Arijska invazija Indije

Teoriju o drevnoj arijevskoj invaziji na indijski potkontinent prvi je predložio britanski filolog William Jones u 18. stoljeću. U to vrijeme kao potvrdu ove zapanjujuće i originalne teorije, Jones predložio zajednički korijenski jezik za europske jezike i sanskrt, te je napisao slijedeće:

"Sanskritski jezik, bez obzira na njegovu starinu, ima prekrasnu strukturu; savršeniji je od grčkog, izdašniji od latinskog i izvanredno rafiniraniji od oba, no s oba ima jaču srodnost, kako u korijenima glagola, tako i u oblicima gramatike, nego što bi to moglo proizvesti slučajno; doista veza je tako jaka da ih nijedan filolog ne bi mogao ispitati sva tri, a da ne povjeruje da su proizašle iz nekog zajedničkog izvora, koji možda više ne postoji."  

(Burrow, Thomas. The sanskrit language. Motilal Banarsidass Publ., 2001.)

Promatrajući ono što je smatrao kao dvije različite arijske i nearijske loze u Indiji, Jones je predložio arijsko osvajanje autohtonih indijanskih plemena, te su donijeli sa sobom indoeuropski jezik, sanskrt. Teorija je postala popularnija u 19. stoljeću, a zastupali su je poznati filolozi poput Maxa Müllera. Pala je u nemilost krajem britanske kolonijalne vladavine u Indiji, i raspoloženjem protiv rasizma, koje je zahvatilo intelektualce diljem svijeta nakon Drugog svjetskog rata.

Dok je teorija o arijevskoj invaziji pogrešno odbačena kao rezultat zapadnog znanstvenog rasizma, hinduistički znanstvenici također su izložili teorije o podrijetlu invazivnih Arijevaca. Dayananda Saraswati, filozof iz 19. stoljeća i utemeljitelj velikog reformskog pokreta u hinduizmu, teoretizirao je kako Arijevci potječu iz Tibeta, tvrdeći kako su flora i fauna spomenute u drevnoj Rigvedi porijeklom s Tibeta. Također, Arijci su štovali sunce i vatru zbog ekstremno hladnoj klimi Tibeta — drevna Rigveda ima 10 himni posvećenih obožavanju sunca.

Uzimajući ovo dalje, indijski učenjak Bal Gangadhar Tilak, napisao je djelo pod naslovom 'Arktički dom u Vedama', 1903. godine, tvrdeći kako su Arijci izvorno nastanjivali Arktik, prije nego što ih je ledeno doba istjeralo iz sjevernih tundri i onda su migrirali u središnju Aziju. Tilak je koristio kombinaciju vedskih kalendara, analize vedskih himni i astronomske analize, kako bi zaključio da su Arijevci napustili svoj dom na Sjevernom polu oko 8.000-te godine prije Krista. Tradicionalistički filozofi, Julius Evola i René Guénon,  kasnije su podržali ovu teoriju o polarnom podrijetlu Arijevaca, a Guénon je podržao i Tilakovo tumačenje Veda.

(Guénon, René. Traditional forms and cosmic cycles. Sophia Perennis, 2001.)

Međutim, iako je teorija arijske invazije dugo bila udobno odbačena zbog ostataka zapadnog znanstvenog rasizma, dok su se njeni  ezoteričniji zagovornici morali oslanjati na spekulativna tumačenja religijskih tekstova, moderni napredak u genetičkoj znanosti je pružio više nepobitnih dokaza, koji su samo poslužili za opravdanje teorija arijske invazije. Kao što ću pokazati, ne samo da genetski zapis pokazuje ogromnu arijevsku migraciju na Indijski potkontinent, već najnoviji dokazi potvrđuju kako je to bilo nasilno osvajanje, koje je u potpunosti transformiralo Indiju.

Genetski zapis

2019. godine su objavljene dvije velike studije koje su dale neke od najsnažnijih dokaza ove teorije. Pa ipak, jedna indijska publikacija izvijestila je kako su te studije ignorirali mediji u Indiji, gdje su se teoriji protivili indijski nacionalisti. Pisalo je:

"Veliki dio indijskih medija nije se potrudio objasniti da je novo istraživanje zapravo potvrdilo teoriju kako su ljudi europskog stepskog podrijetla donijeli granu indoarijskog jezika u Indiju - a ne je poništilo." 

U vrijeme opadanja Harapske civilizacije — prve civilizacije doline Inda, koja je rasla uz drevni Egipat i Mezopatamiju, kao jedna od prvih poljoprivrednih civilizacija uz plodnu rijeku Ind — ova osnivačka populacija počela se miješati s indoeuropskim ljudima, koji prenose DNK stepskih naroda. To su bili potomci Proto-Indoeuropljana, koji su potjecali iz pontsko-kaspijske stepe, i čiji su se osvajački potomci proširili Euroazijom. Indoeuropski osvajači ušli su u Indiju kroz središnju Aziju.

Indoeuropsko stanovništvo pomiješalo se s narodom Harappa i formiralo populaciju predaka Sjeverne Indije (ANI). Studija je otkrila značajno povećane stope stepskog podrijetla u brahmanskim zajednicama u sjevernoj Indiji. Prema riječima jednog od koautora studije, Davida Reicha, studija "nije dvosmislena" u dokazivanju stranog podrijetla indoeuropskih jezika u Indiji.

Zanimljivo je kako je Reich također izvijestio o incidentu gdje su njegovi indijski kolege prijetili kako će zatvoriti istraživački projekt iz 2009. godine, ako se izraz "zapadni Euroazijac" koristi za opisivanje ove glavne skupine stanovništva na sjeveru Indije, što je dovelo do njezinog preimenovanja u "Ancestral North India" (ANI), kako bi zadovoljio indijske nacionalističke osjećaje. Mnoge istaknute osobe povezane s indijskom vladajućom strankom BJP učinile su diskreditiranu teoriju "Van iz Indije" preduvjetom za hinduistički nacionalizam. Na primjer, vođa BJP-ove matične organizacije, Rashtriya Swayamsevak Sangh (RSS), tvrdi kako je “DNK Indijaca isti već 40 000 godina.”

Zanimljivo je to što su stepski preci bili koncentrirani među etničkim brahmanima, budući da se dugo teoretiziralo kako indijski kastinski sustav ima rasno podrijetlo. Studija iz 2020. godine, o DNK profilima brahmanskih muškaraca je zaključila:

"Ova etnička skupina nije potjecala od jedne populacije predaka, već je proizašla iz najmanje 12 predaka, koji su, uz jednu iznimku (haplogrupa H), došli iz stranih zemalja, koje su bile zemljopisno blizu ili u neposrednoj blizini Indije." 

(Mahal, David G. "Y-DNA genetic evidence reveals several different ancient origins in the Brahmin population." Molecular Genetics and Genomics 296, no. 1 (2021): 67-78.)

Dalje piše kako su Indoeuropski preci brahmana:

"....sa sobom donijeli sanskrt i načela vedske religije. Nakon nestanka IVC, počevši oko drugog tisućljeća prije Krista, neki su stanovnici, uglavnom došljaci, ostali na sjeveru, a drugi su se raspršili u istočne i južne dijelove Indije, što je rezultiralo ANI [Ancestral North Indian] i ASI [Ancestral South indijski] klasterima stanovništva. S vremenom su se brahmani proširili, te su raširili hinduizam po cijelom indijskom potkontinentu."  

Brahmani su zadržali dominaciju nad sanskrtom, najstarijem postojećem indoeuropskom jeziku u Indiji. Odražavajući obrazac sanskrta, koji su nametnuli arijski osvajači, stariji dravidski jezici dominantniji su u južnoj Indiji.

Ovo podsjeća na sredozemnu Europu, koja ima daleko manje stepsko podrijetlo od sjeverne i srednje Europe, i gdje mnogi neindoeuropski jezici još uvijek postoje u klasičnim izvorima.

https://antigonejournal.com/2023/05/western-mediterranean-ancient-languages/

Studija primjećuje da je do vremena dolaska Arijevaca u Indiju, u drugom tisućljeću prije Krista, civilizacija doline Inda već bila u padu, a DNK dokazi sugeriraju kako su arijski osvajači brzo istisnuli postojeću elitu i postali dominantni u regiji.

Međutim, genetski i arheološki dokazi pokazali su kako ovi indoeuropski osvajači Indije nisu došli izravno iz stepa, već su zapravo potjecali od ljudi kakve nalazimo u kulturi žičanih keramika u srednjoj i istočnoj Europi. Ove populacije su se pomiješale s ranim europskim poljoprivrednicima i najbliže su povezane s modernim sjevernim Europljanima:

"Mnogi od uzoraka iz ove skupine, pojedinci su pokopani zajedno s artefaktima iz kompleksa Srubnaya, Petrovka, Sintashta i Andronovo, od kojih su svi nosili mješavinu podrijetla Steppe_EMBA i podrijetla europskih poljoprivrednika iz srednjeg neolitika (Europe_MN). Ovo je u skladu s prethodnim nalazima, koji pokazuju kako je nakon pokretanja istočnoeuropskog stanovništva prema zapadu i miješanja s lokalnim europskim poljoprivrednicima, došlo do refluksa prema istoku, unatrag iza Urala." 

(Narasimhan, Vagheesh M., Nick Patterson, Priya Moorjani, Iosif Lazaridis, Mark Lipson, Swapan Mallick, Nadin Rohland et al. "The genomic formation of South and Central Asia." Biorxiv (2018): 292581.). 

Dakle, dok su se Proto-Indoeuropljani širili iz Pontsko-Kaspijske stepe u svim smjerovima, njihov kasniji sjevernoeuropski ogranak,  koji se pomiješao s domaćim europskim poljoprivrednicima, se zatim proširio natrag na istok i postali su utemeljiteljima vedske civilizacije.

R1a DNK, povezana s indoeuropskim širenjem u Indiju, nalazi se najviše u južnoj središnjoj Aziji i Iranu, a koncentrirana je na sjeverozapadu Indije, gdje su arijske invazije vjerojatno i započele. U Europi širenje izgleda ovako:

Važno je napomenuti kako je podrijetlo stepske DNK u Indiji, iz ranije kulture Yamnaya; ondje su muškarci u regiji nosili marker R1b, a ne kasniji R1a. Ali, kako navodi studija iz 2018. godine: 

"Migracije vezane uz Yamnayu iz ranog brončanog doba imale su ograničen izravan genetski utjecaj u Aziji." 

(de Barros Damgaard, Peter, Rui Martiniano, Jack Kamm, J. Víctor Moreno-Mayar, Guus Kroonen, Michaël Peyrot, Gojko Barjamovic et al. "The first horse herders and the impact of early Bronze Age steppe expansions into Asia." Science 360, no. 6396 (2018): eaar7711.). 

Prisutnost R1a u regiji pokazuje kako je ulazak Indoeuropljana došao kasnijom europskom ekspanzijom:

"Stepsko podrijetlo u južnoj Aziji ima isti profil kao ono u istočnoj Europi brončanog doba, prateći kretanje ljudi koje je zahvatilo obje regije i koje je vjerojatno proširilo razlikovna obilježja, koja dijele indoiranski i baltoslavenski jezici." 

(Moorjani, Priya, Kumarasamy Thangaraj, Nick Patterson, Mark Lipson, Po-Ru Loh, Periyasamy Govindaraj, Bonnie Berger, David Reich, and Lalji Singh. "Genetic evidence for recent population mixture in India." The American Journal of Human Genetics 93, no. 3 (2013): 422-438.).

Dakle, sada znamo, kao što je potvrdila i druga velika studija iz 2019. godine, da su se indoeuropski jezici proširili u južnu Aziju iz skupina europskog podrijetla, koja se već izmiješala s europskim poljoprivrednicima:

"Od istočne Europe preko središnje Azije, u prvoj polovici 2. tisućljeća prije Krista, ide lanac prijenosa koji je sada detaljno dokumentiran pomoću drevne DNK. Činjenica da stepsko stočarsko podrijetlo u južnoj Aziji odgovara onom u istočnoj Europi brončanog doba... pruža dodatne dokaze za ovu teoriju." 

(Shinde, Vasant, Vagheesh M. Narasimhan, Nadin Rohland, Swapan Mallick, Matthew Mah, Mark Lipson, Nathan Nakatsuka et al. "An ancient Harappan genome lacks ancestry from steppe pastoralists or Iranian farmers." Cell 179, no. 3 (2019): 729-735.). 

Članak u časopisu 'Journal of Human Genetics' ukazuje na niz migracija u Indiju, tijekom 2000. do 1500. godina prije Krista. i one su većinom bile transformativne za regiju, i u kojima su dominirali muškarci.

(ArunKumar, GaneshPrasad, Tatiana V. Tatarinova, Jeff Duty, Debra Rollo, Adhikarla Syama, Varatharajan Santhakumari Arun, Valampuri John Kavitha et al. "Genome-wide signatures of male-mediated migration shaping the Indian gene pool." Journal of human genetics 60, no. 9 (2015): 493-499.). 

40% muških loza sjeverne Indije nosi DNK marker R1a, povezan s indoeuropskim invazijama, u usporedbi s manje od 10% ženskih loza. Drugim riječima, iako su je kritičari teorije o arijevskoj invaziji pokušali preoblikovati kao jednu od mnogih jednostavnih migracija u Indiju, bila je sve samo nikako ne i mirna.

Više od tisućljeća kasnije, tijekom pokušaja Aleksandra Velikog da osvoji indijski potkontinent, brahmanski potomci ove europske invazije bili su poznati po pružanju posebno žestokog otpora Makedoncima. Brahmani su poticali sveti rat duž cijele rute invazije, stvarajući najteži izazov Aleksandru, od svih njegovih invazija. Jedna od bitaka koje su uslijedile je dovela do toga da je Aleksandar bio dovoljno teško ranjen, te se morao povući iz Indije.

Vedski izvori o arijskom osvajanju

Kao što je spomenuto, suočeni s nepobitnim genetskim dokazima o velikom priljevu stepskog stanovništva u Indiju, neki su predložili "Arijsku teoriju asimilacije" i tvrdili kako je taj priljev bio postupan i miran. Ovo nije dovedeno u pitanje samo genetskim zapisom, koji pokazuje invaziju kojom su dominirali muškarci, već i povijesnim zapisima iz drevnih indijskih izvora.

Napisana između 1.500 i 1.000 godina prije Krista, Rigveda je jedan od temeljnih hinduističkih tekstova: to je jedna od četiri Vede i najstariji je vedski tekst na sanskrtu. Bilježi priču o arijskom prodoru u Indiju i njihovom susretu s lokalnim stanovništvom.

Indoiranski narodi su sebe očito nazivali "Arijevcima", što znači "plemeniti" ili "civilizirani". Natpis na grobu Darija Velikog koristi izraz "Arija" za opisivanje iranskog naroda, očito opisujući Darija kao "Arijevca arijevskog porijekla". U avestijskom (liturgijskom jeziku zoroastrizma) se izraz "Airyanem Vaejah" koristi za opisivanje drevnog "arijskog prostranstva", koje je bilo domovinom iranskog naroda. Slično, sanskrtski izraz 'ārya', što znači plemenit, koristi se u cijeloj Rigvedi za opisivanje osvajača koji su pokorili domorodačke Indijce, koji sebe nazivaju Dasa/Dasyu.

Indra, glavno božanstvo Rigvede, je vedsko-arijsko božanstvo kojega Arijevci nazivaju i bogom rata. Često ga se prikazuje kako uživa u somi, drevnom piću koje se poistovjećuje s drevnim stepskim kulturama. Sovjetski arheolozi identificirali su arheološki kompleks Bactria Margiana (BMAC), civilizaciju iz brončanog doba, koja je postojala u planinama Pamira u modernom Tadžikistanu, oko 4.000 godina prije Krista. Među ostacima pronađenima vezano uz ovu drevnu kulturu bile su: altre, kanabis,  kola s četiri kotača i žrtvovanje konja, kao i ephedra, jedan od sastojaka some. Običaji ispijanja some kod Indoeuropljana su  dokumentirani i u drugim drevnim izvorima.

Iako je djelomično mitska, Rigveda je napisana u vrijeme arijevskih prodora u Indiju, a njezini brojni opisi svijetloputih arijskih osvajača su u kontrastu s tamnoputim, "przoglavim", bezbožnim domorocima. Izgleda kao da bilježi stvarne događaje.

Indra i njegovi svijetloputi prijatelji osvajaju zemlju:

“On (Indra), često zazivan, ubio je Dasyusa i Simyusa, nakon što je oskudijevao, i oborio ih strijelama. Moćni Gromovnik sa svojim prijateljima svijetle puti osvojio je zemlju, sunčevu svjetlost i vode. Neka Indra zauvijek bude naš zaštitnik i neka neugroženi osvojimo plijen.” [RV Himna C, 18–19]

Arijevski osvajači ubijaju "mračna stvorenja":

“Dan za danom, daleko od njihovog sjedišta, on (Indra) ih je, jednako, tjerao od mjesta do mjesta, ta mračna stvorenja. Heroj je ubio podle švercere Dasas, Varcin i Sambara, gdje se skupljaju vode.” [RV 6.47.21]

Arijevci tjeraju “mračno leglo”:

"PJEVAJ, uz prinos, hvalu onome koji veseli, koji je s Rjisvanom otjerao mračno leglo. Traži pomoć, njega snažnog, čija desna ruka drži munju, njega opasanog Marutima zazivamo da nam bude prijatelj." [RV 1. 101. 1]

Indra osvaja, kako bi proširio moć i slavu Arijevaca:

"Naoružan svojom munjom i vjerujući u svoju snagu, lutao je razbijajući utvrde Dasasa. Baci svoju strijelu, znajući, Gromovnik, na Dasyu; povećaj Arijinu moć i slavu, Indra." [RV 1. 103. 3]

Crtež Christiana Sloana Halla

Indijski starosjedioci su prokleti "tamnom kožom": 

"Indra u bitkama pomaže svom arijevskom štovatelju, on koji ima stotinu pomoći pri ruci u svakoj borbi, u borbi koja osvaja svjetlo neba. Mučeći bezakonike dao je Manuovu sjemenu tamnu kožu; Plamteći, 'twere', on spaljuje svakog pohlepnog čovjeka, on gori, tiranski daleko." [RV 1. 130. 8]

Poraženi su "crnih pedeset tisuća":

"Ti si sinu Vidathina, Rjisvanu, prepustio moćnu Mrgayu i Pipru. Srušio si tamnoputih pedeset tisuća i iznajmio utvrde kao što starost troši odjeću." [RV 4. 16. 13]

Indra mrzi "tamnu kožu":

"O'er Gospodine i Majko, oni su zaurlali uglas sjajno uz stih hvale, spaljujući ljude bez obreda, otpuhujući nadnaravnom snagom sa zemlje i s neba tamnu kožu, koju Indra mrzi." [RV 9. 73. 5]

Indra je opisan sa žutom bradom i žutom kosom:

"Na brzom propuhu, onaj koji pije somu postao je moćan, Željezni sa žutom bradom i žutom kosom. On, Gospodar 'Tawny Coursersa', Gospodar brzonogih kobila, iznijet će svoje 'Bay Steeds' sigurno preko svake nevolje." [RV 10. 96. 8]

Indra poklanja zemlju bijelcima:

"Gromovnik je podario svojim bijelim prijateljima polja, podario sunce, podario vode." [RV 1. 100. 18]

Više odlomaka o crnoj koži:

"Indra je štitio u borbi arijevskog štovatelja, pokorio je bezakonike za Manua, osvojio je crnu kožu." [RV 1. 130. 8]

"Olujni bogovi koji jure poput bijesnih bikova i razbacuju crnu kožu." [RV 4. 73.5]

"Indra, višestruki zaštitnik (njegovog obožavanja) bitaka, brani svog arijevskog štovatelja u svim sukobima, u sukobima koji donose nebo. Kažnjavao je za (dobrobit) čovjeka one koji zanemaruju vjerske obrede. Otkinuo je crnu kožu (agresora), kao da gori (plamenom), proždire zloćudnog; on posve proždire onoga koji uživa u okrutnosti." [RV 1. 130. 8]

Domoroci su opisani kao bezbožnici, bezakonici i neljudi:

"Ti si osvojio, omedio mnoga plemena zauvijek. Poput dvoraca ti si zdrobio bezbožne rase i prignuo smrtonosno oružje bezbožnog podsmjevača." [RV 1. 174. 8]

"Glupi, nevjerni, grubi crnci, bez vjere, žrtve ili obožavanja,— Daleko daleko je Agni progonio one Dasytije, i, u čast, okrenuo bezbožnike prema zapadu." [RV 7. 4. 3]

Ovi posljednji odlomci posebno ne pomažu u slučaju zagovornika arijske teorije asimilacije, koji bi mogli tvrditi kako su Arijevci samo usvojili postojeću vedsku religiju. Vede jasno govore da su vjerske prakse domorodaca smatrane onima bez vrlina, i prakticiranjem demonske, niže vjere.

Plavokosi Indra središnje je božanstvo Rigvede. Mnogi su znanstvenici u Indri vidjeli isto božanstvo kao što je Thor i Zeus, što odražava njihovo indoeuropsko podrijetlo. Švedski arheolog Oscar Montelius primijetio je sljedeće:

"Među arijevskim narodima Indije nalazimo boga čije je omiljeno oružje u borbi protiv demona munja. Taj bog, slavljen iznad svih ostalih u himnama Rigvede, bio je Indra, to nevjerojatno snažno božanstvo, koje odgovara Thoru Skandinavaca. Njegovo izvorno oružje bio je "nebeski kamen" koji su iskonski kovači naoštrili za njega; bila je dakle neka vrsta kamene sjekire. Tada mu je pripremljena strijela koja je, prema nekim pjesmama, bila napravljena od lubanje konja, dok je drugi opisuju kao da je bila od bronce. Strogo govoreći, napravljen je od "ayas", iste riječi kao i latinska "aes", koja riječ u ranijem indijskom jeziku označava bakar ili broncu, ali koja u kasnijim vremenima, nakon što je željezo postalo poznato, označava ovaj novi metal. Iz činjenice da jedna od Rigvedinih himni daje munji naziv nebeska sjekira, s pravom možemo zaključiti da je Indrina sjekira zapravo munja."

(Montelius, Oscar. “The Sun-God’s Axe and Thor’s Hammer.” Folklore 21, no. 1 (1910): 60–78. http://www.jstor.org/stable/1253798).

Indra, bog groma

Thor, bog groma

Poput Thora, Indra se smatra bogom groma, ali se također predstavlja i kao sunce. Montelius i drugi znanstvenici tvrdili su da su bog sunca i groma izvorno bili isti u indoeuropskoj mitologiji, pri čemu su neki ovog boga prikazivali kako rukuje sjekirom, a neki čekićem. Ovaj bog odražava pol temeljnijeg sukoba koji oživljava indoeuropsku mitologiju:

"Dokle god sežu pisani izvještaji, borba između Svjetla i Tame, Ljeta i Zime, Dobra i Zla, tvorila je glavni temelj religijskog vjerovanja naroda Sjevera."

(Worsaae, Jens Jacob Asmussen. The industrial arts of Denmark from the earliest times to the Danish conquest of England. Vol. 1. Chapman and Hall, 1882.)

Konji u vedskoj civilizaciji

Još jedan značajan aspekt Rigvede jest u tome koliko su istaknuti konji. Konji se u tekstu spominju 215 puta, daleko više od bilo koje druge životinje. Bogovi blizanci Ashvin su opisani kao jahači. Ushas, ​​najuzvišenija božica u Rigvedi, i Agni, jedno od glavnih muških božanstava, oboje su opisani kako voze kola koja vuku konji.

Ovo je značajno, jer u harapskoj civilizaciji jedva da ima tragova konja: bilo u ostacima kostura, niti ugravirani kao slike na bilo kakvim artefaktima. Čak i prije nego što je genetski napredak potpuno ukorio zagovornike autohtonog arijanizma, njegovi zagovornici u Indiji su tvrdili kako je harapanska civilizacija vedska, ali su bili u potpunoj zabludi kako objasniti nepostojanje konja u ovoj civilizaciji i njihovu iznenadnu pojavu u Vedama. Ovo je još uočljivije obzirom na to da su mnogi pečati od terakote pronađeni na harapskim nalazištima imali ugravirane razne životinje, ali nikada konje.

Sada znamo kako je domaća populacija divljih konja nestala iz Indije oko 8.000 godina prije Krista, te da su ostali samo preci indijskog divljeg magarca. Prodor indoeuropskog stanovništva doveo je pripitomljene konje ponovno u Indiju, i oni su tako istaknuti u Vedama, jer su arijevskog podrijetla.

Konji su bili presudni za uspjeh proto-indoeuropskih naroda, pružajući im veliku vojnu prednost, koja im je omogućila golema osvajanja nad narodima bez konja. Oni su također bili ključni za pastoralna gospodarstva proto-Indoeuropljana, vjerojatno su se često koristili za čuvanje stoke ovih nomadskih populacija. Kao takvi, konji su bili štovani u indoeuropskim kulturama.

Konji su bili povezani s kultom božanstva sunca i činilo se da su im se pripisivale magične moći. Hipomantija, proricanje preko konja, bila je raširena među indoeuropskim skupinama. Vjerovalo se kako se budući uspjeh ili neuspjeh vojnog pothvata može procijeniti po rženju konja.

Jedno od velikih obilježja indoeuropske kulture jest žrtvovanje konja, "jedna od najdugotrajnijih i najraširenijih tradicija u svjetskoj povijesti."

(Kaliff, Anders, and Terje Oestigaard. The Great Indo-European Horse Sacrifice: 4000 Years of Cosmological Continuity from Sintashta and the Steppe to Scandinavian Skeid. Uppsala universitet, 2020.). 

Arheološki zapisi pokazuju dokaze razrađenih ritualnih žrtvovanja konja u keltskim, germanskim i slavenskim kulturama. Vedska Indija također je prenijela ovu indoeuropsku tradiciju u obliku Ashvamedha - što doslovno znači - "žrtva konja".

Taj je ritual uključivao puštanje pastuha, kojemu je dopušteno neka slobodno luta godinu dana, uz pratnju kraljeve vojske. Tijekom tog vremena, svaki upad u susjedne teritorije je smatran je potvrdom suvereniteta. Konj bi bio žrtvovan po povratku,  nakon razrađenog vjerskog rituala, koji je uključivao stimulaciju kraljice penisom mrtvog konja - kao ritual plodnosti.

Prikaz Ashvamedhe

Tradicionalno, rukovanje konjima je bilo povezano uz Kšartrije, ili kastu ratnika. Daliti iz niže kaste jahali su konje, ili bi ih držali kao veliku uvredu i izazov moći vladajućih kasta. Ovaj stav je i danas prisutan u Indiji, gdje su daliti ubijani zbog posjedovanja konja. Ako je u izvornom kastinskom sustavu postojala rasna podjela između invazivnih Arijevaca, za koje su konji bili središnjim dijelom njihove tradicije i vojnog uspjeha; i domorodaca, čije se usvajanje konja moglo smatrati prijetnjom njihovim osvajačima -  to bi možda pomoglo u objašnjenju zašto je ova posebna podjela toliko snažno nametnuta i izražena.

Rasa u kastinskom sustavu

Riječ "kasta" je izvedena iz španjolske i portugalske riječi casta, što otprilike znači: pasmina ili rasa. Ovo je ostalo nakon što su portugalski istraživači upotrijebili taj izraz za indijski sustav, nakon njihovog susreta sa njim u 15. stoljeću. “Sustav kasti” se danas općenito odnosi na indijski sustav jāti, koji je složeniji i lokaliziraniji sustav hijerarhija, od širokih kategorizacija koje povezujemo s kastom.

Ovo je bliže indijskom sustavu varna, odakle i dobivamo tradicionalne društvene grupe:

   - Brahmani (svećenici i učenjaci);

   - Kšatrije (ratnici, vladari, upravitelji);

   - Vaishye (trgovci, zemljoradnici, zanatlije);

   - Shudre (radnici, pružatelji usluga).

Peta kasta Dalita ili "Nedodirljivih" - bila je isključena iz sustava četverostrukih varna, te su smatrani sposobnima samo za obavljanje nepoželjnih muških poslova. Također su se smatrali nečistima, jer su njihova tipična zanimanja često uključivala zadatke koji su se smatrali ritualnim zagađivanjem, poput uklanjanja ljudskog otpada.

Sam izraz 'varna' se doslovno prevodi kao "boja". U epu Mahabharata, napisanom u 04. stoljeću, mudrac po imenu Bhrigu povezuje svaku 'varnu' s određenom bojom: "Brahmanska Varna bila je bijela, Kshtriyas je bio crven, Vaishyas je bio žut, a Shudras' crn."  (Hiltebeitel, Alf. Dharma: Its early history in law, religion, and narrative. Oxford University Press, 2011.)

Ovo je objašnjeno od još jednog mudraca, koji tvrdi kako su boje prisutne u svim 'varnama', ali da je ono što ih zapravo razlikuje je ponašanje.

Može li to odražavati napredak u razumijevanju sustava varna, koji se izvorno temeljio na vidljivim rasnim razlikama, koje su s vremenom postale manje čvrste? Ove boje se sada uzimaju kao da predstavljaju različite Gune ili kvalitete: bijela predstavlja Satvu (čistoću i znanje), crvena predstavlja Rajas (aktivnost), a crna predstavlja Tamas (destrukciju).

Prikaz Krišne

No, dok prekorava Bhrigua, njegov sugovornik priznaje kako Bhrigu zaista govori o boji tena:

"Ako je razlika između četiri varne samo na temelju tena i tako se varne trebaju razlikovati, onda je očito, i može se vidjeti kako je među varnama postojala mješavina varna."

Dakle, dok kasniji spisi odbacuju rasnu osnovu za varne, čini se kako se ipak priznaje da je podjela temeljena na boji kože i rasnim kvalitetama jedno vrijeme bila prevladavajući pogled.

Najraniji teoretičari teorije arijske invazije su vjerovali kako različite rasne kvalitete glavnih kasta upućuju na to da je to nekoć ovo bilo sredstvo kojim su se arijski osvajači razlikovali od domorodaca tamnije kože. Što o tome danas možemo pretpostaviti?

Velika studija o promjenama indijskog stanovništva (citirana na početku ovog teksta) govori slijedeće:

"Dajemo podatke za cijeli genom iz 73 skupine s Indijskog potkontinenta i analiziramo neravnotežu veza, kako bismo procijenili datume mješavine ANI-ASI, u rasponu od prije oko 1900 do 4200 godina. U podskupu grupa, 100% mješavine je u skladu s onim što se dogodilo tijekom tog razdoblja. Ovi rezultati pokazuju kako je Indija doživjela demografsku transformaciju prije nekoliko tisuća godina, od regije u kojoj je velika miješanost stanovništva bila uobičajena, do regije u kojoj je miješanje čak i između blisko povezanih grupa postalo rijetkim, zbog pomaka na endogamiju."

Drugim riječima: od vremena kada su Arijevci počeli pristizati u Indiju, došlo je do pomaka od slobodnog miješanja među skupinama, do kastinske endogamije. U početku su muški arijski osvajači vjerojatno bili uključeni u silovanja i miješanje s lokalnim stanovništvom.