Jutro čarobnjaka

DIO I.

Otvorena zavjera

III. Opet fantastični realizam—Prošle tehnike—Daljnje razmatranje o nužnosti tajnosti — Putujemo kroz vrijeme — Kontinuitet duha — Opet inženjer i mađioničar — Prošlost i budućnost—Sadašnjost zaostaje u oba smjera—Zlato iz starih knjiga — Nova vizija drevnog svijeta

Nismo niti materijalisti, niti spiritualisti: ove razlike više nemaju nikakvo značenje za nas. Vrlo jednostavno, tražimo stvarnost dok je izbjegavamo, što je uvjetovani refleks modernog čovjeka (po našem mišljenju zaostalog), koji se okreće čim ova stvarnost poprimi fantastičan izgled. Ponovo smo se pretvorili u barbare kako bismo pobijedili upravo taj refleks, kao što su to činili slikari da bi otkinuli paravan podignutih konvencija između njihove vizije i stvari kakve jesu. Kao i oni, opredijelili smo se
za metode koje se ponekad mogu činiti elementarnim, barbarskim, čak djetinjastim. Zauzimamo stav vis-a-vis elemenata i metoda znanja, poput onog Cezannea ispred njegove jabuke, ili van Gogha u njegovom polju kukuruza. Odbijamo isključiti bilo kakve činjenice ili aspekte stvarnosti na temelju toga što nisu "ugledne", ili prelaze utvrđene granice trenutnih teorija.
Gauguin nije oklijevao naslikati riđeg konja, niti Manet uvesti gole žene među goste u Dejeuner sur I'herbe (Doručak
na travi); niti Max Ernst, Picabia i Dali ne isključuju iz svojih platna likove koji su iznikli iz snova, i svijeta koji živi u potopljenim
dubinama našeg uma. Naša će metoda naići na podsmijeh, revolt, i sarkazam: neće nam portreti biti obješeni u Akademiji. Što je sada prihvaćeno od slikara, pjesnika, kinematografa i dekoratera, još nije prihvatljivo u našoj domeni. Znanost, psihologija i sociologija opterećene su tabuima. Ideje o svetosti se ne riješavaju, nego se vraćaju kroz vrijeme, pod raznim maskama. Ali, budimo iskreni, znanost nije sveta krava: sasvim je dobro što se može pogurati neka očisti cestu.

Rekapitulirajmo sada. U ovom dijelu našeg rada pod naslovom Savršena Budućnost, naše je rezoniranje bilo ovako:
Može biti da je ono što nazivamo ezoterijom, kamen temeljac tajnih društava i religija, ostatak - vrlo je teško razumjeti i nositi se s ovim - vrlo drevne grane znanja, tehničke prirode, koji se odnosi i na um i na materiju. Ova ideja će se kasnije proširiti.

Takozvane "tajne" možda nisu bajke, legende ili igre, već precizni tehnički sustavi—ključevi za otvaranje i otkrivanje sadržanih sila u čovjeku i u stvarima. 

Znanost nije tehnika. Suprotno onome što bi se moglo pretpostaviti, tehnika u mnogim slučajevima ne dolazi nakon znanosti, već joj prethodi. Tehnika znači raditi. Znanost pokazuje kako se ništa ne može učiniti.

Tada se barijere nemogućnosti počinju rušiti. Mi se ne pretvaramo, naravno, kako je znanost beskorisna. Čitatelj će vidjeti koliko visoko cijenimo vrijednost znanosti, i s kakvim čuđenjem i divljenjem promatramo kako prolazi transformacija. Mi jednostavno vjerujemo kako je u dalekoj prošlosti, tehnika možda i prethodila ovome. 

Moguće je da su tehnike, koje su se davno koristile, obdarile ljude moćima koje su previše strašne da bi se otkrile.

Mogu postojati dva razloga za tajnost:
1. Oprez. – "Tko zna, taj drži jezik za zubima". Čuvajte se, ako ključevi padnu u zle ruke.
2. Činjenica da posjedovanje i sposobnost rukovanja tehnikama i vještinama ove vrste zahtijevaju stupanj intelektualne oštroumnosti iznad običnih, te vježbanje inteligencije i vladanja jezikom na drugom planu, tako da ne može biti komunikacije
na običnoj ljudskoj razini. Tako tajnovitost proizlazi iz prirode stvari koja se drži u tajnosti i nije nužno nametnuta od strane onih koji znaju. 
Slično stanje stvari postoji i u našem modernom svijetu. Brz razvoj tehnika u svijetu znanosti čini tajnovitost ne samo poželjnom, nego i bitnom. Velike opasnosti zahtijevaju veliku diskreciju. Kako znanje napreduje, to je više okruženo tajnom. Znanstvenici i tehničari formiraju se u cehove. Jezik znanja i moći postaje nerazumljiv za vanjski svijet. Fizikalno-matematička istraživanja pretpostavljaju drugu vrstu mentalnog sklopa. Na najvišoj razini, oni koji, prema Einsteinovom izrazu, imaju "moć donositi dalekosežne odluke o dobru i zlu", čine pravu "kriptokraciju" (ili tajnu autokraciju).

Vizija koju imamo o znanju koje su posjedovali stari duguje ničemu osim "spiritualističkih" teorija. Naš način gledanja na sadašnjost i neposrednu budućnost dopušta mogućnost magije u sferama gdje se pretpostavlja da za sve postoji racionalističko objašnjenje. Sve što tražimo jest rasvjeta one vrste koja bi nam omogućila da vidimo cijelu ljudsku avanturu u kontekstu vječnosti, a mi smo spremni za korištenje bilo kojeg sredstva koje će nam pomoći da postignemo ovaj cilj.

Uglavnom, u ovom dijelu knjige, kao i drugdje, naša tema je slijedeća:

Čovjek, bez sumnje, ima mogućnost uspostaviti svoj odnos s Svemirom u cjelini. Sjetiti ćete se paradoksa u Langevinovoj
priči o putniku do zvijezda. Andromeda je tri milijuna svjetlosnih godina od zemlje. Ali, putnik koji se kreće brzinom bliskom brzini svjetlosti, bio bi samo nekoliko godina stariji po dolasku. Prema unitarnoj teoriji Jeana Charona, npr. nije nezamislivo da tijekom putovanja natrag na Zemlju, također ne bi ostario. Tako bi čovjek, čini se, bio u dodiru s cjelokupnom kreacijom, prostorom i vremenom u stvarnosti, a ne onakvima kakvima se čine. S druge strane, fizikalno-matematička istraživanja, u fazi gdje ih je Einstein ostavio, pokušaj je od strane ljudske inteligencije da otkrije zakon koji upravlja tijelom svih sila koje prožimaju svemir (gravitacija, elektromagnetizam, svjetlost, i nuklearna energija).
Pokušaj, to jest, postizanje jedinstvene vizije, nastojanje uma neka postigne točku u kojoj će stvari postati prividan kontinuitet. I zašto bi um osjećao tu želju, osim ako nije predosjećao da ovakva točka postoji i da je sposoban doseći ovu poziciju? “Ne bi me tražio da me već nisi pronašao."
Na drugom planu, ali u istom redoslijedu ideja, ono što tražimo jest globalni pogled koji otkriva kontinuitet sveg napretka postignutog u sferi ljudske inteligencije i ljudskog znanja. Ovo objašnjava zašto ćemo prelaziti u brzom slijedu od magije do napretka u tehnici, od rozenkrojcera do Princetona, od civilizacije Maja do slijedeće mutacije čovjeka, od Salomonovog pečata do periodnog sustava elemenata, od civilizacija koje su nestale do drugih i dalje nerođenih, od Fulcanellija do Oppenheimera, od čarobnjaštva do elektronike, td.. . . Putovati ćemo tako brzo da će prostor i vrijeme prsnuti iz njihovih ljuštura i mi ćemo uhvatiti tračak trajnog kontinuiteta.
Postoji putovanje iz snova i stvarno putovanje. Izabrali smo stvarnost. To je unutarnji osjećaj da ova knjiga nije fikcija. Izgradili smo aparate—u obliku dokazivih korespondencija, valjanih usporedbi i neospornih analogija. Aparati koji rade, rakete koje pale. I tamo su onda bila vremena kada nam se činilo da su nam umovi dosegli točku s koje je moguće sagledati cjelokupno ljudsko nastojanje. Civilizacije i visoki vrhovi ljudskog znanja i organizacije su poput stijena u oceanu. Možemo ih samo nakratko vidjeti kako ih voda udara; sve što vidimo je val kako se lomi i leteći sprej. Ali, ono što tražimo jest mjesto s kojeg će biti moguće
promatrati cijeli golemi ocean, u njegovom mirnom i moćnom kontinuitetu, i skladnom jedinstvu.

Sada se moramo vratiti našim razmišljanjima o tehnikama, znanosti i magiji. To će pomoći razjasniti naše ideje o tajnim društvima (ili bolje rečeno "otvorenim zavjerama") i pripremiti put za buduće studije, one o alkemiji i o nestalim civilizacijama.
Kada mladi inženjer krene u industriju, brzo razlikuje dva odvojena svijeta. S jedne strane, laboratorij, sa svojim dobro definiranim zakonitostima i pokusima, koji se mogu ponavljati, i ta slika predstavlja shvatljiv svijet. S druge strane, postoji
"pravi" Svemir, u kojem isti zakoni ne vrijede uvijek, a događaji ne mogu uvijek biti predviđeni, ili se događaju nemoguće stvari. Ako je snažnog duha, reakcija našeg inženjera je bijes i strast, zajedno sa željom "srediti ovu stvar." Oni koji zauzmu ovakav stav obično imaju tragične živote.
Sjetite se Edisona, Tesle, Armstronga. Njih tjeraju demoni. Werner von Braun isprobava svoje rakete bacajući ih na London i masakrirajući tisuće ljudi, samo da bi ga Gestapo na kraju uhitio jer je objavio: “Uostalom, uopće me nije briga što će Njemačka dobiti rat; ono što želim jest osvojiti Mjesec!"

Rečeno je kako je prava tragedija današnjice politika. No, to zastarjeli pogled. Prava tragedija je laboratorij. Ovim "mađioničarima" dugujemo tehnički napredak. Tehnika, po našem mišljenju, nema ništa vezano uz praktičnu primjenu znanosti. Naprotiv, kreće se protiv znanosti. Ugledni matematičar i astronom, Simon Newcomb je pokazao kako stroj teži od zraka nikada ne bi mogao letjeti. Dva čovjeka iz radionice za popravak bicikala dokazala su kako je on bio u krivu. Rutherford
i Millikan su pokazali kako nikada neće biti moguće iskoristiti rezerve energije u jezgri atoma. Odgovor je bila bomba u Hirošimi. Znanost uči kako se masa homogenog zraka ne može podijeliti na topli i hladni zrak. Hilschf je pokazao što je je sve potrebno za 
protjerati ovu masu zraka kroz posebno konstruiranu cijev.
Znanost podiže barijere nemogućnosti. Inženjer, kao mađioničar pod pogledom kartuzijanskog istraživača, prolazi kroz ove barijere, pomoću onoga što fizičari nazivaju "učinak tunela". On je iscrtan čarobnom privlačnošću. Želi vidjeti iza zida — otići na Mars, uhvatiti grmljavinu, proizvesti zlato. On ne traži ni dobit, niti slavu; njegov cilj je uhvatiti svemir i razotkriti njegove misterije. U jungovskom smislu, on je arhetip. Zbog čuda koja pokušava izvesti, fatalnost koja se nad njim nadvija i mučni kraj koji ga tako često čeka: on je sin junaka saga i grčke tragedije.

Poput mađioničara, on njeguje tajnovitost i pokorava se tom zakonu sličnosti, koju je Frazer otkrio u svom proučavanju magije u Zlatnoj grani. Na prvu, izum je imitacija prirodnih pojava. Stroj za letenje podsjeća na pticu, automat je poput čovjeka. A ipak sličnost s predmetima, stvorenjem ili fenomenom, čije moći pokušava uhvatiti je gotovo uvijek beskoristan, pa čak i štetan za uspješan završetak izumiteljskog aparata. Ipak, opet, kao i mađioničar, izumitelj pronalazi u sličnosti osjećaj moći i zadovoljstva, koji djeluje kao poticaj.
Moguće je, u mnogim slučajevima, ponovno pratiti prijelaz iz magije u imitaciju znanstvene tehnologije. Evo primjera:
Drevna metoda kaljenja čelika, prakticirana na Bliskom istoku, bila je u tome da se zarije užarenu oštricu u tijelo zatvorenika. Ovo je tipičan čin magije: cilj je prenijeti protivnikove ratničke kvalitete u mač. Ovu praksu poznavali su križari na Zapadu, koji su
primijetili kako je čelik iz Damaska ​​zapravo tvrđi od europskog čelika. Kao pokus, čelik je umočen u vodu u kojoj je bila uronjena  životinjska koža. Dobiven je isti rezultat. U devetnaestom stoljeću je otkriveno kako je ovo rezultat prisutnosti organskog dušika. U XX. stoljeću, kada je problem ukapljenog plina riješen, metoda je usavršena uranjanjem čelika u tekućinu
dušika na niskoj temperaturi. U ovom je obliku nitracije razvijena i naša tehnologija.
Još jedna veza između magije i tehnologije može se pronaći u "čaroliji", koje su stari alkemičari izgovarali, zaručeni za svoj rad. Ovo je najvjerojatnije bila metoda mjerenja vremena u mraku laboratorija. Fotografi često recitiraju različite bajalice dok  razvijaju svoj film, a čuli smo kako jedan od njih recitira i tijekom stvaranja cijelog filma (dok je bio izložen x-zrakama). 
Konačno, postoji još jedna veza, još bliža i upečatljivija, između magije i tehnologije, a to je način na koji izumi imaju tendenciju da se pojavljuju istovremeno. Većina zemalja vodi evidenciju o danu, pa čak i satu, kada je patent prijavljen; često se primijeti kao da izumitelji rade daleko jedan od drugog, koji put niti ne znaju za međusobno postojanje, ali podnose zahtjev za isti patent u  potpuno isto vrijeme.
Taj se fenomen teško može objasniti nejasnom idejom kako "izumi plivaju po zraku", ili se "izumi pojave čim se pojavi potreba za njima." Ako je ovo primjer ekstrasenzorne percepcije, nevidljive komunikacije između umova koji se bave istim istraživanjem, onda ovaj fenomen zahtijeva ozbiljnu statističku studiju. Takav bi upit možda pomogao pojasniti još jednu činjenicu: kako je moguće da se identične magijske tehnike pronalaze u većini drevnih civilizacija u mnogim različitim dijelovima svijeta, gotovo u istom razdoblju. 

Živimo pod dojmom kako su tehnički izumi specifična i privremena pojava. To je zato što se nikada zaista ne potrudimo pregledati stare dokumente. Ne postoji niti jedno centralno znanstveno istraživanje koje radi na prošlosti. Stare knjige čitaju, ako uopće i čitaju samo vrlo malo znanstvenika, čiji su interesi uglavnom književni ili povijesni. Zbog toga niti ne obraćaju dovoljno pažnje na pitanja bilo znanstvene ili tehničke prirode. Je li ta nezainteresiranost za prošlost posljedica činjenice da smo
previše zauzeti pripremama za budućnost? Nisam tako siguran, jer su npr. francuski intelektualci sputani standardima devetnaestog stoljeća. Avangardne pisce ne zanima znanost i pozornost je općenito još uvijek usmjerena na sociologiju koja pripada eri parnog stroja i revolucionarnom humanizmu, koji su zastarjeli baš kao i puška. Opseg u kojoj Francuska još uvijek živi, kao da su u 1880-im godinama, je nevjerojatna. Zar njihova industrija nema zeleno svjetlo?
1955. godine je u Ženevi održana prva svjetska atomska konferencija. Rene Alleau je bio odgovoran za distribuciju dokumenata diljem Francuske, onih dokumenata koji se odnose na miroljubivu upotrebu atomske energije.

Šesnaest svezaka koji sadrže dobivene eksperimentalne rezultate, od strane znanstvenika iz svih zemalja, bile su najvažnije publikacije u povijesti znanosti i tehnologije. Pet tisuća industrija, s potencijalni dugoročnim ili kratkoročnim interesima za nuklearnu energiju primio je pisma kojim se najavila ovu publikaciju. Odgovorilo je samo dvadeset pet tvrtki.
Nema sumnje kako će trebati pričekati do mlađih generacija, koji bi stigli do odgovornih pozicija, prije nego što Francuska oporavi svoju budnost i fleksibilnost. Ova je knjiga napisana za te generacije. Trebala bi zanimati i one koje stvarno zanima budućnost u prošlosti, i koji su spremni krenuti u potragu u oba smjera, unatrag kao i prema naprijed. 

Ne znamo ništa, ili gotovo ništa, o prošlosti. Postoje nepoznata blaga koja još spavaju u knjižnicama. Mi, koji se pretvaramo da "volimo čovječanstvo", više volimo razmišljati o napretku znanja, kao da nije posljedicom i vezano sa stotinama tisuća godina neznanja, protiv kojeg će se suprotstaviti nekoliko stoljeća mudrosti. Ideja da je odjednom došlo "stoljeće prosvjetljenja" — ideja koja je prihvaćena s najvećom naivnošću, uznemiruje — imala je za posljedicu za bacanje u tamu svih ostalih razdoblja u našoj povijesti. Kada bi se stare knjige mogle proučavati kroz svježe oči, sve bi se promijenilo. Trebali bi biti zadivljeni bogatstvom koje sadrže. A ipak se moramo podsjetiti, kao Newtonovi suvremenici, gdje je Francis Atterbury primijetio kako je "više starih knjiga izgubljeno nego što je sačuvano."

Cilj je bio provesti studiju ove vrste, kroz nove oči našeg prijatelja Renea Alleaua, koji je i povjesničar i tehničar. On je opisao metodu i dobio neke rezultate. Do danas se čini kako ga ni na koji način nisu potaknuli neka završi ovaj zadatak, koji je više nego što bi se samo jedan čovjek mogao nositi s tim. U prosincu 1955. godine, na moj je zahtjev održao predavanje na skupu automobilskih inženjera, pod predsjedanjem Jean-Henrija Laboiirdettea. Njegova je srž bila kako slijedi:

"Što je ostalo od tisuća rukopisa iz knjižnice u Aleksandriji koju je osnovao Ptolomej Soter, i svih onih starih znanstvenih dokumenata, koji se nikada ne mogu zamijeniti? Gdje je pepeo od 200 000 svezaka knjižnice iz Pergama? Što je preostalo od
Pizistratove zbirke u Ateni, ili knjižnice Hrama sv. Jeruzalema, ili onoga u Phtahovom svetištu u Memfisu? Koja su blaga bila sadržana u tisućama knjiga, koje je 213. godine prije Krista spalio car Chou-Hoang-Ti, iz čisto političkih razloga? Kao rezultat svega ovoga, današnji položaj u odnosu na sve te drevne knjige, jest kao da gledamo ogroman hram od kojeg postoji samo još nekoliko kamenova. Ali, ako ispitamo pažljivo ove preostale fragmente i natpise, otkriti ćemo da sadrže istine koje su previše duboke da bi ih pripisali samo intuiciji starih....
Na prvom mjestu, i suprotno općeprihvaćenom narativu, metode racionalizma nije izmislio Descartes. Pogledajte njegove tekstove: 'Onaj tko traži istinu', napisao je Descartes, 'mora, koliko god je to moguće, sumnjati u sve.' Ova je izreka dobro poznata, i zvuči vrlo novo. Ako pak pogledamo drugu knjigu Aristotelove Metafizike, onda pronađemo ovo: 'Onaj tko želi steći znanje, mora prvo poznavati sumnju, jer intelektualna sumnja pomaže utvrditi istinu.' Štoviše, ovdje je jasno kako je Descartes posudio, ne samo ovo upečatljivo opažanje od Aristotel, nego gotovo i sva poznata pravila za intelektualno vodstvo, koja su 
temeljem eksperimentalne metode. To u svakom slučaju dokazuje da je Descartes čitao Aristotela, što je nešto što mnogi naši suvremeni Kartuzijanci nikada nisu. Potonji bi također mogli biti svjesni da je netko napisao: 'Ako pogriješim, zaključujem da postojim; za onoga koji radi ne postoji da ne može pogriješiti, tako da je činjenica kada pogriješim, ujedno i dokaz da postojim.' Nažalost, to nije rekao Descartes, nego svetog Augustin....
Što se tiče skepticizma, koji bi svaki promatrač trebao osjećati, tu je nemoguće ići dalje od Demokrita, koji je odbio priznati valjanost bilo kakvog eksperimenta kojem on osobno nije bio nazočan, i dalje: na čije rezultate nije stavio svoj osobni pečat kao jamstvo za njihovu autentičnost. Čini mi se kako je to jako daleko od naivnosti, što se Drevnima često predbacuje. Naravno, reći ćete, antički filozofi imali su genija za čisto znanje i erudiciju, ali, nakon svega, što su oni zapravo znali o znanosti?...

Suprotno, opet, onome što kažu moderni udžbenici, nisu Demokrit ili Leukip ili Epikur, oni koji su prvi pokrenuli i formulirali
atomske teorije. Sekst Empirik nas obavještava kako je sam Demokrit naučio iz tradicije, posebno od Moscha Feničanina
koji je, čini se (važna stvar koju treba primijetiti) izjavio kako je atom djeljiv....
Uočava se, dakle, kako je ranija teorija bila točnija od pogleda Demokrita i grčkih atomista što se tiče nedjeljivosti atoma. U ovom konkretnom slučaju, čini se jasnim kako je ovo bio slučaj zabune, koja je nastala zbog pogrešnog tumačenja teorija vrlo drevnog podrijetla, a ne novih i originalnih otkrića....

Opet, u sferi kozmologije, nevjerojatno je to priznati, iako u to doba nije bilo teleskopa, često se događalo kako su najstarija astronomska promatranja bila i najtočnija. Npr. o Mliječnom putu mislili su Thales i Anaksimena, kako se sastoji od zvijezda, od kojih je svaka sadržavala svijet, sunce i planete, ti su svjetovi smješteni u beskraju prostora. Jasno je kako je Lukrecije bio upoznat s teorijom jednakih brzina tijela koja padaju u vakuumu, te beskonačnog prostora ispunjenog beskrajom svjetova. Pitagora, prije Newtona, je formulirao zakon sile privlačenja, koja varira obrnuto kao kvadrat udaljenosti između objekata. Plutarh, u pokušaju da objasni gravitaciju, pripisao je ovo recipročnoj privlačnosti između svih tijela, čime se objašnjava činjenica da je Zemlja uzrokom da sva zemaljska tijela gravitiraju prema njoj, baš kao što se privlače Sunce i Mjesec. Njihovo središte je sve što se na njih odnosi i svojom snagom privlačnosti zadržava svako tijelo u njegovoj posebnoj sferi....
Galileo i Newton su otvoreno priznali svoj dug prema drevnoj znanosti. Kopernik je, također, u predgovoru svojih djela upućenih papi Pavlu III., izričito izjavio kako mu je čitanje antičkih autora dalo ideju o kretanju Zemlje. Štoviše, prijem ovih
posudbi ni na koji način ne umanjuje slavu Kopernika, Newtona, ili Galilea, koji su svi pripadali toj vrsti superiornih bića, 
čija nezainteresiranost i velikodušnost nemaju ništa zajedničko s modernom autorskom samodostatnosti i kultom originalnosti pod svaku cijenu. A ponizniji i dublje istinski stav prikazan je u priči modistice Marie Antoinette, koja je uzviknula dok je vješto ponovo oblikovala prastari šešir: 'Nema ništa novoga, osim onoga što je zaboravljeno.'......

Povijest izuma, kao i povijest znanosti, dovoljan je dokaz  istinitosti ove bistre opaske. 'Sudbina većine otkrića', napisao je
Fournier, 'određena je tim "prolaznim trenutkom", za koju su Drevni mislili kako je nedostupna poput božice, nakon što joj je bilo dopušteno pobjeći. Osim ukoliko ideja koju pokreće tok misli, ili riječ koja vodi do rješenja problema, ili su značajne činjenice uhvaćene U trenutku - izum je možda zauvijek izgubljen ili, u svakom slučaju, odgođen za nekoliko generacija. Jedini način da se osigura njegov trijumfalni povratak jest šansa da nova ideja spasi staru od zaborava, ili je sretan plagijat ovjekovječen od strane izumitelja iz druge ruke; gdje su izumi u pitanju, jao prvome, a slava i dobit onome koji dolazi poslije.' Razmišljanja poput ovih opravdavaju naslov mog predavanja.....
Jer, po mom mišljenju, trebalo bi biti moguće, u velikoj mjeri, zamijeniti slučajnost determinizmom i opasnosti sporadičnih razdoblja izuma jamstvima (koje nudi golemi sustav povijesne dokumentacije) izraženih na temelju pažljivo kontroliranih eksperimenata. S tim ciljem, predlažem uspostaviti organizaciju; ne u svrhu utvrđivanja prioriteta patenata (koji su, u svakom slučaju, prestali stizati još u osamnaestom stoljeću), nego pružiti tehnološku uslugu, koja će jednostavno proučavati drevne procese, te ih nastojati (po mogućnosti) prilagoditi zahtjevima suvremene industrije. Da je prije postojala takva organizacija, možda bi im npr. skrenuo pozornost na malu knjigu, na koju se nije obratila pretjerana pozornost i koja je objavljena 1618. godine, pod naslovom 'Histoire naturelle de la fontaine qui brule pres de Grenoble' (Istinita priča o gorućoj fontani u blizini Grenoblea). Autor je bio liječnik iz Tournona po imenu Jean Tardin. Da je onda imao nekoga tko bi se potrudio proučiti ovaj dokument, plin se mogao koristiti za rasvjetu još početkom sedamnaestog stoljeća. I ne samo da je Jean Tardin proučavao prirodni plinometar u fontani; reproducirao je u svom laboratoriju ovaj isti fenomen koji je opazio u prirodi. On je stavio
ugljen u zapečaćenu cijev, podvrgao je visokoj temperaturi i proizveo na taj način plamen čije je podrijetlo i tražio. Jasno je objasnio kako je osnova ove vatre bio bitumen, koji se mogao razgraditi na plin koji bi ispuštao 'zapaljivi izdisaj'. Kako se pokazalo, to je potvrdio tek je negdje oko 1797. godine francuz Lebon, prije toga englez Winsor, koji je i patentirao svoju 'termo-lampu'. I tako, zbog neuspjeh kod ponovnog ispitivanja drevnih dokumenata, otkriće koje je moglo imati znatne industrijske i komercijalne reperkusije je zaboravljeno i, stoga, za sve praktične svrhe - izgubljeno....
Na isti način, gotovo 100 godina prije prvih optičkih signala, Claude Chappe je 1793. godine otkrio pismo Fenelona tajniku Jeana
Sobieskog, poljskoga kralja, od 26. studenoga 1695. godine. U pismu spominje nedavno izvedene eksperimente, ne samo u optičkoj telegrafiji, nego i u telefoniranju putem razglasa....
1636. godine je nepoznati autor, Schwenter, u svojim 'Delassements physiomathematiques' već istraživao princip električnog telegrafa i mogućnost da 'dvije osobe mogu komunicirati jedan s drugim pomoću magnetne igle.' Sada, Oerstedovi eksperimenti u ovom polju datiraju čak iz 1819. godine. Ovdje je opet došlo do propusta, gotovo dva stoljeća, tijekom kojih je izvorno otkriće bilo zaboravljeno.....
Dopustite mi da se ukratko prisjetim nekoliko malo poznatih izuma: ronilačko zvono je opisano je u rukopisu 'Aleksandrove Romance' u Kraljevskoj Tiskari u Berlinu; datum, 1320. godine. Rukopis njemačke pjesme "Salman und Morolf", koja je napisana davne 1190. godine (knjižnica u Stuttgartu) sadrži crtež podvodnog plovila; prema natpisu, brod je bio izrađen od kože i plovan  po olujnom vremenu. Kada se jedan dan našao okružen neprijateljskim galijama i bio u opasnosti da bude zarobljen, izumitelj je potopio svoju posudu i živio četrnaest dana na dnu mora, dišući kroz cijev koja je plutala po površini. U djelu koje je napisao  Ludwig von Hartenstein, oko 1510. godine, postoji crtež ronilačke opreme: dva otvora za oči prekrivena staklom, i na vrhu je dugačka cijev sa slavinom, koja omogućuje usis izvana. Desno i lijevo od crteža je prikazan neizostavan pribor za silazak i povratak, naime, olovne potplate i ljestve.....
Evo još jednog primjera zaboravljenog otkrića: nepoznati pisac, rođen u Montebourgu, blizu Coutancesa, 1729. godine je objavio djelo pod naslovom 'Giphantie', anagram prvog dijela autorova imena, Tiphaigne de le Roche. Tamo je opisana, ne samo crno-bijela fotografija, već i fotografija u boji; kako slijedi: 'Slika se trenutačno utiskuje na izloženi list (toile), koji se zatim odmah izvadi i stavi u tamnu prostoriju. Sat vremena kasnije se pripremljena površina osušila, a vi imate sliku tim dragocjeniju, jer nijedno umjetničko djelo ne može oponašati njezinu istinitost.' Autor dodaje: 'prije svega je potrebno ispitati prirodu ljepljive tvari koji presreće i zadržava svjetlosne zrake; drugo, prevladati poteškoće pripreme i upotrebe; i, treće, proučavati djelovanje svjetlosti i ove osušene tvari.' Pa ipak, tek stoljeće kasnije, 17. siječnja 1839. godine je ovo Daguerreovo otkriće objavila francuska Akademije nauka. Štoviše, treba spomenuti kako svojstva određenih metalnih tijela, sposobnih za snimanje slike su bila opisana u Fabriciusovoj raspravi 'De rebus metallicis', objavljenoj davne 1566. godine....
Još jedan primjer je cijepljenje, opisano prije mnogo vremena, u jednoj od Veda, Sactaya Grantham. Ovaj tekst citirao je Moreau de Jouet, 16. listopada 1826. godine, u svom 'Memoire sur la variolide' (Memoari velikih boginja) i koje je predstavljeno Academie des Sciences: 'Sakupite tekućinu iz pustula na vrhu lancete i umetnite je u ruku, tako da se tekućina miješa s krvlju: To će proizvesti groznicu, ali bolest će tada biti vrlo blaga i neće biti razloga za uzbunu.' Zatim slijedi točan opis svih simptoma...

Što je s anesteticima? Na ovoj bi temi to bilo moguće proučavati djelo Denisa Papina, napisano 1681. godine, pod naslovom 'Le Traite des operations sans douleur' (Traktat o operacijama bez boli). On inače ponavlja stare kineske pokuse s indijskom konopljom, ili opet koristiti u istu svrhu vino mandragore, dobro poznato u srednjem vijeku i potpuno zaboravljeno u sedamnaestom stoljeću (čiji je učinke proučavao stanoviti doktor Auriol iz Toulousea, 1823. godine). Nitko se nije nikada potrudio provjeriti dobivene rezultate.....
A penicilin? Ovdje možemo prvo spomenuti empirijski lijek, korišten u srednjem vijeku - naime primjene sira Roquefort;
ali postoji zapis o nečemu još izvanrednijem. Predstavio ga je Ernest Duchesne, student na Ecole de Same Militaire u Lyonu, koji je 17. prosinca 1897. godine doktorirao na temi: Prilog proučavanju neprijateljskih utjecaja u mikroorganizmima — antagonizam između plijesni i mikroba. Ovaj rad opisuje pokuse koji pokazuju djelovanje penicila na glaukum bakterije. Ipak, ova teza nije privukla pozornost. Ja bih posebno naglasio ovaj flagrantni primjer zaborava otkrića toliko blizu našim vremenima, kada je bakteriologija bila u cvatu....
Primjeri ovakve vrste su bezbrojni, a svaki bi mogao biti tema cijelog predavanja. Uzet ću sada slučaj kisika, učinke kojih je u petnaestom stoljeću proučavao alkemičar po imenu Eck de Sulsbach, kako je istaknuo Chevreul (u Journal de Savants) u
listopadu 1849. godine. Štoviše, Teofrast je već izjavio kako plamen održava eterično tijelo (un corps aeriforme), mišljenje koje dijeli s Klementom Aleksandrijskim....
Preskočiti ću izvanredna iščekivanja Rogera Bacona, Cyrano de Bergeraca, i druge, jer bi bilo prelako pripisati ih čistoj mašti. Radije se držim činjenica koje se mogu provjeriti. Što se tiče automobila, istaknuo bih kako je u Nürnbergu, u u sedamnaestom stoljeću, izvjesni Johann Hautch konstruirao kočije s opružnim ovjesom. Godine 1645. vozilo ovog tipa je testirano u temeljima Hrama, ali vjerujem kako je to Društvo osnovano za iskorištavanje, pa zato po njima ovaj izum nikada nije nastao. Moguće je da je naišao na prepreke, poput one s kojima se susrelo prvo pariško prometno društvo, zbog inicijative Pascala koji je uzrokovao subvencioniranje i pod pokroviteljstvom jednog od njegovih prijatelja, Due de Roannesa....

Čak i u slučaju još važnijih otkrića od ovih, mi podcijenjujemo utjecaj podataka koje su dali Drevni. Christopher Columbo je otvoreno priznao koliko duguje starim filozofima, pjesnicima i mudracima. Nije opće poznato kako je Columbo prepisao dva puta zbor, iz drugog čina Senekine tragedije Medeja, u kojoj autor govori o svijetu kojemu je suđeno da bude otkriven u budućim stoljećima. Ovaj primjerak se može pregledati u Las profecias, knjižnici u Sevilli. Columbo se također prisjećao Aristotelovih zapažanja u vezi okruglosti Zemlje, u raspravi 'De Coelo'....
Joubert je bio u pravu kada je primijetio da 'ništa ne čini ljude takvima, drskima i umišljenima, kao nepoznavanje prošlosti i prezir prema starim knjigama.' Kao što je Rivarol to tako dobro izrazio: 'Svaka država je tajanstveni brod s svojim sidrom u nebu'. To bi se također moglo reći, govoreći o vremenu, kako brod budućnosti ima svoja sidra na nebu prošlosti. Zaboravljivost
sama nam prijeti najgorim brodolomima....

Ekstremni primjer ovog zaborava je vidljiv u priči, koja bi bila nevjerojatno da nije istinita o rudnicima zlata u Kaliforniji. U lipnju 1848. godine je Marshall, po prvi put otkrio neke grumenčiće u vodotoku kraj kojeg je nadgledao gradnju mlina. Sada: to se  dogodilo kada je Fernando Cortez već bio tamo, i kada je vidio neke Meksikance za koje je prijavljeno da posjeduju blago
znatne vrijednosti. Cortez je okrenuo okrug naglavačke, sve pretražio po kolibama, ali nikada nije pomislio da pokupi pijesak, dok su tri stoljeća skupine španjolskih misionara lutale su po cijelom zlatonosnom tlu, tražeći svoj Eldorado sve dalje i dalje. Pa ipak, 1737. godine, više nego stotinu godina prije Marshallova otkrića, čitatelj Gazette de Hollande je mogao saznati da rudnici zlata i srebra u Sonori postoje, jer su njihove novine dale njihov točan opis. Štoviše, godine 1767. je u Parizu bila u prodaji knjiga pod naslovom 'The Civil and Natural History of California', u kojoj je autor Buriell opisao rudnike zlata i citirao moreplovace u pogledu grumena. Nitko obratio pozornost na ovaj članak, ili na rad, ili na ove činjenice, koje su stoljeće kasnije, pokrenuli  veliku 'zlatnu groznicu'. Nitko danas više ne čita zapise starih arapskih istraživača, iako oni sadrže vrijedne podatke o minama....

Ovaj zaborav se proteže na sve. Dugo i pažljivo istraživanje, kao i provjere, su me uvjerile kako Europa i Francuska posjeduju blago, koje se gotovo uopće ne iskorištava — naime, drevne dokumente u našim velikim knjižnicama. Sve industrijske tehnike, međutim, treba organizirati u tri dimenzije: iskustvo, znanost i povijest. Uklanjanje, ili zanemarivanje potonjeg, je samo znak ponosa, ili pak naivnosti. To također znači preferirati riskiranjem i pronalaženjem onoga što još ne postoji, nego pokušati racionalno prilagoditi ono što postoji, prema onome što se želi dobiti. Prije nego što uloži velike svote, industrijalac bi trebao posjedovati sve tehnološke elemente, koji se odnose na njegov problem. Očito je, međutim, kako je čak i potraga za prioritetima u patentima prilično neadekvatan način za utvrđivanje stanja tehničke stručnosti, u bilo kojem razdoblju u povijesti. Zapravo, industrije su mnogo starije od znanosti: one bi trebale, dakle, biti savršeno upoznati s poviješću njihovih tehničkih procesa, o kojima su često manje informirani nego što to misle....
Drevni su, koristeći vrlo jednostavne tehnike, dobili rezultate koje mi možemo oponašati, ali bi ih često bilo teško objasniti, unatoč svim našim izvorima teorijskog znanja. Ova jednostavnost je bio najvredniji doprinos antičke znanosti.....
Da, reći ćete; ali što je s nuklearnom energijom? Na ovo ću odgovoriti citatom, za koji mislim da bi nam trebao dati ozbiljnu temu za razmišljanje. U vrlo rijetkoj knjizi, nepoznatoj čak i mnogim stručnjacima, koja se pojavila prije više od osamdeset godina, pod naslovom 'Les Atlantes', autor piše pod pseudonimom Roisel. Opisao je rezultate pedeset i šest godina istraživanja i proučavanja antičke znanosti. U opisivanju znanstvenog znanja koje pripisuje stanovnicima Atlantide, Roisel daje slijedeću izjavu, koja je prilično zapanjujuća kada uzmete u obzir datum kada je to napisao: 'Posljedica ove neprestane aktivnosti bila je
pojava materije, te druge ravnoteže, čiji bi raskid također mogao biti uzrokom nasilnih kozmičkih pojava. Ako bi se, iz nekog nepoznatog razloga, naš solarni sustav trebao raspasti, njegovi sastavni atomi postaju odmah aktivni pri postizanju svoje  neovisnosti i zasjali bi u svemiru neizrecivim svijetlom, koje bi izdaleka naviještalo propast, na prostranstvu ogromnih razmjera i bez nade novog svijeta.' Mislim kako je ovaj posljednji primjer dovoljan da shvatimo duboku istinitost opaske Mile Bertin:  'Nema ništa novoga, osim onoga što je zaboravljeno.'......

Razmotrimo sada dokle može sustavno istraživanje prošlosti koristi industriji na praktičan način. Kada sam predložio da bismo  se trebali najživlje zanimati za postignuća Drevnih, to nije samo radi erudicije. Sve što trebamo učiniti jest proučiti kada su konkretni dokumenti nastati u industriji, kroz ispitivanje starih znanstvenih i tehničkih dokumenata saznati sadrže li oni  značajne činjenice, imaju li u sebi koji zanemareni ili tehnički proces koji je zaboravljen, jesu li vrijedni proučavanja i izravno relevantni za predmetni slučaj. Dakle, plastični materijali, za koje zamišljamo da su nedavni izum, mogli su biti otkriveni mnogo ranije, da smo ponovili određene pokuse koje je napravio kemičar Berzelius.
Što se tiče metalurgije, skrenuo bih vam pozornost na nekoliko značajnih činjenica. Kada sam prvi put počeo proučavati određene kemijske procese, onako kako su prakticirali Drevni, bio sam pomalo iznenađen što nisam mogao reproducirati u laboratoriju neke metalurške pokuse, koji su se činili vrlo jasno opisanima. Uzalud sam pokušavao razumjeti razlog za moj neuspjeh, jer sam pažljivo slijedio upute i radio sa navedenim omjerima. Onda sam, kada sam razmislio, shvatio gdje sam  pogriješio. Koristio sam fluks ili otopine koji su bile kemijski čiste, dok su Drevni koristili nečiste spojeve, tj. soli dobivene iz prirodnih proizvoda i posljedično sposobne izazvati katalitička djelovanja. U svakom slučaju, eksperiment je pokazao da je to
slučaj. Stručnjaci će razumjeti koje se važne perspektive otvaraju prema ovim zapažanjima. Mogla bi se postići ekonomija goriva i energije, prilagodbom metalurgiji određenih procesa poznatih starima, jer se gotovo sve temelji na djelovanju katalizatora. U tom pogledu, moji eksperimenti su potvrđeni, ne samo radom dr. Menetriera na katalitičko djelovanje oligoelemenata, nego i  istraživanjem koje je proveo German, Mittasch, u ulozi katalize u kemiji Drevnih. Iz različitih izvora dobiveni su slični rezultati.
Čini se kako ova konvergencija pokazuje da je u tehnologiji došlo vrijeme uzeti u obzir temeljnu važnost pojma kvalitete, kao i njegovu ulogu u proizvodnji svih vidljivih kvantitativnih pojava....

Drevni su bili jednako upoznati s metalurškim procesima koji su izgleda zaboravljeni, npr. uranjanje bakra u određene organske otopine. Dobili bi na taj način instrumente koji su bili izvanredno tvrdi i otporni. Ništa manje vješti nisu bili ni u topljenju metala. Citirati ću samo jedan primjer. Moj prijatelj, stručnjak za istraživanje rudnika, otkrio je sjeverozapadno od Agadesa usred Sahare, tragove fuzije s bakrenom rudom i talog lončića s nešto metalnih ostataka u njoj. Ovo nije bio sulfid, već oksid; tj. tijelo čije smanjenje modernoj industriji postavlja probleme koji se ne mogu riješiti, a riješeni su nad jednostavnom nomadskom vatrom....
U području legura, jednom od najvažnijih u današnjoj industriji, Drevni su bili vrlo dobro informirani. Ne samo da su znali kako proizvesti, izravno iz kompleksa ruda, legure koje posjeduju izvanredna svojstva—proces, uzgred, od velikog interesa za sovjetsku industriju—nego su također i koristili posebne legure poput elektruma, koje nikada nismo imali radoznalosti ozbiljnije proučavati, iako smo poznavati formule za njegovu proizvodnju.
Samo ću ukratko aludirati na moguća kretanja na polju medicine i farmacije, još uvijek gotovo neistražena i otvorena neograničenom istraživanju. Ja ću samo naglasiti važnost pitanja liječenja opeklina, što je sve hitnije s obzirom na učestalost
automobilskih i zrakoplovnih nesreća. Sada je činjenica kako su većinom razorena neprestanim požarima, više nego na
bilo koji drugi put u povijesti, i da su otkriveni najbolji lijekovi protiv opeklina, iako su ti recepti sada potpuno zaboravljeni. U
vezi ovoga, treba znati da neke od starih farmaceutskih proizvoda, ne samo da su ublažili bol, nego čak spriječili nastanak ožiljaka, te pomogli u regeneraciji ozlijeđenih stanica i tkiva....
Što se tiče boja i lakova, nema potrebe podsjećati na izuzetno visoke kvalitete proizvoda, pripremljenih prema drevnim formulama. Divljenja vrijedne boje, koje su koristili slikari u Srednjem vijeku nisu, kao što se obično vjeruje, izgubljene: znam barem za jedan rukopis u Francuskoj koji odaje tajnu njihova sastava. Nitko nije nikada razmišljao o prilagodbi ili provjeri ovih drevnih formula.  A opet, naši moderni slikari, da su živi za sto godina, ne bi prepoznali svoje slike, jer boje koje se danas koriste neće trajati. Čini se, primjerice, da su van Goghove žute već izgubile svoj izvanredni i karakteristični sjaj....
U vezi s minama, samo ću spomenuti blisku vezu između medicinskih istraživanja i istraživanja rudnika. Korištenje biljaka za
terapijske svrhe, koje nazivamo fitoterapijom, bila je dobro poznata Drevnima i zapravo je povezana s novom znanošću — biogeokemijom. Cilj ove discipline jest otkriti pozitivne anomalije u pogledu tragova metala pronađenih u biljkama, koji ukazuju na prisutnost  naslaga minerala. Na taj način moguće je otkriti specifične afinitete u određenim postrojenjima za određene metale, a ti se podaci mogu koristiti za istraživanje rudnika, kao i u terapeutske svrhe. Ovo je još jedna tipična stvar i primjer činjenice, koja je po mom mišljenju, najvažnija u povijesti tehnike — naime, konvergencija različitih znanstvenih disciplina, što implicira potrebu za stalnim sintezama....
Između ostalih područja istraživanja, koja imaju praktične rezultate u industriji, spomenuo bih i gnojiva — golemo područje u kojem su kemičari ranijeg doba dobili rezultate, koji su danas većim dijelom nepoznati. Posebno mislim na ono što su nazivali 'suštinom plodnosti,' proizvod sastavljen od određenih soli pomiješanih s probavljenim, ili destiliranim gnojivom....
Proizvodnja stakla u antičkom svijetu je još jedna stvar o kojoj znamo vrlo malo. Rimljani su koristili staklene podove, te je npr.  proučavanje procesa koje su koristili stari staklari od velike pomoći u rješavanju određenih ultramodernih problema, kao što su
kao diseminacija rijetkih tala i paladija u staklu, što bi omogućilo dobivanje fluorescentnih cijevi crne svjetlosti....
Što se tiče tekstilne industrije, unatoč trijumfu plastike, najbolja bi politika bila usredotočiti se na proizvodnju, za luksuznu trgovinu, tkanina vrlo visoke kvalitete, koje bi mogle možda biti obojene na način Drevnih; inače bi napor mogao dovesti do proizvodnje čudnog materijala zvanog 'Pilema'. Ovo se sastojalo od vunenih ili pamučnih maramica, tretiranih određenim kiselinama, a nije bio samo vatrootporan, nego se također ne može rezati ili probušiti čelikom. Proces je bio poznat Galima, koji su koristili ovaj materijal za prsne oklope....

I industrija namještaja, zbog visoke cijene plastičnih obloga, mogla bi riješiti ovaj problem prilagodbom određenih drevnih procesa, npr. namakanjem drvene građe u otopini, koja znatno povećava otpornost na razne fizikalne i kemijske agense. Izvođačima zgrada bi također bilo dobro napraviti studiju specijalnih cementa, čiji sastojci su opisani u raspravama koje datiraju iz petnaestog i šesnaestog stoljeća: u mnogim aspektima, oni su mnogo bolji od našeg modernog cementa....
Sovjetski industrijalci su nedavno koristili, u trgovini priborom za jelo, keramiku koja je tvrđa od metala. Ovaj proces otvrdnjavanja također bi mogao biti proučavan u svjetlu starih metoda kaljenja čelika.....

Konačno, iako ne želim nepotrebno naglašavati ovu točku, sugerirao bih da bi se istraživanja u fizici mogla usmjeriti na proučavanje problema zemaljske magnetske energije, i ovo bi moglo biti najdalekosežnije posljedice. Postoje neki vrlo stari tekstovi koji se bave ovom temom, koji nikada nisu ozbiljno ispitani ili verificirani, unatoč njihovom nedvojbenom interesu....

Bez obzira na to zanima li nas uglavnom prošlo iskustvo ili budućnost mogućnosti, vjerujem da, iz duboko realističnog gledišta,
trebali bi bolje ignorirati sadašnjost. Takva se izjava može činiti paradoksalnom, ali kratko razmišljanje jasno će pokazati kako  sadašnjost nije ništa drugo nego dodirna točka između linija prošlosti i budućnosti. Čvrsto stojeći na iskustvu naših predaka, trebali bi gledati naprijed, umjesto dolje u naše noge, i ne pridavati pretjeranu važnost na taj kratki interval neravnoteže kroz koji prolazimo kroz prostor i vrijeme. To dokazuje činjenica da se selimo, a mi se moramo osloniti na lucidnost naše vizije, kako bi u svakom trenutku održali ravnotežu između onoga što je bilo i onoga što će biti."

Hvala na čitanju.