Postojanost paganizma

U 6. stoljeću, nadbiskup Martin od Brage — poznat i kao sveti Martin od Brage — pisao je svom kolegi nadbiskupu o idealnoj metodi za rješavanje upornosti opstanka poganskih vjerovanja među kršćanima. Njegovo pismo, “De correctione rusticorum” (“o ispravljanju rustike”), najprije opisuje: stvaranje svijeta i nakon toga navodi mnoge poganske običaje, koje lokalni obraćenici na kršćanstvo, još nisu uspjeli iskorijenili. Martinov popis demonskih ruralnih običaja prilično je intrigantan, budući da uključuje mnoge stvari koje ljudi (uključujući i kršćane) još uvijek čine: paljenje svijeća uz svete fontane, ukrašavanje stolova za večeru, održavanje vjenčanja petkom, slavljenje početka godine prvog dana siječnja....

Pismo Martina iz Brage, poput mnogih sličnih propovijedi i pisama koje su napisali redovnici, misionari i biskupi, tijekom najranijih dijelova srednjeg vijeka, otkriva fascinantan pogled na borbu između nadolazećeg kršćanskog svjetonazora i starijih poganskih običaja i kozmologija, koje su se održale kroz cijelo vrijeme u Europi. Takvo pisanje daje nam pogled na tradicionalne europske pretkršćanske prakse, čak iako su pisci ponekad možda krivo razumjeli ono što su opisivali.

Međutim, ono što je posebno fascinantno kod 'De correctione rusticorum' jest sam naslov. Martin iz Brage posebno se želio pozabaviti i iskorijeniti upornost starijih poganskih vjerovanja među rūsticama, "seoskim ljudima". Bili su to ljudi koji do tada (mnogi od njih sve do danas) nisu u potpunosti usvojili novija kršćanska uvjerenja urbanijeg kršćanskog vodstva. Ova povezanost između ruralnih ljudi i poganstva nije neuobičajena, a napetost između ruralnih i urbanih vjerovanja izražena u pismu prethodila je pritužbama Martina od Brage. Zapravo, ova napetost je ukorijenjena u jednom od izvornih značenja same riječi "poganski".

U pretkršćanskom Rimu, pojam paganus, u početku se odnosio na one koji su živjeli na selu, često izvan izravnog utjecaja kulturnih i društvenih normi (civitas) rimskih gradova. Ta je podjela bila slična modernoj napetosti između gradova i sela. Razmotrite, npr. modu, modne hirove i društvene norme onih koji žive u prostranim urbanim središtima, poput: Londona, Pariza ili New Yorka; naspram onih koji žive u malim selima u Britaniji, Francuskoj i Sjedinjenim Državama. Iako bismo obje skupine u svakoj situaciji smatrali dijelom iste nacije, njihovi načini gledanja na svijet i njihove vrijednosti, često se mogu činiti kao da su jedni drugima strani.

Nakon što je kršćanstvo postalo službenom religijom Rima, pogansko je poprimilo negativnu konotaciju, postavši gotovo uvreda. Pojam više nije opisivao samo ruralne ljude, već je počeo opisivati ​​i vrste vjerovanja kojih su se ovi držali. Nakon što se stoljećima rijetko pojavljivao u pisanju, poganus je postao uobičajeni izraz - često zamišljen kao kleveta, i znači nešto poput "natrag" - za one koji se još nisu obratili na kršćanstvo. Nešto slično se dogodilo s germanskom riječi, koja se često koristila kao sinonim za poganska vjerovanja u srednjem vijeku, "pogani". Pogani su izvorno i doslovno značili "stanovnici vrištine", oni koji žive na relativno teškom području, daleko od urbanih središta. Oni su, kao i pogani, bili seoski ljudi, koji nisu bili potpuno obraćeni novim, prvenstveno urbanim, vjerskim sustavom.

Vrijedno je razmotriti kakve su živote ovi ljudi živjeli - u odnosu na urbana središta i njihovu modu. Često živeći u vrlo malim selima, koja se sastoje od samo nekoliko obitelji, živjeli su relativno samodostatnim životom: uzgajali su vlastitu hranu, izrađivali odjeću i obuću za sebe, gradili vlastite domove i trgovali svojim "proizvodnim viškovima" (dodatnim stvarima koje su napravili ili uzgojili, a koje sami nisu trebali) međusobno, kao i sa obližnjim selima.

Ovakav način života, tisućljećima je bio opći standard ljudskog života, sve do kapitalizma. To vrijedi, bilo da opisujemo drevne narode na europskom potkontinentu, ili na bilo kojem drugom kontinentu; to je također bio primarni način života domorodačkih naroda prije europske kolonizacije u Americi. Dakle, iako su riječi "poganski" i "neznabožac", bile smatrane kao  specifične uvrede, koje su označavale narode koji su tako živjeli u Europi tijekom uspona kršćanstva, način života koje su opisivali ove uvrede bio je mnogo rašireniji. To jest razlogom zašto su katolički i protestantski misionari, ili kolonijalne snage u Americi, često opisivali ljude koje su tamo susreli istim riječima.

Takvi su narodi dijelili, ne samo sličan materijalni način života, nego i sličan kozmološki pogled. Iako su se specifični oblici ovih  kozmologija razlikovale, one su općenito bile ono što su kasniji zapadni teoretičari saželi kao "animističke". Ključno obilježje animizma jest vjerovanje da duhovi postoje i da su svojstveni dijelovima (ili cijelom prirodnom svijetu), te da je odnos s tim duhovima ključni aspekt ljudskog života i opstanka. Dok se ono što čini duh - kategorije duhova se često uvelike razlikuju među animističkim kulturama - osnovno vjerovanje u njihovo postojanje je isto.

Iako je ovo vjerovanje u duhove bilo široko rasprostranjeno, često velike razlike između imena i tipova duhova u pojedinim animizmima, nevjerojatno otežavaju kodificiranje animističkog vjerovanja. Ova poteškoća postoji čak i među narodima koji su geografski blizu jedni drugima. Npr. u Ardenima, keltski i franački narodi koji su živjeli u selima udaljenim ne više od 10 kilometara jedni od drugih, bili su usredotočeni na svoje relacijske rituale i na potpuno različite bogove i duhove. No, oba su naroda bili podjednako animisti.

Varijacije među takvim narodima, čak i onima koji žive jedni pored drugih, ključna je točka koju treba zapamtiti. Ruralne narode nije lako kategorizirati prema specifičnim oblicima njihovih vjerovanja, njihovim “religioznim” životima i kulturnim modusima. Pokušaji generaliziranja među takvim narodima, apstrahiranja ili destiliranja suštine njihovih kozmologija u religijsku doktrinu, uvijek će nas ostaviti bez ničega za što se možemo uhvatiti. Ruralni ("poganski", "paganski", "animistički", "divljački", "neznabožački", "bezbožnički", itd.) narodi i vjerovanja ne mogu se reducirati - nego usporediti i suprotstaviti drugoj kategoriji.

Zato se, kada je Rimsko Carstvo pokušalo kodificirati različita vjerovanja naroda (koje je osvojilo i držalo) - oslanjalo na razliku između: civitas i poganusa - između: urbanog i ruralnog. Urbana vjerovanja, običaji i materijalni načini života su postali standard prema kojem su se procjenjivali svi neurbani narodi. Gradovi su imali formalne hramove i državna svećenstvo, dok su ruralna područja imala rudimentarna svetišta (često usredotočena na sveta mjesta u prirodi) i neformalno svećenstvo, koje je i dalje slijedilo - više šamansku metodu inicijacije.

Zamislite za trenutak kao da ste vi carstvo i početi ćete uviđati širinu problema s kojima se Rim susreo pokušavajući kodificirati vjerski život. Rimsko se Carstvo sastojalo od više provincija, gotovo bezbrojnih skupina ljudi, kojima se svima upravljalo iz imperijalnog, urbanog središta. Svaka od tih skupina ljudi imala je svoje vlastite bogove i duhove, kao i vlastite metode povezivanja s njima. Često su se ti bogovi, duhovi i metode sukobljavali, što je dovodilo do političkih sukoba, pobuna, pa čak i općih ratova, kada bi rimsko urbano središte pokušalo progurati vlastitu modu ljudima kojima je vladalo.

Rimsko rješenje, za ovaj problem, je bilo učinkovito, barem nakratko. Umjesto pokušaja prisiljavanja drugih neka se odreknu vlastitih bogova u korist rimskih, bilo je mnogo jednostavnije pokušati spojiti bogove. Ovaj proces, nazvan "Interpretatio Romana" ("Rimski prijevod"), uključivao je pronalaženje sličnosti između stranih bogova i rimskih; zatim je stizalo dokazivanje kako su oni doista isti bogovi. Često je to samo zahtijevalo usvajanje jednog imena umjesto drugog (npr. Zeus postaje Jupiter).  Druga se metoda prvenstveno koristila za keltske bogove: imena bogova bila su nanizana, jedno za drugim. Tako su npr. opet u Ardenima: keltska božica Arduinna i rimska božica Diana postale Diana Arduinna; dok su u keltskoj Galiji, Maponus i Apollo spojeni u Apollo Maponus.

Iako je ovo funkcioniralo kod većih grupa ljudi, nisu svi čuli za te nove prijevode, niti su ih uopće zanimali. Iako su Rimljani, npr.  Wodena preimenovali u Merkura; većina germanskih naroda, u Rimskom Carstvu, ga je i dalje nazivala Woden. Velikim dijelom je ta upornost imala veze sa snagom njihovih uvjerenja, ali još jedan važan čimbenik jest bio u tome što su ti narodi imali samo minimalan kontakt s rimskom civitasom, njezinim utjecajem, pritiscima, ili modom.

Kako bi bolje razumjeli moć rimske civitas, razmotrite npr. utjecaj koji danas grad poput New Yorka, Pariza ili Los Angelesa ima na modu, uvjerenja, ukuse i ekonomski život drugih ljudi. Možda nikada niste bili u Parizu, vjerojatno niti ne govorite francuski, ali vjerojatno znate što je Chanel, ili kako izgleda Eiffelov toranj. Možda nikada nećete otići u New York City, ali čuli ste za Yankeese, Broadway i Harlem. Los Angeles je možda posljednje mjesto koje biste ikada posjetili, ali pretpostavljam kako ste u životu pogledali barem jedan holivudski film.

Urbani centri vrše snažan utjecaj na kulturu ljudi koji ih okružuju. Način na koji se to događa, u našem modernom dobu,  prvenstveno je putem emitiranja društvenih medija, iako ove metode samo ubrzavaju njihov utjecaj. Čak i bez njih, golema ekonomska moć grada je sama dovoljna da proširi svoj utjecaj daleko izvan svojih granica, te da privuče ljude u svoju orbitu.

Rimska civitas vršila je snažan gravitacijski pritisak na one izvan svog geografskog dosega, kako svojom ekonomskom, tako i vojnom snagom. Međutim, uvijek je bilo ljudi koji su bili relativno imuni na ovaj utjecaj: oni koji su, općenito, bili samodostatni i živjeli u udaljenim područjima. Germanski narodi, koji su živjeli u malim selima i farmama po vrištinama; ili ruralni "pogani", koji se nisu oslanjali na civitas za svoj život, niti su često trgovali s urbanim središtima. Za takve je ljude bilo vjerojatnije kako će ustrajati u vlastitim uvjerenjima, držati se vlastitih rituala, slijediti svoje vlastite duhove i bogove, a možda nikada neće niti čuti za nova religijska tumačenja, koja su objavljena po gradovima.

Njihova se situacija nije mnogo promijenila niti onda kada je heretički židovski kult postao dominantnom modom i službenom religijom Rimskog Carstva. Kršćanstvo je bilo samo još jedan urbani hir, koji nije imao nikakve veze s njihovim svakodnevnim životima, niti sa bogatim tapiserijama njihovih kozmologija. Otprilike je bio jednako relevantan, kao što bi danas najnovija drama Kardashian mogla imati utjecaj na pleme u Amazonskoj prašumi.

Ovo je kontekst "De correctione rusticorum", sv. Martina iz Brage. Napisano 575. godine, samo 99 godina nakon pada Rima, nadbiskup ponavlja tužaljku koju bi svaki pretkršćanski rimski prelat odmah prepoznao. Seoski ljudi nisu se ponašali kao urbani ljudi, oni su se i dalje držali svojih starih uvjerenja, te nisu bili svjesni, ili su tvrdoglavo ignorirali, najnoviju teološku modu civitas.

Rimski prelat bi imao još jednu zajedničku točku s Martinom iz Brage i mnogim drugim kršćanskim vođama koji su ga slijedili. Kao što je ranije rečeno, kulturne i vjerske razlike prijetile su političkoj stabilnosti Rimskog Carstva, i ta zabrinutost nije nestala (samo zato što je Rim nestao). Kršćanski biskupi i nadbiskupi nisu bili samo teološke vođe, već i političke vođe, a njihov interes za iskorjenjivanje poganskih vjerovanja među "rustikalima", bio je dijelom većeg političkog projekta.

Kršćanski čitatelji mogli bi se naježiti na ovu izjavu, ali zaista ne bi trebali. Politička i vjerska moć nisu bile odvojene interesne sfere, kako to danas razmišljamo; nego je samo liberalno-demokratska (sekularno-kalvinistička) umišljenost vjerovati kako  religija i politika ne bi trebale (ili čak ne mogu) imati nikakve veze jedna s drugom. Pokrštavanje Europe počelo se ozbiljno događati tek nakon što su se svi prinčevi, kraljevi i drugi vladari prvi put obratili na kršćanstvo. Njihova su obraćenja bila  moguća samo zbog političke moći koju je Rim (papa) imao nad njima.

Ovo također ne znači kako su ta obraćenja, brige ili bilo koje od uključenih uvjerenja, stoga bili i neautentični. Razlika između političkog i religijskog jest moderni koncept i grozno je pogrešan. To je zato jer smo usvojili vrlo usku definiciju onoga što čini religijsko uvjerenje, povezujući ga samo s formalnim tradicijama i izjavama vjere. Religija, međutim, nije samo to. Drukčije djelovanje je slično antropologu: koji otkrije kostur drevnog čovjeka i zatim zaključi kako je svijet nekoć bio naseljen kosturima.

Još važnije: kozmologije iz kojih proizlaze religijska i politička uvjerenja ne mogu se lako kodificirati u formalne teološke doktrine. Npr. osoba koja vjeruje da postoje samo dva ljudska spola je ugrađena u drugačiju kozmologiju, od onoga koji vjeruje da postoji više spolova i da je njihovo mijenjanje moguće. Na ovo se trenutno gleda i kao na političke stavove, ali su također i pitanja autentičnog (i različitog) uvjerenja. Stoga je nemoguće svesti ovakva stajališta na samo puko političko, ili samo religiozno, te ​​onda pokušati prosuđivati njihovu autentičnost.

Martin iz Brage teško da je bio originalan u svojim brigama: otporu seoskih naroda dominantnom političko-teološkom poretku, kao i opasnosti koju su mu predstavljali. Niti je bio posljednji kršćanski vođa koji je javno izrazio svoje brige. Zapravo, takve brige tvore postojanu vrstu književnosti, koja se proteže kroz cijelu povijest europskog (i kasnije imperijalističkog) kršćanstva. Često su ekstravagantni i fantastični opisi poganskih običaja i vjerovanja (uz poticanje neka ih se iskorijeni) postali središnjom temom svetačke književnosti. No, najdramatičnije su se pojavili tijekom reformacije i vještomanije, u kasnom srednjem vijeku. Posvuda su postojale opasne poganske upornosti; neobrazovani i neprosvijećeni ljudi koji su se držali starih običaja i obreda; njihovo je  postojanje potkopavalo sigurnost čitavog teološko-političkog poretka.

Važno je naglasiti kako reformacijske verzije ove pripovijesti označavaju promjenu u geografskim položajima tih vjerovanja. Odjednom se rustika našla u blizini ili čak u urbanim središtima, a ne na udaljenim rubovima kršćanskih gradova. S izuzetkom suđenja protiv vukodlaka, čiji su optuženici često bili ruralni i stočarski narodi (osobito muškarci), prijetnja kršćanskom carstvu najčešće je sada obitavala unutar gradova, mjesta i sela, a ne na vrištinama ili na drugim udaljenim mjestima. Međutim, iako se stvarni položaj rustika pomaknuo, njihovi atributi i navodna prijetnja, ostali su isti. Ovi novi pogani ili neznabošci, nazivani bezbrojnim imenima, više nisu bili definirani mjestom gdje su živjeli, nego samo otporom dominantnom političko-teološkom poretku. Bili su to svi oni koji su (iako nominalno kršćani) još uvijek držali do starijih načina življenja i postojanja u svijetu.

Tada počinjemo zapažati riječi, kao što su: "glup", "bezobrazan", "divlji", "nepristojan" - kako postaju uobičajene riječi za opisivanje neobrazovanih ili neukih ljudi. Svaka od tih riječi vrijedna je malo dodatne pažnje, zato jer nam mogu dati dojam o tome što se promijenilo u načinu na koji razmišljamo jedni o drugima. "Grub": koji sada označava nekoga tko je neodgojen, ili tko govori uvredljivo, no nekada je značilo "debelo" ili "grubo", upućujući na nešto što još nije bilo pročišćeno, ili smanjeno. "Sirov" je prilično slično: izvorno je značilo "neobrađen", poput nebrušenog dijamanta ili kamena. "Dosadno", što sada znači "uvredljivo ili glupo", izvedeno je iz stare francuske riječi koja je značila "pastir krava", a izvorno je bila izravan sinonim za "rustikalan". A posljednja riječ - "nepristojno": posebno je informativna. Njegova suprotnost, "pristojno", potječe od polis, što je bio grčkim ekvivalentom rimske civitas. Biti pristojan značilo je biti u skladu sa civitas, internalizirati sve brige dominantnog poretka, dok je "nepristojna" osoba činila upravo suprotno.

Uobičajena navada u ovakvim opisima jest kako je bilo nečeg sirovog, nepročišćenog, neoblikovanog, u vezi s nekom osobom; što su također bile kvalitete seoskog života. Meta vrijeđanja nije usvojila kulturne norme i navike urbanog života, a njihovo ponašanje je to otvoreno pokazivalo. Stoga, ne bi trebalo biti iznenađenje kako su se ovi sinonimi za kvalitete (povezane s  poganima i rustikama) intenzivno koristili u protestantskoj i puritanskoj književnosti, osobito tijekom rađanja kapitalizma.

Također, postojale su uobičajene riječi, koje je nova urbana klasa (buržoazija) koristila kod opisa stalno buntovne, niže klase. Političko-teološki poredak se ponovo promijenio, no brige ove nove klase, bile su iste kako i kod: lovaca na vještice, Martina od Brage i rimskih prelata prije njega. Neki ljudi su se držali starih uvjerenja, starih načina postojanja i starih načina viđenja svijeta; i time bi ugrozili stabilnost dominantnog poretka.

No, to također ne znači kako je zabrinutost zbog prave rustikalnosti, ili stvarnih pogana, nestala. Iako se novi tip kapitalističkih urbanih središta koji se šire planetom, može činiti prilično drugačijim od rimskih civitas - strah i gađenje nad rustikalnim stanovništvom izvan njih (nazivanih "seljaci", "bijelo smeće", "rednecks", i drugim izrazima sada u SAD-u) - ne razlikuje se od rimskog (i kršćanskog) podnošljivog prema rustikalnom. Sve do danas, cijeli svijet izvan amorfnih granica zapadnog kršćanstva,  izričito je nazivan: divljim, primitivnim, barbarskim, pa čak i poganskim - od strane intelektualnih, vjerskih, kulturnih i političkih vođa Europe, Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade, i Sjedinjenih Država.

U stvari, ovako treba shvatiti trend među intelektualcima, koji upozoravaju na prijetnju ponovnog poganstva u naše vrijeme. Poganstvo se vraća, izjavljuju uplašeno, no čini se kako dokaze za ovu tvrdnju nalaze na mjestima, jednako fantastičnim, kao što su to pronašli i lovci na vještice. U nedavnim primjerima čitamo kako se poganstvo ne povezuje s jednostavnošću ili seoskim životom, već s razmetljivim bogatstvom i moći osoba, poput Elona Muska i Donalda Trumpa. U drugim slučajevima, pisci spajaju poganstvo s identitarnim (ili "probuđenim") urbanim pokretima socijalne pravde. Sve češće čitamo kako su transhumanističke fantazije o “bezbožnom, bezrodnom, bezgraničnom, bezprirodnom svijetu svevidećih živih strojeva” također dijelom ovog ponovnog poganstva.

Dakle, ako se "poganski" nekada smatrao pogrdnim izrazom za ruralne ljude, čije ideje nisu bile u dodiru s dominantnom modom u gradovima, sada se nalazimo u situaciji u kojoj se često koristi - kako bi se ukazalo na potpuno suprotno. Umjesto jednostavnosti, konzervativnih društvenih pozicija i života na selu, čini se kako poganstvo za ove pisce znači sve ekscese i brzo promjenjive političke mode urbanizma.

Naravno kako nema ničeg novog u ovoj nedavnoj zabrinutosti zbog ponovnog ili ustrajnog poganstva, koje navodno prijeti stabilnosti društva. Vidjeli smo ovu zabrinutost toliko često kroz povijest kršćanstva i Carstva, te je to vrlo vjerojatno, inherentna značajka jednog i drugog.

Ipak, pošteno je zapitati se zašto se čini kako je poganstvo ponovno postalo velikom temom, i zašto se čini kako "poganstvo" danas zamjenjuje toliko različitih, posebno urbanih ideja.

Jedan od razloga zašto se to možda događa jest u tome što se pojam poganstvo prilično lako može upotrijebiti po potrebi: postoji vrlo malo slaganja o tome što on zapravo znači. Pokušaj definiranja u što su drevni pogani zaista vjerovali, završavaju nužno široko, a službene definicije često uključuju neke reference na nekršćanska vjerovanja. Drugim riječima: poganstvo se često definira kao suprotnost kršćanstvu, kao negativna kategorija u koju se mogu staviti sve nekršćanske ideje.

Ovaj problem definicije ne odnosi se samo na drevna vjerovanja. Moderni pogani (ili možda točnije: neo-pogani) se rijetko međusobno slažu čak i oko toga postoji li mnogo bogova, da li su dva boga-principa, jedna božica, ili uopće nema bogova. Neki neo-pagani čak prihvaćaju panteizam, ideju koja ne potječe od bilo kojeg autohtonog ili animističkog pretkršćanskog naroda, već ju je uveo nizozemski židovski filozof, Baruch Spinoza.

Uz toliko malo jasnih činjenica o tome što poganstvo zapravo znači, i uz toliko različitih, često i kontradiktornih, ideja za koje se smatra da su dio poganstva - ne bi nas trebalo iznenaditi kako je ovaj izraz počeo značiti što god pisac želi da trenutno znači. Međutim, također je apsolutno se vrijedno zapitati: postoje li drugi izrazi koji bi bolje odgovarali kritičarevoj svrsi, no iskreno sumnjam kako u mnogim slučajevima ne postoje.

Uzmimo, npr. povezanost "probuđenih" ili identitarnih uvjerenja socijalne pravde - s poganstvom. Budući kako mnoga od tih uvjerenja (uz obvezne popratne prosvjede koji uključuju rušenje kipova) uključuju želju da se društvo očisti od ranijih:  rasističkih, seksističkih i kolonijalističkih korijena - možda bi bilo točnije primijetiti njihove sličnosti s kalvinističkim ikonoklazmom iz 16. i 17. stoljeća. Uobičajena ideja društvene pravde kako su privilegije bijelaca (ili muškaraca) nešto s čime se osoba rađa (i što im se zato nikada ne može oprostiti), može se jednako lako usporediti s katoličkim idejama o istočnom grijehu,  ili kalvinističkim vjerovanjem u predestinaciju izabranih. 

Još jedno područje, u kojem bi pojam "poganski" mogao biti manje točan izraz od drugih, jest pitanje transhumanizma. Čini se kako vjerovanje da se tijelo može povećati, transcendirati, ili čak potpuno izbjeći - ima mnogo više zajedničkog s prilično upornom kršćanskom herezom: gnosticizmom. Gnostici, uključujući bogumile i katare, vjerovali su kako je fizički ili prirodni svijet, a posebno meso i krv ljudskog tijela, neka vrsta zatvora. Takva vjerovanja sigurno zvuče sličnije modernim fantazijama o učitavanju svijesti u računala, nego poganskim i animističkim vjerovanjima o svetosti prirodnog svijeta i svih bića u njemu.

Posebno u vezi s pokušajima da se veličanje bogatstva i moći identificira kao "povratak" poganstva - mogli bi se ovdje zapitati nisu li kalvinistička uvjerenja prikladnija kao potencijalni izvor. Naposljetku, kalvinisti su bili ti koji su ukinuli dugogodišnju zabranu lihvarenja (naplate kamata) koju su uveli katolici. Ta zabrana nije bila samo financijska, nego i magijska, budući je (prema starijem teološkom shvaćanju) samo Bog mogao stvoriti “ex nihilo” (ni iz čega).

Ako je toliko mnogo drugih mogućih objašnjenja i povijesnih presedana, lako dostupno koristiti za te određene tendencije, zašto onda za ovakve stvari kriviti poganstvo? To bi moglo biti samo stoga što su moralisti i vođe to činili otkako postoji i  kršćanstvo. Nazvati stvari koje vam se ne sviđaju "poganskim", svakako zvuči malo ozbiljnije nego izreći kako je nešto "dijabolično", "vještičje", "sotonski"; no, temeljna optužba ostaje, bez obzira na sve. Postoje drevne i mračne sile koje se kreću zemljom, odvodeći ljude od ispravnih uvjerenja i posebno ih potiču na ponašanja koja potkopavaju, pa čak i izravno ugrožavaju,  stabilnost političkog poretka.

Kada bi se taj poredak (nazovite ga civilizacijom, ako želite) možda i opravdano mogao nazvati kršćanskim, onda ima dosta smisla identificirati te sile s poganstvom. Sada je, međutim, teško potvrditi kako postoji nešto što je približno kršćanskom konsenzusu na Zapadu. Npr. manje od polovice (46,2%) ljudi u Engleskoj i Walesu se identificiralo kao kršćani 2021. godine; dok je broj onih koji su se identificirali kao kršćani u Sjedinjenim Državama pao s 90% 1990. godine - na 63% 2022. godine. Dakle, iako bi "druga religioznost" mogla biti u porastu, svakako se to ne čini kao druga kršćanska religioznost.

Možda nas ovo dovodi blizu temeljnog razloga zašto se čini kako je toliko mnogo pisaca zabrinuto zbog ponovnog oživljavanja poganstva, te su spremni preimenovati aktere u društvenim sukobima u "pogane". Stoljećima je vjerovanje u jedinstvenog Boga stvoritelja funkcioniralo kao temeljno vjerovanje na cijelom Zapadu. Jedinstvena kozmologija, zajednički mitski oblici, opća moralna struktura kršćanstva su funkcionirale barem kao zajednička polazna točka, ali to je sada tome sve manje slučaj.

Ovo zapravo stoji iza ovih zabrinutosti: čini se kako se dominantni političko-teološki poredak raspada. Vremena u kojima su se kršćani i Rimsko Carstvo najviše brinuli zbog rustičara, vještica, pogana, grubijana, pogana - bila su kada je sam poredak bio iznimno krhak. To se najjasnije vidi u vještomaniji 15., 16. i 17. stoljeća: maniji za koju je Silvia Federici uvjerljivo pokazala kako je bila vezana uz kraj feudalizma i prijelaz na kapitalizam. Politički je poredak bio konstantno nestabilan tijekom tog vremena, baš kao što je bio onda kada su protestanti i puritanci propovijedali poslušnost i čistoću tijekom rane industrijske revolucije, ili onda kada je Martin iz Brage napisao 'De correctione rusticorum' - vremena kada se kršćanstvo borilo da potvrdi svoju dominaciju nad seljacima, koji su bili otporni na njegovu urbanu modu i sheme oporezivanja.

Ovdje je neobično važno zapamtiti stvari o prirodi animizama i poganskih vjerovanja: nisu sva ista, niti se mogu lako kodificirati u koherentnu doktrinu protiv koje se treba boriti. To je razlogom zašto toliko ovih trenutnih jadikovki postavlja pravedni, ali oslabljeni "Zapad" ("Civilizaciju" ili čak "Demokraciju"), protiv lažno-ujedinjenog "poganstva". Opet, mnoga (ako ne i većina) ovih oživljenih vjerovanja, koja navodno prijete političko-teološkom poretku, uopće nisu poganska. Veliki dio identitarizma socijalne pravde, koji se definirao kao "poganski", mnogo se točnije opisuje kao kalvinistički; dok raskošna potraga za bogatstvom i moći, koju je jedan kritičar nazvao "poganskom", jedva može opisati prosječne načine života domorodačkih i animističkih naroda,  diljem svijeta. Premda se jako divim Paulu Kingsnorthu, opisivati ​​transhumanizam i njegovu viziju: "bez prirode svijeta svevidećih živih strojeva" - kao pogansku jest najnetočnije - koliko je to uopće i moguće shvatiti, jer nema poznate, drevne, poganske ili animističke kozmologije, koja bi potvrdila da je prirodni svijet nešto što se (može ili treba nadati) kako je moguće nadići ga, ili pobjeći. S druge strane, ukoliko potražimo kozmologiju koja predlaže tako nešto, onu koja vjeruje da je prirodni svijet puka "kreacija" i ono zbog čega ljudsko tijelo (njegove želje i nagone) treba izbjegavati ili transcendirati, gdje je fizičko postojanje čovjeka inferiorno u odnosu na njegovu duhovnu ili mentalnu egzistenciju - mislim kako bi kršćanstvo moglo biti odlično mjesto za početak takve potrage.

Ono što se zapravo događa jest: trenutni političko-teološki poredak se povlači i nema više niti jednog dominantnog narativa. Stoljećima su europski i anglo-američki kulturni, ali i politički narativi bili toliko moćni, te su ostatak svijeta uvlačili u svoju  orbitu, htjeli to drugi ili ne. Postoji mnogo naziva za tu dominaciju: hegemonija, unipolarnost, prvi svijet, demokracija, kršćanstvo, zapadna civilizacija. No, bez obzira kako se zvalo, njegova moć da oblikuje kozmologiju ljudi kojima je vladao jenjava.

Ono što ga zamjenjuje nije poganstvo - već mnogo, mnogo, različitih kozmologija. Zasigurno negdje i postoji stvarni poganski preporod. Ali, pogani su daleko od primarnog izazivača trenutnog poretka, niti se formalne religije također vide kao prijetnje,  poput islama ili budizma. Umjesto toga, poredak se urušava iznutra, nesposoban obuzdati heretičke proturječnosti koje je iznjedrio u svijet, dok očajnički mlatara prema istim duhovima, koji su ga oduvijek progonili.

Ponovno se prisjetimo popisa rustikalnih poganskih običaja Martina iz Brage koji prijete kršćanskom poretku u 'De correctione rusticorum'. Dok su neki od njih s vremenom nestali, mnogi drugi kao npr. paljenje svijeća uz svete fontane, ukrašavanje stolova za večeru, održavanje vjenčanja petkom, slavlje početka godine prvog siječnja - prakticiraju se i danas. Martin od Brage, kao i drugi poput njega, nikada nisu u potpunosti uspjeli u svojim pokušajima da očiste stare načine sa novih. Zapravo, kršćanstvo je s mnogim poganskim običajima sklopilo svojevrsni mir, ili barem privremeno primirje, usvojivši ih kao svoje. Svijeće se još uvijek pale na svetim zdencima, molitve se izgovaraju pred kipovima i slikama, pa čak i svete vatre još uvijek gore na vrhovima brda. Prihvaćanje tih praksi, kao nečega svojstvenog ljudskim odnosima sa svetim, a ne zlih vjerovanja koja treba iskorijeniti, uvelike je obogatilo kršćanstvo i dovelo do njegove rane stabilnosti.

Dakle, ponovno oživljavanje poganstva zapravo je ustrajnost poganstva.

Teško da je to nešto čega se treba bojati, nego je umjesto toga to je otpornost iz koje treba učiti.

Hvala na čitanju.