom svog trogodišnjeg špiljskog bdijenja, Benedikt je prošao kroz svoje mistično iskustvo koje je dovelo do utemeljenja novog reda - benediktinaca. 

Sveti Benedikt u špilji

1098. godine (što se podudara s prvim križarskim ratom i osnivanjem Jeruzalemskog Kraljevstva) - stvoren je novi i stroži benediktinski red, koji se nazvao - cisterciti. Kako je doba križarskih ratova preuzelo i bilo dominantno pitanje europskog kršćanstva, tako su i beskrajni vjerski ratovi postali norma života; cistercitski samostani su rasli.

Bernard od Clairvauxa (1090.-1153.), koji je bio veliki strateg svog vremena, ubrzo je postao vođom ove sekte, te se posvetio organizaciji još jednog križarskog rata - za preuzimanje pune kontrole nad Svetom zemljom, protjerivanje muslimana, pokolj Židova i rekonstrukciji Solomonova hrama.

Bernard de Clairvaux predsjeda križarskim vitezovima (lijevo) i propovijeda drugi križarski rat (desno)

Clairvaux je bio poznat kao ultramontanist: vjerovao je da je Papa sličan neizrecivom polubogu, bez prijekora bilo kakvom razmatranju ispravnog ili pogrešnog. U tom smislu, ultramontanisti vjeruju da papinstvo ima svu moć koju je uživao kult rimskog cara i stoga je imalo mandat kontrolirati duhovna i materijalna carstva, kao 'bogo-čovjek'.

Clairvaux je ubrzo stekao potporu moćne Eleonore Akvitanske (1122.-1204.) i mreže drugih moćnih europskih plemićkih obitelji. Postavio je svog vlastitog cistercitskog učenika za papu (Eugena III.), te je stvorio novi red kršćanskih plaćenika, koji će postati njegov instrument za upravljanje križarskim ratovima (ali i kao kontrolori bankarstva diljem Europe). Ovaj red je bio poznat kao "Red siromašnih vitezova Solomonovog hrama".

1128. godine je Clairvaux napisao Povelju za templare i stvorio pravne argumente koji opravdavaju ideju kako je kršćansko ubijanje nekršćana ulaznica za raj. U Templarskoj povelji, Clairvaux je brzo zanemario Kristov nalog neka "okrene drugi obraz", oprosti i voli svoje neprijatelje, te je napisao:

“Kristov vitez, kažem ja, može udarati s pouzdanjem i umrijeti s još više pouzdanja, jer on služi Kristu kada udara, i služi sebi kada padne. Niti on ne nosi uzalud mač, jer on je Božji službenik, za kaznu zlikovaca i za hvalu dobrih. Ako ubije zlotvora, on nije čovjekobojica, nego, ako mogu tako reći, ubojica zla. On je očito Kristov osvetnik prema zlotvorima i s pravom ga se smatra braniteljem kršćana... Kada usmrti, to je na Kristovu korist, a kada doživi smrt, to je u svoju korist.“

Templari su bili, ne toliko kršćani, koliko poganski red gnostičkih kršćanskih plaćenika, koji su bili posvećeni štovanju androginog božanstva (s kozjom glavom i kopitima) po imenu Bafomet, koje je popularizirao francuski okultist (i doživotni katolik), Eliphas Levi, u kasnijim godinama.

Solomonov hram

Budući da su templari bili posvećeni obnovi Solomonovog hrama, te su okultni rituali koje su prakticirali templari pronašli inkubator u planinama Sibilli u Nursiji, vrijedi reći ponešto o Solomonovom hramu.

Sveto sjedište templara u Jeruzalemu slučajno su bile katakombe ispod Hramskog brda (također zvanog 'Mount Moria'), ondje gdje  je stajao Solomonov hram prije svog uništenja, 70.-te godine.

Godinama su templari iskopavali ovo sveto mjesto, s namjerom da ga ponovno izgrade u sklopu eshatološkog rituala, i u skladu s kabalističkim razmjerima. Templarska iskapanja omogućena su kršćanskim preuzimanjem lokacije Kupole na stijeni, 1099. godine, koja je pretvorena u kršćansku crkvu nazvanu "Templum Domini". U isto vrijeme džamija Al Aqsa je pretvorena u templarsku konjušnicu.

Templarima je u njihovim iskapanjima pomagao sufijski red mistika iz Luksora u Egiptu, koji je tvrdio kako posjeduje drevno znanje o inicijacijskim praksama drevnih egipatskih inicijacijskih obreda Melchizedekovih svećenika, i oni su slavno govorili templarima: "Vi možda imate križ, ali mi imamo značenje križa”. 

Bio je to, zapravo, još jedan red sufija koji je usmjerio izgradnju Kupole na stijeni na specifičnoj lokaciji Solomonovog hrama, tijekom rane dinastije Umayyid, stvarajući zajamčenu osnovu za vjerske ratove tijekom mnogih stoljeća.

Kupolu (koju su muslimani nazvali 'Svetinja nad svetinjama') je sagradio kalif Abd al-Malik, između 685.-691. godine, kao osmerokutnu strukturu na vrhu velikog kamena temeljca, za koji se tvrdi kako je mjesto žrtvovanja pobačenog djeteta Ismaila (nazvanog 'Izak' u judeo-kršćanskoj teologiji) od Abrahama.

Zanimljiva rupa postoji unutar ove velike stijene, koja se spušta u malu špilju.

Špilja ispod Velike stijene na planini Moriah, poznata i kao Zdenac duša (ilustracija iz 'Slikovita Palestina, Sinaj i Egipat', Charlesa Williama Wilsona, 1883.)

Ovu malu špilju su i muslimani i templari nazivali "Zdenac duša"; također su promovirali priču kako su u njoj smještene duše mrtvih, koje su čekale Sudnji dan. U tom smislu, imala je sličnu ulogu kao špilja apeninske Sibile u Nursiji, ili pećina kumejske Sibile u Napulju, koje su služile kao ulazne točke u zemlju mrtvih.

Unutar goleme mreže tunela i špilja ispod Brda hrama, jedna posebna odaja koju su nazivali 'Zedekijina špilja', smještena blizu planine Moriah, je poslužila kao mjesto za prvu modernu masonsku ceremoniju u Jeruzalemu, koju su nadgledali: Sir Charles Warren (Veliki majstor lože Quatuor Coronati) i velemajstor iz Kentuckyja, Robert Morras. Ceremonija je održana 1868. godine. Zgodno je napomenuti kako su Warren i Morras izmislili novu ceremoniju tzv. Kraljevskog luka, koja uključuje hermetički ritual,  temeljen na tajanstvenom šifriranom rukopisu.

Sir Charles Warren (veliki meštar lože Quatuor Coronati) i velemajstor Kentuckyja Robert Morras

Osim toga, ispod Zdenca duša se nalazi još jedna mala špilja, koju je okultistički orijentalist iz 19. stoljeća, Sir Richard Francis Burton, istražio. On je tvrdio kako ju je iskopao u tajnosti, nakon što je otkrio mrežu tunela, za koje je pretpostavljao kako su služili za transport krvnih žrtava, kod masovnih žrtvovanja ranog poganskih razdoblja. Burton je pretpostavio kako je ova mreža tunela prenosila krv žrtava u tlo područja koja okružuje Hram (dajući iznenađujuće doslovno značenje pojmu kultovi 'krvi i tla').

1870. godine, Charles Warrend je također proučavao ove tunele i došao do gotovo istovjetnog zaključka.

Do današnjeg dana, podzemna špilja i povezani tuneli (o kojima su javno govorili Burton i Warren) - nisu službeno iskopani. Time njihovo svjedočanstvo nije potkrijepljeno, iako su mnogi kultisti Brda hrama uvjereni kako se Kovčeg saveza (u kojem se nalaze ploče koje sadrže deset zapovijedi) također nalazi sakriven negdje unutar ovih špilja.

Dodatno je zanimljivo da su iskapanja lokacije Salomonova hrama, koja je ozbiljno započela loža Quautro Coronati Sir Charlesa Warrena, i za kojeg slobodnozidarski znanstvenici pretpostavljaju kako su izgrađeni slijedeći geometrijske proporcije Vesica Pisces. (Napomena: ritualna ubojstva Jacka Trbosjeka su slijedila isti geometrijski obrazac).

Čišćenje templara

'Siromašni vitezovi Salomonovog hrama' nisu dugo ostali siromašnima i ubrzo su kontrolirali većinu banaka po cijeloj Europi. Također, imali su ogromnu kontrolu nad upravom Kraljevstva Jeruzalema i to sve dok nisu službeno ukinuti 1314. godine - nakon što su priznali štovanje Bafometa.

U knjizi Eliphasa Levija iz 1856. godine, "Dogma i ritual", ovaj moderni rozenkrojcer piše o nadnaravnim moćima kojima su raspolagali drevni misterijski kultisti, kabalisti i templari: “Gnostici su to predstavljali kao vatreno tijelo Duha Svetoga, i to je bio predmet klanjanju u tajnim obredima subote ili hrama, pod hijeroglifskim likom Bafometa, ili androginog jarca Mendesa.”

https://archive.org/details/transcendentalma00leviuoft

Prikaz Bafometa, francuskog okultista i rozenkrojcera Eliphasa Levija, koji prikazuje androginog demona s krilima, kozjom glavom tetoviranom pentagramom, kopitima, zmijskim torzom, erekcijom i desnom rukom usmjerenom prema pomrčini Sunca, a lijevom rukom prema pomrčini Mjeseca.

Do 1318. godine su većina najbitnijih vođa templara spaljeni su na lomači; imovina reda je zaplijenjena i preraspodijeljena prema  suparničkom gnostičkom redu, nazvanom 'Vitezovi Hospitalci' (aka: 'Vitezovi Svetog Ivana Jeruzalemskog'). Preživjeli članovi templarske skupine su otišli u ilegalu i ponovno su se pojavili u novim oblicima tijekom sljedećih stoljeća.

Jacques de Molay, i drugi vodeći templari, spaljeni su na lomači 1318. godine

Zanimljivo je kako su 'Vitezovi svetog Ivana Jeruzalemskog' (red koji je također osnovan od strane benediktinskog svećenika 1098. godine, isto zato da bi sudjelovali u križarskim ratovima) izveli svoje ime i ideologiju na temelju gnostičkog teksta, naslova: "Tajna knjiga Ivanova", koju su napisali sljedbenici Šimuna Čarobnjaka u 2. stoljeću poslije Krista.

http://www.gnosis.org/naghamm/apocjn-davies.html

U svom 'Kabalističkom podrijetlu kršćanstva', Eliphas Levi je 1855. godine, opisao 'čista' okultna tajna učenja Isusa koja je dao Ivanu, i za koja je vjerovao kako čine osnovu gnostičkog reda, kao i konačno jedino autentično kršćanstvo koje je sam Levi želio vidjeti na zemlji. Levi je napisao: “Kršćani Svetoga Ivana su se sakrili i usvojili niz znakova preuzetih iz Kabale, kako bi prepoznali jedni druge. Tako su započele okultne inicijacije koje su privukle cijeli Red Hrama svjetlu, otkrivajući mu njegovo pravo odredište.”

Dijagram eonologije Šimuna Čarobnjaka: Um — Misao Nebo — Zemlja Glas — Ime Sunce — Mjesec Razlog — Želja Zrak — Voda;  koji sadrži kabalistički simbolizam i prenosi ga gnostička Tajna Ivanova knjiga (aka: Apokrifon), koju su proučavali templari i hospitalci. 

Poput ranijeg ukidanja kultova Mitre, Izide ili Kibele (tijekom 4. stoljeća), templari zapravo nisu nestali, već su se ponovno pojavili u raznim drugim oblicima kroz stoljeća. Prema Domenicu Aringoliju i Gilbertu Pambianchiju sa Sveučilišta Camarino, mnogi templari, alkemičari, spiritualisti, katari, patareni, i ostali, koji su preživjeli slamanje Crkve u 14. stoljeću, su "pronašli utočište u zemlji Sibille".

Apeninski Kolos

Sada se mora ponešto natuknuti o Apeninskom Kolosu, koji se nalazi sedam milja sjeverno od Firence u Italiji.

Sagradio ga je umjetnik Giovani Bologna, prema narudžbi Francesca di Medicija i njegove venecijanske ljubavnice Biance Capello,  1580. godine. Ovaj kip, visok 35 stopa, stoljećima je služio kao središte okultnih rituala i razvrata.

Kolos je dizajniran kao da prenesi krute krhotine apeninskih planina, prikazuje jednu ruku divovskog čovjeka koji drži zmaja koji lebdi iznad jednog od dva ulaza u pećine, tunele i podzemnu rijeku: