O rasi

Ne tako davno, ljudi su koristili riječ "rasa" u vrlo različitim oblicima. Pod rasom nisu mislili na grupiranje neke skupine prema nekom ostatku genetskog koda. Nisu mislili niti na neki proizvoljni kulturni konstrukt. Umjesto toga, rasa je imala karakter, mitološku pozadinu, sudbinu. Rase su gledane na određeni način, radile stvari na određeni način: imale su vibru. Bile su, drugim riječima, više od zbroja svojih dijelova. One su tvorili živu, organsku cjelinu: nešto što ne možete kruto definirati; ali, svi su znali o čemu govore. Doista, analiza znači rastavljanje, a rastavljanje je smrt bilo kojeg živog bića: smrt organskog.

(Ispišimo ukratko o ovome štreberskim izrazima, jer se ipak odnosi na rasu: ako pokušate dati znanstvenu definiciju rase, naići ćete na probleme: zato se rasa može razumjeti samo fenomenološki, baš kao što ne možete definirati boju "plavu" pokazujući na dio spektra frekvencije svjetlosti. Čak i na polju arheogenetike, u konačnici, morate početi sa znanjem i pretpostavkama izvan genetike kako biste uhvatili uzorke u haplogrupama i slično.

Kantova (i Schopenhauerova) stvar-kao-takva nije nešto što možete uzorkovati u "objektivnom svijetu", ali niti je možete nasumično definirati subjektivno; naprotiv, nalazi se izvan razlika i stoga nam klizi kroz prste kada mu se priđemo preblizu. Lijek može biti samo korak unatrag.

Stoga, analiza dovodi do gubitka koncepta rase kako ga ljudi intuitivno shvaćaju, baš kao i s drugim takvim kategorijama. To je razlog zašto analitička metoda u filozofiji i njen izdanak, dekonstrutivizam, mogu lako poništiti sve tvrdnje - upravo ono što vidimo kako se trenutno događa u postmodernoj znanosti: sve postaje "problematičan koncept" - civilizacija, nacija, moral, istina, rodne razlike, itd. Osim ukoliko ne stanemo na loptu i dopustimo našem najdubljem razumijevanju, koje nadilazi subjektivnost i objektivnost, neka kaže oštro "ne". Mogao bi se čak pojaviti pogled beskrajno krasan, ali u isto vrijeme i  beskonačnog opsega, uvid koji nije moguće izravno prenijeti.)

Možete pratiti unatrag, kako se riječ koristila na taj način čak i u prvoj polovici 20. stoljeća, iako je više biološko-redukcionističko značenje do tada već dobilo prednost, velikim dijelom zahvaljujući darvinističkom i znanstveno-redukcionističkom razmišljanju.

(Iako je etimologija riječi "rasa" sporna, jedno od najranijih spominjanja pojma rasa je dokumentirano na španjolskom jeziku, 1438. godine, od strane svećenika Alfonsa Martíneza de Toleda, koji ga je upotrijebio u smislu unutarnjih kvaliteta koje određuju nečije porijeklo, u kontekstu feudalizma - neovisno o vanjskim fizičkim obilježjima.)

U predhitlerovoj Njemačkoj , holističkije shvaćanje rase bilo je veoma rašireno, dobro se slažući s općim trendom Lebensphilosophie koji je naglašavao organsko, živo, cjelinu; nasuprot mehaničkom, dijelovima i mrtvim stvarima. To je bila neka vrsta temelja na kojem su različiti mislioci gradili svoje ideje: od pripisivanja mistične dimenzije krvi, do otvorenijih pristupa koji naglašavaju važnost kulture rase.

(Alfred Schuler i Kozmički krug razvili su neke lude teorije o krvnom misticizmu, dok je Oswald Spengler dobar primjer za pogled koji je više usmjeren na kulturu.)

Doista, navodna rasna superiornost Nijemaca, u velikom dijelu nacionalističke misli toga vremena, bila je povezana s idejom jedinstvene njemačke kulture koja bi trebala prosvijetliti svijet, što je značilo kako je bila otvorena i ne-etničkim Nijemcima—bez prisile da se kruto razdvoje i do smrti analiziraju različiti, ponekad i kontradiktorni, koncept.

Amerikancima je možda teže vidjeti rasu na tako holistički način, obzirom na to kako su oni, zbog svoje jedinstvene povijesti, skloni doslovno razmišljati crno-bijelo o toj temi: emocionalno nabijena atmosfera oko ropstva, Jim Crowa, građanskih prava, kratkoj američkoj povijesti, visokoj mobilnost stanovništva tijekom veoma dugo vremena i integracije mnogo različitih valova imigranata...imaju tendenciju zamutiti vodu.

U Europi je to ipak malo drugačije. Unatoč pokušajima da nam se nametne američki “identitet s putovnicama” i francuskoj tradiciji ideološkog nacionalizma - mi Europljani još uvijek imamo mnogo intuitivnije razumijevanje ovih pitanja. Kada govorimo o Nijemcima, Francuzima, Španjolcima, Poljacima, itd...unatoč dogmama političke korektnosti, koje nam se motaju po glavi, još uvijek mislimo i osjećamo u skladu sa starim značenjem riječi “rasa”: organsko jedinstvo sve one stvari koje analitički um nastoji izolirati - kultura, mitologija, biologija, povijest, vidljive značajke, likovi, unutarnje osobine, itd. Ovdje govorimo o povijesno različitim zajednicama ljudi, odnosno naroda. Iako je njemačka riječ Volk došla na loš glas zbog brkatog čovjeka, još uvijek se koristi u mnogim kontekstima, i možda najbolje opisuje ideju od sterilnijih engleskih riječi: "ljudi" ili "stanovništvo", iako je danas malo više biološki konotirana, nego što je to bilo prije.

Možemo vidjeti razorne učinke gubitka ovog intuitivnog razumijevanja problema, na obje strane, u raspravi oko rase. Globalistička, univerzalistička ljevica govori kako se naše naslijeđe može svesti na putovnicu, nečuveno pretvarajući naše bogato podrijetlo i, dovraga, proživljeno iskustvo, u birokratski okvir za potvrdu, što je takva uvreda stvarnosti kako je teško povjerovati da smo to prihvatili slušati toliko predugo. To također logično vodi u negaciju same ideje, jer se putovnice mogu mijenjati kada god to hoćete. Ipak, činjenica kako je to nekada bilo prilično teško učiniti govori o očuvanju koncepta, čak i u uvjetima masive i  umrtvljujuće birokratizacije. S druge strane spektra, rasna esencijalistička desnica, koja trguje IQ statistikom pokušava pronaći  put natrag do zdravog razuma, ali čineći to, ostavlja ustajali okus apstraktnog, gene-redukcionističkog, tehnokratskog menadžerizma u našim ustima, propuštajući poantu kako je cjelina - više od svojih dijelova. To vrijedi i za rase i za institucije.

I tako, rasprava oko "meritokracije" i upisa na sveučilišta je svedena na brojke: standardizirana vrsta IQ testova za jednu stranu, rasne kvote za drugu. Ovo bi nam trebalo reći sve što trebamo znati o trenutnom stanju akademske zajednice, bez obzira na nečije mišljenje o rasi, spolu, ili čemu već. Ako mislite kako možete izmjeriti nešto poput akademskog uspjeha ili raznolikosti, tada već formirate sustav sličan stroju, koji izbacuje stvari prema odredivim parametrima. Ukoliko mislite kako bi kvocijent inteligencije trebao biti glavni čimbenik za neki slijepi, sustavizirani proces upisa, jer predviđa bolje ukupne "životne ishode", ili kako bi raznolikost trebala biti odlučujuća, jer možete maksimizirati moralnost duž zadane osi, znači da ste spremni stvoriti i  konstruirati birokratske intervencije, izmisliti nove jednodimenzionalne sustave koji će se sukobiti s osnovnom ljudskošću.

Usporedite sve ovo s pričom o “prijemnom procesu”, poznatog njemačkog fizičara Wernera Heisenberga, sa Sveučilišta u Münchenu, 1920-ih: priča o profesorskim psima koji vrše ocjenjivanje, o intelektualno znatiželjnim razmjenama koje dovode do sukoba ili simpatija, i o ručnom odabiru studenata za sjemeništa.

(Kratko iz biografije Wernera Heisenberga:

"U tim kritičnim mjesecima naišao sam na djelo čiji me sadržaj fascinirao, iako sam ga tek napola razumio. Matematičar Hermann Weyl održao je matematičku prezentaciju principa Einsteinove teorije relativnosti pod naslovom "Prostor-vrijeme-materija". Ispitivanje teških matematičkih metoda koje su ovdje razvijene i temeljne apstraktne misaone strukture teorije relativnosti zaokupilo me i uznemirilo. To je učvrstilo moju odluku da studiram matematiku na Sveučilištu u Münchenu...Moj otac, koji je predavao srednji i novo grčki na Sveučilištu u Münchenu, dogovorio mi je sastanak s Lindemannom, profesorom matematike....Htio sam zamoliti Lindemanna da me primi na njegov seminar, jer sam smatrao da sam dovoljno spreman za takav seminar zahvaljujući učenju matematike koje sam pohađao sa strane tijekom školskih dana. Posjetio sam Lindemanna, koji je također radio u sveučilišnoj upravi, na drugom katu sveučilišne zgrade u mračnoj prostoriji s neobično staromodnim namještajem, čija je ukočenost u meni davala pomalo ugnjetavajući osjećaj. Prije nego što sam uopće razgovarao s profesorom, koji se sporo dizao, primijetio sam sićušnog psa crnog krzna kako čuči na stolu do njega, koji me u ovakvom okruženju odmah podsjetio na pudlu u Faustovoj radnoj sobi. Tamni očnjak pogledao me neprijateljski, očito me smatrajući uljezom koji želi poremetiti mir svoga gospodara. Pomalo zbunjen time, zategnuto sam iznio svoj zahtjev i tek sada shvatio koliko je moj zahtjev zapravo bio neskroman. Tu neskromnost očito je osjetio i Lindemann, stari gospodin s bujnom bijelom bradom, koji je već djelovao pomalo umorno, a lagana razdraženost koja ga je obuzela možda je bila razlog što je psić na stolu odjednom počeo užasno lajati. Njegov ga je gospodar uzalud pokušavao smiriti. Životinjicin bijes prema meni eskalirao je u bijesni lavež, koji je iz njega izbijao u uvijek novim napadima, čineći komunikaciju sve težom. Lindemann je pitao koje sam knjige nedavno proučavao. Spomenuo sam Weylovo djelo "Prostor-vrijeme-materija". Na nastavak buncanja malog crnog čuvara, Lindemann je zaključio razgovor riječima: "Onda si već ionako prerazmažen za matematiku." Time sam otpušten.

Tako da od studija matematike nije bilo ništa. Razočaran, pri konzultaciji s ocem dovela je do zaključka da bih mogao pokušati studirati matematičku fiziku. Stoga smo dogovorili posjet Sommerfeldu, koji je u to vrijeme bio voditelj teorijske fizike na Sveučilištu u Münchenu, smatran je jednim od najbriljantnijih sveučilišnih učitelja i prijateljem mladih. Sommerfeld me primio u svijetloj sobi, kroz čiji se prozor moglo vidjeti studente kako sjede na klupama ispod velikog bagrema, u sveučilišnom dvorištu. Nizak, zdepast muškarac, s pomalo vojničkim tamnim brkovima, isprva je ostavio strog dojam. Ali, čak i njegovih prvih nekoliko rečenica kao da mi govore o neposrednoj ljubaznosti, dobronamjernosti prema mladoj osobi, koja je ovdje tražila smjernice i savjet. Opet se razgovor okrenuo na matematičke studije, koje sam pohađao izvan škole i na Weylovu knjigu "Prostor-vrijeme-materija". Sommerfeld je reagirao sasvim drugačije od Lindemanna...")

Sada, vratimo se ponovo u današnjicu: prijem u tim, instituciju, grupu s određenim vodstvom - uvijek se temelji na intuitivnoj vibraciji. U skladu s tim, kada s nekim razgovarate o akademskim idejama, vrlo brzo ćete otkriti može li taj odnos biti plodan. Procijeniti ćete drugoga cjelovito: možete reći da li je inteligentan, da li se dobro se uklapa u kulturni krajolik, bavi li se sportom ili možda samo ima dobre vještine, što bi moglo biti upravo ono što vama i vašim prijateljima treba za sebi zadani akademski projekt. Ili, možda samo smatrate kako je razgovor s nekom osobom inspirativan, što bi zapravo mogao biti onaj jedini parametar o kojem biste trebali brinuti.

Obzirom na ovu sliku, doista nije iznenađujuće kako je manje vjerojatno da će ljudi druge rase (u holističkom smislu) biti "vibe fit". Nema tu misterije. Stoga, trebalo bi biti potpuno predvidljivo kako će standardizirani upisni postupak, temeljen na testovima, biti namješten kako bi bio u skladu s ovom realnošću i da ljudi pronađu način kako bi ograničili npr. azijske studente, kao što se slavno nedavno dogodilo na Harvardu. Jer, usprkos svim pričama o meritokraciji i nekom apstraktnom rezultatu testa kao konačnom sucu, zdrav razum zna kako ako je pola klase Azijati - dok se nešto može dobiti u smislu različitih perspektiva i načina obavljanja stvari, nešto se također neizbježno gubi ukoliko jednostavno ignoriramo problem vibracije. Nije iznenađujuće niti to što se ljudi bune protiv kvota različitosti, te koriste argument o prijemnom ispitu kao tehnokratsku zamjenu, zbog mogućeg odabira boljeg ozračja, kome bi na kraju ipak svi trebali težiti. Stvarnost će ostati stvarnost.

Govoreći o tehnokratskim opunomoćenicima, većina Europljana se zapravo ne boji kako će ih muslimanske bande izbosti noževima na gradskom trgu. Više se radi o tome kako se statistike o migrantskom kriminalu također koriste kao zamjena, kako bi se izrazilo neizrecivo: kako nam se zapravo nimalo ne sviđa kada gradskim trgovima dominiraju potpuni stranci. Zbog toga nas nešto u duši zaboli. Opet, nešto se ovdje gubi - nešto što se ne može uhvatiti pomoću neke statistike, nekog mjerenja. Izgubili smo sposobnost izražavanja tih stvari, izgubili smo sami sebe - ne samo zbog ludačke košulje političke korektnosti, već i zbog našeg znanstveno-materijalističko-redukcionističkog načina razmišljanja, koji nam onemogućuje da prepoznamo skriveni svijet duša, kolektivne vibre, duhovne povezanosti s našim podrijetlom i nasljeđem - to je nešto o čemu se ne može niti govoriti, bez upotrebe nejasnih metafora i religijskog jezika, a kamoli rigorozno definiranog rječnika. Naprotiv, takve misli se odmah uništavaju i ismijavaju, čim pokušate uključiti analitički um. Bez obzira na to što kažete, ljudi će vas nazvati ezoterijskim mistikom krajnje desne rase, poricateljem znanosti, subjektivistom koji se dobro osjeća, bijelim rasistom, ili čime već bude dostupno u modernom medijskom narativu. Zahtijevati će krute definicije i utilitarne parametre, gdje postoji samo duboko izražajan uzdah; posvađati će se s tobom do smrti onda kada je sve što možeš učiniti uputiti im pogled pun značenja, nadajući se kako ćeš biti shvaćen. Ne, ne radi se o statistikama kriminala, ekonomskim potrebama, navodnim prednostima multikulturalizma, ili grafikonima IQ-a. Ne baš. Koliko god analitički um žudio za racionalnim opravdanjima za vlastite percepcije, on nikada ne može premostiti jaz između onih s visoko razvijenom percepcijom i onih sa slabim oblikom percepcije, jer su one ukorijenjene u kvaliteti nečijeg bića, u nečijoj duši.

Morfička polja dolaze u pomoć?

Ako se jednostavno ne možete natjerati birati između ova dva pola rasprave, onda možda teorija o morfičkim poljima Ruperta Sheldrakea može biti most. U konačnici, znanstveni modeli više nalikuju metaforama nego čvrstim činjenicama, i mislim kako  nikada ne možemo precizno definirati što se događa s odnosima cjelina i dijelova koji izgleda nadilaze naš svijet; ali, ti modeli mogu biti korisni i pomoći nam da se približimo nečemu. Imajte to na umu.

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/svemir/2043966_morficka-polja

Ukratko, Sheldrake polazi od zapažanja kako geni jednostavno ne sadrže niti približno onu količinu informacija potrebnu za "konstruiranje" živog bića. Cijela je ova stvar prilično tajanstvena: kako stanica "zna" kako se specijalizirati, ili kakvu vrstu organa treba izgraditi? Sve ove informacije moraju biti negdje. Postoje razne teorije za rješavanje takvih problema, poput tvrdnji kako je informacija zapravo u cijelom sustavu ekspresije gena, u međuigri između gena i njihovih kontrolnih mehanizama, možda sadržavajući neki oblik autonomne inteligencije u stanici... Sheldrakeovo rješenje, međutim, u kretanju prema holističkom razumijevanju, hrabro odbacuje neke od temeljnih materijalističkih načela, teoretizirajući o postojanju morfogenetskog polja, "vani", koje komunicira s našim biološkim sustavima. Npr. može "prouzročiti kristalizaciju mikrotubula u jednom dijelu stanice, a ne u drugom, iako su podjedinice od kojih su stanice napravljene prisutne u cijeloj stanici."

https://www.sheldrake.org/research/morphic-resonance/introduction

Ali, ne samo to, on generalizira svoj koncept "morfičkih polja" i govori o "navikama prirode" u širem smislu—navike koje se pohranjuju u morfičko polje, te zauzvrat olakšavaju pristup navikama organizama s ispravnim "hardverom" za uključivanje u njih (kao što je npr. vrsta), putem procesa koji on naziva "morfičkom rezonancom". On smatra kako su čak i fizikalni zakoni takvi: navike prirode, ali s vrlo malo prostora za migoljenje u slučaju fizike. Ova morfička polja imaju određenu teleološku "privučnu snagu" i vjerojatnosne su prirode sile. Ona postoje u ugniježđenim hijerarhijama: grupama, društvima, vrstama, itd....

(Za početak, o Sheldrakeu, pročitajte njegov "Science Set Free", gdje on opisuje morfička polja na sljedeći način:

1. Samoorganizirajući sustavi, uključujući: molekule, stanice, tkiva, organe, organizme, društva i umove - sastoje se od ugniježđenih hijerarhija, ili holarhija holona, odnosno morfičkih jedinica. Na svakoj razini jest cjelina, koja je više od samog zbroja dijelova, a sami su dijelovi cjeline sastavljene od dijelova;

2. Cjelovitost svake razine ovisi o organizacijskom polju, koje se naziva morfičko polje. Ovo polje jest unutar i oko sustava koje organizira, i vibracijski je obrazac aktivnosti koji je u interakciji s elektromagnetskim i kvantnim poljima sustava. Generički naziv "morfno polje" uključuje:

(a) Morfogenetska polja koja oblikuju razvoj biljaka i životinja,

(b) Polja ponašanja i percepcije koja organiziraju pokrete, obrasce fiksnih radnji i instinkte životinja,

(c) Društvena polja koja povezuju i koordiniraju ponašanje društvenih grupa,

(d) Mentalna polja koja su u osnovi mentalnih aktivnosti i oblikuju navike uma;

3. Morfička polja sadrže atraktore (ciljeve) i chreode [razvojne puteve] prema njegovom krajnjem stanju i održavaju njegov integritet, stabilizirajući ga i čuvajući od poremećaja;

4. Morfička polja su oblikovana morfičkom rezonancom iz svih sličnih prošlih sustava, i stoga sadrže kumulativnu kolektivnu memoriju. Morfička rezonanca ovisi o sličnosti, i nije prigušena udaljenošću, bilo prostora ili vremena. Morfička polja su lokalna, unutar i oko sustava koje organiziraju, ali morfička rezonanca nije lokalna;

5. Morfička rezonanca uključuje prijenos oblika ili in-formacije, a ne prijenos energije;

6. Morfička polja su polja vjerojatnosti, poput kvantnih polja, i djeluju nametanjem obrazaca na inače slučajne događaje u sustavima pod njihovim utjecajem;

7. Svi samoorganizirajući sustavi su pod utjecajem samorezonance iz vlastite prošlosti, koja igra ključnu ulogu u održavanju identiteta i kontinuiteta holona.)

Sheldrake iznosi svoj slučaj, pozivajući se na sve vrste eksperimenata i podataka. Npr. čini se kako će, ako trenirate populaciju štakora u laboratoriju, druga populacija štakora u laboratoriju (na drugom kraju planeta) brže naučiti iste stvari, a da nije bila u kontaktu s prvom populacijom. Što je stvarno poprilično nevjerojatno u svim svojim implikacijama.

Hvala na čitanju.