U čemu su Orwell i Huxley pogriješili, dok je Kafka bio u pravu

Kafka je dobro shvatio kako društva brzo mogu postati užasno disfunkcionalna.

Iz samorazumljivih razloga, izmišljene vizije Orwella i Huxleya odjekuju kao karte sadašnjeg nemira. Orwellov prikaz tehnološkog totalitarizma punog spektra prikazuje majstorstvo Big Tech nadziranim kapitalizmom, i državnim nadzorom punog spektra, koji pokreće finu prisilu na društvene kreditne rezultate, kao i srodnih alata.

Huxleyeva vizija o drogiranoj populaciji ovisnoj o medicini koja voli svoje ropstvo, također, prikazuje sadašnjost. Uistinu, ne samo da volimo svoje ropstvo, koje se očituje u našim beskrajnim ovisnostima o svemu, od dugova do nezdrave hrane, pa opet do lijekova protiv bolova, naše je ropstvo toliko normalizirano da čak i ne prepoznajemo ropstvo koje podupire "normalan život".

Ono u čemu su Orwell i Huxley pogriješili jesu ograničenja ovih strašno učinkovitih sustava kontrole. Tehnološki totalitarizam punog spektra svakako može nametnuti poštivanje željenog ponašanja i izražavanja pristanka, ali ne može natjerati pojedince imati ambiciju ili kreativnost, da se vjenčaju iz ljubavi i djece, ili posjeduju vrijednosti, ili uvjerenja izvan površnog usklađenog govora. 

Prisilne strukture nadzorne države i nadzornog kapitalizma suštinski su neautentične, ersatz, šuplje, zahtijevaju potpuno umjetan i lako lažiran izgled pristanka, koji oponaša odanost načelima i narativima koji se guraju u grla stanovništva.

Ove strukture provode ono što nije dopušteno i površnu usklađenost, ali ne mogu promijeniti ono što društvo zapravo čini funkcionalnim: uvjerenja, nade i vrijednosti koje nadahnjuju pojedince da se vjenčaju, osnuju obitelj i teže samoizražavanju putem postignuća. Ono što se zapravo događa u društvima kontroliranim od strane nadzorne države i nadzornog kapitalizma je propadanje, jer mladi ljudi napuštaju ambiciju, brak i odgajanje djece tako što leže i puštaju neka sve istrune. Izrazi mladih ljudi u Kini koji govore mladima posvuda po svijetu kako je usklađenost važnija od individualne slobode.

Ako sumnjate u ovu dinamiku, molimo vas, promatrajte zaprepaštenje vlasti dok njihovi nacionalni brakovi i stope nataliteta padaju. Nude se svakakva objašnjenja za ovaj kolaps, osim onih važnih: društva koja zahtijevaju privid pristanka su neautentične, šuplje ljušture. Isto se može reći za društva ovisna o drogama, ovisna o lijekovima i zabavi, koja vole svoje ropstvo. Pojedinci odustaju od ambicija, braka i odgoja djece zbog ogromnih troškova, nedostižne financijske sigurnosti i iscrpljujućih posljedica svih lijekova, ovisnosti, distrakcija i poremećaja, koji se prihvaćaju kao "normalni".

Ono što je Kafka dobro shvatio jest kako su svi prezauzeti, ali nigdje se ništa, u stvari, ne radi. U Kafkinom romanu Zamak, birokracija koja neviđeno radi u Zamku,  vrvi tamo 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, ali ništa se zapravo ne događa. U siromašnom selu ispod zamka, bilo kakav pokušaj da se dopre do te birokracije telefonom je uzaludan, jer se pozivi primaju samo nasumično, ili na njih gledaju kao na najobičniju šalu. 

U Kafkinom fiktivnom svijetu, mogućnost da se bilo što pokrene je uvijek nedostižan. U Zamku, vođa koji navodno ima moć odobravanja projekata sjedi izoliran u svom uredu, nedostupan i usamljen, iako se može vidjeti kroz špijunku kako čita novine. Posjeduje li on doista moć da bilo što odobri je otvoreno pitanje na koje nema odgovora.

Kafkin svijet je svijet uplašenih seljaka koji se međusobno prepiru, gaje ljutnju i besplodno nagađaju o prikrivenim zavjerama vlasti u Zamku. Seksualne grabežljive vlasti i sumorne sudbine iskorištenih i napuštenih prenose se šapatom, dok je bilo kakav dostupan posao ropski, i užasno je slabo plaćen.

Ono što je Kafka dobro shvatio jest kako društva mogu postati užurbano disfunkcionalna, pretrpana nevidljivim linijama vlasti koje možda zapravo i nemaju autoritet kakav sugeriraju njihovi službeni naslovi, nedokučivo nedostižnom i nevidljivom birokracijom, te osiromašenim stanovništvom koje se muči oko tračeva i glasina.

Lišeni rasvjetljivanja problema, kao i lažnog optimizma, no i praznih poticaja neka stalno YOLO posuđujemo i trošimo, to je pošten opis naše trenutne situacije. Da, da, sve je čudesno, ponovno su Burne 20-e (nema veze kako su završile 1920-e godine), ali UI će korporacijama donijeti bilijune profita daljnjim omalovažavanjem stanovništva, ups, mislim - "poboljšanjem produktivnosti", dok  naše neumorne vlasti naporno rade na rješavanju svih naših problema – zar ne čujete zujanje tiskarskih strojeva za “novac”, koji neprekidno rade 24/7?

BY: Charles Hugh Smith, 03.04.2024.