400 GODINA TIŠINE

Tijekom ovog razdoblja, koje se ponekad naziva međuzavjetnim razdobljem ili godinama šutnje, nije bilo proročkih zapisa, niti izravnog Božjeg otkrivenja. Za Isusove sljedbenike ovaj interval od četiri stoljeća mogao bi pokrenuti neka pitanja, bilo iz prazne znatiželje ili zbog dubljih pitanja o njihovoj vjeri.

https://biblehub.com/timeline/

Zašto je Bog prestao govoriti kroz proroke?

Što se događalo među izraelskim narodom i u okolnim zemljama?

Kako premostiti jaz između stanja na kraju Starog zavjeta i stanja na početku Novoga?

Ovo vremensko razdoblje jako podsjeća na zadnjih 2000 godina. Nikakvi spisi nisu dodani svetoj knjizi, otkako je Biblija završena s Otkrivenjem. Zaranjanje duboko u ovo razdoblje od 400 godina pokazuje kako je sotona radio na diskreditaciji Boga i njegovog naroda dok je šutio.

Odgovori na ova pitanja nadilaze zadovoljavanje povijesne ili teološke znatiželje. Oni stvaraju okvir za bolje razumijevanje političkog, društvenog i vjerskog konteksta u kojem je Isus rođen, kao i dublje poštovanje njegova mesijanskog poslanja.

Kraj Starog zavjeta

Povijest Starog zavjeta završava povratkom Izraelaca iz babilonskog izgnanstva u svoju zemlju, zahvaljujući ediktu perzijskog kralja Kira, nakon što je osvojio Babilon. Zapisan prvenstveno u knjigama Ezre i Nehemije, ovaj se povratak dogodio u nizu valova u razdoblju od otprilike jednog stoljeća - od oko 540. do 420. godine prije Krista. 

Prvi val, pod Zerubabelom i svećenikom Jošuom - obnovio je hram u Jeruzalemu - koji je bio mala i blijeda zamjena za Solomonov veliki hram koji su uništili Babilonci. Proroci Hagaj i Zaharija poticali su ovo djelo obećanjima o budućoj slavi koju će otkriti Bog.

Desetljećima kasnije, pod Ezrom i Nehemijom, gradski zid je ponovno izgrađen, učenje Mojsijevog zakona je uspostavljeno ponovno i civilna vlast je reorganizirana. Malahija je napisao posljednje proročke riječi od Boga u ovo vrijeme, osuđujući grijehe svećenika i naroda, i gledajući naprijed prema Mesiji koji će donijeti osudu i spasenje.

Tijekom tog razdoblja Izrael je bio manja provincija Perzijskog Carstva, daleko od svojih slavnih godina kada je slovilo kao moćno kraljevstvo pod Davidom i Salomonom.

Svjetska zbivanja na Mediteranu i šire

Izrael je ostao pod perzijskom vlašću još jedno stoljeće, sve do otprilike 331. godine prije Krista. U to je vrijeme Perzijsko Carstvo osvojio makedonski ratnički kralj Aleksandar Veliki. Briljantan vojskovođa, Aleksandar je vojnim osvajanjima izgradio carstvo koje se protezalo od Grčke preko Sirije i Palestine do Egipta, preko južne i središnje Azije, sve do granica Indije.

Aleksandar je uveo helenističku grčku kulturu, filozofiju, religiju i jezik diljem ovog golemog teritorija – jednog od najvećih kopnenih carstava u povijesti – i izgradio grad Aleksandriju u Egiptu kao središte učenja.

Nakon Aleksandrove prerane smrti u dobi od 33 godine, njegovi su generali podijelili njegovo ogromno carstvo na nekoliko država nasljednica. Zemlja Izraela, koja se sada naziva Palestina ili Judeja, postala je tampon regija kojom su vladala dva od ovih helenističkih nasljednika - prvo Ptolomejci iz Egipta, a zatim Seleukidi iz Sirije.

Židovi iz dijaspore, raštrkani po starom svijetu, sve su više usvajali grčki jezik i kulturu, ali isto su učinili i Židovi u Palestini. Pod seleukidskim vladarima, ovaj proces helenizacije dosegao je vrhunac kada je Antioh IV Epifan oskrnavio hram u Jeruzalemu i  posvetio ga grčkom bogu Zeusu, te je zaklao svinju na žrtveniku.

Čak je i za helenizirane Židove to bio korak predaleko. Svećenik po imenu Matatija i njegovi sinovi: Juda, Jonatan i Šimun (poznati pod zajedničkim imenom Makabejci ili Čekići), započeli su ustanak protiv Seleukida 168. godine pr. Krista. Oni su konačno uspostavili ​​malu, ali neovisnu Judejsku državu, 142. godine pr. Krista.

Židovski praznik Hanukkah ("Posvećenje") obilježava obnovu židovskog štovanja u Drugom hramu u Jeruzalemu, 164. godine pr. Krista - nakon što je Juda Makabejac uklonio sve kipove koji su prikazivali grčke bogove i božice iz hrama, i pročistio ga.

Zanimljivo je kako ovaj događaj zauzima toliko visoko mjesto u modernom judaizmu. To je najvjerojatnije zato što su Makabejci bili obitelj koja je uspostavila farizeje i saduceje unutar Izraela.

Njihovi potomci - među njima Ivan Hirkan, Aristobul I. i Aleksandar Janej, formirali su Hasmonejsku dinastiju (nazvanu po svom  makabejskom pretku) - i vladali su kao de facto kraljevi i svećenici oko 80 godina. Posljednji značajni Hasmonejski vladar bila je kraljica, Saloma Aleksandra, pod kojom je Judeja dosegla svoj najveći teritorijalni doseg, uključivši: Samariju, Galileju, te regije istočno od rijeke Jordan i Mrtvog mora.

Svi ovi povijesni razvoji su postali čimbenici koji su oblikovali judaizam nakon izgnanstva i tijekom međuzavjetnog razdoblja. Poznato kao judaizam Drugog hrama, ovo doba židovske povijesti proteglo se od Kirovog edikta o ponovnoj izgradnji hrama, 539. godine prije Krista, do uništenja hrama od strane Rimljana, 70. godine.

Judaizam Drugog hrama

Tijekom tog razdoblja, grčki i aramejski jezici zamijenili su hebrejski kao zajednički govorni jezik Židova - prvi zahvaljujući Aleksandru Velikom, a drugi velikim dijelom zahvaljujući dugom boravku Izraelaca u Babilonu. Osim toga, različiti krugovi unutar židovskog društva u različitim su stupnjevima prihvatili grčku kulturu, ideje i vjerovanja.

Vrijeme provedeno u stranom zarobljeništvu izliječilo je židovski narod od obožavanja idola, jednog od grijeha zbog kojeg ih je Bog poslao u progonstvo. Ponovno su se posvetili poslušnosti Zakonu i opredijelili za Boga, ali su te obveze tumačili na različite načine, a svi su miješali vjeru s politikom. Dok su izbjegavali idolopoklonstvo, oni bi svoje vođe proglasili kraljevima, svećenicima ili oboje;  iako nijedan od tih vođa nije potjecao iz Davidove kraljevske loze, ili Aronove svećeničke loze.

Tijekom tog vremena, unutar židovske kulture se pojavilo pet političko-religijskih frakcija:

  - Farizeji su bili radikalno odani poslušnosti Mojsijevom zakonu, do te mjere da su mu dodali svoje vlastite legalističke tradicije, koje su smatrali jednakim autoritetom Svetom pismu;

  - Saduceji, uglavnom bogata i moćna društvena elita, odbacivali su takve tradicije i poštivali Zakon samo onoliko koliko se nije miješao u njihov kulturni položaj i helenistički stil života;

  - Eseni su bili izolacionistička sekta koja je odbacivala i židovsko i helenističko društvo, te je živjela u asketskim pustinjskim zajednicama, poput one u Kumranu na Mrtvom moru;

  - Herodijanci su samo po imenu bili Židovi, ali su bili lojalni rimskoj vlasti i marionetskim vladarima koje je ona postavljala; 

  - Zeloti su bili revolucionari posvećeni svrgavanju rimske vlade svim potrebnim sredstvima.

Sjetite se kako sam u uvodu spomenuo kako je sotona pokušao diskreditirati Božje riječi, dok je Bog šutio. Pa ovako je to i bilo. Konkretno, stvaranjem saduceja i farizeja koji nisu predstavljali Božju religiju, nego su se samo pretvarali kako su Božji ljudi. Zbog toga im ih je Isus nazivao 'Naraštajem zmija':

"Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! jer gradite grobove prorocima i ukrašavate grobove pravednika, i govorite: Da smo bili u danima svojih otaca, ne bismo bili sudionici s njima u krvi proroka. Stoga sami sebi svjedoci da ste sinovi onih koji su ubijali proroke. Napunite dakle mjeru otaca svojih. Vi zmije, vi naraštaje zmijin, kako možete izbjeći prokletstvo pakla?"

(Matej, 23:29-33)

Saduceji i farizeji formirani su unutar Izraela i ove dvije skupine općenito se smatraju utemeljiteljima modernog judaizma.

Pomaže i razumjevanje o tome tko su saduceji, jer se pojavljuju u evanđeljima i intenzivno su komunicirali s Isusom i apostolima. Isus je svojim učenicima jasno dao do znanja kako su saduceji duhovno opasni:

“[Isus je rekao], ‘Kako to da ne shvaćate da nisam govorio o kruhu? Čuvajte se kvasca farizejskog i saducejskog.’ Tada su shvatili da im nije rekao da se čuvaju kvasca kruha, nego nauka farizejskog i saducejskog”

(Matej, 16:11-12)

O saducejima i farizejima nikada se nije pisalo u Starom zavjetu, no oni su bili glavni antagonisti u Novom zavjetu.

Pa zašto se moderni judaizam temelji na njihovim učenjima?

Zašto moderni judaizam toliko visoko cijeni Usmenu Toru, odnosno prvih pet knjiga Biblije koje ne govore o uskrsnuću?

To je zbog onoga što je Isus rekao: kako su oni su djeca onih koji su ubijali proroke, i za njih nema mjesta u kraljevstvu Božjem.

Moderni judaizam treba nazvati 'religijom farizeja'.

Podrijetlo farizeja i saduceja

Godine 539. pr. Kr. Perzijanci su osvojili Babilon, a 537. godine pr. Krista je Kir Veliki dopustio Židovima povratak u Judeju i obnovu Hrama. Međutim, nije dopustio i obnovu judejske monarhije, čime su ostavljeni judejski svećenici kao dominantna vlast.

Bez ograničavajuće moći monarhije, autoritet Hrama jest u građanskom životu bitno pojačan. Otprilike u to vrijeme pojavila se i  saducejska stranka - kao stranka svećenika i savezničkih elita. Međutim, Drugi hram, koji je dovršen 515. godine pr. Krista je bio  izgrađen pod pokroviteljstvom strane sile, i postojala su dugotrajna pitanja o njegovoj legitimnosti.

Da li je moguće da su svećenici, koji su pomogli u postavljanju ovog novog stranog hrama, bili tu samo kako bi diskreditirali Božji narod i religiju?

Ovo objašnjava zašto saduceji nisu vjerovali niti u jedan dio Svetog pisma, osim Tore - koji se sastoji od prvih pet knjiga Biblije:

  - Geneza

  - Egzodus

  - Levitski zakonik

  - Brojevi

  - Ponovljeni zakon

Ostali dijelovi evanđelja govore o uskrsnuću, anđelima i duhovima.

Uskrsnuće Mesije, Isusa Krista

S druge strane, farizeji su vjerovali u uskrsnuće, anđele i duhove. Razgovarali su s običnim ljudima i pokušavali se povezati s novom helenističkom kulturom koja se u to vrijeme širila regijom. Farizeji iz davnine podsjećaju me na današnje 'mesijanske Židove', zbog načina na koji se pokušavaju uklopiti u kulturu pogana, samo kako bi ih onda usmjerili prema vlastitom stajalištu.

Mudraci Talmuda vide izravnu vezu između sebe i farizeja, a povjesničari općenito smatraju farizejski judaizam praocem rabinskog judaizma - odnosno normativnog, glavnog judaizma, nakon uništenja Drugog hrama.

Svi glavni oblici judaizma danas sebe smatraju nasljednicima rabinskog judaizma i, u konačnici, farizeja.

Josip Flavije ukazuje na to kako su farizeji zadobili potporu običnog naroda, za razliku od elitnijih saduceja povezanih s vladajućim klasama. Općenito: dok su saduceji bili aristokratski monarhisti, farizeji su bili eklektični, popularni i demokratičniji.

Tako su se saduceji usredotočili na bogate, a farizeji na siromašne.

Josip Flavije, za kojeg mnogi povjesničari vjeruju kako je bio farizej, procijenio je da je ukupna farizejska populacija, prije pada Drugog hrama, bila oko 6000 pristaša. Tvrdio je kako je utjecaj farizeja na obične ljude bio toliko velik da se vjerovalo u sve što bi oni izgovorili protiv kralja ili velikog svećenika, za razliku od elitnijih saduceja, koji su bili viša klasa.

Često se nagađa kako su saduceji izrasli iz judejske vjerske elite u ranom Hasmonejskom razdoblju, pod vladarima poput Ivana Hirkana.

Ivan Hirkan, veliki svećenik

Nakon poraza nad seleukidskim snagama, nećak Jude Makabejca, Ivan Hirkan, je uspostavio novu monarhiju, u obliku svećeničke dinastije Hasmoneja, 152. godine pr. Krista. Time su svećenici uspostavljeni kao politički i vjerski autoriteti. Iako su se Hasmonejci smatrali herojima zbog otpora Seleukidima, njihovoj vladavini nedostajao je legitimitet - podrijetla iz Davidove dinastije, iz doba Prvog hrama.

"Farizej" je izvedeno od starogrčkog Pharisaios (Φαρισαῖος); od aramejskog Pərīšā (פְּרִישָׁא), ili množine Pərīšayyā (פְּרִישַׁיָּא) - što znači "odvojen"; također je povezano s hebrejskim Pār ūš (פָּרוּשׁ).

Odvojen od čega? Boga?

Farizeji su uglavnom proizašli iz skupine književnika i mudraca. Neki znanstvenici primjećuju značajne idumejske utjecaje u razvoju farizejskog judaizma. Farizeji su, među ostalim židovskim sektama, bili aktivni od sredine drugog stoljeća prije Krista do uništenja Hrama, 70. godine.

Edomski utjecaj

Idumejski utjecaj je druga riječ za 'edomski utjecaj'. Naime,u to je vrijeme edomska religija bila blisko povezana s kaananskom religijom obožavanja Baala. Baalova religija okruživala je Izrael. Na sjeveru su bili Feničani, na istoku mali Asirci, na jugu Edomiti.

Nakon osvajanja Judeje od strane Babilonaca, Edomiti su se naselili u području Hebrona. Oni su napredovali u ovoj novoj zemlji, koju su Grci i Rimljani zvali "Idumaea" ili "Idumea", kroz razdoblje dulje od četiri stoljeća.

Strabon, koji je pisao otprilike u Isusovo vrijeme, držao je kako su Idumejci (za koje je identificirao da su nabatejskog podrijetla), činili većinu stanovništva zapadne Judeje, gdje su se pomiješali s Judejcima i usvojili njihove običaje; što i nije baš nužno gledište koje moderni istraživači dijele putem znanstvenih radova.

U tom kratkom povijesnom trenutku moglo se činiti kako su Židovi na pragu obećanog mesijanskog kraljevstva i povratka prijašnjoj slavi. Ali, Hasmonejci nisu bili mesije. Hasmodejsko je kraljevstvo bilo malo i nestabilno, razdijeljeno političkim i vjerskim podjelama. Tijekom ratoborne vladavine Makabejaca (Hasmonejaca), Edomci su bili potpuno pokoreni. Bili su se čak prisiljeni prilagoditi židovskim zakonima i obredima, te su bili podložni vlasti židovskih prefekata. Edomci su sada bili pripojeni židovskoj naciji. Možda su čak neki od njih onda postali pismoznanci/mudraci i formirali su prve farizeje/saduceje.

Ono što je zanimljivo jest kako je Herodijanska dinastija - kraljevi koji su vladali Izraelom za vrijeme Isusa - svi bili 'Idumejci' i nasljednicima Edoma. Oni su započeli svoju vladavinu 37. prije Krista.

Ali, prije nego što se to dogodilo, znamo kako je Rim sklopio partnerstvo s korumpiranim vođama/mudracima Izraela. onda kada je Julije Cezar došao na vlast u Rimu. Ovo je preteča svega ovoga čemu još uvijek i danas svjedočimo.

Dakle, glavni Božji neprijatelji su babilonske sile starog Rima i babilonske sile farizejske religije.

Ovaj je tekst preteča serije tekstova Progon kršćana, te objašnjava kako je sotona pokušao preuzeti Božje kraljevstvo neposredno prije dolaska Mesije- Isusa Krista - na Zemlju. Možemo vidjeti kako se obje babilonske sile udružuju i uništavaju najveću knjižnicu na svijetu u to vrijeme, Aleksandrijsku knjižnicu.

Koji su to svici na kraju spaljeni?

Da li je bio plan spaliti sve biblijske svitke? 

Jesu li biblijski svici nestali u tom požaru?

Vrlo je zanimljivo kako se spaljivanje ove knjižnice dogodilo upravo u sredini ovog vremenskog razdoblja.

Spaljivanje Aleksandrijske knjižnice

Spaljivanje najveće knjižnice antičkog doba, Aleksandrijske knjižnice, dogodilo se baš u razdoblju nazivanom ‘400 godina šutnje’.  između 430. godine pr. Krista i 04. godine. Kako bi razumjeli kakve to ima veze sa Židovima, moramo pogledati Rim i Julija Cezara.

Pompej je bio talentirani, nemilosrdni rimski general. Bio je prvi rimski vođa, koji je shvatio kako Rim ne može uspješno kontrolirati Bliski istok, ukoliko uspješno ne kontrolira Judeju. Čak i kada je Judeja bila samo neutralna neovisna država, mogla je poslužilti kao klin između Sjevernog Carstva (Sirija) i Južnog Carstva (Egipat). Stoga je potražio način kako preuzeti vlast u Judeji.

U idealnom slučaju, on to nije želio učiniti kroz rat, jer su Židovi – Hasmonejci/Makabejci – imali zastrašujuću reputaciju. Rimljani su Židove nazivali "dikobrazima". Kao što je dikobraz životinja koju izbjegavaju i veliki grabežljivci, tako je bilo i sa Židovima. Čak i kada bi ga pojeli, bilo bi vam nekako žao. Židovi su bili u to doba na glasu kako se protiv njih teško boriti u ratu, ali također kako je njima gotovo nemoguće vladati.

Štoviše, Rimljani su na Židove gledali kao na "ateiste", "nevjernike". Svatko tko je bio religiozan, u svom svjetonazoru, imao je boga kojeg ste mogli vidjeti. Nisu mogli shvatiti nevidljivog Boga, s Hramom gdje nije bilo vidljivog idola kojem bi se klanjalo.

Stoga Pompej nije bio zainteresiran za rat sa Židovima ili za vođenje njihove zemlje. Međutim, želio ih je nekako kontrolirati.

Prema Josipu Flaviju, Pompej je zakoračio u Svetinju nad svetinjama, najskrivenije svetište Hrama. Međutim, nije uzeo nikakav plijen, niti je prekinuo službe u Hramu. Sutradan je povukao svoju vojsku s Brda hrama, te ga vratio pod vlast Židova.

Ipak, iz svih praktičnih razloga, Judeja je sada bila pod rimskom dominacijom.

Nakon što je obavio posao u Jeruzalemu, Pompej se vratio u Rim, očekujući kako će biti proglašen carem. Međutim, imao je jaku konkurenciju, u natječaju za taj posao. Jedan od njegovih konkurenata bio je Julije Cezar, koji je sam po sebi bio veliki general. Učinio je na Zapadu ono što je Pompej učinio na Istoku, te je pokorio narode današnje Engleske, Francuske, Porajnja u Njemačkoj.

Ova dva velika rimska generala su se dogovorila kako će će Rimom upravljati Trijumvirat: Julije Cezar, Pompej i Kras (treći general). Međutim, Trijumvirat je trajao samo pet godina, ostavivši Pompeja i Cezara neka se izbore za kontrolu i vlast u Rimu.

Rimski senat je podržao Pompeja. Međutim, Julije Cezar je hrabro marširao svojom vojskom preko Rubikona, poznate rijeke koja je označavala granicu između prave Italije na jugu i njezinih provincija na sjeveru. Rimski zakon zabranjivao je rimskoj vojsci prijelaz rijeke. Čineći to, Cezar je počinio ratni čin - zbog toga popularni izraz "prelazak Rubikona" znači preći točku s koje nema povratka.

Kada je Cezarova vojska ušla u Rim, Pompej i rimski senatori su pobjegli, spašavajući svoje živote. Cezar se proglasio carem i progonio je Pompeja sve do Egipta. Kada je stigao tamo, počinio je rijetku taktičku pogrešku, te se našao se u Aleksandriji pod opsadom Pompejeve vojske i njenih saveznika. U velikoj potrebi za pronalaskom potrebnih saveznika, tražio je bilo kakvu pomoć od bilo koga, koja bi ga izvukla iz ove opasne situacije.

Do tog vremena, Hirkan je bio službeni Pompejev saveznik. Međutim, Hirkan je lukavo promijenio stranu i objavio svoju odanost Cezaru. Potom je poslao više od 3000 židovskih vojnika, kao ekspedicijske snage koje su napale Egipat, i koje su pomogle u prekidu opsade Aleksandrije. Stoga, kada je rimski građanski rat završio potpunom pobjedom Julija Cezara, Hirkan je bio u povoljnoj  poziciji. Doista, Cezar je pokazao Židovima svoju zahvalnost za njihovu pruženu pomoć. Opozvao je oštre uredbe i teške poreze, koje im je nametnuo Pompej. Također je dopustio neka se zidine i utvrde Jeruzalema ponovno izgrade, vratio je Jaffu i niz drugih obalnih gradova pod židovsku vlast.

64. godine prije Krista, Pompej se pojavio u Damasku. Zaraćene frakcije Židova poslale su mu predstavnike kako bi uvjerili Rimljanina da su na njegovoj strani, ne na strani njihovog protivnika. Sinedrij, koji je uvijek bio poprilično oprezan kod dopuštenja  Rimu neka uđe u zemlju – opet, povijest je dokazala kako je njihov oprez opravdan – poslao je izaslanstvo rekavši kako nikakva  intervencija Rima nije potrebna.Pompej ih je poslušao, a zatim si je uzeo vremena za odgovor.

63. godine prije Krista je Pompej stigao u Jeruzalem. Židovske snage, predvođene Hirkanom, su se odmah povukle (u to su vrijeme bili Pompejevi saveznici). Snage Hirkanovog protivnika, Aristobula, borile su se protiv Pompeja i protiv Hirkana. Nakon dva mjeseca, Rimljani su odnijeli pobjedu, i pritom su  masakrirali oko 12 000 Židova, koji su branili Hram. Do tog je vremena Hirkan bio službeni Pompejev saveznik. Međutim, on je lukavo promijenio stranu i objavio je svoju vjernost Cezaru. Potom je poslao više od 3000 židovskih vojnika u ekspedicijske snage, koje su napale Egipat i pomogle u slamanju opsade Aleksandrije.

48. godine prije Krista, tijekom Cezarova građanskog rata, on je bio zarobljen u opsadi Aleksandrije. Njegovi su vojnici zapalili neke od egipatskih brodova usidrenih u aleksandrijskoj luci, dok su pokušavali očistiti pristaništa, kako bi blokirali flotu Kleopatrina brata Ptolomeja XIV. Ovaj se požar navodno proširio na dijelove grada najbliže dokovima, uzrokujući znatnu devastaciju.

Kako bi navela Julija Cezara neka prestane sa paljevinom, Kleopatra se sakrila u Kraljevsku četvrt, te je na kraju postala Cezarova ljubavnica.

Rimski dramatičar iz 01. stoljeća nove ere i stoički filozof, Seneca Mlađi, citira Livijevo Ab Urbe Condita Libri (napisano između 63. i 14. godine pr. Krista), gdje se kaže kako je požar, koji je podmetnuo Cezar, uništio 40 000 svitaka iz Aleksandrijske knjižnice.

Da li je moguće kako je sve ovo bilo isplanirano da bi se uništili židovski svici, koji su ipak bili nekada napisani u vremenskom razdoblju od 430. godine prije Krista i 04. godine nakon Krista? 

Zar je Bog želio da se to dogodi kako bi ljudi počeli postavljati pitanja o ovih 400 godina tišine?

Bez obzira na sve, ako pogledate sam kraj Starog zavjeta, postaje vam jasno kako je više priča bilo napisanih svake godine, sve do 430. godine prije Krista, potom ništa više 400 godina.

Kada je rimski građanski rat završio potpunom pobjedom Julija Cezara, Hirkan je bio u povoljnoj Cezar je pokazao Židovima svoju zahvalnost za njihovu pomoć. Opozvao je oštre uredbe i teške poreze, koje je nametnuo Pompej. Također je dopustio da se zidine i utvrde Jeruzalema ponovno izgrade, te je vratio Jaffu i niz drugih obalnih gradova pod židovsku vlast.

Književnici, starješine i rabini postali su vodeći znanstvenici tog vremena - oni su proučavali, tumačili i primjenjivali načela židovskih spisa. Uglavnom zahvaljujući njihovom radu tijekom međuzavjetnog razdoblja, različite biblijske doktrine su razvijene i stavljene u fokus. To je uključivalo prirodu anđela i demona, predkozmički pad Sotone, uskrsnuće i zagrobni život izvan kratkih naznaka u Prorocima i Psalmima, te rastuće očekivanje dolaska Davidovog Mesije.

Otvaranje Novog zavjeta

Nakon četiri stoljeća proročke šutnje, Bog je poslao svog anđela Gabriela neka navijesti rođenje Ivana Krstitelja i Isusa Krista.

Ove su najave premostile 400-godišnji jaz, sve od posljednjih Malahijinih proročanstava, koja su predviđala dolazak Mesije i njegovog preteče koji će pripremiti put pred njim.

Između Starog i Novog zavjeta dogodilo se 400 godina Božje šutnje. Završni stihovi Starog zavjeta, koji završavaju knjigom koju je napisao prorok Malahija, glase:

“Evo, poslat ću vam Iliju proroka prije nego dođe veliki i strašni dan Gospodnji. I on će obratiti srca očeva k njihovoj djeci i srca djece k njihovim očevima, da ne dođem i udarim zemlju naredbom potpunog uništenja.” (Malahija 4:5-6 ESV)

Zatim počinje Novi zavjet. Ilija predstavlja Ivana Krstitelja, a dan Gospodnji - dane nakon Isusova rođenja.

Kada je Isus govorio o Ivanu, citirao je Malahiju 3:1, te je zatim rekao:

“Jer su svi Proroci i Zakon proricali do Ivana, i ako ste voljni to prihvatiti, on je Ilija koji ima doći”  (Matej, 11:13-14)

Bog nije otkrio zašto je prestao razgovarati s izraelskim narodom nakon što ih je vratio u njihovu zemlju.

No, očito je kako je još uvijek bio na djelu kroz povijesni, kulturni i filozofski razvoj međuzavjetnog razdoblja, pripremajući put za dolazak svoga Sina Isusa. Politička i vjerska klima podigla je mesijansko očekivanje do usijanja, a stoljeća šutnje učinila su osjećaj iščekivanja gotovo opipljivim.

Kada je Isus stigao, institucije judaizma Drugog hrama i helenističke židovske kulture, pružile su pozadinu i odskočnu dasku za njegovu službu. Neke je od tih institucija izazvao, a neke je prigrlio i na njima dalje gradio. Isprepletenost židovske i poganske kulture ukazala je na univerzalnu prirodu spasenja koje će Isus donijeti.

Među njegovih izabranih dvanaest bio je i poreznik koji je služio rimskoj vlasti, zelot koji je želio uništiti Rimljane, te neki seoski ribari koji su se sramotili kada je javno izazvao farizeje.

Zahvaljujući helenizirajućem pothvatu Aleksandra Velikog, Židovi i Grci imali su Bibliju koju su svi mogli čitati i razumjeti. Također, imali su i zajednički jezik na kojem su mogli dijeliti i primati poruku evanđelja. Zahvaljujući rimskom geniju za graditeljstvo i administraciju, rana je crkva imala ceste, prijevoz i infrastrukturu koja je bila omogućila putovanja bilo gdje po Carstvu i stvaranje  učenika među svim narodima.

Međuzavjetno razdoblje pokazuje kako je razlika između takozvane svete i svjetovne povijesti lažna. Sve je to Božja povijest, pod njegovim suverenim nadzorom, kroz koju on slavi svoje ime i svog Sina, te gradi svoje konačno Kraljevstvo.

BY: anon_fa_mous