1. Sakrament, zloća, čarolija

“Današnja apstrakcija više nije apstrakcija karte, dvojnika, zrcala ili pojma. Simulacija više nije simulacija teritorija, referentnog bića ili supstancije. To je generiranje modela realnog, bez podrijetla ili stvarnosti: hiper-realnog. Teritorij više ne prethodi karti, niti je nadživljava.”

(Jean Baudrillard, "Simulakrumi i simulacija", 1981.)

(Moja napomena prije teksta: ovaj tekst imam preveden već dulje vremena, jer pokušavam redom dokučiti načine na koji simulacije (kojima smo definitivno izloženi) djeluju. Interesantno je kako je jučer, 11.01., još jedan interesantni pisac napisao tekst, uz spominjanje Baudrillarda i njegove teorije simulacije (objavljujem zato ova dva teksta jedan za drugim). Možda želim reći: nije toliko na djelu simulacija, koliko sinkronicitet. Ovakve stvari su postale stvarnost u današnje vrijeme. Zato ne zamjerite na "okupaciji" simulacijama - jednostavno je tako moralo biti. Uživajte.)

U ranoj sceni filma 'Matrix' (1999.), glavni lik Thomas Anderson, 'Neo', sakriva novac i računalne datoteke unutar izdubljene knjige, u svom stanu. Knjiga o kojoj je riječ jest "Simulakruma i simulacije", Jeana Baudrillarda, objavljene 1981. godine. Kasnije u filmu, 'Morpheus', najvažnija figura vodilja u priči, citira Baudrillarda kada opisuje svijet izvan Matrixa kao "pustinju stvarnosti”.

Baudrillard je bio francuski teoretičar društva koji je postao poznat kao prorok stvaranja umjetne stvarnosti. "Simulakrumi i simulacija", njegovo najpoznatije djelo, govori o ljudskoj opsjednutosti slikama, modelima, kopijama i reprezentacijama svih vrsta. Također se bavi onom točkom u kojoj reprezentacija gubi vezu sa stvarnošću, zarobljavajući čovječanstvo u zatvorenom krugu izvještačenosti; gdje ova riječ gubi sve značenje, jer postaje sve. Takav svijet nije niti stvaran, niti nestvaran - nego ‘hiper-realan’.

Kada sam 2000. godine pogledao film, ubrzo nakon njegova izlaska u Velikoj Britaniji, nisam uspio uhvatiti ovaj detalj. Možda bi mi to u tom trenutku bilo interesantno, jer sam pročitao Baudrillardovu knjigu ubrzo nakon objavljivanja 1981. godine. Nisam potpuno siguran što mi je ta knjiga tada konkretno značila - mislim kako sam ju čitao u istom halucinofilskom duhu, kao što sam čitao Baudelaireov 'Les Paradis Artificiels'. Ako sam razaznao temeljno eskapističku prirodu njegova kulta izvještačenosti, bio sam u skladu s njim. Početkom osamdesetih se ova njegova temeljna postavka još uvijek doimala futurističkom, dalekom; no, početkom ovog stoljeća, postala je mnogo manje futuristička. Možda bi pronašao primjerak knjige i ponovo ju pročitao, da sam ovaj detalj tada primijetio u filmu. Kako bilo da bilo, Baudrillardu sam se vratio tek mnogo kasnije, putem Philipa K. Dicka i Ridleyja Scotta, i putem događanja, naravno, koji su me i odveli sve dublje u Baudrillardov teritorij.

Simulakrum jest sličnost, slika ili lik, koji ima površinsku sličnost sa svojim izvornikom i koristi se kao mjesto ili znak za prikaz prave stvari, a ne replika. Instrumentalni sufiks, -crum, označava nešto što bi se moglo upotrijebiti u simulaciji, poput lutke u dječjoj predstavi, lutke za oživljavanje ili umanjenog modela mjeseca (za probu slijetanja Apolla); tj. nešto, što oponaša izgled ili funkciju druge stvari - prividna imitacija.

Jean Baudrillard, međutim, galvanizira ovu riječ postmodernom magijom, raslojavajući njezino značenje u četiri gradacije:

"Takve bi bile uzastopne faze slike: ona je odraz duboke stvarnosti; maskira i denaturira duboku stvarnost; maskira odsutnost duboke stvarnosti; nema nikakve veze ni s kakvom stvarnošću; to je vlastiti čisti simulakrum. U prvom slučaju, slika je lijepa pojava, prikaz je sakramentalnog reda. U drugom, to je zla pojava, to je reda zloće. U trećem, igra se na izgled, to je iz reda čarobnjaštva. U četvrtom, to više nije red pojavljivanja - već simulacija.”

Upotreba riječi 'faza', kao u fazama materije ili mjeseca, sugerira cikličku ili razvojnu evoluciju uloge slika iz jedne u drugu fazu, kroz sazrijevanje civilizacije. On piše, iz marksističke navike koju nikada nije prerastao, o bezličnim povijesnim silama ili neizbježnim tendencijama unutar društva (ili svih društava): trend u kojem smo svi zahvaćeni i odvedeni do jedinog logičnog ishoda. Jednom kada smo prihvatili Božju smrt, sljedeća faza mora nam zauzvrat donijeti - smrt stvarnosti.

Tako simulakrum postaje nešto više od puke sličnosti: slika je ta koja 'ubija' stvarnost. Silovitost hiperbole je zapanjujuća, očito nadahnuta jednim od onih antropoloških isječaka (mislim da su prikupljeni od Chinua Achebea) koji se nastoje zadržati u buržoaskom umu: "Blizanci su bili obogotvoreni i žrtvovani u divljoj kulturi: hipersličnost je bila ekvivalentna ubojstvu originala, a time i čistim neznačenjem."

Sakramentalni oblici prikazivanja, kao što su: umjetnička djela, obredne izvedbe, čak i karte i dijagrami, oslanjaju se na neizrecivost stvarnog, ne traže suparništvo ili zamjenu; i upravo gubitak ove sakramentalne poniznosti oslobađa ubilačku sposobnost slike, koja se sastoji u negaciji njena značenja. Naslov poglavlja koji se vidi u filmskom isječku (čini se da su tvorci filma promijenili redoslijed poglavlja knjige kako bi to omogućili) jest 'O nihilizmu'.

Baudrillard sažima svoju tezu aluzijom na kratku priču Jorgea Luisa Borgesa iz 1946. godine: "O točnosti u znanosti" - o carstvu, u kojemu je umjetnost izrade karata dosegla takvo savršenstvo, te su na kraju kartografi stvorili kartu toliko detaljnu, koja je velika kao i samo Carstvo. Ova hipersličnost se mora razriješiti: karta i carstvo zauzimaju isti prostor, pa jedno ili drugo mora raspustiti. U priči, ljudi napuštaju kartu u zapadnim pustinjama, zgroženi njenom beskorisnošću. Karta dalje trune pod suncem i kišom, a  komadiće karte prikupljaju životinje za svoja gnijezda, a preostale dronjke - prosjaci za svoju odjeću.

Baudrillardov misaoni eksperiment jest dati protuintuitivnu sugestiju kako bi se u modernoj (ili postmodernoj) eri zapravo dogodilo da bi teritorij, a ne karta, popustio - ovdje bi karta zamijenila teritorij, a stanovnici Carstva živjeli bi unutar karte: nesvjesni da se išta promijenilo, i bez razloga za preispitivanje ​​stvarnosti svojih iskustava.

Suvremeni preteča artikuliranja ovakvih tema je bio romanopisac Philip K. Dick, koji je pokrivao, većinom, žanr znanstvene fantastike. Njegov roman "The Simulacra" (1967.) je smješten negdje na pola puta kroz 21. stoljeće, te projicira, do granica apsurda, Straussov model marionetskih političara koji stalno zataškavaju stvarne izvore moći (Dickova vizija čovječanstva je temeljno apsurdistička: bilješka koja rijetko preživi u filmskim adaptacijama). U Dickovoj priči, predsjednici SAD-a su (doslovno, i svi redom) simulakrumi. Politički autoritet ima stalna Prva dama, Nicole Thibodeaux, koja je umrla prije četrdeset godina, ali je od tada igra niz glumica. Kod Dicka, kao i kod Baudrillarda, nemoguće je locirati pravo središte moći, jer se sve manje pojedinaca (ili čak pojava)  može identificirati kao bilo što drugo - osim simulacije.

Prisjetio sam se ovog Dickova romana tijekom predsjedničke kampanje u SAD-u, 2016. godine, kada je postalo očito kako je Hillary Clinton ozbiljno bolesna i da su je, u brojnim prilikama (naravno, bez govora), zamjenjivale dvojnice. Zamišljao sam kako dolazi na predsjedničku dužnost i onda je mijenja glumica (ili niz glumica), pa bi onda, možda, baš poput Thibodeaux - Hillary živjela zauvijek.

Što se tiče Joea Bidena, u 'Simulacru' su muški predsjednici poznati su kao 'Die Alten': Starci. Kod Dicka: aktualni Alte, Rudi Kalbfleisch, jest android, baš poput svojih prethodnika (i već na početku priče je na pomolu njegovo planirano 'zastarijevanje', putem infarkta). Glavni podzaplet priče se tiče korporativne borbe oko prava na proizvodnju njegova nasljednika. Zapravo, kad realno pogledamo: ovako se danas i sada odvija politika - borba za moć unutar establišmenta postoji samo u ovom obliku: to je  natjecanje za dobivanje ugovora za proizvodnju sljedećeg predsjedničkog simulakruma.

Scenarij za 'Blade Runner', Ridleya Scotta (1982.), temeljen je na Dickovoj knjizi "Do Androids Dream of Electric Sheep?" (1968.); film je bio još u nastanku kada je Baudrillard objavio "Simulakrume i simulaciju". Roman nam prikazuje društvo koje je potpuno opčinjeno simulacijom, uključujući masovnu proizvodnju umjetnih ljudi, odnosno 'replikanata'. Policijski ubojica, Rick Deckard, kojemu je dodijeljeno pronaći i uništiti skupinu odbjeglih replikanata, vidi sebe kao jednog od ostataka ljudske stvarnosti, koji se brani od odmetnutih simulakruma - na koje gleda samo kao na neispravnu opremu. Trenutak kada shvaća da je i on replikant (serije: Nexus 6), implantiran sa sjećanjima koja nisu njegova - u biti je hiperrealan, te u dramatičnom obliku utjelovljuje Baudrillardovu 'precesiju simulakruma' - duboku promjenu u ljudskom stanju.

Dickov spori, ali puno jači utjecaj (za razliku od Baudrillardova), vjerojatno ima više veze s proliferacijom ove posebne vrste priče, u proteklih četrdeset ili pedeset godina, gdje se glavni lik budi iz duboke zablude ili umjetne stvarnosti: varijacija na arhetip buđenja i ponovnog rađanja, od Platonove špilje nadalje. Primjeri koji padaju na pamet uključuju: 'Total Recall', 'The Truman Show', 'The Game', 'The Others', 'The Island', 'Vanilla Sky', 'Adaptation', 'Shutter Island', 'Inception', 'Blade Runner', i naravno 'The Matrix'.

Baudrillard se distancirao od sjajnih metafora braće i sestara Wachowski, rekavši kako su tvorci filma krivo protumačili njegov rad. Pouka: složite se s filozofom i on će vas odmah prihvatiti. Ali, možda Baudrillard ima više toga zajedničkog s ovim proizvođačima maštovitih fikcija nego što misli. Njegov je rad više retorički nego epistemološki; ono što iznosi nije toliko argument, koliko je vizija. Čitajući ga ponovno, nalazim pjesnika maskiranog u filozofa; opis koji bi se u nekim aspektima mogao primijeniti i na McLuhana. Poput ovog Kanađanina, Baudrillardov rad treba shvatiti kao 'sondu, a ne paket'. Pisanje mu je gusto, hiperbolično i paradoksalno, što čini samo čitanje problematičnim. Kao da je svoje djelo izradio tako da se odupre sinopsisu: možda je parafraza za Baudrillarda, ono što je fotografija za određene pripadnike plemena – on se instinktivno boji simulakruma, kao što se oni boje sebe na slici.

Svako čitanje Baudrillardove proze moralo bi biti konstruktivno do određenog stupnja; čitatelj bi trebao pronaći putove kroz njegove labirintske komplikacije, i nije mudro ondje ništa shvatiti doslovno. Miješanje dramatične retorike i jezika akademske strogoće daje Baudrillardovu stilu zanimljivu napetost, koju čitatelji mogu smatrati jednako i privlačnom i odbojnom; to je neka vrsta pedantne divljine ili divlje pedantnosti. Ali, nema sumnje kako njegova vizija društva koje nekako nestaje u vlastitim informacijskim sustavima, toliko zaslijepljenog vlastitim reprezentacijama stvarnog da se odvojilo od same stvarnosti, odgovara na bolesnu kulturu, ili dislokaciju u suvremenoj psihi.

Bog je, naravno, već bio temeljito istjeran iz kulture, do trenutka kada je Baudrillard stigao na scenu, ali to je ono što ga naposljetku i fascinira: kada Boga nestane, religiozna ikonografija postaje zatvorenim krugom referenci bez referenta, održava se kao "čisti" ili  "savršeni” simulakrum bez temelja ili podrijetla; pružajući arhetipski oblik “hiperstvarnog zaštićenog od […] svake razlike između stvarnog i imaginarnog, ostavljajući mjesta samo za orbitalno ponavljanje modela i za simulirano stvaranje razlika.” Odatle mora nadalje slijediti Baudrillardova hipoteza kako će se ista "precesija simulakruma" promatrati u cijeloj sekularnoj kulturi, onda kada se hijerarhija stvarnost-slika konačno prevrne.

Baudrillardova tema iskristalizirala je pojavni zeitgeist. 1981. godine, kada je objavio "Simulakrume i simulacije", metaverzum se već uzdizao, ali sve što ste mogli tada vidjeti (od njega) je bio slabašan odsjaj umjetne svjetlosti, koji je provirio iznad horizonta. 1981. godine, Nintendo još nije izdao svoju prvu igru '​​Mario Brothers'. Tek je 2003. godine, 'Linden Labs' objavio svoje virtualno društvo: 'Second Life'. Stvarnost je tih godina još uvijek bila stvarnija od svih svojih suparnika; i barem se onda još uvijek činilo kako ima monopol nad sobom.

Ali, ono što od nas Baudrillard želi da shvatimo jest kako svi mi - a ne samo ovi virtualni 'stanovnici', koji su rano usvojili svoje potrebe - nestajemo u svijetu simulakruma: kako je u terminima zapadne kulture načelo stvarnosti u nepovratnom povlačenju, teritorija trune i postaje daleko manja od običnih krpa i komadića, koji su se tu i tamo zalijepili za kartu.

On piše implicitno kao da se precesija simulakruma već dogodila i čovjek se zatekne kako pregledava sve prethodne događaje (od geopolitičkog značaja), te se pita u koju godinu bi to datirao. Čovjek je pritisnut. Očito je to postupan, inkrementalni proces, ali također bi se moglo očekivati ​​da će se određeni, prijelomni događaji, istaknuti kao simulacije. Logično: može se očekivati ​​kako će se proces vremenom ubrzati, kao proces koji utjelovljuje Mooreov zakon, te će u određenom trenutku postati eksponencijalan.

Jesmo li došli do te točke?

Nije samo film Wachowskih najavio temu novog tisućljeća. Oxfordski rječnik engleskog jezika je odabrao 'post-truth' kao svoju 'Riječ godine' za 2000. godinu. Sada, u 2020-ima, potreseni beskrajnom vrtoglavicom simulacija: simulirane pandemije, sintetička biologija, umjetna inteligencija, deepfake video, humanoid roboti, transrodnost, vremenska oružja, pa čak (iako teško mogu vjerovati da idu za tim) i aktivacija legendarne Operacije Bluebeam: koristi hologramsku tehnologiju za simulaciju zračnih fenomena, uključujući goleme izvanzemaljske svemirske letjelice....čini se kako smo upravo sada usred 'precesije stvarnosti', povezani u “logiku, ne činjenica, nego simulacija”, i brzo gubimo dodir sa stvarnošću. Ako smo nekada i bili opsjednuti slikama, sada se njima upravljamo. Naše su karte postale teritorij. Našu stvarnost generiraju modeli. Naši doppelgängeri žive naše živote.

Proliferacija slika organizira se u beskonačnu regresiju...sliku slike slike...kao u dvostrukim zrcalima, ili na Dalijevim slikama. Sjene na zidu u Platonovoj špilji ne oponašaju stvarnost, već maskiraju njezinu odsutnost; zid sjena zaklanja pustinju stvarnog. Vaše iskustvo u simulaciji ne simulira apsolutno ništa, kada je simulacija postala sve što postoji. Stvarnost je sada potpuno neautentična; jedina stvarnost postala je hiper-stvarnost. Izvornik, sada, ne samo da je nestao, nego on uopće nikada nije niti postojao.

Upravo su me misli (poput ovih) vratile, sa zakašnjenjem, da ponovno pročitam "Simulakrume i Simulacije", te upotpunim svoje oskudno znanje o Baudrillardovoj kasnijoj karijeri. Zatim, shvativši po prvi put kako je on živio u 21. stoljeću (jer je umro 2007.), okrenuo sam se "Duhu terorizma" (2002.), pitajući se kako je odgovorio na pseudo-događaj koji je promijenio svijet, koji bi u potpunosti opravdao njegovu viziju.

Hvala na čitanju. 

Smrtonosni Tekst (bukvalno tako piše); 28.12.2024.