Graham Hancock: "Visionary", 14. poglavlje

Iskreno, ne znam kako bi prevela to Commonwealth, jer je Common + Wealth = zajedničko bogatstvo. Mogla sam naslov staviti "Tajni savez", no mislim kako je original svakako bolji.

AOM: Srdačno pozdravljamo Grahama Hancocka, kao našeg istaknutog autora, s njegovom knjigom VIZIONAR: TAJANSTVENA PORIJEKLA LJUDSKE SVIJESTI, koja je nedavno ažurirana njegova knjiga: "Nadnaravno: Susreti s drevnim učiteljima čovječanstva", iz 2005. godine. Kako bismo dočarali opsežnu tematiku knjige, ovdje nudimo četrnaesto poglavlje - "Tajni Commonwealth". 
U 'Visionary', Graham istražuje tajanstveni "trenutak prije i poslije" u ljudskoj priči, gdje su se dogodile dramatične i naelektrizirane promjene u kreativnim i kognitivnim sposobnostima naših predaka. Znanstvenici su ga opisali kao “najveću zagonetku u ljudskoj povijesti” - to je bio trenutak kada su se sve vještine i kvalitete, koje najviše cijenimo u sebi pojavile već potpuno formirane, kao da su nam podarene skrivenim moćima.
Kako bi otkrio istinu o utjecajima koji su iznjedrili moderni ljudski um, Graham kreće na putovanje puno avantura i otkrivanja koje ga vodi od zadivljujuće lijepih oslikanih špilja pretpovijesne Francuske, Španjolske, Italije i Južne Afrike do dubina amazonske prašume kako bi s autohtonim šamanima popio moćnu biljnu halucinogenu ayahuascu.
Mogu li "nadnaravna bića" prvi put prikazana u oslikanim špiljama i skloništima u stijenama biti drevni učitelji čovječanstva? Može li biti da ljudska evolucija nije samo "slijepi", "besmisleni" proces koji je Darwin identificirao, već nešto svrhovitije i inteligentnije, nešto što smo jedva počeli shvaćati?

Veliki švicarski psiholog i psihijatar Carl Gustav Jung, pišući 1958. godine, prvi je istaknuo kako fenomen NLO-a ima povijest, a možda i pretpovijest. Veliki broj ljudi će kasnije prijaviti da su doživjeli otmice tijekom 1950-ih, pa čak i 1940-ih, ali 1958. godine ova stvar još nije dobila nikakav publicitet, a Jung o tome nije znao ništa. Njegov je interes stoga bio ograničen isključivo na same NLO-e, koji su, od Drugog svjetskog rata: ogroman broj izvještaja očevidaca o "letećim tanjurima" i sve veći interes i zabrinutost javnosti". Jung je opisao viđenja kao novi oblik globalne glasine koja se "razlikuje od obične glasine, po tome što je izražena u obliku vizija." Njegova je sklonost bila tretirati NLO-e kao "99 posto psihički proizvod", no ipak je priznao kako je bio zbunjen njihovom "očigledno fizičkom prirodom"; za koju se požalio kako stvara "nerješive zagonetke, čak i za najbolje mozgove". 

"Jedino što možemo reći s podnošljivom sigurnošću o NLO-ima jest da posjeduju površinu koja se može vidjeti okom i koja u isto vrijeme odbija radarski odjek."

(Carl Gustav Jung: Flying Saucers: A Modern Myth of Things Seen in the Sky, Routledge, London and New York, 1958., 1959., 2002.) 

Osim toga, još je jedna stvar bila jasna, a to je da NLO nisu ništa novo:

"Iako se o NLO-ima prvi put govorilo tek pred kraj Drugog svjetskog rata, sam fenomen bio je poznat puno prije. Uočeno je u prvoj polovici ovog stoljeća [dvadesetog stoljeća], a opisano je i u ranijim stoljećima, a možda čak i u antici."

U kolovozu 1566. godine, npr. "mnoge velike crne kugle viđene su u zraku" iznad grada Basela u Švicarskoj: "kako se kreću ispred sunca velikom brzinom, i okreću se jedna protiv druge, kao da se bore. Neke od njih su postale crvene i vatrene i nakon toga su izblijedjele i ugasile se." Jung je reproducirao ilustraciju scene iz bazelskog lista iz 1566. godine, napominjući kako su "brzina i nepravilnost kretanja” koje su očevici pripisali crnim diskovima “tipična obilježja NLO-a.”

U travnju 1561. godine, dogodio se spektakularan prikaz NLO-a iznad Nürnberga u Njemačkoj. Viđene su ploče i kugle u velikom broju, kako se vrte na nebu u blizini sunca, a također i "velike cijevi u kojima su se vidjele tri, četiri i više kugli."

Gravura iz sedamnaestog stoljeća prikazuje hodočasnika, koji se probija kroz rub ovog svemira posutog zvijezdama, i promatra ono što Jung opisuje kao: 

"....drugi, nadnaravni svemir ispunjen . . . slojevi oblaka ili planinski lanci. U njemu se pojavljuju Ezekielovi kotači i prstenovi, ili figure nalik dugi, koje očito predstavljaju "nebeske sfere". U ovim simbolima imamo prototip empirijske vizije NLO-a...."

Hodočasnik koji otkriva drugi svijet

Četvrta scena koju razmatra Jung, nazvana "Oživljavanje djeteta u maternici", jest iz Rupertsbergovog kodeksa (dvanaesto stoljeće, napisala Hildegarda iz Bingena), i prikazuje trudnu ženu, koja leži i kojoj se približavaju dvije grupe ljudi koji nose košare s darovima. Usput primijetim kako se gljiva, u rukama male figure nalik na goblina, može vidjeti u jednoj od košara.

U međuvremenu veliki četverokutni objekt, koji sadrži neobičnu mješavinu očiju i diskova lebdi iznad, postavljen na pozadini zvjezdanog neba. Predmet je dugom cijevi povezan s fetusom u ženinoj utrobi.

Iako nije znao ništa o fenomenu otmice NLO-a, Jung je bio karakteristično pronicljiv u odabiru ove scene iz kodeksa iz dvanaestog stoljeća. Ne samo da je nešto vrlo slično osnovnom obliku letećeg četverokutnog objekta što su ga skicirali očevici suvremenog viđenja NLO-a (slučaj Cash/Landrum), nego također prizor lijepo simbolizira jednu od temeljnih tema otmica NLO-a: oplodnju ljudskih žena od strane izvanzemaljaca i stvaranje hibridnog potomstva. Osim toga, može, ali i ne mora biti relevantno, kako su,  nakon nekih viđenja svjetala u obliku NLO-a na nebu u SAD-u kasnih 1960-ih, ljudi izvijestili da su doživjeli čudne snove, u kojima su skupine divovskih očiju lebdjele iznad njih.

Crtež viđenja NLO-a Cash/Landrum (prema uredniku Stillingsa, 1989.)

Jacques Vallee i veza s letećim tanjurima

Jungovi su uvidi bili prodorni, ali kao što je sam priznao, njegovo istraživanje - jer, ono što nikada nije trebalo biti ništa više od kratke monografije - bilo je strogo ograničeno. Osim što je prepoznao kako povijesna pozadina fenomena NLO-a postoji (primjeri se mogu umnožiti iz svih folklora i mitologija svijeta), on nije imao niti vremena, niti volje saznati više prije svoje smrti 1961. godine. 

Nekoliko godina kasnije, 1969. godine, ponovno je istražena misterija povijesne pozadine viđenja NLO-a, sredinom dvadesetog stoljeća. Ovog puta zadatka se s velikom žestinom prihvatio matematičar i NASA-in konzultant, Jacques Vallee, u svom kultnom klasiku "Passport to Magonia".

(Jacques Vallee: Passport to Magonia: On UFOs, Folklore and Parallel Worlds, Contemporary Books, Chicago, 1969, 1993.)

Valleejev doprinos bio je višestruk. Od velike je vrijednosti njegov katalog viđenja NLO-a, dokumentiran relativno novijim izvorima vijesti. Katalog, koji se proteže davno prije prvog modernog vala publiciteta za ovaj fenomen (nakon Drugog svjetskog rata), počinje u srpnju 1868. godine, kada je neobična "zračna konstrukcija" sa svjetlima i glasnim zvukovima motora preletjela nisko iznad čileanskog grada Copiaga.

U siječnju 1878. godine, farmer iz Teksasa je bio iznenađen kada je ugledao tamni leteći objekt, koji je opisao kao "veliki tanjur". Godine 1880., 14-godišnji dječak vidio je svjetleću loptu kako se spušta s neba i lebdi blizu njega. Izvijestio je kako ga je taj objekt privlačio, ali je pobijedio svoj strah i pobjegao. Primjeri se nastavljaju; bez potrebe da ovdje reproduciram cijeli Valleejev katalog, no mnogi, naizgled motorizirani i upravljani NLO-i, pa čak i prepoznatljivi "leteći tanjuri", zapravo su viđeni diljem svijeta, tijekom druge polovice devetnaestog stoljeća.

Štoviše, Vallee je uspio popratiti fenomen mnogo dalje od ovoga, i mnogo dalje, nego što ga je Jung popratio. Doista, Valleejev naslov, 'Putovnica za Magoniju', preuzet je iz izvještaja koji je napisao Agobard, nadbiskup francuskog grada Lyona, oko 820. godine. Poput modernog skeptika prema NLO-u, oporuka dobrog nadbiskupa potomcima bila je sažaljenje, zbog neznanja masa, koje su vjerovale u postojanje: 

"....izvjesne regije, koju zovu Magonia, odakle plove brodovi u oblacima . . . Od broja onih čija je slijepa ludost bila dovoljno duboka da im dopusti da povjeruju da su te stvari moguće, vidio sam nekoliko kako izlažu u određenom skupu ljudi, četiri osobe u okovima - tri muškarca i jedna žena za koje su rekli da su pali s tih istih brodova; nakon što su ih nekoliko dana držali u zatočeništvu, izveli su ih pred okupljeno mnoštvo, kako smo rekli, u našoj prisutnosti da budu kamenovani. Ali, istina je prevladala."

Ne čini li se vjerojatnim kako bi ova četvorica nesretnika, koje je Agobard spasio, opisali sebe kao NLO-otete, da se njihovo iskustvo dogodilo danas? Može biti relevantno kako je nemali broj modernih otetih osoba izjavio kako nisu bili prikladno odlebdjeli izravno natrag u svoje domove i krevete nakon iskustva, već da su spušteni manje nježno negdje drugdje, ponekad i miljama daleko. Nije teško zamisliti kako je takav povratak, primijećen ili samo izviješten, mogao privući pozornost rulje za linč, u praznovjernoj klimi devetog stoljeća.

Još jedno rano izvješće o NLO-u, koje je pronašao Vallee dolazi iz Japana, gdje nas Carski zapisi obavještavaju o nestalnom letu iznad pokrajine Kii, iza sjeveroistočne planine Fukuhara, neobičnog jarko osvijetljenog objekta, opisanog kao "posuda od gline". Ubrzo je "objekt promijenio svoj smjer i izgubio se iz vida na južnom horizontu, ostavljajući svjetleći trag." Isto tako, 12. rujna 1271. godine, slavni svećenik Nichiren je trebao biti obezglavljen u Tatsunokuchiju, Kamakura, kada se na nebu pojavio "objekt poput punog mjeseca, sjajan i svijetao...". Službenici su se uspaničili i otkazali pogubljenje. Vallee također navodi niz drugih NLO-a i fenomena povezanih s NLO-ima, koji su viđeni i dokumentirani u Japanu između desetog i osamnaestog stoljeća. Npr. u kolovozu 989. godine su opažena tri okrugla, izuzetno svijetla objekta, koji su se kasnije spojili. U rujnu 1702. godine, niti poput pamuka pale su s neba, očito potječući od samog sunca; 1749. godine, još tri velika okrugla objekta, "poput mjeseca", neprekidno su opažana na nebu, tijekom razdoblja od četiri dana, što je izazvalo nerede.

Osim takvih zanemarenih izvješća o NLO-ima u svjetovnim izvorima, Vallee tvrdi kako se "u literaturi o religiji najčešće susreću leteći objekti iz nebeskih zemalja...". Opet, ovdje nije potrebno detaljno rekapitulirati dokaze koji su već objavljeni o ovoj točki, ali možemo lako shvatiti na što Vallee cilja, ako se prisjetimo: krilatih diskovi Sumera i drevnog Egipta, Vimana "zrakoplov" koji se spominje u hinduističkim tekstovima, leteći sagovi u Arabiji i "nebeske splavi" koje su koristili "zvjezdani duhovi" drevne Kine. Ne zaboravimo niti biblijske NLO spektakle, kao što je Ilijin uspon na nebo u "vihoru", povezan s "vatrenim kolima"; vizije proroka Ezekiela, koji ponovno uključuje vihor i vatru, kao i misteriozna stvorenja na velikim "kotačima" (koje je ranije citirao Jung), koji su ih "podigli sa zemlje." U istom općem duhu, prilično često čitamo izvještaje u Starom zavjetu o zračnim vozilima kao što su "Božja kola", i opise onoga što zvuči kao superiorna rasa bića, koji s ljudima moraju imati posla i "koji dolaze iz daleke zemlje, s kraja neba." Posljednje, ali ne i manje važno: u skladu s dvjema temeljnim temama modernih NLO otmica - seksom s izvanzemaljcima i stvaranjem hibridnog potomstva - sigurno je značajno da Biblija opisuje žene koje imaju spolni odnos i prave monstruozne hibridne bebe s nebeskim nadnaravnim osobama. U poznatom odlomku, šestog poglavlja Knjige Postanka, čitamo kako su "Sinovi Božji", besmrtna bića, koja znanstvenici obično poistovjećuju s anđelima: 

".....vidio kćeri ljudske da su lijepe; i uzeli su im žene, koje su sve odabrali . . . Bili su divovi na zemlji u ono vrijeme; i također nakon toga, kada su Božji sinovi došli kćerima ljudskim i one su im rađale djecu." 

Što god se drugo moglo shvatiti iz ovih čudnih stihova, jasno je kako "sinovi Božji" nisu ljudi; to je stvar oko koje se slažu svi autoriteti. Ipak, te neljudske ili nadljudske duhovne moći, koje zavode i oplođuju smrtne žene, koje zauzvrat rađaju hibridnu djecu. Kao što će se čitatelj složiti, ovo je upravo scenarij istražen u trinaestom poglavlju, prema kojem besmrtni duhovi stupaju u odnos sa smrtnim šamanima s ciljem stvaranja hibridnog potomstva, i prema kojem vanzemaljci stupaju u odnos s otetima s potpuno istim ciljem.

Jacques Vallee i vilinska veza

"Passport to Magonia" ne razmatra nikakve veze između iskustava NLO otmica i šamanskih inicijacijskih iskustava, ili između izvanzemaljaca i duhova, koje sam otkrio u svom istraživanju. Ali, ono što uzima u obzir jest još jedan, naizgled potpuno drugačiji, ali jednako neobičan skup veza, kojih dosad nisam bio svjestan.

“Moderno, globalno vjerovanje u leteće tanjure i njihove putnike”, napisao je Vallee,

"istovjetno je ranijem vjerovanju u vilenjake. Entiteti opisani kao piloti letelice ne mogu se razlikovati od vilenjaka, silfa i lutina iz srednjeg vijeka. Kroz promatranje neidentificiranih letećih objekata, zabrinuti smo zbog djelovanja, koje su naši preci dobro poznavali i na koje su gledali s užasom: zadiremo u poslove Tajnog Commonwealtha."

Prirodno me zaintrigirala Valleejeva izravna usporedba fenomena vila s jedne strane, i fenomena NLO-a s druge strane; to je usporedba koju on opširno dokumentira i podupire čvrstim dokazima.

Nadalje, uvidi koje on nudi odvode nas daleko dalje od Junga po ovim pitanjima, jer se o nekoliko aspekata NLO-a koji su posebno povezani s otmicama, s kojima smo danas upoznati, počelo izvještavati tijekom 1960-ih, kada je i Vallee radio svoja istraživanja. Prilikom iznošenja svog slučaja, on je stoga bio u mogućnosti vrlo pažljivo uzeti u obzir dva rana izvješća: otmice Antonija Villas, te Boasa, Betty i Barneya Hilla - i pružiti nam majstorsku analizu presedana u vilinskom folkloru.

S druge strane, 1969. godine Vallee nije mogao znati mnogo toga o otmicama NLO-a. Potpuni detalji iskustava, kako ih sada razumijemo, tek će se infiltrirati u javnu domenu 1980-ih i 1990-ih, kada su Budd Hopkins, David Jacobs, John Mack i drugi psihijatrijski savjetnici, započeli snimati opsežne intervjue s ljudima koji su vjerovali kako su ih oteli NLO-i (istodobno otkrivajući zapanjujuće sličnosti, koje ujedinjuju sve takve izvještaje). U nedostatku pristupa masi podataka koje su ovi istraživači naknadno otkrili, Vallee je očito imao vrlo malo posla u svom pokušaju da usporedi vilinske i izvanzemaljske fenomene. Ipak, našao je i više nego dovoljno da me uvjeri da je sličnost jaka i intrigantna.

Vilinski brežuljci i nebeski brodovi

Valleejev mračni nagovještaj o "zabadanju u poslove Tajnog Commonwealtha" izveden je iz naslova knjige: "Tajni Commonwealth vilenjaka, fauna i vila", koju je 1691. godine objavio velečasni Robert Kirk, svećenik iz Aberfoylea u Škotskoj. Poput moćnog šamana, pričalo se kako Kirk posjeduje "drugi vid", tj. vidovitost i druge psihičke sposobnosti. Pomoću ovog dara, tvrdio je kako se redovito susreće s malim, nepredvidivim, često opasnim nadnaravnim bićima (kojima su mnoge različite kulture, u mnogim različitim epohama, davala mnoga različita imena), koja su primjećena oko tisuću godina, diljem keltskog ruba zapadne Europe, pod širokim nazivima “vile” (feie, fata, faerie, itd., itd.). Na temelju njegovih izravnih i snažno doživljenih iskustava, Kirk je opisao ta vilinska plemena kao "posebni red stvorenih bića, koja posjeduju inteligenciju sličnu ljudskoj i natprirodne moći, koja žive i kreću se u ovom svijetu, koja su nevidljiva svima osim muškarcima i ženama drugog vida."

(Peter Narvez (Ed.): The Good People: New Fairylore Essays, The University Press of Kentucky, (1991., 1997.; Purkiss: Troublesome Things: A History of Fairies and Fairy Stories, Penguin, London, 2000.; W.Y. Evans-Wentz: The Fairy Faith in Celtic Countries, New Page Books, Franklin Lakes, NJ, 2004.; Janet Bord: Fairies: Real Encounters with Little People, Michael O’Mara Books, 1997.)

Ono što Kirkovoj priči daje posebnu težinu jest to da je 1692. godine; godinu dana nakon objavljivanja Tajnog Commonwealtha; nestao i lokalno se vjerovalo kako su ga "uzele" vile. Ovu tradiciju potvrdio je Walter Scott 1830. godine; još je uvijek bila u optjecaju 1909. godine, kada je renomirani proučavatelj religija, W.Y. Evans-Wentz, pripremao vlastitu pomnu i opširno dokumentiranu studiju: "Vilinska vjera u keltskim zemljama". Wentz je posjetio Aberfoyle, mjesto Kirkova navodnog nestanka. Tamo je gospođa J. MacGregor, čuvarica starog crkvenog dvorišta, gdje se nalazi Kirkova grobnica, izvijestila kako "mnogi kažu da nema ničega, osim lijesa punog kamenja." Gospođa MacGregor dalje je obavijestila Evans-Wentza da je "Kirk odveden u Fairy Knoll," nisko brdo koje je ona pokazala na drugoj strani doline, "i još je tamo, jer je brdo puno špilja i u njima 'dobri ljudi' imaju svoje domove."

Čitatelj će se prisjetiti učestalosti kojom šamani doživljavaju otmice u špiljama od strane duhova tijekom svojih inicijacijskih transova, i kako su neki moderni NLO-oteti također izvijestili o špiljskom i podzemnom okruženju u svojim iskustvima. Osim toga, kako ističe Vallee, same vile nisu ograničene na trogloditsku egzistenciju niti u jednom folkloru, već također uvijek imaju jake veze sa zrakom, nebom i letom: “Postojala je iznenadna vizija briljantnih ‘kuća’ noću, kuća koje su često mogle letjeti, koje su sadržavale neobične svjetiljke, blistava svjetla koja nisu trebala gorivo.”

Brojni drugi izvori koje sam konzultirao (i drevni i moderni) potvrđuju ovu zračnu, pa čak i "izvanzemaljsku", srodnost vila. U Irskoj se  govorilo kako je vilinski domaćin putovao zrakom i uzrokovao "vilinske vjetrove", dok su se formacije "vilinskih svjetala" često viđale kako se kreću velikom brzinom po nebu, davno prije doba zrakoplova. U Walesu je bilo dobro poznato da su vile - Tylwyth Teg - bile samo "posjetitelji zemlje", te da su kao poseban red stvaranja imale sposobnost "leteti uokolo do mile volje." Ponekad su to činili tako da su se samo uzdigli u zrak u tjelesnom obliku i plivali kroz njega, ali u mnogim tradicijama vile veličanstvenije putuju nebom u zračnim plovilima nalik oblacima, nazvanima "vilinski čamci" ili "brodovi sablasti." NLO, viđen u Francuskoj 1850-ih, opisan je kao "kočija s kotačima koji cvile". Jurilo je velikom brzinom uzbrdo, a zatim nestalo u zraku. Vozila ga je, kažu očevici, vrsta malih tamnih vila, poznatih lokalno kao farfadets.

Silovanje, reprodukcija i dojilje

Vallee se nije zadovoljio stvaranjem prima facie slučaja, temeljenog na širokim sličnostima vanzemaljaca i vila, koje lete nebom u neidentificiranim objektima i imaju veze sa špiljama. Mnogo je značajnije da je vrlo rano uočio seksualni element u otmici Antonija Villas-Boasa (o kojem se izvještava u trinaestom poglavlju) i usporedio ovaj slučaj s tradicijama po kojima su vile silovale i/ili udavale se za ljude, otimale svoje ljubavnike i odvodile u Zemlju vila, te stvarale potomstvo kako bi "ojačale svoju rasu", često pritom zahtijevajući usluge ljudske babice ili dojilje (iako toga nisu bile svjesne). Što se tiče šamanske strane priče (gdje također dominiraju teme silovanja, duhovnog braka i reprodukcije), Vallee je bio siguran da nije slučajno što je sekvenca silovanja i reprodukcije zajednička vilinskim i izvanzemaljskim fenomenima. Međutim, osim slučaja Villas-Boas, koji je sadržavao nekoliko vrlo relevantnih detalja, zapravo nije bilo paralela s ovim reproduktivnim narativima o vilama u izvješćima o otmicama NLO-a, koji su bili dostupni Valleeju 1960-ih; stoga, očito, nema usporedbi za povlačenje.

Npr. nijedna priča o otetim ženama, koje su morale dojiti hibridne bebe, još se nije pojavila kada je Magonia objavljena. Dakle, iako je Vallee zamjetno naćulio uši kada je pronašao temu ljudskih dojilja u etnografskim izvorima o otmicama vila ("dobivanje mlijeka i njegovanje ljudskih majki za vlastito potomstvo", kako je rekao) - nije mogao navesti usporedbu u literaturi o otmicama NLO-a. Stoga je previdio sljedeći odlomak u Tajnom Commonwealthu, gdje velečasni Robert Kirk piše o "Ženama... još živima, koje govore da su odvedene dok su bile u porodu, neka doje Djecu Vila...".

Vallee nije mogla znati 1969. godine kako je teškoća ovih žena iz sedamnaestog stoljeća, istovjetna nevolji žena u dvadesetom i dvadeset prvom stoljeću, koje su opisale kako su bile ukrcane na NLO i ušle u jednu od njegovih brojnih soba; sobu u kojoj su možda već bile prije, i koja je posvećena isključivo dojenju hibridnih beba. Kao što smo vidjeli u trinaestom poglavlju:

"Vanzemaljci netremice zure u nju i bebu. Žena čuje drugu naredbu: "Doji bebu." “Stavite bebu na grudi i nahrani je.” Žena kaže: "Ali, ja nemam mlijeka." Odgovor je: "Stavite bebu na grudi i dojite je!" . . . U mnogim slučajevima žena se može iznenaditi kada otkrije da doji i da su joj grudi nabujale. Kada se to dogodi beba će djelomično isušiti dojku." 

Vraćajući se u sedamnaesto stoljeće, Kirkovi doušnici rekli su kako su dovedeni u velebno "prenoćište", gdje su se našli u anonimnoj sobi bez vidljivog izlaza:

"Dijete i vatra, s hranom i ostalim potrepštinama, postavljeni su pred dojilju čim ona uđe; ali ona ne percipira bilo kakav izlazak, niti vidi što ljudi rade u drugim sobama prenoćišta. Kada se dijete dovoljno nahrani, njegovateljica umre, ili se vrati natrag, ili po svom izboru ostane ondje." 

Ako doista postoji veza između NLO-a i vila, onda bismo danas trebali biti zahvalni što se čini kako su praktički svi NLO-i oteti vraćeni na ovaj svijet, umjesto da umru ili zauvijek ostanu u zemlji NLO-a. Nasuprot tome, vjerovalo se i razumjelo u stara vremena, da se oni koji su bili oteti i odvedeni u Zemlju vila vrlo često nisu uspjeli vratiti, poput samog velečasnog Roberta Kirka. Pregled tradicionalnih izvještaja i novijih priča o otmici vila sugerira prilično nasumičan proces, u kojem su se neki od onih koje su vile odvele vratili svojim normalnim životima i rutinama, ponekad misteriozno obogaćeni. Drugi se uopće nisu vratili i pretpostavljalo se da su postali stalnim stanovnicima Vilinske zemlje. Drugi su se i dalje vraćali, ali, zastrašujuće, njihovi su se povratci kući ponekad događali stotinama godina nakon što su umrli svi njihovi rođaci i nakon što su se kuće u kojima su živjeli srušile u prah, što sugerira da vrijeme teče drugačije u onom svijetu nego ovdje. Kasnije ćemo vidjeti da NLO-oteti također izvještavaju o čudnim vremenskim učincima, posebno o epizodama izgubljenog vremena: obično razdoblja sati, ali ponekad i dana, koje ne mogu objasniti, koji su jednostavno nestali iz njihovih života, ostavljajući iza sebe samo maglovita sjećanja na ogromno i neobjašnjivo iskustvo.

Širenje misterija

Prošlo je više od pet desetljeća od objavljivanja "Putovnice za Magoniju", 1969. godine. Naknadno, dok je Valleejeva teza o povezanosti vilenjaka i vanzemaljaca skliznula u relativnu nejasnoću, gomila novih dokaza postojano se gradila na "vanzemaljskoj" strani jednadžbe. Govorimo o tisućama sati snimljenih intervjua, koje su obučeni savjetnici, kao što su David Jacobs i John Mack,  uspjeli provesti s ljudima koji vjeruju da su ih oteli NLO-i. Kao rezultat njihovog rada, sada imamo ono što nismo imali 1969. godine - čvrstu bazu podataka o fenomenima koji su trenutno označeni kao "otmice NLO-a", i o entitetima, koji su trenutno označeni kao "vanzemaljci", koje su iskusili milijuni ljudi, ali koje većina znanstvenika odbacuje kao čisto imaginarne.

Većina argumenata o ovim fenomenima i entitetima, nakon 1969. godine, usredotočena je upravo na ovo vrlo teško i emotivno pitanje: da li je znanost u pravu ili je iskustvo u pravu? Jesu li NLO-i i izvanzemaljci moždana fikcija, ili bi na neki način mogli biti stvarni? Ako su oni moždana fikcija, zašto i kako onda mozgovi manjine svake populacije (nadilaze desetke milijuna pojedinaca širom svijeta) izmišljaju ovakve stvari? Ako su stvarni, odakle onda dolaze: s drugog planeta, ili druge dimenzije, budućnosti, ili same Zemlje? Bio sam iznenađen kada sam otkrio da u njihovoj često žustroj potrazi za zanimljivim i važnim pitanjima poput ovih, čini se kako nitko od ključnih protagonista nije shvatio potencijal Valleejeva izvornog uvida, koji povezuje vile i izvanzemaljce.

Ali, ako su vile i izvanzemaljci ista stvar, onda odjednom imamo na raspolaganju cijelu dodatnu bazu podataka o vrlo čudnoj i tajanstvenoj kategoriji ljudskih iskustava, koja očito uključuju susrete i otmice od strane inteligentnih neljudskih entiteta. Zbog snažnih novih dokaza koji su sada na raspolaganju i zbog mog vlastitog paralelnog istraživanja veze vanzemaljaca/duha/šamana - koje samo po sebi čini treću neovisnu bazu podataka takvih iskustava - stoga sam odlučio kako je došlo vrijeme da ponovno otvorim Valleejevu izvrsnu istragu iz 1969. godine.

Uskoro sam se spotaknuo u labirint vodova koji povezuju "Vilinsku zemlju" i njene nadnaravne stanovnike, s drugim svjetovima šamana, koje povezuju same vile s duhovima s kojima šamani moraju imati posla i povezuju sve to - vile, šamane i duhove - s čudnim traumama, pustolovinama i iskustvima, koja okružuju navodno moderni fenomen NLO otmica.

BY: Graham Hancock

DODATNA PREPORUKA: 

Graham Hancock i Rupert Shaldrake o svjesnosti (svi je imamo, a ipak je to jedna od najvećih misterija znanosti):