Većina štete mističnom kršćanstvu već je učinjena u vrijeme Nicejskog sabora. Ovaj je sabor pokrenuo niz drugih vijeća koji su sustavno vodili rat protiv svih neortodoksnih frakcija religije. Ovdje je slijepa vjera u slijepog pustinjskog boga bila ugrađena u dogmu, a uspostava tiranske vladavine svećenika postala je sveobuhvatni cilj - prema kojemu su resursi i napori Crkve bili usmjereni velikom većinom.
Međutim, ako postoji neka grana kršćanstva koju bi više od ostalih krivili za ubojstvo misticizma i sustavnu diskreditaciju svih duhovnih disciplina u kršćanstvu, zasluge moraju ići Rimokatoličkoj crkvi i vjernim “psima” koje je pustila na nesretne seljake, pod svojom političkom i vjerskom vlašću. Svi mistični ili praktični pristupi duhovnosti morali su otići u podzemlje. Sada ih poznajemo kao razna tajna društva čija je hagiografija do danas obavijena misterijom, dezinformacijama i pučkim željama. Sve što pouzdano znamo jest da se znanje prenosilo, u mnogim slučajevima postupno, i pod stalno lutajućim okom mainstream vjerskog progona.
Na konceptualnoj razini, stoljeća kršćanskog mističnog ateizma pokrenuli su Toma Akvinski i skolastički pokret koji je on iznjedrio.
Sve što je Akvinski propovijedao i, što je još važnije, njegov pristup vjeri, bili su revolucionarni. Ali, što prosječni moderni mistični ateist, bio on sekularan ili kršćanin, zna o Akvincu? Ako išta znaju, vjerojatno su čuli za Akvinčeve "dokaze" za postojanje Boga. Ako su vjernog uvjerenja, vjeruju kako ovi dokazi zapravo izdržavaju ispitivanje i da ih nitko od tada nije uspio opovrgnuti. Nažalost za njih, u godinama i stoljećima nakon Akvinskog, njegovi takozvani dokazi bili su rastrgani na komadiće. To je zato što su, iako logički ispravne, sve su te dogme bile utemeljene na pretpostavkama i metafizičkim datostima koje je Akvinski uzimao zdravo za gotovo. Iako su gotovo sigurno bili široko prihvaćeni u njegovo vrijeme, konsenzus ne implicira objektivnu stvarnost. Najpoznatiji dokazi protiv njegovih dokaza došli su u doba prosvjetiteljstva, s filozofima poput Humea i Hegela, koji su ih raskidali na komadiće. Moderni sekularni ateisti, od kojih je Dawkins vjerojatno najpoznatiji, također uživaju u velikom veselju, dok s lakoćom kidaju te dokaze pred svojim zinulim obožavateljima, koji plješću poput uvježbanih tuljana misleći kako je Dawkins opovrgao postojanje nematerijalnog, a sve što je stvarno učinio jest kidanje katoličke dogme.
Ipak, u ovom postu neću ulaziti u korov logike ovih dokaza. Bilo bi besmisleno i kontraproduktivno za točku na koju ja pokušavam doći. Razlog je taj što je "logika" sam problem u središtu cjelokupnog Akvinčevog pristupa višim stvarnostima. Logika je, jednostavno rečeno, pogrešan alat za korištenje ovdje. To je kao da pokušate sasjeći hrast mačem. Vježba uzaludnosti.
Vidite, logika funkcionira samo kada osoba ima osnovu s kojom može raditi. Tako, npr. ako vam je dana jednadžba poput: X+2x=6 i zatraženo je da riješite X. Koristeći se matematičkom logikom, možete shvatiti da je X = 2.
Ali, sada pokušajte riješiti jednadžbu: X+Y=6.
Odjednom nailazite na problem. Nemate dovoljno rješenja za varijable koje nedostaju. Matematička logika može vas odvesti samo toliko daleko. U nekom trenutku trebate podići ruku i zamoliti učitelja da vam kaže poziciju X ili Y, prije nego što možete nastaviti.
Dakle, iako je logika moćan radni konj koji nas može odvesti prilično daleko u našim spekulacijama, ona sama po sebi nije dovoljna. Moraju postojati datosti s kojima možemo raditi. Proces kojim pronalazimo svoje metafizičke datosti uvijek je bio kroz primijenjenu praksu misticizma. U nekom trenutku, neki šaman ili prorok, moraju poduzeti misiju utvrđivanja činjenica i vratiti se podijeliti ono što je pronašao.
Kao npr. postoji Dobri Bog koji vlada ovim svijetom i on je sveznajući. Ili, postoji Zli bog koji vlada ovim svijetom i on nije sveznajući. Možda postoje dva boga. Možda postoji šest nebesa, a ne sedam.
Shvatili ste, nadam se.
Odatle, imamo svoj X ili naš Y, te možemo krenuti na ostatak. Ali, bez datosti, zapeli smo i ne možemo koristiti logiku za razmišljanje unatrag do odgonetanja X i Y. To je bio pristup stare škole, te je razumijevanje religije koji su Akvinac i skolastičari dali najteže otkloniti. I bez potrebe za preispitivanjem naših datosti, više nije bilo potrebe za misticizmom, odnosno alatom kojim su se oduvijek služile religije.
Vjerojatno ste čuli izreku: "izbrojiti anđele koji plešu na glavi pribadače", kako bi opisali čime su se skolastičari bavili u svoje slobodno vrijeme. Ovo je iznenađujuće točan opis temeljne pogreške skolastike: zlouporabe logike kako bi se dobio uvid u metafizičke stvarnosti. Nema načina za logičko objašnjenje koliko anđela pleše na glavi određene pribadače, ili redovnika s glavom pribadače koji uzalud gube vrijeme na ovu vježbu. Koliko god puta uporedili Mojsija i interpolirali Pavla, nećete doći do odgovora. Ali, to nije spriječilo katolike da stoljećima pokušavaju i šire svoj suludi pristup i na istočnu crkvu, nažalost.
Drugim riječima, Akvinski je izveo pametan udar i zauvijek redefinirao naš pristup metafizici. S posljedicama ovog isključivanja živimo do danas.
Ta opsjednutost logikom na kraju je (ponovno) izrodila europsku filozofsku tradiciju. To se dogodilo upravo u vrijeme kada su Europljani sami ponovno otkrili kako logici nije potrebna religija: može stajati na vlastitim nogama, te zapravo uopće nije povezana s metafizikom. I tako, u stoljećima koja su uslijedila, gledali smo kako sekularna filozofija pokušava dati smisla stvarnosti koju živimo, a povremeno čak i višoj stvarnosti. Eksperiment je završio neuspjehom, potpunim iscrpljivanjem i naknadnim krahom filozofskog projekta, početkom 20. stoljeća.
******************
Najbliže što imamo poznatom katoličkom mistiku, koji se bavi duhovnom disciplinom, bio je Eckhart von Hochheim, kojega je franjevačka inkvizicija umalo uhvatila. Ipak, iako su njegovi spisi zanimljivi i nagovještavaju osobni put posvećen duhovnoj evoluciji, to se teško može smatrati disciplinom. Bilo je, također, redova kao što su zloglasni Templari, a koji su izgleda usvojili dosta sufijsko-gnostičkog učenja, kao i vjerojatne prakse, tijekom svog boravka na Bliskom istoku. Npr. crveni križ uklesan na bijelom preslikan je od sufijskih vjerskih ratnika - Reda ubojica - koji su činili isto što i templari.
Protestantizam se mora promatrati i kao politička pobuna od strane europskog plemstva, ali i kao istinski pokušaj ponovnog povezivanja s mističnim praksama od strane naroda, koji je u tom trenutku stoljećima bio gladan svake istinske duhovnosti. Grube protestantske šamanske prakse: tresenja, okretanja, kovitlanja, plesanja, drhtanja, brbljanja, simuliranog utapanja, inducirane hipotermije, kopanja do iscrpljenosti, i ostalo, bili su pokušaj ponovnog povezivanja s istinskom, iskustvenom duhovnošću. Posljedice ovog duhovnog bunta bile su ekstremne i natopile su cijeli potkontinent krvlju, što je dovelo do još jednog pritiska i povratka opreznom mističnom ateizmu - u sekularnoj eri prosvjetiteljstva, koja je uslijedila.
U vrijeme kada je Europa došla do sredine 19. stoljeća, prošlo je stoljetno razdoblje mističnog ateizma i sve većeg nezadovoljstva protiv njega. Isprva polako, a zatim poput slapa, došlo je do vala ponovnog entuzijazma u misticizmu i pokušaja ponovnog uspostavljanja duhovne discipline. To nam je razdoblje donijelo rođenje teozofije - projekta koji je pokrenula Madame Blavatsky iz Rusije - među mnogim drugim sličnim pokretima, te je kulminirao u istraživačima ezoterije, kao što su tradicionalisti, predvođeni dobro poznatom figurom Rene Guenonom - koji je uložio posljednji pokušaj da apelira na Katoličku crkvu neka reintegrira misticizam u kršćansku religiju početkom 20. stoljeća. Nakon što je ova žalba odlučno odbijena, takve daljnje žalbe nisu upućene i svatko tko je imao čak i pola interesa za stvarni spiritualizam bio je prisiljen zauvijek napustiti katolicizam.
Na Istoku su krvoproliće i protukršćanski križarski rat Petra Velikog i njegovih nasljednika također ostavili duhovni vakuum, koji je do kraja vladavine Aleksandra I. zamijenjen novim valom entuzijazma za pravoslavni misticizam. Otprilike u to vrijeme stoljećima star mistični tekst, "Filokalija", stigao je u Rusiju i imao dubok učinak na one koji su ga čitali. Početkom 20. stoljeća s područja Ruskog Carstva pojavili su se mnogi moderni mistici, od kojih je najpoznatiji bio Gurdjieff, i drugi poput Mouravieffa i Ouspenskog.
Međutim, to se pokazalo kratkotrajnim.
Bič Jahvin: boljševici, predvođeni današnjim Mojsijem, Leonom Trockim; kao i današnjim Aronom, Vladimirom Lenjinom; zatim naslijeđeni od modernog Jošue, Josipa Staljina - su došli u Rusiju i obnovili grubi materijalizam, u stilu Tore, veći dio stoljeća. Pravoslavna crkva, koja se ponovo izdigla iz ruševina komunizma bila je još plićom i materijalističkijom sjenom sebe iz 19. stoljeća. Kao rezultat toga, usprkos pravoslavnoj slici Rusije, ne postoji narod na svijetu koji je tako entuzijastično, i tako s glavom naprijed zaronio u “New Age” i istočnjački misticizam kao slavenski ljudi.
U Americi, zahvaljujući sposobnosti protestantizma da iskoristi duhovnu moć, bilo je kasnijih oživljavanja, oseka i tokova entuzijazma, za kršćanstvo od njegovih početaka. Religijski žar od strane prognanih ekstremističkih protestantskih sekti, koje su pokušavale osnovati novi Sion, bio je ono što je naselilo Ameriku. Sekularni i anti-jahveistički oci utemeljitelji, proizvod samog prosvjetiteljstva, na neko su vrijeme stavili poklopac na ovo. No, vjerski se žar vratio na prijelazu u 20. stoljeće, ponovno zamro, a potom ga je ponovno razbuktao evangelički pokret. U isto vrijeme, razmišljanje i koncepti “New Agea” su prodrli i kroz američko društvo, s vrlo mješovitim rezultatima, a najjasnije se vidi u jedinstveno američkoj opsjednutosti izvanzemaljskim zavjerama.
Europa je, nasuprot tome, najviše zaglibila u svom postprosvjetiteljskom nihilizmu.
****************
Socijalna pravda je otada postala dominantna sekularna religija američkih obalnih gradova i većine zapadne Europe, a vjerski žar njihovih sljedbenika prijeti uništiti ono što je ostalo i od Europe i od Amerike. Bijelci na Zapadu vjeruju da su zli i materijalisti (oni jesu ovo drugo, to je istina), te su suprotstavljeni dobrim i duhovnim nebijelim narodima (nisu ni jedno ni drugo) svijeta.
Kao rezultat kolapsa kršćanske dogme, zatim neuspjeha kulta materijalnog napretka, čini se kako su demistizirani narodi Istoka i Zapada zarobljeni u spirali smrti. Ako postoji nešto što može zaustaviti pad i ponovno oživjeti duh naših ljudi, to leži u tome da ponovno otkrijemo snagu mistike i ponovno razvijemo duhovnu disciplinu koja će nam dati snagu i hrabrost da se suočimo s kušnjama koje dolaze.
Hvala na čitanju.
Add comment
Comments