PROGON KRŠĆANA - 1. DIO

Pokolj nevinih od strane kralja Heroda I

Promatrajući progon kršćana kroz povijest, iz prve ruke možemo vidjeti neprijatelja Božjega. To je razlog za ovu seriju, koja će razotkriti kabalu, i skrivenu povijest njihove duboke prijevare u umovima ljudi. Kršćanstvo predstavlja glavnog neprijatelja Sotoni, zbog čega vidimo kralja Heroda I. kako pokušava ubiti Isusa Krista, i prije nego što je uopće izašao iz maternice.

Kršćanstvo vuče korijene iz prolijevanja nedužne krvi, što se može vidjeti čak i prije nego što je religija stvorena u Betlehemu. Nakon rođenja Isusa Krista skupina mudraca s Istoka posjetila je Heroda kako bi se raspitala gdje je "rođeni kralj židovski", jer su vidjeli njegovu zvijezdu na istoku i zbog toga su mu htjeli odati počast. Herod, kao židovski kralj, bio je zabrinut zbog mogućnosti uzurpatora. Herod je okupio glavare svećenike i pismoznance naroda i pitao ih gdje će se "Pomazanik", Mesija, roditi. Odgovorili su, u Betlehemu. 

Kralj Herod I. i 3 maga

Herod je poslao mudrace u Betlehem, naloživši im neka potraže dijete i, nakon što ga nađu, neka "me izvijeste, da i ja odem i poklonim mu se". Međutim, nakon što su pronašli Isusa, u snu su bili upozoreni neka se ne javljaju Herodu. Slično, Josip je u snu upozoren kako Herod namjerava ubiti Isusa, pa su on i njegova obitelj pobjegli u Egipat. Kad je Herod shvatio kako su ga nadmudrili, naredio je neka se pobiju svi dječaci do dvije godine, u Betlehemu i njegovoj okolici. Josip i njegova obitelj ostali su u Egiptu do Herodove smrti, a zatim su se preselili u Nazaret u Galileji, kako bi izbjegli život pod Herodovim sinom Arhelajem.

Od trenutka kada se Isus Krist rodio, pa sve do svoje smrti, bio je progonjen zbog svoje nevinosti. Isus (Božji sin) je došao na zemlju kao čovjek, nije počinio nijedan grijeh, i zbog toga su ga osudili i ubili Veliko vijeće, zajedno sa Rimljanima. Cijeli njegov život bio je primjer drugima, odnosno onakav kakvi bi svi njegovi sljedbenici trebali nastojati biti. Prvi sljedbenici Isusa Krista znali su kako će progon zbog pravednosti i dijeljenja Isusovih učenja rezultirati oštrom kaznom na Zemlji.

“Blago onima koji su progonjeni zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko. “Blago vama kad vas drugi budu grdili i prognali i protiv vas lažno govorili svakojake zlobe na moj račun. Radujte se i veselite se, velika je plaća vaša na nebesima, jer su tako progonili proroke koji su bili prije vas.”

(Matej 5:10-12)

Isus Krist, Mesija, je umro 30-te godine od posljedica razapinjanja u Jeruzalemu.

Raspeće Isusa Krista

Nakon Isusove smrti, njegovi apostoli i učenici osnivali su kršćanske skupine u gradovima, poput Jeruzalema. Pokret se brzo proširio na Damask i Antiohiju, glavni grad rimske Sirije i jedan od najvažnijih gradova u Carstvu. Rani kršćani sebe su nazivali učenicima ili svecima, ali u Antiohiji su prvi put nazvani kršćanima.

Prije nego što razgovaramo o tome što se dogodilo s 12 apostola i 72 učenika, vratimo se unatrag i analizirajmo vremensko razdoblje tijekom Isusova života i prvih godina kršćanstva. 

      Kraljevi Herod, Veliko vijeće i Neron

Kad ljudi proučavaju povijest, gotovo se jednoglasno slažu kako su ove skupine ljudi bile jedne od najzlijih u povijesti. Količina nevinih ljudi koje su ubili bila je užasna i vidljiva, ali bez njih, nasilna priroda Kainova znaka ne bi bila razotkrivena. Sve počinje s Herodijevom dinastijom, koja je bila zadužena za zemlju Judeju u vrijeme Isusova rođenja:

   Herodovi kraljevi uključuju:

 - Herod I. (72. pr. Kr. - 4. pr. Kr.) - Kralj Judeje (37. pr. Kr. - 4. pr. Kr.) - Vladao je cijelom Judejom, ali nakon što je pobio nevinu djecu po Betlehemui okolici, došlo je do masovne pobune 04. godine prije Krista. To je prisililo rimskog cara Augusta da obrati više pozornosti na to područje, što je rezultiralo podijeljenošću Judeje na 5 regija, nazvanih Herodova Tetrarhija. To je također bila ista godina kada je Herod I. umro, i kada je Isus Krist rođen.

 - Herod Arhelaj (23. pr. Kr. - 18. po Kr.) - Vladao središnjom Judejom (4. pr. Kr. - 6. po Kr.) - Vladao je glavnim područjem Judeje,  koje je uključivalo Jeruzalem, sve do 06. godine. Herod je postavio zlatnog orla iznad ulaza u Solomonov hram, što je shvaćeno kao bogohulno. Herod je također napao svoje prethodnike, dinastičke Hasmonejce, gdje je pobio sve muške nasljednike Hasmonejaca. To je prisililo Rim da zamijeni Arhelaja rimskim prefektom, koji bi djelovao kao guverner, i tada je Poncije Pilat stekao svoju veliku moć.

 - Herod Antipa (20. pr. Kr. - 39. AD) - Vladao Galilejom (4. pr. Kr. - 39. AD) - Bio je odgovoran za zatvaranje i odrubljivanje glave Ivana Krstitelja 30. godine. Također, Poncije Pilat je isprva predao Isusa Antipi (na čijem je području Isus bio najaktivniji), ali ga je Antipa vratio na Pilatov dvor, što je rezultiralo Isusovom smrću.

Pogubljenje Ivana Krstitelja

 - Herod Agripa (11. pr. Kr. - 44. po Kr.) - kralj Judeje (41. po Kr. - 44. po Kr.) - 41. godine je već je posjedovao teritorije i Heroda Antipe i Filipa, te je dobio titulu židovskog kralja od rimskog cara Klaudija, i u određenom je smislu ponovno formirao Judejsko kraljevstvo Heroda Velikog. Herod Agripa je navodno bio željan svidjeti se svojim židovskim podanicima, te je nastavio progon u kojem je apostol Jakov Veliki izgubio život, Sveti Petar je za dlaku izbjegao smrt, dok je ostatak apostola pobjegao.

Nakon Agrippine smrti, 44. godine, započela je rimska prokuratura i ti su vođe održavali neutralan mir, sve dok prokurator Porcije Fest nije umro 62. godine. Veliki svećenik Ananus ben Ananus iskoristio je vakuum vlasti kako bi napao Crkvu i pogubio brata Isusa Krista, Jakova Pravednog, tadašnjeg vođu jeruzalemskih kršćana.

Prema Tacitu i kasnijoj kršćanskoj tradiciji, Neron je okrivio kršćane za veliki požar u Rimu 64. godine nove ere, koji je uništio dijelove grada, kao i ekonomski opustošio rimsko stanovništvo. To je rezultiralo mučeništvom mnogih Isusovih apostola i učenika u Rimu. Zanimljivo je kako je Prvi židovsko-rimski rat započeo 66. godine, 2 godine nakon Velikog požara u Rimu.

Veliki požar u Rimu

Ovaj židovsko-rimski rat najvjerojatnije je bila varka koju su smislili Neron i Veliko vijeće kako bi iz Jeruzalema izvukli rastuću kršćansku vjeru, prije nego što preuzme cijeli grad. Ananus ben Ananus, veliki svećenik Velikog vijeća, koji je ubio Isusova brata Jakova, također je bio vođa judejske privremene vlade kada je počeo taj rat. Bio je to rat koji je prouzročio uništenje Solomonovog hrama, koje je prorekao Isus Krist. Zapamtite kako je Isusov brat, Jakov, bio vođa kršćanstva u Jeruzalemu.

U Talmudu se Neron spominje s velikim poštovanjem, jer je jedan od njihovih najvećih mudraca (Tannaim), Reb Meir Baal HaNess, koji je bio treći najčešće spominjani mudrac u Mišni, navodno bio Neronov potomak:

"Neron je zatim proveo još jedan test: rekao je djetetu: Reci mi stih koji si danas naučio. Rekao mu je sljedeće: "I osvetit ću se Edomu rukom svog naroda Izraela" (Ezekiel 25,14). Neron je rekao: Sveti, blagoslovljen bio, želi uništiti svoj hram i želi obrisati ruke s tim čovjekom, tj. sa mnom. Rimljani su povezani s Edomom, Ezavovim potomcima. Ako nastavim s ovom misijom, na kraju ću biti kažnjen jer sam služio kao Božji agent koji je doveo do uništenja. Tako je pobjegao i postao obraćenik, a na kraju je rabin Meir potekao od njega.”

(Gittin 56a,  https://www.sefaria.org/Gittin.56a)

Neron je istjerao židovsku vjeru, koja je u to vrijeme bila mješavina kršćanstva i nevjernika, iz Jeruzalema. Nevjernici su započeli sa prakticiranjem nove religije nazvane judaizam i preselili su svoje sjedište u Babilon nakon židovskog rimskog rata. Ovo je također bio trenutak kada su se kršćani počeli odvajati od židovskog naroda, koji još uvijek nisu vjerovali kako je Isus Mesija. To se može vidjeti u Barnabinoj poslanici (pismu s kraja 1./ranog 2. stoljeća koje se pripisuje Barnabi, Pavlovom pratiocu),  spomenutoj u Djelima apostolskim.

Niti u jednom drugom spisu tog ranog vremena ne inzistira se tako jasno na odvajanju kršćana od nevjernika. Kršćani su, prema Barnabi, jedini pravi zavjetni narod, a židovski narod više nije u savezu s Bogom. Obrezivanje i cijeli židovski žrtveni i obredni sustav su bili ukinuti u ime "novog zakona našega Gospodina Isusa Krista". Barnaba tvrdi kako židovski spisi, ispravno shvaćeni, služe kao proricanje Krista, te da njihovi zakoni često sadrže alegorijska značenja.

Barnabina poslanica je dio Sinajskog kodeksa ili Sinajske Biblije, kršćanskog rukopisa grčke Biblije iz četvrtog stoljeća, koji sadrži većinu grčkog Starog zavjeta, uključujući apokrife zajedno s deuterokanonskim knjigama, i grčki Novi zavjet, uključujući i Barnabinu poslanicu, kao i Herminog pastira. To je jedan od najranijih i najpotpunijih rukopisa Biblije, te sadrži najstariji potpuni primjerak Novog zavjeta, što ga čini povijesnim blagom. Za one koji se pitaju, ovo ne uključuje Henokovu knjigu. 

Barnaba i Barnabina poslanica

Progon kršćana od strane Rimljana pokrenuo je Neron zbog mnogih čimbenika. Kao što je ranije spomenuto, tu je najvjerojatnije bio fokus zbog partnerstva između Rimljana i Velikog vijeća, ali i zbog načina na koji je kršćanstvo masovno ometalo štovanje njihovih poganskih bogova.

      Poganski Rim protiv ranih kršćana

Rimljani su imali negativnu percepciju ranih kršćana. Rimski povjesničar Tacit napisao je kako su kršćani bili prezreni zbog svoje "gnusobe" i "mržnje prema čovječanstvu". Uvjerenje kako su kršćani mrzili čovječanstvo moglo bi se odnositi na njihovo odbijanje sudjelovanja u društvenim aktivnostima povezanim s poganskim bogoslužjem - to je uključivalo većinu društvenih aktivnosti kao što su kazalište, vojska, sport i klasična književnost. Poput Židova, kršćani su odbijali štovati rimskog cara. Dok su Židovi bili izuzeti od štovanja carskog kulta, odbijanje nežidovskih kršćana da sudjeluju u carskom kultu se smatralo izdajom i bilo je razlogom za progon koji je odobrila država. Ovo je također dokaz kako je Veliko vijeće bilo vrlo blisko rimskim carevima.

Progon je bio uzrokovan ideološkim sukobom, jer se na Cezara gledalo kao na božanstvo. Kršćani su mogli prihvatiti samo jedno božanstvo, a to nije bio Cezar. Kristov isključivi suverenitet sukobljavao se s Cezarovim zahtjevima za vlastitim isključivim suverenitetom:

"Kršćansko prisustvovanje građanskim svetkovinama, atletskim igrama i kazališnim predstavama bilo je prepuno opasnosti, budući da se uz probuđenu 'grešnu bijesnost' i 'razvrat', svaka od njih održavala u čast poganskih božanstava. Razna zanimanja i karijere smatrali su se nedosljednima s kršćanskim načelima, ponajviše vojnom službom i javnom službom, izradom idola, i naravno svim poslovima koji su afirmirali politeističku kulturu, poput glazbe, glume i nastave u školi. Čak je i nošenje nakita i fine odjeće bilo strogo osuđivano od strane kršćanskih moralista i crkvenih službenika, također nije dozvoljena upotreba kozmetike i parfema”.

(Bryant, Joseph M.; 1993.; Britanski časopis za sociologiju)

Rimljani obožavaju svog cara

U Rimu se od građana očekivalo neka pokažu svoju lojalnost vladaru, sudjelovanjem u vjerskim državnim obredima, koja je prakticirana kroz mnogobrojne blagdane, procesije i darovanja tijekom cijele godine. Kršćani jednostavno to nisu mogli, pa se na njih gledalo kao na pripadnike nedopuštene religije, koja je bila antisocijalna i subverzivna.

Prvim kršćanima je rečeno neka vole druge, čak i neprijatelje, a kršćani svih klasa i vrsta nazivali su jedni druge "bratom" i "sestrom". Ova uključenost različitih društvenih klasa i pozadina proizlazi iz ranokršćanskih uvjerenja o važnosti obavljanja misionarskog rada među Židovima, ali i nežidovima (poganima). Protivnici kršćanstva to su doživjeli kao "remetilačku i, što je najvažnije, kompetitivnu prijetnju tradicionalnom klasno/rodno utemeljenom poretku rimskog društva".

Progon kršćana u Rimskom Carstvu

Izraz kršćanin postao je jasno naznačen i vidljiv u dokumentima tek nakon 70. godine. Prije toga su Kristovi vjernici, etnički i vjerski, u potpunosti pripadali Židovima. Svetonije i Tacit koristili su izraze "superstitio" i "bezbožni obredi" u opisivanju razloga za ove događaje, pojmove koji se ne odnose na Židove, ali se obično primjenjuju one koji vjeruju u Isusa Krista. Richardson izrazito tvrdi kako su Kristovi vjernici bili 'Židovi' kojih se Klaudije pokušavao riješiti protjerivanjem.

Nakon smrti Isusa Krista, jedini način na koji su Rimljani znali kako pokušati kontrolirati širenje kršćanstva, bilo je ubijanje svih koji su bili povezani s ovom novom religijom. Rimljani su željeli natjerati sve svoje građane neka obožavaju svoje poganske bogove, pa čak i same careve. Kršćanstvo bi izravno ugrozilo religiju Rima, a 12 apostola i 72 učenika bili su točno u sredini.

      Mučeništvo 12 apostola i 72 učenika

Dvanaest apostola bili su jedan od glavnih razloga širenja kršćanstva. Dok je Isus bio živ, rekao im je neka rade u timovima od dvoje, kako bi podijelili ono što ih je on naučio.

“Tada Isus sazva Dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim demonima, i moć da liječe bolesti. I poslao ih je neka naviještaju kraljevstvo Božje i liječe bolesne. “Ne ponesite ništa na put,” rekao im je, “ni štap, ni torbu, ni kruh, ni novac, ni drugu haljinu. U koju god kuću uđete, ostanite tamo dok ne napustite to područje. Ako vas tko ne primi, otresite prašinu sa svojih nogu, izlazeći iz toga grada za svjedočanstvo protiv njih.” Tako su krenuli i išli od sela do sela, posvuda propovijedajući evanđelje i liječeći ljude.”

(Luka 9:1-6)

Mnogi ljudi znaju priču o Isusu i kako je razapet na križu, ali mnogi ljudi ne znaju što se dogodilo s apostolima nakon što je Isus umro. Isusovo uskrsnuće označilo je prvi dan kada Kainov znak više nije imao autoritet na Zemlji. Isus je rekao svojim apostolima neka pouče ljude svijeta onome što su od njega naučili:

"Tada im pristupi Isus i reče: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Idite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i učeći ih čuvajte sve što sam vam zapovjedio. I ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.”

(Matej 28:16-20)

Isus i 12 apostola

Apostoli su znali kako će biti progonjeni na isti način na koji je bio progonjen i Isus, bez Jude. Ovih 11 apostola bili su progonjeni do smrti, dok su pokušavali prenijeti Isusovu poruku narodima svijeta:

 - Jakov - Umro 44. godine poslije Krista, odrubljenjem glave u Jeruzalemu, kada je kralj Herod pokrenuo novi progon kršćana. Bio je prvi mučenik od dvanaestorice apostola.

 - Andrija - umro 60. godine nove ere od razapinjanja na križ u gradu Patrasu, Ahaja. Nije bio pribijen na križ nego vezan i prošlo je nekoliko dana prije nego što je umro. Priča se kako je propovijedao dok je visio na križu.

Mučeništvo Andrije

 - Jakov, Alfejev sin - Umro 62. godine nove ere razapinjanjem na križ u donjem Egiptu, a zatim rasječen na komade.

 - Šimun (Sveti Petar) - Umro 64. godine nove ere razapinjanjem na križ u vrijeme velikog požara u Rimu. To je bio dio Neronovih progona kršćana. Bio je razapet naopako na križu.

Mučeništvo Šimuna

 - Thaddaeus (Juda) - Umro 65. godine poslije Krista odapinjući strijele, tijekom progona u Beirutu, Perzija.

 - Šimun Zelot - Umro 65. godine nove ere razapinjanjem na križ u isto vrijeme i na istom mjestu kao i Juda, jer je odbio prinijeti žrtvu bogu sunca.

 - Bartolomej - umro 70. godine nove ere od gutanja noževa u Indiji.

Mučeništvo Bartolomeja

 - Toma - Umro 70. godine, nakon što su ga u Indiji probodla 4 vojnika.

 - Filip – umro 80. godine poslije Krista, vješanjem u Hieropolisu u Turskoj.

 - Matej, autor Evanđelja po Mateju - umro 90. godine, nakon što ga je izbo nožem tjelohranitelj etiopskog kralja. 

 - Ivan, autor Evanđelja po Ivanu - umro 100. godine, nakon što je bio u egzilu na otoku Patmosu, te nakon toga otišao u Efez.

Ranokršćanska crkva također se sastojala od 72 učenika, koji se također spominju u Novom zavjetu:

“Nakon toga Gospodin odredi sedamdeset i dvojicu drugih, i posla ih dvojicu po dvojicu pred sobom,

u svaki grad i mjesto kamo je kanio ići.”

(Luka 10:1)

Sedamdeset i dva Isusova učenika 

Mnogi od 72 učenika također su bili procesuirani, jer su bili sljedbenici Isusa Krista. U istočnoj pravoslavnoj tradiciji, svih 72 imaju blagdane, koji se posvećuje određeni dan u godini, kada je svaki od njih umro kao mučenik.

 - Stjepan Prvomučenik, prvi mučenik kršćanstva, nakon Isusa Krista, i vođa Sedam đakona - Umro je 33. godine, kamenovanjem,  zbog svojih prijestupa protiv židovskog zakona u Jeruzalemu.

Mučeništvo Stjepana

 - Jakov, Isusov brat - Umro 62. godine nakon što su ga farizeji kamenovali do smrti po nalogu velikog židovskog svećenika Ananusa ben Ananusa.

 - Herodion, biskup Patrasa - Umro odrubljenjem glave u Rimu 64. godine, zajedno s Petrom.

 - Trophimus, pratio Pavla apostola - Poginuo 64. godine u Velikom požaru u Rimu, zajedno s Petrom i Pavlom.

Mučeništvo apostola i učenika nakon velikog požara u Rimu

 - Evodije, biskup Antiohije - Umro 66. godine pod carem Neronom.

 - Marko, autor Evanđelja po Marku - Umro 68. godine, tako što su ga vukli s užetom oko vrata u Aleksandriji, Egipat.

 - Filemon, biskup Gaze - Umro kao mučenik u Kolosima, tijekom prvog općeg progona u Neronovoj vladavini.

 - Matija, zamijenio Judu kao dvanaesti apostol nakon Isusove smrti - Umro je 80. godine nove ere kamenovanjem, a zatim mu je odrubljena glava u Jeruzalemu.

Mučeništvo Matije

 - Nikanor, jedan od sedam đakona - umro 76. godine kao Kristov mučenik.

 - Luka, autor Evanđelja po Luki - Umro je 84. godine poslije Krista, obješen na stablo masline u Ahaji, Rimsko Carstvo, kao mučenik.

 - Crescens, biskup Karkedona u Galaciji - Umro 98. godine nove ere kao kršćanski mučenik u Galaciji.

 - Aristobul, britanski biskup - Umro 99. godine nove ere u opatiji Glastonbury.

* Nema određene godine smrti:

 - Timon, jedan od sedam đakona - Umro u požaru kao lokalni guverner Bosre, Sirija.

 - Barnaba - umro u Salamini na Cipru kao kršćanski mučenik.

 - Andronik, biskup Panonije, Rimsko Carstvo - umro kao kršćanski mučenik.

 - Agab, prorok koji se spominje u Djelima apostolskim - Umro s užetom oko vrata i odvučen izvan grada te kamenovan do smrti.

 - Herma, biskup dalmatinski - Umro kao kršćanski mučenik.

 - Kvart, biskup Berita – Umro od kamenovanja i mučenja u Ateni.

 - Josip Barsaba, jedan od kandidata da zamijeni Judu kao apostol - Umro je kao kršćanski mučenik.

 - Aristarh, biskup Apameje - Umro kao kršćanski mučenik

      Rast kršćanstva kroz patnju

Jedan od učenika po imenu Jason prošao je kroz tešku kaznu jer je bio kršćanin, ali je uspio preživjeti i podijeliti svoju nevjerojatnu priču. Apostol Pavao imenovao ga je biskupom Tarza. S apostolom Sosipatrom putovao je na otok Krf, gdje su sagradili crkvu u čast apostola Stjepana Prvomučenika, te su obratili mnoge pogane na kršćansku vjeru. Vidjevši to, kralj Krfa ih je bacio u tamnicu gdje su na kršćansku vjeru obratili još sedam zatvorenika: Saturnina, Jakishola, Faustijana, Januarija, Marsalija, Eufrazija i Mamija. Kralj je dao tu sedmoricu pogubiti u kipućoj smoli zbog njihove vjere.

Jason učenik

Kraljeva kći, djevica Cerkira, gledajući kako muče ove svete apostole, obrati se na kršćansku vjeru, te razdijeli sve svoje dragulje siromasima. Kralj se naljutio i strpao je u zatvor, ali ona nije htjela zanijekati Krista. Tada je dao spaliti zatvor, ali je ona ostala neozlijeđena. Mnogi ljudi su se krstili vidjevši ovo čudo. Zatim ju je dao ubiti strijelama, dok je bila vezana za drvo.

Mnogi su vjernici pobjegli na obližnji otok kako bi pobjegli od razjarenog kralja, ali dok ih je on jurio, njegov čamac je potonuo. Novi kralj prigrlio je kršćansku vjeru i na krštenju je dobio ime Sebastijan. Od tada su Sosipater i Jason slobodno propovijedali Evanđelje i izgrađivali Crkvu na Krfu sve do duboke starosti, kada su predali svoje duše Bogu.

Otok Krf, lijevo od Grčke

Još jedan primjer Božje moći kroz njegov novi savez bilo je kako su progonstvo i smrt Stjepana, prvog mučenika, uspjeli utjecati na apostola Pavla neka prihvati neznabošce u ovu novu religiju.

Savao iz Tarza, obično poznat kao Pavao apostol, progonio je rane židovske kršćane, zatim se obratio i započeo svoju misiju među poganima. Glavna briga Pavlovih pisama je bilo uključivanje pogana u Božji Novi savez, šaljući poruku kako je vjera u Krista dovoljna za spasenje. Apostol Pavao nije bio dio 12 imenovanih Isusovih apostola. Na kršćanstvo se obratio nakon smrti Isusa Krista, a prije toga je bio farizej iz farizejske obitelji. Nakon što se obratio, postao je najveći doprinositelj Novoga zavjeta, autorom je Djela apostolskih i većine Poslanica.

Pavao

Neko vrijeme nakon što je odobrio Stjepanovo pogubljenje, Pavao je putovao za Damask kako bi ondje mogao pronaći kršćane i dovesti ih "vezane u Jeruzalem". U podne, "svjetlo jače od sunca" obasjalo je i njega i one s njim, natjeravši sve da padnu na zemlju, a uskrsli Krist verbalno se obratio Pavlu u vezi s njegovim progonstvom. Nakon što je oslijepio, uz naredbu neka uđe u grad, vid mu je vratio tri dana kasnije Ananije iz Damaska. Nakon tih događaja, Pavao se krstio, i odmah počeo širiti učenje, kao i naviještati da je Isus iz Nazareta židovski Mesija i Sin Božji.

Pavao gledajući u Boga

Ovo je jedan od nekoliko razloga zašto se kršćanstvo postupno odvojilo od židovstva tijekom prva tri stoljeća kršćanske ere, zajedno s drugim problemima, kao što je to što većina Židova nije Isusa vidjela kao Mesiju. Kršćanstvo nije podržavalo Židove u njihovoj pobuni protiv Rima, a kršćanstvo je krivilo judaističko odbacivanje Isusa kao razlog za uništenje Hrama.

Prema Novom zavjetu, apostol Pavao osniva kršćanske zajednice diljem mediteranskog svijeta. Poznato je kako je neko vrijeme proveo u Arabiji. Nakon što je propovijedao u Siriji, usmjerio je pozornost na gradove Male Azije. Do ranih 50-ih, preselio se u Europu gdje se zaustavio u Filipima, a potom otputovao u Solun, u rimskoj Makedoniji. Zatim se preselio na kopnenu Grčku, provodeći vrijeme u Ateni i Korintu. Dok je bio u Korintu, Pavao je napisao svoju poslanicu Rimljanima, pokazujući kako su u Rimu već postojale kršćanske skupine. Neke od tih skupina osnovali su Pavlovi misionarski suradnici Priscila, Akvila, te Epainet.

 - Pavao, autor Djela apostolskih i Pposlanica - umro 64. godine u velikom rimskom požaru, zajedno s Petrom.