ALAN BAKER: "NEVIDLJIVI ORAO"

Nacistička kozmologija i vjerovanje u šuplju Zemlju

Čitatelje koji se prvi put susreću s nacističkim okultizmom (i njegovim grešnim izdankom, današnjim vjerovanjem u okultnu moć nacista), mogla bi zagolicati teorija o šupljoj Zemlji.
Prethodno smo već razmotrili velik broj ezoterijskih ideja, koje su više ili manje neugodne za um suvremenog čovjeka; međutim, područje u koje ćemo upravo ući može se činiti istodobno smiješnim i sablasnim, budući da sadrži ideje koje su promicali volkisch-okultisti a, poslije, filozofi i pseudo-znanstvenici Trećeg Reicha. Kako ćemo vidjeti u ovome poglavlju, ideja o šupljoj Zemlji - i s njom povezana ideja o velikim, naseljenim špiljama u unutrašnjosti Zemlje - zauzela je središnje mjesto na polju ufologije, teorije zavjere, rubne znanosti i teorija o opstanku nacista. Doista, mnoge čitatelje moglo bi iznenaditi koliko su te teme značajne za vjerske sustave, koji obilježavaju popularni okultizam na kraju dvadesetog stoljeća.

Podrijetlo teorije o šupljoj Zemlji

Od svih neobičnih i iracionalnih vjerovanja nacista, nedvojbeno je najbizarnija ideja da naš planet nije kugla koja pluta u prostranstvu svemira, nego šuplji mjehur u čijoj unutrašnjosti postoji sve - ljudi, zgrade, kontinenti, oceani, čak i planeti i zvijezde. Ta neobična ideja, koju će u dvadesetom stoljeću razviti i prihvatiti ljudi kao što su Peter Bender, dr. Heinz Fisher i mnogi pripadnici njemačkog Admiraliteta, potječe iz sedamnaestoga stoljeća. Točnije, prvi ju je istaknuo jezuit Athanasius Kircher (1602-1680), koji je u svojoj raspravi iz 1665., naslovljenoj Mundus Subterraneus (Podzemni svijet) špekulirao o uvjetima koji vladaju ispod površine Zemlje. U toj knjizi Kircher se poziva na teorije i nagađanja raznih srednjovjekovnih geografa o neistraženim sjevernim i južnim polarnim područjima Zemlje. Kako ističe Joscelyn Goodwin, Kircher je osobitu pozornost posvetio redovniku iz trinaestoga stoljeća, Bartholomewu iz Engleske, koji je tvrdio da se: "na Sjevernome polu nalazi crna stijena opsega oko 33 milje, ispod koje se nalazi ocean, koji nevjerojatnom brzinom utječe kroz četiri kanala u područja ispod polova, a uvlači ga golemi vrtlog." Vode koje uđu u taj vrtlog putuju dalje kroz bezbroj "uvala" i "kanala" u unutrašnjosti planeta, i konačno izbijaju u ocean na Južnome polu (kontinent Antarktik tada još nije bio otkriven).
Kircher je na genijalan način, iako potpuno neispravno, pokušao dokazati svoje ideje. Tvrdio je da polarni vrtlozi nedvojbeno postoje, jer bi u suprotnom sjeverni i južni oceani mirovali, oslobađajući štetne pare koje bi bile smrtonosne za život na Zemlji. Osim toga, vjerovao je da je kretanje vode kroz tijelo Zemlje analogno tada novome otkriću kolanja krvi i životinjskom probavnom sustavu, budući da se elementi morske vode izlučuju proizvodeći metale, te da se otpadne tvari ispražnjavaju na Južnome polu. Ta usporedba Zemlje i živog bića, nedvojbeno podsjeća na neke ideje New Agea, osobito na takozvanu hipotezu "Geja". (Iako se New Age pokret možda čini posve bezopasnim, budući da se usredotočuje na duhovni razvoj čovječanstva, on doista sadrži neke mnogo zloslutnije i potencijalno opasne aspekte.)
Thomas Burnet (1635?-1715.), književnik iz sedamnaestoga stoljeća, također je pretpostavio da voda teče kroz Zemljinu unutrašnjost, izvirući iz otvora na Sjevernome polu. Tu ideju je dalje razvio Alexander Colcott 1768. godine, dodavši joj još jednu zanimljivu i kobnu značajku. Naime, Godwin tvrdi daje on vjerojatno prvi koji je iznio teoriju da voda, koja je ušla u Zemlju, utječe u golemi, udubljeni ocean - drugim riječima, da je Zemlja ustvari šuplja kugla.
Teorija o šupljoj Zemlji je u osamnaestom stoljeću uživala mnogo veću pozornost intelektualaca nego danas: čak je i slavni Sir Edmund Halley (1656-1742), koji je otkrio komet koji nosi njegovo ime, u "Philosophical Transactions of the Royal Society" (Filozofskim izvještajima (radovima) Kraljevskog društva) iz 1692., iznio teoriju daje Zemlja šuplja kugla, koja sadrži još dvije koncentrične kugle, u čijem središtu se nalazi vruća jezgra, kao svojevrsno središnje sunce. Švicarski matematičar Leonhard Euler (1707-1783.) otišao je još dalje, tvrdeći da: "u Zemljinoj unutrašnjosti postoji središnje Sunce, čija svjetlost danju obasjava veličanstvenu podzemnu civilizaciju."
Prividna vjerodostojnost tih teorija rezultirala je nastankom novog pod-stila fantastične književnosti. Godwin pruža kratak pregled, koji se temelji na djelu francuskog autora Michaela Lamyja, najznačajnije od navedenih priča:

"Dok se prema srednjovjekovnoj teologiji, proslavljenoj u Danteovoj Božanskoj komediji, smatralo da se pakao nalazi u unutrašnjosti Zemlje, kasniji pisci su je zamišljali potpuno drukčije. Univerzalni filozof Guillaume Postel, u svom djelu Compendium Cosmographicum (1561.), te topograf Georg Braun u knjizi Urbium praecipuarum totis mundi (1581.), pretpostavili su da je Bog učinio zemaljski Raj nedostupnim čovjeku smjestivši ga ispod Sjevernoga pola. Među prvim romanima s tematikom Utopije ispod Zemljine površine, nalaze se knjige Chevaliera de Mouhyja, Lamekis, ou les voyages extraordinaires d'un Egyptien dans la Terre interieure ("Lamekis, ili neobična putovanja Egipćana u unutrašnjost Zemlje",
1737), te Ludviga Barona von Holberga, Nicholas Klim (1741). Potonja je bila veoma popularna u Holbergovoj domovini Danskoj. Pustolov i razvratnik Giovanni Jacopo Casanova, također je smještao raj u unutrašnjost Zemlje. U djelu Icosameron (1788), koje je on navodno preveo s engleskoga, opisuje doživljaje svojih junaka Edwarda i Elizabeth, koji su dvadeset i jednu godinu živjeli među "megamicrosima", prvim stanovnicima "proto-svemira" u unutrašnjosti našeg planeta. U to područje se može ući, između ostalog, kroz špilje s labirintima, koje se
nalaze u blizini jezera Zirchnitza u Transilvaniji. Megamicrosi izlaze iz vrela bez dna i okupljaju se u hramovima odjeveni u crvene kapute. Njihovi su bogovi reptili s oštrim zubima i magnetskim pogledom.

Nepotrebno je reći da književnost romantizma obiluje fantastičnim opisima tajni polarnih područja i zemalja, koje postoje u unutrašnjosti Zemlje. Najpoznatije knjige iz toga razdoblja vjerojatno su Laura ou le voyage dans le crystal ("Laura, ili putovanje u kristalu"), Georgea Sanda; Pripovijest Arthura Gordona Pyma, Edgara Allana Poea; Isaac Laquedem, Alexandera Dumasa; The Coming Race [vidi Treće poglavlje], Bulwer Lyttona; Put u središte Zemlje i Le Sphinx des glaces ("Ledena Sfinga"), Julesa Vernea. Među romanima kasnijih i manje poznatih pisaca nalaze se The Goddes of Atvatabar (1892), Williama Bradshawa; Thyra, a Romance of the Polar Pit (1901.), Roberta Amesa Benneta, The Smoky God (1908),Willisa Georgea Emersona, te prozaične priče Edgara Ricea Burroughsa, tvorca Tarzana."

S obzirom na uzbudljivost Teorije o šupljoj Zemlji, a da ne spominjemo književnu popularnost takvih romantičnih fikcija, bio je samo trenutak vremena kada će netko doista krenuti u potragu za ulazima u tajanstveni svijet, koji je navodno ležao pod nogama ljudi.
To je učinio John Cleves Symmes (1780-1829), koji je većinu života proveo pokušavajući uvjeriti svijet da je Zemlja šuplja, ali i da vrijedi sponzorirati ekspediciju, koja će pod njegovim vodstvom tražiti ulaz u taj podzemni svijet.

"Objavljujem da je Zemlja šuplja..."

Symmes, koji je rođen u New Jerseyu, pridružio se vojsci Sjedinjenih Američkih Država, gdje se istaknuo zbog hrabrosti u ratovima s Francuzima i Indijancima. Godine 1808. oženio se udovicom Mary Anne Lockwood, a dokazao je da je i veoma pošten čovjek tako što je osigurao da se novac koji je naslijedila od supruga iskoristi za odgoj i obrazovanje njezino petero djece (on je imao i petero svoje djece). Godine 1816., dao je ostavku na položaj kapetana i postao trgovac u St. Louisu. Dvije godine poslije, Symmes je prvi put javno objavio svoja uvjerenja:

OKRUŽNICA
Svjetlo daje svjetlo da otkrije - ad infinitum
St Louis, područje Missourija, Sjeverna Amerika,
10. travanj, AD 1818.
Čitavome Svijetu:
Objavljujem da je Zemlja šuplja i da je njezina unutrašnjost naseljena; sastoji se od velikog broja koncentričnih kugli,
koje se nalaze jedna u drugoj, i otvorena je na polovima dvanaest ili šesnaest stupnjeva. Prisežem životom da je to istina i
spreman sam istraživati šupljinu ukoliko me svijet podrži i pomogne u tome pothvatu.
Jno. Cleves Symmes
Ohio, bivši kapetan Pješadije.
N. B. - Moja rasprava o načelima tvari spremna je za tiskanje, a u njoj predstavljam dokaze gore navedenih tvrdnji, izvještaj o raznim fenomenima i razotkrivam "Zlatnu tajnu" dr. Darwina."
Moji uvjeti su zaštita OVOG i NOVIH SVJETOVA.
Posvećujem svojoj ženi i njezinoj desetero djece.
Odabirem kao svoje zaštitnike dr. S. L. Mitchella, Sir H. Davyja i baruna Alexandera Von Humboldta.
Tražim stotinu hrabrih drugova, koji će, dobro opremljeni, početi istraživanje na Sibiru, ujesen, sa sobovima i sanjkama, na ledu smrznutoga mora; obvezujem se da ćemo jedan stupanj od 82° sjeverne zemljopisne širine, otkriti toplu i bogatu zemlju s biljnim i životinjskim vrstama, a možda i ljudima; vratit ćemo se sljedećega proljeća.
J. C. S.

Od svih akademskih društava u Americi i Europi, kojima je Symmes poslao svoju okružnicu, samo je Francuska Akademija znanosti u Parizu poslala svoj odgovor - no, on je glasio da je teorija o koncentričnim krugovima u unutrašnjosti Zemlje puka besmislica.
Nije ga obeshrabrio potpun nedostatak interesa za njegove ideje, Symmes je sljedećih 10 godina putovao Sjedinjenim Američkim državama, održavajući predavanja i pokušavajući skupiti dovoljno novca za istraživanje unutrašnjosti našeg planeta. Godine 1822. i 1823. poslao je molbu Kongresu da mu odobri novčana sredstva za ekspediciju, drugi put osiguravši čak 25 glasova. No, česta putovanja i predavanja ostavila su traga na Symmesovu zdravlju, te je 29. svibnja 1829. umro u Hamiltonu, Ohio. Njegov grob na hamiltonskome groblju obilježen je kamenim modelom šuplje Zemlje, koji je ondje postavio njegov sin Americus.
Symmesova Teorija o šupljoj Zemlji opisana je u dvije knjige: Symmes's Theory of Concentric Spheres (1826) Jamesa McBridea, te The Symmes Theory of Concentric Spheres (1878), Americusa Symmesa. (Sam Symmes je 1820. objavio, pod pseudonimom "Kapetan Adam Seaborn", svoj roman Symzonia: A Voyage of Discovery.)
Martin Gardner ističe da je u tim knjigama: "Izneseno stotine razloga zbog kojih se vjeruje da je Zemlja šuplja - a koji se osnivaju na fizici, astronomiji, klimatologiji, seobama životinja, te izvještajima putnika. Osim toga, šuplji planet, poput šupljih kosti tijela, najbolji je i najekonomičniji način na koji je Stvoritelj mogao rasporediti stvari."
Kako smo prethodno istaknuli, Teorija o šupljoj Zemlji privukla je pozornost mnogih romanopisaca. Osim gore spomenutih, najpoznatijih, tu temu su istraživali i mnogi manje poznati pisci. Naprimjer, 1871., prof. William F. Lyon objavio je knjigu The Hollow Globe, or the World's Agitator or Reconciler, u kojoj je iznio brojne spekulacije o otvorenim polarnim morima, elektromagnetskom uzroku potresa (koji ne bi mogli postojati da Zemlja nije šuplja), te teoriju gravitacije (koja je zahtijevala izvjesne promjene s obzirom na drastično smanjenu masu šupljog planeta). Tvrdi se da je tekst te knjige profesor Lyon zabilježio tijekom medijumističkih transeva dr. Shermana i njegove žene. Među mnogim neobičnim otkrićima iznesenima u toj knjizi istaknuta je i: "velika činjenica da je ovaj planet šuplja ili sferična ljuska s unutrašnjom i vanjskom površinom, te da sadrži unutrašnji konkavan i vanjski, konveksan svijet, te da se u unutrašnji ulazi kroz dug, spiralan otvor s dubokim i prostranim kanalom, kojim mogu ploviti najveći brodovi i da se taj ulaz nalazi u neistraženom, otvorenom Polarnom moru."
Ravnatelj Sveučilišta u Bostonu, vlč. dr. William F. Warren, objavio je 1885. god. svoju knjigu Paradise Found ("Otkriveni raj"), u kojoj je iznio tvrdnju da ljudska rasa potječe sa Sjevernoga pola. Iako Warren ne tvrdi da je Zemlja šuplja, u svojoj knjizi spekulira o značaju polarnih područja i pretpostavlja da se ondje možda nalazi odgonetka tajne o podrijetlu čovječanstva.
Godine 1896., John Uri Lloyd je objavio svoju knjigu Etidorhpa (što je anagram imena "Aphrodite"). To je jedna od najneobičnijih knjiga na tu temu, a u njoj se raspravlja o priči izvjesnog Llewellyna Druryja, slobodnoga zidara u potrazi za tajnom, koji susreće telepatsko, čovjekoliko biće bez lica. To stvorenje odvodi Druryja u duboku špilju u Kentuckyju, koja vodi u unutrašnju površinu Zemlje, gdje pustolov nauči levitirati ispod zraka središnjega sunca.

Mjehurić u beskonačnom ništavilu

Godine 1870., Cyrus Teed je iznio možda najneobičniju od svih alternativnih kozmoloških teorija. Naime, on je pretpostavio da je Zemlja šuplja, ali i da upravo mi živimo u njezinoj unutrašnjosti. Teed je rođen 1839. u pokrajini Delaware u državi New York, u baptističkoj obitelji. Nakon kratkog razdoblja provedenog u Američkoj vojsci, pohađao je newyorški Eklektički medicinski koledž u Utici, New York. (Eklekticizam je bio oblik alternativne medicine, koji se osnivao na liječenju biljkama.) Čini se da je Teed bio veoma zaokupljen idejom o beskonačnom svemiru, koju nije mogao pomiriti sa Svemirom u kojemu vlada red i učenjem Biblije. Iako je prihvaćao teoriju o okrugloj Zemlji (a nije imao drugog izbora, budući
da je ona tada bila veoma popularna), uznemirivala ga je pomisao o kamenoj lopti koja beskonačno pluta beskrajnom prazninom, pa je
pokušao oblikovati alternativno objašnjenje strukture Svemira. 
Odgovor mu je navodno došao u viziji jedne ponoći 1869., dok se nalazio u svom alkemijskom laboratoriju u Utici. Pred njim se pojavila prekrasna žena, koja mu je govorila o njegovim prethodnim životima i sudbini kao mesije, te o pravoj strukturi Svemira. Teed je pod pseudonimom Koresh (hebrejska inačica imena Kir) objavio dvije knjige: The Illumination of Koresh: Marvellous Experience of the Great Alchemist at Utica, N. Y. ("Koreshovo prosvjetljenje: Čudesno iskustvo Velikoga alkemičara u Utici, New York") i The Cellular Cosmogony ("Stanična kozmogonija").

U svojoj sjajnoj knjizi Fads and Fallacies in the Name of Science ("Moda i zablude u ime znanosti"), Martin Gardner rezimira ključne točke Teedove skandalozne kozmologije:
"Teed je tvrdio da čitav svemir ima oblik jajeta. Mi živimo na unutrašnjoj površini ljuske, a u šupljini se nalaze Sunce, Mjesec, zvijezde, planeti i kometi. Što postoji vani? Baš ništa! Sve postoji samo unutra. Ne možemo vidjeti ništa izvan nje zbog suviše guste atmosfere. Ljuska je debela 160 km i sastavljena je od sedamnaest slojeva. Pet unutrašnjih slojeva su geološki, pod kojima leži pet mineralnih slojeva, a ispod njih sedam
metalnih slojeva. Sunce, koje se nalazi u središtu otvorenog svemira, nevidljivo je, no njegov odraz je sunce, koje mi vidimo. Središnje sunce dijelom je svjetlo, a dijelom tamno. Zbog njegove rotacije naše iluzorno sunce izlazi i zalazi. Mjesec je odraz zemlje, a planeti su odraz "živinih diskova koji plutaju između pločica metalnih površina." Zato nebeska tijela koja mi vidimo nisu materijalna, nego tek središnje točke svjetlosti,
čiju je prirodu Teed podrobno objasnio na temelju optičkih zakona...
Iako Zemlja doista izgleda konveksna, Teed tvrdi da je riječ o optičkoj varci. Produžite li liniju horizonta dovoljno daleko, uvijek ćete vidjeti Zemljinu gornju krivulju. Taj pokus je 1897. izveo Koreshov geodetski zbor na Zaljevskoj obali Floride. U kasnijim izdanjima knjige objavljene su fotografije, koje pokazuju tu uvaženu skupinu bradatih znanstvenika na radu. Uz primjenu tri dvostruka ravnala u obliku slova "T" - tu napravu Teed naziva "rektilineator" - produžili su ravnu liniju za 6,5 km uz obalu, gdje su je, pak, uronili u more [čime su dokazali da je Zemlja konkavna kugla]. Slični pokusi izvođeni su prethodne godine na površini odvodnog kanala u Old Illinoisu."

Kako primjećuje Gardner, Teed je nedvojbeno bio pseudo-znanstvenik, paranoičan i smeten poput ostatka te fascinantne i iritantne skupine. Njegova objašnjenja strukture Svemira (naprimjer, načina na koji nastaju planeti i kometi) izražena su potpuno nerazumljivim pojmovima kao što su "kruozična sila" "koloristična supstancija" i "aferentna (centripetalna) i eferetna (centrifugalna) istjecanja jezgre". Osim toga, žestoko je napadao ortodoksnu znanost da nameće svoja pogrešna gledišta o stvarnosti "lakovjernoj publici". Uspoređivao se "(kao što to čine gotovo svi pseudo-znanstvenici) s velikim izumiteljima iz prošlosti, čija stajališta često nisu bila prihvaćena."
Teed je svoje znanstvene tvrdnje kombinirao s apokaliptičnim, religijskim elementima, kao što pokazuje sljedeća proročanska izjava:

"Približavamo se velikom biološkom prevratu. Tisuće ljudi bit će dematerijalizirani biološkom elektromagnetskom vibracijom. To će uzrokovati jedan um, jedini koji poznaje zakon te bio-alkemijske transmutacije. Promjena će se dogoditi oblikovanjem biološke baterije, čije zakone poznaje samo jedan čovjek. Taj čovjek je prorok Ilija, Božji poslanik, Pastir ne-židova i središnja reinkarnacija naraštaja. Iz tog uništenja niknut će sinovi Božji, izdanak Gospodina, Isusa Krista i sina Božjega."

Na Teedovu nesreću, njegova otkrivenja nisu izazvala zanimanje stanovnika Utice, koji su ga nazivali "ludim doktorom", obraćajući se za medicinsku pomoć drugim liječnicima. S obzirom da mu je liječnička karijera propadala, a napustila ga je i supruga, Teed jeodlučio propovijedati svijetu svoju neobičnu riječ. Tako je postao iznimno uspješan putujući propovjednik (govorilo se da je samo u Kaliforniji zaradio 60 000 $) . Osobito je bio popularan u Chicagu, gdje se doselio 1886. i ondje osnovao prvi Koledž života i poslije Koreshovu zajednicu, malo lokalno društvo.
Devedesetih godina 19. st, Teed je kupio malu parcelu zemlje južno od Fort Meyersa u Floridi, gdje je izgradio gradić Estero, koji je on nazvao "Novi Jeruzalem". Propovijedao je da će taj grad postati središte svijeta i rekao svojim sljedbenicima da mogu očekivati dolazak 8 milijuna vjernika. No, stvaran broj vjernika bio je prilično razočaravajući - došlo ih je samo 200-injak; bez obzira, sretna, uspješna i vrijedna zajednica iznimno je dobro funkcionirala. Usprkos njihovim neobičnim idejama, članovi - muškarci i žene - smatrali su se međusobno jednakima, što nije loše.
Teed je umro 1908. nakon što ga je pretukao šerif Fort Meyersa.
Tvrdio je da će nakon svoje smrti biti uznesen na nebo zajedno sa svojim sljedbenicima. Oni su, pak, vjerno bdjeli nad njegovim tijelom
očekujući taj događaj, koji se očito nije dogodio. Kako se Teedovo tijelo počelo raspadati, došao je pokrajinski zdravstveni službenik, koji je zapovjedio da se Teed pokopa. Konačno su ga pokopali u betonsku grobnicu na otoku uz obalu Floride, koja je nestala u uraganu 1921., a Teedovo tijelo nikada nije pronađeno.
Kako ćemo uskoro vidjeti, pilot Peter Bender razvio je u Njemačkoj teoriju veoma sličnu Teedovoj. Iako je Bender poslije umro u nacističkom logoru, njegova Doktrina o šupljoj Zemlji (Hohlweltlehre) naišla je na velik broj sljedbenika u Trećem Reichu, među kojima su bili i neki mornarički časnici, koji su vjerovali da će moći špijunirati neke britanske pomorske manevre pomoću radara! Što se tiče mnogo konvencionalnije (!) teorije o šupljoj Zemlji, neki ljudi još uvijek gorljivo vjeruju da živimo u šupljoj kugli.

Šuplja Zemlja u dvadesetom stoljeću

Umjesto da slijedi put drugih neobičnih ideja o prirodi Svemira i napokon ustukne pred empirijskom znanosti, teorija o šupljoj Zemlji preživjela je kraj devetnaestog stoljeća, odbijajući da bude protjerana u područje mrtvih i opovrgnutih teorija. Doista, unatoč svojoj potpunoj besmislenosti, zbog svoje elegancije, romantičnosti i ozračja fantastičnog misterija osigurala je mjesto u srcima onih, koji su bili ogorčeni arogancijom službene znanosti, a osobito svjetskih vođa.
Kako ćemo vidjeti, zbog njezine jednostavnosti, zagovornici su je mogli (kao što to i danas čine) upotrijebiti kao model za svakojake ezoterijske "istine", teorije zavjere i "dokaze" o tajnim opakim aktivnostima svjetskih vlada. To će postati osobito jasno kad ćemo raspravljati o izdanku teorije o šupljoj Zemlji, koji bismo, iz potrebe za boljim izrazom, mogli nazvati teorijom o podzemnoj špilji. Ideja da je unutrašnjost planeta prožeta divovskim sustavom špilja u kojima žive iznimno napredna bića i čudovišta, nastala je kombinacijom istočnjačkog misticizma (vidi Četvrto poglavlje) i vjerovanja o šupljoj Zemlji, što je rezultiralo zastrašujuće paranoičnim i bizarnim scenarijem, koji uključuje spletkarenja, tajne, globalne vlade, tajnu izvanzemaljsku okupaciju našeg planeta i pokušaje usavršavanja kontrole umova stanovnika Zemlje. Te teme, kao i navodnu umiješanost nacista u njihovu razvoju, razmatrat ćemo malo poslije. No, vratimo se za sada ulozi koju je teorija o šupljoj Zemlji odigrala na
početku dvadesetog stoljeća.
Prva značajna knjiga iz 20. st, objavljena 1906., koja se bavila tom teorijom je The Phantom of the Poles ("Fantom s polova"), a napisao ju je William Reed. Ta knjiga je predstavljala prvi ozbiljan pokušaj skupljanja dokaza za potvrdu ideje o šupljoj Zemlji, a "fantom" iz naslova odnosi se na tvrdnje da polovi postoje samo u svemiru, a ne na Zemljinoj površini. Glavna Reedova preinaka starijih verzija te teorije sastojala se u tome da je smanjio veličinu otvora na Sjevernome i Južnome polu na nekoliko stotina, umjesto nekoliko tisuća kilometara. To je učinio zato što su ekspedicije u to doba prodirale sve dublje u polarna područja, ne otkrivši nikakve dokaze o postojanju golemih otvora koji vode u Zemljinu unutrašnjost. Usprkos tom dotjerivanju, Reed je iznova ponavljao tvrdnje starijih teoretičara: "Zemlja je šuplja. Polovi su utvare - oni uopće ne postoje. Na sjevernom i južnom kraju Zemlje nalaze se otvori. U unutrašnjosti postoje veliki kontinenti, oceani, planine i rijeke. U Novome svijetu postoje biljke i životinje, a vjerojatno u njemu žive i rase nepoznate stanovnicima zemljine površine."
Godine 1913., William Gardner je objavio svoju knjigu A Journey to the Earth s Interior: or, Have the Poles Really Been Discovered? ("Putovanje u unutrašnjost Zemlje: ili, Jesu li polovi doista otkriveni?"). U toj knjizi je bila objavljena danas dobro poznata slika Zemlje bez polovice sjeverne polutke, u čijoj unutrašnjosti se otkrivaju kontinenti i oceani. Prema Gardneru, promjer središnjeg sunca je 960 km, a površina mu je udaljena 4640 km od unutrašnje površine Zemlje. Otvori na polovima široki su 2240 km, a ljuska planeta je debela 1280 km. Gardner je, poput Reeda i drugih prije njega, vjerovao da je klima u unutrašnjosti Zemlje iznimno ugodna, kao u nekom polu-tropskom raju. I on je poput Symmesa bezuspješno pokušao ishoditi novčana sredstva za svoju ekspediciju. Na kraju knjige A Journey to the Earth's Interior, Gardner je napisao da se nada kako će se jednoga dana, uz pomoć zrakoplova, dokazati da otvori doista postoje. Naravno, razvoj rutinskih zrakoplovnih letova opovrgnuo je njegovu teoriju, iako, kako ćemo vidjeti poslije u ovome poglavlju, zagovornici teorije o šupljoj Zemlji potpuno su izvrnuli riječi jednog slavnog istraživača koji je preletio polove.

Horbigerova Teorija o svjetskom ledu

Iako nije tvrdio daje Zemlja šuplja, Hans Horbiger (1860-1931) je svojom teorijom o svjetskom ledu (Welteislehre ili WEL) pokazao kako se potpuno netočni kozmološki modeli mogu iskoristiti za političke i propagandne ciljeve. Takav je bio i slučaj s Horbigerovom Glazial-Kosmogonie, koju je bečki rudarski inženjer napisao u suradnji s amaterskim astronomom i koju Martin Gardner naziva: "jednim od najvećih klasika u povijesti ekscentrične znanosti." Iako su je njemački astronomi ismijali - kao i gotovo svi drugi na svijetu - teorija o svjetskom ledu zadobit će fanatične sljedbenike u nacističkoj Njemačkoj, gdje se smatralo da na briljantan način opovrgava ortodoksnu, materijalističku znanost personificiranu u liku židovskog znanstvenika Alberta Einsteina. Doista, raketni znanstvenik Willy Ley (s kojim smo se već susreli u Trećem poglavlju i iznova ćemo o njemu govoriti u sljedećemu) tvrdi da su zagovornici te teorije djelovali poput minijaturne političke stranke, objavljujući brošure, plakate i okružnice, te mjesečnik The Key to World Events. To ukratko opisuju Pauwels i Bergier:
"Čini se da je [Horbiger] raspolagao velikim novčanim sredstvima, a djelovao je poput stranačkog vođe. Pokrenuo je kampanju, koja je uključivala službu za informacije, popunjavanje osoblja, učlanjenje sljedbenika, te zapošljavanje propagandista i dobrovoljaca iz redova Hitlerove mladeži. Zidovi su bili prekriveni plakatima, novine pretrpane oglasima, dijelili su se pamfleti i organizirali sastanci. Sljedbenici su prekidali astronomske konferencije uzvikujući: "Dolje ortodoksni znanstvenici!" Osim toga, uznemirivali su profesore na ulicama; direktore znanstvenih ustanova bombardirali su lecima: "Kada pobijedimo, vi i vama slični molit ćete na ulicama." Poslovni ljudi i predsjednici tvrtki prisiljavali su nove zaposlenike da potpišu sljedeću izjavu: "Prisežem da vjerujem u teoriju o vječnom ledu."

Horbiger je bio osobito fasciniran postankom i ponašanjem mjeseca i vjerovao je da on skriva odgovor na pitanje kako funkcionira Svemir. Naprimjer, vjerovao je da naš mjesec, Luna, nije samo Zemljin satelit: prije njega postojalo je barem šest mjeseca, a svi su se oni sudarili sa Zemljom, izazvavši goleme geološke poremećaje. Dalje, Horbiger je tvrdio da svemir nije vakuum, nego da je ispunjen vodikom, koji usporava kretanje nebeskih tijela, zbog čega se ona postupno spiralno pomiču prema svom matičnom tijelu. Tvrdio je da će se to dogoditi i sa Sunčevim sustavom, tako da će svi planeti konačno pasti u Sunce. Dok će tako planeti neminovno juriti prema svojoj matičnoj zvijezdi, neki manji će biti uhvaćeni u veće i tako postati privremeni sateliti.

Teorije austrijskog inženjera usvojio je i nakon njegove smrti razvio britanski mitolog Hans Schindler Bellamy, koji je napisao knjigu Moons, Myths and Man ("Mjeseci, mitovi i čovjek"), koja se osniva na teoriji o svjetskom ledu. Martin Gardner je pružio izvrstan sažetak njegovih neobičnih vjerovanja. Bellamy je svoje istraživanje usredotočio na razdoblje kada je mjesec, koji je bio preteča Lune, kružio oko Zemlje: budući da su u to doba već postojali ljudi, u mitovima i legendama zabilježili su mjesečev kataklizmički sudar sa Zemljom. Bellamy taj satelit naziva "tercijarnim mjesecom". Kako se on sve više približavao Zemlji, svjetski su se oceani, pod utjecajem gravitacijskog polja pretvorili u "pojasni val", divovski pojas
vode koji se uzdizao s ekvatora. Tako je na Zemlji zavladalo ledeno doba, zbog čega su ljudi bili prisiljeni naseliti planinska područja s obje strane pojasnog vala. Kako se tercijaran mjesec približavao, njegova se orbitalna brzina povećavala sve dok nije svakodnevno kružio oko Zemlje šest puta. Legende o zmajevima i drugim letećim čudovištima vjerojatno su bile nadahnute njegovom izbrazdanom i šupljikavom površinom. Kada se mjesec najviše približio Zemlji, njezino ga je snažnije gravitacijsko polje uništilo. Posljedica toga bile su globalne kiše, olujne tuče (budući da je površina svih satelita presvučena debelim slojem leda), a kada se mjesec konačno raspao, uslijedilo je bombardiranje divovskog kamenja. Nestankom mjeseca, obrušio se pojasni vodeni val, koji je uzrokovao biblijski Potop. Mirno razdoblje koje je uslijedilo kada se Zemlja oporavila od te sveopće katastrofe, utjecalo je na nastanak legendi o Zlatnome dobu i zemaljskom Raju. Međutim, kada se prije otprilike 13 500 godina
počeo približavati današnji mjesec, Luna, ponovno je zavladao kaos - potresi, pomicanje Zemljine osi i glacijacija izmijenili su lice Zemlje. Bellamy tvrdi da je u toj kataklizmi uništena atlantidska civilizacija. Osim toga, on je vjerovao da Otkrivenje predstavlja povijesni izvještaj o uništenju tercijarnog mjeseca, te da Knjiga Postanka opisuje Zemljin oporavak nakon sudara.
Horbiger, pak, tvrdi da je Luna prekrivena ledenim pokrivačem debelim 224 km, te da su površine Merkura, Venere i Marsa također prekrivene ledom. Naime, prema Horbigerovoj iskrivljenoj kozmologiji, slavni "kanali" na Marsu (za koje je danas poznato da su posljedica optičke varke) su zapravo pukotine na površini zaleđenog mora dubokog 400 km, koje se nalazi na tome planetu. Dalje, Horbiger tvrdi da je Svemir prepun divovskih, ledenih gromada, koje uzrokuju većinu astronomskih pojava. Naprimjer, Mliječni put je ustvari prsten golemih ledenih blokova, a ne stotina milijuna zvijezda, kako to tvrde patvoreni fotografi službene astronomije. Na te ledene blokove također, kao i na mjesece, utječe vodik kojim je ispunjen svemir, zbog čega i oni spiralno putuju prema Suncu, te, sudarivši se s njime, stvaraju sunčeve pjege.
Naravno, činjenica da je ta teorija idiotska nije predstavljala nikakvu zapreku njezinu velikom uspjehu u Trećem Reichu. Teoriju o svjetskom ledu gorljivo je prigrlilo i promicalo Ministarstvo za propagandu. Willy Levy zabilježio je neke tvrdnje predstavnika kulta WEL-a:
"Led i snijeg osnažili su naše nordijske pretke; s obzirom na to, vjerovanje u Svjetski led prirodno je naslijeđe Nordijskog čovjeka. Upravo kao što je potomak austrijske kulture - Hitler! - trebao biti taj koji će pokazati židovskim političarima gdje im je mjesto, tako će Austrijanac očistiti svijet od židovske znanosti. Führer je svojim životom dokazao kako takozvani 'amater' može biti nadmoćniji od samoprozvanih profesionalaca; bio nam je potreban još jedan 'amater' da nam potpuno objasniti svemir."

Gardner, koji je pisao 50-ih godina prošlog stoljeća, završava svoju raspravu o Horbingeru zabavnim (sa suvremenog gledišta) komentarom: "Teorija o Kozmičkom ledu imat će sljedbenike sve dok se prvi svemirski brod ne spusti na izbrazdanu površinu nezaleđenog mjeseca." Za razliku od Horbingera, on je bio u pravu. Međutim, teško je odagnati se iskušenju da kažemo nešto o nedavnom otkriću velikih ledenih naslaga na mjesečevim polovima i o teoriji da su one nastale kao posljedica udara kometa - koji su, naravno, divovske ledene gromade...

Fantomski svemir

Otok Rügen u Baltičkom je moru bio pozornica jedne od najbizarnijih i nepromišljenih strateških operacija Drugog svjetskog rata. U travnju 1942., ekspedicija pod vodstvom stručnjaka za infracrvene zrake, dr. Heinza Fishera, opremljena najsuvremenijim radarom, iskrcala se na Rügenu i ondje započela niz promatranja. Fisher je zapovjedio da se radar usmjeri prema nebu pod kutom od 45°, u kojem položaju je ostao nekoliko dana. Taj neobičan pokus izveden je u cilju dokazivanja da Zemlja nije kugla koja pluta svemirom, nego mjehurić umetnut u beskonačnost kamena. Usmjeravanjem radara prema nebu pod kutom od 45° očekivalo se da će se zrake reflektirati od predmeta na određenoj udaljenosti uz unutrašnju površinu mjehurića. Fisherov tim je očekivao i da će radar uhvatiti sliku britanske flote u Scapa Flowu.
Profesor Gerard S. Kuiper s Observatorija na planini Palomar, koji je napisao nekoliko članaka o teoriji šuplje Zemlje, rekao je o tome sljedeće: "Visoki časnici njemačke ratne mornarice i zrakoplovstva vjerovali su u teoriju o šupljoj Zemlji. Smatrali su da će moći locirati položaje britanske flote zato što će konkavna krivulja Zemlje olakšati dalekosežna promatranja pomoću infracrvenih zraka, koje su manje zakrivljene od vidljivih zraka."
Iao ne predstavljaju najpouzdaniji izvor, Pauwels i Bergier u svom okultnom klasiku The Morning of the Magicians ispravno zaključuju da suvremenu civilizaciju najviše ujedinjuje kozmologija - drugim riječima, uspijevamo se barem složiti da je Zemlja predmet nalik kugli, koji pluta golemom prazninom polumjera nekoliko milijardi svjetlosnih godina. Jedan od mnogih pokazatelja zbunjujuće i zastrašujuće izopačenosti nacista jest činjenica da ih je iznimno mnogo vjerovalo u to smiješno iskrivljavanje stvarnosti:
"Pobornici teorije o šupljoj Zemlji, koji su organizirali slavnu, polu-znanstvenu ekspediciju na otok Rügen, vjerovali su da živimo unutar kugle umetnute u kamenu masu, koja se prostire u beskonačnost, prianjajući uz svoje konkavne stranice. U središtu te kugle je nebo; to je masa plavkastog plina s točkama blistave svjetlosti, za koje pogrešno vjerujemo da su zvijezde. Postoje samo Sunce i Mjesec - a oba su mnogo manja
nego što pretpostavljaju službeni astronomi. To je čitav Svemir. Mi smo posve sami, okruženi kamenom."
Podrijetlo te ideje, kako se tumačila u nacističkoj Njemačkoj, seže do 1918. i mladog njemačkog pilota, Petera Bendera, koji je pronašao neka stara izdanja časopisa The Sword of Fire Cyrusa Teeda. Bender je razvio i "dotjerao" teoriju (može li se ona uopće tako nazvati), pretvorivši je u ono što je on nazvao Hohlweltlehre (teorija o šupljem svijetu), umetnuvši u nju i neobične ideje Marshalla B. Gardnera, koji je tvrdio da se Sunce zapravo nalazi u unutrašnjosti Zemlje na čijoj nas površini ne zadržava gravitacija, nego pritisak sunčeve svjetlosti. Bender je tvrdio da je šuplji mjehurić Zemlje velik kao i naša sferična Zemlja, te da sunčeve zrake sve pritišću na konkavnu površinu. Ispod naših stopala nalazi se beskonačna kamena masa; a iznad nas je atmosfera, koja se uzdiže 72 km visoko i iznad koje je čvrsti vakuum. U središtu tog vakuuma nalaze se tri nebeska tijela: Sunce, Mjesec i Fantomski Svemir - plavi plin koji se sastoji od sjajnih svjetlosnih točaka, za koje astronomi pogrešno vjeruju da su zvijezde.
"Kada noć prekrije ovaj dio konkavne Zemlje, ispred Sunca prolazi plava masa, a njezina sjena proizvodi pomrčine Mjeseca ... Ova Benderova teorija postala je popularna početkom 30-ih godina 20. st. Vladari Njemačke, mornarički časnici i vrhovni zapovjednici Zrakoplovnih snaga vjerovali su da je Zemlja šuplja."
Pokus na otoku Rügen bio je, naravno, potpuni promašaj. Nacistička hijerarhija posve se ogradila od Hohlweltlehre i Petera Bendera, koji je poslan u koncentracijski logor, gdje je i umro. Tako je pobijedila Horbigerova Welteislehre i njezin jednako smiješan nauk o vječnom sukobu između leda i vatre u beskonačnom Svemiru.

Često zloupotrebljavan admiral Byrd

S teorijom o šupljoj Zemlji - a osobito teorijom da su NLO-e stvorili ljudi i da im je baza na Antarktiku - najviše se od svih poznatih osoba 20. st., povezivao veliki istraživač Arktika i Antarktika, kontra-admiral Richard E. Byrd. Kako ćemo vidjeti u ovom odlomku i posljednjem poglavlju ove knjige, pothvati admirala Byrda u nepreglednim prostranstvima Južnoga pola, postali su legendom, ne samo u povijesti istraživanja našega svijeta nego i na polju ufologije, skrivene povijesti i paranoične teorije zavjere.
Byrd se rodio 1888. u glasovitoj obitelji u Winchesteru, Virginia. Kao dvadesetogodišnjak upisao se na Američku mornaričku Akademiju i četiri godine poslije, 1912., stekao je časnički čin. Letjeti je naučio u Prvom svjetskom ratu, a tu ljubav i opsesiju zadržao je do kraja života. Tijekom Prvog svjetskog rata izvodio je brojne pokusne letove iznad vode i na visinama na kojima se njegov zrakoplov nije mogao vidjeti sa Zemlje (i gdje se nije mogao služiti nikakvim navigacijskim, kopnenim oznakama), upotrebljavajući razne znanstvene instrumente, kao što su sekstanti i indikatori vjetra. Zbog tih pionirskih pothvata na polju navigacije, američka mornarica ga je 1919. postavila za voditelja prvog prekoatlantskog leta. Na to putovanje su krenuli hidroavioni američke mornarice NC1, NC3 i NC4 (NC4 je bio prvi zrakoplov koji je uspješno završio putovanje, preletjevši preko Newfoundlanda i Azora u svibnju iste godine.). Sedam godina poslije, 1926., Byrd i Floyd Bennett postali su prvi ljudi koji su odletjeli na Sjeverni pol. Byrd je bio imenovan navigatorom cepelina američke mornarice, Shenandoah za planirani trans-polarni let od Aljaske do Spitzbergena. Međutim, predsjednik Coolidge je opozvao to putovanje. Nakon što su se vratili u New York, Roald Amundsen je upitao Byrda što sljedeće planira učiniti. Ovaj mu je jednostavno odgovorio: "Preletjeti Južni pol."
Na Byrdovoj prvoj Antarktičkoj ekspediciji (1928-1930) prvi put su upotrijebljeni zrakoplovi, zračne kamere i motorne saonice. Byrd je sa svoja tri zrakoplova - Fordov tromotorni jednokrilac, Fokker Universal i jednokrilac Fairchild K3 -postao prvi istraživač koji je spojio zračna i kopnena izviđanja terena (čime je njegova ekspedicija bila mnogo značajnija od one Sir Huberta Wilkinsa, koji je 10 tjedana prije toga odletio na Antarktik).
Drugu Byrdovu Antarktičku ekspediciju (1933-1935), kao i prvu, financirali su različiti Amerikanci, zahvaljujući njihovom neprestanom oduševljenošću polarnim istraživanjima. Veći dio zime 1934., Byrd je proveo sam u meteorološkoj stanici, koja se nalazila oko 190 km u unutrašnjosti Antarktika, gdje je promatrao i bilježio vremenske promjene i auroru. To su bila prva takva promatranja, a umalo ih je platio i životom - Byrd je gotovo umro od trovanja ugljičnim monoksidom da ga nisu spasili članovi druge ekspedicije.
Byrd je vodio i Američku vojnu ekspediciju na Antarktik (1939-1941), koju je, pak, financirala američka vlada. Cilj te ekspedicije bio je naveden u zapovjednom pismu predsjednika Roosevelta u studenome 1939., koje je Byrd primio 5 dana poslije na svome brodu North Star u zoni Panamskog kanala. Roosevelt je zapovjedio postavljanje dviju baza: Istočne, koja bi bila smještena pokraj otoka Charcota ili Zemlje Aleksandra I.; te Zapadne, smještene u blizini Zemlje kralja Edwarda VII. ili Zaljevu kitova. Glavni cilj ekspedicije bio je izrada zemljovida obale Antarktika između 72. i 148. zapadnog meridijana, kao i zapadne obale uz Weddellovo more između rta Eielson i Luitpoldove obale.
Ekspedicija je bila iznimno uspješna. Izrađena je većina zemljovida (mapirano je 1120 km obalnog područja) i postavljene su dvije baze, međusobno udaljene 2560 km zračne linije. Osim toga, na vrhu Antarktičkog poluotoka izvršena su brojna znanstvena promatranja
- seizmička, auroralna, biološka, plimna i magnetska, te promatranja kozmičkih zraka. Navedene baze napuštene su početkom Drugog
svjetskog rata, kada se Byrd vratio aktivnoj vojnoj službi kao zapovjednik pomorskih operacija.
Neposredno nakon rata, Byrd je sudjelovao u stvaranju projekta američke mornarice za razvoj Antarktika od 1946-1947., poznatijeg pod imenom "Operacija Highjump" ("skok u vis"). To je bio jedan od prvih vojnih projekata tijekom Hladnoga rata, a cilj mu je bio izobrazba osoblja američke vojske za rad u polarnim klimatskim uvjetima. Budući da je operacija "Highjump" postala jedna od najpoznatijih i najznačajnijih događaja u skrivenoj povijesti poslijeratnih nacističkih aktivnosti, o njoj ćemo podrobnije raspravljati u posljednjem poglavlju. Za sada obratimo pozornost na to zašto se Richard Byrd usko povezuje s idejom o šupljoj Zemlji.
Najveći krivci za to, nedvojbeno su 3 središnje osobe povezane s teorijom o šupljoj Zemlji: Amadeo Giannini, Raymond Bernard i Ray Palmer. Sva trojica su dala zapanjujuće izjave o putovanju kontra-admirala Byrda iznad Sjevernoga pola 1947. god. - koje se, ustvari, nije nikada dogodilo: naime, već smo rekli da 1947. god. nije bio na Arktiku nego Antarktiku. (Giannini je zaobišao tu nezgodnu činjenicu tvrdeći da je Byrd 1947. godine tajno otputovao na Arktik.) Prije nego upoznamo te 3 fascinantne osobe, na trenutak ćemo razmotriti njihove tvrdnje koje su, bez obzira jesu li istinite, postale iznimno bitne za teoriju o šupljoj Zemlji i na koje se danas još uvijek pozivaju zagovornici te neobične teorije.
Tvrdnje su izazvane nekim Byrdovim komentarima o Sjevernome polu. U veljači 1947., Byrd je navodno izjavio sljedeće: "Želio bih vidjeti onu zemlju iza Pola. To područje iza Pola je središte velike nepoznanice." Poslije, iste godine, Byrd je otišao na svoje mitsko putovanje, koje ga je odvelo 2720 km daleko iza Sjevernoga pola. Tvrdi se da je tijekom tog leta radiovezom izvijestio da je vidio golema, nezaleđena područja zemlje s planinama, šumama, jezerima, rijekama i bujnom vegetacijom. Vidio je čak i veliku životinju nalik mamutu kako tumara među grmljem! Devet godina nakon toga, u siječnju 1956., Byrd je navodno naišao na slična, veličanstvena otkrića tijekom Antarktičke ekspedicije SAD-a, kada su: "uspjeli preletjeti 4320 km iz stožera u McMurdo Soundu, koji se nalazi 640 km zapadno od Južnoga pola, prodrijevši iznad područja dugog 3680 km iza Pola." Nakon povratka, Byrd je izjavio da je ekspedicija: "razotkrila golemu, novu zemlju." Neposredno prije svoje smrti 1957., Byrd je govorio o: "tom začaranom kontinentu na nebu, zemlji vječne tajne."
Te izjave su sljedbenicima teorije o šupljoj Zemlji bile kao dar s neba: navodno vjerodostojno svjedočanstvo iznimno uglednog istraživača. Odmah je uslijedilo tumačenje: doista postoje otvori na svakom Zemljinom polu, koji vode u šuplju unutrašnjost, a Byrd je uletio upravo u te otvore. "Golema, nova zemlja" je ustvari rub otvora na Južnome polu, koji se tako postupno spušta da Byrd nije shvatio da ulazi u unutrašnjost Zemlje. "Začarani kontinent na nebu" nije ništa drugo nego izmišljeni Grad Duge, domovina skrivene, super-civilizacije koja je upravljala NLO-ima. Kako tvrde mnogo odgovorniji komentatori ove teme (često uz zamjetljiv užitak), ne postoji niti jedan dokaz da je Zemlja šuplja kugla, a tvrdnje koje se pripisuju kontra-admiralu Byrdu, ne odnose se na putovanja (hotimična ili nesvjesna) u otvore na polovima. W. A. Harbinson i Joscelyn Godwin tvrde da su "velika nepoznanica" i "zemlja iza Pola" samo opisi onih područja Antarktika, koja još nisu istražena; "začarani kontinent na nebu" tek je: "puki opis na Antarktiku uobičajene pojave: zrcalni odraz površine tla, optička varka."
Harbinson dalje ovako odbacuje besmislicu, koja se stvorila oko Byrdovih istraživačkih letova: "[Š]to je točno rekao kontra-admiral Byrd? U svom dnevniku, čiji su dijelovi objavljeni u časopisu National Geographic u listopadu 1947., napisao je sljedeće: "U trenutku dok ovo pišem kružimo oko Južnoga pola ... Pol se nalazi otprilike 2500 stopa [760 m] ispod nas. S druge strane Pola vidimo golemo, nepoznato područje do kojeg smo očajnički pokušavali doći."
Je li Byrd tvrdio daje u veljači 1947. letio 2750 km iza Sjevernoga pola? Ne. Opisujući svoj let iznad Južnog pola 16. veljače 1947., napisao je: "Letjeli smo do, oko 88°30' južne zemljopisne širine, otprilike 100 milja [160 km]. Potom smo otprilike pod pravim kutom skrenuli prema istoku i tako stigli do 45. istočnog meridijana, potom opet skrenuli, ovaj put na povratku u Malu Ameriku."
Je li Byrd izvijestio da je na tom putovanju vidio - ne led i snijeg - nego kopnena područja s planinama, šumama, zelenom vegetacijom, jezerima i rijekama; i, među grmljem, neobičnu životinju koja je nalikovala mamutu? Ne. U njegovu dnevniku piše: "Do sada smo, sveukupno, istražili gotovo 10 000 kvadratnih milja [25 900 km2] 'zemlje iznad Pola.' Kako smo mogli očekivati, iako sam prilično razočaran što to moram izvijestiti, iznad Pola nismo uočili ni jednu bitnu, vidljivu značajku. Od horizonta do horizonta rasprostirala se samo beskrajna, bijela pustinja."
Glavna značajka rasprave o "paranormalnom" sastoji se u tome da će vjernici uvijek uspjeti na neki način zaobići argumente skeptika i, naravno, skeptici će uvijek pronaći način da odbace dokaze vjernika. U tome nije iznimka ni teorija o šupljoj Zemlji, a putovanja kontraadmirala Byrda na pol i dalje se ističu kao neosporiv dokaz o postojanju otvora na polovima i bajkovitim zemljama i stvorenjima koja u njima žive, usprkos činjenici da su ta, tada epohalna putovanja, otkrila tek nešto više od leda. Kako ćemo sada vidjeti, Byrdovi letovi nadahnuli su stvaranje još dotjeranijih varijacija osnovne teorije o šupljoj Zemlji.

Amadeo Giannini i Fizički kontinuitet svemira

Prvi pisac koji se poslužio polarnim iskustvima kontra-admirala Byrda kako bi potvrdio svoje kozmološke teorije, bio je Amadeo Giannini, koji je doživio svojevrsno izvan-osjetilno otkrivenje o strukturi Zemlje i svemiru dok je u listopadu 1926. šetao šumom u Novoj Engleskoj. Poput Symmsa prije njega, Giannini je godinama pokušavao ishoditi službeno priznanje ortodoksnih znanstvenika i astronoma za svoju teoriju, kao i novčana sredstva za ekspediciju na Sjeverni i Južni pol, u cilju njezina dokazivanja. No, u tome, kao i Symms, nije imao nikakvog uspjeha.
Godine 1959. napisao je knjigu Worlds Beyond the Poles ("Svjetovi iza polova"), koju je za cijenu od 3000 $ objavila newyorška izdavačka kuća "Vantage Press". U tom zbunjujućem i stilski loše napisanom romanu, Giannini je iznio svoje argumente o onome što je on nazvao "Fizičkim kontinuitetom Svemira". Ta je teorija bila bizarna čak i s gledišta teorije o šupljoj Zemlji iz koje je iznikla Benderova Hohlweltlehre. Giannini je tvrdio da je naša pretpostavka da je Zemlja kugla koja pluta svemirom, posljedica optičke varke: Zemlja je zapravo fizički povezana s ostatkom Svemira na polovima. Giannini je smatrao daje Byrd, preletjevši polove, uspio stići do zemalja koje povezuju ovaj s drugim svijetom. Doista, kako ističe David Hatcher Childress, Giannini je prvi citirao riječi velikoga istraživača, o "zemlji iza pola" i "velikoj nepoznanici". Giannini je izjavio: "Moramo priznati da je zemlja o kojoj je govorio admiral Byrd ustvari zemlja iza i izvan granica teoretske Zemlje. Da ju je smatrao dijelom matematizirane Zemlje, tada je ne bi opisao kao "središte velike nepoznanice"." Kako smo prethodno istaknuli, posve je nelogično tumačiti poetski opis neistražene zemlje kao šuplji ili beskrajno velik planet.

Ray Palmer, Richard Shaver i užas pod našim stopalima

Nestrpljiv da svoju revolucionarnu teoriju obznani što široj javnosti, Giannini je poslao primjerak knjige World Beyond the Poles čovjeku, za kojega je pretpostavio da će je najpozitivnije ocijeniti. Bio je to Raymond Palmer, koji se rodio 1910. u Milwaukeeu, Wiskonsin i može se smatrati svojevrsnim preporoditeljem na bizarnim i neobičnim poljima istraživanja. Pisao je znanstveno-fantastične priče, objavljivao roto-romane i osnovao Fate, najdulje objavljivan časopis o paranormalnim pojavama na svijetu.
Govorilo se da ga život nije suviše mazio: kada je imao sedam godina pregazio ga je traktor, pri čemu je slomio ruku; dvije je godine poslije zbog neuspjele operacije kičme dobio grbu na leđima, a, zbog nedostatka hormona rasta, bio je visok samo 1,2 m. Stoga je razumljivo da su ga te životne nesreće pretvorile u svojevrsnog samotnjaka s neutaživom strašću za čitanjem, osobito fantastičnih romana, koji su 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća postali osobito popularni. Palmer je bio i veliki zaljubljenik u roto-romane objavljivane u ZF-časopisu Huga Gernsbacka, Amazing Stories, koji je ujedno bio i prvi časopis s tom tematikom. (Izraz "roto" potječe od vrste jeftinog papira na kojima su se tiskali ti popularni časopisi.)
Isto tako, Palmer je osnovao klub obožavatelja znanstvene fantastike, "Science Correspondence Club", i 1930. utemeljio prvi SF-časopis The Comet. Tijekom sljedećih nekoliko godina, prije nego je 1938. postao urednik časopisa Amazing Stories, objavio je velik broj svojih priča u senzacionalističkim novinama. U to doba taj je časopis veoma loše poslovao, no Palmer je popravio situaciju usredotočivši ga na romantične, uzbudljive i pitareskne pustolovine. U doba njegova uredništva, časopis se tiskao u nekoliko desetaka tisuća primjeraka.
Prodaja časopisa Amazing Stories uvećala se prije svega zahvaljujući Palmerovoj vještini da prepozna točno ono što čitateljstvo želi, usprkos kritikama mnogih "okorjelih" obožavatelja SF-e, koji su ga poslije napustili zbog John W. Cambellova časopisa Astounding Science Fiction, u kojemu su se objavljivale tehnološki orijentirane znanstveno-fantastične priče ljudi poput Roberta Heinleina, Isaaca Asimova i A. E. van Vogta. Međutim, uspjeh ili neuspjeh časopisa umnogome ovisi o njihovu izgledu, u čemu je Amazing potpuno zadovoljavao neophodne kriterije. Palmer je shvatio da njegove čitatelje oduševljava ideja o izgubljenim civilizacijama - osobito slike seksipilnih djevojaka u pripijenim kostimima, koje su često krasile
novinske naslovnice. Ta kombinacija erotskih prizora i kozmičkog misticizma za Palmera je predstavljala formulu za uspjeh, a shvatio je i da prodaja njegovog časopisa raste svaki put kada je u njemu objavljena neka priča o Atlantidi ili Lemuriji. To ga je navelo da zamisli plan kako će na najbolji način iskoristiti tu znatiželju svojih čitatelja. Krajem 1943., odgovor je pronašao u obliku neobičnog pisma Richarda Shavera.
Richard Sharpe Shaver rodio se 1907. u Berwicku, Pennsylvania i obožavao je ljudima izmišljati podvale, zbog čega je zaradio prilično lošu reputaciju. Kao dijete imao je dva izmišljena prijatelja - dobrog i zlog - koji su za njega bili stvarniji od živih ljudi koji su ga okruživali. Nakon završene srednje škole, radio je u tvornici za pakiranje mesa, a potom kao stručnjak za njegu i liječenje stabala, nakon čega se preselio u Detroit, gdje je upisao "Wicker School of Art". Godine 1930., Shaver se pridružio komunističkoj skupini, koja se zvala "John Reed Club" (prema imenu američkog dopisnika, koji je izvještavao tijekom Ruske revolucije). Kao i većina drugih stanovnika, Shaver je teško podnosio razdoblje ekonomske depresije, uspijevajući se nekako uzdržavati privremeno radeći kao učitelj umjetnosti u Wickerovoj Školi za umjetnost, te prodajući crteže prolaznicima u parku za samo 25 centa. Shaver se 1933. oženio studenticom umjetnosti Sophie Gurivinch, koja je potjecala iz Kijeva u Ukrajini. Iste godine im se rodila kći, a Shaver je tada prihvatio i posao zavarivača u Highland Parku u Michiganu. Taj posao je obavljao otprilike godinu dana, no zbog iznenadnog infarkta izgubio je sposobnost govora, te je 2 tjedna boravio u Državnoj bolnici u Ypsilanti. U veljači 1934., umro mu je
brat Tate s kojim je bio veoma blizak. Taj događaj je duboko pogodio Shavera, koji je postajao sve depresivniji i sklon paranojama, tvrdeći da ga neprestano slijede neki ljudi. No, kako ističe Childress, s obzirom da je bio poznati komunist, Shaver je možda doista bio pod nadzorom.
Drugi teški udarac Shaver je doživio smrću supruge Sophie, koja je pod tajanstvenim okolnostima umrla u svom stanu (u to doba su živjeli odvojeno). On se vratio svom poslu zavarivača, dok je njihova kći otišla živjeti kod Sophienih roditelja (koji su joj vjerojatno rekli da joj je i otac mrtav). Sljedećih nekoliko godina, Shaver je putovao Sjevernom Amerikom, obavljajući svakojake poslove i drugi put se oženio. Taj brak nije dugo trajao, jer ga je supruga napustila nakon što je otkrila neke dokumente u kojima je pisalo da je boravio u sanatoriju. Shaver se preselio u Pennsylvaniju, gdje se treći put oženio.
Godine 1936., u časopisu Science World pročitao je članak naslovljen "The True Basis of Today's Alphabet" ("Pravo podrijetlo današnje abecede"), koji je napisao Albert R Yeager. U tome članku je pisalo da u našoj abecedi postoji 6 slova, koja osim zvukova predstavljaju pojmove. Ta bi slova, prema tome, mogla biti ključevi za otkrivanje skrivenih značenja riječi. Shaver je povodom tog članka poslao pismo časopisu Science World, u kojemu je tvrdio da razumije pojmove koji se skrivaju u svim slovima abecede. Taj pojmovni jezik je nazvao "mantong". Nakon što je nekoliko godina proučavao jezik mantong, Shaver je u rujnu 1943. poslao sljedeće pismo časopisu Amazing Stories:
"Gospodo,
Šaljem vam ovo pismo u nadi da ćete ga objaviti u sljedećem izdanju, kako ne bi umrlo zajedno sa mnom. Ono će izazvati mnogo rasprava. Šaljem vam jezik kako biste ga dali na proučavanje nekome od kolega ili prijatelja, stručnjaka za drevno doba. Smatram da je taj jezik konačan dokaz istinitosti legende o Atlantidi.
Velik broj naših engleskih riječi prenosile su se naraštajima, neoskvrnute kao romantična - "znanost o životu čovjeka strukturiranog kontrolom." Trocadero - trosee a dero - "dobar vidi lošeg" - danas se primjenjuje na kazalište. To je možda jedini postojeći primjerak ovoga jezika i predstavlja rezultat mog dugogodišnjeg rada. To je iznimno značajno otkriće jer ukazuje na to da legende o bogovima potječu od neke rase mudrije od suvremenog čovjeka; no, za njegovo razumijevanje potrebna je velika vještina, budući da sadrži više ideja, poput igre riječima o istoj temi. On je suviše dubok za običnog čovjeka - koji smatra da je pogrešan. Proučavanjem se u engleskom jeziku otkriva mnogo drevnih riječi.
Treba ga sačuvati i predati u mudre ruke. Budući da ja to ne mogu učiniti, hoćete li vi? On doista ima golemi značaj i možda ću vas opet prepustiti mislima o meni ako ćete ovo doista razumjeti.
Treba mi malo ohrabrenja.
R. S. Shaver, Barto, Pennsylvania"
U pismo je bila priložena rimska abeceda i s njome povezani pojmovi mantonga, a Childress ih je objavio u svojoj izvrsnoj knjizi Lost Continents and the Hollow Earth:
A - Animal (skraćenica AN)
B - Be (postojati - često zapovijed)
C -See
D - (isto DE) Disintegrant energy; Detrimental (najznačajniji simbol u jeziku)
E - Energy (sveobuhvatan pojam, uključuje kretanje)
F - Fecund (FE kao u "female" - fecund man)
G - Generate (GEN)
H - Human (neki o tome dvoje)
I - Self; Ego (isto kao naše [engl] Ja [I])
J - (vidi G) (isto kao i generate)
K - Kinetic (sila kretanja)
L -Life
M -Man
N - Child; Spore; Seed
O - Orifice (izvorni pojam)
P - Power
Q - Quest (kao question [pitanje])
R - (upotrebljava se kao AR) Horror (simbol opasne količine sile dis u predmetu)
S - (SIS) (bitan simbol sunca)
T - (upotrebljava se kao TE) (najznačajniji simbol; podrijetlo simbola križa) Integration; Force of growth (sila rasta); (unošenje T-a je uzrok gravitacije; sila je T; tic je značio znanost rasta; ostaje kao riječ povjerenja)
U -You
V - Vital (upotrebljava se kao VI) (ono što Mesmer naziva animalnim magnetizmom; seksualna privlačnost)
W-Will
X - Conflict (ukrštene energetske linije)
Y -Why
Z - Zero (količina energije T-a koju neutralizira jednaka količina D-a)

Primijenimo li ta neobična značenja koja se skrivaju u slovima abecede, uočit ćemo još neobičnija značenja skrivena iza različitih riječi. Childress navodi brojne primjere, no mi ćemo razmotriti samo  neke. Naprimjer, riječ BAD se može protumačiti kao "Be a de" - "to be a destructive force" (biti destruktivna snaga). LADY se tumači kao "Lay de" - laskav pojam koji znači "ublažiti depresiju". Čitatelj će uočiti da se slovo D (DE) u oba navedena primjera, upotrebljava u značenju "neugodno, destruktivno i štetno". Za Shavera, kako ćemo uskoro vidjeti, veoma su značajna bila slova D i T. Na ovome mjestu vrijedno je istaknuti da postoji zanimljiva sličnost između Shaverova neobičnog tumačenja abecede i izmišljene
moći i značenja, koja su runama iz nordijske mitologije pripisivali Rudolf John Gorsleben, Društvo Edda i Karl-Maria Wiligut (vidi Prvo i Šesto poglavlje). U oba slučaja, pozornim proučavanjem sastavnih dijelova pisma otkriva se skrivena povijest čovječanstva - naravno, uz pomoć bujne mašte. No, treba dodati da je u Shaverovu slučaju rezultat bio posve bezopasna, iako sablasna zabava, dok su povijesna i lingvistička fantaziranja članova Društva Edda, postala jedna od glavnih poticatelja rasne mržnje.
Shaverovo pismo je završilo na stolu pomoćnika-urednika časopisa Amazing, Howarda Brownea. Iako možda ne iznenađuje, on ga je bacio u koš za smeće odmah nakon što ga je pročitao, proglasivši Shavera luđakom. No, Palmera je to pismo zaintrigiralo, te ga je odlučio objaviti zajedno s priloženom abecedom u prosincu 1943. godine. U tom članku, ispod Shaverovih dokumenata, nalazio se sljedeći tekst: "Predstavljamo ovo zanimljivo pismo o drevnom jeziku uz jedini komentar da smo značenje slova primijenili na pojedina slova mnogih starih, korijenskih riječi i prikladnih imena, čime smo u njima pronašli zapanjujući "smisao". Zanima li čitatelje mogu li njegovu formulu primijeniti na još neke od ovih korijenskih riječi, moći ćemo [sic] utvrditi odgovara li formula..."
Palmer se pokazao mnogo pronicavijim od svog kolege Howarda Brownea: nakon tog prosinačkog izdanja časopisa, javilo se stotine čitatelja koji su tvrdili da abeceda mantong doista otkriva skrivena značenja riječi. Ohrabren tim odgovorom, Palmer je zamolio Shavera da mu pošalje još više podataka o jeziku mantong i objasni kako ga je on počeo razumijevati. Shaver mu je poslao rukopis od 10 000 riječi evokativnog naslova: "Upozorenje čovjeku budućnosti". Palmer je smatrao da je upravo to reklama koju je tražio: u članku se detaljno govorilo o skrivenoj povijesti Zemlje, drevnim civilizacijama koje su putovale svemirom, izgubljenim kontinentima, seksu,
nasilju i uzbudljivim pustolovinama. No, za razliku od teme, Shaverov stil pisanja nije bio impresivan pa je Palmer dotjerao "Upozorenje čovjeku budućnosti", pretvorivši ga u priču od 31 000 riječi, koju je naslovio: "Sjećam se Lemurije!", te ju objavio u Amazing Stories u ožujku 1945.
U toj priči, kao i mnogim drugima koje su uslijedile (i za koje se tvrdilo da su istinite), Shaver je predstavio zastrašujuću sliku svijeta isprepletenog divovskim sustavom špilja i tunela s golemim gradovima i naprednom tehnologijom. Shaver je o tome svijetu počeo razmišljati 1932., kada je radio kao zavarivač u Highland Parku. Shvatio je da pomoću jednog od strojeva za zavarivanje može čitati misli svojih kolega radnika u tvornici. Kao da to nije bilo dovoljno bizarno, počeo je čitati i misli zlih bića, koja žive pod zemljom - i koja su navodno otimala ljude na površini i podvrgavala ih nezamislivim mučenjima u svojim tajnim, podzemnim špiljama. "Glasovi su dolazili od bića za koja sam shvatio da nisu ljudi; to uopće nisu bili obični, moderni ljudi. Živjeli su u velikim špiljama duboko ispod površine. Ti izvanzemaljski umovi, koje sam slušao, znali su da raspolažu velikom moći i bili su svjesni činjenice da su zli." To otkriće mu je bilo dovoljno: napustio je posao i, kako smo prije spomenuli, krenuo besciljno lutati Sjevernom Amerikom. U tom razdoblju zli stanovnici podzemlja mučili su ga nevidljivim, pogubnim zrakama. No, nakon izvjesnog vremena, upoznao je prekrasnu, mladu djevojku Nydiju, koja je pripadala drugoj skupini podzemnih stanovnika, koji nisu bili zli. Nepotrebno je reći da su uskoro postali ljubavnici. Shaver je uz njezinu pomoć uspio ući u podzemni svijet, gdje je pronašao "zapise misli", koji su sadržavali fantastičnu povijest Zemlje. Prema tim zapisima, Sunce je izvorno bio golemi planet, koji se pretvorio u zvijezdu nakon udara meteora, uslijed čega su se zapalili slojevi ugljena na planetu. Budući da je ta zvijezda izgarala ugljen (!), iz nje je isijavala čista, pozitivna energija. Zemlju su u to doba kolonizirale dvije civilizacije, koje su putovale svemirom: Titani i Atlanti, koji su posjedovali čudesne tehnološke naprave: "kao što su ben-zrake, koje isijavaju energiju koja liječi; stim-zrake, koje produljuju i pojačavaju spolni užitak; telesolidograf koji je mogao emitirati   trodimenzionalne slike; penetrirajuća zraka, kojom su se promatrali događaji na dalekim udaljenostima; i telepatski umnožitelj ili telaug, koji je prenosio misli."
Atlanti i Titani su Zemlju zvali Lemurija, a živjeli su u blaženoj utopiji prije 20 000 godina, kada je bila uništena vanjska sunčeva ljuska, uslijed čega je Sunce ušlo u svoju sadašnju fazu u kojoj isijava štetnu energiju, koja se zove d, de ili dis. Ta dezintegrirajuća energija suprotna je t ili te, integrirajućoj, formativnoj energiji, prema Shaverovoj dualističkoj predodžbi svijeta. Budući da je time bila ugrožena njihova besmrtnost, Atlanti i Titani su iskopali divovske špilje i tunele duboko ispod površine Lemurije/Zemlje, u kojima su izgradili nevjerojatno velike gradove, od kojih je najveći mogao zasjeniti New York ili London. Ti podzemni gradovi pružili su utočište svim Titanima i Atlantima, kojih je bilo oko 50 milijardi. No, oni se nisu pokazali trajnim rješenjem, te su stanovnici napustili Lemuriju/Zemlju prije 12000 godina, odselivši se u mlade zvjezdane sustave.
Mnogi Lemurijanci su već bili oslabjeli učinkom štetnih sunčevih zračenja, zbog čega su bili prisiljeni ostati na Zemlji. Neki od njih su se preselili na površinu (neka se čitatelj ne iznenadi podatkom da su to bili preci Homo sapiensa), dok su se oni koji su ostali u podzemlju pretvorili u rasu izobličenih, idiotskih i veoma zlih bića, koji se zovu "dero". Ta riječ je skraćenica riječi "abandondero", a temelji se na riječima jezika mantong, "de" (što znači negativno ili destruktivno) i "ro" (ili podređen, ponizan). Prema tome, deroima su doslovno upravljale negativne sile. Bića kojoj je pripadala Shaverova egzotična djevojka, zvala su se "teroi" ili integrirajući ro, pri čemu "te" označava pozitivnu ili konstruktivnu energiju. Teroi, koji
su na neki način uspjeli izbjeći štetan učinak sunčeve radijacije, neprestano se sukobljavaju sa svojim neugodnim rođacima. Shaver dalje tvrdi da su okrutni, sadistički i izopačeni deroi svake godine otimali tisuće bespomoćnih stanovnika površine, odvodeći ih u svoje špiljske gradove, gdje su ih mučili, seksualno iskorištavali i pretvarali u robove ili, pak, jeli. Iako su bili iznimno glupi i surovi, deroi su znali upotrebljavati čudesne naprave, koje su za sobom ostavili Lemurijanci, te su dis-zrakama širili zlo i uništenje diljem svijeta.

Bruce Lanier Wright zajedljivo komentira: "Sumnjate li u to, tada ste vjerojatno mentalno poremećeni. Ogroman broj stanovnika površine - vi, ja, a nedvojbeno i Richard Shaver - bio je tajno podvrgnut lobotomiji posredstvom zraka projiciranih ih špilja."
Odgovor javnosti na "Sjećam se Lernurije!" bio je zapanjujući.
Izdanje časopisa Amazing iz ožujka 1945. bio je potpuno rasprodan, a Palmer je primio čitavu bujicu pisama - više tisuća - od kojih su većinu poslali ljudi, koji su tvrdili da su doživjeli neobična iskustva sa stanovnicima izmišljenog podzemnog svijeta. U pismu jednog bivšeg zrakoplovnog kapetana, između ostalog, piše: "Za Boga miloga, ostavite to na miru! Igrate se s dinamitom. Moj drug i ja probili smo se do izlaza iz špilje automatskim puškama. Na svojoj lijevoj ruci imam ožiljke duboke 22 cm... Moj prijatelj na desnom bicepsu ima rupu veličine kovanice. Unutra je bilo sablasno. Kako to ne bismo znali! No, obojica vjerujemo da o Shaverovoj tajni znamo više od drugih... Ne objavljujte naša imena. Nismo kukavice, ali nismo ni ludi."
Bez obzira je li gore navedena izjava točna ili ne (Childress pretpostavlja da ju je možda izmislio sam Palmer), nedvojbeno je daje "Shaverov misterij" duboko utjecao na tisuće ljudi, koji su Palmeru poslali pisma. Mnogi od njih su tvrdili da su susreli neobične ljude, koji su možda bili deroi, dok su drugi izjavljivali da su u glavi čuli neobične glasove. Neki su čak tvrdili da su bili u svijetu špilja.
Čitatelju je vjerojatno do sada već nekoliko puta pala na um riječ "paranoidna shizofrenija". Naime, iz Shaverovih tvrdnji doista bi se moglo zaključiti da je i on patio od te bolesti: glasovi u glavi izazvani mehaničkom napravom (strojem za zavarivanje) klasični su simptomi, kao i uvjerenje da kroz zračne otvore, cijevi i sl., izbijaju neugodne zrake. Kako tvrdi Peebles, paranoidni shizofreničari: "obično vjeruju da smrtonosna zraka uzrokuje zdravstvene probleme, uništava im mozak ili da zbog nje čuju glasove." To nevjerojatno podsjeća na ono što je bespomoćan Shaver očito prolazio, ali ne objašnjava zašto je broj pisama upućenih časopisu Amazing Stories, kojih je od objavljivanja Shaverove tajne bilo mjesečno 50, poslije porastao na 2500 - čiji su autori uglavnom tvrdili da se ispod Zemljine površine događa nešto zlokobno i strašno.
No, Palmer je oklijevao potvrditi Shaverove tvrdnje. Iako je podržavao Shavera, tvrdio je da špilje deroa možda nisu fizička mjesta koja postoje u ovoj dimenziji, nego na astralnoj razini. Međutim, Palmer je ipak izjavio da je i on osobno čuo glasove špiljskih stanovnika, kada se nalazio u Pennsylvaniji, u kući Shavera i njegove posljednje supruge Dorothy. Tvrdio je da je čuo pet različitih glasova, koji su razgovarali o tome kako će raskomadati čovjeka u špilji, koja se nalazila 6 kilometara ispod površine. Shaver je, pak, tvrdio da deroi i teroi ne žive na nekoj astralnoj razini, nego da su to bića od krvi i mesa, te da je svijet špilja stvaran.
Usprkos golemoj popularnosti među čitateljima Amazing Stories-a, Shaverov misterij je izazvao snažne protu-reakcije različitih skupina, među kojima su bili okorjeli obožavatelji znanstvene fantastike, koji su prigovarali prikazivanju pornografske mašte kao istine (a organizirali su i kampanju za bojkotiranje tog časopisa), te razne okultne skupine koje su kritizirale Palmera zbog objavljivanja informacije, koja će donijeti nesreću svakome tko nepromišljeno pokuša istraživati špilje ili je to već učinio. Potkraj 1948. god., "Ziff-Davis Publishing Company", koja je objavljivala časopis Amazing, odlučila je da je došao trenutak da se sve zaustavi. Tako se Shaverova tajna prestala objavljivati, usprkos činjenici da su Shaverova "otkrića" doslovno udvostručila broj čitatelja i pretvorila taj tromjesečni časopis u mjesečnik.
Palmer će poslije izjaviti da je Shaverov misterij prestao objavljivati urednik, koji je bio "suviše staložen" za takvu vrstu materijala. Međutim, Wright ističe da se Palmerova suradnja sa Ziff-Davisom prilično pogoršala, vjerojatno zato što je on počeo objavljivati časopis Fate. (Palmer je napustio Amazing Stories 1949. god. kako bi se posvetio svojoj novoj publikaciji.) Jim Probst, u svojoj knjizi Shaver: The Early Years ("Shaver: Počeci"), piše: "Udruga za znanstvenu fantastiku u Queensu, New York, iznijela je pred Društvo za potiskivanje poroka rezoluciju da Shaverove priče ugrožavaju
mentalno zdravlje njihovih čitatelja. Na konferenciji obožavatelja u Philadelphiji prijetilo se sastavljanjem peticije s ciljem da Poštanska služba zabrani dostavljanje časopisa Amazing Stories."
No, to nije bio kraj Shaverove tajne. Ona će poslije nadahnuti mnoge ljude da objavljuju svoje časopise. Richard Toronto je između 1975. i 1985. objavljivao Shavertron. Taj časopis, čiji je podnaslov glasio: "Jedini izvor poslije potopne Shaveranije", izvještavao je o postupcima opakih deroa, naprimjer, o slučaju kada su navodno sabotirali Torontov automobil parkiran na uzvisini, dok je on stajao ispred njega (Toronto je jedva izbjegao smrt). Između 1979. i 1983. izlazio je časopis The Hollow Hassle Mary Le Vesque, u kojemu je vlč. Charles A. Marcoux pisao redovnu kolumnu. Taj zanimljiv i svestran čovjek tvrdio je da su ga tijekom čestih istraživanja špilja, progonili deroi. U izdanju tog časopisa izkolovoza 1981., napisao je (karakteristično nejasnim sintaksama): "Moji doživljaji u svijetu špilja počeli su dok sam bio veoma mlad, neposredno nakon svog rođenja, i to su bila astralna iskustva u špiljama, u drugim svjetovima i iz drugih dimenzija. U siječnju 1945. pridružio sam se skupini R. A. Palmera i R. S. Shavera i jedan sam od nekolicine preživjelih članova. Još uvijek "TRAŽIM PORTALE" i, koliko mi je poznato, jedini sam od prvih članova koji to čini."
The Hollow Earth Insider izlazio je nekoliko godina početkom 90-ih prošlog stoljeća. Urednik Dennis Crenshaw umetnuo je u te novine kopije Shaverovih dokumenata, kao i izreske iz novina i teorije zavjere, poput onih koje su govorile o zavjeri vlade (i deroa) koji kontroliraju umove ljudi. Kako tvrdi Childress, ideja o kontroli uma imala je središnju ulogu u Shaverovoj tajni, a nagađalo se da je i sam Shaver bio podvrgnut tom postupku. (U sljedećem poglavlju ćemo podrobnije raspravljati o kontroli uma.)
Početkom 1960-ih, Palmer je posljednji put pokušao održati Shaverovu tajnu pomoću The Hidden World, seriji džepnih knjiga koje su sadržavale kopije Shaverovih priča, kao i priča ljudi koji su tvrdili da su i bili žrtve opakih deroa. Nažalost, The Hidden World nije polučio velik uspjeh, pa se 1964. prestao objavljivati. Sam Shaver je tvrdio da je među stijenama i kamenjem u wisconsinskim prerijama 1950-ih, otkrio slike Titana i Atlanta, te je do kraja svog života uzalud pokušavao uvjeriti znanstvenike da oni predstavljaju konačan dokaz o postojanju svijeta špilja. Godine 1975. umro je od srčanog udara. Palmer je nastavio objavljivati časopise, iako nijedan od njih nije postigao ni približan uspjeh Amazing Stories-a i Fate-a.
Umro je 1977.
Prije nego nastavimo, na trenutak ćemo se osvrnuti na ono što su Palmers i mnogi drugi smatrali najvećim dokazom teorije o šupljoj Zemlji, a koji se još uvijek navodi kao potvrda da živimo na površini šuplje kugle. S obzirom na lakoću kojom se taj "dokaz" može odbaciti (što su i učinili mnogi razumniji komentatori te teme), iznenađuje koliko mnogo pisaca još uvijek pogrešno ustraje na njegovoj vjerodostojnosti.
Godine 1970., Uprava za znanost okoliša, koja djeluje u sklopu američkog Ministarstva trgovine, javno je objavila zbirku fotografija snimljenih njihovim meteorološkim satelitom ESSA-7 u studenom 1968. Na nekima od tih fotografija na prvi pogled se mogla vidjeti doista nevjerojatna slika: golemo, mračno područje na mjestu gdje se nalazi Sjeverni pol. Nakon što je vidio te fotografije, Palmer ih je bez oklijevanja objavio u svom časopisu Flying Saucers, uz priloženi članak u kojemu se tvrdilo da je to konačan dokaz - koji potječe od službenog izvora - da doista postoji divovski otvor na Sjevernome polu, koji vodi do šuplje unutrašnjosti planeta.
No, pravi razlog zbog kojeg se na fotografijama vidjelo to mračno područje, nije bio nimalo romantičan i uzbudljiv kao što su sljedbenici teorije o šupljoj Zemlji željeli da pomisle njihovi čitatelji. Fotografije snimljene satelitom ESSA-7 ustvari su bile foto-mozaici, sastavljeni od više stotina elemenata, a ne pojedine snimke. S obzirom na orbitalnu putanju satelita, ti nisu uključivali snimke područja na Polu i u njegovoj neposrednoj foto-mozaici okolici - ona jednostavno nisu bila snimljena, zbog čega su na fotografijama i izgledala kao mračna područja. Nažalost, to objašnjenje nije odvratilo neke senzacionalističke pisce, čak ni danas, od tvrdnji da su fotografije ESSA-7 čvrst dokaz da je Zemlja šuplja.
Možda ima neke istine u Peeblesovoj tvrdnji da je Shaverova tajna stvorila suvremenu mitologiju, koja je, između ostalog, pružala bijeg od poslijeratne stvarnosti i prijetnje Hladnog rata; odgovor na pitanje zašto na svijetu postoji toliko mnogo zla i patnje; i, naravno, logičnu posljedicu - tvrdnje o navodnoj opasnosti komunizma - novog neprijatelja, koji je svojim postojanjem definirao oprečna, pozitivna svojstva "američkog načina života". Palmer je bio vrlo prepreden manipulant (što, vjerujem, nije pretjeran opis) javnosti, koja je tražila bijeg od stvarnosti, kao i objašnjenje za nasilje i zlo, koji su obilježavali život na Zemlji (a za sve to bili su krivi deroi). To je dokazao i svojom reakcijom na sve popularniju tajnu NLO-a, na koju je javnosti skrenuo pozornost Kenneth Arnold, koji je navodno iznad planine Rainier u državi Washington, 24. lipnja 1947. vidio devet predmeta u obliku polumjeseca. Nakon tog događaja, uslijedila je bujica izviješća o neobičnim predmetima koji lete nebom. U časopisu Fate, Palmer je neprestano pružao objašnjenja za tu zagonetku: neki NLO-i doista su izvanzemaljske letjelice, no većinom upravljaju stanovnici svijeta špilja. (U sljedećem poglavlju ćemo izbliza razmotriti tajnu NLO-a, koja se počela usko povezivati s idejom o opstanku nacista). Bez obzira koja istina leži (i da li uopće) iza tvrdnji Shavera, Palmera i drugih, o neobičnoj i strašnoj drami koja se neprestano odigrava pod našim nogama, Shaverova tajna definirala je teoriju o šupljoj Zemlji u dvadesetom stoljeću, a danas zauzima središnje mjesto u složenoj mreži glasina, spekulacija, zaključaka kriptopovijesti, neuobičajenih događaja i pravih zloporaba povjerenja javnosti od strane vlade, a koja tvori suvremenu teoriju zavjere.

Raymond Bernard i "Najveće geografsko otkriće u povijesti"

Možda najpoznatija knjiga s tematikom šuplje Zemlje, koja je ikada objavljena, zove se (nimalo iznenađujuće) The Hollow Earth ("Šuplja Zemlja"), a podnaslov joj je (veoma zanimljivo) "The Greatest Geographical Discovery in History" ("Najveće geografsko otkriće u povijesti"). Autor te knjige je još jedna zanimljiva i nimalo pouzdana osoba. Riječ je o Walteru Siegmeisteru, koji je, iz razloga koji ćemo poslije saznati, također pisao pod pseudonimima.
Siegmeister je rođen 1901. u New Yorku. Otac mu je bio liječnik, što je vjerojatno poslije utjecalo na njegovu veliku fascinaciju spolnom reprodukcijom, te muškim i ženskim spolnim organima (osobito ga je zanimao menstrualni ciklus). Nakon što je završio obrazovanje na Sveučilištu u Columbiji i New Yorku (diplomirao je na Kolumbijskom Sveučilištu 1924., a magistrirao i doktorirao na NYU-u 1930. i 1932), Siegmeister se 1933. god. preselio na Floridu, gdje je objavio bilten pod naslovom Diet and Health ("Prehrana i zdravlje"), kojim je promicao svoja stajališta o prednostima sirove hrane i zdravog načina života.
Nakon katastrofalne poslovne suradnje s prevarantom G. R. Clementsom, tijekom koje su prodavali beskorisnu, vodom natopljenu zemlju ljudima koji su željeli uzgajati usjeve, Siegmeister je 1941. god. pobjegao iz Sjedinjenih Američkih Država, izbjegavši tako i zakonsku tužbu. Otišao je u Ekvador, gdje je sreo prijatelja, Johna Wierloa , koji je godinu dana prije toga otišao iz Amerike. Zajedno su zamislili ideju o stvaranju nove utopije i "super-rase" negdje u džunglama na istoku zemlje. "Adam" u toj shemi trebao je biti Wierlo (po svemu sudeći, impresivan primjer muškarca), a "Eva" 24-godišnja djevojka Marian Windish, pustinjakinja koja je navodno dvije godine živjela u ekvadorskoj džungli. No, nova Utopija nije bila
ostvarena. Wierlo je poslije tvrdio da nije imao nikakvu namjeru stvoriti nad-rasu, a uspostavilo se i da je Marian Windish već bila udata. Osim toga, optužio je Siegmeistera da je simulirao svoju "sposobnost" hodanja po vodi, što je činio služeći se nizom potpornja ispod površine. Siegmeisterove tvrdnje o čudesnim moćima i susretima s tibetanskim učiteljima na ekvadorskim planinama (od kojih su se mnogi pojavili u američkim novinama), bile su toliko neuvjerljive da mu je poslije bilo zabranjeno koristiti se američkom poštanskom službom, a ekvadorski Useljenički ured ga je deportirao.
Nakon što se vratio u Sjedinjene Američke Države, Siegmeister, koji se tada predstavljao pod imenom dr. Robert Raymond, nastavio je promovirati zdravu prehranu prodajući zdravu hranu i svoje dvije knjige - Are You Being Poisoned by the Food You Eat? ("Trujete li
se hranom koju jedete?") i Super-Health thru Organic Super-Foods ("Super-zdravlje pomoću organske super-hrane"). Nakon toga je opet počeo putovati Južnom Amerikom, prodajući svoje knjige poštanskim narudžbama, no pod imenom dr. Uriel Adriana, AB, MA, PhD (dipl.umj, mr. primj. umj., dr.fil.) Nakon smrti majke 1955., koja mu je ostavila prilično veliku svotu novca, preselio se u Brazil, gdje je kupio veliku parcelu zemlje u namjeri da nastavi svoje planove stvaranja nad-rase. U svojoj knjizi Escape from Destruction ("Bijeg od uništenja"), koju je objavio 1955. pod pseudonimom Raymond Bernard, upozorio je na opasnost nuklearnog rata u kojemu će preživjeti nekolicina ljudi uz pomoć izvanzemaljaca, koji će ih odvesti na Mars.
Dok je boravio u Brazilu, Siegmeister je naišao na neobičnu knjigu pod naslovom From the Subterranean World to the Sky ("Iz podzemnoga svijeta do neba"), koju je napisao izvjesni O. C. Huguenin, koji je, po svemu sudeći, bio ugledan član brazilskog Teozofskog društva. Huguenin je, poput Shavera, tvrdio da je NLO-e stvorila drevna civilizacija (točnije, Atlantiđani) prije 12 000 godina, neposredno prije uništenja njihova kontinenta. Neki Atlantiđani su izbjegli kataklizmu pobjegavši u NLO-ima kroz otvore na polovima, nakon čega su ponovno uspostavili svoju fantastičnu civilizaciju na površini Zemlje. Brojni bliski susreti Zemljana s NLO-ima objašnjeni su time da su Atlantiđani zabrinuti što čovječanstvo iskorištava nuklearnu energiju (isto su tvrdili i Amerikanci koji su 1950-ih navodno imali bliske susrete s izvanzemaljskim letjelicama, pripisuju takozvanoj "Svemirskoj braći" - vidi Osmo poglavlje).
U isto doba, dva Hugueninova prijatelja teozofa, zapovjednik Paulo Strauss i prof. Henrique de Souza, također su u Brazilu promicali ideju o šupljoj Zemlji: Strauss je diljem zemlje održavao predavanja o "Agharti", bazi NLO-a, a Souza je tvrdio da održava vezu s Atlantiđanima. Siegmeister je također tvrdio da je u Sjedištu Teozofskog društva u Sao Lourencu, upoznao Atlantiđanku (koja je izgledala kao
osamnaestogodišnjakinja, iako je, ustvari, imala 70 godina). Tijekom jednog od tih sastanaka, de Souza je rekao Siegmeisteru da u Brazilu postoji mnoštvo tunela, koji vode u unutrašnjost Zemlje (Childress ističe da se jedan od tih tunela navodno nalazi u planinama Roncador u Matto Grossu, gdje je 1925. nestao slavni istraživač, pukovnik Percy Fawcett). De Souza je tvrdio da je Fawcett još uvijek živ i da se nalazi u atlantidskom gradu, iako ne smije izlaziti na površinu kako ne bi odao stanovnicima na površini Zemlje gdje se nalazi taj grad. Iako je tvrdio da je mnogo puta bio u planinama Roncador, Siegmeister nije nikada otkrio ulaz u neki tunel.
Kada su mu neki prijatelji iz Amerike poslali kopiju časopisa Raya Palmera, Flying Saucers, u kojemu su se nalazili članci o letovima kontra-admirala Byrda i teoriji o šupljoj Zemlji, Siegmeister je, nadahnut tim pričama, napisao knjige Agharta, The Subterranean World ("Podzemni svijet Agharta") i Flying Saucers from the Earth 's Interior ("Leteći tanjuri iz Zemljine unutrašnjosti"). Iste godine, 1960., Siegmeister je primio pismo Ottmara Kauba, pripadnika organizacije "UFO World Research", čije je sjedište bilo u St. Louisu, Missouri. Kaub je pisao u ime vođe organizacije, dr. Georgea Marloa, koji je tvrdio da je NLO-om putovao u unutrašnjost Zemlje i izrazio želju da živi u Siegmeisterovoj koloniji u Brazilu.
Osim toga, dr. Mario je tvrdio da je upoznao dva bića - Sol-Mar i Zolu - koji su živjeli u gradu Masarsu II., ispod Južne Afrike. Sol-Mar i Zola su mu rekli da unutrašnjost Zemlje izgleda kao raj sa savršenom klimom, divovskim plodovima, prekrasnim pticama s krilima raspona 9 m i ljudima visokim preko 3 m.
Sljedećih nekoliko godina, Mario je neprestano obećavao Siegmeisteru da će ga upoznati sa Sol-Marom i Zolom, no te susrete je uvijek odgađao iz različitih razloga. Siegmeister je konačno shvatio daje Mario lagao kako je upoznao stanovnike unutrašnjosti Zemlje, te je odlučio nastaviti svoja istraživanja sam. Godine 1964. uspio je pronaći izdavača za svoju posljednju knjigu, The Hollow Earth, koja se uglavnom osnivala na podacima iznesenima u knjizi Flying Saucers from the Earth 's Interior, kao i na radovima Reeda, Gardnera i Gianninija. Iako se knjiga veoma dobro
prodavala, Siegmeister nije uživao u tom uspjehu - naime, 1965. umro je od upale pluća.

Iako The Hollow Earth sadrži velik dio materijala posuđenog od ranijih pisaca, u njoj se opsežno razmatra ideja da su svjetske vlade svjesne "činjenice" da su NLO-i svemirske letjelice, koje dolaze iz unutrašnjosti Zemlje (to je jedna od prvih knjiga u kojoj se ozbiljno razmatra ta ideja). Osim toga, Siegmeister je bio jedan od prvih pisaca koji je pretpostavio da su američka i sovjetska vlada tajni saveznici protiv prijetnje, koju predstavlja civilizacija iz unutrašnjosti Zemlje, a ta tvrdnja je postala središnji element suvremene teorije zavjere. No, Siegmeister će vjerojatno najviše ostati zapamćen po tvrdnji da upravo Brazil ima glavnu ulogu u mitu o šupljoj Zemlji. Osim što se u toj zemlji najčešće pojavljuju NLO-i navodni bliski susreti s "izvanzemaljcima", u njoj se vjerojatno nalazi i najveća mreža tunela i ulaza u Zemljinu unutrašnjost. Prije nego što nastavimo, ukratko ćemo se osvrnuti na neka nedavna izviješća o prilično neobičnim otkrićima u Brazilu. Naprimjer, brazilska organizacija "Sociedade de Estudos Extraterestres" (SOCEX), posljednjih je nekoliko godina istraživala tvrdnje o postojanju mreže tunela u planinama država Santa Catarina i Parana, osobito u blizini grada Joinvillea, koji se nalazi oko 300 km jugozapadno od Sao Paola (u kojemu se, što je zanimljivo, nalazila Siegmeisterova operacijska baza u Brazilu). U drugom izviješću SOCEX-a, dva čovjeka ušla su u tunel u blizini grada Ponta Grossa, smještenog 400 km jugozapadno od Sao Paola, u kojemu su pronašli stubište, koje vodi još dublje u podzemlje. Stube su vodile do malog, podzemnog grada u kojemu je živjelo 50 ljudi. Dva muškarca su ondje ostala 5 dana. Mnogi ljudi su izvijestili da su u tom području vidjeli NLO-e, a neki od njih čak su čuli glasove pjesme koji su dolazili odnekud iz podzemlja.
Iako se te priče moraju veoma oprezno razmatrati (njihovi protagonisti uvijek se navode pod pseudonimima ili samo inicijalima), tvrdnja da je Brazil, kao i drugi dijelovi Južne Amerike, bitno središte aktivnosti NLO-a, te vjerovanje o postojanju moćnih, podzemnih civilizacija, iznimno su značajni za naše istraživanje. U Južnoj Americi nalazimo jezgru ideja o kojima ćemo raspravljati u posljednja dva poglavlja ove knjige: prva je da su nacisti potkraj Drugog svjetskog rata, počeli ubrzano razvijati najnaprednije zrakoplovne i oružane sustave; a druga je ideja da nacizam, kao moćna politička snaga, nije prestao postojati porazom Trećeg Reicha, nego da njegovi predstavnici žive na više ili manje tajnim lokacijama, te još uvijek utječu na svjetske događaje.
Kao što je slučaj s većinom ideja, koje se mogu svesti pod pojam "paranormalnog", ideja o nacističkom okultizmu i okultnoj moći nacista (prvo je povijesna činjenica, a potonje nesiguran zaključak izveden na temelju glasina) međusobno su se stopili do stupnja kada ih je više nemoguće razlikovati. To će osobito doći do izražaja na kraju ovog poglavlja, kada ćemo razmotriti sustav tunela koji navodno postoje ispod Južne Amerike. Iako su legende o tunelima ispod Južne Amerike postojale još u doba španjolskog osvajanja tog kontinenta, a odnosile su se na tajanstvena mjesta na kojima su Inke navodno skrile svoje zlato, prema nekim dokazima oni doista postoje. Neki suvremeni istraživači čak tvrde da su u njima bili.
Među njima je najpoznatiji David Hatcher Childress, autor mnogih knjiga o manje ortodoksnim aspektima arheologije. U svojoj fascinantnoj i poučnoj studiji Shaverova misterija i teorije o šupljoj Zemlji, Lost Continents and the Hollow Earth ("Izgubljeni kontinenti i šuplja Zemlja"), on navodi jednu takvu pustolovinu. Childress opisuje kako je slijedio trag pisma, koje mu je poslao izvjesni Marli, jedan od njegovih čitatelja iz Južne Amerike, koji je u njemu opisao otvor koji vodi u sustav tunela u blizini malog planinskog  grada Sao Tome das Lettresa, smještenog sjeverno od Sao Paula.
Childress je otputovao s Marlijem u taj grad. Vlasnik lokalnog restorana ispričao im je, kao i dvadesetorici drugih gostiju, neobičnu priču o umjetno izgrađenom tunelu, koji se nalazi duboko pod zemljom. Marli je prevodio tu priču s portugalskog, kojim je govorio vlasnik: "Jednoga dana u tunel je ušla brazilska vojska kako bi ustanovila gdje završava. Nakon što su četiri dana putovali tunelom, tim vojnih istraživača konačno je, duboko pod zemljom, naišao na veliku prostoriju. Iz nje je vodilo četiri otvora prema četiri tunela, okrenuta u različitim smjerovima. Jedan od njih vodio je u drugu prostoriju. Neko su vrijeme ostali u toj prostoriji, koja im je poslužila kao baza iz koje su istraživali preostala 3 tunela. No, svaki od njih vodio je natrag u istu veliku prostoriju. Konačno su se vratili na površinu, ovdje u Sao Tome das Lettres....Ovdje u gradu živi čovjek koji tvrdi da poznaje tunele i da je tjednima boravio u njima. Taj čovjek tvrdi da tunel vodi sve do Perua, do Machu Picchua u Andama. Dalje tvrdi da je osobno njime putovao ispod čitave Južne Amerike, preko Brazila do Machu Picchua."

Vlasnik restorana dalje je pripovijedao kako je jednoga jutra  osobno susreo neobičnog čovjeka na ulazu u tunel. Taj čovjek je bio odjeven u tradicionalnu nošnju andskih Indijanaca i bio je visok oko 2,1 m. Čim je ugledao vlasnika restorana, bez riječi je otišao.
Childress dalje izvješćuje kako je sljedeće jutro, zajedno s Marlijem i kolegom-istraživačem Carlom Hartom, otišao do ulaza u tunel kako bi ga što dublje istražili. Potom nastavlja:
"Bio sam zapanjen tim drevnim inženjerskim pothvatom. Silazili smo u dubinu širokim tunelom, koji se postupno spuštao i bio je iskopan u crvenoj zemlji nalik na ilovaču. To nisu bili glatki zidovi, kao da su isklesani laserom, koje je Erich von Daniken navodno vidio u Ekvadoru i opisao u svojoj knjizi Zlato bogova, ali su bili jednako nevjerojatni. Za izgradnju tog tunela nije bila potrebna neka svemirska naprava, nego običan alat; no, radilo se o doista velikom pothvatu. Zašto bi netko izgradio takav tunel? Je li to bio drevni rudnik koji se spuštao duboko pod zemlju, gdje se nalazila neka zlatna žila ili tek crvena ilovača, neophodna za izradu davno zaboravljenih keramičkih peći? Je li to bio tunel kojim su ljudi bježali u doba strašnih ratova, koji su se navodno vodili u Južnoj Americi - i diljem svijeta - u dalekoj prošlosti? Ili je to bila neka neobična podzemna cesta, koja je međusobno povezivala druge tunele u Andama i kojom se moglo putovati do Machu Picchua, Cuzcoa ili pustinje Atacame?"
No, mala skupina ljudi nije uspjela odgovoriti na ova pitanja: nakon otprilike jednoga sata stigli su do mjesta na kojemu se pod spuštao otprilike metar duboko. Odlučili su kako je pravi trenutak da se vrate, budući se činilo da tunel nema kraja, a nisu ni bili opremljeni za dugotrajno istraživanje. Iako nisu otkrili ništa čudnovato ni bajkovito u podzemnome svijetu, činjenica da taj tunel postoji dokazuje da legende, koje se povezuju s Južnom Amerikom, doista imaju nekog uporišta u stvarnosti.

Napomena: Cijelo ovo poglavlje - samo zato što je nevjerojatni istraživački rad, i ne toliko mitologija o nacističkom okultizmu, već pravi pregled kroz godine kako se formiraju narativi. Bili istiniti ili ne. Na vama je odlučiti. Ovo poglavlje knjige je meni osobno najfascinantnije. I bitno, zbog nekih tekstova koje namjeravam dalje objaviti ovdje. Hvala na preporuci za knjigu, znaš ti već tko. Cijelu knjigu u .pdf formatu na hrvatskom jeziku možete pronaći na: https://pdfcoffee.com/alan-baker-nevidljivi-orao-pdf-free.html