Priča o Kuli

U kraljevstvu, u području pokrivenom bogatom šumom, nalazila se velika čistina. U središtu ove čistine stajala je Kula. Iz velike udaljenosti bila je silno impresivna, uzdizala se golemo i ravno gotovo do oblaka, blještavi pod suncem. Međutim, ako se netko približavao približavao sa zapada, pokazala bi se drugačijom; ne samo da se doimala prljavom i trošnijom, nego se vidjelo kako  se teško i opasno naginje prema jugu. Doista je bila ogromna, ali je izgledala bolesno i zlokobno, a nekada bi se činilo kako  povremeno podrhtava na vjetru.

Narod je živio u i oko kule, a život ovog naroda bio je gotovo u potpunosti posvećen izgradnji kule; jer, ma koliko se dvojbeno činilo, svakim se danom ipak izgradilo malo više. Govorilo se kako vladar živi na samom vrhu kule i njegove su naredbe neka se kula neprestano dograđuje. Čak i da ovo kralj nije naredio, ljudi bi vjerojatno nastavili sa ovom jednostavnom navikom i tradicijom, jer ne znaju što drugo učiniti.

Iako je većina bila dovoljno dugo zadovoljna ovim aranžmanom, ili nedovoljno promišljena da postane prilično nezadovoljna, mnogi su ipak bili svjesni kako Kula koju su pomogli izgraditi nije niti stabilna, niti lijepa; čak su prije njih i njihovi očevi i djedovi izrazili svoje sumnje, jer je građevina bila djelo mnogih generacija; ali, od svih onih koji su cinično promatrali stvar, malo ih se moglo složiti oko prirode problema, i često su se svađali oko toga. Zapravo, malo se znalo o ovoj velikoj zgradi, oko koje su se vrtjeli njihovi životi, čak niti o njezinoj pravoj namjeni. Neki su govorili kako je zamišljena kao sigurno utočište protiv neprijatelja, vremena, ili zvijeri iz okolne šume. Neki su govorili kako je namijenjena pružanju velike prednosti za promatranje golemih udaljenosti, ili zavirivanja u samo nebo. Neki su govorili kako je to uglavnom veliko skladište za njihovo zajedničko bogatstvo, a neki kako je to bio njihov danak bogovima. Zbunjujuća je činjenica bila u tome što je malo tko ikada vidio ikakve dokaze o bilo kojoj od ovih navodnih svrha, pa su nagađanja rasla jednako brzo, ili čak i brže od same kule.

Često se pričalo, osobito među starim ljudima, kako je kula u davna vremena bila čudesno lijepa i čvrsta. U korist ovog mišljenja ukazivali su na divovske temelje i nepobitno impresivne zidane blokove, koji se vide u donjim stupovima tornja, koji su ipak zadržali istrošene tragove nevjerojatne umjetnosti; ali, čak su i ti čvrsti radovi sada bili istrošeni, izbočeni ili napuknuti; toranj je bio jako star i pretjerano dograđivan; ništa se sa sigurnošću nije moglo reći o drevnim graditeljima Kule.

Neki su govorili kako je kralj na vrhuncu svoje vladavine sigurno imao dobre ideje o svrsi i djelovanju kule, te kako se male glave ne bi trebale brinuti za poslove velikih, čak i ako stvari ne idu savršeno; na kraju krajeva, nisu li davana velika predviđanja i obećanja o tome što će toranj predstavljati u drugoj generaciji? Neki su govorili da tamo uopće niti nema kralja i kako je sav trud bio samo stoga da bi se nekolicini šefova u višim dijelovima kule život učinilo ugodnijim. Neki su čak govorili kako je cijelu konstrukciju diktirao zli duh, ili možda tajna strana sila, s namjerom da kazni, a zatim i uništi ljude koji su živjeli pod uzdrmanom masom Kule.

Koliko god je čudan, nevjerojatan i gadan toranj izrastao, nemalo bi ljudi reklo kako ga ipak vole i poštuju, jer je stvarno bio njihov; zajednički spomenik njihova dobrovoljnog rada, i njihovih predaka. Drugi bi govorili kako su njihovi preci doista oduvijek bili robovima tog mrskog projekta, te kako su čak i njegovi zgodni počeci bili proizvodom tiranske eksploatacije. Argumenti su se nastavljali i nastavljali, a toranj je rastao i rastao....i oboje je postajalo sve gadnije i nestabilnije.

Ono što je posebno živciralo ljude bilo je to što se toranj nastavlja graditi na sve aljkaviji i besmisleniji način. Novi podovi i beskrajne nove obloge više nisu bili izrađeni od dobrog kamena ili dobrog drveta; neki su govorili kako je sav dobar materijal potrošen, ali, ni o tome se zapravo ništa ne zna. Umjesto toga, toranj je povećao svoju visinu, ulubio se; kamen, drvo i čelik opljačkani su s dna kako bi se nahranio vrh tornja, izvađeni iz središta da bi se nahranila gornja fasada, a budući da su se beskonačno lomili i ponovno koristili - ti su materijali postajali sve neprikladniji za upotrebu. Dok je podnožje još uvijek pokazivalo znakove oštećenih ostataka hrastovih greda i četvrtasto obrađenog mramora; sve nove značajke, koje bi se pojavile,  izgledale su kao da su načinjene od iverja starog drveta, na brzinu zalijepljenih zajedno, i trošne žbuke načinjene od istucane prašine nekoć čvrstih blokova. Raznorazne žice povezivale su ove stvari zajedno, kao luda, hrđava mreža. Tamo gdje nije bilo dovoljno materijala, koji bi se uvjerljivo mogao kanibalizirati iz stare strukture, sada je naređeno neka se unesu još jadnije,  strane stvari kako bi se nadoknadio nedostatak: blatna, pljesniva slama i polutruli štapovi. Ova su nova naređenja, čak i one najupornije i najvjernije, jako zabrinula.

Došlo je vrijeme kada su strah i nezadovoljstvo konačno uzrokovali da se malene grupive ljudi redovito okupljaju ispred tornja, oko nekolicine mudrijih i praktičnijih skeptika - njihovi argumenti o svrsi i povijesti tornja polako su se pretvorili u neposredniju i trezveniju raspravu o onome što bi trebalo učiniti. Mnoštvo se često krišom okupljalo noću, ili pod okriljem drveća na rubu čistine; jer je govor protiv izgradnje tornja još uvijek opasno izazivao bijes i razdraženost mnogih drugih. Nemali broj muškaraca bi se okupilo vani, nekoć su bili odgovorni graditelji tornja, u onim danima kada se još obavljao pristojan, i naizgled pun nade, posao. Oni i njihovi sinovi također su postajali sve umorniji i zgroženi svakom novom jeftinom ciglom koju bi bili natjerani postaviti u toranj, kao i svakim novim unutarnjim stupcem koji bi ih natjerali uništiti.

Iako je njihov razgovor imao drugačiji ton, a očito približavanje kolapsa, koji je zaprijetio svima, stvorilo je snažno suosjećanje prema tornju među njima samima, ipak je bilo mnogo suprotstavljenih mišljenja, koji su svaki davali različite savjete.

Jedan je govornik rekao kako moraju preuzeti toranj; jurišati na gornje katove i postaviti novog kralja ili odbor, kako bi se ispravile sve pogreške. Ali, nitko nikada nije upoznao čovjeka koji bi poznavao put do gornjih razina, a jedna od rijetkih stvari koje su zasigurno bile poznate o kuli je bila kako više katove čuvaju okrutni i strašni pješaci.

Jedan je govornik rekao kako treba osigurati toranj, ne slijedeći više ničije naredbe, osim onih vlastitih. Rekao je kako bi uz dovoljno podupirača i pomnu preradu toranj mogao biti popravljen, čaki vrlo lijep, bolji nego što je ikada bio. Novije aberacije, rekao je, mogu se ukloniti i započeti ponovo bolje, u starom stilu. Mnogi su zapljeskali, ali čak i dok je govorio, toranj se zlokobno klimao, te su mnogi posumnjali da je toranj nešto vrijedno spašavanja, ili potrošenog vremena za to spašavanje. 

Jedan je govornik rekao kako je da jedino što treba učiniti jest odnijeti pijuke i čekiće u njegovu bazu (stari graditelji postavili su najbolje stupove kao temelje) i srušiti cijelu tu stvar što je prije moguće, u ime osvete, pravde i novog početka. Drugi su istaknuli kako će mnogi nevini biti uništeni na taj način, kao i ljudi koji razbiju potporne stupove tornja.

Jedan je govornik sugerirao kako je zapravo najbolja stvar koju treba učiniti jest nastaviti rad na tornju još većom brzinom i entuzijazmom; neizbježno bi se onda uništio pod vlastitom težinom, i to što prije to bolje. U međuvremenu, ljudi bi se mogli pripremiti za bijeg od njegovih ruševina, koji će se urušiti po njima.

Ali, ovo je samo potaknulo još jedno pitanje. Gdje su oni to trebali ići? Čak i najoptimističniji ljudi, koji su vjerovali kako se toranj još može ispraviti, prepoznali kako je to nevjerojatan pothvat i kako bi slijedeći jači vjetar mogao srušiti monolitnu kulu. Svi su ljudi oduvijek živjeli unutar kule, ili u šatorima postavljenim usko oko njezina podnožja; sav njihov posao i dobra su se nalazili u kuli, kao i obitelji i prijatelji svih njih. Dok su mnogi sumnjali kako su opasnosti od zvijeri, razbojnika i uragana, bile pretjerane i zbog čega je toranj bio potreban; šuma je sakrivala razne opasnosti i vrijeme je često utjecalo na zemlju; bilo bi potrebno brzo  pronaći čvrsto, novo mjesto, ukoliko bi se stari toranj srušio. To je bilo prihvaćeno i poznato gotovo svima.

Tada je nastao problem u tome što je izgledalo kako su ovi ljudi bili slabo osposobljeni za izgradnju bilo čega novoga. Bilo ih je malo, a rad na kuli je proždirao sav alat i materijal. Štoviše, bilo je teško odlučiti gdje bi uopće moglo započeti sa novom izgradnjom; toranj je bio toliko visok da bi njegov pad mogao zdrobiti bilo što na čistini, ako bi se tamo gradilo; osim toga, sjena tornja je pokrivala gotovo cijelu čistinu. Također, iako je bilo moguće da nekolicina njih preživi u šumi; šuma je bila gusta, vlažna, puna prijetnji i prepreka; čak i s pravim alatima trebale bi godine da se tamo izgradi novi dom.

Ipak, ideja nije bila glupa. Mudri graditelj primijetio je kako, iako toranj doista može pasti u bilo kojem smjeru, i kako nijedno takvo mjesto na čistini zapravo nije sigurno, vrlo je vjerojatno kako će pasti u onom smjeru u kojem se očito naginje. Nova građevina, stoga, mora biti izgrađena u smjeru suprotnom od nagiba tornja.

Lukavi stolar zatim je progovorio i naglasio, iako jest toranj žderao većinu alata i materijala potrebnih za gradnju, bilo je puno onih koji su u poslu zabušavali. Oko podnožja tornja stvorio se sve veći nered nastao kao plijen, uz mnogo toga što se moglo iskoristiti, i nešto od toga bilo je iznenađujuće kvalitete. Jer, koliko god je toranj očajnički želio uzeti sve što je mogao radi svog maničnog rasta, mnoge stvari nije mogao iskoristiti. Njegovi noviji dijelovi bili su previše krhki i zamršeni da bi ugradili mnoge od njegovih starih sastojaka (neki su rekli kako je to razlog zašto su neki od starijih, zgodnijih dijelova baze preživjeli), a radnici su radili loše i u velikoj zbrci jako dugo vremena, te je čak i vještina korištenja starih alata i načina uglavnom izgubljena. Stoga je među hrpom smeća, koje se skupilo u podnožju tornja bilo mnogo vrijednih alata i otpornih materijala, čak i ako je oštrice trebalo oštriti, a grede su imale neke velike čvorove. Ovdje su bile stvari koje su se mogle iskoristiti. Štoviše, s tornja su cijelo vrijeme padale stvari koje su se isto mogle upotrijebiti; stvari koje se ne bi pravilno uklopile, ili su podlegle dugom raspadanju.  Neki su sumnjali kako se mnoge dobre stvari odbacuju upravo zato što su dobre, te kako ružnoća i krhkost povećanja tornja nisu slučajni, već osmišljeni.

Neki odvažniji ljudi izjavili su kako namjeravaju opljačkati iz kule sve što mogu uzeti za novu zgradu. Ovo je bio riskantan pothvat, ali je ostalo nekoliko dijelova tornja koji nisu bili uništeni. Ljudi su primijetili kako je sada kada je rad na tornju postajao sve grozničaviji, a škripa i stenjanje sve stalnijim - stražari i upravitelji unutar tornja su postali sve rastreseniji i aljkaviji u svojim dužnostima. Bilo je moguće pobjeći s dlijetom ispod kaputa, a moguće je bilo čak i započeti graditi malu novu građevinu na daljem dijelu čistine, bez da vam se suprotstave iznervirani, zbunjeni i obeshrabreni dužnosnici unutar zidina.

Neki su čak govorili kako vani na čistini postoje i drugi spremni temelji na kojima se može graditi; neki na prirodnim izbočinama istog vječnog kamena na kojemu je bila postavljena i Kula, kao i drugi tajanstveni temelji, koji su, čini se, nekoć bili utočištem  drugih građevina, koje su do tada davno nestale, ili su zaboravljene.

Iako su sumnje ostale, a mnoge moguće opasnosti i neuspjesi bili previše očiti, ljudi izvana postali su oduševljeni ovom novom izgradnjom. Nije bilo nemoguće, barem im je nudilo nešto stvarno za što su mogli raditi. Međutim, prije nego što su gomile požurile započeti sa svojim novim ciljevima, jedan od starijih iz njihovih redova je ustao i održao još jedan govor. Rekao je kako  prva stvar na koju treba paziti da svatko od njih bude nešto drugačiji; nitko od njih ne smije biti kao prije, niti raditi kao prije. To što nas je malo možda i nije važno ako svi dobro radimo, ali zato se prvo moramo riješiti loših navika koje smo stekli; jer u kuli, iako posao nikada ne završava i stalno ima sve više posla, samo nekoliko ruku zapravo obavlja taj sramotni posao na kuli. Većina stanovnika žuri uokolo, tobože kao da nešto radi ili su posvećeni osobnim, sitnim poslovima; sada svi oni nekako trebaju  pomoći u radu. Mnogi su zaposleni na bezrazložnom preslagivanju namještaja, ili na šaranju opscenosti po gipsu prekrivenom plijesni (iako se čudno čini kako to ima odobrenje šefova). To je bio rad na kojem je većina nas provela cijeli život, rad na koji smo navikli i za koji smo obučavani. Iako svatko od nas ima svoje posebne talente, svi mi zapravo moramo postati graditelji, s mišićima i umom za snažni, novi zahvat. Moraju postojati vođe i mora postojati hijerarhija, ali svaki čovjek mora biti stvarno sposoban podnijeti težinu općeg rada, i svaki čovjek također mora imati oko za ljepotu i čvrstoću, ukoliko ne želimo ponoviti katastrofu u kojoj danas živimo. Svaki čovjek također mora biti sposoban služiti kao kuhar, pisar, noćni čuvar i sve dalje po potrebi, i prihvatiti donekle grubu jednostavnost u svojim okolnostima, ukoliko želimo napraviti prostor za tako ambiciozan zadatak, kakav smo si postavili. Možda smo prisiljeni graditi s ostacima i raditi s vrlo nesavršenim alatima, ali te nam stvari malo škode, ukoliko smo sami mi dostojni okviri i temelji.

Tako su se ljudi razišli na sve strane, u svom novom i tajnom radu. Kada god bi izmaknuli ispod neprijateljskog pogleda tornja, uvježbavali su ruke kako koristiti čekić i pilu, ili bi proučavali stare dijelove građevine, od kojih su još mogli prenijeti načela dobre arhitekture. Neki bi se iskrali nakon sumraka kako bi istraživali pogodno zemljište na čistini, neki su potiho počeli prebirati po ruševinama, smeću i hrpi otpada u potrazi za odbačenim blagom. Toranj je postajao sve višim i sve slabijim, toliko da bi vrabac, koji bi sletio na njegov vrh, zaljuljao čitavu njegovu trupinu. Svemu su tome svjedočili oni u njegovoj utrobi....ljudi koji su postali oštriji na oku i napetiji u žilama, čineći nepoznate geste i pjevajući nove pjesme, dok su se pjenušci prašine i čudni, privlačni oblici, ponekad uočavali na dalekoj ravnici.

Alegorija nekada postane pretjerana i krene u neželjenom smjeru. 

Ispravljanje je učinkovit procvat ideje i pojam ispravljanja je uzbudljiv - ma koliko god daleka, ili amorfna, njegov vizija bila. Međutim, usprkos svim vrlinama, pomalo treba biti oprezan s tim izrazom; jer, kao što je trebalo biti jasno iz priče o Kuli, ne mislim kako se naša modernost, civilizacija koju smo naslijedili, ne može spasiti. Ne vjerujem isto kako se može ispraviti. Barem ne našim naporima. Ako se ovaj svijet industrije, gospodarstva, moći i kulture može na neki način iskupiti, onda se može iskupiti samo neočekivanom providnošću, ili najnevjerojatnijim i najdramatičnijim herojstvom, a ne nečim što je stvoreno našim  dizajnom. Čak kada bi takvo čudo nužno bilo toliko destruktivno u svom ispravljanju - onda bi ionako to bio gotovo kolaps. Toliko je truleži da bi pravda, da ikako može, izgorjela isto onoliko koliko bi se ispravila.

Ispravljanje se prvenstveno mora shvatiti tako da je fokus na pojedinim muškarcima i njihovim obiteljima; primarna je moć u ispravljanju nas samih. Katedrala se ne može popraviti, ali možemo sami sebe; vidimo ovo svaki dan. Opet ukazujem na važnost zabrinutosti za fizički napredak kroz posijanu disidentsku sferu, kao i entuzijazam za klasično samoobrazovanje i borbu protiv uobičajenih moralnih posrnuća, kao što je pornografija i pedofilija. Ovo su jednostavne, ali značajne stvari, a iz tih nastojanja lako izrastaju općenitija načela. Po mom mišljenju, mi se ne ispravljamo s ciljem da bi popravili svijet u kojem se nalazimo, nego da mu pronađemo alternativu, čak i pod sjenom Kule, za koju se nadamo kako ćemo njeno rušenje preživjeti....

Sada, naravno, mi, kao i ljudi iz priče, se susrećemo sa svim mogućim problemima kako ponovo izgraditi što za sebe, a mnogi su prije mene isticali kako je možda sada zaista nemoguće izgraditi bilo što praktički neovisno. Ništa ne izmiče razini ovisnosti, kao što ništa ne izmiče sjeni tornja. Pa ipak, ne očajavam što ćemo podići nešto više od fiktivne konstrukcije. Mora započeti s našim vlastitim ispravljanjem, ali čestiti ljudi mogu stvarno, pa čak i vrlo brzo izgraditi "pravu stvar", uz samo pola trenutne šanse. Ipak, moramo biti oštriji i rigorozniji u našem privatnom ispravljanju od jednostavnog poticanja opće moralne discipline, ili upućivanja ljudi niz bezbrojne (često i kontradiktorne) staze "samopoboljšanja". Moramo se ispraviti prema tipu i za svrhu; prema nekakvom definiranom dizajnu. Naravno, mnogo toga što treba učiniti jest, samo po sebi, evidentno i zdravorazumsko, ali mora se eksplicitno razviti nova shema ili kultura koja ima široku primjenjivost i funkcionalnu moć. Moramo podijeliti specifičnije standarde i ujediniti naš etos (manje u smislu intelektualnog jednoglasja, više u smislu ukusa i predrasuda); moramo stvoriti praktičnu i poetsku viziju onoga što znači biti čovjek Ispravljanja.

Širi principi moraju izvirati iz dokaza osobnog rada, ali iako se ti principi možda ne uklapaju uredno u političke spektre (bez obzira na to koliko osi ima grafikon), oni nisu eksplicitno nejasni ili nemoćni. Po mom mišljenju, prva i najdublja bolest koja definira naše nacije ovakvima kakve jesu jest korupcija; korupcija s mnogo različitih vrsta, na mnogo različitih razina. Koju god teoriju ekonomske organizacije ili odnosa moći prepoznali, korupcija je propast i prokletstvo svih; najgore zamišljeni sustavi mogu neko vrijeme raditi s poštenim ljudima, a najbolje zamišljeni biti će samopropadajući pakao kada korumpirani upravljaju njima. Zvuči očiglednije nego što jest, a sustav odanosti osobnoj časti, posebno s određenim i naglašenim praksama koje obučavaju i utjelovljuju poštenje, konstruirati će se za ljude, ondje gdje bi ljudi mogli živjeti normalno, gdje bi stranci prihvatili domaća "politička" načela, te bi se pravednost često rimovala s eksplicitno desnim ili reakcionarnim idejama.

Stoga pozdravljam Ispravljanje - iako ono što prvo ispravljamo su naše vlastite osobnosti, tako da ono što nastavljamo graditi iznova može biti ispravno. Stari sustav mora pasti.

Hvala na čitanju. Pozdrav.