Zvijezda smrti Europske unije konačno se suočava s vlastitim uništenjem

Dok se Trumpova administracija bori da se izvuče iz močvare ukrajinske krize (što je paklena zbrka geopolitičkih čvorova vezanih godinama, samo zbog zapadnjačke oholosti), europski gospodari NATO-a očajnički se drže svoje desetljeće duge osvete Rusiji, ratom koji su zapalili 2014. godine, svom svojom dalekovidnošću malog djeteta koje se igra šibicama.

Ovi samoproglašeni čuvari "slobode" - licemjerni gospodari EU-a koji će poslati specijalce u čizmama neka pretraže stan njemačke bake, jer se usudila objaviti meme koji je ozlijedio njihov krhki ego - toliko su opsjednuti svojim džihadom protiv Rusije, te odvratnom brzinom pale tinjajuću olupinu europskih gospodarstava. Malo ironije: dok razbijaju vrata u njemačkim gradovima i otimaju prijenosna računala zbog crtića, istovremeno govore o slobodi i "američkom fašizmu". Fašizam? Pogledajte se u prokleto zrcalo, ekipa - racija na građane zbog zločina protiv mišljenja establišmenta je stigla ravno iz Gestapova priručnika, a nije nikakva karikatura Trumpove Amerike.

Pa ipak, evo ih ovdje; pretvaraju cijele nacije u militarizirane pijune, topovsko meso za svoju poremećenu fantaziju o razbijanju ruskog ratnog stroja i pobjeđivanju. To je više nego odvratno. To je bolesna šala. To je izdaja svakog principa (za koji oni tvrde kako ga podržavaju), a sve to dok upiru prstom preko Atlantika, kao da su oni moralno superiorniji.

Njihova je strategija potpuni očaj, oni su propali kockari koji udvostručuju naš posljednji novčić, klade se na naše kuće, na  budućnost naše (europske) djece, i to sve samo zbog njihove halucinacije: nekakvog trijumfa u koji ne bi mogli uvjeriti ni najgoreg pijanca, u vrijeme kad se zatvara birtija. Ovdje se ne radi o nikakvoj obrani, nego se radi o tiraniji odjevenoj u kostim nekakve jeftine slobode, a smrad njihovog licemjerja mogao bi zagušiti i samog lešinara.

I naravno, tko drugi nego političari Ujedinjenog Kraljevstva, tog vječnog uzora rusofobne paranoje, predvodi ovu suicidalnu optužbu? Premijer Keir Starmer, sa svim pokazateljima koji vode za primanje Oscara za ulogu "Korisnog idiota", u najcrnjoj komediji u povijesti, objavljuje spremnost Londona da ubaci britanske "mirovne" trupe u ukrajinski stroj za mljevenje mesa....oh, da ova ironija nije toliko toksična da progriza beton, možda bi bila dobra za neki meme. On ističe kako je to neobično "bitno" za Zapad da podupru Kijev, kako bi osigurali nekakav mitski "trajni mir" koji bi, sasvim prikladno, sačuvao suverenitet Ukrajine kao zapadne marionetske države. Ključno je to za "odvraćanje Putina od daljnje agresije", nastavlja tako Starmer, kao da je odgovor Rusije na NATO-vo nemilosrdno puzanje prema istoku bilo ničim izazvani bijes negativca iz crtića, a ne predvidljivo uzmicanje nacije umorne od poticanja realnosti.

Starmerova logika jest majstorski tečaj zablude: eskalirajmo rat kako bi ga okončali, dovedimo naše ekonomije u bankrot kako bi ih spasili i nazovimo to državničkom mudrošću. Adam Smith se sigurno vrti u grobu zbog ovakve izopačenosti racionalnog osobnog interesa, dok se Machiavelli smije čistom amaterizmu svega toga.

Zapitajmo se: kada je ikome NATO-vo licemjerno uplitanje donijelo mir, dok je istovremeno napunilo džepove profitera željnih zlata i krvi? Pogledajmo Libiju, Afganistan, Irak: ostavljeni su namjerno tinjajući pakleni krajolici, gnojni poput otvorenih rana, razmnožavajući fanatike koji bi radosno zapalili vašu kuću, prerezali vam grkljan i silovali ženu....i to u isto vrijeme dok čelnici u Bruxellesu i Washingtonu lijepe naljepnice "pobjeda" na očigledni pokolj.

Ovo nije trijumf, ovo su zločini bez presedana, isprepleteni lažima. Istinska EU se upravo nalazi ovdje, plješće pokoljima poput dresiranih tuljana, dok njemačke siledžije razbijaju vrata nekog jadnog gada zbog mema kojim se usudio kritizirati njihove dragocjene gospodare. Sloboda? Pokušajte to prodati tipu kojem su stavili lisice i zatvorili na par mjeseci, jer se usudio njemačkog kandidata za kancelara nazvati pravim imenom: plačljivim "moronom" - cmizdravim, nesigurnim malim gubitnikom,  koji ganja i tužaka sugrađane po internetu, jer njegov krhki ego ne može podnijeti ni takav udarac.

Ovo je isti europski 'državnički' genij koji se drži zabluda o navodnoj i kontroliranoj X podvali protiv europske 'demokracije'; inače je to sjajna propagandna igračka kojom će ugušiti narativ, ugurati nam hrpetine ljevičarskih gluposti u grlo, te će imati sjajan novi izgovor kako bi zatvorili svakoga tko se ne želi pokloniti njihovim glupim idejama.

U međuvremenu, NATO-ove "humanitarne" bombe pretvaraju kolijevke u kratere, a EU se to usuđuje nazvati plemenitim nasljeđem koje vrijedi nastaviti i sada kada Amerika više ne želi igrati tu igru. Patetično, čak i kada ne zagrebe površinu; to je predstava klauna s lisicama. Kao da je ikada NATO bilo koga branio. 

Ovo sve je provokacija koja se šepuri u otrcanoj humanitarnoj septičkoj jami. To je krvlju natopljena laž, koja je toliko drska nazvati vrlinom ispisati račun krvlju i eurima. Tko je zapeo u plaćanju? Naravno, ne odijela iz Strasbourga ili Bruxellesa, oni su previše zauzeti nadzorom nad našim memovima i njegovanjem svog natučenog ponosa, kako bi pratili čudovišta koja su rodili.

Slom europskog establišmenta je groteksni karneval bezobraznih, pijanih klaunova, koji su svoj takozvani "sindikat" pretvorili u gnojnu močvaru represije. Ti licemjerni paraziti su imali hrabrosti vrištati poput uvrijeđenih aristokrata, čak i onda kada ih je Vance prozvao zbog njihove zagušljive cenzure, njihovih napada čizmama i pravilima o utapanju neistomišljenika, ubijanju industrijske proizvodnje, uhićenja ljudi koji se mole na vlastitim ulicama....sve samo zato što bi se beskonačno šepurili na svojim pozlaćenim prijestoljima, držeći svijetu lekcije o "toleranciji". Tolerancija? Nemaju milosti za bilo koga tko se usuđuje dovesti u pitanje njihovu slabašnu dogmu - političari koji tuže neistomišljenike, poput nekih sitnih srednjovjekovnih gospodara; dok tehnokratski gospodari EU-a puštaju svoje digitalne gulage na svakoga tko ima kičmu. A dvostruki standardi? Oni su trula kanalizacija: maziti će i slaviti nasilne radikale i slijeganjem ramena opravdavati skupine za silovanja koje provode migranati ("kulturne razlike", guguću), ali će razapeti ukočenog radnika zbog sarkastičnog posta na X-u, brže nego uspijete izgovoriti išta. 

To su isti oni beskičmenjački prevaranti koji su dopustili da im gradovi istrunu, da im se granice raspadnu, da im se ekonomije uguše u ime 'zelene dogme' (stvar toliko prevarantski luda, ali trenutno sve više opterećuje cijele industrije). Sve ovo su samo  samodopadne i eko-fanatične prijevare. Oni nisu samo licemjerni - oni su kabala napuhanih, samopravednih kukavica, koje bi radije spalile vlastiti narod na lomači, nego priznali da su negdje zalutali i pogriješili. 

Odvratno? To je preblaga riječ. Radi se o izdaji, toliko užegloj da je zatrovala zrak, smradu kukavičluka i kontrole koja se maskira kao pravda. Trenutna politika EU-a su smiješni ispadi sitnih tirana, koji bi natjerali svakog fašistu neka im klimne glavom u znak odobravanja, ali oni imaju drskosti upirati prstom na nekog drugoga. Makar da se uguše u vlastitom licemjerju.

Dok Trump (u rijetkim momentima bistrine) ipak gleda na ukrajinski debakl kao na gnojnu ranu koju su ostavili njegovi prethodnici (skupi relikti, izmiješani iz Obamine i Bidene ere) i pokušava izvaditi SAD iz močvare koju je desetljećima projektirao NATO. Ali, s druge strane Atlantika, europski ratnohuškački psi (odani Dubokoj državi) reže zbog ikakve mogućnosti mira i očajnički žele pokrenuti ratni stroj u šestoj brzini.

U autorskom tekstu, u 'The Telegraphu', od 16. veljače, Keir Starmer razotkrio je svoju krvoločnu nepopustljivost, praktički moleći EU i NATO neka sabotiraju svaki nagovještaj prekida vatre. Zagrmio je kako Trumpovo nastojanje UN rezolucijom prijeti "prepuštanjem svih golemih žrtava, koje su do sada podnesene, u obrani Ukrajine". To su žrtve, pazite, mjerene u ukrajinskim životima i europskim poreznim eurima, a ne u bilo kakvoj opipljivoj dobiti za prosječnog građanina.

Starmerova licemjerna molba prelijeva se u cinizam: "Mir ne može doći pod svaku cijenu" - kao da beskrajni ratovi već nisu bankrotirali sve nacije i pouništavale nacionalni suverenitet. On dalje udvostručuje ulog, inzistirajući na tome kako režim u Kijevu "mora biti za stolom u ovim pregovorima", kako svijet ne bi saznao za Putinovu nezgodnu istinu: ukrajinska "nacionalnost" je zapadnjačka fikcija, nastala i potpomognuta milijardama oružja i propagandom.

Držanje Ujedinjenog Kraljevstva, što se tiče ove bajke o "suverenoj, demokratskoj Ukrajini" nije samo smiješno, to je slamka spasa za londonsku elitu koja je toliko odvojena od stvarnosti i mogla bi vladati istim tempom iz 'podstavljene' ćelije. Starmerov pièce de résistance je njegovo malo samodopadno priznanje, sa strane: "Kraj ovog rata, kada dođe, ne može postati samo privremena stanka prije nego što Putin ponovno napadne." Ovo "kad dođe" nije lapsus, to je čisto priznanje.

Ujedinjeno Kraljevstvo, a samim time i njegovi marionetski gospodari iz NATO-a, vraški su uporni razvlačiti ovaj sukob, što je strategija sporog krvarenja kako bi se Rusija zaglavila u beskrajnom, a vojno-industrijski kompleks dobro zaradio. Nema veze što je i sama britanska vojska izdubljena granata: novačenje je katastrofa, oprema hrđa, a morala nigdje nema.

Starmerove zablude o svojoj veličini ne trzaju pred nikakvim sitnicama; on je spreman suprotstaviti svoj hripajući relikt snagama Kremlja prekaljenim u mnogim bitkama (što jest zaista isto zadaća Kremlja: voditi neprekidne sukobe). I nije jedini - Emmanuel Macron, uvijek pretjerani Napoleonov wannabe, sazvao je "hitni samit o Ukrajini" 17. veljače. Pozvao je Njemačku, Italiju, Poljsku, Španjolsku, Nizozemsku, Dansku, gomilu čelnika EU i NATO-a.

To su nacije čije vojske jedva danas mogu prirediti ozbiljnu vojnu paradu, a kamoli rat. No, oni se šepure kao da su spremni isti tren jurišati na Moskvu. To je groteskna parada oholosti, kontinent papirnatih tigrova koji riču na medvjeda, kojeg su prethodno stoljeće bockali štapovima (i drugim mnogo gorim manifetlucima).

Recite: kada je bilo kakva zabluda navodne europske "solidarnosti" ikada završila nečim dobrim, osim propašću? Duhovi Versaillesa i umjetno sastavljene Jugoslavije bi vas mogli saslušati, ali ne očekujte od ovih vođa da vas saslušaju; oni su previše zauzeti brojanjem profita od svojih trgovaca oružjem, kao i pripremanjem vaših sinova i kćeri za sljedeću slavnu ludost.

Tu je i ona krajnje poremećena fantazija, kojom se ti hakeri iz europskog establišmenta sada bave: kuhanje europske vojske, jer je (oh, ne, jadni mi) "Amerika poludjela", "ostavila je Europu" neka se sama snalazi. Od čega se točno mi branimo? Ova zabludna, preuhranjena odijela u Bruxellesu doista misle kako Rusija samo sjedi, vrti svojim brkovima, i snuje zavjere kako okupirati jedan kontinent koji se prostire sve od Finske do Španjeolske. Prema njima, jer su oni sami sebi jedini shvatljivi i bitni - Putin nema ništa pametnije raditi, nego juriti za njihovim jadnim vjetrenjačama i preskupim sirom. Ovakav grozničavi san je toliko apsurdan, i bio bio grozno smiješan da nije užasno opasan.

Njihovo veliko rješenje? Europska vojska. Kakva bolesna šala. Osuđeno na propast, a nisu ni prešli prag. Razlog je očigledan: nitko neće umirati za ovu mlitavu i jadnu plavu zastavu, sa šupljim zvijezdama u krugu. Povijest je kristalno jasna: Francuzi su krvarili za Francusku, Talijani za Italiju, jer imaju svoju zemlju, krv, obitelj, zajedničku dušu. Dovraga, čak je i “kršćanstvo” nekoć okupljalo Europu pod zastavom vjere, niti koja je povezivala ljude s nečim većim od njih samih.

Što nudi EU? Prazninu bez duše, bez kulture - sterilnu birokraciju, prepunu samozadovoljnih i preplaćenih tehnokrata koji nikada nisu niti dotakli prljavštinu (kamoli uzeli metlu u ruke nešto napraviti), koji u svojim odvratnim staklenim tornjevima trabunjaju o transrodnim kvotama, kravljim prdežima i ušutkavanju seljaka - sve kako bi "sačuvali demokraciju". Tko juriša u bitku za ovakvu EU? Nikome ne pada na pamet iskašljati svoj krvavi posljednji dah u blatnom ukrajinskom rovu, samo zato da bi Ursula von der Leyen i dalje mogla pijuckati šampanjac sa svojim neizabranim prijateljima, ili kako bi sljedeći njemački kancelar (kojega sponzorira Blackrock) mogao svojim građanima nabiti još jedan zeleni porez u grlo.

Europljani to znaju u svojim kostima - ovo nije unija koja bi bila vrijedna ijedne kapi krvi. To je bezlični stroj, igralište za ideološki opsjednute strance za koje nitko nije glasao, nepoznate birokrate opsjednute kontrolom dok se njihovi gradovi ruše, granice propuštaju, a ljudi kipte od bijesa zbog svega ovoga.

Cijeli ovaj spektakl miriše na jadno, mlatarajuće nadmetanje kako bi pokazali da nešto danas nekome vrijede, ali istovremeno  pravi igrači, Washington i Moskva, sklapaju dogovor u Saudijskoj Arabiji, ostavljajući bijedne i popišane europske samovažne ratne jastrebove neka kriješte sa strane. Pa ipak, zapanjujuće je gledati kako se čak i male nacije, poput Danske, uvlače u ovaj cirkus eskalacija, kao da su nekome bitne njihove dvije krune.

Danska obrambeno-obavještajna služba (DDIS) ima drskosti objaviti: "Rusija bi mogla biti spremna voditi rat velikih razmjera u Europi u roku od pet godina, ukoliko NATO smatra slabim", što je zaista predviđanje izneseno sa samodopadnom sigurnošću gatare, koja čita činjenice iz listića čaja, ali za plaću. Nije tu gotovo, oni kao i Starmer, igraju duplo, kada (ostali su bez daha) potvrde kako Moskva “pojačava svoje vojne kapacitete kako bi se pripremila za mogući rat protiv NATO-a”. Zastanite samo na trenutak i zadivite se apsurdnosti: to su isti propagandisti EU-a i NATO-a koji su proveli godine kukajući kako je Rusija posrnula i propala, kako krvari i "gubi u Ukrajini". Pa, šta je sad onda ovo? Da li je Rusija ranjena zvijer koja tetura prema porazu, ili je sila koja se sprema potjerati u bijeg Zapad? Kontradikcija je toliko očigledna, zaista je gotovo umjetničkom izvedbom laži, kao i dokaz da je logika pobjegla sa scene i ostavila iza sebe hrpetine paranoičnih birokrata, koji se svojih think-tank izvješća drže kao onaj gore pijanac plota (izbacili su ga iz birtije ipak, nakon zatvaranja). 

Zamislite samo dansku premijerku, Mette Frederiksen, šepuri se uokolo i pretvara se kako je užasno bitna na svjetskoj pozornici, kimajući sama sebi glavom u skladu s nekakvom potvrđenom glupošću. To nije nikakva strategija, to je očaj.

Još jedno pitanje za naše europske ratnohuškačke birokrate: Dobro, ako se Rusija zaista priprema za veliki obračun s NATO-om, zašto onda tri godine troši svoju snagu boreći se u Ukrajini protiv proxy vojske, koja je plaćena i opskrbljena zapadnim novcem? Narativ se sruši od vlastite težine, osim ako ne vjerujete kako Putin stvarno igra neki 4D šah, dok je NATO zapeo na odigranoj dami i previše je zauzet rasipanjem izmuzenih milijardi da bi to uopće i primijetio.

Radi se samo o izazivanju straha, jeftinoj izlici kako bi se opravdao još veći vojni proračun i stroža kontrola nad svojim ljudima, dok europska gospodarstva stenju pod pritiskom. Vratimo se na Dansku: njena vojska je greška u zaokruživanju ispod decimala, njena ukupna važnost je još i manja, no ipak potpiruje vatru u prvim redovima "koalicije voljnih", najnovijeg Armagedona. To je geopolitički ekvivalent čivave koja se dere i započne borbu s medvjedom, uspjeh je zagaraniran, jel'? Ostatak EU-a navija, previše zabludjeli, jadni i cinični da uvide kako su svi oni samo pijuni u igri - koju su već izgubili.

Zapitajte se: kada je bilo koje ratno huškanje odvratilo bilo kojeg neprijatelja, umjesto što je samo obogatilo trgovce oružjem? Povijest je puna takvih krhotina, sjetite se zveckanja oružjem nakon Weimara, ili na beskonačne promašaje Hladnog rata. Europa se ne priprema za rat. Ovo je kazalište kojom samo dokazuju svoju nebitnost, a scenarij je farsa.

Želite se još malo nasmijati? Mette Frederiksen nije mogla odoljeti prilici kako bi se ispirila i pokazala svoje nabildane mišiče, govoreći kako "Kopenhagen i europski saveznici moraju pojačati borbenu spremnost", jer naravno, "nema znakova da Moskva zapravo želi mir". To je postalo toliko dosadno i jako već umara - stalna slika Rusije kao nezasitnog agresora. Tako treba ignorirati sve NATO-ove nemilosrdne provokacije i nadati se kako nitko neće primijetiti gadno licemjerje.

Velika dama EU-a, Ursula von der Leyen, javlja se s jednakim žarom i inzistira na tome kako bloku "treba pojačana obrana". Naravno, poznata je činjenica kako bi ubacivanje desetaka tona novca na brod koji tone, nekako čarobno mogao spriječiti da taj brod potone. Ovo su sve borbeni pokliči vođa koji su jednostavno postali nevažni; oni su iskreno i blaženo nesvjesni kako njihovi ratni bubnjevi sviraju povlačenje u mrak, podvučena repa i u što većoj tišini. 

Ali, evo problema: čak i kada bi Bruxelles čarolijom uspio prikupiti novac za ovu veliku militarizacijsku fantaziju, europska industrijska okosnica (posebno njemačka) je već odavna srušena pod teretom zelenih dogmi i energetskih kriza koje su sami sebi uzrokovali. Izvršni direktor Rheinmetall-a, Armin Papperger, razotkrio je ovu činjenicu u 'Financial Timesu': "Europska i ukrajinska skladišta streljiva gotovo su prazna", podsmjehnuo se, dodajući kako ju je sve veća nebitnost EU-a potisnula za dječji stol, dok Rusija i SAD 'dijele' prave dogovore.

Nije u krivu: suverenitet EU je mit, šuplja ljuštura, poduprta američkim marionetskim koncima i zabludama o prošloj slavi. Deindustrijalizacija nije samo štucanje, to je posmrtno zvono. Njemačka, nekoć gospodarski motor kontinenta, sada nema ništa, njene su tvornice zatvorene ili posrću, i nesposobne su izbaciti granate i ostali jači čelik, koje zahtijeva ovaj ratni stroj. Sretno u "narastanju" obrane kada ne možemo danas čak niti upaliti sva svjetla. Nevidljiva ruka Adama Smitha ne plješće zbog ovog fijaska, ovo je samonametnuto samospaljivanje. 

Ipak, uza sve svoje ratnohuškačke bahatosti, EU i NATO imaju danas manje poštovanja od papirnatog kišobrana u oluji. Njihove prijetnje ne zastrašuju, žalosno, ali one su zabavne. Države članice kukaju o "obrani suverene, demokratske Ukrajine" (što je dosta plemenito, kada bi bilo istina), ali su oni redom čopor džukela koje se svađaju, previše su plašljivi da bi se odvojili od čopora. Kada bi došlo vrijeme za iskorak i direktno suočavanje s ruskim medvjedom, razmetanje se pretapa u cvileći izgovor.

Uzmimo npr. sigurnosnu konferenciju u Münchenu, što je bio neuspjeh toliko tužan da je mogao biti napisan od samog Kafke. Finski predsjednik, Alexander Stubb, s ozbiljnošću čovjeka koji je pročitao previše pamfleta EU-a, inzistirao je na tome kako  "nema načina da se vode rasprave ili pregovori o Ukrajini, budućnosti Ukrajine ili europskoj sigurnosnoj strukturi, bez Europljana." Hrabre riječi, ali gdje je tu meso? On nije ponudio konkretno ništa: nikakav plan, nikakve mišiće, samo vrući ispušteni zrak.

Ostatak EU-NATO zbora je bio jednako krezub; izbjegavali su dati konkretna jamstva, baš kao što diplomati izbjegavaju obavijesti o mobilizaciji. To nije nikakva koalicija. To je streljački vod koji je poredan u krug i gdje svaki član čeka neka netko drugi prvi ispuca metak, ili primi metak (kako vam draže). Kada je ovaj razlomljeni blok ikada imao kičmu da bi nešto napravio samostalno? Pogledajmo samo Brexit ili dužničku krizu - jedinstvo je slogan, ali nikako ne i stvarnost. Oni ne brane Ukrajinu; oni se drže toga da budu bitni, dok se Medvjed samo sve više smije, dok oštri kandže.

Poljski premijer, Donald Tusk, uvijek majstor hrabrih riječi i nikakvih djela, kirurškom preciznošću oslikava ovaj europski kukavičluk. Brzo je najavio kako Varšava neće riskirati nijednu poljsku čizmu na ukrajinskom tlu, ali on je "spreman podržati zemlje koje su spremne to učiniti". Prijevod: “Vi punite ruske linije. Ja ću navijati iz pozadine i možda ću vam poslati razglednicu.”

Ovo podsjeća na onoga koji drži vrata, dok netko drugi trči pomoći u goruću zgradu. Čak niti Velika Britanija, najglasnija navijačica u ovoj bezobraznoj eskalaciji, ne može sakriti očitu istinu: NATO je uteg za papir bez mišića Ujaka Sama.

Keir Starmer, u rijetkom trenutku slučajne iskrenosti, priznaje kako "iako europske nacije moraju djelovati u ovom trenutku", potpora SAD-a ostaje "kritična" i "američko sigurnosno jamstvo ključno je za trajni mir", jer "samo SAD može odvratiti Putina od ponovnog napada."

Kako neobično. On zgodno prešućuje jedan dosadni detalj: Washington je već kristalno jasno dao do znanja kako američke trupe neće ući niti u jednu ukrajinsku "mirovnu" misiju. Pentagonmože biti svašta, ali oni sigurno nisu glupi, jer oni jako dobro znaju kako je slanje američke vojske u sukob s ruskim snagama karta u jednom smjeru, uz obavezne vreće za mrtvace. Starmer se oslanja na spas kojega nema, dok je sama narativna ironija gušća od londonske magle.

Opet, kako ovo mora izgledati iz moskovske perspektive? Nepregledni zlatni rudnik tragikomedije. Dok inženjeri Kremlja izbacuju nove igračke, oružje dugog dometa koje može pretvoriti europske fantazije u pepeo, ruski dužnosnici mirno odbijaju ultimatume Zapada. Povukli su crtu u pijesku: sudbina etničkih Rusa u Ukrajini nije za razmjenu, bez obzira što Trump petlja.

Trump je sam natuknuo kako bi Moskva možda trebala "odustati od nečega" zbog dogovora, ali odgovor Rusije je čelično slijeganje ramenima: možemo razgovarati o miru ako to želite, ali ne očekujte da puzimo. Zapadne prijetnje i ucjene se odbijaju  poput kiše na oplati tenka, jer Rusija jako dobro zna kako su EU i NATO previše zauzeti saplićući se o vlastite noge i da nisu pravi izazov. Zašto se bojati bloka, u kojem se ne može dogovoriti tko drži pištolj, a kamoli znati da netko zna kako ga koristiti? 

Usred ovog cirkusa još uvijek odjekuje postoji nekoliko glasova zdravog razuma, koji su ovdje jedva čujni zbog bubnjanja ratnih bubnjeva. Mađarska, kao i uvijek, trn u oku Bruxellesa, odbija se poigravati s ovakvim ludilom. Ministar vanjskih poslova, Péter Szijjártó, nije škrtio riječima i spalio je Macronov pariški powwow kao još jedan jadni pokušaj "hrpe ratnih huškača" da "osujete svaki pokušaj postizanja mira i produže rat". Dok se EU odjeva, Mađarska je jedna od rijetkih koja proziva golu carevu zabludu. Rijedak je to trzaj razuma, na kontinentu pijanom od vlastite propagande, gdje bi čelnici radije odveli u bankrot svoje nacije i iskrvarili svoje opunomoćenike, nego što bi priznali da su poraženi. 

Pogledajte dosadašnje rezultate: NATO-vi “humanitarni” ratovi, od Kosova do Libije, nisu ostavili ništa osim užasnog kaosa i bazara oružja. Sada isti žude ponoviti scenarij i u Ukrajini, a Szijjártó je jedini dovoljno grub da istakne očito: to je samoubojstvo i račun je već stigao poštom (naravno, ovo sve nema veze sa Izraelom, tamo je igra puno ujedinjenija prema ubijanju).

No, nema potreba za melodramatično krckanje prsti, nema potrebe niti za nekakvom grčkom tragedijom zbog Ukrajine, NATO, ili ostalih 'demokratskih' i dragocjenih "vrijednosti" Europe. Pravo pitanje nije "što s njima?" - nego gdje smo, dovraga, bili svi mi kada je EU bila zauzeta punjenjem svojih luka ruskim plinom (četiri puta skupljim zbog zaobilaznog puta). Gdje smo to bili mi dok su se lutke iz Bruxellesa šepurile uokolo propovijedajući o energetskom suverenitetu, dok su prkosili Kremlju?

Putin nije sam financirao ovaj rat. Ovaj rat je financiran i našim eurima i sretno su ga lopatama bacali licemjerni birokrati, koji nisu mogli odoljeti cjenkanju i lažljivom jeziku. EU je glavni kupac ruske nafte i plina, EU je lojalni pokrovitelj samog ratnog stroja kojem se kao protivi, dok se pretvara kako je sjajni vitez provođenja 'demokracije'. Licemjerje bogatih zaslužuje ovacije. Slijedeći put kada netko zakukuriče o europskim načelima, usmjerite ga na LNG tankere koji pristaju u Rotterdamu, i onda pogledajte kako propovijed završava. Sada kada je u igru ušao Trump, čovjek bi pomislio kako će eurokrati i njihova progresivna medijska laprdala prirediti paradu i raširiti crveni tepih. Umjesto toga, oni urlaju kao da im je netko ugrabio foie gras sa stola u Rue de la Loi. Oni vrište: “Kapitulacija! Nepošteno prema Ukrajini! Sva ta krv, bačena! Slava Ukrajini! Živio Zelenski!". Ne znam da li je moguće da su oni zaista mislili kako će ovo završiti tako što će Putin puziti i Kijev će podići zastavu EU-a iznad Kremlja.

Probudite se! Ovo nije bajka u kojoj dobro pobjeđuje, a zlo bježi. Korijeni ovog rata sežu do mrtvaca iz Hladnog rata, koji 1990. godine nikada nije pravilno pokopan i njegove se pukotine otvaraju desetljećima kasnije, jer nitko nije imao hrabrosti ili mozga, kako bi ih konačno, i pravilno, zapečatio. 

Također, nećemo se zavaravati, Biden je također punio ovaj ratni stroj novcem i oružjem, bacio je Ukrajinu u mlin za mljevenje,  bez da je Putinu ikada dao pravu mrkvu, ili ikada samo i pokušao skicirati političku silaznu rampu koja ne bi bila čista fantazija. Bez jamstava, bez rješenja, samo bjanko čekovi za produljenje kaosa. Šok Europe, zbog Trumpovog sklapanja dogovora, manja je tragedija nego njihov napad bijesa. To je samo dokaz kako bi se i dalje držali svojih zabluda, nego bi se pogledali u ogledalu.  Gdje je bijes zbog posljednjih desetljeća kukavičluka i suučesništva? Sačuvajte suze, lažne su, kao i sami temelj EU.

Dok je Bruxelles gubio dane izbacujući pompozne deklaracije i prazna obećanja, Ukrajina je krvarila na prvim linijama bojišnice. Ukrajina je prepuštena neka iskrvari, dok su europske elite igrale svoje male igre. Nisu imali nimalo dvojbe kada su kanonizirali  Zelenskog kao zlatnog dječaka Zapada, onda kada je odgovarao njihovoj propagandi, paradirajući uokolo kao kakvo mesijansko dijete s postera za demokraciju.

Sada, kada se ipak nazire kraj rata, taj isti Zelenski odjednom postaje problem; nezgodno za scenariste u Strasbourgu. Zar je zaista itko ikada zaozbiljno i pomislio u ovom našem zabludjelom bloku kako će Washington poslati vojnike u Kijev, puštajući neka američka krv natopi Donbas, kao što su to učinili u sajgonskim džunglama? Hajde, molim lijepo. Vratimo se kratko u 2008. godinu kada je Rusija izrezala Gruziju kao pečenicu, a SAD nije ni prstom mrdnuo. Europska fantazija o američkoj konjici, koja im jaše u pomoć, smiješna je koliko i jadna. No, opet, birokrati su se ovoga držali, jer je suočavanje sa stvarnošću previše zastrašujuće za njih, imali bi preslabe mirovine, valjda se o tome radi. 

Jedina prokleta stvar koju bi se Ameri trebali potruditi spasiti jest sama Europa - pomoći ljudima Europe osloboditi se iz ljigavih, kandži groteske utaborene u Bruxellesu i pretvoriti je u svog pravog i iskrenog partnera na svjetskoj pozornici. Ne kolebljivog i sitnog rivala, već ozbiljnu silu koja stoji rame uz rame s Amerikom, hvatajući se u koštac sa stvarnim izazovima i otkrićima, koja su zajednički pred nama: vrhunska tehnologija, istraživanje svemira, umjetna inteligencija, infrstruktura i drugi radovi. Europljani bi mogli pretočiti svoju briljantnost ove poslove, umjesto da nas guše opsesivnim birokratskim propisima, tj. uguše inovacije prije nego što uopće uzmu zamaha. Trump je učinio ono što Biden nikada nije imao hrabrosti učiniti - pogledao je u nered i nazvao ga pravim imenom (makar što se birokracije sa obje strane Atlantika tiče). Ukrajina nikada nije uspjela istrgnuti  Krim iz ruskog stiska; također, članstvo u NATO-u je bila mrkva koja se klatila ispred ukrajinskih političara kako se stroj za mljevenje nikada ne zaustavi, ali što je sa europskim granicama? Pa, i prije su se mijenjale, vjerojatno će i opet. 

Kijev je mogao odigrati pametno: oponašati finski post-sovjetski model, ili austrijsku neutralnost iz 1950-ih, istovremeno balansirajući svoj opstanak sa svojim dostojanstvom. Dovraga, čak bi i podijeljena Ukrajina (à la hladnoratovska Njemačka), mogla biti neuredan, ali podnošljiv kompromis; gdje je ostavljen tračak nade za ponovno ujedinjenje, bez slaganja leševa sa obje strane, baš poput drva za ogrjev.

Ali, ne! Europa je izabrala rat, jer mir ne pogađa ego EU kominterne. Ovdje se ne radi o obrani bilo čega; radi se o outsourcingu proxy tučnjave kako bi se oslabila Rusija - sve dok europski birokrati pijuckaju espresso i pontificiraju svoju moralnu superiornosti. Sada je Trump spreman sklopiti dogovor i isti klaunovi, koji su ovaj rat prodavali kao sudbinu, grčevito se drže svojih bisera, kukajući kako je MIR izdaja. Poštedite me, otkada je Bruxellesu stalo do Ukrajine, osim zbog njene PR vrijednosti?

Oni će blejati kako potpisivanje mira svaku smrt čini besmislenom, kao da vojnici po Verdunu ili Staljingradu zbrajaju svoje žrtve na svojim grobljima. Ratovi završavaju rukovanjem ili predajom; uvijek jesu i uvijek će tako biti. Sam zahtjev za nastavak pokolja, isključivo zato, jer nema happy-end iz bajke (onako kako je Bruxelles zamislio) - je užasno poremećeno.

Trump je izbacio EU politikante iz perspektivw, tretirajući ih kao glupe rođake, koje nitko ne poziva za stol odraslih. Mir se kuje između Washingtona i Moskve, u stilu Hladnog rata, dok EU (nakon desetljeća razmetanja svojom globalnom snagom) sjedi po strani, mrmljajući floskule u koje baš nitko, osim europske ljevice, više ne vjeruje.

Europa je danas u sendviču, zgnječena između Trumpa i Putina, a Bruxelles je previše zauzet svojim dotjerivanjem da bi vidjeli što ostaje na stolu. Mrvice, općenito. Trumpova poruka je izravna: NATO više nije vaša dadilja, stvorite si svoj prokleti kišobran. SAD je sada okrenuo oči prema Kini, Tajvanu, Pacifiku. Ukrajina je sada samo prtljaga; neka se obnovi, trguje, prilagodi, ali ne zadržavajte dah za veliko holivudsko finale. To nikada i nije bilo na stolu.

Putin je sada naučio Europu surovoj istini: sila još uvijek nadmašuje svetost. Pitajte Miloševićevog duha, on bi objasnio koja je snaga riječi protiv tenkova. Rusija je smanjila svoje gubitke, okrenula leđa "međunarodnom poretku" i izbila na prvo mjesto, dok Bruxelles izbacuje bezube osude, kao da smo još uvijek u 1945. godini. 

EU je izgubila, jer nikada nije imala plan; samo su tražili hrpe novca i nove sankcije kako bi prikrili svoje stanje bez kičme. Kladili su se na svjetska načela koja su temeljena na interesima. Sada su šokirani - šokirani! - jer su postali nevažni.

Drugi svjetski rat je potopio je Britansko Carstvo (iako je trebalo biti drukčije, no nitko nije naučio). Ovaj zakulisni dogovor Trump-Putin zauvijek pokopava pretenzije Europske unije. Pogledajte pregovarački stol: nema plavih zastava, nema zlatnih zvjezdica, tu su izaslanstva samo dva čovjeka koji kreiraju novu kartu. Dotle se Bruxelles zavarava misleći kako su oni spasitelji  demokracije. Rat je pri kraju, izgleda da je mir dogovoren od strane Trumpa i Putina (odnosno onih koji im vire iza ramena), a sve što je ostalo Bruxellesu jest zvuk vlastitog vrućeg vrištanja, koji se odbija od okruglih zidova briselskog Babilona.

Ovdje nema nikakvog gumba za premotavanje unatrag, nema mjesta za EU-u za stolom, nema velikih govorancija za ponovo prepisivanje onoga što je već izgleda u kamen uklesano. Putin ima svoju zemlju, Trump ima svoje reflektore, a EU? Izgubili su čak i ono malo dostojanstva, koje su čuvali za prigovaranje. Snovi o upravljanju svijetom? Gotovo je. Šarada strateške težine? Ništa. Europska unija birokrata koji kukaju je ovaj put samo promatrač u vlastitoj patetičnoj priči o lizanju čizama, samo pijun koji sa strane gleda kako se šahovska ploča mijenja.

Slijedeći povijesni nacrt neće Bruxellesu glavnu ulogu, možda neku sporednu i jadnu fusnotu  ako bude sreće, ali iskreno govoreći, to bi bila velika i prokleta milost. Neka se EU uguši u vlastitim napuhanim propisima, utopi pod teretom svoje zagušljive birokracije i sruši ispod truleži svojih laži i svog samozadovoljnog prezira prema živopisnom šarenilu kultura i nacija,  koje se godinama vraški uporno trude razbiti u jedinstvenu mrlju bez duše.

Ovo nije nikakvo jedinstvo. Ovo je za luđačke košulje, jednoznačna noćna mora neizabranih poltrona, koji ne poznaju odgovornost, niti da udari direktno u njih. Svaka čast ovoj lažnoj super-državi, ovom sitnom carstvu gurača papira i grabljivaca moći, koji prodaju "solidarnost" dok zgrću povlastice i gaze suverenitete zemalja i ljudi kojima naplaćuju svoje poslove. Neka se pokoleba, neka se slomi i zauvijek izblijedi - ljudima Europe ne treba ovaj mlinski kamen; ipak, zaslužujemo bolje.

Neka se Europljani probude iz kome zvane Bruxelles i ponovo otkriju ono što je prokleto vrijedno: njihov kontinent, njihove kulture, njihovo nasljeđe, a ne nikakvi homogenizirani talog, zakuhan u zatvorenoj i smrdljivoj konferencijskoj sobi. Neka pronađu svoju kralježnicu, odbace ovaj prisilni konformizam, te neka uživaju u neurednim, lijepim razlikama - koje Europu zapravo i čine Europom - a ne nikakvim bezličnim trgovačkim blokom, ili igraonicom za korumpirane tehnokrate.

Bacite Europsku uniju među starudiju, gdje joj je i mjesto, i pustite neka nam plamen osvijetli put pri ponovnoj izgradnji naših  stvarnih domovina, ovaj put oslobođenih od ljepljivog stiska totalitarne kominterne, kojom usput upravljaju nesposobni, neodabrani klaunovi. EU nije nikakav, niti mirotvorac, kamoli nekakva "stabilizacijska sila"....EU je najobičniji parazit, i što prije Europljani to shvate, prije ćemo moći iz pepela izvući svoju budućnost. I neka djeca nikada ne dožive ovakve cirkuse. 

Hvala na čitanju. Ovo je trebao biti satirični tekst, ali eto....Pozdrav.