Volodimir Zelenski i “Duh Antikrista”

Dok se njegova nacija suočava s katastrofalnim ratom, koji je naciju koštao stotine tisuća života, ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky osvaja srca i podršku zapadnih čelnika i "mainstream" medija. Doista, malo je drugih osoba u svjetskoj povijesti ikada,  imalo bolji tretman. Kao što je izjavio simpatični politički komentator u The New Statesmanu: 

"Zapadni ga komentatori uspoređuju s legendarnim ličnostima iz prošlosti. On je tako privlačan, a njegov poziv na vojnu intervenciju tako uporan, da se čini kako su neki od ovih komentatora čak spremni riskirati globalni rat, kako bi ga podržali. On je bit karizme."

Obožavanje Zelenskog doista je zapanjujuće. Ukrajinski narod "ima vođu dostojnog njihove hrabrosti i otpornosti", kaže američki predsjednik Joe Biden za Time Magazine. Prema Bidenu: "Zelenski je ostavio svoj trag u povijesti i osigurao svijetu potvrdu kako će Ukrajina dugo opstati i da će njeni ljudi na kraju ostvariti demokratsku budućnost, koju su dugo željeli."

Još u veljači 2022. godine, ukrajinski pisac Andriy Kurkov, povezao je Zelenskog s Jamesom Bondom, kada je odbio ponude za mirovni sporazum i zagovarao nastavak rata svoje zemlje s Rusijom. Kantautor Five for Fighting nazvao ga je "ukrajinskim Supermanom". Jedna od njegovih pjesama zove se "Može li jedan čovjek spasiti svijet?". Bernard-Henry Lévy, “francuski intelektualac” koji se hvali prisnošću sa Zelenskim, tvrdi kako su “[s]slobodni svijet, koji je također u pitanju u bitci za Kijev, i europska načela pronašli novog, mladog i veličanstvenog utemeljitelja.”

Ova obožavajuća potpora ukrajinskom predsjedniku jest jedan od razloga zašto on nije bio voljan pregovarati o mirovnom sporazumu s Rusijom. Ovi narativi namjerno provociraju, u zapadnim umovima, pomisao kako je ukrajinski vođa hrabar, demokratski vođa, koji se bori protiv vanjskog agresora. Nema veze što je petogodišnji mandat predsjednika Zelenskog istekao 20. svibnja 2024. godine. Rat, u kombinaciji sa zapadnom podrškom i popularnošću, održao ga je na vlasti unatoč isteku mandata.

Iako bi moglo biti teško održati predsjedničke izbore tijekom izvanrednog stanja, ukrajinski Ustav ne zabranjuje održavanje izbora, dok je izvanredno stanje na snazi. Sve što Ustav kaže jest kako predsjednički mandat mora trajati pet godina (čl. 103.). Ukrajinski odvjetnici ističu kako je nepostojanje mehanizma za produljenje mandata predsjednika "namjerni propust", s ciljem smanjenja rizika od zlouporabe ovlasti.

Ukrajina je postala neovisna od Rusije kada se bivši Sovjetski Savez raspao, 1991. godine. Kada se to dogodilo, ruski se jezik uobičajeno koristio u urbaniziranijim i industrijaliziranijim regijama jugoistočne Ukrajine. U to se vrijeme vrlo velika skupina Ukrajinaca koji govore ruski izjašnjavali kao Ukrajinci, ali su koristili ruski jezik kod kuće, sa svojom obitelji i prijateljima, i, ako je bilo moguće, u obrazovanju, na poslu i u interakciji s vladom (Iščenko , str. xvii). Ankete 2016. godine su pokazale kako se 51% Ukrajinaca i dalje slaže kako su Rusi i Ukrajinci “bratski narodi”.

U današnjoj Ukrajini, međutim, ništa više ne može biti rusko. Imena i spomenici, u čast djelima klasičnih ruskih pjesnika, izbrisani su s ukrajinskih ulica (Iščenko, str. xix). Tijekom godina ukrajinska je inteligencija napredovala prema planu koji nastoji povezati sve nazadno sa svime što je rusko. Ukrajina se mora smatrati zapadnjački orijentiranom; mora tečno govoriti engleski; mora se smatrati modernom, liberalnom i uspješnom. Sve rusko, kao takvo, smatra se starim, konzervativnim, provincijskim, neukusnim, gubitničkim. Za ukrajinsku vladajuću klasu, ispunjenje modernosti njihove nacije zahtijeva neka Ukrajina bude feministička, liberalna, "progresivna", i definitivno ne pravoslavna kršćanka zemlja. Više o ovome kasnije.

Viktor Janukovič bio je četvrti predsjednik Ukrajine, od 2010. do 2014. godine. Njegov pad potaknut je njegovom objavom, u studenome 2013. godine, kako će prekinuti pregovore o sporazumu o pridruživanju s Europskom unijom (EU). Tog je mjeseca val prosvjeda, poznat kao Euromaidan, započeo na kijevskom trgu Maidan, baš kao i “Narančasta revolucija” 2004. godine. Janukovič je na kraju uklonjen s vlasti državnim udarom 2014. godine. Prema Volodymyru Ishchenku, istraživaču na Freie Universität u Berlinu , koji je rođen u Ukrajini i predavao je sociologiju na kijevskim sveučilištima: 

"Janukovič je pobjegao iz glavnog grada 21. veljače navečer, u uzaludnoj nadi kako će se osloniti na potporu elita u jugoistočnoj Ukrajini, dok je opozicija preuzela vlast u Kijevu tvrdeći kako je predsjednik zanemario dužnost. Privremena vlada, sastavljena od oligarhijskih oporbenih stranaka, uključujući radikalne nacionaliste iz stranke Svoboda, preuzela je dužnost. SAD i EU odobrile su promjenu vlasti, iako to nije bilo u skladu s nedavno potpisanim prijelaznim sporazumom. Budući premijer, Arseniy Yatsenyuk, bivši bankar, potpisao je političke odredbe Sporazuma o pridruživanju EU 21. ožujka." (Iščenko, str. 6)

“Revolucija” Euromaidana bila je oružani ustanak koji je na sporadično vladino nasilje odgovorio vlastitim nasiljem. Revolucija je dovela prozapadnu vladu na vlast u Kijevu. Ukupni rezultat bila je promjena u ravnoteži moći između konkurentskih lokalnih oligarhija. Euromaidan nije donio transformaciju u korist običnih ljudi; samo je povećao društvenu nejednakost, dopuštajući prozapadnim oligarsima neka iskoriste priliku za promicanje vlastitih interesa i planova. Ti su oligarsi, između ostalog, predviđali isključivanje Ukrajinaca koji su željeli zadržati svoj materinji ruski jezik u javnosti i koji su preferirali prijateljske odnose s Rusijom. Iščenko potom retorički pita:

"Kakvu reakciju ljudi iz jugoistočnih krajeva, koji su glasali za Janukoviča i nisu podržali EU sporazum, ni prosvjede, su mogli  očekivati? Ti su ljudi bili uplašeni nasiljem Majdana i prvim potezima Jacenjukove vlade protiv statusa ruskog jezika." (Iščenko, str. 32)

U početku je Euromaidan bio pokret Kijevljana i studenata srednje klase vođen europskom ideologijom. Ova privilegirana skupina pojedinaca bila je glasna manjina, koja je željela punu integraciju u Europsku uniju (EU). Njihov program odražavao je interese profesionalne srednje klase, i onih koji su bili integrirani u tržišta EU, prvenstveno kao radnici migranti (Iščenko, str. xxi). Takva “revolucija” vladajućih klasa nikada nije dobila potporu naroda, posebice istočnih i južnih krajeva. Naprotiv, pristaše anti-Euromaidana bili su daleko popularniji od onih prosvjednika s Maidana, koji su se nadali “europskom snu”. 

Dok je potpora Euromaidanu bila snažno koncentrirana u zapadnim i središnjim regijama zemlje, Ukrajinci koji žive na istoku i jugu, velikom većinom nisu odobravali pokret. Nakon što je Euromaidan uspio protuustavno srušiti izabranu vladu, mnogi su ljudi bili uplašeni i ogorčeni slikama nasilnih sukoba u Kijevu koje su vidjeli na televiziji, uključujući naoružane paravojne skupine koje kontroliraju ulice. Kao posljedica toga, došlo je do masovnih skupova protiv Euromaidana na istoku - u Harkovu, Donjecku, Lugansku, Dnjepropetrovsku. Nakon što je Janukovič svrgnut, te su ulične mobilizacije postale još intenzivnije - posebno s intervencijom Rusije na Krimu - i dobile su širu potporu. Prema Ischenku:

"Prosvjedi protiv Majdana u istočnoj Ukrajini bili su masovni, decentralizirani, mrežni i bez vođa. Jednako tako, oni nisu vjerovali oligarhijskoj eliti istočnoukrajinskog podrijetla. Čini se kako je društvena baza prosvjeda više plebejska, siromašnija i manje obrazovana nego Majdanska; vidimo sve više radnika i umirovljenika, nema toliko intelektualaca i visokoobrazovanih profesija koji bi pomogli formulirati jasne zahtjeve, i braniti ih u medijima." (Iščenko, str. 14-15).

Od početka Euromaidana, krajem 2013. godine, postojao je sve veći osjećaj kako stvari postaju sve gore. Proruski dio ukrajinskog stanovništva bio je brutalno potisnut i marginaliziran. Kao što je jedan ukrajinski političar otvoreno izjavio: “Dobri Rusi ne postoje”.  Dakle, kada su ruske trupe prešle granicu kako bi zaštitile potlačenu ruskojeznu većinu na istoku, prozapadni oligarsi shvatili su kako je to savršena prilika za "radikalniju, beskompromisniju transformaciju cijele zemlje na njihovu osobnu  sliku i priliku, u razmjerima koji je prije nisu bili mogući: rat pomaže ušutkati glasove nezadovoljnika.” 

Njihov krajnji cilj, piše Iščenko:

"....je iskorjenjivanje bilo čega što je povezano s Rusijom iz ukrajinske javne sfere, uključujući uklanjanje knjiga na ruskom jeziku iz knjižnica, zabranu podučavanja ruskog u školama, čak i u gradovima s većinskim ruskim govornim područjem poput Odese, čak i smiješno opskurantistički pokušaj (koji je prošao prvo čitanje u ukrajinskom parlamentu) o zabrani citiranja ruskih i ruskojezičnih izvora u znanosti i obrazovanju. Ovome dodajte zabranu političkih stranaka, uključujući neke od najstarijih u Ukrajini... koje su desetljećima predstavljale 'istočni' tabor, i daljnju represiju nad popularnim oporbenim medijima i blogerima, koji su stigmatizirani kao "proruski", čak i kada nisu izražavali simpatije prema invaziji." (Iščenko, str. xxviii).

Političku korist od Euromaidana ubrzo je prisvojio Petro Porošenko, ukrajinski milijarder, vlasnik slastičarnice Roshen. Jedan od vodećih glasova Euromaidana, Porošenko se obogatio privatizacijom sovjetskih tvornica slatkiša u divljim 1990-im godinama. Nije iznenađujuće da je na predsjedničkim izborima, 25. svibnja 2014. godine, on pobijedio. Jedna od prvih mjera Porošenka, kao predsjednika, bila je izmjena ukrajinskog Ustava kako bi se proglasilo da je "strateški smjer" nacije punopravno članstvo u NATO-u i EU-u, čime se poništila prethodna ukrajinska tradicija nesvrstanosti.

Vlada Porošenka postala je ozloglašena zbog svoje besramne korupcije, kao i beskrajnog rata u Donbasu, te agresivnih inicijativa u politikama, koje se protežu od jezika do javne povijesti. Glavni cilj njegove vlade bio je izboriti se protiv "ruskog imperijalizma", iako je bila vrlo zainteresirana predati zemlju na brigu zapadnim imperijalističkim interesima. Između 2014. i 2019. godine je prihvatila  ekstremnu prozapadnu i nacionalističku agendu. Njegov glavni slogan je bio - “Vojska. Jezik. Vjera." Porošenko je usvojio poklič - “Ili ja, ili Putin”. (Iščenko, str. 37).

Porošenko je 2019. godine uspio u ukrajinski Ustav upisati “euroatlantske integracije”. Iako je ova promjena naizgled bila legalna, "teško da je bila legitimna, budući da su Ukrajinci u to vrijeme bili prilično podijeljeni oko NATO-a, a stranke koje su se zalagale za to imale su jadne ankete u smislu potpore javnosti." (Iščenko, str. 70)

Kako Ishchenko ističe:

"Konzultacije s biračkim tijelom nisu dolazile u obzir. Uoči samita u Bukureštu, u travnju 2008. godine, na kojem je objavljeno kako  će Ukrajina i Gruzija 'postati članice NATO-a' - manje od 20% ukrajinskih građana željelo je tome pristupiti. Ostatak se prosipao između onih koji su željeli savezništvo s Rusijom i onih koji su bili privrženi statusu quo nesvrstanih. Krajem svibnja i početkom lipnja prethodne godine, zajednička mornarička vježba Ukrajine i NATO-a, 'Sea Breeze' na Krimu, potaknula je značajan prosvjed, jer su mještani pozdravili iskrcavanje američkih marinaca povicima "Ne NATO-u u Ukrajini!". (Iščenko, str. 88)

Zanimljivo je kako je razdoblje nakon Euromaidana također omogućilo neonacističkim vođama da budu izabrani u Parlament. Jedan od tih vođa, Adriy Biletsky, čelnik stranke Patriot Ukrajine, bio je uključen u formiranje neonacističkog bataljuna Azov, koji koristi nacističku simboliku. Biletskom je na kraju dodijeljen čin poručnika u ukrajinskoj policiji. U listopadu 2014. godine, Vadym Troyan, zamjenik zapovjednika bataljuna Azov, također je izabran u parlament i imenovan šefom policije u Kijevskoj oblasti, pokrajini u središnjoj Ukrajini. Još jedan političar, Yuriy Mykhalchyshyn, koji je promovirao Malu abecedu nacionalsocijalizma Josepha Göbbelsa i NSDAP-ov program od 25 točaka, imenovan je neka vodi nacionalnu sigurnosnu službu.

U veljači 2014. godine je Rusija odlučila izvršiti invaziju na poluotok Krim. Podrška NATO-u u Ukrajini tada je porasla, iako to većina Ukrajinaca nikada nije u cijelosti prihvatila. U prosincu 2018. godine je Porošenko uveo izvanredno stanje u polovici ukrajinskih regija. Budući da su postojali dokazi o eskalaciji prijetnje iz Rusije, takva je mogućnost iskorištena kao izgovor za odgodu izbora i dobivanje vremena za opkoljenog predsjednika. Unatoč prodemokratskoj retorici, Porošenko je pokazao izuzetne autoritarne tendencije. Prema Ischenku:

"Oporbeni političari, mediji, novinari i blogeri trpjeli su državnu represiju i radikalno nacionalističko nasilje. To se protezalo do pogroma, paljenja, zatvaranja protivnika i montiranih kaznenih slučajeva. Situacija je bila toliko loša da je urednik glavne oporbene online publikacije, Strana-ua, morao dobiti politički azil u Austriji. U isto vrijeme, plaćena vojska pro-Porošenkovih trolova proizvela je otrovnu atmosferu, netolerantnu prema neistomišljenicima. Brojni sveučilišni profesori otpušteni su ili uhićeni zbog svojih političkih pozicija i bili su prisiljeni napustiti zemlju." (Iščenko, str. 39)

Tijekom predizbornih predsjedničkih debata, Volodimir Zelenski opisao je sebe kao “rezultat [Porošenkovih] pogrešaka” (Iščenko, str. 39). Može se samo zamisliti koliko su Ukrajinci loše cijenili Porošenkova "dostignuća", kada su odabrali Zelenskog. On je pobijedio na predsjedničkim izborima, jer se činilo kako se zalaže za sve protiv onoga što nepopularni tadašnji predsjednik simbolizira. Izbori 2021. godine, koji su Zelenskog doveli na vlast - nisu bili rezultat snage ukrajinske demokracije, već ovisnosti o Zapadu i oligarhijske kontrole.

Kada je Zelenski izabran, nije imao ni programa, niti stranku - nego je jednostavno preuzeo ime svoje televizijske emisije, Sluga naroda, za ime političke stranke. Kao kandidata podržao ga je oligarh Ihor Kolomoiskyi, kao i njegov popularni TV kanal. Kolomoiskyi je prebacio milijarde dolara iz Ukrajine u offshore fondove.

Kao kandidat, Zelensky se zalagao za legalizaciju droge i seksualnog rada, bio je protiv ograničenja pobačaja. Pokojnog fašističkog vođu Stepana Banderu nazivao je "neporecivim herojem", iako u južnim i istočnim dijelovima Ukrajine velika većina stanovništva misli o Banderi kao o suradniku nacista.

Sadašnja vlada Zelenskog odgovorna je za represiju, cenzuru i diskriminacijske mjere. Njegova je vlada poznata po zatvaranju medija, uhićenjima političkih protivnika, ubojstvima novinara i zabrani ruskog jezika u obrazovanju za one koji govore ruski jezik -  čime se krše prava govornika ruskog jezika - koji čine polovicu ukrajinskog stanovništva.

Međutim, Zelenski je vješto naveo ukrajinski narod neka počine nacionalno samoubojstvo lažnim obećanjima o grandioznim postignućima, kod svoje potrage za produljenjem rata. Ovo je posebno tragično, jer kako je primijetio Ted Snider, stalni kolumnist američke vanjske politike na Libertarijanskom institutu:

"Rat je eskalirao u noćnu moru za narod Ukrajine. Stotine tisuća njihovih vojnika je ubijeno ili ranjeno, infrastruktura i okoliš su razoreni. Šanse Ukrajine da ostvari bilo koju od svojih nada ili ciljeva se smanjuju i svakim danom se gubi sve više zemlje."

Zelensky je rođen u židovskoj obitelji, u ukrajinskom gradu Kryvyi Rih. Diplomirao je pravo na Ekonomskom institutu u Kryvyi Rihu, ali se nije bavio pravom, već se radije posvetio karijeri komičara. Na izborima, 2019. godine, Zelenski je bio najneizgledniji kandidat za pobjedu na izborima. Pa ipak, pobijedio je na tim izborima uvjerljivo, velikim dijelom zahvaljujući obećanju kako će uspostaviti mirne odnose s Rusijom.

Prije toga, komičar koji je postao političar, kreirao je vlastitu političku satiru, Servant of the People - televizijsku seriju koja Zelenskog predstavlja u liku učitelja koji neočekivano postaje predsjednik. Upravo je njegov rad u ovoj političkoj satiri "bio nešto kao putokaz za njegov uspon do predsjedničke pozicije." Nakon što je postavljen za predsjednika, piše Iščenko:

"Zelenski nije preokrenuo isključivi nacionalistički zanos Porošenkove vladavine, unatoč očekivanjima velikog dijela njegovih glasača. Zelenskijev građanski nacionalizam ostao je plitak, dajući na riječima različitosti, umjesto smislene akcije. Počevši od 2021. godine, predsjednik je sve više ciljao na političke protivnike prijetnjama i sankcijama, krenuo je u lov na njihove financijske podupiratelje i zabranio većinu glavnih oporbenih medija. Bez obzira na grčeve negodovanja organizacija za ljudska prava, te mjere nisu izazvale značajniju reakciju “Zapada”... Malo je promatrača dovelo u pitanje ideju kako je progon takozvanih proruskih snaga neizbježan, pa čak i legitiman u zemlji pod vanjskom prijetnjom. Rijetki su još razmišljali o tome je li uskraćivanje političkog i javnog predstavljanja velikom segmentu stanovništva učinilo Ukrajinu slabijom, a ne jačom, vis-à-vis Rusije." (Iščenko, str. 91)

Zelenski je usko povezan s nekim od najmoćnijih i najozloglašenijih svjetskih oligarha. Potpora mu dolazi izravno od Georgea Sorosa, Klausa Schwaba, i brojnih drugih oligarha. Zanimljivo, Klaus Schwab se čak hvalio kako je pomogao pri njegovom izboru.

Kada je Zelenski izabran, pozdravio je kanadskog premijera Justina Trudeaua, još jednog od Schawbovih učenika, kao "jednog od onih vođa koji su ga nadahnuli da se pridruži politici". Pa ipak, "Trudeau nije vođa, već samo narcisoidni tiranin", piše kanadski politički komentator Gord Magill, pišući za Newsweek. Pod Trudeauom je kanadska vlada samovoljno "zamrznula bankovne račune kamiondžija, zaplijenila donirana sredstva i ugasila ekonomske živote stotina kanadskih građana, što je drakonska mjera koja je šokirala svijet." Doista, i kanadski visoki sud je nedavno dokazao ovu tvrdnju. Dana 23. siječnja 2024. godine, Savezni sud Kanade presudio je kako je Trudeauovo pozivanje na Zakon o izvanrednim situacijama, tijekom 2022. godine, a koji je korišten za slamanje Free Conveya kamiondžija—"najveći i najmirniji prosvjed u kanadskoj povijesti"—bio "nerazuman", "neopravdan ”, i “kršio temeljne slobode” navedene u kanadskom Ustavu. Sudac Saveznog suda, Richard Mosley, izrazio je sljedeće stajalište:

"Nije bilo opravdanja da se vladi daju ovlasti gotovo izvanrednog stanja zbog prosvjeda koji je bio 100 posto miran, bez nasilja i materijalne štete – dakle, dok nije donesen Zakon o izvanrednom stanju, a policija konjima gazila babe, ispalio suzavac na novinare iz neposredne blizine, pretukli prosvjednike i razbili prozore kamionskih platformi, i općenito primijenili vrstu nasilja za koje je vlada svjesno lažno optužila kamiondžije kako sudjeluju u nasilju." (Magill)

Poput Trudeaua, Zelensky je pomoćnik Schwabovog Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), globalističke organizacije koja stoji iza "Velikog resetiranja". WEF je bio jedna od pokretačkih snaga u svijetu nakon Covida. U srpnju 2020. godine, Schwab kao koautor je objavio knjigu pod naslovom, COVID-19: The Great Reset. Ovom publikacijom želio je identificirati slabosti sadašnjeg gospodarskog sustava koje je, prema njegovim riječima, razotkrila navodna pandemija. Schwab je smatrao kako je Covid "rijetka, ali uska prilika" za resetiranje globalne ekonomije. “COVID-19 ograničenja i mjere za borbu protiv klimatskih promjena stupovi su inicijative Velikog resetiranja, s ciljem preoblikovanja globalnog kapitalizma, što u konačnici dovodi do tiranske kontrole nad društvima”, kaže klimatski novinar, Marc Morano.

Prema dr. Josephu Mercoli, liječniku osteopatu i dobitniku više nagrada u području prirodnog zdravlja, "krajnji cilj elitista, koji guraju Veliko resetiranje, jest posjedovati sve i kontrolirati cjelokupnu globalnu populaciju kroz kombinaciju lažnih katastrofa, tehnologije socijalnog inženjeringa, politike 'zelenog' i 'održivog' razvoja, obnovljeni sustav prehrane koji su sami izradili, i globalne sigurnosne mjere.” Ono što je možda još uznemirujuće, Veliko resetiranje također uključuje genetsko modificiranje ljudskih bića. Kao što je primijetio politički ekonomist i financijski novinar James Gorrie:

"Schwabova kohorta na WEF-u je profesor i autor Yuval Noah Harari, koji je javno izjavio kako je slobodna volja kod ljudskih bića "gotova", te da su ljudi samo "životinje koje se mogu hakirati" i koje treba kontrolirati pomoću digitalnih ili nanočipova- implantata. Prema Schwabu, pod Četvrtom industrijskom revolucijom, ljudi će biti genetski izmijenjeni i čipirani, pri fuziji digitalne tehnologije i ljudskih bića."

Ukrajina je identificirana kao jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu, svakako najkorumpiranija zemlja u Europi. Država je stekla nezavidnu reputaciju kako je postala najzloglasnija nacija u svijetu za pranje novca. Sam Zelenski predsjeda notorno korumpiranim režimom. Njegova vlada poznata je po gašenju medija i ubojstvima nezavisnih novinara, po uhićenjima političkih protivnika i crkvenih poglavara, te po zabrani ruskog jezika u obrazovanju. Novinar Leon Kushner, Židov kojeg su odgojile osobe koje su preživjele holokaust iz Ukrajine i koji redovito piše za The Jerusalem Post, komentira:

"Ukrajina nije demokracija i nikada nije bila. Korumpirana je kao Rusija, ili možda i više. Definitivno više antisemitski. Od 2014. godine, Ukrajina je postala najpopularnija država u svijetu za pranje novca. Oligarsi to vode mafijaški, i za svoju predsjedničku marionetu izabrali su tadašnjeg glumca Zelenskog. Klaus Schwab iz WEF-a hvalio se kako je pomogao izabrati njega i njegovu ekvivalentnu kanadsku marionetu Trudeaua. Gotovo svaki bogati i slavni igrač bio je u Ukrajini. I vratio se s još više novca. Od Billa Gatesa do Joea Bidena, od Georgea Sorosa do Clintonovih. Svi znaju kako je Ukrajina otvorena za poslovanje.

Zelensky je Židov, baš kao Bernie Sanders ili George Soros. Tehnički, on je rođen kao Židov, ali tu sve završava. Svoje je židovstvo ostavio uz cestu prije mnogo godina. On nije pravi prijatelj Izraelu i prilično dobro tolerira neonaciste u vlastitoj vladi. On radi ono što mu njegovi gospodari govore i narede. Vjerojatno ga je isplatio Soros koji voli sve nas zapadne nacije, trošeći milijarde neka  podupre ovu korumpiranu državu i vođu. Sjećate li se njihove kapitulacije pred tadašnjim potpredsjednikom Bidenom, koji je naredio neka otpuste svog državnog tužitelja, koji je istraživao prijevaru koju je počinila korporacija Burisma, čiji je Hunter Biden bio član uprave? Htjeli su milijarde američkih dolara od Obamine administracije i učinili bi sve za novac." (Kushner).

Zelenski je, kao i ozloglašeni milijarder oligarh George Soros, nominalni Židov. Prije invazije na Ukrajinu, u veljači 2020. godine, rekao je medijima kako je imao “običan židovski odgoj”. Od ruske invazije, Zelensky se izričito spominjao svoje židovske vjere u uzburkanim objavama na društvenim mrežama, kako bi potaknuo međunarodnu potporu svojoj vladi. S internetskim postovima na hebrejskom i apelima na Židove neka "vapiju" kao odgovor na rusku invaziju, Zelensky se pozvao na svoju vjeru kako bi zagovarao podršku svojoj zemlji u ratnim sukobima. Zanimljivo je kako njegova navodna vjera nije spriječila njegovu vladu da regrutira islamske ekstremiste neka se bore protiv ruskih trupa.

Kako je izvijestila medijska mreža, Al-Mayadeen, arapski satelitski kanal vijesti:

"Blizu 450 ekstremističkih arapskih i stranih državljana stiglo je u Ukrajinu iz Idliba kako bi se borili protiv ruskih snaga, manje od samo tri dana nakon što su napustili Siriju, prolazeći kroz Tursku. Rođaci ekstremista, koji su stigli u Ukrajinu rekli su za Sputnjik kao su visoki predstavnici boraca iz terorističke skupine Hayat Tahrir al-Sham (preimenovana verzija Jabhat Al-Nusra, tj. Al-Qaeda), održali niz sastanaka s visokim čelnicima Islamske stranke Turkistana, zatim grupe i skupina Ansar Al-Tawhid i Hurras al-Din, te su se složili neka se jednom broju ukupnih njihovih boraca dopusti ulazak u Ukrajinu preko turskog tla. Izvori su dodali kako su većina tih stranih boraca veterani sirijskog rata, kako su izazivali probleme u Idlibu i dobili su priliku neka se bore protiv Rusije, kao kompromis kojim bi dobili novi početak i s prihvatljivim primanjima." (Al Mayadeen)

Rusija i Ukrajina imaju najveći broj kršćana u Europi. Danas se 71% Rusa i 78% Ukrajinaca identificira kao pravoslavni kršćani. Istočna pravoslavna crkva je druga najveća kršćanska denominacija na svijetu, s otprilike 220 milijuna krštenih članova. Kao jedna od najstarijih preživjelih vjerskih institucija na svijetu, Pravoslavna crkva je odigrala istaknutu ulogu u povijesti i kulturi istočne Europe. U Ukrajini, kanonska pravoslavna crkva sebe naziva Ukrajinskom pravoslavnom crkvom (UPC). U svibnju 1992. godine, poglavari svih pravoslavnih Crkava, uključujući Carigradsku i Grčku Crkvu, istaknuli su priznanje UPC kao "jedine Crkve koja je kanonska i neovisna u upravljanju područjem novostvorene države Ukrajine".

Režim Zelenskog nastavlja s represijom prema svećenicima Ukrajinske pravoslavne crkve. Tvrdi kako ti svećenici tajno surađuju s Rusijom. “Kijev radije potpisuje pakt sa zapadnom ljevicom, nego da postane žrtva imperijalizma Moskve. Zato ukrajinski patriotizam sve više prihvaća dugine boje, a isto tako i novobanderovci”, piše Maciej Pieczyński, poljski politolog. “Dok u Rusiji”, nastavlja Pieczyński, “propaganda homoseksualizma nije dopuštena, u Ukrajini ideologija duge prodire čak i u redove vojske. Već 2018. godine, na rijeci Dnjepar osnovana je nevladina organizacija pod nazivom LGBTIQ+ vojnici, kako bi pružila potporu neheteroseksualnim vojnicima.”

Snage sigurnosti u Ukrajini sada redovito provode racije u pravoslavnim crkvama i uhićuju njihove svećenike pod optužbama za izdaju. Od veljače 2022. godine, crkve UOC-e su napadane, zatvarane i uništavane. Istodobno, rulju koja organizira nasilje po crkvama, štite ukrajinske vlasti. Posebno je uznemirujuća uključenost pokreta Azov u ove nasilne akcije protiv pravoslavnih svećenika. Pristaše Azova prihvaćaju neonacističke slike i prakse. U otvorenom pismu od 12. travnja 2023. godine, upućenom carigradskom patrijarhu Bartolomeju, Silvester, vikar Kijevske metropolije i rektor Kijevske teološke akademije i sjemeništa, komentirao je kako se ovo nasilje protiv Crkve odvija uz izravno sudjelovanje tijela za provođenje zakona. Prema njegovim riječima:

"U Ukrajini se otvoreno krši pravo na slobodu savjesti i vjerskih uvjerenja. Sasvim je očito kako je krajem 2022. godine ukrajinska država postavila kurs za postupno uništenje Ukrajinske pravoslavne crkve."

Kijevsko-pečerska Lavra je povijesni samostan i najcjenjenije pravoslavno mjesto u Ukrajini. Nalazi se u glavnom gradu Ukrajine, Kijevu. Samostan se službeno odvojio od Moskovske patrijaršije nakon ruske invazije na Ukrajinu. Međutim, u siječnju 2023. godine, ukrajinska je vlada izdala obavijest o iseljavanju više od 1000 redovnika koji su, prema Zelenskom, "okupirali ovaj samostan."

Proces deložacije redovnika iz samostana Lavra započeo je 30. ožujka 2023. godine. Pripadnici zakona proveli su opsežnu operaciju uručenja sudskih poziva redovnicima i studentima sjemeništa u prostorijama samostana neka se pojave na ispitivanju. Poglavar UOC-e, mitropolit Klement, rekao je tom prilikom kako ukrajinska vlada nema zakonsko pravo istjerati te monahe s crkvenog imanja, dodajući:

"Ako nas vlada tjera neka to činimo nezakonito, to se zove totalitarizam. Ne treba nam takva država ni vlast. Imamo ustav i zakone. Ne prihvaćamo druge metode."

Prema Zelenskom, iseljavanje monaha iz manastira Lavra je korak ka jačanju nezavisnosti zemlje. Ironično, odluka je uslijedila ubrzo nakon što je UOC službeno osudila rusku invaziju, prekinuvši svoju vezu s Moskovskom patrijaršijom zbog vojne operacije.

Vodstvo UOC-a uvijek je inzistiralo na tome kako je potpuno lojalno Ukrajini i službeno je osudilo rusku invaziju. Dana 01. travnja 2023. godine, pravoslavni vjernici okupili su se ispred samostana kako bi prosvjedovali protiv deložacije; uključujući studenta treće godine sjemeništa, obučenog u svećeničku odjeću, koji je inzistirao na tome kako svećenici i stanovnici Lavre ni na koji način nisu proruski orijentirani:

"Pogledajte me, u svećeničkoj sam odjeći, s ukrajinskom zastavom i križem oko vrata. Možete li reći da sam proruski orijentiran? Svećenici trenutno pjevaju ukrajinsku himnu, a nazivaju ih proruskima. Možete li vjerovati?"

Opat samostana Lavra, mitropolit Pavel, tada je optužio ukrajinskog ministra kulture kako je “opsjednut bijesom, mržnjom i đavolskim divljanjem”. Nakon ovog komentara uhićen je zbog “opravdavanja ruske agresije”. Mitropolit kaže kako je tvrdnja Službe sigurnosti Ukrajine, poznate kao SBU, kako on odobrava rusku invaziju, lažna i politički provođena. Nakon što mu je oko gležnja stavljena narukvica za praćenje, mitropolit Pavel je izjavio: “Prihvaćam ovo. Krist je razapet na križu, pa zašto to ne bih prihvatio?”