Naša nova religija više nije dovoljna

Ovih dana se čini kao da se sve opisuje kao nova religija. Socijalna pravda je nova religija. Kao i klimatski aktivizam. Trampizam također. Nedavno sam vidjela smiješan tweet o tome kako je feministica, djevojka-šef, sada ponovno izmislila Sabbath (subotu), sa šokantnom viješću kako bi nam dobro došao još "jedan lijeni dan" tjedno. Čini se da čak i umjetna inteligencija zamjenjuje religiju, od davanja duhovnog vodstva do ponovnog izuma dogovorenih brakova.

Mislim kako se ova poanta ponekad može pomalo otežavati, ali vjera u religiju je propala, dok su pokrenuti mnogi trendovi i pokreti kako bi ispunili prazninu. Ipak, ono što mi najviše liči na novu religiju jest uspon terapijske kulture. Mislim kako je pretjerano reći da cijela generacija Z slijedi kult socijalne pravde ili klimatskog aktivizma, ali stvarno ne mislim kako je pretjerano reći da značajna većina mladih sada tumači svoje živote, emocije i odnose - kroz terapeutsku leću.

Naravno, ovo nije nova ideja. Kao što je Christopher Lasch rekao, još davne 1979. godine:

“Suvremena društvena klima je terapeutska, a ne religiozna. Ljudi danas nisu gladni za osobnim spasenjem...nego za osjećajem, trenutnom iluzijom osobnog blagostanja, zdravlja i psihičke sigurnosti.”

Ali, od tada se ovaj način razmišljanja samo još više ukorijenio. Čak više niti ne mislim kako mladi ljudi više vide ovaj terapeutski svjetonazor kao svjetonazor. Teško je procijeniti koliko ova stvar oblikuje naše razumijevanje nas samih i svijeta. Ovako mnogi od nas sada shvaćaju gubitak, ljubav, povrijeđenost. Svoje odnose prelamamo kroz govornu terapiju. Sami sebe definiramo svojim dijagnozama. Mi oponašamo religiju, cijelo vrijeme. Noću se ne molimo; nego ponavljamo pozitivne afirmacije. Ne ispovijedamo se; odbacujemo kao glupost. Ne tražimo spasenje; idemo zato na iscjeliteljska putovanja. Ne odolijevamo iskušenju od đavla; samo preoblikujemo nametljive misli. Mi ne tjeramo zle duhove; mi se oslobađamo traume. I naravno, ne razgovaramo s Bogom: "Hajde,  dajem "konkretan zahtjev svemiru", koji "ima veći plan" za nas."

Screenshot: TikTok, @the444agency

Kompanije također dobro zarađuju na tome. Aplikacije za meditaciju i afirmaciju zamjenjuju molitvu (samo £399,99 da biste bili “Smireni u životu”!). Terapijske tvrtke postale su ispovjedaonice ("Sklonite se s grudi uz BetterHelp"!); tamo možemo govoriti bez osude, bez srama. BetterHelp oglasi ne samo da postavljaju pitanja kako se sada osjećamo, već i odgovaraju na egzistencijalna pitanja poput "zašto sam ovdje?"; dok nam wellness brendovi prodaju unutarnji mir i spasenje ("Oslobodite božicu u sebi"!). 

Ne kažem kako sa ovim stvarima nešto nije u redu. Nisam protiv terapije (osim ako nije aplikacija; osim ako nije opsesivno slanje poruka). Meditacija nije problem. Naravno, nema ništa loše u traženju pomoći, ukoliko se želite boriti, i tako postaneti bolji partner ili roditelj. Ali, brine me ta sklonost opsjednutosti svojim mentalnim zdravljem; te nekakve orijentacije prema dobrobiti i samoostvarenju kao našem najvećem cilju, čak kada je i nauštrb drugih. Mene brine kako ova nova vjera izvlači aspekte religije iz nezgodnih dijelova; dijelove koji su nam najpotrebniji.

Gdje je Bog u svemu ovome? Tko je Bog? Neki kažu kako terapijska kultura nema Boga. Mislim, točnije, kažu kako smo to mi. Bog je taj oko kojeg se sve ovo vrti. Sve te aplikacije i platforme koje nam poslužuju. AI chatbotovi znaju "sve o vama i vašem putu popravka mentalnog zdravlja"! Naš online terapeut je tu da bi zadovoljio svaku našu potrebu, kada god za to imamo potrebu, u bilo koje doba dana. Mi smo božansko; mi smo božanstvo. Postali smo sveznajuća, svemoćna, svedobronamjerna bića u životima. Postoji razlog, mislim, što je jedna od trenutno najpopularnijih terapeutskih fraza: Da li mi ovo pomaže?

Ono što nedostaje ovoj novoj religiji jest moralno vodstvo. Možda vam prava, rigorozna terapija, može pomoći da postanete bolja osoba, ali to je drugačije od kulture u kojoj djevojke i mlade žene odrastaju. Govorim o TikToksima, koji nam uvijek govore kako nikome ništa ne dugujemo. Aplikacije za mentalno zdravlje uče nas pratiti i ozbiljno shvatiti svaku svoju emociju. Wellness tvrtke se  pretvaraju kako možemo kupiti svoj put do duhovnog blagostanja. Sve ovo zajedno, ovo poticanje da vlastite potrebe stavimo na prvo mjesto, ova poruka koja ne ostavlja mjesta ljubaznosti ili velikodušnosti, i koja obveze prema drugim ljudima vidi kao prepreke našem mentalnom zdravlju. To što se zavaravamo jest samorefleksija, ali zapravo je opsjednutost samim sobom. Iskreno pogledajte koliko se ovih pozitivnih afirmacija i manifestacija na TikToku odnosi na nas! Ne padamo na koljena kako bi molili za druge - nego da OČITUJEMO VIŠE za sebe. ZAPOVIJEDAJTE SVEMIRU DA DOBIJETE ONO ŠTO ŽELITE ("SVEMIRU POKAŽI MI kako mogu doći do 100k na TikToku!"). Uvijek JESAM JA SAM JA JESAM, nikada ja NE TREBAM; JA HOĆU. Spojite dlanove i manifestirajte 10.000 pratitelja!

Teško je to izraziti riječima, ali mislim kako mi, na neki način, zapravo želimo biti poniženi. Ljudi kažu da generacija Z slijedi ove nove vjere, jer žudimo za pripadnošću i vezom, ali što ako žudimo i za zapovijedima? Što ako očajnički želimo biti izbavljeni od nečega? Biti na milost i nemilost nečemu? Mislim da podcjenjujemo koliko je mladim ljudima danas teško pronaći svoj put kroz život bez moralnih ograda i smjernica; usput slijediti hirove i želje svog ega, te istovremenu biti pohvaljeni od odraslih na svakom koraku. Nisam sigurna da je to stvarna sloboda. Ako jest, onda nisam sigurna kako je sloboda ono što itko od nas zapravo želi.

Jer, gledajte: naše mentalno zdravlje se urušava. Stope samoozljeđivanja i samoubojstava su u porastu. Osjećamo se usamljenije nego ikada; osjećamo se beznadno u pogledu budućnosti. Unatoč tome što wellness industrija sada vrijedi trilijune, unatoč stalnim kampanjama za mentalno zdravlje, unatoč neumoljivom podizanju svijesti - ništa od toga ne ostavlja traga. Ako išta, osjećamo se samo još malo gore. Ono što govorim jest da pogoršanje mentalnog zdravlja pogađa puno gore one koji su najmanje religiozni, a to su sada djevojke i mlade žene. Brojna istraživanja pokazuju kako su religiozni ljudi sretniji, povezaniji i bolje zaštićeni od pritisaka modernog života.

Tako da možda možemo zamijeniti neke aspekte religije. Možemo pronaći zajednicu bez crkve. U terapiji se možemo osloboditi krivnje i srama. Mir i smiraj možemo pronaći ako vjerujemo u svemir. Ali, ono što se čini vrlo teškim za ponoviti su zahtjevi prema sebi. Ne samo osjećaj kontinuiteta s prošlošću, već i osjećaj obveze prema prošlosti - da poštujemo naše pretke, da postupamo ispravno prema našim budućim potomcima. Religija nije samo obračun s Bogom i sa svijetom, nego je to i obračun sa samim sobom. Ne samo svojih potreba i osjećaja, već svih načina na koje ne uspijevamo staviti druge na prvo mjesto. To je život posvećen, ne tome da se osjećamo bolje, nego da budemo bolji. Točnije: ne boljim mislima, nego boljim djelima. Umjesto toga, ne bojimo se nikoga. Ne trebamo tražiti oprost. Ali, što ako je to ono što nam najviše treba? Manje obračuna s traumama iz djetinjstva, manje s društvenom nepravdom, a više sa samim sobom?

Ono što također nedostaje ovoj novoj religiji jest osjećaj stabilnosti; kako smo dijelom nečeg većeg, nečeg trajnijeg. Mislim kako mladi ljudi danas očajnički traže tu dublju vezu. Osjećam to posvuda, taj osjećaj kako je sada sve tako prazno i ​​prolazno. Osjećaj kako se svi želimo uhvatiti za nešto, bilo što, što je trajno, što nije komodificirano, jeftino i prolazno. Nešto što traje! Cijeli su naši životi samo skup stvari koje se mogu srušiti u svakom trenutku. Držimo otvorene mogućnosti. Mi igramo cool. Naše se dugogodišnje veze raspadaju, čim netko izgubi osjećaj za drugoga. Čak i ako se dublje obvežemo, sada je sve to velika šala: bračni zavjeti su smiješni; ceremonija je savršen trenutak za šalu; razvod je slavlje. U međuvremenu se otuđujemo od svojih obitelji. Isprobavamo različita mjesta i isprobavamo različite identitete. Ako poruku terapijske kulture shvatimo dovoljno ozbiljno, u opasnosti smo da završimo kao "dobro prilagođena osoba": neovisna ni o kome, nitko se ne oslanja na nas, nemamo što izgubiti.

Zato mislim da kada mladi ljudi govore o onome što ih muči - raznim društvenim interakcijama, nedolasku na stambenu ljestvicu, čak i klimatskoj krizi - ono na što često misle jest prolaznost svega. Sve je iskorijenjeno. Sve je nestabilno. Ne osjećaju se vezani ni za što, niti za koga, nigdje. Čak niti ne osjećaju da će Zemlja preživjeti. Ništa u našim životima ne funkcionira! Naši roditelji to ne mogu izdržati. Iz nekog razloga, koji ne mogu u potpunosti shvatiti, mislimo kako je odgovor i dalje nastaviti poticati mlade ljude neka budu još više odvojeni? Budite slobodni! Putujte više; spajajte se sve više; uživajte u tim situacijama; pazite da ne ulažete previše sebe niti u jednu posebnu osobu, jer ćete tako biti povrijeđeni. Ali, nije li baš u tome problem? Kažemo kako je naš glavni  problem patrijarhat, ili klimatske promjene, ili izborni rezultati, ili kriza troškova života, ali mislim kako se ovdje krije nešto puno dublje: dublji gubitak i čežnja, koju nikakve materijalne promjene ne bi riješile. Tražimo nešto na što možemo čvrsto stati, a što se  neće srušiti. Tražimo nešto više od ovog života, u kojem ljudi imaju toliko malo lojalnosti jedni prema drugima, gdje je sve podložno stalnim promjenama, gdje se čak ne možemo osjećati pripadnicima svoje kulture. Mislim, čini mi se kako veze danas gube osnovni zahtjev da budu vjerni jedni drugima, ovo je palo na apsolutni minimum. Ne, ne želim brak tretirati kao ugovor o radu. Želim biti vezana nečim što je puno više! Vezana za ljude; vezana za mjesta; vezana za dobro i loše!

Onda kada mladi ljudi ne misle kako mogu dobiti nešto što je stvarno i trajno - oni odustaju. Očito. Generacija Z kaže kako se buni protiv staromodnih odgovornosti i ograničenja; mi smo jači! Nisam toliko u to sigurna. Mi to zovemo pobunom; ali se više osjeća kao rezignacija. Nema smisla imati djecu. Nema smisla se obvezati. Nema smisla graditi bilo kakve temelje s bilo kim. Život je beznadan. Nije niti čudo što nas privlači evanđelje ljubavi prema samima sebi i opsesivnog upravljanja vlastitim mentalnim zdravljem. Kada je sve prolazno, možda i živimo samo za sebe. Jedini smo na koga se preostalo osloniti.

Naravno, svi smo slobodni slijediti vlastitu vjeru i zahvalna sam na tome. Ali, ipak vrijedi razmisliti o svemu ovome. Vrijedi se zapitati: dok preuzimamo milijune ovih aplikacija za mentalno zdravlje, dok ponavljamo svoje pozitivne afirmacije, govorimo jezikom spasenja i viših sila - što nas ovdje zapravo privlači? Vrijedi se zapitati barem to zašto smo se toliko rugali starima i njihovoj vjeri, samo kako bi danas tu vjeru oponašali. Zašto ono što radimo ne funkcionira? Pretpostavljam da je ono što nam najviše treba u ovom kaotičnom svijetu - moralno vodstvo. Ono što nam najviše treba u svijetu koji se brzo mijenja jest ukorijenjenost. Mogla bi biti sama za sebe, samo ja; ali kada slušam bijedu i zbunjenost svoje generacije oko sebe, čujem srceparajuću potrebu....potrebu da budemo vezani za druge, za zajednicu, za moralni kodeks, za nešto više. Ovo nije dovoljno.

Ne kažem kako bismo svi trebali biti religiozni. Ali, vjerujem da svi obožavamo nešto. Svi nekome služimo. Gorka je istina i ironija u tome što je najbolji način da zaštitite svoje mentalno zdravlje - biti prokleto sigurni u to da niste sami.

Doba napuštanja

Mi jednostavno više ne vjerujemo da će itko ostati

Pišem puno o svojoj generaciji i strahu. Našem strahu od ljubavi, i strahu od života. Ali, u posljednje vrijeme imam osjećaj kako postoji neki krajnji strah u pozadini svega ovoga, koji se provlači kroz sve. Postajem uvjerena kako je to strah od napuštanja.

Za početak, mnogi od nas su odrasli su u razorenim domovima. Naši su roditelji stranci jedni drugima; naše djetinjstvo niz je preseljenja iz jedne kuće u drugu. Nemamo pravog doma, nemamo mjesta kojem pripadamo. Do 14. godine života, gotovo polovica prvorođene djece u Velikoj Britaniji, više ne živi u zajednici s majkom i ocem.

Naravno, obitelji su se raspadale kroz sve generacije. Ali, čak i prije nekoliko desetljeća su djeca iz razorenih domova imala  zajednice, imala su susjedstva. Sada se naše obitelji raspadnu i za nas nema nikoga tko će nas uhvatiti. Živimo udaljeni od šire obitelji. Otuđeniji smo nego ikada. Gledam, i ne mogu shvatiti, koliko je Generacija Z malo upoznata sa svojom zajednicom. Kada neki od nas čuju riječ zajednica, odmah pomislimo na Instagram. Pomislimo na Reddit. Čak i apstraktni pojmovi, poput LGBT zajednice, ili zajednica mentalnog zdravlja, nisu ništa stvarno, niti čvrsto. Zato, kada god netko kaže nešto u stilu kako su online zajednice spas za mlade ljude, dođe mi da vrištim, jer je to grozno turobno. Što smo učinili?

Plus, tu je potpuno odustajanje od bilo kakvog osjećaja pripadanja nečemu većem. Gubitak vjere, ne samo u religiji, nego u svim društvenim vezama. Nemamo osjećaja da nas nešto veže, da čak dijelimo iste vrijednosti. Zaboravimo voljeti svoje bližnje, ne možemo čak niti uspostaviti kontakt očima s njima. Ništa nas više ne drži zajedno. Ostali smo sami mi. 

Svemu tome dodajte toliko malo suosjećanja. Naša je kultura ona koja se guši u vlastitom suosjećanju, ali ne nudi gotovo ništa za djecu razvedenih roditelja. Mi smo prva generacija koja odrasta bez ikakve stigme oko raspada obitelji, čak je blizu potpune normalizacije. A kada nešto normalizirate, onda stigmatizirate reakciju. Toliko brakova se raspada; što smo očekivali? Obitelji vaših prijatelja su iste takve; što onda nije u redu s tobom? To je ionako samo ugovor. Djeca su otporna. Sve nam to govori da napuštanje postaje sasvim trivijalno. Ako se osjećate duboko pogođenim ovom situacijom, onda bi vi mogli postati problem. Svatko od nas, tko pokuša artikulirati bol tretiran je s užasnom sumnjom, optužuju ga kako ima neki tajni politički cilj, umjesto da bude samo savladan tim osjećajem. Ovo je osjećaj apsolutne napuštenosti.

Osjećaj koji nam ostaje. Bože, kako to opisati? Osjećamo kako nam nitko ne čuva leđa. Kako nikome ne možemo vjerovati. Kako je ovaj svijet zastrašujući i mi smo nemoćni. Ako pronađemo i previše se vežemo za bilo kakvu podršku, onda ćemo biti napušteni. Vidim to posvuda; to zadire u srž ove generacije. Poteškoće s povjerenjem u ljude, preosjetljivost na kritiku, nisko samopoštovanje, stalna potreba za vanjskom potvrdom - sve su to simptomi napuštanja. Ne kažem da ovo objašnjava sve ili da se svi tako osjećamo, nego samo da podcjenjujemo koliko mladih ljudi ovaj osjećaj nosi sa sobom. Taj osjećaj napuštenosti i strah kako će se ponoviti. Ispod onoga što izgleda kao doba prava, ispod kulture narcizma, ovo je doba napuštenosti.

Kao prvo, strah od napuštanja objašnjava veliki dio nedostatka otpornosti generacije Z. Bojimo se života, jer se osjećamo sami. To je stvar s privrženošću: morate o nekome ovisiti kako biste bili neovisni. Potrebna vam je stabilna baza kako bi postali odvažni. Morate imati nešto na što se možete osloniti kako biste riskirali. Imati nešto stabilnosti za suočavanje s kaosom. Inače ne možete istraživati ​​s povjerenjem. Ako se bojite napuštanja, onda nećete riskirati romansu. Riječi će na vas djelovati traumatično. Stagnirati ćete, bojati ćete se pomaknuti. Možda ova generacija sporo odrasta, jer nemamo temelja na koje bismo se mogli osloniti. Kako možemo stati na vlastite noge kada se tlo pod nama neprestano urušava?

Strah od napuštanja može se objasniti i mnogo kulturnije. Mislim kako je lekcija, koju su mnogi od nas naučili nakon što smo ostavljeni, bila neka krivimo brak. Ne možemo kriviti naše roditelje, mi ih volimo, zato okrivite instituciju braka. Spalite je do temelja. Smijte se dok gori. Nasmijte se svakome tko uleti u plamen. Uništila nam je obitelj, pa ćemo sada mi nju uništiti. Ovdje ne mislim na one koji jednostavno odluče ne vjenčati se ili imati djecu, već na one koji o tim obvezama govore s krajnjim prezirom. Mislim kako je u korijenu toga strah. Ne osjećamo se sigurno. Kada se mlade žene, toliko instinktivno, bune protiv braka i majčinstva, zapravo čujem od njih kako nisu sigurne da se trebaju udati. Nije sigurno imati djecu. Zašto biste to riskirali? Vidim kako se sada konzervativci rugaju mladim ženama koje ovako govore, ali slušajte: i one, očito, imaju nešto za poručiti. Što ako pokušavaju reći kako sve ovo ne funkcionira, jer ako funkcionira - zašto sam onda napuštena? To je stvar koja me slomila, zašto bi joj se ponovo približila? Ako je toliko lako, kako onda moji roditelji nisu mogli izdržati? To je ono što čujem u kemiji, ono što zovu  crvena zastavica. U braku je zamka. Mislim kako je ovo glavno objašnjenje, ono koje često nedostaje za objasniti pad broja brakova i nataliteta: možda se ne radi o sebičnosti, možda nije niti narcisoidnost, možda smo samo duboko u srcu prestravljeni kako će netko opet otići. Kako će jednog dana odlučiti odustati od nas. Čak i kada amo dali sve od sebe, nikada ne bi bilo dovoljno dobro. Jednostavno ne vjerujemo u to kako će itko ostati.

Možda ovo objašnjava i neke od ekstremnih feminističkih osjećaja. Prvi muškarac na kojeg sam se oslanjala je otišao, pa jebeš sve  muškarce. Opet crvena zastavica. Ili, crvena pilula. Mnoge žene odustaju, pa zašto se onda mučiti. Odlučili smo kako je odgovor u  otporu prema ljubavi, proglasili smo je nedostižnom. Nema potrebe za obiteljima. Razmontirajte ideale. Srušimo tradiciju. Bacimo blato na sve muškarce. Oni su lažni očevi. Heroji nisu dopušteni. Ljubav ionako nije stvarna. Poslušajte o dobrom, zdravom braku i učinite sve što možete kako bi ga raskrinkali. Naš odgovor je u tome da niti ne pokušavamo, obitelj shvaćamo manje ozbiljno, manje sebe ulažemo u ozbiljnije veze, činimo sve polovično samo zato da bi nas na kraju manje boljelo.

Isto vrijedi i za našu privlačnost prema terapijskoj kulturi. Zbog toga opsjednutost samoljubljem i samopouzdanjem smatram duboko tužnom. Postoje mlade žene čije su se obitelji raspale i koje su cijeli život sanjale samo o stabilnoj, trajnoj ljubavi o kojoj bi mogle ovisiti; no, sada im se govori kako je to patološko, kako je to nepotrebno, trebale bi više voljeti sebe. Ako sanjate da ovisite o nekome, dovraga, imate problema. U tolikom dijelu terapijske kulture vidim mlade ljude koji očajnički žele biti voljeni i pokušavaju se izvući iz nametnutih priča. Vidim toliko boli zbog napuštanja. Odgajamo sami sebe. Mi smo samoumirujući. Mi liječimo svoje unutarnje dijete. Nitko se ne pita zašto. Molim vas, hoće li netko uskočiti i reći ovoj generaciji kako im možda ne treba dodatnog samoljublja, više vjere u sebe, već im treba nešto čemu će pripadati.

Tako, ne samo da su se naše obitelji raspale, ne samo da nismo mogli razgovarati o tome, nego smo odrasli i utuvili su u nas kako je problem u ovisnost. Nemojte nikome biti potrebni. Najgore što se ženama može dogoditi jest da završe s nekim koga trebaju. Što je onda ljubav, ako nije to? Zašto biti s nekim tko ti ne treba? Naš identitet, naše značenje, naša svrha, kao ljudi, uvijek su bile naše veze i obveze prema drugima; sada pokušavamo sve to učiniti sami, pokušavamo shvatiti tko smo mi sami i nismo nitko dok smo sami, nije niti čudo što smo zbunjeni. Za mnoge od nas se život pretvorio u pokušaje izliječenja, ili da sakrijemo od sebe ovu stvar, potisnuvši je, tu osnovnu ljudsku potrebu za pripadanjem.

Zbog toga nam je teško prihvatiti kritike starijih generacija. Nije niti čudo što se bojimo, jer ovisimo o vama. Zašto mladi ne shvaćaju obitelj ozbiljno? Zašto ne cijene značajne veze? Možda zato što su se najsmislenije veze koje smo imali, naše prve veze, raspale u komadiće. Nije niti čudo što se povezujemo i pristajemo na čudne situacije. Nismo izgubili iz vida ono što je važno, nikada  nam nije niti pokazano što je važno. Nije ni čudo što ne želimo djecu! Bili smo djeca kada smo otišli iz obitelji. Ono što želim reći jest, nazivanje generacije Z sebičnom neće pomoći i možda je vrijeme da pokušamo nešto više poput: Vau, shvaćamo, bilo vam je teško. Žao mi je zbog kidanja svih korijena, kvara svih sustava podrške. Žao mi je što ste bili iznevjereni kao djevojčice. Sada ste ovdje, borite se uvjeriti sebe kako ljubav uopće postoji. Možda kada bismo pustili mlade ljude neka otvoreno pričaju o tome, kada  bismo ih saslušali, možda to ne bi izašlo na vidjelo na ove čudne načine, zaogrnuto terapeutskim govorom, u bijesu protiv svih muškaraca, ili odbijanju neka odrastu i budu povrijeđene.

Ali, pravi razlozi? Ne želimo znati. Držimo se toga kako se mladi odrasli ljudi ne smiruju u braku zato što se ne mogu popeti na ljestvicu stanovanja, ili zato što im budnost ispire mozak, jer ako odemo dalje i preko toga, možda bi se onda mogli previše približiti istini. Teškoj istini. Poput činjenice kako je mnogim djevojkama prvi muškarac koji im je slomio srce bio njihov otac. Kako neke mlade žene nisu imale niti jedan primjer braka koji je uspio. Možda problem nije toliko u tome što mladi ljudi ne mogu kupiti dom,  nego je problem u tome što ga ne mogu izgraditi; ne znaju kako je to pripadati. Stavite me na ljestvicu za stanovanje, super, ali kako to pomaže ako nemam pojma kako izgleda zdrava ljubav? Ako ne vjerujem da će itko ostati? Bolje se pretvarati kako generacija Z samo treba nove politike, uključiti se u vladine planove, oporezovati bogate - nego prihvatiti da je ono što mnogim mladim ljudima treba, više od svega - isprika. Priznanje onoga što se dogodilo. Priznanje napuštenosti i toga koliko se osjećamo usamljeno.

Kažem ovo, jer nikakav materijalni napredak do sada nije pomogao ovoj generaciji. Strah je još uvijek tu. Nije važno kakvu udobnost i udobnost imamo, ukoliko mislimo da je ljubav mrtva. Koga briga kakve cool tehnologije imamo, ako je najbliža stvar koju imamo u svojoj najbližoj zajednici - online forum? Uvreda je za djecu odvajati ih od svih veza i spona, a onda inzistirati na tome kako imaju bolje uvjete od bilo koje generacije prije; onda reći ako posustaju, mora biti kako nešto nije u redu s njima, ili im jednostavno treba samo još više stvari. Da, naš svijet je bolji na mnoge načine. Bilo bi lijepo kada bi mogli uživati. Malo je teško procijeniti kada smo zauzeti izbjegavanjem i zaštitom sebe od daljnjeg napuštanja.

Pretpostavljam kako se pitam što smo očekivali? Ovakve stvari imaju posljedice. Kroz povijest su naši preci izgradili običaje i institucije neka nas povežu, i onda smo ih, jedno po jedno, srušili. Ubili smo Boga, ismijavali smo brak, napali smo obitelj, iskorijenili smo susjedstva, razotkrili smo sve do zadnjeg mita i priče. Krenuli smo i išli, sve dok nismo stigli tu gdje jesmo, s našim malim tužnim zabavama za razvod. Sve dok nismo stigli ovdje; s generacijom stisnutom, slomljenog srca i uplašenom od ljubavi, uplašenom od života, koja pobaca sve što posegne za pomoći. Skinuli smo teret s odraslih, rekli roditeljima neka rade ono što ih čini sretnima, zaboravljaju kako te strukture nisu samo ograničenja slobode odraslih; bili su temelji na kojima su djeca stala i s kojih su iskoračila, o kojima su ovisila. Razbili smo ih, sada se pitamo zašto se generacija raspada. Dobrodošli u doba napuštenosti.

Ali, odgovor ne može biti povlačenje iz odnosa. Moramo ih shvatiti ozbiljnije. Želim ubiti u sebi tu želju za bježanjem i izbjegavanjem. Ovdje imamo dva izbora: srušiti se pod težinom ove stvari, ili uložiti sve, protivno svim izgledima. Zaboravite se pretvarati kako ljubav i obitelj nisu važni, tlačiteljski, kako je dovoljno voljeti sebe. Zaboravite na paljenje cijele stvari. Moramo se više potruditi.

Moramo postati primjer. Pronađite nekoga i potpuno se posvetite. Budite roditelj koji uči kako odanost nije nešto previše za tražiti, koji pokazuje kako je sigurno ostati. Ako jednoga dana budem imala kćer, ne želim joj biti uzor snažne neovisne žene kojoj ne treba muškarac; želim biti model snažne žene koja pokazuje kako je u redu ovisiti o nekome, osjećam kako je to kulturalno gledano sada puno važnija poruka. U redu je riskirati biti s nekim! Odreći se nečega da bi pripadao nečemu većem! I zapravo, to jest neovisnost: osjećati se voljeno, osjećati podršku, postati kompetentna osoba koja može stajati samostalno. Toliko sam skeptična prema uvjerenju kako ljudi mogu postati emocionalno prosvijetljeni, ili dovoljno samodostatni da se mogu sami nositi sa životom, dok svatko tko se ovoga drži je ovih dana previše ovisan i u potrebi za drugim. Željeti se osjećati kao da si kod kuće nije slabost. Nismo stvoreni da ovo radimo sami.

Želim reći: biti napušten nije trivijalno. Ne samo zbog razvedenih roditelja, već i odsječenosti od zajednice, kulture, izvora podrške. Možda vam to znači više nego što si dopuštate. Osjeti to, tuguj. Zatim to razočaranje pretvorite u odlučnost. Ništa nije zajamčeno, ali možemo podnijeti bol i staviti svaki centimetar u vlastitu obitelj. Sada dolazi do nas; iskoristimo našu priliku. Ne moramo se pretvarati kako nemamo straha. Ali, možemo ga iskoristiti da idemo naprijed. Izgraditi nešto čemu konačno možemo pripadati.

Hvala na čitanju. 

BY: Freya India; https://www.freyaindia.co.uk/