Putnici

“Krenuli smo istraživati ​​Mjesec i umjesto toga otkrili Zemlju.”

(William Anders, astronaut Apolla 8)

Televiziju, ili barem tehnologiju seciranja slike (koja je u njenoj srži), izumio je Philo T. Farnsworth II., 1927. godine, ali nije mu donijela previše radosti. 'The Radio Corporation of America' je pokušao otkupiti izum od njega i kada je odbio, oni su pokrenuli  17-godišnji rat pravnog iscrpljivanja. Philo je na kraju dobio pravnu bitku, ali po veliku cijenu za svoje zdravlje. Nikada nije zaradio nikakav novac od svog izuma i navodno je prezirao konzumerističke, kulturno ponižavajuće namjene, kojima se novi medij bavio.  Do 1969. godine, kao već bolestan čovjek, uz samo nekoliko godina života koji mu je preostao; onda kada je njegov izum donio svjetskoj publici mutne slike prvih ljudi koji su navodno hodali po Mjesecu, okrenuo se svojoj supruzi s izrazom radosti na licu i rekao: 'Pem, zbog ovoga se sve isplatilo.'

Tužna i ironična mala priča, u retrospektivi.

Riječ televizija, grčkog i latinskog korijena, doslovno znači 'vidjeti na daljinu'. Tvrdilo se kako je televizijska vizualizacija slijetanja na Mjesec predstavljala izravan prozor u događaj koji se događao na oko 240.000 kilometara daleko od Zemljine površine.

Međutim, čudno jest kako su te mutne, jezive scene, koje su navodno emitirane uživo s Mjesečeve površine bile slike druge generacije. NASA-ina oprema je navodno bila nekompatibilna s opremom televizijskih kuća, pa su slike zato morale biti prikazane na (malom, crno-bijelom) TV monitoru i ponovno snimljene kamerom za emitiranje - što je dovelo do značajnog gubitka kvalitete. Izvorni snimak zapravo nikada nije emitiran. Dakle, mislili smo kako da vidimo nešto jako daleko, ali zapravo smo gledali TV film, koji je emitiran sa monitora na tlu u Houstonu. Ova low-tech improvizacija je bila poprilično neuspješno, u kontekstu epohalnog tehnološkog trijumfa koji bi slijetanje na Mjesec predstavljalo, što je možda i bilo. Ili je to možda bio jedan od najuvjerljivijih specijalnih efekata ikada zamišljenih, koji je prenosio uživo gotovo nadrealni osjećaj gledanja slika iz drugog svijeta.

1969. godine su misije Apollo bile gotovo pozadinske slike tog vremena i podijeljeni su sjajni posteri astronauta Armstronga, Aldrina i Collinsa, bez kaciga, u svojim bijelim odijelima. No, općenito gledajući: ovo izvanredno postignuće u povijesti ljudskog istraživanja nije ostavilo preveliki dojam. Možda je to zato što je sam Mjesec tolika pustinja, možda je stvar u samoj monotoniji astronauta (bez ikakvog smisla za dramu) i što je njihovoj prisutnosti na Mjesecu nedostajala bilo kakva posebna svrha (osim nekakve pobjede u utrci). Općeniti dojam koji je ostavilo je bilo smanjenje, a ne povećanje interesa za misterije života u svemiru.

Nije bilo zvijezda. Nema osjećaja dubine ili udaljenosti; nema ničega za čuđenje. Samo prazna, crna pozadina neba. Slike su, ironično, prenosile čudan osjećaj klaustrofobije. Koja je svrha biti na Mjesecu ako ne gledate u zvijezde? Zamislite, nalazite se izvan zemljine atmosfere, u toj zapanjujućoj golemosti i dubini zvjezdanog polja.

Sve u svemu, snimka osvajanja mjeseca je bila čudna vrsta ne-događaja. Misije Apollo su zapravo dale američkoj javnosti nešto drugo za razmišljanje osim o okrutnom i besmislenom ratu, koji su vodili daleko u Vijetnamu. 

Misija Apollo je bilo navodno još šest u sljedeće tri godine, ili otprilike tako nešto. Dramatična je bila misija Apollo 13, neuspješna, i koja je kasnije postala scenarij za film. Do 1972. godine se već puno toga izgubilo u psihodeličnoj čahuri kontrakulture. 

Što se tiče Vijetnama, tek kada su počeli izlaziti filmovi: "Lovac na jelene" (1978.) ili "Apokalipsa danas" (1979.), ljudi izvan SAD-a su počeli postajati svjesniji sumorne stvarnosti ovog sramotnog rata i shvaćati duboko barbarstvo koje se sakrivalo ispod plitkog sloja modernosti dvadesetog stoljeća. Mi na Zapadu smo na kraju vidjeli puno toga; polja smrti u Vijetnamu, Laosu i Kambodži, i to ne  toliko kroz televiziju, koliko kroz kino. Nije se to dogodilo odmah, nego je nakon nekog vremena; i to više uz fotografe, poput Tima Pagea i Nicka Uta koji lutaju tim zemljama i snimaju; kao i vojnicima, poput Olivera Stonea i Tima O’Briena, koji se vraćaju kući s pričama za ispričati - mi na Zapadu smo, na kraju, vidjeli taj daleki rat jasnije nego bilo koji do tada. Zapravo, vidjeli smo toliko toga da su, moguće, Sjedinjene Države ostale sputane u svojim inozemnim pothvatima gotovo jednu generaciju, zbog takozvanog "vijetnamskog sindroma". Nije bilo 'čizama na terenu' sljedećih dvadeset godina. Kontrola snimanja je onda čvrsto nametnuta Zaljevskom ratu, ili 'zvjerstvu maskiranom kao rat', početkom 1990-ih.

Ali, u to vrijeme su američku javnost od realnosti onoga što se događalo na drugom kraju svijeta (u tom svirepom ratu) odvraćale slike emitirane s navodne udaljenosti od 240.000 kilometara od Zemlje. Kako je to rekao Gerhard Wisnewski u svojoj knjizi "One Small Step? The Great Moon Hoax and the Race to Dominate Earth from Space": 

"NASA je bila proizvedeni san, kako bi Amerikanci gledali u nebo, dok je njihova vlada činila zločine u Vijetnamu. […] Dok su Sjedinjene Američke Države ubijale tisuće Vijetnamaca, paleći jedan hektar za drugim djevičanske šume i trujući zemlju pesticidima, one su u isto vrijeme pokušavale fascinirati – ili treba reći hipnotizirati? – svijet osvajanjem sasvim druge vrste."

Istraživač Dave McGowan, u svojoj vrlo zanimljivoj seriji "Wagging the Moondoggie", široko dostupnoj na internetu, slijedi Wisnewskog u sastavljanju vremenske crte programa Apollo, postavljenog nasuprot posljedicama događaja iz Vijetnamskog rata. Ovdje je ulomak u kojem on predstavlja tezu koja leži u pozadini njegovog naslova:

"1969. godine je Richard Nixon upravo inauguriran kao naš potpuno novi predsjednik, a njegov uspon na prijestolje djelomično je posljedica njegovih obećanja američkom narodu da će se povući iz sve nepopularnijeg rata u Vijetnamu. Ali, Tricky Dick ima mali problem, jer nema nikakvu namjeru okončati rat. Zapravo, on bi jako, jako želio, što više zaoštriti sukob. No, kako bi to učinio, mora postaviti diverziju - nekakvo sredstvo za potpirivanje patriotskog žara američkog naroda, kako bi se oni slijepo okupili iza njega.

Ukratko, treba zamahati psećim repom.

To se, naravno, tradicionalno činilo upuštanjem u neki kratkoročni i niskorizični vojni pothvat. Problem za Big Dicka je, međutim, što je vojna misija upravo ono s čega on pokušava odvratiti pozornost. Što onda opkoljeni predsjednik treba učiniti? Zato pošaljite Neila i Buzza na Mjesec, naravno! Umjesto mahanja repom, vrijeme je da isprobate nešto novo: mahanje Moondoggie!

U svibnju 1969. godine, Nixonov mandat nakon samo nekoliko mjeseci i tisak počinje objavljivati ​​ilegalno bombardiranje Kambodže, bombarderima B-52, koje je projektirao neukrotivi ratni zločinac, Henry Kissinger. Do lipnja je Nixon pokušavao objaviti ono što se naziva 'vijetnamizacijom' rata, koja dolazi s popratnim povlačenjem američkih trupa.

Istina je, međutim, kako je samo 25.000 od ukupno 540.000 američkih vojnika, koji su tada bili raspoređeni u Vijetnamu, biti vraćeno kućama. Ova smicalica, providno tanka, će novom predsjedniku kupiti malo vremena. Da stvari budu još gore, 14. srpnja je Francisu Reitemeyeru dodijeljen status 'prigovarača savjesti', temeljem peticije koju je podnio njegov odvjetnik, gdje se izričito navode obuka i upute koje je upravo dobio o tehnikama ubojstava i mučenja, u vezi s njegovim angažmanom u CIA-inom programu Phoenix. Uz ove dokumente koji su izašli u javnost, sve strahote rata počinju izlaziti na vidjelo.

Međutim, baš na vrijeme da spasi stvar, Apollo 11 kreće 16. srpnja u svoju navodno povijesnu misiju, i – s cijelom nacijom oduševljenom – četiri dana kasnije, Orao navodno slijeće na netaknutu mjesečevu površinu. Vijetnam je privremeno zaboravljen,  dok Amerika kipi od domoljubnog ponosa što je potukla Zlo Carstvo, u ovoj utrci do Mjeseca. Malo je vremena za brigu o brutalnosti rata, sada kada Neil poduzima taj "jedan veliki korak za čovječanstvo".

Ovo je, u stvari, obrazac. Svaki put kada nekakva loša, užasavajuća, inkriminirajuća vijest o psihopatiji supersile, izađe iz male zemlje Trećeg svijeta udaljene 9000 milja - pobije je blještavi plamen lansiranja rakete, sjaj svemirskih odijela, kao i čisti pogled sveameričkih heroja. Dakle, kada je 12. studenoga 1969. godine, Seymour Hersh razotkrio masakr u Mỹ Laiu, gdje su 504 žene, djece i staraca ubile američke trupe; gdje su žene i djevojčice od samo dvanaest godina bile grupno silovane, ubijene i osakaćene; javnost je odmah bila ometena lansiranjem Apolla 12, koja se desila 14. studenog (dva dana nakon otkrića). “Država je”, piše McGowan, “još jednom opčinjena podvizima nove vrste američkih heroja i odjednom svako dijete u zemlji želi biti astronaut.”

Godine 1970. je Nixon odobrio invaziju na Kambodžu, šireći rat, zrakom i kopnom. Odmah je američka publika zahvaćena dramom koketiranja Apolla 13 s katastrofom, jer ova treća svemirska letjelica Apollo "ne uspijeva stići do Mjeseca i umjesto toga lebdi sljedećih šest dana, s posadom u smrtnoj opasnosti da zauvijek bude izgubljena u svemiru!"

Drama se odvija dalje, te dominira ciklusom vijesti i tri dana poslije - kada trojica vijetnamskih veterana održavaju simultane konferencije za tisak u New Yorku, San Franciscu i Rimu - razotkrivajući i odričući se vlastitog sudjelovanja u programu Phoenix:  protupobunjenički napori CIA protiv Viet Conga u Južnom Vijetnamu, podla priča o proizvoljnom ubojstvu, sadističkom mučenju i 'neutralizaciji' više od 80.000 civila.

Uzorak nastavlja plutati. U siječnju 1971. godine započinje suđenje poručniku Williamu Calleyju, optuženom za zločin u My Laiju, a prije kraja istog mjeseca - polijeće Apollo 14. Nekoliko mjeseci kasnije, The New York Times počinje s objavljivanjem dokumenata Pentagona, razotkrivajući tajne ratove u Kambodži i Laosu, i to je ubrzo ispraćeno lansiranjem Apolla 15. Dana 30. ožujka 1972. godine se događa velika sjevernovijetnamska ofenziva na provinciju Quang Tri, koja otkriva da je Amerika daleko od pobjede u ovom ratu, kako to prikazuje službena propaganda. Nixonov i Kissingerov odgovor je duboko probojno bombardiranje Sjevera i ilegalno miniranje luka. Naravno, i lansiranje Apolla 16, 16. travnja.

U prosincu se prekidaju tajni mirovni pregovori i pokreće se kampanja bombardiranja sjevernovijetnamskih civila, ali javnost je zaslijepljena prvim noćnim lansiranjem rakete Saturn V, koja nosi astronaute Apolla 17.

I to je bilo to. Posljednja 'slučajna' podudarnost jest istovremeno odustajanje od rata i programa Apollo, u siječnju 1973. godine. 

"...samo pet tjedana kasnije, pregovori su nastavljeni, najavljen je mirovni sporazum. U roku od nekoliko dana je primirje na snazi, čime je službeno prekinuto američko uplitanje u jugoistočnu Aziju. Iako će CIA i dalje nastaviti voditi rat putem posrednika, američki muškarci i žene u uniformama se vraćaju kući. A o programu Apollo - unatoč nekoliko dodatnih misija koje su planirane, te o kojima se raspravljalo i unatoč dodatnom financiranju, koje je trebalo biti dostupno s približavanjem mogućeg novog sukoba -  nikada se više ništa neće čuti." (McGowan)

U svom hvalospjevu dobu artificijelnosti iz 1981. godine, "Simulakrumi i simulacija", francuski društveni teoretičar Jean Baudrillard,  uvodi svoj koncept 'precesije simulakruma' - proces kojim simulacija uzurpira stvarnost, karta zamjenjuje teritorij, a princip stvarnosti 'umire', ne ostavljajući za sobom ništa osim prazne ikonografije. Misterij je slijedeći: Simulakrumi ne predviđaju precesiju simulakruma, već to priznaju kao nešto što se već dogodilo. To dosljedno implicira kako već živimo u 'hiperrealnom' društvu, lažnoj stvarnosti; pitanje je na kojoj točki je smješten početak tog stanja. Precesija je proces, a ne događaj, ali ipak se možemo zapitati: što su razdjelnice? Koji ključni momenti osvjetljavaju početni proces?

U prvih nekoliko odlomaka Simulakruma, Baudrillard se opetovano dotiče određene skupine metafora (koje se povremeno ponavljaju kroz knjigu), ali su posebno uočljive na početnim stranicama: retoričke fraze, poput "hiperprostor bez atmosfere", "prelazak u prostor čija zakrivljenost više nije stvarna"; kao i fetišističko korištenje riječi "orbitala".

Čini se kako ova retorika poziva na razmišljanje o spektaklu misija Apollo, koje su se desile desetljeće ranije i aludiraju, svjesno ili nesvjesno, na 1969. godinu - kao značajan datum u procesu precesije, na svijest o golemoj epohalnoj simulaciji, čak i većoj od one iz 2001. godine, s ogromnim implikacijama na zapadnjačku psihu. Oni koji vjeruju kako su misije Apollo bile simulirane, često to prikazuju kao relativno benignu prijevaru, ali to je jako naivno: baš kao i kod globalnog kazališta 2001. godine. Ovakva prevara, ako je to ono što ovo jest, prikazuje panoramu nasilja; ratni sustav i genocidnu, ali i ekocidnu okrutnost carstva.

Ono što je postalo jasno puno kasnije jest, kako su, čak i u ono vrijeme, postojali ljudi koji su sumnjali da su lunarne scene snimljene u studiju. Suvremeno istraživanje, iako s relativno malim uzorkom (manje od 2000 ljudi), pokazalo je kako jedan od troje njih izražava skepticizam. Prvu veliku knjigu o toj temi, koja je izašla 1976. godine, nije napisao i samostalno objavio neki štreberski teoretičar zavjere, već voditelj tehničkih prezentacija u "Rocketdyne Propulsion Field Laboratory" od 1956. do 1963. godine - što je razdoblje koje obuhvaća veliko planiranje za projekt Apollo. To je bio Bill Kaysing, a knjiga je "Nikada nismo otišli na Mjesec: američka prevara od trideset milijardi dolara". Već 1971. godine, dok je program Apollo još bio u tijeku, Hollywood je već prikazivao internu šalu o ovoj temi, u filmu o Jamesu Bondu, "Dijamanti su zauvijek". Tamo glavni junak, na slobodi, u vojnom objektu u pustinji, svjedoči mjesečevim šetnjama koje se odigravaju na filmskom setu, te pobjegne teko što ukrade kolica za vožnju po mjesecu. ('Astronauti' ga pokušavaju zaustaviti, ali on im lako izmiče, jer se oni mogu kretati samo usporeno!)

Pokretanjem interneta, koji je omogućio ljudima da sami pregledaju fotografije i snimke - broj onih koji sumnjaju enormno je porastao. Do 2016. godine je istraživanje pokazalo kako 52% britanske javnosti misli da su slijetanja na Mjesec bila lažirana. U 2018. godini je anketa u Rusiji pokazala kako 57% javnosti vjeruje da ljudsko biće nikada nije kročilo na Mjesec. U SAD-u, nasuprot tome, mišljenje se učvrstilo oko službenog narativa, a domoljubna privrženost ublažila je spremnost na sumnju; anketa iz 2013. godine je pokazala kako je broj skeptika samo 7%. Pretpostavljam kako je ova stvar za Amerikance drugačija i psihologija vjerovanja je tamo mnogo složenija. Vremenski slijed misija Apollo, smještenih u klimaktičnim godinama Vijetnamskog rata, kontrapunkt užasa Indokine i glamura istraživanja svemira, uvelike objašnjava zašto bi Amerikancima bilo teže napustiti svoju 'bazu spokoja'. Tu je uključena vrsta psihološkog instinkta za preživljavanje.

U eseju, s punim izvorima i vezama, anonimni autor, 'Moon Landing Skeptic' (MLS), započinje ispravno, pozivajući se na epistemološki princip kako je nemoguće dokazati negativno, te stoga teret dokazivanja leži na NASA-i, američkoj Nacionalnoj aeronautičkoj i svemirskoj upravi. Ako su se misije doista održale kako je oglašeno, trebalo bi biti moguće uvjerljivo dokazati da jesu. Postići tako nevjerojatan pothvat i ne moći to dokazati se čini nezamislivim, a ipak je činjenica kako NASA ne može dati dokaz. Mjesečevo kamenje, za koje tvrde kako su ga donijeli nije dokaz, budući da je za mnogo kamenja dokazano da potječe sa Zemlje. Laserski ping-backovi isto nisu dokaz, jer su bili mogući godinama prije slijetanja Apolla. Mjesta za slijetanje nisu dokaz, jer su sada zaštićena iz razloga navodnog 'povijesnog očuvanja', u zonama zabrane letenja, koje je NASA proglasila.

Začuđujuća jest činjenica kako NASA sada nikada ne može preuzeti teret dokazivanja, jer su oni (prema vlastitom priznanju) 'izgubili' sve dokaze. Svi izvorni podaci su nestali, uključujući: video snimke, glasovne podatke, podatke o biomedicinskom nadzoru, telemetrijske podatke koji se odnose na lokaciju, mehaničko funkcioniranje svemirskog broda - sve je ovo 'izgubljeno' i nestalo.

“Svi ti podaci,” piše McGowan, “cijeli navodni zapis o slijetanju na Mjesec, bio je na 13.000+ filmskih kolutova, za koje se govori kako  su 'nestali'. Također nedostaju, prema NASA-i i njenim raznim podizvođačima i originalni planovi/nacrti za lunarne module. Kao i za lunarne rovere. Za cijele Saturn V rakete sa više sekcija.

Ne postoji, dakle, način da moderna znanstvena zajednica utvrdi da li je sva ta otmjena tehnologija iz 1960-ih godine uopće bila  funkcionalna, ili je sve to bilo samo za pokazivanje. Niti postoji način da se pregleda fizički zapis, da tako kažemo, navodnih letova. Ne možemo, npr. provjeriti potrošnju goriva tijekom letova, kako bismo utvrdili kakav je čarobni trik NASA koristila da doveze dječake tamo i natrag, s manje od 1{7afbbc0afb0c7a66aa968a61965a5f55aa54e1a53c5ce8d1dec42cbaeedea50c} potrebnog goriva. I nikada nećemo, čini se, vidjeti izvornu, prvu generaciju video zapisa.”

Jedan od načina na koji bi NASA mogla i trebala moći dokazati svoj slučaj, bez sumnje, bio bi proizvesti astronomske fotografije snimljene s Mjeseca, ali niti njih nema. Otići na Mjesec i ne snimiti teleskopske fotografije svemira, ili čak iz Mjesečeve orbite, toliko je neshvatljivo i to je toliko očigledan nedostatak dokaza da se svodi samo na - dokaz nepostojanja.

"Da su posade Apolla fotografirale Mjesečevo zvjezdano nebo, to bi NASA-i moglo poslužiti da se suprotstavi optužbi za prijevaru. U davnim 1960-ima, bilo bi vrlo teško napraviti računalni izračun, kako bi konstelacija zvijezda bila konzistentna. Nažalost, o tome u NASA-i nitko nije razmišljao. Astronauti su zamoljeni neka gledaju dolje i skupljaju kamenje; ne da pogledaju prema gore i prouče zvijezde. Kao da je NASA zajednica geologa koji preziru astronomiju. Sama pomisao kako troše milijarde dolara na slanje teleskopa u Zemljinu orbitu! Pisalo je i kako postoji teleskop koji je postavila posada Apolla 16, ali čini se kako nitko nikada nije vidio što je iz toga proizašlo. U svakom slučaju, niti na jednoj slici iz NASA-inog 'mjesečevog' arhiva - nema nijedne zvijezde na nebu." (MLS)

McGowan dolazi s evokativnom usporedbom za ovu čudnu i neočekivanu anomaliju: prazno, crno nebo na svim fotografijama i čudan, autističan nedostatak pogleda prema van s NASA-ine strane. “To je kao da je netko otišao na slapove Niagare”, piše on, “a jedine fotografije koje su donijeli su automobil parkirani na neuglednom parkiralištu.”

Skeptici ne mogu 100% dokazati kako nisu otišli, a NASA ne može dokazati kako jesu bili na Mjesecu. Veza reprezentacije sa stvarnošću je prekinuta i to daje savršenu ilustraciju Baudrillardove hiperstvarnosti. U svakom slučaju, ovo putovanje trenutno ostaje akademsko pitanje, u odnosu na istovremeno naoružavanje svemira, kojem je civilni svemirski program nedvojbeno poslužio za maskiranje i financiranje. Pa ipak, ovo ostaje pitanje od velikog interesa za čovječanstvo. Uz svu novinarsku fascinaciju o tome kakav je osjećaj izaći na površinu drugog nebeskog tijela, postoji jednako fascinantno protupitanje: kako se osjećaju hrabri ljudi koji su prisiljeni živjeti u laži do kraja života?

Od svih sumnjivih aspekata misije Apollo 11, jedna od najzanimljivijih dolazi nakon njezinih posljedica: kada su tri astronauta izašla iz dvotjedne 'karantene' kako bi se suočili sa svjetskim novinarima. Emocionalno stanje, koje su projicirala sva trojica muškaraca, posebno Armstrong i Aldrin; izgledaju potišteno, gotovo depresivno. Možda je njihova napetost samo trema pred tako velikom publikom. Možda je nedostatak uvjerenja samo aspekt Armstrongove osobnosti koji određuje ton. Kako je su pitanja prolazila, tri astronauta su se zagrijala za svoj zadatak, opisujući do u detalje svoje aktivnosti i rutine, manje tehničke probleme, itd. Ali, postoje neki čudni trenuci. Na pitanje da li bi svatko od njih rekao nekoliko riječi o tome kako tumači značaj revolucionarne misije, nastaje neugodna tišina, prije nego što se Armstrong okrene Aldrinu, mrzovoljno skrušenom u svojoj stolici, i potakne ga neka kaže prvi.

Michael Collins, pilot zapovjednog modula, koji se nije spuštao na mjesečevu površinu, s vremena na vrijeme pokušava unijeti malo animacije i humora u razgovor. Kada britanski astronom i televizijski voditelj, Patrick Moore, pita jesu li neke zvijezde bile vidljive kroz odsjaj Mjesečeve površine, Armstrong odgovara ne, nisu bile vidljive, osim ako se nije gledalo 'kroz optiku'; na što se Collins ubacuje kako se ne sjeća da je vidio ijednu tijekom cijele misije. Ovo je vrlo čudna izjava, kada je usporedite sa svjedočenjem astronauta koji su letjeli u misiji Gemini, i koji su kasnije govorili kako su provodili sate lica pritisnutih uz otvore, prikovani ljepotom beskonačnih zvjezdanih pejzaža, kojima su svjedočili izvan zemljine atmosfere. 

Sva tri astronauta Apolla 11 su dala ostavke u NASA-i godinu dana nakon trijumfa, mnogo prije nego što je program Apollo prekinut. Aldrin je postao alkoholičar (jasno je da je pijan u mnogim intervjuima koje je dao). Armstrong, iako je pretjerano reći kako je postao samotnjak, odbijao je davati intervjue i ograničio je svoje javne nastupe kroz dugi niz godina. Također je izostao s raznih NASA-inih obilježavanja obljetnica. U rijetkom javnom pojavljivanju, npr. govoreći u Bijeloj kući, 20. srpnja 1994. godine, na 25. godišnjicu slijetanja, zagonetno je govorio o 'zaštitnim slojevima istine' i usporedio se s papigom: pticom koja, kako se našalio, ne leti baš najbolje (ali, mogli bismo dodati, ponavlja ono što joj se kaže). Moram reći, ako i 'ako' su ovi ljudi prisiljeni živjeti u laži do kraja života, osjećam ogromnu sućut prema njima. Sigurno to nije bio njihov izbor.

Godine 2001. je redatelj TV reklama, Bart Sibrel, oživio kontroverzu o slijetanju na Mjesec u dokumentarcu: "A Funny Thing Happened on the Way to the Moon", koji je emitiran i na televiziji. Film se temelji na arhiviranoj NASA-inoj snimci, koju su očito poslali greškom i koja prikazuje astronaute u orbiti bliskoj Zemlji, kako navodno lažiraju 'daleki' pogled na Zemlju pomoću otvora i gela za osvjetljavanje. Snimka je vremenski označena na 18. srpnja, kada je misija trebala biti na pola puta do Mjeseca, i doista se čini kao osuđujući dokaz da je Apollo 11 bio trijumfom simulacije, a ne istraživanja; prekretnica u precesiji simulakruma. 

Sibrel je ovo popratio kratkim filmom pod nazivom "Astronauts Gone Wild", u kojemu pronalazi brojne ljude koji tvrde kako su hodali po Mjesecu u misijama Apollo, i pokušava ih prisiliti neka se zakunu na Bibliji da su njihove tvrdnje Božja istina. Najzapaženiji intervju u filmu je onaj s Aldrinom, snimljen 2002. godine. Aldrin, tada 72-godišnjak i trijezan, u početku je lukav; no, kada ga dočeka snimka, uznemiri se, proglašava intervju završenim i zahtijeva neka se kamera isključi, ali ne osporava izravno autentičnost videa. Njegova ljutnja nije zbog dokaza, već zbog toga što je Sibrel dobio intervju lažnim izgovorom. Kamera i dalje snima, bilježi razgovore između astronauta i njegovog tužitelja. Konačno, potaknut Sibrelovim samodopadnim brbljanjem, Aldrin prasne: “Razgovaraš s pogrešnim tipom. Zašto ne razgovarate s administratorom NASA-e? Mi smo putnici... Mi smo ljudi koji idu na let. Mi nismo…”

To je povijesno otkrivajuća izjava; ali Sibrel, u glupom trenutku nesposobnosti, prekida snimku, prije nego što ovaj uspije dovršiti rečenicu. Nismo — što? Oni koji odlučuju?

Osim Aldrinova trenutka razdražene iskrenosti, ono što čini film gledljivim jest element neizvjesnosti: Sibrel, koji naravno zaslužuje mnogo pohvala za svoju upornost, ali malo za nedostatak empatije, posjeduje nepodnošljivo samodopadljiv način i stvarno prilično napadno lice, misao koja vidljivo prolazi kroz glave nekoliko astronauta koje intervjuira. Ako su Aldrin i Armstrong sudjelovali u velikoj prijevari, misli li Sibrel doista kako je to bila njihova ideja? Da bi ti ljudi odlučili završiti svoje karijere na takav način? I koliko biste morali biti naivni da mislite kako bi oni mogli samo izaći i priznati ovu prevaru bez suočavanja s posljedicama? Da 'zaštitni slojevi istine' nisu, jednom riječju, naoružani? 

Film nije loše pogledati, ako zbog ničega, ono zbog udarca koji je Sibrel dobio na ulici od Aldrina.

Werner von Braun na replici 'Tranquility base' 

Bilo je teško i neobično izabrati naslov za ovaj tekst, jer zapravo nije sigurno o čemu se ovdje radi. Više od svega drugoga, mislim kako se vjerojatno radi o televiziji. To doba je bilo zlatno doba televizije. Koliko smo svog života proveli opčinjeni tom napravom, najučinkovitijim propagandnim instrumentom ikada izumljenim?

Prošlo je dosta vremena otkako živimo s TV-om. Ja osobno imam dosta snažnu averziju prema televiziji i smatram kako je odnos nekih mojih poznanika prema televiziji užasno čudan. Meni se to čini poput znanstvene fantastike iz 1950-ih. Naravno, znam kako vjerojatno ima i dobrih proizvoda na televiziji; postoji neki nevjerojatno dobar proizvod, sigurno, fascinantan je i izaziva ovisnost. Naravno kako postoji, vidim to po nekim poznanicima. Uloženi novci i talent u televiziju su ogromni. 

NASA-ine je prijenose uživo gledalo preko pola milijarde ljudi. Tajming je bio pravi, kao što McGowan navodi: 

"Da je NASA zaista htjela lažirati slijetanje na Mjesec - ovdje govorimo čisto hipotetski - trenutak je sigurno bio pravi. Pojava televizije, koja je dosegla svjetsku kritičnu masu samo nekoliko godina prije slijetanja na Mjesec, pokazala bi se ključnom za uspjeh prevare."

“Dublja lekcija”, piše MLS, “jest da je to omogućila televizija i da bi drugačije bilo nemoguće. Teško da bi itko u to povjerovao da nije vidio svojim očima.”

Zanimljivo....NASA jest imala bliske veze s filmskom industrijom. Prvi upravitelj NASA-e, T. Keith Glennan (1958.-1961.), započeo je karijeru u Hollywoodu, radeći kao voditelj studija u Paramount Pictures i Samuel Goldwyn Studios. NASA je dala znatnu potporu produkciji revolucionarnog filma "2001: Odiseja u svemiru", Stanleyja Kubricka, koji bi se retrospektivno mogao promatrati kao značajan primjer prediktivnog programiranja, gdje se fikcijski mediji koriste za uspostavljanje presedana za propagandne narative.

"Da je Kubrick dobio potporu NASA-e ovaj film, zapravo nije nikakva tajna: scenarij je napisao Arthur C. Clark, entuzijastični podržavatelj i suradnik NASA-inih avantura; nekoliko pomoćnika za film, poput Harryja Langea i Fredericka Ordwaya, radilo je za NASA-u, kao i izvođače radova u svemiru. Neki stoga vjeruju kako je 'Odiseja 2001.' bila dio NASA-inog programa, kako za fasciniranje javnosti svemirskim putovanjima, tako i za testiranje proizvodnih tehnika. Ta se hipoteza prvi put pojavila kada su skeptici, koji su proučavali fotografije i filmove Apolla, postali uvjereni da su snimljeni u filmskim studijima tehnikom koja se zove frontscreen projekcija, a koju je usavršio Stanley Kubrick za svoj film." (MLS)

Otkriće da su fotografije i video snimci povezani s misijama Apollo u potpunosti u skladu s korištenjem projekcije na prednjem ekranu, također je navelo neke da povjeruju kako je sam Kubrick režirao simulacije Apolla, a zatim zagonetno priznao svoju umiješanost desetljeće kasnije u svojoj filmskoj adaptaciji romana Stephena Kinga, "The Shining" (1980.). Sve ove tvrdnje ostaju nedokazane, ali sačinjavaju zanimljivi podzaplet cijele ove svemirske opere. 

1965. godine je Kubricku dopušteno promatranje svemirske letjelice Ranger 9, kako bi mu se pomoglo u postizanju točnosti pri snimanju filma. Ranger 9 je bila lunarna sonda sa šest televizijskih kamera, dizajnirana za postizanje lunarne putanje sudara, uz prijenos živih slika površine do trenutka udara. Relevantnost postojanja takvih slika, za bilo koji hipotetski pokušaj simulacije slijetanja na Mjesec, jedva da je i potrebno isticati: simulacija je, naravno, igrala važnu ulogu u pripremama za misiju, uključujući izgradnju 'kompleta' površine Mjeseca, s tonama posebno proizvedene 'mjesečeve prašine'. Zapravo, gotovo sve slike potrebne za simulaciju slijetanja Apolla 11 na Mjesec su se mogle  dobiti iz simulatora letenja i drugih simulacija za obuku.

Kubrick je također imao koristi od svojih NASA-inih veza, pri kasnijim filmskim produkcijama. Npr. uspio je nabaviti Zeissove leće posebno razvijene za NASA-u, za snimanje scena pod prirodnim svjetlom svijeća, u svom filmu "Barry Lyndon", iz 1975. godine. Arthur C Clarke, pisac teksta za Kubrickov film je također imao jake veze s NASA-om; čak se pojavio i kao televizijski komentator slijetanja Apolla 11 na Mjesec za mrežu CBS. 

McGowan također razmišlja o jednako intrigantnoj vezi između programa Apollo i predratne njemačke kinematografije, posebno nijemog filma Fritza Langa iz 1929. godine, "Die Frau Im Mond" (Žena na mjesecu). Ovaj igrani film, piše McGowan: 

"...je dao nacrt za jako ritualizirane procedure lansiranja, koje su usvojene za program Apollo. […] Svi su elementi bili tu: nepotrebna okomita konstrukcija svemirskog broda u posebno izgrađenom hangaru; svečano otvaranje masivnih vrata hangara; nesnosno sporo izvlačenje uspravnog raketnog broda iz hangara do lansirne rampe; razulareno mnoštvo koje uživo gleda spektakl; sada sveprisutno odbrojavanje; čak i prolijevanje dvaju stupova broda. Drugim riječima, jedini elementi izvedbe kojima je javnost ikada svjedočila preuzeti su izravno iz četrdeset godina starog nijemog filma."

Zanimljivo je što ta veza nije samo estetska. Tehnički savjetnik Fritza Langa za produkciju je bio raketni znanstvenik Herman Oberth, a jedan od njegovih pomoćnika na produkciji je bio njegov perspektivni učenik, devetnaestogodišnji Wernher von Braun.

“Desetljeće i pol kasnije”, piše McGowan, “i Oberth i von Braun bit će provučeni kroz projekt Paperclip i dovedeni u Ameriku neka  rade, između ostalog, na programu Apollo, čija je koreografija sasvim slučajno odgovarala koreografiji lažnog lansiranja na Mjesec,  koji su Oberth i von Braun izradili četrdeset godina ranije.” 

U stvari, ovaj tekst nije o Mjesecu, kao što to nije bio niti program Apollo. Nemam iluzije pisati o svemiru, nego isključivo o ovom rijetkom, plavom, prekrasnom planetu i sudbini njegovih stanovnika. Kao što je astronaut Apolla 8, William Anders, koji je snimio poznatu fotografiju 'Earthrise', to nezaboravno rekao: "Krenuli smo istražiti Mjesec i umjesto toga smo otkrili Zemlju."

Misije Apollo pomogle su odvratiti pozornost javnosti od stvarnosti onoga što su SAD postale u poslijeratnim godinama. Njihova važnost, kao psihološke protuteže užasima Vijetnama je neosporna. Ispunile su cikluse vijesti i dale ideju o Amerikancima kao mitskim herojima, istovremeno dok su njihovi vojnici i bombarderi počinili neke od najstrašnijih zločina protiv civilnog stanovništva koje je svijet ikada vidio. Zapanjujuća je činjenica kako su Sjedinjene Države bacile više bombi na malu zemlju trećeg svijeta Laos,  nego što ih je iskorišteno u cijelom Drugom svjetskom ratu; poljoprivreda u toj zemlji do danas je totalno osakaćena. U Kambodži su akcije SAD-a izravno dovele do genocidnih užasa Crvenih Kmera.

Ali, misije na Mjesec bile su isplanirane gotovo cijelo desetljeće prije, te nisu stvorene kao zec iz šešira i kao odgovor na neuspjehe i zločine uključenosti Sjedinjenih Država u Drugi indokineski rat, niti su stvorene u tu svrhu. 'Moondoggie' je već bio tu da se njime maše, pa odakle je došao? Otisci stopala na Mjesecu odvraćaju pažnju od mnogo važnijeg pitanja, pitanja koje svakim danom postaje sve relevantnije za naše živote. Jesu li programi - Mercury, Gemini, Apollo - ikada bili usmjereni na istraživanje, ili su samo pokrivali težnju za potpunom dominacijom nad Zemljom, ali iz svemira?

Wisnewski tvrdi kako je civilni svemirski program, prije svega i od svog početka, bio paravan za vojne programe.

"Zakon o NASA-i iz 1958. godine je izričito propisao blisku suradnju s Ministarstvom obrane, a u praksi je Pentagon bio uključen u sve odluke u vezi s programima Mercury, Gemini i Apollo. Erlend Kennan i Edmund Harvey dokumentirali su ovu točku u Misiji na Mjesec: kritičko ispitivanje NASA-e i svemirskog programa (još 1969. godine), i zaključili: 'I dalje je imperativ da NASA zadrži svoj status pristojnog prednjeg salona svemirskog doba, kako bi dobila javnu potporu za sve svemirske projekte i dala svemirskim naporima Ministarstva obrane učinkovito 'pokriće'". (Wisnewski)

Najvažnije je da je svemirski program osigurao pokriće i proračun za razvoj interkontinentalne balističke rakete.

"Osim lansiranja satelita u špijunske svrhe, NASA je trebala pridonijeti i razvoju transkontinentalnih raketa. Jer, nakon Drugog svjetskog rata, jednadžba je bila jednostavna: "Raketa + atomska bomba = svjetska sila". (Wisnewski)

Misija na Mjesec nije bila o novim horizontima, istraživanju, plemenitom ljudskom duhu. Radilo se o dalekometnom oružju i dominaciji nad zemljom iz svemira. Orbita blizu Zemlje bila je jedino što je bilo važno, kao strateška uzvisina, s koje se može dominirati planetom. Sve ostalo bio je samo izmišljeni san koji nas je držao uspavani zbog razvoja svemira kao platforme za oružje.

"Istina, cijeli svemirski program uglavnom je, od svog početka, bio nešto više od razrađene maske za istraživanje, razvoj i postavljanje svemirskog oružja i sustava za nadzor." (McGowan)

Hvala na čitanju. 

Mali dodatak:

 - Do sada postoji mnogo dobrih knjiga i filmova o ovoj temi, a jedan od najboljih je možda "American Moon" Massima Mazzucca.  

 - Dok je Armstrong pobjegao, kako bi postao profesor na koledžu, štiteći se koliko god je mogao od blještavila medija, Aldrin je ostao nasukan u svjetlu reflektora. U isječku iz britanskog televizijskog intervjua iz 1973. godine, on odgovara na pitanje o tome kako je bio drugi čovjek na Mjesecu, za razliku od prvog, i kako je to moglo utjecati na njega. Iako očito nije netko tko je uživao biti drugi u bilo čemu, tvrdi kako je sretan što je izbjegao još intenzivniju pozornost koja bi bila usmjerena na njega da je bio na Armstrongovoj poziciji, i šali se da bi se možda na kraju povukao u akademsku zajednicu, baš poput svog kolege. Ispitivač mijenja taktiku s upitom: 'Ovako, skoro te uništilo', referenca na Aldrinove dobro poznate probleme. I on zuri u ispitivača, bezizražajan i netremice, 'zurenje od tisuću metara', ako ste to ikada doživjeli. 'Točno', slaže se tiho i zadržava pogled, oči mu ne odaju apsolutno ništa, ali govoreći sve: postoje stvari o kojima se ne može govoriti.

 - Izvor za Kubricka je Paul Duncan: "Stanley Kubrick: Kompletni filmovi".

 - "2001. Odiseja u svemiru" se temelji na Clarkeovoj kratkoj priči "The Sentinel" iz 1948. godine, te govori o uređaju u obliku tetraedra koji je pronađen na Mjesecu i koji upozorava izvanzemaljce na čovječanstvo. Kubrick je promijenio oblik i boju objekta iz vizualnih razloga. Monoliti, predmeti sličnih proporcija, koji su viđeni na zemlji u pretpovijesnim scenama; na mjesecu; kako lebde u svemiru u blizini Jupitera; te u nadrealnim završnim scenama - su misteriozni motiv. Filmski kritičar Ron Ager nudi zanimljivo tumačenje u "The Meaning of the Monolith Revealed" kako monolit predstavlja kino platno. Ova postmoderna interpretacija, kao samosvjesni narativni element, zaista jest primamljiva i prihvatljiva kao sekundarna interpretacija; ako ne samo značenje, onda svakako kao sloj značenja - Kubrickov za razliku od Clarkeovog.