Kult demokracije

Apolonov hram u Delfima je u antičko doba smatran pupkom svijeta. Nalazi se na obroncima planine Parnas u središnjoj Grčkoj, a u njemu je bilo smješteno proročište koje je brojnim hodočasnicima davalo proročanstva o osobnim i političkim stvarima

Homerove velike poeme, Ilijada i Odiseja, opisuju događaje iz Trojanskog rata i njegove neposredne posljedice, događaje koji su obilježili silazak Grčke u mračno doba. Nakon Trojanskog rata, oko 1190. godine prije Krista, civilizacija kopnene Grčke je propala, pisani jezik je izgubljen, a gradovi su nestali.

Tijekom tog razdoblja Grčka je pretrpjela gotovo potpuni gubitak svoje povijesti. Do danas ne znamo mnogo o tome što je Grčka bila prije i tijekom ovog mračnog doba.

Ilijada i Odiseja, napisane oko 720. godine prije Krista, navijestile su preokret kolapsa i početke klasične grčke kulture.

Prema Platonovom Timeju, Solon (630.-560. pr. Kr.) posjećuje egipatske svećenike u Neithu kako bi razgovarali o povijesti Grčke, jer za razliku od Grka - Egipćani su bili uspješni u očuvanju zapisa svoje povijesti, već više stoljeća. Egipatski svećenici kažu Solonu da ovo nije prvi put kako je Grčka gotovo izgubila sve zapise o svojoj povijesti, kako su Grci bili napredna civilizacija prije posljednjeg potopa i da je prije bilo mnogo potopa (kada su se svaki put pobrisali svi zapisi prethodne civilizacije). Vrlo stari svećenik govori Solonu (u Platonovom Timeju) kako je nekoliko stoljeća ranije Atena bila u sukobu s velikom silom Atlantide, koja je potom uništena u katastrofi.

Egipatski svećenici pripovijedaju Solonu kako je grčki narod od napredne civilizacije postajao poput djece, svaki put kad bi se dogodila prirodna katastrofa.

Solon (630.-560. pr. Kr.) se smatra najvećim od sedam grčkih mudraca, a poznat je po pisanju kodeksa zakona u Ateni i uspostavi Republike Grčke, koja je postavila temelje za način na koji će vlada i društvo biti organizirani slijedećih 2500 godina.

Među Solonovim gospodarskim reformama bio je i prvi moratorij na dug (ikada u povijesti), koji je spasio tisuće grčkih seljaka od bankrota. Zabranio je prodaju slobodnih ljudi u ropstvo kako bi platili svoje dugove, te je poticao zanatstvo i industriju znajući da su  najveći izrazi ljudskog postignuća. To je potaknulo Atenu da postane svjetski lider u umjetnosti i znanosti.

Solon je također uspostavio Vijeće Areopaga, koje je bilo sastavljeno od aristokrata, koji su bili odabrani na temelju svojih zasluga i služili su vijeću doživotno. Vijeće Areopaga odigralo je veliku pozitivnu ulogu u grčkoj politici.

Rečeno je da je s ovim zakonima na snazi - ​​Solon napustio Atenu na 10 godina, jer su se ljudi složili dati zakonima toliko vremena, i posjetio je onda i Egipat (među mnogim drugim mjestima). Platon će napraviti slično putovanje dvije stotine godina kasnije.

Kir Veliki (nepoznato-530. pr. Kr.) je oko 550. do 539. pr. Kr. vodio vojnu kampanju (za ponovno ujedinjenje iranskog naroda), ali je također zašao na područja Lidije i Jonije. U tim je područjima on ujedinio plemena, uspostavio zajednički jezik i promovirao znanost i industriju, te je tako mnogo pridonio gradnju ovih gradova.

Razlog zašto je otišao u Lidiju i Joniju pomalo je kontroverzan, jer su Asirsko Carstvo i svećenici Delfijskog hrama bili uvjereni kako će pobijediti u napadu na Kira Velikog. , unatoč tome što je Kir bio spreman ostaviti Lidiju i Joniju na miru. 

Čini se kako je Kir Veliki bio iznimkom vladara, od onih koji su ga je pratili, nakon njega su vladali: Darije, Kserkso i Artakserkso, koji su vodili Perzijsko Carstvo u ratne pohode, i o kojima ćemo kasnije raspravljati.

(Vojni pohod Darija I. 521.-486. pr. n. e; Kserksa I. 485.-465. pr. n. e; Artakserksa I. 464.-424. pr. n. e.)

Pad Babilona Gustava Dorea

Babilon je bio posljednje osvajanje Kira Velikog, 539. godine prije Krista.

Prema Charlesu Tateu, autoru "Istine o Platonu": kada je babilonsko svećenstvo (predvođeno Mardukovim svećenicima) vidjelo kako Kir Veliki pobjeđuje, odlučili su mu otvoriti vrata Babilona. Djelomično su to učinili i stoga, jer su znali kako mu se ionako neće moći oduprijeti, ali i zato što su mislili kako bi im on mogao koristiti.

Kad Kir uđe u Babilon, pobije babilonskog kralja i sve one koji su kralju bili lojalni. Ali, Mardukovim svećenicima bilo je dopušteno obavljati svoje dnevne rituale, baš kao da se ništa nije dogodilo. To je bilo zato što su sklopili sporazum s Kirom Velikim. Time je završila vladavina Babilonskog Carstva (1895. – 539. pr. Kr.). Međutim, kao što se često događa s kolapsom moćnog drevnog carstva, veliki dio sjemena tog carstva prenesen je na novog domaćina.

Mardukovo svećenstvo je bilo drevno, postalo je jako istaknuto tijekom vladavine Hammurabija (1792.-1750. pr. Kr.) i nastavilo se štovati u gradu cijelo vrijeme perzijske vladavine. Oni su vjerovali u svoje pravo na porobljavanje i brutalno oporezivanje stanovništva Mezopotamije. Nije jasno da li je Kir Veliki bio svjestan tog Mardukovog svećenstva (kao globalne zle sile); međutim, i on je službeno priznao boga Marduka, te mu se javno klanjao tijekom svog boravka u Babilonu.

Međutim, kako bi stvari dovedeli u nekakvu ravnotežu, čini se kako niti jedan kralj nije bio oslobođen ovog oblika kontrole. Nijedan babilonski kralj nikada nije sklopio rat ili mir bez prethodnog savjetovanja s proročištima Mardukovog hrama. Bio je isti onakav sustav koji je kasnije uspostavljen u Apolonovom hramu u Delfima. Zapravo, Marduk je ekvivalent Zeusu i Apolonu u Grčkoj, tj. Horusu u Egiptu, ali potječe iz Babilona. Hramovi uspostavljeni s ovim svećenstvom su bili pod ovom zajedničkom mrežom.

Čak niti kralj Leonida, sa svojom legendarnom silom od 300 vojnika protiv Perzije, nije uspio izbjeći posjet Delfijskom kultu, prije nego što je krenuo u bitku kod Termopila 480. godine prije Krista.

Jedno od najpoznatijih proročanstava Delfijskog kulta, prema drevnom povjesničaru Herodotu, bilo je ono kralju Krezu od Lidije,  550. godine prije Krista. Kralj Krez bio je vrlo bogat kralj i bio je posljednji bastion jonskih gradova protiv rastuće perzijske moći u Anatoliji. Kralj je želio znati treba li nastaviti svoj vojni pohod dublje u teritorij Perzijskog Carstva. Prema Herodotu, količina zlata koju je isporučio kralj Krez bila je najveća ikada darovana Apolonovom hramu. Zauzvrat, svećenica iz Delfa, inače poznata kao Oracle, izgovarala je besmisleno brbljanje, opijena plinskim parama ponora, iznad kojeg je bila zgodno postavljena. Svećenici bi zatim "preveli" proročanstvo Oracle.

Svećenica iz Delfa od Johna Colliera

Kralju Krezu je rečeno kao uobičajena zagonetka u proročanstvu: "Ako Krez krene u rat, uništiti će veliko carstvo." Krez je bio presretan i smatrao je svoju pobjedu čvrstom, te je odmah počeo raditi na izgradnji svoje vojne kampanje protiv Perzije. Ukratko, Krez je izgubio sve, a Lidiju su preuzeli Perzijanci.

Ispostavilo se kako proročanska zagonetka nije bila pogrešna, već da je Krez pogrešno shvatio koje će veliko carstvo propasti.

Apolonov je kult tako uništio Lidijsko kraljevstvo, koje je bilo saveznik Grčke, dovodeći u zabludu kralja Kreza. Također je uklonio otpor Jonije perzijskoj invaziji, suprotstavio se atenskoj intervenciji da pomognu Joniji protiv Perzije, pokušao sabotirati grčki otpor u Perzijskom ratu, te je potaknulo samoubilački Peloponeski rat, 434. godine prije Krista. 

Svećenici iz Delfa također su širili okultno praznovjerje.

Npr. kada god bi stanovništvo bilo mobilizirano za određenu akciju (kao što je bila potpora jonskom ustanku protiv Perzije), kult Delfa bi izrekao kako će se dogoditi strašne stvari ako atenski narod podrži Joniju. Ljudima je rečeno kako će se Apolon jako uzrujati, te kako će pustiti pošast na ljude, ukoliko ih ne poslušaju. 

Apolonovi hramovi bili su i najbogatija bankarska središta na Mediteranu. Financirali bi vojne kampanje, političare i karijere generala, koje su mogli koristiti za promicanje svojih ciljeva.

Slika lijevo: "Apolon i Marsije" Bartolomea Manfredija. Slika desno: Carl Rahl "Orestes progonjen od furija".

Dvije priče, koje nam daju ideju o tome kakav je bog bio Apolon, su one o Marsiju i Orestu. U jednoj priči Marsije i Apolon sudjeluju u glazbenom natjecanju koje ocjenjuju muze. Marsije, frigijski satir, bio je vješt svirač instrumenta s dvostrukom žljebom, poznatog kao aulos.

Elihua Veddera: “Mladi Marsije (Marsije očarava zečeve).” Na ovoj slici se može vidjeti Marsije kako svira aulos.

Apolon je bio poznat po sviranju lire. Muze odlučuju kako je Marsije bolji instrumentalist, međutim, u završnoj rundi Apollo pjeva, istovremeno dok svira liru; Muze su pridobivene i na kraju pobjeđuje Apolon. Budući kako pobjednik odlučuje što želi učiniti svom natjecatelju, Apolon odlučuje oguliti (kožu) sa Marsija živog. Marsije je tehnički bio bolji glazbenik, dok je Apolon bio toliko ljubomoran da je ovoga dao polako mučiti do smrti.

Druga dobro poznata priča jest od Eshila (524.-456. pr. Kr.), iz njegove poznate trilogije o Orestu. 

U priči o Orestu, postoji prokletstvo koje prati Agamemnona (grčkog generala) iz Trojanskog rata, jer to nije bio pravedan rat. Rat je započeo kada je Menelajevu ženu Helenu (poznatu kao jednu od najljepših žena na svijetu) zaveo Paris, princ iz Troje. Ona je pobjegla s njim. Kako bi spasio obraz, Menelaj (Agamemnonov brat), odlučuje kako Grčka mora ući u rat s Trojom - rat koji je trajao između deset i dvadeset godina.

Kako bi osigurao lijepo vrijeme za putovanje, Agamemnon žrtvuje svoju kćer Ifigeniju bogovima. Ovaj zločin predstavlja užasan ciklus odmazde oko za oko koji će potrajati godinama.

Orest je Agamemnonov sin i priča se fokusira na ovaj neprekinuti ciklus osvete i uništenja. Stvorenja poznata kao Erinije (aka: Furije) muče i love one koji su počinili zločin, onda nalaze utočište u hramovima Apolona (​​koji je bog daljine, smrti, terora i strahopoštovanja). U Eshilovoj priči, rješenje za ovaj neprestani začarani krug uništenja jest stvaranje Vijeća Areopaga, koje je bilo vijeće koje je ranije uspostavio Solon. Erinije mogu pronaći svoje mjesto u plemenitijem obliku prirodnog zakona, kao i sekundarno u odnosu na Vijeće Areopaga, koje je funkcioniralo poput suda (s Atenom kao simboličkom glavom).

499. godine prije Krista je došlo do Jonskog ustanka protiv Perzije. Kao što možete vidjeti na donjoj karti: Jonjani su u središtu, a pobuna se događa na desnoj strani karte - u Aziji (na lijevoj strani je kopnena Grčka).

Nakon Solona, ​​uslijedilo je razdoblje tirana koji su vladali Atenom, a zatim razdoblje grčkih demokrata. Ovi grčki demokrati bili su sila koju je najviše kontrolirao, ne samo perzijski novac koji je uvijek bio u izobilju, već i perzijski obavještajni aparat. Imajte na umu kako je Babilon uvijek bio središtem mreže Marduka, Apolona i Horusa.

499. godine prije Krista, antiperzijske snage pobunile su se protiv kralja Darija I. Vođa pobune, Aristagora iz Mileta, putovao je Grčkom, tražeći njihovu potporu za pobunu. U Ateni je njegov poziv saslušan, grad je poslao brodove i teško naoružane grčke vojnike, što je rezultiralo mnogim vojnim uspjesima.

Nakon otprilike godinu dana, grčki demokrati u Ateni počeli su govoriti kako ne bi trebali podržavati jonski ustanak, jer su ih vodili jonski aristokrati. Dakle, grčki demokrati ne bi trebali podržavati te zemljoposjednike koji (kako su tvrdili) brinu samo za vlastite interese. Za razliku od atenskih demokrata, ti "pokvareni" jonski aristokrati bili su protiv vladavine Perzijskog carstva, kao što su bili i za neovisnost grčkih država. Delfski kult dodatno je pojačao ovo ludilo rulje, šireći praznovjerje kako će se dogoditi loše stvari, ako ljudi nastave podržavati jonske pobunjenike.

Kao rezultat gubitka atenske potpore - svi muškarci u Miletu bili su poklani; dječaci su kastrirani kako bi služili Perzijskom Carstvu kao eunusi; žene su bile prisiljene postati nevjeste, odvedene u harem, ili su prisiljene brinuti se same za sebe.

Kada je Mardonije - perzijski general, 492. pr. n. e. (zet Darija I.), poveo armadu od 600 brodova protiv Jonije - umjesto da jonske aristokrate zamijeni perzijskim gospodarima, Mardonije je na vlast postavio grčke demokratske marionete, kako bi postigao puno  učinkovitiju kontrolu stanovništva. Vijeće Areopaga, tradicionalno vodstvo Atene koje je uspostavio Solon, i koje se također  sastojalo od aristokrata, isto je došlo pod udar atenskih demokrata. I tako je došlo do borbe oko toga kakva će biti budućnost Atene, hoće li biti slobodni ljudi ili podanici carstva.

Klisten, prvi demokratski vođa Atene (510. g. pr. n. e.) nije došao na vlast nikakvim narodnim pokretom ili klasnom borbom, već financiranjem Apolonovog kulta. Kleistenova obitelj Alkmeonida nastavila je dominirati atenskom demokracijom gotovo stotinu godina, uz potporu Delfa. Godine 507. pr. n. e. je Klisten dobrovoljno poslao u Perziju tradicionalne znakove podložnosti: zemlju i vodu - označavajući prvi službeni kontakt između perzijskog imperijalizma i grčke demokracije, s obećanjem vazalstva Atene kralju Dariju I. Godinama kasnije, kralj Leonida od Sparte je također primio izaslanike iz Perzije, koji su tražili iste znake pokornosti. Prema legendi, kralj Leonida je uzviknuo: "Želiš zemlju i vodu?", nakon čega je gurnuo perzijskog izaslanika u bunar.

Spartanci bacaju u bunar ahemenidsko/perzijske izaslanike, koji su došli tražiti znake podložnosti "zemlje i vode".

To je dovelo do legendarne bitke 300 ljudi kralja Leonide, kod Termopila 480. godine prije Krista, gdje su Spartanci pružili nevjerojatan otpor Perzijskom Carstvu i zapamćeni su kao herojski ratnici protiv tiranije, sve do danas.

Tijekom tog razdoblja, Atenjani će također imati svoj udio u legendarnim bitkama protiv Perzijanaca. To su: bitka kod Marathona,  490. godine prije Krista; i bitka kod Salamine, 480. godine prije Krista. Međutim, usprkos svojim legendarnim pobjedama protiv nevjerojatnog neprijatelja - atenski demokrati su uspjeli sve više politički nametnuti jači properzijski stav, pod vladom Kleistenove obitelji Alkmeonid (čiji su članovi također uključivali Perikla i Alkibijada).

Povjesničar Herodot (484.-425. pr. Kr.) ponudio je sljedeći prikaz motiva Perzije, za uspostavu takozvanih demokracija, koje bi vladale svojim satrapijama:

Dakle, grčka demokracija nije imala puno poštovanja niti od Herodota, koji je živio u vrijeme Kserksa

Kralj Darije I. (550.-486. pr. Kr.) bio je uspješan u slamanju jonske pobune i stoga je mislio kako će preuzimanje grčkog kopna biti laka stvar.

Areopagiti, koji su bili sastavljeni od atenske aristokracije, opisali su sebe kao stranku Lijepog i Dobrog ("Lijepo" se, u ovom slučaju, odnosi na dušu).

Pogled na Areopag u Ateni

Za Areopagite, Grci nisu živjeli u naciji ili carstvu, već u gradovima-državama, neovisnim zajednicama grupiranima oko središta grada. Svaki grad-država imao je različite zakone, štovao je različite bogove, ali ih je ujedinio zajednički grčki jezik, koji je pod Homerom stvorio temelj njihove zajedničke kulture.

Jedno od oruđa koje su koristili grčki gradovi-države protiv prijetnje Perzije, pod vodstvom Vijeća Areopaga, pronađeno je u klasičnim grčkim tragedijama i natjecanjima pisaca grčkih tragedija. Ta su se natjecanja održavala između tri različita dramatičara (izabrana pola godine prije), od kojih se zahtijevalo neka napišu tri tragedije i jednu satiričnu dramu. Svečanosti grčke tragedije bile su odmah iza atletskih natjecanja i duboko su utjecale na grčku kulturu.

Godine 493. prje Krista, Frinih je postavio svoju dramu 'Zauzimanje Mileta' o Jonskom ustanku (odnosno, stanovništvu koje su pobili Perzijanci). Drama je nosila snažno upozorenje Grcima koji su živjeli na zapadnom kopnu kako će sudbina poraženih Jonjana uskoro biti njihova, ukoliko se ne pripreme za protjerivanje Perzijanaca.

Čelnici demokracije su je zabranili i to je postala jedina predstava koja je ikada bila cenzurirana u povijesti politički nestabilnog grčkog kazališta, jer je “previše snažno pozivala na patnju naroda”. Međutim, vjerojatno je pravi razlog zašto je predstava cenzurirana bio strah kako će potaknuti ustanak grčkog naroda protiv sve veće kontrole Perzijaca nad njihovim životima.

Drugi slavni dramatičar koji je slijedio Friniha jest Eshil, poznat kao najveći grčki tragičar.

Eshil će napisati trilogiju o Orestu (kao što je već spomenutoI, također je napisao i 'Perzijance', pripovijedajući o junaštvu Grka i  porazu Darija I., u bitci kod Marathona, 490. godine prije Krista. 

Kao što je već spomenuto, Darije I. bio je vrlo drzak, jer je nakon što je pokorio Jonjane zaključio kako osvajanje kopnene Grčke neće biti teško. Bitka kod Marathona bila je prva bitka koju su Grci vodili protiv Perzije i to je bio ponižavajući poraz za Perzijsko Carstvo, gdje je 10.000 Grka moglo poraziti 100.000 Perzijanaca.

Proći će deset godina prije nego što Perzija ponovo pokuša napasti kopnenu Grčku, ovaj put pod Kserksom, 480. g. prije Krista.

Kserkso je porazio kralja Leonidu, ali to je bilo samo zato što je Leonida mogao organizirati samo tri stotine ljudi koji su ga slijedili u bitku, budući da je Sparta također iamla svoje probleme s utjecajnim spartanskim političarima, koji su kupljeni perzijskim novcem - da ovakvo potkupljivanje nije uzelo maha i da je kralj Leonida imao cijelu vojsku, oni bi nesumnjivo porazili Perzijance. 

Bitka kod Salamine ponovno će nanijeti ponižavajući poraz Perzijancima, 480. godine prije Krista. Kako priča kaže: Feničani, koji su već bili pokoreni su upravljali brodovima Perzijskog Carstva i kada su susreli grčke brodove - odmah su prebjegli na stranu Grka.

'Perzijanci', djelo koje je napisao Eshil, trebalo je probuditi duh grčkog naroda kako bi se oduprli tome da Perzijanci vladaju Grčkom kao vazalnom državom. Predstava je pokazala ljudima kako se nema potrebe klanjati nižem sustavu - koji se temelji samo na podjarmljivanju i pljački.

Koliko je pobjeda na Maratonu utjecala na politički moral Grka može se vidjeti iz činjenice da je Eshilov odabrani epitaf ispisan četrdeset godina kasnije na njegovoj nadgrobnoj ploči. Taj epitaf ne govori ništa o njegovim dramama koje su jamčile njegovu besmrtnost, ili o njegovom životu kao političkog organizatora; nego je za Areopagite bio bitan podstrek za bitku kod Maratona.

S ovom pobjedom, Grčka je sada bila u ofenzivi, te se spremala vratiti Joniju i pomoći u oslobađanju Egipta. Ta je sila po prvi put ujedinila dva najmoćnija grada u Grčkoj - Atenu i Spartu - u savez poznat kao Delski savez, osnovan 478. godine prije Krista.

Od 461. do 429. godine će Periklo biti glava atenske demokracije. Lažno je zapamćen kao arhitekt Zlatnog doba atenske kulture, Periklo je zapravo mnogo učinio kako bi uništio dobra djela Atene i sabotirao je antiperzijsku stvar. Periklo je raskinuo savez Delske lige i poveo je Grčku u Peloponeski rat - gdje je doveo u sukob Grke protiv Grka, umjesto Grke protiv Perzijanaca.

Pod Periklovim vodstvom, Atena je sve više postajala imperijalistička i počela je doživljavati poljoprivredni i industrijski pad, njeno je gospodarstvo zbog toga patilo. Atena je, pod Periklovim vodstvom, odgovorila na ovu ekonomsku krizu - ne povećanjem naglaska na znanstvenom i industrijskom napretku - već povećanjem imperijalne pljačke drugih atenskih gradova-država, koje su sve više tretirane kao vazali Atene.

Sparta se očito nije htjela složiti s ovim i to je ono što je razbilo vrlo važan savez Delskog saveza koji je doveo do Peloponeskog rata.

Periklo je zapravo vodio Atenu u prve dvije godine Peloponeskog rata protiv Sparte. Dakle, jasno je kako je Periklo bio veliki saboter grčke borbe protiv Perzije. U Peloponeskom ratu, Grci su se borili protiv Grka od 431. do 404. godine prije Krista, dakle, sukob je  trajao gotovo trideset godina.

Periklo je također taj koji je u Atenu uveo zloglasne sofiste, koje je Platon izbacio iz svega u svojim spisima, posebno u 'Dijalozima' između Gorgije i Protagore, da ne spominjemo lik Trasimaha u njegovoj 'Republici'. Nijedan od ovih likova nije bio izmišljeni karakter koju je stvorio Platon, već su zapravo bili vodeći sofisti svoga vremena. U 'Dijalozima' je Platon pokazivao gdje leže prave vrijednosti i moral ovih ljudi. Zapravo, Gorgija je bio odgovoran za poticanje Alkibijada neka se posveti samoubilačkom napadu na Sirakuzu, što je rezultiralo produljenjem Peloponeskog rata za još trinaest godina.

Za određenu cijenu ti bi strani sofisti, svakom Atenjaninu koji je želio da njegova djeca napreduju u gradskoj upravi, ponudili poučavanje, korištenju retorike i "sofizma", što je jednostavno bila umjetnost toga da se slabiji argument prikaže kao jači. Sofistika je obećavala brzi put do uspjeha u vladi, a snažno ju je promovirao Periklov glavni savjetnik, Anaksagora.

Nije iznenađujuće kako su sofisti također bili protiv antiperzijskog cilja. Budući kako Perzija nije bila uspješna u svojim napadima izvana, strategija se promijenila tako da se Grčka uništi iznutra, sukobljavajući Grke protiv Grka.

417. godine prije Krista je Atena bila dovoljno jaka da dovede rat do kraja, ali je potkopana odlukama čovjeka po imenu Alkibijad. Platon je u nekoliko dijaloga predstavio tog Alkibijada, kao obećavajućeg mladića kojeg je Sokrat pokušavao organizirati, ali koji nije uspio izbjeći utjecaju sofista. Alkibijad je poslušao Gorgijin savjet neka napadne Sirakuzu, jer bi mu to donijelo slavu i bogatstvo. Sirakuza je bila poznata po golemim bogatstvima, u to je vrijeme Atena bankrotirala, uglavnom zbog preskupog Peloponeskog rata.

Atenjani su s entuzijazmom podržali invaziju na Sirakuzu i nisu obraćali pozornost, niti pitali svog vodećeg generala Nikiju, koji je predstavljen u Platonovom 'Dijalogu', kada raspravlja o značenju hrabrosti sa Sokratom. Alkibijadova ekspedicija rezultirala je desetkovanjem atenske vojske i mornarice, jer su deseci tisuća Atenjana umrli od gladi u pećinama, kao zarobljenici Sicilije.

Ovaj golemi gubitak bio je dovoljan razlog tome da Peloponeski rat potraje još 13 godina.

Perzijska subverzija dovela je Grke u kolaps kojim su upravljali oni sami.

******************

Sada ulazimo u Platonov vremenski okvir.

Platon je rođen 427. godine prije Krista, dakle četiri godine nakon početka Peloponeskog rata i bio je mladić kada je rat završio, 404. godine prije Krista. Atena se smatrala gubitnicom u ratu: međutim, ovo je imalo dosta veze s admiralom Lysandrom od Sparte, koji je sklopio savez s Perzijancima, čime je zapečatio Spartinu pobjedu i okončao sukob.

Nakon toga, Trideset tirana, koje je izabrao Lysander, postavljeni su na mjesto nove atenske vlade. Povijesni izvještaji kažu kako je vladavina Trideset tirana, koja je trajala samo oko osam mjeseci, bila toliko užasna da je Peloponeski rat u usporedbi s njom izgledao blijedo. Dogodila su se mnoga pogubljenja i brutalne unutarnje borbe, što je dodatno oslabilo poraženu Atenu.

Platon kroz sve to živi kao mladić, u dobi od oko dvadeset godina upoznaje Sokrata, koji je među rijetkim vođama preostalih antiperzijskih snaga. Sokrat je, između ostalih, predvodio napore neka se oživi Solonova graditeljska tradicija. Sokratovo obrazovanje u javnim poslovima nedvojbeno je poteklo od njegova oca, koji je bio blizak prijatelj Aristida Pravednog, vođe atenskih Areopagita (Vijeće Areopaga). Sokrat je i sam bio blisko povezan s obitelji Aristides, te je bio je štićenikom Aristidove unuke i učitelj njegovog unuka.

Mnogo je kritika kako su Platon i Sokrat jednostavno bili filozofi koji su puno pričali, ali nikada nisu sudjelovali u političkoj borbi unutar Atene. Ovo ne može biti dalje od istine.

Jedan primjer dogodio se 406. godine prije Krista, dvije godine prije poraza Atene u Peloponeskom ratu.

Konon, vodeći demokratski vojni čovjek u Ateni (i velika marioneta Perzije), optužio je cijelo atensko osoblje vojnih generala kako su odbili pokupiti brodolomce nakon bitke kod Arginusae. Činjenica je bila u tome kako bi to, usred velikih olujnih voda, izložilo ostatke posada izuzetno velikoj opasnosti. To nije bio ništa drugo, nego pokušaj vojnog udara od strane Konona, koji je pozivao na pogubljenje svih vodećih atenskih vojnih ljudi.

Sokrat, koji je služio svoj mandat naizmjenično kao predsjednik atenske skupštine, zaustavio je suđenje, proglasivši ga kršenjem zakona Atene i odbio je staviti to pitanje na glasovanje. Demokratska stranka je, unatoč tome, slijedeći dan generale osudila na smrt. Vojno vodstvo Atene je uništeno - ovo je otvorilo put spartanskoj pobjedi nad Atenom, koju je poduprla Perzija, i to za manje od dvije godine.

Kako bismo dali osobniji kontekst onome s čim se Platon suočavao kao mladić, evo nekoliko odlomaka iz njegovog 'Pisma VII':

"U mladosti sam prošao kroz isto iskustvo kao i mnogi drugi muškarci. Mislio sam da ću, ako u ranoj mladosti postanem sam svoj gospodar, odmah krenuti u političku karijeru. I našao sam se suočen sa sljedećim pojavama u javnim poslovima vlastitog grada. Budući da je postojeći ustav općenito osuđen, došlo je do revolucije, a pedeset i jedan čovjek došao je na front kao vladari revolucionarne vlade, naime jedanaest u gradu i deset u Peiraeusu - svako od tih tijela bilo je zaduženo za tržište i općinska pitanja - dok ih je trideset imenovano vladarima s punim ovlastima nad javnim poslovima u cjelini. Neki od njih bili su moji rođaci i poznanici, i odmah su me pozvali da sudjelujem u njihovim poslovima, kao nešto na što sam imao pravo. Učinak na mene nije bio iznenađujući u slučaju mladog čovjeka. Smatrao sam da će oni, naravno, tako upravljati državom da ljude izvedu s lošeg načina života na dobar. Pa sam ih vrlo pažljivo promatrao da vidim što će učiniti.

I videći, kao što sam i ja, da su u prilično kratkom vremenu učinili da se bivša vlada u usporedbi s tim čini nečim dragocjenim poput zlata - jer između ostalog pokušali su poslati mog prijatelja, ostarjelog Sokrata, kojega bih se jedva ustručavao opisati kao najčestitiji čovjek tog vremena, s još nekim osobama silom odvesti nekog od građana na strijeljanje, kako bi, htio ili ne, podijelio njihovu krivnju. ponašanje; ali on ih nije htio poslušati, riskirajući sve posljedice radije da postane partner u njihovim nepravednim djelima - videći sve te stvari i druge iste vrste u znatnoj mjeri, nisam odobravao njihove postupke i povukao se iz bilo kakve povezanosti sa zlostavljanjima vremena.

Nedugo zatim revolucija je ukinula vlast tridesetorice i tadašnji oblik vladavine. I još jednom, iako s više oklijevanja, počela me pokretati želja da sudjelujem u javnim i političkim poslovima. Pa i u novoj vlasti, koliko god nesređenoj, događali su se događaji na koje bi se, naravno, gledalo s negodovanjem; i nije bilo iznenađujuće da su u razdoblju revolucije neke osobe izricale pretjerane kazne političkim protivnicima, iako su oni koji su se u to vrijeme vratili iz progonstva pokazali vrlo veliku snošljivost. Ali još jednom se dogodilo da su neki od onih na vlasti, izveli mog prijatelja Sokrata, kojega sam spomenuo, na suđenje pred sudom, iznoseći protiv njega najnepravednije optužbe i jednu najneprikladniju u njegovom slučaju: jer je to bila optužba za bezbožnost jedni su gonili, a drugi osuđivali i likvidirali upravo onoga čovjeka koji nije htio sudjelovati u nepravednome uhićenju jednog od prijatelja stranke tada u emigraciji, u vrijeme kad su oni sami bili u progonstvu i nesreći.

Dok sam promatrao te događaje i ljude koji su se bavili javnim poslovima, zakone i običaje, što sam ih pomnije proučavao i što sam više napredovao u životu, činilo mi se da je teže ispravno postupati s javnim poslovima. Jer nije bilo moguće biti aktivan u politici bez prijatelja i pouzdanih pristaša; a pronaći ih spremne za moju ruku nije bila laka stvar, budući da se javni poslovi u Ateni nisu odvijali u skladu s manirima i praksama naših očeva; niti je postojala gotova metoda kojom bih mogao steći nove prijatelje. I zakoni, pisani i nepisani, mijenjani su na gore, a zlo je raslo zapanjujućom brzinom. Rezultat je bio da mi je, iako sam isprva bio pun snažnog poriva prema političkom životu, dok sam promatrao tijek stvari i vidio kako ih na sve strane nose sukobljene struje, glava konačno počela plivati; i, iako nisam prestao tražiti da vidim postoji li ikakva vjerojatnost poboljšanja ovih simptoma i općeg tijeka javnog života, odgodio sam akciju dok se ne ukaže prikladna prilika. Napokon mi je postalo jasno, s obzirom na sve postojeće zajednice, da su jedna do druge pogrešno upravljane. Jer su njihovi zakoni doveli u stanje koje je gotovo neizlječivo, osim nekom izvanrednom reformom uz dobru sreću da je podupre. I bio sam prisiljen reći, kada sam hvalio istinsku filozofiju, da je to ljudima omogućeno da vide što je zapravo pravda u javnom i privatnom životu. Stoga, rekao sam, neće biti prestanka zla za sinove ljudske, sve dok ili oni koji slijede ispravnu i istinsku filozofiju ne prime suverenu vlast u Državama, ili dok oni koji su na vlasti u Državama nekom dispenzacijom providnosti ne postanu istiniti filozofi."

Ovo pismo znači: unatoč činjenici da je atensko društvo imalo dobar ustav i dobre temelje (koji su se temeljili na Solonovim zakonima), ipak došlo do degeneracije društva u tiraniju, korupciju i vladavinu gomile. Dakle, Platon suočen s tim, kao mladić razmišlja u sebi: "Što mogu učiniti u vezi s tim?" Već tako mlad, Platon je imao sposobnost vidjeti daleku budućnost i znao je da u tom trenutku ne može učiniti ništa što bi moglo promijeniti ishod koji je pokušavao spriječiti. Atena je dosegla točku propadanja, gdje je situacija zahtijevala, ne samo veliku intervenciju, već i mnogo rada. U ovom trenutku je bila potrebna potpuna obrazovna reforma, jer je postojala tolika kriza u razmišljanju koju je sofistika potaknula.

U tom trenutku, Platon odlučuje kako će to biti njegova životna misija. Ne kao nekakva romantizirana ideja revolucije, gdje treba samo voditi mase, jer je Platon razumio da, ukoliko nemate kvalificiranu grupu mislilaca da vode takvu revoluciju, to bi samo dovelo do krvoprolića i daljnjeg haosa.

Godine 403. prije Krista je Trideset tirana protjerano. 401. godine se vodi kampanja za grupiranje antiperzijskih: atenskih i spartanskih snaga, koje žele podržati Kira Mlađeg, brata perzijskog kralja Artakserksa, i stoga nasljednik perzijskog prijestolja. Ova kampanja je postala poznata kao Deset tisuća, uglavnom je sastavljena od spartanskih vojnika. Nadalo se da će Kir Mlađi svrgnuti Artakserksa s prijestolja, te vladati Perzijom kao nastavak onoga za što se vjerovalo da je pravo nasljeđe Kira Velikog: graditelja gradova, kulture i industrije, a ne razarača, pljačkaša ili porobljivača. Kir Mlađi je želio mirni suživot  s Grčkom.

Zanimljivo je da Ksenofont, koji je jedan od vodećih Sokratovih učenika (Platon i Ksenofont bili su dvojica Sokratovih zvijezdanih  učenika), piše povijesni izvještaj poznat kao Anabaza. Ovo je posebno važno, jer je Ksenofont također jedan od deset tisuća vojnika, koji prati Kira Mlađeg u borbi protiv Artakserksa, u srcu perzijskog teritorija.

Ksenofont u svojoj Anabazi piše kako je Sokrata pitao za savjet i dopuštenje kako bi se pridružio ekspediciji, te smatra li kako je to dobra ideja. Ksenofont je nakon toga izvršioto obavještajnu istragu u hram u Delfima.

Nažalost, Kir Mlađi je ubijen u bitci kod Cunaxe, nakon što je donio kobnu odluku da sam uđe u bitku. Vojska od deset tisuća dobila je bitku, ali je izgubila rat. Više nije bilo nade da će perzijski kralj-filozof biti postavljen na perzijsko prijestolje.

Povlačenje deset tisuća, u bitci kod Cunaxe, 401. pr. Kr. Slika Jeana Adriena Guigneta.

Nakon što je Kir Mlađi pao, uslijedio je kaos, jer nije bilo jasno treba li vojska nastaviti prema Babilonu ili se povući natrag u Grčku,  kako bi izradila plan za nepredviđene situacije. Menon, koji je uključen u istoimeni Platonov 'Dijalog', organizira da svi spartanski i grčki generali, kao i svi kapetani deset tisuća vojnika, budu pozvani kao "prijateljski gosti" perzijskih vojnika koji su podržavali Kira i  koji su se borili uz Grke. Morali su postići konsenzus hoće li pohod nastaviti u Babilon ili ne.

Valja napomenuti kako se za Grke "prijateljski gost" smatra svetim obećanjem domaćina kako neće biti učinjena nikakva šteta, sve dok ti pojedinci ostaju kao gosti, a raskid takvog ugovora smatran je jednim od najgorih kršenja zakona bogova. Ali, Perzijanci nisu Grci, i pakt je raskinut. Isti oni perzijski ljudi, s kojima su se Spartanci i Grci tjednima borili rame uz rame, su zaklali su grčke generale usred njihova obroka. A Menon je bio taj koji je sve ovo organizirao s Perzijancima. Prema Ksenofontu, Menon je zatim poslan u Babilon i polako mučen, čak i dulje nego bilo koji drugi zarobljenik. Vjerojatno su se Perzijanci okomili na njega, budući kako su mislili da netko tko je sposoban za ovu najnečasniju izdaju, nije tip čovjeka kojemu bi u konačnici mogli vjerovati.

Menon i Konon bili su najveći agenti koje je kupilo Perzijsko Carstvo u Ateni, u to vrijeme.

U ovom trenutku, vojska od deset tisuća je bila poput tijela koje je ostalo bez glave. Srećom, pojavila se grupa mladića kako bi preuzela vodstvo ove neorganizirane sile, a među njima je bio i Ksenofont. Kroz ovo novo vodstvo, deset tisuća je dovedeno do sigurnog povratka u Grčku, kroz 1500 milja dugo putovanje kroz neprijateljski perzijski teritorij.

U Platonovom 'Dijalogu' se Meno spominje kao "gost prijatelj velikog kralja", što je bio pristojan način da se kaže perzijski agent, i raspravlja sa Sokratom o tome može li se ovaj poučiti o vrlini. U ovom dijalogu Sokrat pokazuje Menonu kako čak i dijete koje Menon drži kao roba može naučiti udvostručenje kvadrata, pokazujući kako robovsko dijete doista nije bilo inferiornije od Menona,  koji nije mogao riješiti problem. Anytas, koji je Menonov blizak prijatelj, također se pojavljuje u ovom dijalogu. Platonu nije promaklo da je Anytas bio glavni optužitelj Sokrata kao kvaritelja mladih, što je dovelo do Sokratova pogubljenja. Ovo nije slučajnost, da je izdajica Menon također povezan s Anytasom, glavnim tužiteljem protiv Sokrata, i nagovještava da je veliki dio ove organizirane opozicije koji je optužio Sokrata bio kupljen od Perzijanaca.

Godine 399. prije Krista, dvije godine nakon pada Kira Mlađeg, Anytas i druga dva člana demokratske frakcije okupljene oko admirala Konona, podnijeli su optužbe protiv Sokrata na temelju bezbožnosti i kvarenja mladih. Platon piše o Sokratovom suđenju u dijalogu pod naslovom 'Apologija'.

Stoga se mnoge popularne klevete koje tvrde kako je Sokrat samo nepristrasni filozof, ili da je Platon pristaša tiranije, lako opovrgnu kada se odvoji vrijeme da se pogledaju njihova djela u povijesti. Usprkos osudi Sokrata kao "onoga koji kvari mladež", donesenoj u ludilu mafijaške vladavine, on se ipak pridržavao presude, unatoč tome što je imao priliku pobjeći iz zatočeništva (gdje je držan više od mjesec dana). Sokrat je popio kukutu koja je uzrokovala njegovu smrt u sedamdeset prvoj godini.

Time što je Sokrat prihvatio takvu nepravednu presudu, ona je pokazala zastrašujuću nepravdu, koja proizlazi iz vladavine gomile (vladavine javnog mišljenja), koja lako može poprimiti oblik opake vrste tiranije na sebe. Kada je ludilo vladavine rulje bilo na vrhuncu - to je najdestruktivniji oblik tiranije koji se može osloboditi nad društvom.

Nakon što Sokrat umre, njegovi vodeći saveznici privremeno bježe iz Atene, jer im je politički prevruće i riskiraju da također budu zatvoreni i pogubljeni. Platon odlazi u Egipat gdje ostaje trinaest godina.

Iako je Egipat bio satrapija Perzijskog Carstva od 525. godine prije Krista (osvojio perzijski kralj Cambyses), Egipat je ipak zadržao moćnu antioligarhističku, antiperzijsku elitu. Ova egipatska elita bila je usredotočena na Amonovo svećenstvo. Zapravo, atenski zakonodavac Solon, filozof Pitagora i znanstvenik Tales iz Mileta (još jedan od sedam mudraca uz Solona) - putovali su u Egipat, prije gotovo 200 godina, kako bi se posavjetovali sa svećenicima Amona.

Platon je vjerojatno slijedio Solonove stope po Egiptu i tijekom svog trinaestogodišnjeg boravka je vjerojatno bio uključen u političku urotu protiv Perzije.

Tijekom tog vremena, Lisander (koji je radio s Perzijancima) je odabrao Agesilaja neka naslijedi spartansko prijestolje. Za Agesilaja se smatralo kako nije previše bistar i stoga ga je bilo lako kontrolirati, a također je bio i djelomično fizički hrom. Stoga se smatralo da je Agesilaj bio odlična lutka na koncu za Perzijance. Međutim, stvari nisu baš tako ispale.

Čim je Agesilaj imenovan kraljem Sparte, otpustio je Lisandra kao admirala, preuzeo punu komandu i okrenuo se protiv svojih properzijskih pristaša. Zatim je upotrijebio deset tisuća vojnika spremnih za bitku (kontingent koji se borio za Kira Mlađeg), još  okupljeni u logorima na obali Jonije - neka oslobode Joniju od perzijske vlasti, umjesto da pokore Atenu kako je to Lisandar želio.

Agesilaj susreće Ksenofonta na obali Jonije, uz deset tisuća vojnika. Ksenofont postaje njegov savjetnik i oni ostaju dobri prijatelji do kraja života. Ksenofont je bio prilično vješt u vojnoj strategiji i napisao je knjigu 'Obrazovanje Kira Velikog', remek-djelo o vojnoj strategiji, koje je postalo najomiljenijom knjigom Aleksandra Velikog (koju je nosio svuda sa sobom).

395. godine prije Krista su Agesilaj i deset tisuća potpuno uništili Artakserksovu vojsku. Lisandar u Sparti, kao i Konon u Ateni,  manevriraju kako bi zaustavili Agesilajev sljedeći potez kojim je htio udariti u srce Perzijskog Carstva, u Babilon. Ovu sabotažu su postigli stvaranjem mornaričke blokade u Egejskom moru. To bi spriječilo Agesilajev povratak kući, čime bi čitava vojna kampanja bila uzalud, i uzrokovala time da vojska od deset tisuća ostane bez resursa, ostavljena potpuno ranjiva na perzijski napad.

Kult Delfa je također pomagao u širenju zlokobnih proročanstava i pozivao na ostavku kralja Sparte - Agesilaja.

Agesilajeve snage su spašene i nisu bile odsječene na povratku, zahvaljujući potpori egipatske komponente antiperzijskog saveza, gdje je Platon bio na sceni. Egipatska mornarica je učinkovito premjestila svoje snage sjeverno do Egejskog mora, te je prisilila atensku i spartansku mornaricu na povlačenje. Time je otvoren put za povratak Agesilaja i njegovih deset tisuća ljudi.

Lisandrovu zavjeru zauzimanja spartanskog prijestolja su tako poništili svećenici Amona (u Egiptu), koji su javno istupili jedini put u zabilježenoj povijesti - gdje su osudili Apolonov hram i Lisandra kao urotnike i zahtijevali protjerivanje Lisandra iz Sparte.

Osim toga, egipatski kralj Neferit I. (Nefaarud I.) je predao Sparti, pod vodstvom Agesilaja, materijal za proizvodnju stotinu brodova i 500 000 mjera žita, kako bi se oduprli svakom pokušaju Kononovog napada.

Platonova veza s ovom kampanjom se može popratiti u njegovoj aktivnosti po Egiptu i njegovoj suradnji s Eudoksom iz Knida:  jednim od najistaknutijih matematičara svih vremena. Također, s njim će nastaviti blisko surađivati ​​tijekom njihova boravka u Tarentu, s Eudoksovim učiteljem Archytasom, vođom Tarenta. Kasnije će se Eudoksova škola spojiti s Platonovom Akademijom.

Prema radu Charlesa Tatea, "Istina o Platonu", njegov drevni biograf opisuje Eudoksa kao Agesilajevog agenta u Egiptu. Budući da su Platon i Eudoks bili bliski politički saveznici, može se sa sigurnošću tvrditi kako je Platon odigrao glavnu političku ulogu u organiziranju egipatske podrške Agesilajevom vojnom pohodu protiv Perzijanaca. Agesilaj je, međutim, morao čekati svoju sljedeću priliku protiv Perzije, nakon što je Sparti objavljen Korintski rat, prije nego što je mogao nastaviti operaciju protiv Perzije. Ovaj rat je spriječio Spartu da pošalje svoje najbolje trupe u Aziju, za Agesilajevu kampanju protiv Babilona.

Korintski rat bio je starogrčki sukob, koji je trajao od 395.  do 387. godine prije Krista. Radilo se o sukobu Sparte protiv koalicije Tebe, Atene, Korinta i Arga, uz podršku Ahemenidskog/Perzijskog Carstva.

U povijesti je zabilježeno kako je Agesilaj rekao "iz Azije me otjeralo 10 000 strijelaca".....međutim, on nije mislio na stvarne strijelce, već na perzijski novčić (darik), na kojem su bili prikazani perzijski strijelci. Agesilaj je spominjao perzijske gradove-države, kao i  Tebu, Atenu, Korint i Argos - čija je objava rata Sparti sabotirala njegovu vojnu kampanju protiv Babilona.

388. godine je Platon napustio Egipat i stigao u Tarentum, gdje je ostao tri godine gradeći obavještajnu mrežu s Eudoksom i Arhitom, gdje je trojac radio na svom sljedećem planu igre.

Unatoč tome što su grčki i spartanski vojnici bili vojno nadmoćniji od Perzijanaca, Perzijanci su bili vrlo uspješni u stvaranju unutarnjeg otpora s grčkim gradovima-državama protiv ovih vojnih kampanja, putem mita i drugih oblika korupcije.

Prema hipotezi Charlesa Tatesa u njegovoj “Istini o Platonu”: Platon, Eudoksus i Archytas odlučuju kako prvo trebaju uništiti hram u Delfima, koji je bio glavnim izvorom ove korupcije i protuobavještajnih podataka u Grčkoj. Uništenjem hrama u Delfima, izvor ovog pro-perzijskog financiranja bi bio presječen, što bi učinilo izvedivim da se konačno provede vojna kampanja prema srcu Perzije, Babilonu.

Do četvrtog stoljeća je Sirakuza bila najbogatiji grad na cijelom Sredozemlju; Platon, Eudoks i Arhita su odlučili kako je to strateški najbolja baza za napad.

Za razliku od grčkih gradova-država, koje su kupili Perzijanci (osim Sparte naravno), Sirakuza nije bila properzijska. U svakom slučaju, tijekom Peloponeskog rata je stala na stranu antiperzijskih snaga. To je vjerojatno razlogom zašto je Gorgija potaknuo Alkibijada neka ranije pokrene svoju samoubilačku akciju protiv Sirakuze.

Platon ulazi u Sirakuzu 387. godine, gdje susreće Dioniza I. Pokušava organizirati da se on iz tiranskog vladara promijeni u zakonitog kralja-filozofa. Dioniz I. bio je meki tiranin, u odnosu na druge koji su postojali u njegovo vrijeme. Npr. unatoč tome što su mnogi istaknuti Sirakužani bili prognani u vrijeme njegove vladavine, nema pouzdanih podataka koji bi pokazali kako je ikada pogubio građane Sirakuze. Prognanstvo je često bilo samo privremeno, uz povrat posjeda i državljanstva pri povratku.

Prema izvještaju povjesničara Diodora, iz prvog stoljeća prije Krista, Platon je uvjerio Dionizija I. kako, ukoliko želi osloboditi Grčku, onda mora vojnom silom uništiti proročište Apolona iz Delfa.

385. godine je Platon uspio nagovoriti Dioniza I. neka započne jedan od najambicioznijih projekata ikada zamišljenih: projekt izgradnje gradova. Njegov je plan bio uspostaviti gradove na Jadranskom moru, jer bi time zavladao prolazom između Italije i Grčke. Kada bi to bilo osigurano - put do Epira na zapadnoj obali kopnene Grčke - došao bi pod kontrolu Sirakuze. Slijedeće što je Dioniz I. planirao jest iskoristiti ove gradove kao vojna uporišta pri velikoj invaziji na Delfe.

Uništenjem hramskih svećenika bi financijska i politička obavještajna potpora savezu protiv Sparte, koji je predvodila Teba, uz podršku Perzije, bila uništena. Nakon što se oslobodila borbe za egzistenciju, Sparta predvođena Agesilajem, uz potporu sirakuške flote i svog zlata zarobljenog iz Delfa - mogla bi izvršiti zadatak koji je započela prije deset godina i okončati Perzijsko carstvo.

Međutim, članovi dvora su uvjerili Dioniza I. kako Platon kuje zavjeru protiv njega, te su ga prepustili sudbini, koja se nikada nije koristila protiv Grka, osim u ratnom stanju. Dioniz, rob svojih strahova i neznanja, prodao je Platona u ropstvo.

Platon je otkupljen iz ropstva uz pomoć Diona, nećaka Dionizija I, koji odbija primiti natrag uplaćeni novac. Sredstva se kasnije koriste za plaćanje izgradnje Grove of Academus, koja je kasnije postala poznata kao "Platonova akademija". Eudoks također dovodi svoju školu iz grada na Crnom moru i spaja je s akademijom.

Preživjeli su popisi Platonovih učenika, koji pokazuju kako su učenici stizali iz cijele Grčke i da je čak bilo uključeno i nekoliko žena, koje su obično bile isključene iz filozofskih škola. Nije to bio samo obrazovni, nego i obavještajni centar.

367. godine, gotovo dvadeset godina nakon što je Platona prodao u ropstvo, Dioniz I. je završio svoj života tiranina i umro, pod čudnim okolnostima, koje snažno upućuju na trovanje.

Naslijedio ga je sin Dionizije II. Najiskusnija osoba tada na dvoru, Dion, je ubrzo postao virtualnim namjesnikom mladića koji je tek ušao u dvadesete. Dion je zatražio od Platona neka se vrati u Sirakuzu i odmah je započeo uranjati dječaka u rigorozno proučavanje geometrije i epistemologije, jasno dajući do znanja kako nikada neće postati veliki vođa svog naroda ukoliko prvo ne ovlada ovim znanostima. U početku je mladić bio željan učenja. Prema Plutarhu, podovi su bili prekriveni pijeskom i korišteni za skiciranje geometrijskih konstrukcija. Međutim, mladi Dioniz II je ubrzo postao frustriran svojim dugim satima učenja i počinje osjećati kako  ga je Platon lagao i prevario, jer mu je obećavao veliku moć samo ako odvoji dovoljno vremena za učenje.

Scena je isječak iz filma "Agora" s Rachel Weisz u glavnoj ulozi

U ovom trenutku postaje prilično vruće između Dioniza II i Platona; Platon je stavljen u kućni pritvor. Dion je prognan i postao je student Platonove akademije. Sirakuza zarati s Kartagom u roku od godinu dana. Platon, koji je bio u kućnom pritvoru, može otići kada izbije rat.

Nakon svega ovoga, Platon piše svoju 'Republiku' - gdje dovodi pitanje političkog vodstva u vezu sa pitanjem obrazovanja. Ovdje Platon karakterizira brončane, srebrne i zlatne duše - predstavljajući individualnu brigu samo za osobno zadovoljstvo (brončane duše), racionalnog pojedinca koji nastoji voditi svoje poslove prema postojećim zakonima (srebrne duše), te pojedinca koji funkcionira na osnova kreativnog razuma za bolje čovječanstvo (zlatne duše).

Prema Charlesu Tateu, početkom 357. godine je Platonova akademija usmjerila sve svoje resurse u dvosmjernu vojnu kampanju, s ciljem da Sirakuzu zauzme Dion, te da unište Delfe putem domorodačkog stanovništva Fokide, uz pomoć Spartanaca.

Treći sveti rat (356. – 346. godine prije Krista) je pokrenut između snaga Tebe i Fokide - za kontrolu nad Delfima.

Dion će na kraju zauzeti grad Sirakuzu, međutim, za manje od godinu dana (354. pr. Kr.) će Platonov saveznik biti ubijen.

Maloazijska ofenziva pretrpjela je porazan neuspjeh, jer je 362. godine spartanski kralj Agesilaj odustao od priprema za premještanje svoje vojske iz Egipta, kako bi se pridružio pobunjeničkim snagama. Umjesto toga, Agesilaj je ostao u Egiptu, gdje je vojno podržao pobunu egipatskog plemića Nekht-har-hebija protiv nasljednika Nektanaba I. (koji je umro nekoliko mjeseci ranije). Ova pobuna je bila poznata kao Satrapska pobuna.

Ne samo da je Agesilajeva intervencija u egipatsko nasljedstvo kroz Satrapovu pobunu koštala potpore spartanske vojske, već je povukla trupe Nektanabovog nasljednika sa strane drugih pobunjenih vojski u Maloj Aziji, dok je egipatski faraon žurio kući obraniti svoje prijestolje. Kao posljedica odlaska egipatske vojske, Datames je povukao svoje snage, Orontes se do tada već prodao Perzijancima i ustanak je propao.

Agesilaj je umro sa sedamdeset godina, godinu dana kasnije, u Egiptu.

Aleksandar Veliki u posjetu egipatskim svećenicima Amonu.

Amonovi svećenici će voditi i njegovati, a zatim dovesti u svoju zemlju čovjeka koji će ispuniti Agesilajeve ambicije, i konačno će  osloboditi Egipat od perzijske dominacije: Aleksandra Velikog. Zamoljeni neka objasne egipatskom narodu tko je bio taj veliki osloboditelj, rečeno je da su Aleksandrovi vojnici dali jednostavan odgovor: "On je Nektanabov sin."

Povjesničari Plutarh, Curtius, Justin i Diodorus, izvještavaju kako je Aleksandru, nakon posjeta Amonovom hramu, rečeno kako je Amon (a ne Filip) njegov pravi otac.

Prema povijesnim zapisima, Aleksandar je unovačen u ovaj program preko veleposlanika Delija iz Efeza, studenta Platonove akademije. Tijekom cijele karijere, Aleksandar se oslanjao na Platonove učenike, koji su mu pružili svoje vodstvo u izvanrednom podvigu, ne samo osvajanja, nego i ponovne izgradnje Perzije, kao humanističkog carstva utemeljenog na grčkoj kulturi.

To je najjasnije prikazano time što ga je uvelike organizirao kroz Ksenofonto 'Obrazovanje Kira Velikog'.

Aleksandar nije postigao potpuni uspjeh, ubijen je nakon osvajanja Babilona, u svojim ranim tridesetima. Međutim, gradovi koje je sagradio i kroz obrazovanje naroda (temeljeno na najboljem od grčke klasične kulture) je sačuvao kasnijim generacijama, sjeme budućih mogućih renesansa.

Pierre Henri de Valenciennes "Aleksandar na grobu Kira Velikog".

Na mnogo načina, Aleksandar Veliki je bio pravi nasljednik Kira Velikog, uz važnu iznimku: Aleksandar je imao puno jasniju ideju o tome što je potrebno pri preodgoju, te za napredak kulture i civilizacije. Aleksandar Veliki će umrijeti u mladoj dobi, ali će postignuća koja je imao u regijama (koje je preuzeo od Perzijskog Carstva) ostaviti snažne temelje u klasičnoj grčkoj kulturi, čuvajući za kasnije generacije, osnovu na kojoj se civilizacija obnavlja .

Jedan od najboljih primjera ove ostavštine Aleksandra Velikog jest Aleksandrijska knjižnica.