Podrijetlo cionizma

Engleski puritanci

(napomena: ovaj tekst je, u stvari, zadnji tj. ovo bi bio 8. nastavak serijala PROGON KRŠĆANA. Autor serijala je ANON_FA_MOUS (kako se predstavlja na substacku). Kako sam i prije napominjala, zašto bih se ja petljala u posao onih sa kojima se slažem, a koji su daleko od mene. I po znanju i po načinu objašnjenja, po svemu. Dakle, definitivno jedan od onih sa kojim se slažem gotovo u svemu. Ima ovdje prevedenih njegovih tekstova. Možda ne bi bilo loše, prije ovog serijala, pročitati jedan izuzetno bitni tekst - ma, zaista je bitno shvatiti onu najbitniju stvar - da, taj tekst objašnjava bit:

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/duhovnost/1569466_bozja-maslina 

Eto, mislim kako je bilo neophodno napisati ovih nekoliko rečenica. Uživajte u serijalu. Pozdrav)

Ovo je završni dio moje serije PROGON KRŠĆANA i počinjemo tamo gdje smo stali u DIJELU 7. Konačni plan Velikog vijeća / farizeja / poganskog Rima bio je stvaranje cionizma. Cionizam je misao kako Židovi još uvijek predstavljaju 'Odabrani narod' iz Biblije i kako se trebaju vratiti u svoju Svetu zemlju u Palestinu / Izrael. Ono što je zanimljivo jest da je Isus izjavio Izraelcima da više ne predstavljaju Kraljevstvo Božje:

„Zato vam kažem da će se kraljevstvo Božje oduzeti od vas i dati narodu koji donosi plodove njegove.“

(Matej 21:43)

Ono što je Bog gradio u Starom zavjetu bio je 'Duhovni Izrael', koji će se na kraju proširiti među narodima nakon Isusa Krista i Novog zavjeta. Što je onda ova moderna opsjednutost 'fizičkim Izraelom' koju vidimo danas?

Izrael koji danas vidimo je prikaz cionizma i izraelskih plemena, koja više ne drže do Kraljevstva Božjeg. Upamtite da 'Duhovni Izrael' prebiva unutar kršćana, tako da je fizički Izrael masivna fasada koja ima samo jednu svrhu: prevariti narode svijeta.

Kršćani su nadomjestili izraelsku naciju i preuzeli ulogu Božjeg saveznog naroda, stoga je Novi savez preko Isusa Krista nadomjestio, ili zamijenio Mojsijev savez isključivo za Židove.

Biblija kaže:

"Govoreći o 'novom savezu', on je prvi učinio zastarjelim."

(Hebrejima 8:13)

Fizička izgradnja Trećeg Hrama u Izraelu bila je opsesija onih koji ne vjeruju u Isusa, te će prevariti mnoge ljude neka pomisle kako su Židovi još uvijek Izabrani narod na Zemlji. Kabala želi da mnogi kršćani vjeruju kako će se Drugi dolazak Isusa Krista dogoditi tijekom događaja izgradnje Trećeg Solomonovog hrama. To podsvjesno daje kršćanima želju za cionizmom.

U Rimljanima se opisuje kako obrezivanje, proces specifičan za Izraelce, više nije važan zbog Isusa Krista. Ovaj odlomak iz Poslanice Rimljanima pokazuje kako se pogani mogu ucijepiti u 'Duhovni Izrael' tako što će postati sljedbenici Isusa Krista:

„Jer obrezanje doista koristi ako se držiš zakona; ali ako si prekršilac zakona, tvoje obrezanje postaje neobrezanje.

Dakle, ako se neobrezani drži pravednosti Zakona, neće li se njegovo neobrezanje uračunati u obrezanje?

A tebi, koji po slovu i obrezanju prestupaš zakon, neće li suditi neobrezani po naravi, ako ispunjava zakon?

Jer nije Židov onaj koji je izvana; niti je ono obrezanje, što je izvana u tijelu.

Ali on je Židov, što je iznutra; a obrezanje je ono srca, u duhu, a ne u slovu; čija hvala nije od ljudi, nego od Boga."

(Rimljanima 2:25-29)

Dakle, kako je kabala mogla uvjeriti kršćane da su Židovi još uvijek izabrani narod u Bibliji? Pa, oni bi morali utjecati na mnoge kršćanske denominacije neka pomisle kako je cionizam od iznimne važnosti.

Jedna skupina kršćana koji vjeruju u to poznati su kao dispenzacionalisti koji održavaju vjerovanja predmilenijalizma. Oni vjeruju u buduću obnovu nacionalnog Izraela i uznesenje Crkve koje će se dogoditi prije Drugog dolaska, općenito gledano, kao da se stvari vraćaju u razdoblje prije nesreća. 

Zanesenje

Mnogi kršćani evanđelisti vjeruju kako se novozavjetna proročanstva povezana sa židovskim hramom nisu u potpunosti ispunila tijekom rimskog razaranja Jeruzalema 70. godine, te da se ta proročanstva odnose na budući hram. Ovo je gledište temeljni dio dispenzacionalizma, interpretativnog okvira Biblije koji naglašava biblijsku doslovnost i tvrdi kako Židovi ostaju Božji izabrani narod.

Evo modernih kršćanskih denominacija koje vjeruju u ovu cionističku filozofiju:

 - Nedenominacijske Crkve

 - Baptisti

 - Pentakostalci 

 - Karizmati

 - Mormoni

Kršćanski cionizam je ideologija koja, u kršćanskom kontekstu, zagovara povratak židovskog naroda u Svetu zemlju. Isto tako, smatra kako je osnivanje države Izrael 1948. godine, bilo u skladu s biblijskim proročanstvom: da je ponovna uspostava židovskog suvereniteta na Levantu — eshatološko "okupljanje Izraela" — preduvjet za drugi dolazak Isusa Krista.

Za bolje razumijevanje kako su te kršćanske grupe nastale, vratimo se u povijest, gdje se ideja cionizma prvi puta nazire. 

     Proizraelski puritanci

Od početka kršćanstva, Židovi su pokušavali uvjeriti svijet kako su oni još uvijek Izabrani narod na Zemlji. Prije reformacije, jednoglasno se složilo kako su kršćani Izabrani narod Biblije, zahvaljujući Novom savezu. Dakle, ono što su Židovi trebali učiniti jest bilo uvjeriti ostatak svijeta kako su još uvijek Izabrani narod svijeta, pa su smislili plan nakon Crne smrti i tijekom renesanse.

Renesansa je odgovorna za stvaranje humanista. Humanisti su bili odgovorni za židovski utjecaj na kršćanstvo (Židovi kao izabrani narod) i sva tajna društva poznata čovjeku. Osnivač rozenkrojcera, John Dee, bio je pod utjecajem renesansnih/humanističkih ideala. Humanisti su također imali mnogo elemenata kabale.

Ono što je vrlo zanimljivo jest kako su John Dee i Francis Bacon bili agenti kraljice Elizabete, koja je bila ključna za širenje protestantizma. Kao što ćete vidjeti, Izrael i deset izraelskih plemena postali su opsesija unutar engleske elite.

John Dee i kraljica Elizabeta

Kršćanski kabalist/humanist, Pico della Mirandola opisuje kabalin plan za reformaciju:

“Ako se bilo gdje slažu s nama, naredit ćemo Hebrejima neka ostanu uz drevne tradicije svojih očeva; ako se bilo gdje ne slažu, tada ćemo okupljeni u katoličke legije ih napasti. Ukratko, što god otkrijemo kako je strano istini Evanđelja, pobijat ćemo koliko god budemo mogli, dok ćemo sve što smatramo svetim i istinitim odnijeti iz sinagoge, kao od nepravog posjednika, sebi, zakonitim Izraelcima.”

( Heptaplus, Proem do 3. izlaganja)

Zagovaranje obnove Palestine kao nacionalne domovine za Židove prvi put se čulo među samonazvanim kršćanskim skupinama 1580-ih, nakon protestantske reformacije. Prvi val protestantskih vođa, uključujući Martina Luthera i Johna Calvina, nisu spominjali nikakva stajališta koja su uključivala povratak Židova u Palestinu.

Martin Luther se nadao kako će se Židovi obratiti na njegovu vrstu kršćanstva nakon što raskine s Katoličkom crkvom, ali kasnije je oštro osudio Židove. Poput Katoličke crkve i Istočne pravoslavne crkve, Luther i Calvin vidjeli su Kršćansku crkvu kao "duhovni Izrael. Od Isusa Krista, savez s Bogom bio je s vjernim kršćanima isključivo kao s "Božjim narodom", bez posebnih privilegija ili uloga temeljenih na podrijetlu predaka.

Sve su se te snage okupile tijekom reformacije. Dobro i loše može se vidjeti iz reformacije, jer su mnogi kršćani pronašli obnovljeni interes za Svetu knjigu, ali to je također bio trenutak u vremenu kada je počeo kršćanski cionizam. Slučajno se pojavio iz niza područja gdje su vitezovi templari posljednji put boravili, nakon što su raspušteni 1312. godine - tj. Engleska.

Oko 1550. godine, dok je vladao Edward VI od Engleske, Tudor, dijete-monarh Engleske, formirala se i vladala kalvinistički nastrojena crkva. Kontinentalni protestanti, Martin Bucer (humanist) i Peter Martyr Vermigli (humanist), uključili su u svoje spise važnu ulogu Židova, obraćenih na kršćanstvo, u posljednjim vremenima.

Brojni engleski puritanci i prezbiterijanci proveli su neko vrijeme u Ženevi 1560-ih, surađujući sa Calvinovim nasljednikom Theodoreom Bezom, te su uredili prijevod Biblije nazvan Ženevska Biblija. Sadržao je fusnote koje se odnose na Knjigu Rimljanima, osobito tvrdeći kako će Židovi biti obraćeni na kršćanstvo u posljednjim vremenima, te preusmjeravaju pozornost na Palestinu kao središnje kazalište.

Ovo gledište su snažno prihvatili engleski puritanci kao što su:

 - Francis Kett (anglikanac)

 - Edmund Bunny (anglikanac)

 - Thomas Draxe (anglikanac)

 - Thomas Brightman i Joseph Mede (obojica su 'tumačili' Otkrivenja i otkrili kako se Židovi moraju vratiti u Palestinu/Izrael)

 - William Perkins (kalvinist)

 - Richard Sibbes (anglikanac)

 - Thomas Goodwin

 - William Strong

 - William Bridge

 - Henry Finch

 - John Owen

 - Giles Fletcher

 - Nizinski škotski prezbiterijanci (kao što su George Gillespie, Robert Baillie i Samuel Rutherford)

 - Kontinentalni protestanti (kao što su Oliger Paulli, Isaac Vossius, Hugo Grotius, Gerhard Vossius i David Blondel)

Deset izgubljenih plemena, francuskog hugenota M. le Loyera, objavljeno 1590. godine, pružilo je jedan od najranijih izraza vjerovanja kako su anglosaksonski, keltski, skandinavski, germanski i s njima povezani narodi, izravni potomci starozavjetnih Izraelaca. Anglo-izraelizam se također pripisuje kralju Jamesu VI, i Jamesu I koji je vjerovao da je kralj Izraela.

Ovi proizraelski puritanci pogubili su Charlesa I. od Engleske. Preuzeli su potpunu vlast nad državom, uspostavivši Commonwealth of England, između 1649. i 1660. godine. Filo-semitska milenijalistička podstruja počela je imati izravan utjecaj na politiku. Brojni Cromwellovi bliski savjetnici, poput Johna Duryja, Johna Sadlera i Hugha Petera, stupili su u kontakt sa Židovima koji žive u Nizozemskoj, poput Menasseha ben Israela, te su zagovarali preseljenje Židova u Englesku (bio im je zabranjen ulazak u zemlju od 13. stoljeća).

John Sadler, Cromwellov tajnik, tvrdio je kako su Britanci jedno od Izgubljenih plemena Izraela, u svom pamfletu Prava kraljevstva (1649.) i da su stoga srodni Židovima, inicirajući britanski izraelizam. Drugi puritanci kao što su Jeremiah Burroughs, Peter Bulkley, John Fenwicke i John Cotton, od kojih su neki živjeli u koloniji Massachusetts Bay, vidjeli su ponovni ulazak Židova u Englesku kao korak na putu do njihovog konačnog povratka u Palestinu.

Johanna i Ebenezer Cartwright, dvoje baptista koji su proveli neko vrijeme u Amsterdamu, imali su isti stav o ovom pitanju. Oni su napisali originalnu peticiju Ratnom vijeću Thomasa Fairfaxa u siječnju 1649. godine, za ponovni prihvat Židova:

"Ova engleska nacija, sa stanovnicima Nizozemske, bit će prva i najspremnija koja će prevesti izraelske sinove i kćeri na svojim brodovima u zemlju obećanu njihovim precima, Abrahamu, Izaku i Jakovu, u vječno nasljeđe."

Njihovo de facto toleriranje u Engleskoj neformalno je postignuto od 1655. do 1656. godine, i nije poništeno nakon restauracije.

Istaknuta figura rođena u Francuskoj, Isaac La Peyrère, koji je bio hugenotski kalvinist, ali je potjecao iz portugalske novokršćanske (obraćene sefardske židovske) obitelji, također je bio značajan praotac cionizma iz 17. stoljeća. La Peyrère je u svom milenijalističkom djelu Du rappel des juifs (1643.) pisao o židovskom povratku u Palestinu, predvidio je izgradnju Trećeg hrama, kao i Jeruzalem koji će igrati najmoćniju ulogu u upravljanju svijetom: svi rade prema Drugom dolasku.

Drugi kontinentalni protestantski milenijalisti oduševljeni La Peyrèreovim teorijama su bili Nijemci Abraham von Franckenberg (učenik kabale) i Paul Felgenhauer. Sam Menasseh Ben Israel napisao je The Hope of Israel 1652. godine. Petrus Serrarius bio je glavni pristaša među protestantima u Amsterdamu poruke kako je Sabbatai Zevi Mesija, kako je to proglasio Nathan iz Gaze.

     Prosvjetiteljstvo

Iako su uklonjeni s vlasti u samoj Engleskoj, milenijalistički puritanci koji su se preselili u Sjevernu Ameriku, imali su duboki kulturni utjecaj u društvu. Kao i John Cotton, Increase Mather, jedan od ranih predsjednika Sveučilišta Harvard, bio je snažan zagovornik vraćanja Židova u Palestinu.

Neki važni filozofi iz 17. stoljeća djelovali su kao most između milenijskih sektaša svog vremena i približavajućeg doba prosvjetiteljstva, sa svojom znanstvenom revolucijom. Neki od tih filozofa bili su Sir Isaac Newton i Baruch Spinoza, koji su zastupali stajališta povezana s predmilenijskim restauratorima.

Osobito Newton, koji je zastupao stajališta radikalne reformacije u pogledu religije i bavio se okultizmom (uključujući Kabalu), predvidio je povratak Židova u Palestinu, s ponovnom izgradnjom Jeruzalema u kasnom 19. stoljeću, kao i podizanjem Trećeg hrama u 20. ili 21. stoljeću, što će dovesti do kraja svijeta najkasnije 2060. godine.

Tijekom doba prosvjetiteljstva ponovno su se pojavile humanističke ideje, ovaj put dalje od religije i klasične književnosti. Znanost i intelektualizam su napredovali, a humanisti su tvrdili kako racionalnost može zamijeniti deizam, kao sredstvo za razumijevanje svijeta.

Godine 1717. stvorena je Ujedinjena velika loža Engleske, vladajuća masonska loža za većinu slobodnih zidara. To se poklapa s vjerskim podzemljem koje je polako raslo od 1730-ih, i koje će na kraju iznjedriti drugi val protestantskog cionizma, a sa njim i  rođenje evanđelističkog protestantizma.

To je u Njemačkoj ubrzao pijetizam Philippa Spenera, mistični i često milenijalistički pristup luteranizmu, koji je prorekao "obraćenje Židova i pad papinstva kao uvod u trijumf Crkve".

Godine 1762., Charles Wesley, utemeljitelj metodističkog pokreta, napisao je:

"Znamo, to se mora učiniti,
Jer Bog je rekao riječ,
Sav će Izrael posjedovati svog Spasitelja,
Za njihovo prvo stanje vraćeno:
Ponovno izgrađen po njegovoj zapovijedi,
Jeruzalem će ustati,
Njen hram na Moriji stajati
Opet, i dotaknuti nebo.”

Do 1771. godine, evangelički svećenik, John Eyre, osnivač Evangeličkog časopisa i među prvim članovima Londonskog misionarskog društva, promicao je razvijeniju verziju ovih gledišta svojim Observations upon Prophecies Relating to the Restoration of the Jews.

Do kraja 18. stoljeća, nakon Francuske revolucije, Nacionalna skupština je u prosincu 1789. godine rekla kako nekatolici imaju pravo na sve civilne i vojne položaje. Revolucionarna vlada u Francuskoj igrala je za odanost Židova, u konkurenciji s Britanijom.

Tijekom egipatsko-sirijske kampanje francuskih revolucionarnih ratova, Napolean Bonaparte pozvao je:

"neka se svi Židovi Azije i Afrike okupe pod njegovom zastavom kako bi ponovno uspostavili drevni Jeruzalem."

Napoleon u Izraelu

U Britanskoj Americi, a zatim u Sjedinjenim Državama tijekom 18. stoljeća, Ezra Stiles, predsjednik Sveučilišta Yale, bio je pristaša židovske obnove, te se sprijateljio s rabinom Raphaelom Chaimom Yitzchakom Karigalom iz Hebrona, 1773. godine, tijekom njegova posjeta Sjedinjenim Državama.

Svaki otac utemeljitelj Sjedinjenih Država bio je poznati slobodni zidar, što znači kako su svi željeli vidjeti izgradnju Trećeg Solomonovog hrama i povratak židovskog naroda u Palestinu.

Godine 1818., drugi predsjednik Sjedinjenih Država, John Adams, napisao je:

"Stvarno želim Židovima ponovno u Judeji neovisnu naciju"

... i pri tome vjerovao kako će oni svojevoljno i postupno postati unitaristički kršćani.

Većina britanskih restauratora s početka 19. stoljeća, poput Charlesa Simeona, bili su postmilenijci u eshatologiji. Usponom Jamesa Frerea, Jamesa Haldanea Stewarta i Edwarda Irvinga dogodio se veliki pomak 1820-ih prema predmilenijalizmu, sa sličnim fokusom na zagovaranje vraćanja Židova u Izrael.

Godine 1831. Osmanlije su protjerani iz Velike Sirije (uključujući Palestinu) od strane ekspanzionističkog Egipta, u Prvom tursko-egipatskom ratu. Iako je Britanija prisilila Muhammada Alija neka se povuče u Egipat, Levant je nakratko ostao bez vlade. Trajna slabost Osmanskog Carstva natjerala je neke na zapadu neka razmotre potencijal židovske države u Svetoj zemlji. Brojne važne osobe unutar britanske vlade zagovarale su takav plan, uključujući Charlesa Henryja Churchilla, koji je bio dijelom vrlo utjecajne britanske obitelji Churchill.

Charlesov potomak, Winston Churchill, koji je bio britanski premijer tijekom Drugog svjetskog rata, podržao je restauraciju jer je shvatio kako je Židovima koji su bježali od ruskih pogroma potrebno utočište, te je preferirao Palestinu, kao njihov dom, iz sentimentalnih razloga.

Godine 1844. George Bush, profesor hebrejskog na Sveučilištu New York i bratić pretka predsjednika Busha, objavio je knjigu pod naslovom The Valley of Vision; ili, Oživljene suhe kosti Izraela.

U njemu je osudio:

"ropstvo i ugnjetavanje koje ih je (Židove) tako dugo mljelo u prah,"

i pozvao na:

"uzdizanje Židova na rang prečasnog ugleda među narodima na zemlji"

... dopuštajući Židovima neka obnove zemlju Izrael, gdje bi većina onda bila obraćena na kršćanstvo.

To bi, prema Bushu, koristilo ne samo Židovima, već cijelom čovječanstvu, stvarajući "vezu i komunikacije" između čovječanstva i Boga:

"Bljesnut će na zlu glasu... Bljesnut će kao sjajna demonstracija svim plemenima i jezicima istine."

Herman Melville je izrazio ideju u pjesmi:

"na vrijeme objavljuju hebrejski vidioci
povratak Jude u njezinu vrhuncu;
Neki kršćani su to tada smatrali pri ruci
Ovdje je bio predmet. Gore i dalje.
Pomoću sjemena i obrade tla obnoviti –
Pomozite ponovno uspostaviti Svetu zemlju"

(Klarel; Pjesma i hodočašće u Svetoj zemlji)

Za dispenzacionalističku teologiju Johna Nelsona Darbyja često se tvrdi kako je značajano probudila ideju američkog kršćanskog cionizma. Prvi je istaknuo nade Židova, nade Crkve i pogana, u nizu od 11 večernjih predavanja u Ženevi 1840. godine.

     Uspostava cionizma

Važna, iako često zanemarena osoba u britanskoj podršci obnovi države Židova bio je William Hechler (1845. – 1931.), engleski svećenik njemačkog podrijetla, koji je bio kapelan britanskog veleposlanstva u Beču. Bio je i blizak prijatelj Theodora Herzla, utemeljitelja cionizma u Izraelu.

Hechler je bio ključan u pomaganju Herzlu kroz njegove diplomatske aktivnosti, te ga nazivaju utemeljiteljem modernog kršćanskog cionizma. Kad je došlo do obilježavanja dvadeset i pete godišnjice Herzlove smrti, urednici memorijalne knjige na engleskom jeziku primijetili su kako će se William Hechler pokazati "ne samo prvim, nego najstalnijim, ali i najutjecajnijim Herzlovim sljedbenikom".

William Hechler i njegova obitelj

Dana 02. studenog 1917. godine, britanski ministar unutarnjih poslova Arthur Balfour, poslao je pismo lordu Walteru Rothschildu. Ovo pismo, koje će postati poznato kao Balfourova deklaracija, slavno je izjavilo sljedeće:

"Vlada Njegovog Veličanstva blagonaklono gleda na uspostavu nacionalnog doma za židovski narod u Palestini."

Kao što je primijetio Philip Alexander:

"Ključni sastojak u Balfourovom cionizmu [možda je bilo] njegovo kršćansko vjerovanje ili, da se izrazimo malo suptilnije, njegova kršćanska formacija. Najuvjerljiviji zagovornik ove teze je kanadski povjesničar Donald Lewis u svojoj monografiji iz 2010., Podrijetlo kršćanskog cionizma, ali ga je zastupao i niz drugih znanstvenika."

Walter Rothschild

U desetljećima koja su prethodila uspostavi Izraela 1948. godine, najistaknutiji i politički najaktivniji američki kršćanski pristaše cionizma bili su liberali i protestanti, čija podrška pokretu često nije bila povezana s njihovim tumačenjem Biblije.

Ovi kršćanski pristaše cionizma gledali su na Palestinu kao na potrebno sigurno utočište za Židove, koji su bježali od sve intenzivnijeg progona u Europi, te su često vjerovali kako je njihova podrška pokretu dio širih napora za međuvjersko približavanje.

Propalestinska federacija, kršćanska procionistička organizacija, koja je osnovana 1930. godine, pozvala je na promicanje "dobre volje i poštovanja između Židova i nežidova". Također je pozvala britansku vladu neka se pridržava uvjeta svog mandata za Palestinu, koja je obećala potporu za uspostavu židovskog nacionalnog doma.

Tijekom tih godina, predmilenijalizam (uključujući njegovu dispenzacionalističku varijantu) postao je sve popularniji među konzervativnim američkim protestantima. Mnogi predmilenijalci gledali su na cionistički pokret kao na barem djelomično ispunjenje biblijskog proročanstva, ili su ga smatrali modernim ispunjenjem Božjih zavjetnih obećanja židovskom narodu. U 1930-ima, južno-baptistički misionar Jacob Gartenhaus, i sam obraćenik sa judaizma, tvrdio je kako:

“Cionizam će pobijediti sviđalo se to nekome ili ne... Suprotstaviti mu se znači suprotstaviti se Božjem planu.”

U desetljećima od uspostave Izraela, a posebno od Šestodnevnog rata 1967. godine, najistaknutiji američki kršćanski pristaše Izraela dolazili su iz evangelističkog krila američkog protestantizma.

Sam američki evangelizam doživio je značajne promjene u godinama koje prethode rođenju Izraela, kao "novi" evangelizam, predvođen osobama poput Billyja Grahama i Martina Luthera Kinga, koji su izašli iz protestantizma i dosegli novi kulturni značaj. Među tim novim evangelistima nastao je suvremeni pokret koji se najčešće povezuje s pojmom "kršćanski cionizam".

Billy Graham

Ipak, najvažnija za razvoj kršćanskog cionizma kao pokreta bila je činjenica da su američki evangelistički vođe počeli graditi odnose s američkim i izraelskim Židovima, te su također počeli graditi institucionalne veze sa židovskim organizacijama, kao i sa samom izraelskom vladom.

Primjeri protestantskih vođa koji su kombinirali politički konzervativizam s kršćanskim cionizmom su Jerry Falwell i Pat Robertson, vodeće osobe kršćanske desnice 1980-ih i 1990-ih godina.

1981. godine, Falwell je rekao:

"Stati protiv Izraela znači stajati protiv Boga. Vjerujemo kako povijest i sveto pismo pokazuju kako Bog postupa s narodima u odnosu na to kako ti narodi postupaju s Izraelom."

Jerry Falwell

Vlada Izraela službeno je ohrabrila kršćanski cionizam, dopustivši osnivanje Međunarodnog kršćanskog veleposlanstva u Jeruzalemu 1980. godine. Veleposlanstvo je prikupilo sredstva za financiranje imigracije Židova u Izrael iz bivšeg Sovjetskog Saveza, te je pomagalo cionističkim skupinama u uspostavi židovskih naselja na Zapadnoj obali.

Treći međunarodni kršćanski cionistički kongres, održan u Jeruzalemu u veljači 1996. godine, izdao je proglas koji kaže:

„Bog Otac, Svemogući, izabrao je drevnu naciju i narod Izraela, potomke Abrahama, Izaka i Jakova, neka otkriju Njegov plan otkupljenja za svijet. Oni ostaju Božji izabranici i bez židovske nacije Njegove otkupiteljske svrhe za svijet neće biti dovršene.

Isus iz Nazareta je Mesija i obećao je da će se vratiti u Jeruzalem, u Izrael i u svijet.

Za osudu je što su generacije židovskih naroda ubijane i proganjane u ime našega Gospodina, i mi izazivamo Crkvu neka se pokaje za sve grijehe počinjene ili propuste protiv njih.

Moderno okupljanje židovskog naroda u Eretz Izraelu i ponovno rođenje izraelske nacije ispunjenje je biblijskih proročanstava, kako je napisano u Starom i Novom zavjetu.

Kršćanske vjernike Sveto pismo upućuje neka priznaju hebrejske korijene svoje vjere i neka aktivno pomažu i sudjeluju u Božjem planu za okupljanje židovskog naroda i obnovu izraelske nacije u naše vrijeme.”

Popularni interes za kršćanski cionizam dobio je poticaj oko 2000. godine u obliku romana Left Behind, Tima LaHayea i Jerryja B. Jenkinsa. Romani su izgrađeni oko proročke uloge Izraela u apokaliptičnim posljednjim vremenima.

Anketa LifeWaya 2017. provedena u Sjedinjenim Državama pokazala je kako 80% kršćana evanđelista vjeruje kako je stvaranje Izraela 1948. godine, bilo ispunjenje biblijskog proročanstva koje će donijeti Kristov povratak, a više od 50% evanđelista kršćana vjeruje da podržava Izrael, jer je to važno za ispunjenje proročanstva.

U 2016. godini, Pew Research Center je otkrio kako je 77 posto bijelih evanđelista glasalo za Trumpa; u 2020. godini je taj broj skočio na 84 posto. Duga povijest predsjednika Trumpa kao prvaka Amerikanaca Židova i židovske države Izrael je bez premca. Predsjednik Trump ispunio je ključno obećanje iz kampanje kada je 2018. godine preselio američko veleposlanstvo u Izraelu u Jeruzalem, te je priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela.