Raskrižja stvarnosti

"Mitološki junak, koji kreće iz svoje uobičajene kolibe ili dvorca, biva namamljen, odveden ili pak dobrovoljno, odlazi na prag avanture. Tamo nailazi na prisutnost sjene koja čuva prolaz.

Junak može pobijediti ili smiriti ovu moć i otići živ u kraljevstvo tame, ili može biti ubijen od strane protivnika i otići u smrt. S onu stranu praga, dakle, junak putuje kroz svijet nepoznatih, ali neobično intimnih sila, od kojih će mu neke ozbiljno zaprijetiti, a neke će mu pružiti magičnu pomoć.

Kada stigne na najnižu razinu mitološke runde, prolazi kroz vrhunsko iskušenje i dobiva svoju nagradu. Trijumf se može predstaviti kao junakovo seksualno sjedinjenje s božicom-majkom svijeta, njegovo priznanje od strane oca-tvorca, njegova vlastita divinizacija, ili opet - ako su mu moći ostale i dalje neprijateljske - njegova krađa blagodati koju je došao steći; intrinzično je to proširenje svijesti, a time i postojanja.

Posljednje djelo jest ono povratka. Ako su sile blagoslovile junaka, on sada kreće pod njihovom zaštitom; ako ne, bježi i gone ga. Na pragu povratka, transcendentalne moći moraju ostati iza; junak ponovno izlazi iz kraljevstva straha. Blagodat koju on donosi obnavlja svijet.”

Mislim da sam ovo već čuo. Nebrojeno puta, zapravo.

I vi ste to čuli, iako možda niste svjesni. Ako se gore navedeno čita kao hrpa stereotipa, kao niz tropa, to je zato što to i jesu. Ipak, oni su mnogo više od toga. Oni tvore arhetipsku priču. Mit.

Gornji tekst dolazi iz knjige "The Hero with a Thousand Faces", Josepha Campbella. To je njegov sažetak herojeva putovanja, odnosno glavna tema knjige. Campbell tvrdi da je putovanje heroja jedna arhetipska struktura, koja stoji iza gotovo svih mitova i legendi. Univerzalna struktura priče, koja se pojavljuje kroz cijelu ljudsku povijest i u svakom kutku svijeta.

Putovanje junaka/heroja nije jedina arhetipska priča. Postoje i druge priče, poput velike poplave ili potopa. Svi poznajemo Nou i veliki potop iz Biblije, ali ista priča je ispričana i u Sumeru kao priča o Utnapištimu; u Indiji kao priča o Manuu; dok u astečkom svijetu je poznata kao priča o Coxcoxu. Mnoge naše velike priče ponovo prepričavaju ove arhetipske priče. To su naši mitovi, naše legende, naš folklor. Ali, nisu samo te drevne stvari ono što odražava arhetipske priče; naime, veliki dio naše moderne pop kulture nastavlja ovu tradiciju. Djela moderne pop kulture - koja postaju klasici, veliki hitovi, bilo u književnosti, bilo na velikom platnu - gotovo su isključivo priče koje slijede ove drevne obrasce.

'Star Wars' je eminentan primjer. Možda se događa davno, u nekoj dalekoj, dalekoj galaksiji, ali njegova je struktura vrlo blizu zemaljskog doma. Zapravo, George Lucas je priznao kako jest bio pod utjecajem Campbella, te je namjerno koristio strukturu putovanja junaka za scenarij Ratova zvijezda. Ratovi zvijezda imaju sve bitne arhetipske taktove: heroja siroče, mudre mentore, suočavanje i pomirenje s izgubljenim ocem, silazak u podzemlje, itd.

'Harry Potter' je drugi primjer. Nedvojbeno definira fenomen pop kulture dvadeset prvog stoljeća, ali on do u slovo prati mitske strukture Herojeva putovanja. Dijete siroče koje će biti odabrano, Dumbledore kao mudri mentor, prelazak praga iz ovozemaljskog svijeta Mugglesa u magični svijet Hogwartsa, mit o tamnim blizancima (koji leži u pozadini Voldemorta) i Harryjeva pobjeda nad Smrću u posljednjem nastavku - sve su to drevne i arhetipske stvari.

Nedavno su filmovi 'Dune' osvojili pop kulturu, no to je isti primjer standardne priče o Putovanju heroja, koja je postala veliki hit. Još jedno siroče-junak "izabrani", još jedno putovanje u divljinu, kako bi zatražio drevnu moć i ispunio proročanstvo.

Cijeli žanr fantazije duboko crpi iz ovog mitskog bunara. Pojedinačne priče možda neće točno slijediti formulu Campbellova putovanja heroja, ali sva su mjesta i likovi - mitske prirode. Vilenjaci u začaranim šumama, patuljci u planinama, napredna pomorska kraljevstva, lutajući čarobnjaci, mračni gospodari u visokim kulama, orci koji opsjedaju tamnice, zmajevi koji vrebaju u dubokim pećinama....

Naše omiljene moderne priče se zapravo ne razlikuju toliko od drevnih legendi i narodnih priča. Slijede iste obrasce i ispunjeni su istim arhetipskim likovima. Priče koje nas ismijavaju, poput Amazonovih 'Prstenova moći', uvijek odstupaju od tih obrazaca. Arhetipovi se neprestano pojavljuju, te ih se ne možemo ih se zasititi kada se pojave. Postoji nešto što nas drži vezanima uz ove mitske obrasce i arhetipove, uz ove velike priče.

Priče o mačevima i kiši, sumornim kulama, mračnim šumama.

Priče o potopu, tami i zamračenju Zapadnih zemalja. 

Priče o ratu i tuzi.

Priče heroja siročadi i njihova putovanjima u nepoznato.

Zašto nam je toliko stalo do ovih priča i što nas tjera da im se iznova vraćamo? Što su zapravo mitovi, odakle potječu, koja je njihova uloga u našim životima? I možda najvažnije od svega... je li išta od svega toga stvarno?

Knud Baade, Scena iz doba norveških saga

Ulazimo u nesvjesno

Popularno objašnjenje zbog stalnog ponavljanja ovih arhetipskih priča u našim životima, našim mitovima i našoj popularnoj kulturi, dolazi iz područja psihologije. Carl Jung je to nazvao kolektivno nesvjesno, zajednički podsvjesni ljudski um, koji je  nastanjen arhetipovima, koji utjelovljuju naše prvobitne instinkte. Pod arhetipovima, Jung je mislio na urođene i univerzalne ideje, obrasce koje sva ljudska bića nasljeđuju, bez obzira na osobno iskustvo ili odgoj. Majka, varalica, stari mudrac i velika poplava su primjeri Jungovih arhetipova. Joseph Campbell usvaja Jungov psihološki okvir u 'Heroju s tisuću lica', što je i očekivano, jer je na Campbella duboko utjecala Jungova psihoanaliza.

Jung je vjerovao kako su svjetske sličnosti u mitovima, koje dijele potpuno nepovezane kulture, izrazi ovog kolektivnog nesvjesnog, kao i demonstracije njegovog postojanja. Arhetipske priče neprestano se iznova pojavljuju, jer izranjaju duboko iz ljudskog uma, razvijajući se u nama tijekom eona. Simboli i obrasci, koji tvore arhetipove, očituju se u našim snovima i mitovima, koje pričamo cijelo vrijeme o kozmosu i sebi.

Jungovski pristup delegira arhetipove na čisto mentalne konstrukte, koji se zatim odražavaju u ponašanju ljudskih bića. Mit nije "stvaran", u ovom okviru, u smislu u kojem biste obično koristili riječ "stvaran". Jungovski mislilac, poput Jordana Petersona,  mogao bi vam reći kako su mitovi, budući su arhetipski: "stvarniji od stvarnih" ili "istinitiji od istinitih", točni. No, pokušajte ih natjerati neka odgovore da li je bilo što od toga doslovno (kao: u povijesnom smislu) istinito - oni će se izvijati i neće odgovoriti.

Kada sve postane simboličnom unutarnjom potragom psihe za prihvaćanjem, samoaktualizacijom i prosvjetljenjem - zar onda ne postaje, samim tim i besmisleno - jer više nije opipljivo? Psihološki pristup je inherentno ateistički, budući mu je temeljna premisa materijalistička. Također, moglo bi se klasificirati kao gnostičko, jer stavlja potragu za "prosvjetljenjem" ili tajnim znanjem - u ovom slučaju, o vlastitom nesvjesnom i istinskom jastvu - kao najviše dobro, dok istovremeno odbacuje važnost fizičkog svijeta i opipljive stvarnosti. To je duhovna potraga, bez stvarnog temelja vjere u nadnaravno, te stoga nema pravog odredišta. Jung je vjerovao kako je duhovna "potraga", koju Campbell opisuje kao "putovanje heroja", proces pojedinčevog otkrivanja i ispunjenja dubokog, urođenog potencijala - što je, u biti, gledište koje je i Campbell usvojio. Ali, zar je to sve?  Campbell priznaje, pred kraj svoje knjige, kako psihološki pristup nije dovoljan sam po sebi:

"Mitologiju je moderni intelekt protumačio kao primitivan, mutan pokušaj da se objasni svijet prirode (Frazer); kao produkciju poetske fantazije iz pretpovijesnih vremena, pogrešno shvaćenu u narednim dobima (Muller); kao spremište alegorijskih uputa, za oblikovanje pojedinca prema njegovoj skupini (Durkheim); kao grupni san, simptomatičan za arhetipsko porive u dubinama ljudske psihe (Jung); sve to kao Božje otkrivenje određuje gledište sudaca u prošlosti, kako bi moglo poslužiti danas. Mitologija se pokazuje podložnom, kao i sam život, opsesijama i zahtjevima pojedinca, rase, dobi.”

Ali, opet nešto nedostaje ovom popisu: mogućnost da mitovi mogu biti fundamentalno istiniti - stvarni, i u povijesnom, kozmičkom, doslovnom smislu. Campbell je, kao i mnogi drugi, ograničen nedostatkom vjere. On spominje mit kao "Božje otkrivenje njegovoj djeci", ali samo kao jednu od mnogih mogućnosti. Može ići samo toliko daleko netko tko je ateist, gnostik, ili netko tko je nejasno 'duhovan, ali nikako ne i religiozan'.

Zanimljivo je, čini se, kako je to Jung shvatio na nekoj razini kasnije u svojoj karijeri. Počeo je sumnjati kako fenomeni, koje je smatrao čisto simboličnim (poput astrologije), imaju u sebi puno više toga, nego što je on prije bio spreman povjerovati. Jungov koncept sinkroniciteta - koji uključuje spoj događaja s unutarnjim, psihološkim smislom i vanjskim, objektivnim aspektom - vodi do zaključka, koji nas prenosi preko praga znanosti i odvodi u nadnaravno.

Najzanimljivije jest da Jungova "Crvena knjiga" opisuje njegova iskustva sa stvarnim duhovnim događajima, poput vizija i slušanja glasova. Knjiga pokriva njegove eksperimente u razdoblju od 17 godina: od 1913. do 1930. godine. Tijekom tog razdoblja napustio je ustajalo područje čiste akademije i počeo eksperimentirati s "aktivnom maštom", ili samoinduciranim stanjima sna,  gdje bi istraživao nesvjesno ili simboličko područje. Neki su ovo razdoblje Jungova života nazivali grčem ludila, što je kritika koju je Jung odbacio kao površnu i banalnu. Govoreći o tom vremenu, Jung je izjavio:

"Godine... kada sam tragao za unutarnjim slikama, bile su najvažnije razdoblje mog života. Sve ostalo treba izvesti iz ovoga. Tada je počelo, a kasniji detalji jedva da su više važni. Cijeli moj život sastojao se od razrade onoga što je izbilo iz nesvjesnog i preplavilo me poput zagonetnog toka i prijetilo da me slomi. To je bila građa i materijal za više od jednog života. Sve kasnije bilo je samo vanjska klasifikacija, znanstvena obrada i integracija u život, ali numinozni početak, koji je sadržavao sve, bio je tada."

Ne iznenađuje me što je Jung krenuo ovim putem. Čovjek želi više od simbola. Želi pravu stvar.

Zamislite kako pokušavate uvjeriti svog dvanaestogodišnjeg sina da je razlog zašto voli priče o svetom Jurju koji ubija zmajeve, ili Thoru koji obara ruke ledenim divovima, ili Perzeju koji odrubljuje glavu Meduzi - zato što one predstavljaju njegovu duhovnu bitku protiv unutarnjih demona i strasti. Djelomično bi bili u pravu, ali bi istovremeno i sinu dosadili do suza. Vašeg sina nije briga za sve to. Želi čuti kako postoje stvarni zmajevi, ili čudovišta iz najdubljih jama Hada koje su ubili stvarni heroji kojima je vrela krv kolala venama, lica mokrih od znoja i prljavih od čađe. Je li on samo jednostavno nezreo zato što to želi čuti, kao dijete koje samo treba odrasti i onda će shvatiti “dublje” duhovne istine? Ili djeca zaista vole vilinske priče, upravo zato što vole istinite priče? Žele li djeca pobjeći iz "stvarnog svijeta" ... ili odrasli?

Umjetnički natpis: detalj ilustracije solarne barke, na stranici 55, Carl Jungove Crvene knjige. U prijevodu, cijeli tekst na stranici glasi: "Jedna riječ koja nikada nije izgovorena. / Jedno svjetlo koje nikada nije upaljeno. / Zbrka bez premca. / I put bez kraja."

Odgovor na zagonetku mita mora ležati dublje nego što nas psihoanaliza može odvesti. Kao kršćanin, vjerujem u božanski uređen svemir, i stoga moram vjerovati u kozmički obrazac, u iskonske istine, u arhetipove koji su više od pukih simbola, koji su urezani u svaki aspekt kozmosa od strane imanentnog i transcendentnog Boga, koji ga je stvorio i oživljava.

Ako je mit dio ovog "kozmičkog obrasca", zatim ako pretpostavimo kako temeljne istine i simboli teku kroz sve u kreaciji - zar se ne moraju onda i arhetipske priče naših mitova nužno manifestirati u opipljivom svijetu, izvan puke simbolike? Gledano u ovom svjetlu, ne trebamo li očekivati ​​da se mitovi odnose na stvarne događaje, jednako kao i na arhetipove i simbole, koji žive u našem kolektivnom nesvjesnom? Za to istraživanje moramo krenuti na putovanje vlastitog heroja, napustiti ugodan svijet "akademski" prihvatljivih ideja i prelazeći prag u nepoznato. Moramo se suočiti s pitanjem: jesu li se naši mitovi stvarno i dogodili?

Ted Nasmith, Tuor stiže do skrivenog grada Gondolina

Povijest postaje legenda, legenda postaje mit…

Želim da zamislite, što bi se desilo da je sve stvarno? Što s tim ako su naši mitovi zapravo naša mutna sjećanja na pretpovijest? Što ako uvijek iznova pričamo iste priče, jer su to sage naših predaka, toliko bitne za nas da su postale, kako bi Jung rekao, ugrađene u našu psihu? Što ako su sve velike priče samo prepričavanje?

Mitovi u kulturama diljem svijeta sadrže slične elemente, ali su ti elementi i previše slični jedni drugima da bi ih se zanemarilo. Postoje rase naroda nalik vilenjacima, ratovi s divovima, veliki potop, patuljci u planinama, donositelji mudrosti koji nas uče umijeća civilizacije. Predložene su mnoge teorije zašto slične mitove dijele kulture koje nemaju međusobnih dodira, ali uvijek se zanemaruje najjednostavniji zaključak: jednostavno se sjećamo svoje povijesti.

U Australiji su 1930-ih godina znanstvenici otkrili kako lokalna plemena odbijaju pristupiti mjestu Henbury Meteorites Conservation Reserve. Ovo je mjesto gdje je ogromni meteorit eksplodirao prije 4700 godina, snagom male nuklearne bombe. Autohtoni Australci nemaju pisanu povijest, ali znamo da su svjedočili ovom događaju. Kako to znamo? Razlog zbog kojeg se neće približiti kraterima jest u tome što si zabranjuju približavanje mjestu gdje se "vatreni đavo" osuo po zemlji. Oni do danas imaju legende kako će vatreni đavo poslati vatreno uništenje na svakoga tko prekrši svete zakone. Ova fascinantna priča pokazuje slučaj gdje mit apsolutno sadrži element prave usmene povijesti.

Na sličan način, irske priče o Tuatha-de-danannu, govore o naprednoj rasi lijepog naroda koji je došao i osvojio Irsku u dalekoj prošlosti, donoseći sa sobom tehnologiju i oružje, daleko iznad onoga što su izvorni stanovnici posjedovali. Može li ovaj mit biti usmena povijest indoeuropskih invazija, koje su raselile neolitske stanovnike Irske? Svakako dodajemo na popis.

Može li arhetip, poput npr. "groma" bogova, biti sjećanje na ljudski izum nekakvog projektiranog oružja, koje je omogućilo našim precima da prevladaju monstruozne prapovijesne neprijatelje? Što ako su naši mitovi o herojima, ubojicama zmajeva,  sjećanja na bitke protiv divljih gmazova, ljudoždera?

Johann König, Sveti Juraj pobjeđuje zmaja

Mogu li mitovi o obiteljskim ratovima na nebu biti sjećanje na građanske ratove naprednih rasa, možda poput onih iz Platonove Atlantide, rasa koje bi se jednostavnijim narodima lovaca-sakupljača, koji su ih okruživali - činile poput bogova? Jesu li Zeus, Posejdon, Had - mogli biti stvarna braća, koja se bore oko doslovnog kraljevstva? Što je s nordijskim pričama o ratovima između jötnara i Ösira? Jesu li to izblijedjela sjećanja na ratove između suparničkih ljudskih klanova, ili na ratove između ljudi i drugih vrsta hominida?

Istraživači poput Randalla Carlsona i Grahama Hancocka su eksplodirali u popularnosti svojim istraživanjem hipoteze da univerzalne svjetske legende o velikim kataklizmama i poplavama nisu puka fantazija - nego su utemeljene na geološki i arheološki provjerljivim činjenicama. Oni promoviraju hipotezu o udaru u razdoblju mlađeg drijasa (YDIH), tj. teorija da je roj kometa udario u Zemlju prije otprilike 12.900 godina. Ovo kozmičko bombardiranje je opustošilo široke dijelove Sjeverne Amerike i Euroazije, zapalivši ogromne šumske požare, koji su očistili zemlju i doveli pleistocensku megafaunu do izumiranja; opterećenje atmosfere prašinom tada je dovelo do naglog globalnog zahlađenja i privremenog glacijalnog povratka, koji su paleoklimatolozi prethodno identificirali kao događaj Mlađeg Drijasa. Carlson i Hancock teoretiziraju kako su ovi događaji mogli biti temelj mitova o "velikom potopu", koji se pronalaze diljem svijeta. Također, pretpostavili su da bi mitski "zmajevi", koji uništavaju svijet, mogli biti sjećanja na dugorepe komete koje su jurile po pretpovijesnom nebu.

Arheolozi su pronašli dokaze kako bi priča o uništenju Sodome i Gomore mogla potjecati od misterioznog uništenja kozmičkim bombardiranjem neolitskog grada, na mjestu Abu Hureyra u Siriji. Mislili smo da je Troja mit, sve dok nisu pronađene ruševine drevnog grada, zajedno sa slojem drevnog grada, koji pokazuje kako jest grad nekoć bio uništen u velikom požaru. Mitovi se nekada mogu dokazati kao prava povijest.

Ako se mnogi mitovi temelje na povijesti, da li su onda Jungovi arhetipovi zapravo prijašnji stvarni događaji, koji su ih inspirirali? Ako se prisjećamo izgubljene povijesti u našim mitovima i psihi, znači li to da možda imamo sposobnost prisjetiti se izgubljenih priča? Imamo li sposobnost "sjećati" se zaboravljenih priča?

Pa, koga je to bolje pitati nego profesora Tolkiena.

MiddleEarth (Sredo/Međuzemlje) u trećem dobu... ili Europa oko 9000. pr. Kr.?

Snovi o Međuzemlju

Tolkiena se obično smatra ocem moderne fantazije, ali što ako su njegove priče nešto sasvim drugo? Što ako su sve te priče - puno više od fantazije?

U seriji "Izgubljena povijest Međuzemlja" istraživao sam brojne tajanstvene veze između djela J.R.R. Tolkiena i stvarne drevne povijesti Europe. Profesor je možda znao nešto što nikada nije priznao... ili možda nešto što sam nije u potpunosti razumio.

Prvo: ne vjerujem kako su "Međuzemlje" zamišljene kao izmišljeno mjesto. Tolkien je uvijek inzistirao na tome da su njegove priče zapravo mitovi o zaboravljenom dobu našeg stvarnog svijeta. Ovu su ideju uvijek bila tretirali kao da je to samo još jedna njegova simpatična okvirna priča, ali ne kao nešto što bi trebali shvatiti ozbiljno. Ali, što ako je profesor to stvarno mislio, puno  više toga, nego što je iznio u javnost? Jednog sam se dana igrao pokušavajući pronaći povijesne karte Europe, koje su izgledale slično Međuzemlju, i našao sam puno više nego što sam prvotno očekivao. Kako se pokazalo: geografija Tolkienove Međuzemlje se podudara s krajolikom ledenodobne Euroazije, te se čini nemogućim kako je to mogla biti puka slučajnost. Korištenje karte Međuzemlje, koja pokriva ledenodobnu Europu od Britanije do Anatolije, povezuje ove dvije regije s Shireom i Mordorom. Simbolika se točno podudara: Shire, koji predstavlja Tolkienovu domovinu Englesku; Anatolija predstavlja dalekoistočnu zemlju,  koju je preuzela mračna sila (kao što su Turci učinili sa Bizantom), Mordor.

Slično, korištenjem ove kartografske projekcije, Mirkwood (Mrkošuma) pada u Ukrajinu, i to sjeverno od Crnog mora. To je točno mjesto gdje su nordijske sage potvrdile kako se nalazi i u stvarnom životu. Atlakviða ("Priča o Atliju", u Starijoj Eddi) i Hlöðskviða ("Bitka Gota i Huna", u Hervarar saga ok Heiðreks) spominju kako je Mrkošuma bila pored Danpara, rijeke Dnjepar, koja teče kroz Ukrajinu do Crnog mora. Čini se kako Rhünsko more predstavlja Kaspijsko more, dok su zemlje Khand i Harad, zemlje Bliskog istoka.

Ali, geografija Međuzemlja odgovara Europi ledenog doba na mnogo specifičnije načine, nego samo prema općem rasporedu. Čak je i sićušni ledeni zaljev Forochel u ravnini s pravim zaljevom u sjevernom krajoliku Europe ledenog doba (usporedite glavne zaljeve i manje zaljeve na zapadu, u donjem lijevom kutu gornjih slika). Zašto Tolkienova karta uključuje maleni ledeni zaljev, koji se malo spominje u njegovim pričama i koji se 'slučajno' savršeno podudara s ovim drevnim zaljevom iz ledenog doba, davno izgubljenim ispod oceana? Ne mislim kako je to slučajnost. Također, primijetite otok "Himling" (koji je Tolkien uključio) i koji je sličan po lokaciji Farskim otocima, viđenima u krajoliku stvarnog ledenog doba. To je jedan od rijetkih otoka, koji je uključen na Tolkienovu kartu, pa je zasigurno uključen s namjerom. Lakovjerno se govori i dalje, kako je toliko sitnih detalja moguće slučajno složiti, odnosno kako su slučajno ondje nacrtani.

Kako sam nastavio kopati po ovoj ideji, pomnije ispitivanje otkrilo je priče koje su bile još specifičnije. Čini se kako se priča o Turinu Turamabaru i njegovom posljednjem počivalištu Tol Morwenu može temeljiti na stvarnom, minijaturnom otoku, u Atlantiku: Rockallu. Zapravo, Tolkien je ostavio tragove o tome u Silmarillionu. Ova malena fusnota legende, u Tolkienovom legendariju, koja spominje ovaj sićušni otok iz stvarnog svijeta jest možda i najuvjerljiviji dokaz koji sam pronašao. Dok ostatak možemo pokušati objasniti možda time kako je Tolkien jednostavno bio inspiriran europskim legendama, isto se objašnjenje ne može primijeniti u ovom slučaju, gdje se vidi kako Tolkien piše izričito o Rockallu. Tolkien je dao sve od sebe kako bi napisao priču o malom, beznačajnom otoku u stvarnom svijetu, a zatim nikome nije ništa rekao za ovo. Zašto?

Tolkienova djela također točno opisuju mnoge izgubljene zemlje u stvarnom svijetu. "Izgubljeno kraljevstvo Arnor", na sjeverozapadu Međuzemlja, savršeno se podudara s "Doggerlandom": potopljenom kopnenom masom koja se nalazi ispod Sjevernog mora. Arnorov zemljopis čak odgovara planinama i velikom jezeru, koje je Doggerland davno imao. Toliko se točno poklapa i ne može biti slučajnost. Ne, Tolkien je znao da je Arnor zapravo Doggerland. Pitanje nije da li jest - nego zašto i kako?

Njegov opis oblika i položaja potonulog otoka Númenor, njegove Atlantide, zvuči vrlo slično srednjoatlantskom grebenu, gdje su mnoga istraživanja Atlantide pretpostavila kako se možda ondje nalazila prava Atlantida. Otok Númenor je opisan zvjezdastim oblikom; na određenoj razini mora srednjoatlantski greben također ima zvjezdasti oblik. Je li Tolkien doista vjerovao u postojanje Atlantide, jesu li priče o Númenoru njegov pokušaj kako bi nam ispričao pravu priču?

Tolkienov opis Belerianda zvuči kao da se temelji na visoravni Rockall u Atlantiku. Tolkien također uključuje nagovještaje u 'Gospodaru prstenova' o pravom podrijetlu Crnog mora, nagovještavajući kako su to nekada bile "Smeđe zemlje", koje su se nalazile sjeverno od Mordora.

Ove veze su previše specifične da bi bile slučajne. Je li Tolkien namjerno putem fikcije napisao legende o izgubljenoj povijesti europskih zemalja? Je li namjeravao da njegove priče budu "istiniti" mitovi o zaboravljenim razdobljima europske povijesti, a ne fantazije smještene u izmišljeni svijet?

Ali, kako je Tolkien uspio u svemu ovome? Da li je poznavao krajolik Europe iz ledenog doba i potajno ga oponašao? Je li pronašao zapise o izgubljenoj povijesti u oksfordskim knjižnicama? Je li sve to nekako napravio podsvjesno, kroz svoje opsežno poznavanje mitova i prapovijesti? Ili je sve to nedokučiva i malo vjerojatna slučajnost?

Što ako je Tolkienov legendarij bio njegov pokušaj rekonstruiranja, ne samo geografije prapovijesti, već i povijesti prapovijesti? Što ako je Tolkien imao neku vrstu intuicije, u pogledu istinske europske pretpovijesti, kao i stvarnosti mita? Da li je vjerovao kako su njegove priče utemeljene na istini? Što ako je Tolkien posjedovao neku vrstu genetske memorije, neku sposobnost prepisivanja zaboravljenih priča, o izgubljenim zemljama i drevnim herojima?

Sjećanja u krvi 

Tolkienove priče opisuju svijet sličan onom kakav je mogla biti prapovijesna Europa, prije puno vremena. Ratovi između nižih i viših rasa hominida, ispričani su kao sukobi između orka i patuljaka. Također i mogući brakovi između srodnih hominida, kao u priči o Berenu i Luthien. Njegova priča o kralju-čarobnjaku Sauronu u Mordoru, odražava priče o kraljevima-čarobnjacima,  poput Nimroda na Bliskom istoku. Što ako je Tolkien pokušavao spojiti sve dijelove europskog mita u zaokruženu cjelinu? Što ako je Tolkien uspio stvoriti mit, koji je cjelovitiji i "istinitiji", od raspršenih legendi koje danas smatramo "pravom" mitologijom?

Mogu li se sjećanja na te mitske događaje urezati u našu psihu, ili čak u naš DNK?

Genetska memorija, koja se ponekad naziva i "krvna memorija" - jest teorija u psihologiji, koja tvrdi kako se sjećanja mogu naslijediti putem DNK, te ugraditi u genom, tijekom dovoljno dugog vremenskog razdoblja. Epigenetika je pokazala da se nasljedne genetske razlike mogu steći u jednoj generaciji zbog uvjeta okoliša, tj. promjene u životu jednog organizma mogu potom rezultirati genetskim razlikama koje se prenose i na njegove potomke. Mogu li se načela epigenetike primijeniti na kolektivno nesvjesno? Teorija o tome da se krvno pamćenje odnosi samo na opća ili zajednička iskustva, vrste ili plemena, najčešće se prihvaća kao uvjerljiva, dok se teorija kako se specifično sjećanje može prenijeti smatra marginalnijom.

Ali, bilo je i znanstvenih eksperimenata koji su testirali ovu ideju. U studiji iz 2013. godine, miševi su istrenirani neka se boje specifičnog mirisa, a svoju su averziju onda i prenijeli na svoje potomke koji su se bojali istog mirisa, iako se sami potomci nikada nisu susreli s tim negativnim podražajem, ali su ih njihovi preci naučili to povezivati.

Isto tako, primijećeno je da se mladi pilići boje sjene ptica grabljivica, iako ih nikada prije nisu susreli. To se naziva "efektom  jastreba/guske". Ako je ovo "instinkt" ili "efekt", kako se onda to razlikuje od genetske memorije? Što se toga tiče, kako se Jungovi arhetipovi zapravo razlikuju od krvnog pamćenja?

Sam J.R.R. Tolkien jest očito nešto naslućivao u vezi s idejom krvnog pamćenja. Godine 1964. je napisao pismo Christopheru Brethertonu, u vezi s njegovom pričom o Atlantidi, tj. Numenoru:

"Ova legenda, ili mit, ili mutno sjećanje, na neku davnu povijest, uvijek me mučilo. U snu sam imao užasan san o neizbježnom Valu, koji je izlazio iz tihog mora, ili dolazio nadvijajući se nad zelenim kopnom. Još uvijek se povremeno javlja, iako je sada istjeran pisanjem o njemu. Uvijek završava predajom, a ja se probudim dašćući, iz duboke vode. Znao sam ga crtati ili pisati loše pjesme o njemu."

Čini se ipak kako je profesor imao neke veze s ovim izgubljenim pričama, i to izvan pukog akademskog interesa, ili osobnog uvažavanja. Mislim kako je Tolkien primjer nekoga tko je nekako uspio dotaknuti neku vrstu "krvnog sjećanja", kao što je prikazano u njegovom snu o Atlantidi, a koji je koristio za stvaranje arhetipskih priča o europskoj prapovijesti - koje su bile "stvarne" u nekom smislu, ako ne i u doslovnim detaljima. Međuzemlja je Europa ledenog doba, a profesor je nekako: krvnom memorijom, intuicijom, enciklopedijskim poznavanjem europske mitologije, božanskim nadahnućem ili (najvjerojatnije) svime navedenim zajedno - usmjerio sjećanja na ono što je Europa nekada bila.

Tolkien je pisao priče o razdoblju u kojem su ljudi komunicirali s drugim vrstama hominida, neki su bili prijateljski, a neki za ljude - smrtonosni. Doba u kojem su se herojski ljudi, vilenjaci i patuljci, borili protiv okrutnih, kanibalskih orka i goblina. No, može li to zapravo biti "pamćenje krvi"? Je li svijet poput Međuzemlja ikada postojao? Možda i jest.

Knjiga pod naslovom "Them & Us", autora Dannyja Vendraminija, sugerira kako je naš ljudski strah od čudovišta i sjajnih crvenih očiju u mraku - genetsko sjećanje prenijeto od prije tisuća godina, iz vremena dugog rata - s kanibalima, neandertalcima, koji su bili slični orcima. Zvuči nategnuto? Možda, a možda i nije nategnuto koliko se u prvi mah čini. 

Vendramini započinje svoju hipotezu s konceptom TEEM ('Trauma Encoded Emotional Memory') teorijom, koja tvrdi kako ekstremni stres može ostaviti trag na umu i DNK organizma, omogućujući tako da se ta iskustva prenesu, kao instinkti, na njegove potomke. Vendramini zatim nagađa da li je možda postojao rat, koji je trajao mnogo tisuća godina s neandertalcima, koji objašnjava njihovo konačno izumiranje. Onda bi možda mehanizam TEEM objasnio zašto ljudski fenomen "jezovite doline", i dalje izaziva osjećaj straha. Možda imamo iskonski strah od grabežljive rase, kodiran u našoj genetici. Takav dugi pretpovijesni rat je također mogao posijati sjeme za naš arhetipski mit o spašavanju djevojaka od seksualno nasilnih divljih muškaraca, kao i izvor priča o trolovima, orcima, divovima, i drugim čudovišnim zvijerima. No, jesu li neandertalci zapravo bili čudovišta?

Iako su bili stopu niži od modernih ljudi, antropolozi su već dobro utvrdili kako su neandertalci bili neljudski jaki. Njihova široka građa, teške kosti i masivna rađa trupa sugeriraju prirodnu muskulaturu, koja bi daleko nadilazila čak i najsnažnije moderne ljude. Bili su vrhunski predatori, hranili su se gotovo isključivo mesom, imali su ogromne zube. Znamo da su izrađivali oružje, jer smo pronašli sačuvane vrhove neandertalskih kopalja.

Mjesta na kojima su vjerojatno boravili pokazuju hrpe razbijenih kosti kako bi se izvukla srž, te jasno upućuju na kanibalizam. Neki nagađaju da su možda čak bili prekrivene gustim krznom, jer potječu iz hladne sjeverne klime. Neandertalci su također imali vrlo velike očne duplje. Vendramini ističe kako su velike oči indikativne za noćni način života, te nastavlja nagađati kako su možda imali i dodatne prilagodbe za slabo svjetlo: okomite prorezane zjenice, koje imaju i drugi noćni primati, kao i reflektirajući sloj na očima, kakav posjeduju mačke. Potonje je možda dovelo do toga da im oči noću svijetle i tako možda inicira naš ljudski strah od crvenih očiju u mraku. Kada sve ovo saberemo, neandertalci zvuče vrlo slično, odnosno kao da su mogli biti nešto vrlo  slično Tolkienovim orcima.

Alternativno: ako zanemarimo teorije o crvenim očima, krznu i kanibalizmu - neandertalci i dalje zvuče vrlo slično jednoj od Tolkienovih rasa - patuljcima, koji su bili slični orcima, živjeli su u sličnim staništima i ogorčeno su ratovali protiv njih. Kada uzmemo u obzir kako zaista jest postojala još jedna vrsta, vrlo slična neandertalcima, Denisovci - priča postaje vrlo zanimljivom. Što ako su i patuljci i orci stvarno postojali, a mi ih se prisjećamo putem naših mitova?

Kakva god bila istina Vendraminijevih teorija o neandertalcima u knjizi, širu ideju je teško u potpunosti odbaciti.

Čak i bez prihvaćanja spekulacija u vezi (trenutačno) neprovjerljivih aspekata neandertalske fiziologije i obzirom na to da i paleoarheologija i paleogenomika potvrđuju opsežne interakcije između naših predaka i drugih vrsta roda Homo, kako onda  "znanstveni" nastrojeni mislioci mogu podići nos na ideju da bi mitovi o vilenjacima, orcima, polubogovima, vilama ili patuljcima, možda mogli biti utemeljeni u povijesnoj činjenici? Kako možemo biti tako sigurni da nikada nismo ratovali protiv nečega sličnog Tolkienovim orcima? Mora da je ovdje na djelu neka kognitivna disonanca.

Možemo ih danas zvati: Denisovci, Neandertalci, Homo erectus, Home habilis, Homo floresiensis, Cro-Magnonac, i tako dalje, ali naši preci bi ih sigurno nazivali drugim imenima. Latinska nomenklatura znanstvene taksonomije jest za nas lišena bilo čega stvarnoga, ili emocionalnog značenja, pa je dopuštena. Ali, počnite pridavati imena iz mitova i legendi, i ljudima će odjednom biti neugodno. Ali, zašto? Što je vjerojatnije? Da smo izmislili mitove o susretima s drugim rasama bez razloga, iz ničega? Ili da se ti mitovi temelje na isprepletenim nitima naših genetskih i usmenih sjećanja na pretpovijest? U što je zapravo teže povjerovati?

Što je s drugim vrstama "krvnih sjećanja", ne monstruoznih, ali lijepih? TEEM teorija pretpostavlja traumu, ali vrhunska i  euforična iskustva također ostavljaju trag na ljudskoj psihi. Posjedujemo li i krvna sjećanja na visine ljudskog iskustva i postignuća? Izgubljena kraljevstva, vilenjačke princeze, vilinske šume i blistave citadele? Je li možda zato mit o Atlantidi, našem najvećem postignuću i našoj najvećoj tragediji, ostavio takav trag na nas? Je li moguće da svaka kultura na Zemlji čezne za rajem, jer se sjećamo Edena, doma koji smo izgubili? Volimo li određene fantazijske estetike, jer nas podsjećaju na prošle svjetove u kojima su živjeli naši preci? Ako je krvno pamćenje doista stvaran fenomen, onda možemo logično zaključiti da svaka od rasa svijeta posjeduje jedinstveno "rasno pamćenje" zbog svojih različitih iskustava - i to bi moglo djelomično objasniti rasne razlike u estetici, moralu, pristranostima i kulturi. Volimo li mi Europljani naše priče o drevnim mačevima i odabranim junacima, sumornim tvrđavama i visokim bijelim kulama, vilenjačkim princezama i visokim kraljevima, velikim pustolovinama iza sjevernog vjetra - jer sjećanje na te dane živi duboko u nama? Ovo je nagađanje, ali treba se zapitati koliko nas je kolektivno ljudsko iskustvo otisnulo. Koliko se zapravo sjećamo?

No, može li samo "krvno pamćenje" objasniti što se događa u carstvu mitova? Niti jedno objašnjenje ne čini se dovoljno sveobuhvatnim da bi obuhvatio ono što je Tolkien radio u svojim legendama, ili da objasni što je mit u cijelosti. Mislim da samo krvno pamćenje može biti samo jedan dio cijele slike, baš kao što je Jungovo "kolektivno nesvjesno" samo po sebi nedovoljno da objasni ponavljanje mitskih arhetipova. Mora postojati krajnji izvor za nesagledivo dubok bunar - koji nazivamo mitom.

Lída Holubová, Vingilot

Dodir božanskog uzorka

Ako je svemir božanski uređen, ako Bog u njega utka božanske obrasce i priče, onda bi prirodni zaključak bio to da su mitovi stvarni, jer su oni naš način pamćenja - i opažanja - temeljnih istina ovog kozmičkog obrasca. Ali, u ovom slučaju ne bavimo se samo ‘pričama’. Božanski uređen svemir, koji slijedi sveti obrazac, implicira kako mitovi nisu prisutni samo u "pozadini", u nekoj vrsti simboličkog smisla (iako su tu), već da se također moraju manifestirati u našem stvarnom, doslovnom, materijalnom svijetu. Materijalni svijet slijedi kozmički obrazac, kao što psihologija slijedi obrazac, tako i naše legende i folklor slijede obrazac. Pitanje: da li je povijest, folklor ili ljudska svijest na prvom mjestu - postaje pitanjem kokoši i jajeta. Ako su događaji ljudske povijesti pod utjecajem, čak i stvoreni ovim sveobuhvatnim božanskim obrascima, onda Jungovi arhetipovi koji žive duboko u našoj podsvijesti, moraju biti napravljeni od pojedinačnih trenutaka ljudske povijesti. “Kako gore, tako dolje”.

Mislim da bi za razumijevanje ove ideje o "prisluškivanju" Božjih božanskih obrazaca, morali razumjeti simboliku Božanske planine. U kršćanskoj simbologiji: sve stvari i sva područja postojanja se kreću prema najvišoj stvari, tj. prema jedinom pravom Bogu. Tijekom putovanja uz planinu možete proći kroz mnoge dimenzije koje odražavaju božanskost na različite načine. Ali,  konačna Istina, koja je na vrhu simboličke planine, ista je ona istina koju nalazite i na dnu (ili u materijalnom svijetu). Obrasci stvarnosti su fraktalni. Dakle, običan dječak s farme, koji odlazi u mračnu šumu kako bi pronašao izgubljenu ovcu, i sam Krist koji silazi u Had kako bi oslobodio čovječanstvo iz kandži smrti - obojica slijede potpuno isti obrazac, istu stvarnost - na dvije podosta različite razine manifestacije.

Jacopo Tintoretto, Silazak u pakao

Pitam se jesu li određeni ljudi (umjetnici, proroci, proroci, sibile) zaista u stanju "ući u obrazac", u nekom doslovnom smislu. Mnogi umjetnici pričaju vrlo slične priče o tome kako su im ideje za najveća djela došla u snu ili viziji; kao što je bio Tolkienov san o potopu koji je potopio Atlantidu. Ovdje se možemo vratiti na Junga. Što ako je njegov kasniji, zreliji stav - kako je mit i simbol nešto više od halucinantnih psiholoških fenomena - bio točan? Što ako njegovi arhetipovi postoje kao doslovne, temeljne božanske stvarnosti, koje se očituju u kozmosu na bezbroj načina? Kao povijest, kao proročanstvo, kao psihologija, kao književnost, kao simbologija.

Što ako su Jungova duhovna iskustva s arhetipovima bila njegovo vlastito iskustvo "prisluškivanja" božanskih obrazaca?

Jesu li neki od pisaca onoga što mi smatramo "fantasy" i "sci-fi" neka vrsta suvremenih augura, koji djeluju kao kanali za kolektivno nesvjesno, ne obični pripovjedači, već oni koji se sjećaju po krvi? Čini se da je Tolkien bio neka vrsta kanala za davno zaboravljene priče o europskoj pretpovijesti. Što je s drugima, poput Homera? Je li Ilijada istinitija nego što joj znanstvenici daju za pravo? Možda su neki ljudi sposobni uhvatiti se u "obrazac" stvarnosti, te iz njega izvući te stare i zaboravljene priče. Ova ideja dodirivanja božanske svijesti i primanja otkrivenja svakako se nalazi u svim vrstama tradicija.

Moguće je kako je do eksplozije popularnosti "fantasy" žanra došlo upravo zato što je moderni Zapad izgubio dodir sa svojim domaćim mitologijama i sjećanjem na djela svojih predaka. Popularnost "fantazije" mogla bi biti izraz tih krvnih sjećanja, koja izlaze na površinu, sjećanja na drevnu mitsku Europu - hladno, ledeno doba, puno egzotičnih rasa, zmajeva i herojskih potraga,  po podmuklim planinskim lancima i mračnim šumama. Možda imamo urođenu potrebu ispričati drevne priče naših predaka i pronaći ćemo uvijek način da to učinimo, čak i ako izgubimo dodir s mitovima i folklorom. Možda je, nakon što smo prestali vjerovati u naše drevne mitove i legende, nakon stotina godina, nešto u sjećanju naše DNK trebalo biti izraženo. Moralo je iskoračiti nešto što je bilo uspavano. Ovdje se ideja krvnog pamćenja susreće s Jungovom teorijom o kolektivnom nesvjesnom. Možda naše kolektivno nesvjesno može odlučiti kada je priča ili arhetip iz naše zaboravljene prošlosti predugo spavalo.

Opet, ako se neke priče temelje na "krvnom sjećanju", što ako su druge proročanske? Možda neki pripovjedači mogu dodirnuti,  ne samo sjećanje, već i vizije onoga što bi mogla biti naša budućnost. Što ako Ratovi zvijezda nisu priča o jednom davnom vremenu u prošlosti, već zapravo o dalekom vremenu u budućnosti. Ili, što ako je oboje? Ciklusi mita se vrte u krug.

Sve to me tjera da se zapitam: ako su naši mitovi potpuno zaboravljeni, bi li se opet pojavili zbog toga što su ostali u našem kolektivnom krvnom sjećanju (ili našem „kolektivnom nesvjesnom“)? Kada bi nekakva apokalipsa u potpunosti izbrisala naše sjećanje na mitove, legende i religije, bi li se velike priče iz prošlosti na kraju nekako ponovno pojavile u našim pričama, kroz vezu nekog izvanrednog čovjeka s božanskim stvarnostima?

Baš kao što je naša prošlost oblikovana mitskim obrascima, takve moraju biti i naša sadašnjost i naša budućnost. Mitovi su u tijeku, jer će se "uzorak" nastaviti manifestirati, sve dok kozmos postoji. Mitovi se događaju među nama, naši trenutni događaji jednako su mitski, kao i prošli mitovi.

Obrasci naše ovogodišnje svjetske politike i kulture slijede mitske obrasce, jer još uvijek živimo u Velikoj priči. Na pozadini banalnosti modernog svijeta, svjedoci smo porasta fanatičnih kultova, koji prakticiraju mračne rituale. Etno-religijski sukob koji se odigrava u Palestini, ili uspon "buđenja", ne može opisati ništa osim mitske prirode. Priča o tome kako se cijeli svijet zatvorio i žestoko progonio sve skeptičare, tijekom 2020. godine, stala bi u bilo koju kompilaciju narodnih priča.

Stalno živimo male mitove i narodne priče. Uzmimo za primjer priču o crvenokosom bratu, kao u priči o Jakovu i Ezavu. Crvenokosi brat ili pastorak, u folkloru predstavlja divlju prirodu, crnu ovcu, izopćenika, itd. Možda nikada nećete razmišljati o tome, ali možete pogledati živote engleskih prinčeva, Harryja i Williama, i tome posvjedočiti. Uznemirujuće je vidjeti kako priča o modernoj kraljevskoj obitelji slijedi ovaj drevni obrazac, jer je princ Harry postao crna ovca i izopćenik. Naravno, uznemirujuće je samo ako ne očekujete kako će stvarnost slijediti mitske obrasce. Ako to učinite, to uopće nije ništa neobično.

Naša bi budućnost mogla postati još više mitska. Vjerujem kako bi mogli gledati u doba gdje "brana puca", da tako kažem; vrijeme gdje ponovno živimo u dobu punom mitskih događaja, simbolizma koji je postao stvarnost, dobu u kojem magija ponovno dolazi u prvi plan. Možda ćemo doista doživjeti strahote, ali i ljepote, koje su daleko izvan našeg poimanja. Naša priča nije gotova i sva će povijest slijediti Božji red i božanske uzore do kraja vjekova.

John Duncan, Jahači Sidhea

Kotlić stvarnosti

Na kraju se vraćamo na početak same priče.

Ispitali smo kako se Božanski obrazac kozmosa očituje u našem kolektivnom nesvjesnom, u našoj doslovnoj povijesti, kao i sadašnjim događajima, te u umovima umjetnika i proroka, koji pretvaraju drevna sjećanja i božansku istinu u mit i legendu, ili naše omiljene priče, koje se prepričavaju od pamtivijeka. No, koja je stvarna uloga tih tajanstvenih priča u našim životima, nakon što su stvorene?

U svom poznatom eseju "O bajkama", Tolkien je mit nazvao "Kotlićem priča", čime je mislio kako je mit poput velikog lonca, u koji su ubačene i pomiješane sve moguće stvari, visoke i niske: povijesne ličnosti, arhetipovi, prirodni svijet, bogovi i božice, itd. Iz ovog kotla izlaze naši mitovi, legende, bajke, priče. No, dok je Tolkienova metafora živopisna i zasigurno točna, možda ne ide dovoljno daleko. Možda je bolje mit preimenovati u "Kotlić stvarnosti", jer mitovi nisu samo priče, nego su ono što koristimo kako bi dali smisao cijelom kozmosu. Mogli bi čak ići toliko daleko i reći da mit sadrži kozmos. Koristimo ga kako bi kondenzirali nemjerljivo duboke istine, koje je inače nemoguće opisati. Uvijek se iznova vraćamo mitovima, jer su istiniti. Mitovi nisu samo simbolički ili metaforički, već su istiniti, u svakom mogućem smislu te riječi. Mitovi su najstvarnije stvari koje posjedujemo, a svaki je ispunjen beskonačnim slojevima istina, koje čekaju da budu otkrivene. Oni su dio nas, kao što smo i mi dio njih. Mi, stvorena bića unutar obrasca božanskog poretka, imamo urođenu želju da sami provodimo taj obrazac. Mi, stvoreni, smo podkreatori. Mitovi čine nas, a mi stvaramo mitove.

Mitovi mogu biti sjećanja na prošlost, vizije budućnosti, ili prikazi arhetipskih istina i simbola, koji žive duboko u našoj podsvijesti. Ali, oni su također i naša sadašnjost, naš vodič kroz život. Oni nam pokazuju put. Mit je velika priča, kozmogonijski krug, kotao stvarnosti, arhetipska priča koja se nastavlja i opet nastavlja, zauvijek. Velikim pričama nikada kraja, ploča se samo poništava, dok je nova glumačka ekipa pozvana na pozornicu.

Ako mit razumijemo na ovaj način, onda rasprava o tome koje je tumačenje mita "točno", gubi svaki smisao. Jesu li priče o kralju Arthuru i potrazi za Svetim gralom povijesne priče o pravom vojskovođi iz željeznog doba i njegovom dvoru? Alkemijska simbologija? Religiozna metafora za putovanje duše? Nešto što izvire iz kolektivnog nesvjesnog? Priče za prenošenje mudrosti i životnih lekcija? Odgovor je, naravno, "da". Priče o Arthuru i Gralu su sve te stvari, ali i mnogo više. Saga o Arturu stvorena je od  bezbrojnih elementata, koji su se vremenom uskomešali u carstvu mita, u Kotlu stvarnosti, sve dok nisu izronili kao iskonska priča, pravi mit.

Temeljna se stvarnost može razumjeti na mnoge, možda neograničene, načine. Što je mit o zmiji? Krvavo sjećanje na borbu s gmazovima, ili čak sa zmajevima, ili dinosaurima u pretpovijesnim džunglama? Sjećanje na dugorepe komete koji su uništili drevni svijet? Simbol prijevare? Metafora za kaos? Sam đavo, zmija koja je iskušavala Evu u vrtu? To su sve ove stvari. Zmija je iskonska stvarnost koja se očituje u bezbroj malih stvarnosti.

Ljudske kulture koriste mitove kao način da se beskonačne istine i uzorci kozmosa ispričaju unutar probavljivih priča. Na taj način, mitovi imaju sličnu ulogu kao i narodne mudre izreke. Prosječnog čovjeka možda nećete moći naučiti mnogo o filozofiji, ljudskim odnosima ili finim točkama teologije, ali ga možete naučiti poslovicama. “Čini drugima ono što želiš da oni tebi čine”, “Ušteđeni novac je zarađeni novac”, “Ne stavljaj sva svoja jaja u jednu košaru”. Kroz ove izreke, dublja temeljna mudrost se može prenijeti budućim generacijama. Na isti način se koristimo i mitovima. Narodne priče nose mudrost i mogu nas naučiti više o životu nego bilo što drugo. Možemo učiti od Snjeguljice, od princa žapca, od cara bez odjeće. Mitologija je poput luka, koji u sebi sadrži beskrajne slojeve istine. Kao što je C.S. Lewis rekao, možete ići "više gore i dalje", zauvijek. Skidajući slojeve, ne otkrivamo jednu istinu iza stvarnosti, već stvarnost u svim njezinim beskonačnim, mnogostrukim aspektima. U jednostavnom pričanju i primanju mita, možemo dotaknuti stvarnost u njezinoj tajanstvenoj i implicitnoj cjelini. Koristeći mit, možemo opisati neopisivo, a nalazimo kako se cijeli kozmos može uklopiti u djetetovu priču za laku noć.

Stoga je posve prirodno da mitovi funkcioniraju kao temelj našeg modernog pripovijedanja. Povezujemo se s pričama koje su istinite, pričama koje dodiruju božanski obrazac. Zbog toga se mnoge moderne priče ne uspijevaju povezati s publikom. Moderni studiji pokušavaju nam prodati priče, koje instinktivno prepoznajemo kao suštinski neistinite. Većina ljudi ne može točno artikulirati zašto je nešto poput Amazonovih 'Prstenova moći' tako uvredljivo, te se obično odluče na nešto poput "nisu  poštovali Tolkienovo predanje". Ali, ono što ih stvarno vrijeđa jest njegovo potpuno zanemarivanje duha djela, temeljnih istina, tj. odbacivanje božanskog uzora u korist čisto ljudske ideologije - ideologije koja, budući da ignorira božanske obrasce, nužno i  paklena. Disneyev Marvel Cinematic Universe je isto zanimljiv slučaj, baš kao i Amazon nisu slijedili tradicionalne mitske strukture priča. Raniji MCU filmovi, koji su slijedili obrasce mitske priče, bili su veliki hitovi. Pad Marvela se dogodio kada su prestali slijediti ovu strukturu. Obično ih optužuju da su se "probudili" (što je istina), ali pravi problem je nastao u dubljem sloju. Prestali su pričati “mitske” priče, pa su njihove priče postale neistinite, a time i neukusne.

Moderna djela nam se gade, onda kada pokušavaju stvoriti vlastitu stvarnost, a ne dodirnuti temeljne istine. Istu stvar smo vidjeli na kraju HBO-ove 'Igre prijestolja'. Kraj nije propao samo zato što je bio loše izveden, nego je propao zato jer su likovi radili stvari koje su bile uvredljive za obrasce istine, stvarnog mita, što su pisci zatim pokušali odigrati kao "podrivanje očekivanja". Nije uspjelo. Priče koje se vole se vole, zato jer su u osnovi istinite priče.

Hermann Hendrich

Možda veliki mitovi imaju još jednu svrhu. Istražili smo kako božanski mitski obrasci oblikuju stvarnost, ali igraju li same mitološke priče ulogu u stvaranju te stvarnosti? Što ako je prisjećanje na arhetipske obrasce i povijesti, namijenjeno regeneraciji i realizaciji tih obrazaca u sadašnjosti? Što ako ponovno i ponovno prepričavanje ovih priča dopušta božanskom obrascu da utječe na našu psihu, na individualnoj i kolektivnoj razini, potičući nas da preuzmemo mitske uloge u vlastitim životima? Ako svijetu treba ubojica zmajeva, možda mitovi mogu utjecati na psihu kandidata, sve dok on doslovno ne postane sposoban postati ubojicom zmajeva. 

Često govorimo kako se heroji pojavljuju naizgled nasumično, iz najnevjerojatnijih mjesta, ali što ako je to manje nasumično nego što mislimo? Što ako su seoski dječaci i siročad, koji se uzdignu do junaštva, od početka bili pripremani putem božanskih obrazaca? Što ako su to bila djeca s urođenom fascinacijom mitovima, pričama o prošlim herojima i pustolovinama, i što ako su te priče zatim utjecale na njihovu podsvijest do te mjere da su zapravo pretvoreni u arhetip o kojem su sanjali, spremni suočiti se s bilo kojim zmajem, stvarnim ili figurativnim, koji muči njihov svijet?

Što ako je razlog zašto imamo "krvna sjećanja" na mitske događaje, u tome što su muškarci i žene, koji su živjeli u tim davnim danima, već imali svoje vlastite mitske priče, one koje su ih pripremile izvršiti velika djela, koja su nam onda prenesena kao novi mitovi? Što je bilo prvo: mit inspiriran herojem ili heroj inspiriran mitom? Ponavljamo li priče iz prošlosti, bez kraja?

Ovo bi trebala biti utješna misao: bez obzira na to koliko stvari mogu postati sumorne, i bez obzira na to koliko daleko čovjek može pasti u tamu i očaj (a pasti ćemo) - božanski obrazac se uvijek nastavlja i mitovi neće umrijeti. Nijedan tiranin, nikakav novi svjetski poredak, nikakvo vladajuće tijelo, ne može učiniti ništa kako bi ovo promijenio. Plamen može treperiti, ali neće se ugasiti. Uvijek će ostati sjeme koje je spremno pustiti novi korijen, čak i usred najmračnijih vremena.

Neki će dječačić negdje, bez poticaja, uzeti štap s ulice, a nešto u njemu će znati kako je to mač za ubijanje zmajeva. Godinama kasnije, kada taj mali dječak odraste, možda će pronaći pravi mač i pogledati zmaja svog vremena u oči. Sve dok se to događa bilo gdje, velikim pričama nikada neće biti kraja.