Društvo koje pati od glavobolje

Greek ἀνδρόγῠνος (andrógunos), from ἀνήρ (anḗr, “man”) +‎ γῠνή (gunḗ, “woman”)

     Glavobolje

Nedavna studija dospjela je na naslovnice diljem svijeta objavljujući kako muški i ženski mozgovi rade drugačije, baš kao što su pošteni psiholozi i promišljene žene i muževi sumnjali, koliko god je vremena prošlo otkako je naša vrsta uzgajana ovdje na zemlji. Ovo je navodno bilo "prvo" znanstveno otkriće koje je možda šokiralo samo one koji nisu u stanju koristiti svoju glavu.

Studija je pokazala kako umjetna inteligencija sada može razlikovati muške i ženske obrasce mozga i misli s 90%-tnom točnošću. Spolni kromosomi s kojima smo rođeni pomažu odrediti koktel hormona kojima je naš mozak izložen, osobito tijekom ranog razvoja, puberteta i starenja. (Pod uvjetom da ovo izlaganje ne prekinu demoni, koji se predstavljaju kao liječnici i terapeuti za promjenu spola, koji iskorištavaju mentalno bolesne majke sa sklonošću zlostavljanju djece)

Istraživači su se dugo borili povezati seks s konkretnim razlikama u ljudskom mozgu. To što su se tehnološke mogućnosti za proučavanje ovih razlika poklopile s usponom militantnog feminizma i društveno projektiranog rata spolova nije pomoglo stvari. Politička korektnost i autocenzura u akademiji možda su spriječile određene nedopuštene teme od važnih istraživanja, prije svega među njima su rasne i spolne razlike, gdje tabui dopuštaju odsutnost i znatiželje i financiranja.

Zajednica neuroznanstva uglavnom je smatrala kako su sve uočene razlike povezane sa spolom u kogniciji i ponašanju kod ljudi uzrokovane učincima kulturnih utjecaja. Istraživači koji su se ipak odvažili ići tim putem uhvatili su se u koštac s optužbama za "neuroseksizam", ili kako su postali žrtve prihvaćanja stereotipa, ili kako su prebrzi u tumačenju ljudskih spolnih razlika kao bioloških, a ne kao onoga što one apsolutno moraju biti, bez postavljanja ikakvih pitanja - kulturoloških.

Kulture su savitljive. Društva se mogu reinžinjerirati. Biologija ne može baš toliko.

U svijetu akademskih aktivista, potonje se mora zanijekati.

Napredak u tehnologiji snimanja mozga pokazao je prije nekoliko desetljeća jasne dokaze neurobioloških razlika. Ipak, sociolozi i psiholozi odbili su prihvatiti dokaze, radije su se osjećali samozadovoljno, osuđujući sve rezultate istraživanja koji bi doveli u pitanje njihovu političku pristranost, dok su svoje hrabrije kolege optuživali za pristranost i predrasude zbog odvažnosti za bilo kakav znanstveni pothvat.

Svakih nekoliko godina vrištanje feministkinja protiv ove teme dolazi u obliku aktivističke knjige akademskih "znanstvenica". Najnovija iteracija britanske feminističke neurologinje (oksimoron?) Gine Rippon nastoji zamutiti vodu oko konačnih rezultata istraživanja. Njezina knjiga The Gendered Brain, zatim slijedi Inferior Angele Saini iz 2017. godine, i Delusions of Gender Cordelie Fine iz 2010. godine, u najnovijoj lažno-akademskoj kategoriji "neuroseksizma", koja je zamaglila pokušaje razumijevanja spolnih razlika na mozgovnoj razini.

Ima sve probrane vahmane kao žrtve patrijarhata, kako bi politički privukla feminističku publiku. Rippon počinje citatom socijalnog psihologa Gustavea Le Bona iz 1895. godine, koji je svojim prijenosnim kefalometrom izjavio kako žene "predstavljaju najniže oblike ljudske evolucije". Čak spominje i Googleovog inženjera, Jamesa Damorea, koji je privatno podijelio sa suradnicima psiho-biološke korijene odsutnosti žena na tehnološkim i vodećim pozicijama. Možda se sjećate kako je dijeljenje ovog mliječnog tosta i općeprihvaćenih psiholoških i bioloških činjenica koštalo Damorea posla.

Što je zajedničko ovim autoricama aktivisticama?

Njihov cilj je okriviti društvo i kulturu za uspostavljene neuro-biološke rodne razlike i krenuti u iskrivljavanje spola, roda i bioloških korijena tih razlika, kao proizvoda "lošeg istraživanja", okriviti stalne "stereotipe" u našem "seksističkom društvu", što i opet rađa..."neuroseksizam".

Drugim riječima, svi nalazi istraživača moraju biti proizvod neuroseksizma, a ne znanstvenog otkrića. Oni koji su krenuli istraživati ovu politički opterećenu temu, neka se pripaze kako ih ne bi pohvatale i optužile pseudoznanstvene feminističke aktivistice, odnosno “neuroseksistkinje”!

Kada bismo jednostavno mogli reinženjerirati društvo na takav način da dobri građani uopće ne primjećuju rodne razlike, tada bismo svi mogli živjeti u jednoj hrabroj, novoj utopiji bez spolova. Jel' sam u pravu?

Istraživanje psiholoških razlika i razlika u ponašanju između muškaraca i žena daje temelj za razumijevanje kako spol može utjecati na određene osobine, na temelju empirijskih studija, koje ističu prosječne razlike. Ovi nalazi nude uvide, bez sugestija i "neuroseksističkih" prosudbi o ponašanju, ili sposobnostima bilo kojeg spola. Ključna točka koju treba imati na umu kada čitate ovu kompilaciju jest ne učiniti je osobnom kao muškarac ili žena, te pretpostaviti kako vaši osobni anegdotski dokazi opovrgavaju ove "prosječne razlike".

Neurološka istraživanja otkrivaju kako ljudski mozak pokazuje anatomske i funkcionalne razlike temeljene na spolu.

Na primjer, prilagođeni veličini mozga, hipokampusi žena, kritični za učenje i pamćenje, veći su i funkcioniraju drugačije od onih muškaraca, čije su amigdale, ključne za obradu emocija i pamćenje, veće i također funkcioniraju različito.

Studije, uključujući eksperiment skeniranja mozga pojedinaca koji gledaju za njih emocionalni sadržaj, pokazale su spolno ovisnu aktivnost u amigdali, ključnu za emocionalno pamćenje, ističući implikacije na probleme mentalnog zdravlja kao što su depresija i anksioznost, koji su češći kod žena; dok su ASD i shizofrenija češći češće kod dječaka i muškaraca.

Dvije hemisfere ženskog mozga komuniciraju više od muškog, dok je muška aktivnost više usklađena s lokalnim regijama, što naglašava nužnost integracije spolnih razlika u neurološka istraživanja, kako bi se bolje razumjeli i liječili psihološki poremećaji. Ove i druge neurobiološke razlike također objašnjavaju društvene razlike i razlike u ponašanju ljudi.

Muškarci pokazuju veću razinu fizičke agresije od žena, iako uglavnom prema drugim muškarcima. Žene su sklonije pasivno-agresivnom ponašanju, i prema muškarcima i prema ženama, pri čemu potonje potiče želju za natjecanjem, koja se može manifestirati kroz "sjenku" ranije poznatu kao "ogovaranje". Ova razlika u agresiji i pasivnoj agresiji pripisuje se i biološkim utjecajima, kao što su hormonalni čimbenici, ali i preferencijama procesa socijalizacije.

Što se tiče preuzimanja rizika, muškarci pokazuju veću sklonost ponašanju s mogućim negativnim ishodom. Meta-analiza Byrnesa i sur. (1999.) i istraživanje Harrisa, Jenkinsa i Glasera (2006.), potvrđuju veću vjerojatnost kako će muškarci preuzeti fizički i financijski rizik, što je opet povezano s evolucijskim i društvenim čimbenicima, uključujući kompetitivnost - kao motivator privlačnosti partnera.

Hiperkompetitivnost muškaraca, i fizički i financijski, duboko je ukorijenjena u psihobiološkim čimbenicima, koji su povezani s evolucijskim pritiscima. Povijesno gledano, fizička snaga bila je ključna za muško natjecanje oko resursa i partnera. U modernim sjedilačkim društvima, dok se fizički aspekt natjecanja smanjio, financijska konkurencija se pojavila kao kritična zamjena, često odražavajući sposobnost pojedinca koji akumulira resurse, time i osigurava viši društveni status. To je u skladu s konceptom hipergamije, ili sklonosti žena prema partnerima višeg socioekonomskog statusa, strategije koja maksimizira reproduktivni uspjeh i stabilnost.

Prema Bussovoj i Schmittovoj teoriji seksualnih strategija (1993.), muškarci prilagođavaju svoje natjecateljske strategije, kako bi zadovoljili preferencije ženskih partnera, koje povijesno favoriziraju resursima bogate muškarce, ili muškarce visokog statusa koji su sposobni uzdržavati potomstvo.

Iz anegdotske etnografske perspektive, koliko je "tech bros"-ova fizički mekano, čak pokazuju ženstvene osobine, i koje ne zanima fizička dominacija ili čak samopoboljšanje, ali su nagomilali dovoljno bogatstva da mogu odabrati atraktivne žene, koje im inače nikad ne bi poklonile niti sekundu svoga vremena?

Žene prijavljuju i pokazuju višu razinu emocionalne izražajnosti, posebno u pogledu tuge, straha i empatije. Žene, također, slobodnije izražavaju širi raspon emocija i imaju povećanu sposobnost prepoznavanja tuđih osjećaja, kao i odgovara na njih. Iako su to važne osobine u razumijevanju zdravlja i dobrobiti drugih ljudi (čak i patnje), one možda nisu najučinkovitije za donošenje odluka u vodećim ulogama.

      Bočna traka studije slučaja

Dva desetljeća feminističke vladajuće politike Švedske, uništila su tu zemlju. Dovođenje empatije prema “izbjeglicama” na razinu podložnosti u izražavanju njihove tolerancije i kulturnog prihvaćanja stranih i neasimiliranih pridošlica, demografija Švedske se zauvijek promijenila. Švedska je u biti nestala. Oni samo čekaju sociokulturne povratke, koji će doći tijekom sljedećih nekoliko desetljeća. Imami u Malmöu i Göteborgu otvoreno se hvale kako će Švedska biti muslimanska nacija u roku od dvije generacije. Feminizirani muškarci određenih političkih linija (socijalisti-komunisti-liberali-zeleni), kao i kadrovi feministica u lokalnim i nacionalnim vodećim ulogama, rado su predali naciju koju su nekoć naseljavali divlji Vikinzi.

Ova slika švedskih političarki u hidžabu govori sve. Zamislite kako švedski kršćani traže od Šveđanki neka budu čednije i skromnije u odijevanju, pa čak i da pokriju kosu. Bilo bi vrištećih optužbi za mizoginiju i otrovnu muževnost, koja održava patrijarhat, koji mora biti uništen. Ne mogu realno uvidjeti kako su uvezli stvarnu patrijarhalnu kulturu kojoj su se već podredili.

Nakon dvije generacije zamjene domaćih Šveđanki sa “Šveđankama” rođenim u Africi i Arapima, domaće Šveđanke su (uglavnom) sretne što se podvrgavaju stranoj kulturi, koja žene tretira kao podložne. Ironija ovog dvostrukog standarda izgubljena je u njihovim feminističkim i socijalističkim (libtardiranim) mozgovima. Problem je puno veći od žena ili neurobioloških spolnih razlika, budući kako su povijesno gledano, žene jedne nacije popustljive samo onoliko koliko im muškarci dopuštaju. Što je još gore, nacija ljudi bez morala, vrijednosti ili uvjerenja (Bog, država, obitelj), može biti manipulirana neka prihvati bilo što kao zamjenu.

Tko još stoji iza uništenja Švedske i drugih europskih naroda? Bolje da to ne primjećujete Dobri Građani, jer biste mogli izgubiti bankovni račun, i ono malo što imate još na njemu.

      Kraj bočne trake studije slučaja

Komunikacijski stilovi također se razlikuju, pri čemu žene više koriste jezik za društveno povezivanje, dok njihove strategije razgovora često naglašavaju pripadnost i podršku; što je u suprotnosti s asertivnijom, oštrijom i neovisnijom komunikacijom, uočenom kod muškaraca.

Prostorne sposobnosti predstavljaju područje u kojem muškarci obično nadmašuju žene, osobito u zadacima koji zahtijevaju mentalnu rotaciju i prostornu navigaciju. Obrasci interesa između spolova pokazuju kako muškarci više gravitiraju prema sustavima i stvarima, dok žene više vole ljude i relacijske aktivnosti, što potvrđuju Su, Rounds i Armstrong (2009) i Lippa (1998). Te su razlike očite u izboru obrazovanja i karijere, utječu na distribuciju spolova po područjima, kao što je spomenuo James Damore svojim kolegama u Googleu.

Razumijevanje važnosti empirijskih dokaza u raspravama o spolnim razlikama pomaže nam da govorimo o njima, umjesto da ih se klonimo iz politički pogodnih razloga.

Kao sažetak cijele ovu nerasprave, razlike u muškim i ženskim mozgovima vrlo su kompatibilne i komplementarne, kada rade zajedno na optimizaciji i izvlačenju međusobnih snaga. Ukratko, kaže se kako su ženski mozgovi prilagođeni empatiji i intuiciji, dok su muški mozgovi više prilagođeni razumu i djelovanju.

     Naoružavanje slabih muškaraca

Mnogi endokrinološki disruptori su uzrokovali strmoglavi pad razine testosterona kod muškaraca u posljednjih pedeset godina. Područje daljnjeg istraživanja koje vrijedi provoditi su psiho-socijalni učinci feminiziranih muškaraca, homoseksualaca i muškaraca u tranziciji.

Odražavaju li se prolazni učinci dominantnog estrogena/progesterona u ponašanju ovih polu-androginih, homoseksualnih ili post-tranzicijskih muškaraca? Drugim riječima, poprimaju li muškarci koji imaju sve češće ženske endokrinološke biomarkere,  na kraju, sve više usvojenih ženskih psiholoških i društvenih osobina?

Kako bi to moglo utjecati na njihov proces donošenja odluka u vodećim ulogama? Kako bi ova transformacija u većem opsegu mogla promijeniti strukture sustava, koje su obično bile pod utjecajem psiholoških osobina kojima dominiraju muškarci (visoka T) unutar tih sustava?

Istraživanje je pokazalo kako homoseksualni muškarci iskazuju veću ekspresivnost i emocionalnost u društvenim interakcijama od heteroseksualnih muškaraca, osobine koje su bliskije onima koje se obično nalaze kod žena. Ovo je u skladu sa širom literaturom koja sugerira kako se homoseksualci mogu više angažirati u afilijativnom komunikacijskom ponašanju, što može uključivati dijeljenje, ispovijesti i ogovaranje. Ovi izrazi često traže odobrenje ili zbližavanje, kao i kroz prepoznavanje odavanja "tajne" ili važne informacije o komunikacijskim partnerima.

Ovo također može objasniti mnoge tajne ispovjedaonice sa skrivenim kamerama Bidenove administracije rodno neodređenih DIE aparatčika (koje bismo također mogli nazvati androgikratima), od kojih su mnogi homoseksualci kojima su namjestili aplikacije za gay spojeve, ili ih uhvatili istraživački novinari (poput bivšeg novinara projekta Veritas, Jamesa O'Keefea).

Najnovija tajna snimka tvrtke Sound Investigations (ne O’Keefe) prikazuje bivšeg zaposlenika FBI-a i konzultanta CIA-e, s strogo povjerljivom sigurnosnom dozvolom, kako priznaje povjerljive informacije u vezi s "federalnom uzbunom" od 06. siječnja i eksplicitnim ciljanjem na Alexa Jonesa zakonskim putem.

U nečemu što se čini kao niz ležernih sastanaka uz ručak ili kavu, ovaj feminizirani muškarac ne može prešutjeti o američkom Stasi aparatu, koji politički cilja konzervativne protivnike. Kako bi stekao društveni kapital i povezao se sa svojim "izlaskom", spreman je otkriti sve. Ovo ne isključuje ni mogućnost kako bi heteroseksualne muškarce mogle zapasti atraktivne žene na prijavama za spojeve, ali heteroseksualni muškarci ne pokazuju komunikativno psiho-socijalno ponašanje žena.

Homo O'Blennis: "Možeš svakoga strpati u zatvor ako znaš što trebaš učiniti."

Slabi ljudi ne stavljaju Boga, obitelj ili zemlju na prvo mjesto. Povijesno gledano, heteroseksualci su svoje karijere posvetili tome kako bi svoju zemlju stavili na prvo mjesto i zakleli su se kako će poštivati Ustav SAD-a. Snažni, kompetentni, ozbiljni muškarci nikad nisu razgovarali o ratu, poslu ili politici, a sigurno ne bi otkrivali povjerljive informacije na povremenim spojevima. Većina muškaraca prošlih generacija ne bi "opušteno izlazila" sa ženom i djecom, te nadzirala život američke srednje klase. Oni heteroseksualni muškarci koji su možda zalutali u braku i nakon što su priznali svoje grijehe ženama, čak bi upotrijebili upravo taj izraz, kako bi pokušali opravdati svoje ponašanje svojoj boljoj polovici - "U tom sam trenutku bio slab, Betty."

Čini se kako je O’Keefeov najnoviji ulov heteroseksualac na nizu spojeva s Azijatkom, koja se predstavlja kao progresivno-liberalna, te je Bidenova pristaša. Bivši profesor ekonomije na sveučilištu NYU koji sada radi u Federalnim rezervama, Aurel Hizmo, koji manifestira sve afekte slabog muškarca, uključujući jezično preopterećenje - "sviđa mi se" i "ums" - koje koristi prosječna feminizirana milenijalka, čini se kako je voljan reći ovoj ženi sve što želi čuti, ako će ova onda spavati s njim. Trump je opasan, Biden je bolji, Fed mrzi Trumpa i radio je protiv njega, i učinit će to opet. Tijekom ribolovne ekspedicije s toliko patetičnih gladnih napaljenih riba koje su spremne zagristi svaki mamac, postaje teško znati kada su ti slabi muškarci izabrani heroji za homo ili hetero seks, a kada govore istinu.

Debeli, homoseksualni muškarac, koji želi privući mlađeg homoseksualnog partnera, slab je cijelo vrijeme. To je njegov zadani status. Pjevat će kao kanarinac, rasprodat će svoju zemlju i otkriti povjerljive tajne, za prvu priliku koja ga stavi u lokalni motel.

Nisu tu samo napaljeni homoseksualci, ili slabi oženjeni muškarci. Studija koju su proveli Hancock, Krissinger i Owen (2010.) otkrila je kako transrodne žene usvajaju jezične stilove koji se percipiraju kao ženstvenije nakon tranzicija, što uključuje verbalnu ekspresivnost i stilove naizmjeničnog ponašanja, koji potiču na više suradničkih razgovora. Transrodne žene često prihvaćaju tipičniji ženski stil pripovijedanja, koji uključuje pripovijedanje više orijentirano na detalje i emocionalno je ekspresivno, što se može doživjeti kao više "ogovarajuće".

Među mnogim osobinama koje se priznaju slabim muškarcima, nijedna nije dosadnija od pasivno-agresivnog ponašanja. Njegova prisutnost ukazuje na mogućnost agresivnog ponašanja, koje se rijetko manifestira. Ljutnja se često internalizira, a nezadovoljstvo se izražava neizravno. Tamo gdje snažan čovjek može izraziti nezadovoljstvo bez škrtarenja kroz izgovore, često mu je potrebna samo prijetnja nasiljem, kako bi učinkovito komunicirao. Slab čovjek nema takve alate na raspolaganju. Uzmimo nedavnu postmodernu društvenu zagonetku - žena policajaca.

Ženski časnik može biti kompetentan, pametan, neposredan, izvrstan komunikator i sposoban prijeći često nisku ljestvicu zahtjeva fizičke spremnosti za služenje u odori. Možda je čak i najspremnija osoba (kardiovaskularno) u svojoj postaji ili okrugu, ali kad se suoči sa scenarijima provođenja zakona u stvarnom svijetu, ona nema snagu ili prijetnju fizičkog zastrašivanja svojih muških kolega. U prvoj prijetnji njezinom životu, ona mora pribjeći smrtonosnom nasilju, zaobilazeći sve druge taktike deeskalacije, koje su dostupne u pojasu s alatom muških časnika.

Koliko ste gledali videa prometnih zaustavljanja u kojima policajka poseže za vatrenim oružjem, umjesto za Taser-om, sa smrtonosnim posljedicama? Koliko žena časnica pribjegava smrtonosnom nasilju na prvi dašak prijetnje?

Nije to zato što su žene nesposobne ili glupe, one jednostavno ne bi trebale biti na tom poslu, ali nemaju drugog izbora. Količina snimaka koja sada postoje na kojima dvije policajke zajedno patroliraju (!), hrvaju se s počiniteljem, ne mogu uhititi muškarce prosječne veličine, može se brojati u stotinama, a nema čak ni toliko žena što u ovoj liniji raditi.

Broj muških časnika koji privatno priznaju kako mrze partnerstvo sa ženom, jer moraju brinuti o sebi plus o svom partneru, koji su više teret nego korisni, može se izbrojati u tisućama. Otvaranje ove profesije za oba spola nije samo opasnost za društvo, nego i za službenike koji provode zakon, a ovim ženama je najveća prijetnja nedužni muškarac koji se jednostavno trudi činiti sve kako bi se policajka osjećala "ugroženo".

Kao što je veliki Sam Hyde primijetio o muškarcima koje su policajke zaustavile: "Nadajte se kako joj ne prijeti vaša prisutnost, ili ste mrtvi."

Ova opažanja više nisu rezervirana samo za žene. Kako slabiji (niski T) ženstveni muškarci ulaze u profesiju, skloni su ponašanju koje ih čini nepodobnima za posao. Uzmimo žir koji je pao sa stabla na Floridi i udario u vrh policijskog automobila, ispustivši pucketajući zvuk, koji je natjerao časnika da se usere u hlače. On vrišti “Pucnjava! Ispaljeni hitci! Pogođen sam! Pogođen sam!", dok je iskrcavao dva puna spremnika u svoj kruzer, gdje je već uhićen nenaoružani počinitelj s lisicama na rukama. Videozapis ne prikazuje potpunu razmjenu, ali na njega nikada nije pucano, nikada nije pogođen, i nikad se nije kvalificirao za bilo što što je iole povezano s provođenjem zakona.

Izvan scenarija provođenja zakona, gdje se radi o životu ili smrti, fizički slaba osoba bilo kojeg spola, sklona je potisnuti sve nasilne instinkte u korist manje sukobljenih izbora, koji se često manifestiraju kao pasivna agresija.

PA (pasivno agresivni) pojedinac izbjegava izravnu komunikaciju o svojim pritužbama, izražavajući svoje nezadovoljstvo sarkazmom, komplimentima iza leđa, ili suptilnim tvrdnjama. Ovo može biti napad ad hominem na tuđi lik, koji je predstavio informacije koje izazivaju njihov svjetonazor i uvjerenja, ili jednostavno zahtijevanje službenog "Izvora!" za sadržaj tog izazova.

To se može manifestirati izvan verbalnih lukavstava pasivno-agresivne osobe i predstavljati kao odugovlačenje, tvrdoglavost ili namjerna neučinkovitost, a ne kroz otvoreni izgovoreni suptilni sukob, uključujući pokazivanje mrzovoljnog ponašanja kada ne postignu ono što žele, umjesto obraćanja osobno i postavljanja pitanja otvoreno ili konstruktivno.

     Ignorant

Kada bilo kojeg dana izađete u javnost i promatrate ljude koji se bave svojim životima, koliko njih izgleda nesvjesno koordiniranih događaja u posljednja dva desetljeća (osobito u proteklih pet godina) i predstavljenih geopolitičkih radnji koje bi mogle iskorijeniti njihove živote u roku od nekoliko dana, ili ne daj Bože sekundi (Kinzhal & Zircon Ltd.)?

Jeste li se ikada igrali amaterskog etnografa na velikoj zračnoj luci dok čekate let? Jeste li ikada sjedili u mirnom kutu prazne kapije bez dolazaka i odlazaka, i promatrali ponašanje svojih bližnjih u bilo kojem razdoblju?

Znam, čini se kao bizarna navika kad se sve uzme u obzir, ali kada imate de-googlani dumbphone, bez plana ili pružatelja usluga, i nemate nikoga da vam šalje emotikone koji pucaju po srcu, ili selfije s nosevima i ušima iz crtića, nema puno drugih opcija za kraćenje vremena.

Nakon određenog razdoblja promatranja, nameću se ona neizbježna pitanja: Imaju li ti ljudi uopće pojma što se trenutno događa u svijetu? U Europi? U Ukrajini? U Tawainu? U Izraelu i Gazi? Našoj vrsti? Lahaina? Valparaiso, Čile? Sjeverni Teksas? U njihovoj liječničkoj ordinaciji? U njihovim tijelima?

Jesu li čitali rad Denisa Rancourta, koji konzervativno procjenjuje kako je 17 milijuna ljudi umrlo od injekcija biološkog oružja, u posljednjih nekoliko godina?

Znaju li oni za psihopsiju pomrčine Sunca? Do temelja spaljene pogone za proizvodnju hrane? Holografske plave zrake? Infrastrukturne "nesreće"? Invaziju na južnu granicu SAD-a, koja dovodi bande osvajača domova i skvotera?

Invaziju na južnu granicu EU i dovođenje vojno sposobnih muškaraca kako bi pokorili njihove nacije, oskvrnuli njihove žene i uništili njihove kulture? Znaju li oni što je anarho-tiranija?

Ima li itko od ovih ljudi pojma što te Crvene junice i treći hram znače u Jeruzalemu? Zna li brigada crvenih šešira kako je 150 rabina prošlog ljeta Trumpu dodijelilo srebrnu Tora krunu, i pokušavaju dokazati njegovu krvnu lozu sa kraljem Davidom?

Jesu li uopće započeli proces odvikavanja od 95% lažne povijesti, koja se uči u javnim i privatnim školama, što se smatra "formalnim" obrazovanjem? Dobivaju li ti ljudi još uvijek informacije iz korporativnih medija? Jesu li još uvijek dovoljno glupi da vjeruju kontroliranim, ručno biranim, i od milijardera financiranim "alternativnim" medijima?

Vjeruju li kako postoji opasni virus H5N1, koji prelazi s ptica preko krava na ljude?

Ako bilo tko s pulsom, a nema ružičastu kosu ili mu je dijagnosticirana mentalna retardacija, vjeruje kako je u tijeku još jedna prava pandemija, sa svom histerijom širenja "ptičje gripe" na krave i pse i jednoroge i spužvu boba kockastih hlača, a sada i jednog čovjeka u Teksasu, i kako stvarni novi virus uopće postoji, imam jedan most koji bi im prodao u luci Baltimore.

Etnografski zaključak amatera? Ti ljudi nemaju ni trunke pojma o tome što lebdi u njihovim venama i kapilarama. ili što ti bijeli tornjevi s pravokutnim antenama rade njihovim energetskim poljima i odgovarajućim slojevima aure.

Kulturno-antropološki Newtonov zakon za 5. generacijsko ratovanje: Društveno tijelo zarobljeno u alternativnoj stvarnosti ostaje zarobljeno u alternativnoj stvarnosti i predstavlja opasnost za one koji su se potrudili pobjeći iz zamke.

Naravno, možda je malo nepravedno prejudicirati strance. Na površini se to čak može činiti i okrutnim. Ali, u svijetu u kojem akutna percepcija određuje opstanak, na temelju istine ili posljedica, svi moramo stalno prosuđivati druge, i to je prokleta  pravedna stvarnost.

Budimo pošteni, čini se kako čak ni oni ljudi koji bi mogli sumnjati kako stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine, nisu previše znatiželjni za daljnje istraživanje svojih sumnji. Sasvim je moguće kako te sumnje nisu ni željene - da su one smetnja, ili bespotrebno uplitanje u njihove živote.

Možda postoji lijek za ljude kojima je manje stalo, koji žele ostati zarobljeni u svojim blaženim iluzijama.

Kad ti je stalo samo do manje brige.

Pitajte svog liječnika je li Ignoramazol pravi lijek za vas.

Nuspojave mogu uključivati smrt od fluorirane vode, vode s olovom, chemtrailsa, pada 737 Max-9, demenciju, Alzheimerovu bolest, samoubojstvo uz pomoć države, midazolam, remdesivir, SADS, zatajenje srca, predoziranje estrogenom, Tesla spontano sagorijevanje, dijabetes, operaciju dna, vrhunske ankete, turbo raka, citokinske oluje, respiratornih zastoja, krvnih ugrušaka ili moždanog udara.

Ignoramazole, kada je uspostavljanje normalnih veza postalo za vas prokleto i previše iscrpljujuće.

Ignorant je savršen za državne poslove, menadžerske poslove, zapadnjačku "medicinu", pa čak i najmoćnije poslove gdje se od njega traži neka "gleda na drugu stranu" kada su u pitanju uvjerenja, etika, briga, podrška, principi i moral.

     Koruptoid

Slab čovjek je sklon korupciji. Njegov je svijet ili lišen standarda i morala, ili svaki njegov pokušaj da se održi privid podupiranja bilo čega može uvenuti pri prvom prisustvu iskušenja. On je spreman staviti novac i moć, ili težnju za gomilanjem imetka, ispred baš svih životnih načela.

Ako je proveo desetljeće svog života ulažući u karijeru u kojoj je korupcija ugrađena u sustav, kao što je kompleks industrijskih akceleratora smrti a.k.a. zapadna "medicina", neće govoriti u ime svojih pacijenata, niti učiniti bilo što kako bi riskirao sa  novčanim očekivanjima na koja se počeo oslanjati zbog raskošnog načina života, izgrađenog na patnji drugih.

Dok sklonost prema konformizmu i podložnost pritisku vršnjaka mogu učiniti žene i feminizirane muškarce sklonima korupciji, statistički se s tom praksom povezuju muške dominantne osobine.

Istraživanja sugeriraju kako sklonost muškaraca riziku također može stvoriti predispoziciju za upuštanje u koruptivne radnje, osobito kada percipirane koristi nadmašuju potencijalne rizike. To je često pogoršano pretjeranim samopouzdanjem, još jednom osobinom koja je statistički prevladavajuća među muškarcima.

Agresivnost, ne samo fizička nego i u smislu osobina ličnosti, kao što su kompetitivnost i dominacija, povezana je s većom učestalošću koruptivnog ponašanja. Ova osobina često se pretvara u težnju za osobnim ili grupnim dobitcima, bez obzira na etičke granice. Muškarci s visokom orijentacijom na društvenu dominaciju (SDO), koji preferiraju hijerarhiju u društvenim okruženjima i dominaciju nad drugim skupinama, vjerojatnije će opravdati koruptivno ponašanje kao sredstvo za održavanje ili poboljšanje svog statusa. SDO je povezan s natjecateljskim i neetičnim ponašanjem.

Prosječni zapadni političar ima korupciju kao ugrađenu osobinu. To je praktički preduvjet za izbor na višu dužnost, osim nekoliko izuzetaka, koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Ako ga novac može iskvariti, spreman je za Kongres, ili bilo koji zapadni parlament. Ako ga nevaljala djeca mogu namamiti, spreman je za glazbenu slavu, Oscara za najboljeg glumca, ili predsjednika, ili premijera.

Danas su ucjene i korupcija obilježja viših slojeva društva i života slavnih, bez obzira na spol ili rodni identitet. Čovjek se ne može popeti na vrh, a da prije toga ne postane dno... na filmu koji će se pohraniti na poslužitelje Mossada i CIA-e, uz prijetnju puštanja, ako kompromitirani pojedinac počne imati vlastite zamisli koje bi mogle biti ukorijenjene u nečijim etičkim postupcima, onaj koji iznenada nađe savjest.

      Konformist

Nekoliko psiholoških eksperimenata istraživalo je ponašanje krda, konformizam, utjecaj društvenih uloga i očekivanja na ponašanje pojedinca. Slijede najpoznatiji eksperimenti o osobitostima ljudskog ponašanja kada se suoče s moći stada ili grupe, željom za prihvaćanjem, u nedostatku hrabrosti, te podložnosti zlouporabi moći:

1. Asch Conformity Experiments (1951.): Solomon Asch proveo je eksperimente kako bi istražio u kojoj mjeri društveni pritisak većinske skupine može utjecati na osobu da se prilagodi. Sudionici su zamoljeni neka usklade dužine linija, a eksperimenti su pokazali da se pojedinci često slažu s netočnim mišljenjem većine, pokazujući snagu konformizma u društvenim okruženjima.

2. Milgramove studije poslušnosti (1963.): Eksperimenti Stanleyja Milgrama imali su za cilj izmjeriti spremnost sudionika da poslušaju autoritet koji im je naložio neka počine djela koja su u sukobu s njihovom osobnom savješću. Nalazi su otkrili kako bi veliki udio sudionika poslušao naredbu neka strancu daju naizgled štetne elektrošokove, naglašavajući utjecaj autoriteta na poslušnost i etičko ponašanje.

3. Stanfordski zatvorski eksperiment (1971.): koji je proveo Philip Zimbardo, ovaj je eksperiment studentima dodijelio uloge zatvorenika i čuvara u simuliranom zatvorskom okruženju. Studija je bila namijenjena ispitivanju psiholoških učinaka percipirane moći, usredotočujući se na borbu između zatvorenika i zatvorskih službenika. Rano je raskinut zbog ekstremnog i uvredljivog ponašanja "čuvara", kao i psihološke nevolje "zatvorenika", što ilustrira kako društvene uloge mogu utjecati na ponašanje.

4. Robbers Cave Experiment (1954.): Terenski eksperiment Muzafera Sherifa uključivao je dječake u ljetnom kampu, koji su bili podijeljeni u dvije grupe i poticani neka se natječu jedni protiv drugih, što je dovelo do sukoba i neprijateljstva. Studija se zatim usredotočila na smanjenje međugrupnog sukoba kroz kooperativne zadatke, pokazujući kako grupni identitet i natjecanje mogu potaknuti neprijateljstvo, koje se može ublažiti težnjama prema zajedničkim ciljevima.

5. Eksperiment promatračke apatije (1968.): John Darley i Bibb Latané bili su inspirirani ubojstvom Kitty Genovese kako bi proučili  "efekt promatrača" — fenomen u kojem što je veći broj prisutnih ljudi, manja je vjerojatnost da će ljudi pomoći osobi u nevolji. Njihovi eksperimenti su pokazali kako je manje vjerojatno da će pojedinci ponuditi pomoć u hitnim slučajevima kada su prisutni drugi ljudi, zbog difuzije odgovornosti i usklađenosti s društvenim znakovima.

Mnogi od vas su upoznati s ovim popularnim studijama, ali što je sa spolnim razlikama (hormonskim), u situacijskom konformizmu, pritisku vršnjaka i ponašanju krda?

 1. Konformizam u dvosmislenim situacijama: Studije poput onih koje su proveli Eagly i Carli (1981.) pokazuju kako je vjerojatnije da će se žene prilagoditi mišljenjima grupe u situacijama u kojima je točan odgovor dvosmislen. Ta se tendencija često pripisuje pretežno ženskim osobinama susretljivosti i suradljivosti, kod žena više nego kod muškaraca.

 2. Odgovor na autoritet i grupne norme: Prema Milgramovom daljnjem istraživanju (1963.) i kasnijim analizama, žene nisu nužno podložnije poslušnosti autoritetu u usporedbi s muškarcima, ali kontekst i percipirani legitimitet autoriteta mogu imati različite utjecaje na temelju na spolu. Žene više reagiraju na autoritativne naredbe, ako ih doživljavaju kao legitimne.

 3. Pritisak vršnjaka u društvenom i moralnom odlučivanju: studija Bernda Simona i sur. (2004.) - istraživali su rodne razlike u konformizmu i otkrili kako bi žene mogle pokazati višu razinu konformizma u društvenim okruženjima, posebno onima koja uključuju moralne odluke, ili pritisak vršnjaka. To je osobito vidljivo u mlađoj demografiji, gdje su utjecaj vršnjaka i želja kako bi se svidjeli, značajni čimbenici u donošenju odluka.

      Androgikrat

Ako uz ova otkrića odemo korak dalje prema temi ovog članka – oblikovanju slabih muškaraca u oružje – što onda istraživanje kaže o feminiziranim muškarcima s niskim testosteronom, homoseksualnim muškarcima ili trans muškarcima, u pogledu konformizma i ponašanja u stadu?

U zapadnim kakistokracijama, ti feminizirani muškarci sada se penju u redovima birokratskog i tehnokratskog DIE aparata do istaknutih uloga u donošenju odluka u vlasti, što bi moglo objasniti velik dio disfunkcije kojoj svjedočimo, osim čiste nekompetentnosti i nepodobnosti.

Istraživanje koje je proveo Hart (2016.) sugerira kako homoseksualci mogu imati višu razinu socijalne osjetljivosti, u usporedbi s heteroseksualnim kolegama, što može povećati osjetljivost na pritisak vršnjaka. I homoseksualne i transrodne skupine razvijaju šaroliko razumijevanje društvene dinamike, kao mehanizma suočavanja za snalaženje u životu. To bi teoretski moglo učiniti pojedince iz ovih skupina osjetljivijima na konformizam pod određenim društvenim pritiscima, slično obrascima koji se ponekad češće opažaju među ženama.

Kod transrodnih žena (od muškog spola), koje obično snižavaju razinu testosterona, novija studija iz travnja 2023. godine (snimka zaslona u nastavku), sugerira mogući porast prosocijalnog ponašanja, što može uključivati više stope konformizma i grupnog ponašanja.

Dok se muške dominantne osobine kao što su agresija, rizik, društvena dominacija i kompetitivnost mogu smatrati negativnim čimbenicima kada je u pitanju sklonost korupciji, nedavna studija je otkrila kako bi ova analiza mogla završiti na hormonskoj razini, s obzirom da testosteron smanjuje signale podložnosti i reakcije na stres na društvenu evaluaciju. Istraživači (Kutlikova, 2023.) su otkrili kako testosteron eliminira prosocijalno ponašanje ovisno o publici, utječući na dosljednost izbora.

Drugim riječima, egzogeno primijenjen testosteron eliminirao je "učinak publike", na odluke o izboru skupine u usporedbi s placebo grupom. Osobe s višim T vjerojatno neće mariti što drugi misle o njima i neće temeljiti svoje odluke na grupnom prihvaćanju.

Niži testosteron ne samo da može povećati prosocijalno ponašanje, već i utjecati na dosljednost izbora, sugerirajući kako bi pojedinci s nižim testosteronom mogli pokazivati manje principijelno, fleksibilnije donošenje odluka u društvenim kontekstima, što potencijalno dovodi do većeg konformizma. Ako je korupcija institucionalizirana i prihvaćena, tada usklađenost s grupnim ponašanjem znači postati korumpiran kako bi se zadovoljilo prihvaćanje grupe, a muškarci s nižim T vjerojatnije će se "složiti kako se slažu sa traženim".

Ukratko, muškarci s višim T i dalje mogu postati korumpirani, ali oni će donijeti odluku da "budu korumpirani" po vlastitom izboru, a neće to biti pod utjecajem grupne ili društvene dinamike. S druge strane, ako postoji sustavna institucionalna korupcija, oni s nižim T će se asimilirati u taj sustav i prigrliti korupciju kako bi ih grupa prihvatila.

Nasuprot tome, muškarci s visokom razinom testosterona skloniji su samostalnom donošenju odluka, i na njih manje utječe prisutnost publike. Konkretno, pojedinci s visokom dominacijom liječenja testosteronom pokazali su smanjenu sklonost donošenju prosocijalnih izbora kada su promatrani, naglašavajući snažnu sklonost autonomiji u odnosu na društveni konformizam.

Dodatno, interakcija testosterona s osobnim vrijednosnim orijentacijama, posebice samopoboljšanjem, dodatno je istaknula njegovu tendenciju neka ojača individualistička i manje prosocijalna ponašanja u društveno vidljivim kontekstima.

Dokazuje li ova studija i stereotip o "heroju", o alfa mužjaku koji dolazi spasiti pojedince u hitnim slučajevima? Gore spomenuti Efekt promatrača apatije iz 1968. godine, u kojem "što je veći broj prisutnih, manja je vjerojatnost kako će ljudi pomoći osobi u nevolji", nije uračunao razine testosterona.

Danas je prilično uobičajeno svjedočiti ovoj apatiji kod pojedinaca koji stoje okolo držeći kameru kako bi snimili nesreću ili pojedinca u nevolji, umjesto da poduzmu nešto i pomognu. Kad god taj rijetki pojedinac skoči u akciju (kao s lavom iz Millwalla) i odbije biti apatični promatrač, društvo je često zapanjeno. Možda je to društveni pokazatelj koliko je ovaj mužjak postao rijedak.

“Otrovna muškost” Roya Larnera, Lav s Londonskog mosta:

Snimka zaslona u nastavku (sa 4chana?) godinama je kružila mrežama i privlačila pozornost, a istraživanje bi sada moglo konačno dokazati kako je istinita. Sugerira kako pojedinci s ograničenim sposobnostima fizičke obrane, poput žena i muškaraca s nižim testosteronom, obično koriste filtar konsenzusa za obradu informacija, također, i da ova metoda daje prioritet društvenom prihvaćanju nad činjeničnom točnosti, postavljajući pitanje "Hoće li drugi odobriti?", umjesto "Je li ovo istina?"

Kao rezultat toga, lako ih je uvjeriti dominantnim narativima, koji se dosljedno pojavljuju u medijima, ili ih ponovno dijeli njihovo cijenjeno pleme, te umjesto analize točnosti ili valjanosti narativa, oni će usvojiti ta stajališta kao kolektivno uvjerenje svoje zajednice. Nasuprot tome, muškarci s visokim testosteronom (i ASD - uglavnom muškarci), izravno procjenjuju istinitost novih informacija, primjenjujući objektivni filter ("Je li to istina?"), neovisno o društvenom konsenzusu.

Taj popularni meme o slabim muškarcima koji stvaraju teška vremena, čini se primjerenim onome čemu trenutno svjedočimo diljem svijeta.

Pitanje ostaje hoće li ova teška vremena ikada ponovo stvoriti snažne ljude, koji će dovršiti ciklus i preokrenuti smjer prema budućem povratku stabilnosti i prosperitetu. To je još uvijek predmet rasprave.

Iako sam u prvom dijelu zaključio kako to neće biti moguće s obzirom na endokrinološki napad u ratu protiv dječaka i muškaraca, kao i mnoge okolišne čimbenike koji pridonose padu razine testosterona u posljednja četiri desetljeća, još uvijek se nadam kako je ovo sve reverzibilno, a oni davno izgubljeni Lavovi prošlih generacija će se vratiti jednog dana da ponovno riču.

Bog zna kako ih trebamo.

REFERENCE: 

Archer, J. (2004). Sex differences in aggression in real-world settings: A meta-analytic review. Review of General Psychology, 8(4), 291–322.

Bailey, J. M., Kim, P. Y., Hills, A., & Linsenmeier, J. A. W. (1995). Butch, femme, or straight acting? Partner preferences of gay men and lesbians. Journal of Personality and Social Psychology, 69(5), 875-884.

Bettencourt, B. A., & Miller, N. (1996). Gender differences in aggression as a function of provocation: A meta-analysis. Psychological Bulletin, 119(3), 422–447.

Buss, D. M., & Schmitt, D. P. (1993). Sexual strategies theory: An evolutionary perspective on human mating. Psychological Review, 100(2), 204–232.

Byrnes, J. P., Miller, D. C., & Schafer, W. D. (1999). Gender differences in risk taking: A meta-analysis. Psychological Bulletin, 125(3), 367–383.

Campbell, W.K., Bonacci, A.M., Shelton, J., Exline, J.J., & Bushman, B.J. (2004). Psychological entitlement: Interpersonal consequences and validation of a self-report measure. Journal of Personality Assessment, 83(1), 29-45.

Eagly, A. H., & Carli, L. L. (1981). Sex of researchers and sex-typed communications as determinants of sex differences in influenceability: A meta-analysis of social influence studies. Psychological Bulletin, 90(1), 1-20.

Guillamon, A., Junque, C., & Gómez-Gil, E. (2016). A Review of the Status of Brain Structure Research in Transgender Individuals. Neuroscience and Biobehavioral Reviews, 67, 69-82.

Harris, C. R., Jenkins, M., & Glaser, D. (2006). Gender differences in risk assessment: Why do women take fewer risks than men? Judgment and Decision Making, 1(1), 48–63.

Korn, J. H. (1987). Effects of gender and status on perceptions of group decision-making effectiveness. Small Group Behavior, 18(4), 463-475.

Kring, A. M., & Gordon, A. H. (1998). Sex differences in emotion: Expression, experience, and physiology. Journal of Personality and Social Psychology, 74(3), 686–703.

Kutlikova, H. H., Zhang, L., Eisenegger, C., van Honk, J., & Lamm, C. (2023). Testosterone eliminates strategic prosocial behavior through impacting choice consistency in healthy males. Neuropsychopharmacology, 48(10), 1552.

Leaper, C., & Ayres, M. M. (2007). A meta-analytic review of gender variations in children's language use: Talkativeness, affiliative speech, and assertive speech. Developmental Psychology, 43(4), 864–884.

Lippa, R. A. (1998). Gender-related individual differences and the structure of vocational interests: The importance of the people-things dimension. Journal of Personality and Social Psychology, 74(4), 996–1009.

Lippa, R. A. (2002). Gender-related traits of heterosexual and homosexual men and women. Archives of Sexual Behavior, 31(1), 83-98.

Milgram, S. (1963). Behavioral study of obedience. Journal of Abnormal and Social Psychology, 67(4), 371-378.

Pratto, F., Sidanius, J., Stallworth, L.M., & Malle, B.F. (1994). Social dominance orientation: A personality variable predicting social and political attitudes. Journal of Personality and Social Psychology, 67(4), 741-763.

Silverman, I., Choi, J., & Peters, M. (2007). The hunter-gatherer theory of sex differences in spatial abilities: Data from 40 countries. Archives of Sexual Behavior, 36(2), 261–268.

Su, R., Rounds, J., & Armstrong, P. I. (2009). Men and things, women and people: A meta-analysis of sex differences in interests. Psychological Bulletin, 135(6), 859–884.

Tannen, D. (1990). You just don’t understand: Women and men in conversation. William Morrow and Company.

Voyer, D., Voyer, S., & Bryden, M. P. (1995). Magnitude of sex differences in spatial abilities: A meta-analysis and consideration of critical variables. Psychological Bulletin, 117(2), 250–270.

TEKST NAPISAO: DOBRI GRAĐANIN, 14.04.2024.