PROGON KRŠĆANA - 2. DIO

U 1. dijelu usredotočili smo se na vremensko razdoblje od rođenja Isusa Krista 04. godine prije Krista, do smrti posljednjeg preživjelog apostola, Ivana, 100. godine nove ere. Ovih 100 godina svjedočilo je sporom usponu kršćanstva od 84 sljedbenika, koji su uključivali apostole i učenike od oko 30. godine naše ere, do kraja 100. godine nove ere, kada je bilo samo oko 7000 kršćana. Ovaj broj savršeno odgovara broju sedam crkava spomenutih u Otkrivenjima, što bi značilo kako svaku crkvu pohađa oko 1000 kršćana.

Rast je bio tako spor, jer je u to vrijeme bilo toliko progona koje su provodili Veliko vijeće i rimski carevi. Ubili su Isusa Krista, svakog apostola i svakog učenika kako bi pokušali zaustaviti širenje kršćanstva, ali nisu znali kako zapravo pomažu njegovom širenju. Za svakog kršćanina koji je umro pred očima javnosti, mnogi od tih prisutnih bi se obratili, jer su bili zadivljeni mirom i hrabrošću kojoj su svjedočili. Rimljani su imali najveće stadione i najveće carstvo na svijetu u to vrijeme, što je širenje kršćanstva učinilo masovnim.

Od godine 100. do 150. godine, kršćanstvo je naraslo sa 7 000 na 50 000 zbog kontinuiranih progona koje su provodili rimski carevi Trajan, Hadrijan i Antonije Pije.

Trajanova vladavina (98. - 117. godina po Kr.)

Trajan

Trajan je rekao Pliniju neka nastavi s progonima kršćana ako to zaslužuju, ali isto tako neka ne prihvaća anonimne ili zlonamjerne optužbe. Smatrao je kako je to u interesu pravde i kako takvo shvaćanje stvari odražava "duh vremena". Oni koji nisu bili rimski građani i koji su priznali da su kršćani, te bi odbili poreći svoju vjeru, trebali su biti pogubljeni "zbog tvrdoglavosti". Građani rimskog carstva su slani u Rim na suđenje.

 - Ignacije Antiohijski (? - 108. g. n. e.) - 107. g. n. e., nakon što su svi apostoli i učenici Isusa Krista nestali ili pogubljeni, progon kršćana najbolje se može prikazati putem života Ignacija Antiohijskog. Tijekom 123 dana igara rimskog cara Trajana, Rim je bio u svojoj najvećoj moći i snazi, te je zauzimao dotada najveći teritorij oko Sredozemlja. Trajan personificira energiju, uspjeh i sofisticiranost Rimskog Carstva na njegovom vrhuncu. Pod njegovim vodstvom Rim je dosegao svoj najveći teritorijalni opseg, koji je iznosio oko 2 milijuna četvornih milja.

Ignacije Antiohijski

Protežući se od Britanije na zapadu do Sirije na istoku, 50 milijuna podanika Rima poznavalo je široku lepezu različitih religija i bogova. Ali, jedan podzemni duhovni pokret, posebno je uzimao maha. Broj kršćana je rastao i ono što je započelo kao vrlo mali pokret baziran oko Jeruzalema sada se proširilo carstvom.

Rimljani su kršćanstvo vidjeli kao prijetnju zbog njegovog obećanja kako će potkopati rimske predodžbe o tome kako bi moć i autoritet trebali djelovati. Istaknuti kršćanski vođa doveden je u Rim kako bi bio ubijen, najvjerojatnije u gradskom amfiteatru. Ignacije Antiohijski je očito bio meta Trajanova gnjeva, jer je uhićen i doveden u Rim, kako bi bio pogubljen na taj način da bi lavove nahranili njim, u Koloseumu.

Ako kršćani pokažu nepoštovanje prema caru i rimskoj državi, to je označeno kao pobuna, i zbog toga trebaju biti smaknuti. Javna pogubljenja trebala su biti lekcija onima koji su im prisustovali i svjedočili. Sudbina kršćana koji su ustrajali u svojoj vjeri bila je osuđena na smrt, odnosno sudbina je bila smrtna kazna.

Ovo nisu bile obične egzekucije. Ignacije je bio uvjeren kako će nasilno umrijeti, što mu je odgovaralo, jer je želio slijediti model Isusa Krista. Ignacije je bio spreman to učiniti, umrijeti poput Isusa, umrijeti kao mučenik. Izraz "biti bačen lavovima" potječe iz tog razdoblja u Rimu, kada su ljudi doslovno bacani lavovima kao oblik kazne. Trajan je od Ignacija želio učiniti primjer drugim kršćanskim svećenicima u Rimskom Carstvu. Rimski carevi su se pobrinuti neka kršćani vide kako njihovog svećenika pojedu lavovi, te bi se onda trebali vratili rimskom Bogu Sunca, ili drugim poganskim bogovima.

Mučeništvo Ignacija unutar rimskog Koloseuma

Cijeli fenomen kršćanskog mučeništva je bio apsolutna i golema enigma u rimskom umu. Oni to nisu mogli razumjeti, kao što nisu mogli razumjeti ni vrstu radosti koju su vidjeli na licima mučenika u amfiteatrima. Ignacije je znao kako će njegova smrt kao mučenika, zapravo učiniti mnogo više u širenju evanđelja, nego samo stajanje i propovijedanje. Dakle, kada je gomila vidjela ovog mučenika upravo tamo i koji je umro graciozno i dragovoljno, na kraju su se pitali u što on to vjeruje? Kad je gomila saznala kako je to kršćanstvo, počelo se širiti kao šumski požar.

Hadrijanova vladavina (117. - 138. godina po Kr.)

Car Hadrijan i njegov dečko Antinoj

Hadrijan je nastavio Trajanovu politiku prema kršćanima; ne treba ih tražiti, nego ih treba progoniti samo za određene prijestupe, kao što je odbijanje prisege rimskom caru. U reskriptu upućenom prokonzulu Azije, Gaju Miniciju Fundanu, a sačuvao ga je Justinijan Mučenik, Hadrijan je propisao pravilo kako oni koji optužuju kršćane,  moraju snositi teret dokazivanja za svoje osude, ili biti kažnjeni za klevetu.

Vladavina Antonina Pija (138. - 161. godine)

Upravo je caru Antoninu, kršćanski apologet Justinijan Mučenik uputio svoju obranu kršćanske vjere, podsjećajući ga na pravilo njegovog oca (cara Hadrijana) kako je za optužbe protiv kršćana potreban pravi dokaz. Car Antonin je također potvrdio načelo kako se suđenje treba održati i kazna izreći na mjestu gdje je zločin počinjen.

 - Polikarp iz Smryne (69. - 155. po Kr.) - Polikarp je bio osobni učenik apostola Ivana. Kao starac, bio je biskup crkve u Smirni u Maloj Aziji (današnja Turska). Ondje je bilo velikog progona kršćana, a vjernici su bili hranom divljim zvijerima po arenama.  Mnoštvo je počelo dozivati vođu kršćana Polikarpa. Stoga su vlasti naredile potragu kako bi ga pronašli i priveli. Mučili su dva dječaka roba, kako bi vlastima otkrili gdje je Polikarp bio skriven.

Polikarp iz Smirne

Bio je petak poslijepodne. Polikarp se odmarao negdje gore, u seoskoj kući. Došla je potjera za njim, potpuno naoružani, kao da hapse opasnog kriminalca. Polikarpovi prijatelji htjeli su ga kradom spasiti, ali je on to odbio rekavši: "Neka bude volja Božja".

U jednom od najdirljivijih primjera kršćanske milosti koja se može zamisliti, Polikarp je dočekao svoje otmičare kao da su prijatelji, razgovarao je s njima i naredio neka im se posluži hrana i piće. Tada je Polikarp iznio jedan zahtjev: jedan sat za molitvu, prije nego što ga odvedu. Progonitelji koji su čuli njegove molitve počeli su se predomišljati. Što oni to rade, kada uhićuju ovakvog starca?

Unatoč povicima gomile, rimske su vlasti uvidjele besmislenost proglašenja ovog starca mučenikom. Dakle, kada je Polikarp doveden u arenu, prokonzul ga je molio:

"Prokuni Krista i oslobodit ću te."

POLIKARP: "Osamdeset i šest godina sam mu služio. Nikada mi nije učinio nešto nažao. Kako onda mogu huliti na svog kralja koji me spasio?"

Prokonzul je posegnuo za prihvatljivim izlazom: "Onda učini ovo, starče. Samo se zakuni u genijalnost cara i to će biti dovoljno." ("Genij" je bio neka vrsta "duha" cara. Učiniti to značilo bi priznati poganske bogove i religiju.)

POLIKARP: "Ako na trenutak zamislite da bih ja to učinio, onda se pretvarate da ne znate tko sam. Čujte jasno. Ja sam kršćanin."

Više preklinjanja. Polikarp je ostao čvrst. Prokonzul mu je zaprijetio divljim zvijerima.

POLIKARP: "Izvedi ih. Promijenio bih mišljenje ako bi to značilo ići s goreg na bolje, ali ne i promijeniti se s ispravnoga na krivo."

Prokonzulovo strpljenje je nestalo: "Živog ću te spaliti."

POLIKARP: "Ti prijetiš vatri koja gori jedan sat i gotova je. Ali sud nad bezbožnicima je zauvijek."

Polikarpovo pogubljenje

Vatra je bila pripremljena. Polikarp je podigao oči prema nebu i molio se:

„Oče, blagoslivljam te što si me smatrao dostojnim ovoga dana i časa, da mogu uzeti udio mučenika u Kristovoj čaši... Među njima neka danas budem dobrodošao pred tvojim licem kao bogata i prihvatljiva žrtva."

Dok ga je vatra gutala, vjernici su primijetili kako ne smrdi toliko na spaljivanje mesa, koliko na pečenje kruha. Dokrajčen je ubodom bodeža. Njegovi sljedbenici sakupili su njegove ostatke, poput dragocjenih dragulja, i pokopali ih 22. veljače, na dan koji su odredili za pamćenje. Na neobičan način, poznat očima vjere, bio je to jednako i dan pobjede, koliko i dan tragedije.

Od 150. do 250. godine kršćanstvo je naraslo poput eksplozije od 50 000 do 1 milijun kršćana. To je bilo zbog kontinuiranih progona koje su provodili rimski carevi Marcus Aurelius, Septimus Severus, Decius i Trebonianus Gallus.

Vladavina Marka Aurelija (161. - 180. godine)

Marko Aurelije

U drugom stoljeću, carevi su se prema kršćanstvu odnosili kao prema lokalnom problemu, kojim se trebaju baviti njihovi podređeni. Broj i žestina progona kršćana u raznim dijelovima carstva, naizgled je porasla za vrijeme vladavine Marka Aurelija.

 - Justin Mučenik (100. AD - 165. AD) - Također poznat kao Justin Filozof, bio je ranokršćanski apologet i filozof. Prva apologija, njegov najpoznatiji tekst, strastveno brani moralnost kršćanskog života, te daje razne etičke i filozofske argumente kako bi se  uvjerilo rimskog cara Antonina neka odustane od progona kršćana. 

 - Ptolomej (? - 165 AD) - Ptolomej je obratio promiskuitetnu ženu na kršćanstvo, učeći je neka živi u čistoći. Ptolomej je doveden pred prefekta Lolija Urbika u Rim, te je bio bačen u tamnicu. Kasnije je pogubljen.

 - Lucije (? - 165. n. e.) - Bio je čovjek koji je protestirao protiv Ptolemejeve presude. Tvrdio je kako Ptolomej nije proglašen krivim ni za kakav zločin, te je tvrdio kako je Ptolomej nevin za optužbe koje su mu nametnute (preljub, seksualni nemoral, ubojstvo, krađa odjeće, pljačka). Time je doveo u pitanje čast prefekta, cara i senata. Lucije je tada pogubljen.

 - Progon u Lyonu (177. godine) - Umrlo je 48 kršćana - Jedan broj kršćana u području Vienne i Lyona bili su Grci iz Azije. Prije stvarnog izbijanja nasilja, kršćanima je bilo zabranjeno dolaziti na tržnicu, forum, kupatila, ili se pojavljivati na bilo kojem javnom mjestu. Ako su se i pojavili u javnosti, rulja ih je ismijavala, tukla, pljačkala, a domovi su im bili vandalizirani. Lyonski su mučenici bili optuženi za "tistejske gozbe i edipejski snošaj", što je upućivalo na kanibalizam i incest.

Progon u Lyonu

Kad je namjesnik stigao u Lugdunum, ponovno ih je ispitivao pred stanovništvom, zlostavljajući ih do te mjere da je Vettius Epagathus, kršćanin i čovjek visokog društvenog položaja, zatražio dopuštenje da svjedoči u korist optuženih. Ovaj zahtjev je odbijen, te je umjesto toga guverner je uhitio i njega, kada je ovaj priznao kako je kršćanin.

Ti su kršćani izdržali sva mučenja, dok su vlasti nastavile hvatati druge. Dvojica njihovih poganskih slugu su bili uhvaćeni i, bojeći se mučenja, lažno su optužili kršćane za incest i kanibalizam. Uslijedilo je mučenje zarobljenih kršćana raznim sredstvima. Na kraju je ubijeno svih 48 kršćana.

 - Cecilija (? - 178. AD) - Kaže se kako je Cecilijino mučeništvo uslijedilo nakon mučeništva njezina supruga Valerijana i njegovog brata od strane prefekta Turcija Almahija. Legenda o Cecilijinoj smrti kaže kako je nakon tri udarca mačem po vratu živjela tri dana, te je zamolila papu neka joj dom pretvori u crkvu.

 - Skilitanski mučenici (? - 180. po Kr.) - Sveukupno je bilo dvanaest patnika - sedam muškaraca i pet žena. Njihova su imena bila Speratus, Nartzalus, Cintinus (Cittinus), Veturius, Felix, Aquilinus, Laetantius, Januaria, Generosa, Vestia, Donata i Secunda. Mučenicima je suđeno, i pogubljeni su u Kartagi, pod prokonzulom Publijem Vigelijem Saturninom, za kojega je Tertulijan tvrdio kako je bio prvi progonitelj kršćana u Africi. Suđenje je istaknuto i poznato među suđenjima ostalim ranim kršćanskim mučenicima po tome što optuženi nisu bili podvrgnuti mučenju.

Vladavina Septimusa Severusa (193. - 211. godine)

Septimus Severus

Na početku Severove vladavine još uvijek je na snazi bila Trajanova politika prema kršćanima. To jest, kršćani su trebali biti kažnjeni samo ako su odbili štovati cara i bogove, ali ih se nije smjelo tražiti, niti proganjati. Stoga su progoni bili nedosljedni, lokalni i sporadični. Suočen s unutarnjim disidentstvom i vanjskim prijetnjama, Severus je osjetio potrebu promicati vjerski sklad promicanjem sinkretizma. On je, vjerojatno, izdao edikt kojim je kažnjavao prelazak na judaizam ili kršćanstvo.

 - Perpetua i Felicity (182 AD - 203 AD) - Muka Perpetua i Felicity pripovijeda njihovu smrt. Prema pasionskoj priči, pet je ljudi uhićeno i pogubljeno na vojnim igrama povodom proslave rođendana cara Septimusa Severa. Zajedno s Felicitom i Perpetuom, tu su bila uključena dva slobodna čovjeka, Saturnina i Sekundula, i roba po imenu Revocatus; svi su bili katekumeni, ili kršćani koji su se poučavali u vjeri, ali još nisu bili kršteni. Ovoj skupini od petoro je dodan još jedan čovjek po imenu Saturus, koji je dobrovoljno otišao pred magistrat i proglasio se kršćaninom.

Vladavina Decija (249. - 251. godine)

Decije

 - Decijanski progon - Svatko, uključujući kršćanske sljedbenike, tko je odbio prinijeti žrtvu za cara i dobrobit Carstva do određenog datuma, riskirao je mučenje i pogubljenje. Određeni broj istaknutih kršćana zapravo je odbio prinijeti tu žrtvu, i pritom su ubijeni, dok su antikršćanski osjećaji doveli su do ubojstava i u Kartagi, i Aleksandriji. U to vrijeme došlo je do drugog izbijanja Antoninske ili Galenove kuge, koja je na svom vrhuncu od 251. do 266. godine, odnosila živote 5000 ljudi dnevno u Rimu.

 - Fabijan (? - 250. po Kr.) - bio je rimski biskup od 10. siječnja 236. do svoje smrti 20. siječnja 250. godine, naslijedivši Anterusa. Podijelio je Rim na đakonate i imenovao tajnike koji su prikupljali zapise o mučenicima. Poslao je sedam "apostola u Galiju" kao misionare. Također je osudio Privatusa, začetnika nove hereze u Africi. Fabijan je bio jedna od prvih Decijevih žrtava, umro je kao mučenik 20. siječnja 250. godine, na početku decijanskog progona, iako vjerojatno u zatvoru, a ne pogubljenjem.

Vladavina Trebonijana Gala (251. - 253. godine)

Gal je također mogao narediti svaki lokalizirani i nekoordinirani progon kršćana. Međutim, poznata su nam samo dva događaja: progonstvo pape Kornelija u Centumcellae, gdje je umro 253. godine, kao i progonstvo njegova nasljednika, pape Lucija, odmah nakon izbora. Potonji je pozvan u Rim za vrijeme vladavine Valerijana.

Kršćanska zajednica narasla je s populacije od 1,1 milijun 250. godine, na populaciju od 6 milijuna do 300. godine, što je iznosilo oko 10% ukupnog stanovništva tadašnjeg rimskog carstva. To je bilo zbog progona kršćana koje su provodili Valerijan, Klaudije II. i Dioklecijan.

Valerijanova vladavina (253. - 260. godine)

Valerijanovi progoni - Godine 257. Valerijan je počeo provoditi osnaženu javnu religiju. Ciprijan Kartaški je prognan i pogubljen sljedeće godine. Dioniziju Aleksandrijskom suđeno je, nagovaran je neka prizna "prirodne bogove" u nadi kako će ga njegova zajednica oponašati, te je protjeran kada je to odbio.

 - Siksto II. (? - 258. g.) - bio je rimski biskup od 31. kolovoza 257. godine, do svoje smrti 6. kolovoza 258. godine. Umro je zajedno sa sedam đakona, uključujući Lovru Rimskog, za vrijeme progona kršćana od strane cara Valerijana.

 - Ciprijan (210. - 258. godine) - Bio je biskup Kartage i ranokršćanski pisac berberskog podrijetla, čija su mnoga latinska djela sačuvana. Priznat je kao svetac u Zapadnoj i Istočnoj Crkvi. Ciprijan je u Africi svojim De exhortatione martyrii pripremio svoj narod za očekivani edikt progona, te je dao primjer kada je doveden pred rimskog prokonzula Aspazija Paternusa (30. kolovoza 257. godine). Odbio je prinijeti žrtvu poganskim rimskim božanstvima i čvrsto se izjasnio za Isusa Krista. 

Ciprijan

Smaknuće je izvršeno odmah na otvorenom mjestu u blizini grada. Ogromno mnoštvo pratilo je Ciprijana na njegovom posljednjem putu. Skinuo je svoju odjeću bez pomoći, kleknuo i molio se. Nakon što su mu povezali oči, glava mu je odrubljena mačem. Tijelo su kršćani sahranili u blizini mjesta pogubljenja.

 - Lovro (223. - 258. po Kr.) - Bio je jedan od sedam đakona grada Rima pod rimskim biskupom Sikstom II. Lovro je kao đakon u Rimu bio odgovoran za materijalna dobra Crkve, kao i dijeljenje milostinje siromasima. Lovro je osuđen u San Lorenzo in Miranda, te je zatvoren u San Lorenzo in Fonte, gdje je krstio druge zatvorenike. Primio je mučeništvo u San Lorenzu in Panisperna, a pokopan je u San Lorenzo fuori le Mura.

Vladavina Klaudija II. (268. - 270. godine)

 - Valentin (226. - 269. godine) - Sveti Valentin je bio svećenik - bilo svećenik ili biskup - koji je u Rimskom Carstvu služio progonjenim kršćanima. Uhićen je zbog nastavka evangelizacije i poslan je rimskom prefektu, samom caru Klaudiju Gotiku (Klaudiju II.). Klaudiju se on svidio, sve dok ga Valentin nije pokušao uvjeriti neka prihvati kršćanstvo. Klaudije je odbio i osudio Valentina na smrt, naredivši neka se Valentin ili odrekne svoje vjere, ili će biti pretučen palicama i biti će mu odrubljena glava. Valentin je to sve odbio i pogubljen je ispred Flaminijevih vrata 14. veljače 269. godine. Od tada se 14. veljače obilježava Valentinovo, dan koji je kršćanska crkva izdvojila u spomen na rimskog svećenika i liječnika.

Dioklecijanova vladavina (284. - 305. godine)

 - Dioklecijanov progon (Veliki progon) - 23. veljače 303. godine, Dioklecijan je naredio neka se sruši novosagrađena crkva u Nikomediji. Zahtijevao je neka se njegovi spisi iz crkve spale, te je zaplijenio crkvene dragocjene zalihe za riznicu. Sljedećeg je dana objavljen prvi Dioklecijanov "Edikt protiv kršćana". Edikt je naredio uništenje kršćanskih spisa i mjesta bogoslužja diljem carstva, te je zabranio kršćanima okupljanja za bogoslužje. Kršćanski senatori, konjanici, dekurioni, veterani i vojnici bili su lišeni svojih činova; a kršćanski carski oslobođenici ponovno su zarobljeni. Liber Pontificalis, koji je zbirka životopisa papa, navodi kako se 17 000 ubojstava mučenika dogodilo unutar jednog tridesetodnevnog razdoblja.

Veliki progon

 - Sebastijan (255. - 288. godine) - Sebastijan je razborito skrivao svoju vjeru, ali je 286. godine otkriven. Dioklecijan ga je osudio zbog njegove tobožnje izdaje, te je zapovjedio neka ga odvedu u polje i tamo privežu za stup, kako bi ga odabrani strijelci iz Mauretanije gađali strijelama. "A strijelci su pucali u njega sve dok nije bio pun strijela kao što je jež pun uboda, i tako su ga ostavili tamo neka umre." Za divno čudo, strijele ga nisu ubile. Udovica Castulusa, Irene iz Rima, otišla je po njegovo tijelo kako bi ga pokopala, i otkrila kako je još uvijek živ. Vratila ga je u svoju kuću i njegovala ga dok nije ozdravio.

Sebastijan je kasnije stajao kraj stubišta kojim je car trebao proći, te je dočekao i optuživao Dioklecijana za njegove okrutnosti prema kršćanima. Ova sloboda govora, i to od osobe za koju je pretpostavljao kako je mrtva, jako je začudila cara; no oporavivši se od iznenađenja, naredio je neka Sebastiana opet uhvate i pretuku do smrti batinama, i neka onda njegovo tijelo bace u zajedničku kanalizaciju.

 - Gelasinus (? - 297 AD) - Bio je umjetnik performansa i pantomimičar iz Mariamme, blizu Damaska. Preobratio se usred kazališnog natjecanja u Heliopolisu (moderni Baalbek, Libanon). Tijekom grupnog skeča o sakramentu krštenja, bačen je u bačvu s toplom vodom iz kupaonice, nakon čega je izronio, odbijajući nastaviti s rutinom i rekao:

"Kršćanin sam jer sam vidio strašnu slavu u kadi i umrijet ću kao kršćanin."

Heliopolis je bio središte revnih rimskih i kanaanskih poganskih bogova, te se publika razbjesnila, izvela ga van i kamenovala.

Galasinus kamenovanje

 - Feliks i Adaukt (? - 303. po Kr.) - Feliksa, rimskog svećenika kojem je naređeno neka prinese žrtvu bogovima, doveo je prefekt Drakus u hramove Serapisa, Merkura i Dijane. Ali, na molitve izgovorene od sveca, idoli su se razbili i popadali na zemlju. Zatim je odveden na pogubljenje. Na putu mu se pridružila nepoznata osoba, koja se prozvala kršćaninom, te time isto primila mučeničku krunu. Kršćani su mu dali ime Adaukt. Obojici su odrubili glave.

 - Eufemija (? - 303. godine) - Kalcedonski namjesnik Prisk izdao je dekret po kojemu svi stanovnici grada sudjeluju u žrtvovanju božanstvu Aresu. Eufemija je otkrivena zajedno s četrdeset i devet drugih kršćana kako se skrivaju u kući i štuju kršćanskog Boga, prkoseći guvernerovom nalogu. Zbog odbijanja žrtvovanja rimskim bogovima, nekoliko su dana bili mučeni, a potom svi osim Eufemije poslani caru na suđenje. Eufemija, najmlađa među njima, odvojena je od svojih drugova i podvrgnuta posebno teškim mukama, uključujući kolo, u nadi kako će joj slomiti duh. Stavljena je u arenu, gdje je poslana lavovima neka je ubiju.

Eufemijino mučeništvo s lavovima

 - Juraj (? - 303. godine) - Bio je vojnik u rimskoj vojsci. Bio je kapadokijskog grčkog podrijetla i bio je član pretorijanske garde rimskog cara Dioklecijana. Nakon majčine smrti otputovao je u istočnu carsku prijestolnicu, Nikomediju, gdje je bio progonjen. Juraj je pogubljen odrubljivanjem glave 23. travnja 303. godine. Svjedok njegove patnje uvjerio je rimsku caricu Aleksandru neka također postane kršćanka, pa se tako i ona pridružila Jurju u mučeništvu.

 - Pankracije iz Rima (289. - 303. po Kr.) - Tijekom progona kršćana od strane cara Dioklecijana, oko 303. godine, izveden je pred vlasti, te je zamoljen neka prinese žrtvu rimskim bogovima. Dioklecijan, impresioniran dječakovom odlučnošću da se odupre, obećao mu je bogatstvo i moć, ali Pankracije je odbio. Na kraju je car naredio neka mu se odrubi glava na Via Aurelia, 12. svibnja 303. godine, kada je imao samo 14 godina.

 - Agnes iz Rima (291. - 304. po Kr.) - Prema predaji, Agnes je bila pripadnica rimskog plemstva, rođena je 291. godine, te je odrasla u ranokršćanskoj obitelji. Podnijela je mučeništvo u dobi od dvanaest ili trinaest godina 21. siječnja 304. godine. Prekrasna mlada djevojka iz bogate obitelji, Agnes je imala mnogo prosaca visokog ranga, a mladići, omalovaženi njezinom odlučnom odanošću vjerskoj čistoći, predali su njezino ime poganskim vlastima, koja ju je osudila kao sljedbenicu kršćanstva.

Mučeništvo Agneze Rimske

Prefekt Sempronije je odlučio neka Agnezu golu vuku po ulicama, i odvuku u bordel. Izvedena je van i privezana za stup, ali svežanj drva nije htio izgorjeti, ili se plamen odvojio od nje, nakon čega je časnik zadužen za trupe izvukao mač i odrubio joj glavu, ili, po nekim drugim tekstovima, zabio joj je nož u grlo. Također je rečeno kako se njezina krv izlila na pod stadiona, gdje su je drugi kršćani upijali krpama.

 - Marcelin i Petar (? - 304. po Kr.) - Ubili su ih na zabačenom mjestu magistrat Sever ili Seren, kako drugi kršćani ne bi imali priliku pokopati njihova tijela uz kršćanske počasti. Dvojica su svetaca sva sretna raščistila mjesto odabrano za njihovu smrt: šikaru obraslu trnjem, dračom i šikarom tri milje od Rima. Odrubljene su im glave i pokopani su na tom mjestu.

 - Alban (? - 304. po Kr.) - Bio je prvi zabilježeni britanski kršćanski mučenik zbog čega se smatra britanskim pra-mučenikom. Alban je skrivao svećenika, te je princ naredio rimskim vojnicima neka izvrše strogi pretres Albanove kuće. Kad su došli uhvatiti svećenika, Alban je obukao svećenički ogrtač i odjeću, te se predstavio kao svećenik vojnicima, kako bi zaštitio svog gosta. Osuđen je na pogubljenje na brdu.

Albanovo mučeništvo

Kada je Alban stigao do vrha brda, počeo je žeđati i molio se neka mu Bog podari malo vode. Ispred njegovih nogu odmah je niknuo izvor. Tamo mu je odsječena glava, kao glava prvog rimskog krvnika koji se čudesno obratio i koji je odbio pogubiti Albana. Međutim, odmah nakon zadavanja smrtonosnog udarca, oči drugog krvnika iskočile su mu iz glave i pale na zemlju, zajedno s Albanovom glavom, tako da se niti ovaj drugi krvnik nije mogao radovati Albanovoj smrti.

 - Vincent iz Saragose (? - 304. po Kr.) - Kad je rimski car Dioklecijan počeo progoniti kršćane u Španjolskoj, obojica su izvedena pred rimskog namjesnika Dacijana u Valenciji. Vincent i njegov biskup Valerije bili su zatvoreni u zatvor u Valenciji. Iako mu je konačno ponuđeno kako bi ga pustili na slobodu ako bi Sveto pismo bacio u vatru, Vincent je odbio. Govoreći u ime svoga biskupa, izvijestio je suca kako su spremni pretrpjeti sve za svoju vjeru, te da se ne mogu obazirati niti na prijetnje, niti na nečija obećanja. Njegovo toliko otvoreno odbijanje je toliko razljutilo guvernera da je Vincenta dao podvrgnuti svim vrstama mučenja. Bio je ispružen na stalku, a tijelo mu je razderano željeznim kukama. Zatim su mu rane istrljali solju, te ga živog paliti na užarenoj rešetki. Na kraju su ga bacili u zatvor i položili na pod pokriven razbijenom keramikom, gdje je i umro.

Lucija (283. - 304. godina) - Lucija je iskoristila priliku i nagovorila svoju majku neka joj dopusti da veliki dio svog bogatstva podijeli siromašnima. Eutychia je sugerirala kako bi ti iznosi bili dobra ostavština, ali Lucija se usprotivila, "...što god daš na smrt za Boga, daješ jer to ne možeš ponijeti sa sobom. Daj sada pravom Spasitelju, dok si zdrav , što god ste namjeravali dati prilikom svoje smrti.”  Vijest kako se baština i dragulji dijele došla je do Lucijina zaručnika, koji ju je prijavio Paschasiusu, guverneru Sirakuze. Paschasius joj je naredio neka položi žrtvu paljenicu carevom liku. Kad je  to odbila, Paschasius ju je osudio na oskvrnjenje u bordelu. Na kraju je dočekala smrt od mača zabijenog u njezino grlo.