Razumijemo li zapravo kako energija funkcionira?
Europljanima se neprestano govori kako energetska kriza u koju ulaze, s cijenama prirodnog plina sada četiri puta višim nego svake prošle godine proizlazi: iz duže zime, ili iz natjecanja s istočnoazijskim zemljama za plin, ili zbog problema u opskrbi, ili zbog odgođenog i lošeg održavanja, uz neizbježna manja ulaganja. Ovakve cijene plina zauzvrat određuju cijenu na tržištima električne energije - budući da 1/5 električne energije u Europi dolazi iz prirodnog plina.
Kako stabilizirati ovu krizu i izbjeći je u budućnosti? Rečeno nam je kako je rješenje ubrzati prijelaz s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije i biogoriva (često se nuklearna energija niti ne spominje kao izvor energije bez ugljika).
Rečeno nam je kako je pretjerano oslanjanje Europljana na prirodni plin i ugljen, kao i spori prijelaz na obnovljive izvore energije i biogoriva - u srcu ove energetske krize.
EK u Bruxellesu (govorim ovdje o prošlom sastavu, koji je isti kao i ovaj, tako da to onda nije niti bitno previše) je ovom odgovoru dala svoje puno povjerenje. Car EU-a za klimu, Frans Timmermans, izjavio je u svom uvodnom obraćanju na raspravi „Prikladan za 55”, 06. listopada 2021. godine:
“Želim jasno reći: da smo imali Green Deal prije 5 godina, ne bismo bili u ovoj poziciji. Tada bismo imali mnogo više obnovljive energije, čije su cijene konstantno niske i ne bismo toliko ovisili o fosilnim gorivima izvan Europske unije.”
Stoga je EK uzela stvari u svoje ruke i predložila “Fit for 55”, u srpnju 2021. godine - plan za smanjenje emisije stakleničkih plinova za 55% do 2030. godine. Prema ubrzanom zakonodavnom procesu, planovi bi mogli postati (jest) zakonom u 2022. godini.
Međutim, je li izjava gospodina Timmermansa točna? Zašto se neobnovljiva energija smanjuje brže, nego što obnovljiva energija raste? I sve to usred energetske krize i smanjenja proizvodnje hrane zbog nedostatka gnojiva (za koje je potrebna energija).
Prema ovom Bloombergovom članku, iz siječnja 2021. godine, svijet je u 2020. godini uložio neviđene iznose u imovinu s niskim udjelom ugljika - rekordnih 501,1 milijardu dolara - čime je nadmašio prethodnu godinu za 9%, unatoč preklapanju s pandemijom COVID-19.
Glavni analitičar BloombergNEF-a (BNEF) izvijestio je: "Naše brojke pokazuju da je svijet dosegao pola trilijuna dolara godišnje u svojim ulaganjima u dekarbonizaciju energetskog sustava. Proizvodnja čiste energije i električni transport bilježe velike priljeve, ali treba vidjeti daljnje povećanje potrošnje kako troškovi padaju... Moramo govoriti o trilijunima godišnje, ako želimo ispuniti klimatske ciljeve.”
https://about.bnef.com/blog/energy-transition-investment-hit-500-billion-in-2020-for-first-time/
Prema drugom Bloombergovom članku, privatni kapital je u procesu odbacivanja fosilnih goriva od 2017. godine. To jest, ozbiljna ulaganja u prijelaz na zelenu energiju započela su prije nekoliko godina - 2022. godina je ta magična brojka koju je Timmermans spominjao. Ovo kao da se zapravo ne događa.
Ono što oba grafikona pokazuju jest kako izdašna sredstava za energiju bez ugljika (osim za nuklearnu) - zapravo pokazuju potrošnju trilijuna dolara. Ali, očito to nije dovoljno prije nego vidimo stvarnu isplatu u zalihama energije. Zašto?
Mark Carney, bivši guverner Banke Kanade, bivši direktor Banke Engleske, a sada posebni izaslanik UN-a za klimatske akcije i financije, najavio je na COP26 kako će “procijenjenih 100 trilijuna dolara [biti] potrebno za ulaganje tijekom sljedećeg tri desetljeća u budućnost čiste energije.”
To je nevjerojatna količina novca.
Postoji nekoliko problema s ovom izjavom. Zašto tržište čiste energije zahtijeva toliko pretjeran iznos financiranja? Što se očekuje od zemalja koje si ne mogu priuštiti te troškove? Zašto nam se govori kako ćemo tek za tri desetljeća vidjeti stabilizaciju energetskog tržišta? Zašto se opskrba neobnovljivom energijom ubrzano gasi, tako da nuklearna elektrana neće više niti postojati u zemljama poput Njemačke za godinu dana, ako je rok za potpuno iskorištenje zelene energije 30 godina od sada? Odakle će energija dolaziti u međuvremenu, tijekom ove takozvane prijelazne faze?
Počnimo s pretjeranim troškovima. Glavni čimbenik za ovo jest u tome što obnovljivi izvori energije, poput vjetra i sunca, imaju niži faktor kapaciteta od neobnovljivih izvora energije (stoti put ponavljam: ponajviše od nuklearne energije).
Faktor kapaciteta mjeri stvarnu proizvodnju energije u usporedbi s maksimalnom količinom koju bi potencijalno mogla proizvesti u određenom razdoblju bez ikakvog prekida.
Stoga, kada negdje čujete kako npr. x solarnih elektrana ili vjetroturbina može generirati istu količinu energije kao jedna nuklearna elektrana, budite oprezni, jer oni koriste maksimalnu potencijalnu izlaznu energiju (tj. sunčano sva 24 sata u danu bez oblaka, jaki vjetrovi 24/7) - umjesto faktoriranjem putem faktora kapaciteta. Ono što nuklearna elektrana obeća, to i ispuni. To nije slučaj s vjetrom i suncem, čije slabe učinke trenutno vidimo u Europi.
Napomena: na gornjoj slici prikazano je kako solarni paneli imaju maksimalni faktor kapaciteta od 24,9%, ali to je stvarno, stvarno prilično velikodušno. Ovisno o solarnoj ploči koju koristite, faktor kapaciteta se obično kreće od 17% do 23%. Vjetar također ima faktor kapaciteta koji je često dosta niži od velikodušnih 35,4% prikazanih gore. U slučaju Ontarija, kanadski faktor kapaciteta energije vjetra u prosjeku iznosi 27%.
To znači da - ukoliko vaša zemlja zahtijeva x GW energije za svoju ukupnu potrošnju; i ako koristite solarnu energiju ili vjetar s faktorom kapaciteta od 25% - tada biste morali izgraditi 4x više solarnih ili vjetroelektrana . kako bi dobili 100% te obećane izlazne energije (tj. potencijalne maksimalne izlazne energije koju koriste za promicanje svojih proizvoda kao konkurencije neobnovljivim izvorima energije).
Stoga, kada se iznose tvrdnje kako su solarni paneli najjeftiniji oblik energije, oni ne uzimaju u obzir faktor kapaciteta. U najboljem slučaju trošak je zapravo 4x, a u najgorem 6x veći, od onog što zapravo tvrde na papiru.
Solarna energija, kao i energija vjetra, također imaju dodatne troškove skladištenja u baterije i mora postojati dodatna potpuno funkcionalna energetska mreža za razdoblja u kojima nema aktivnosti sunca i vjetra.
Energija povrata investicije, ili EROI = omjer je energije koja je vraćena i energije uložene u taj izvor energije (tijekom cijelog životnog ciklusa). Kada je broj velik, energija iz tog izvora je lako dostupna i jeftina. Međutim, kada je taj broj mali, energija iz tog izvora je teško dostupna i skupa. Kritični broj za pokretanje modernog društva je oko 7.
Imajte na umu kako prema EROI-ju, solarna fotonaponska energija i biomasa čak i niti ne dosežu četvrtinu - dakle, koristi se puno više energije nego što dobijete natrag. Kao što smo do sada vidjeli, nuklearna energija jest najučinkovitiji i isplativiji izvor energije.
Njemačka se može pohvaliti s 45% bruto obnovljive energije, ali to ne govori cijelu priču. U studiji iz 2021. godine, Institut Frauenhofer je procijenio kako Njemačka mora instalirati najmanje 6-8 puta veći solarni kapacitet od sadašnjeg, kako bi postigla ciljeve za 100% bez ugljika do 2045. godine - procijenjeni troškovi instalacije dosežu bilijune.
Izvješće kaže da se sadašnji bruto solarni kapacitet od 54 GW mora povećati na 544 GW do 2045. godine. To bi značilo kopneni prostor od 3.568.000 jutara (1,4 milijuna hektara) - što je više od 16.000 četvornih kilometara čvrstih solarnih panela diljem zemlje. Ovo čak niti ne uključuje sve vjetroelektrane. Poljoprivredno zemljište i šume bi trebale biti uništene i popločane - zbog svih tzv. ekološki prihvatljivih, ali jako nepouzdanih i nevjerojatno skupih obnovljivih izvora energije iz sunca i vjetra.
Usred velike nestašice hrane - zbog energetske krize koja je smanjila proizvodnju gnojiva - Europljanima se također govori kako moraju ozbiljno smanjiti obradivo zemljište - kako bi napravili mjesta za nove farme solarnih panela i vjetrenjača. Osim toga, solarni paneli predstavljaju vrlo ozbiljan problem s toksičnim otpadom za koju nema dostupnih rješenja, za razliku od slučaja nuklearnog otpada.
Službene projekcije Međunarodne agencije za obnovljivu energiju (IRENA) tvrde kako se "velike količine godišnjeg otpada očekuju do ranih 2030-ih", te bi mogle iznositi ukupno 78 milijuna tona do 2050. godine.
Harvard Business Review je izvijestio:
https://hbr.org/2021/06/the-dark-side-of-solar-power
"Ako se rane zamjene dogode kako predviđa naš statistički model, mogu proizvesti 50 puta više otpada u samo četiri godine, nego što IRENA predviđa. Ta brojka znači oko 315.000 metričkih tona otpada, na temelju procjene od 90 tona po MW omjera težine i snage."
Koliko god bili alarmantni, ovi statistički podaci možda neće u potpunosti opravdati krizu, jer je naša analiza ograničena na stambene instalacije. S komercijalnim i industrijskim pločama, koje su dodane slici, opseg zamjena mogao bi biti puno, puno veći.”
Harvard Business Review dodaje kako solarna industrija zapravo nema plan za rješavanje goleme količine toksičnog otpada s kojim će se nacije morati nositi za 10 godina, dodajući kako, iako je financijski poticaj za financiranje proizvodnje solarnih ploča visoka, malo je "financijskog poticaja" u smišljanju što učiniti s otpadom.
Harvard Business Review piše:
“Do 2035. godine će odbačene ploče nadmašiti nove prodane jedinice za 2,56 puta. Zauzvrat, to bi katapultiralo LCOE (nivelirani trošak energije, mjera ukupnog troška imovine koja proizvodi energiju tijekom njenog životnog vijeka) na četiri puta veću od trenutne projekcije. Ekonomija solarne energije — koja se čini tako sjajnom iz gledišta 2021. godine — brzo bi se zamračila kada industrija potone pod teretom vlastitog smeća.”
Dakle, ponovno postoje golemi skriveni troškovi u solarnim panelima, koji trenutno ne pokrivaju troškove gospodarenja vlastitim otpadom po astronomskim cijenama.
Ali, zamjena tu ne završava.
Europa i Sjeverna Amerika trebaju ogromne količine čelika i betona za izgradnju milijuna solarnih panela i vjetroelektrana. Kako se proizvode čelik i beton? Ugljenom i nuklearnom energijom. Proizvodnja čelika i betona toliko je energetski intenzivna - da solarna energija i energija vjetra zapravo nisu dovoljne za proizvodnju svojih vlastitih dijelova.
Ne samo to, već ti nepouzdani obnovljivi izvori energije, troše golemu količinu energije za svoju masovnu proizvodnju, i to usred energetske krize kojoj se ne nazire kraj. Proizvodnja hrane već je drastično smanjena zbog nestašice gnojiva (koje zahtijeva energiju za svoju proizvodnju). Očekuje li se da proizvodnja hrane nastaviti strmoglavo padati kako bismo mogli sagraditi te goleme nepouzdane solarne i vjetroelektrane; jer nemamo drugih značajnih alternativnih izvora energije (osim hidroelektrana) na koje bismo se mogli osloniti?
Činjenica jest kako je Njemačka već započela svoju tranziciju na energiju bez ugljika 2011. godine, kada je bivša njemačka kancelarka, Angela Merkel, najavila Energiewende, u kojem je tvrdila kako Njemačka može postići 100% energetsku održivost putem obnovljive proizvodnje električne energije do 2050. godine.
Međutim, nikada nije postojala nikakva namjera da Njemačka ikada bude samodostatna u svojoj proizvodnji energije.
Studija Martina Faulsticha i Državnog savjetodavnog vijeća za okoliš (SRU) potvrdila je kako će Energiewende funkcionirati, jer Njemačka može sklopiti ugovor o kupnji viška hidroelektrične energije bez ugljika od Norveške i Švedske.
Međutim, rezerve hidroelektrana u Švedskoj i Norveškoj (nakon sušnih i vrućih ljeta) opasno su niske pred zimu i rade sa samo 52% kapaciteta. To znači kako će razine električne energije koja će biti izvezena u Dansku, Njemačku i nedavno u UK - vjerojatno pasti. Osim toga, Švedska razmišlja o zatvaranju vlastitih nuklearnih elektrana, koje daju 40% švedske električne energije. Ako Švedska odluči zatvoriti svoje nuklearne elektrane, više neće moći zadovoljavati energetske potrebe ovih drugih europskih zemalja.
https://www.politico.eu/article/sweden-nuclear-power-split/
Što onda?
Unatoč svim tim neizvjesnostima koje oblikuju europsku energetsku krizu - 31. prosinca 2021. godine je nova njemačka koalicijska vlada trajno zatvorila 3/6 svojih nuklearnih elektrana. Nevjerojatno, odlučili su to učiniti usred razorne energetske krize, takve da bi jaka hladna fronta mogla dovesti do nestanka struje. Zbog oklijevanja njemačke vlade oko korištenja Sjevernog toka 2 (u međuvremenu i razaranja istog), Njemačka se sada suočava s povećanjem spot cijene električne energije od 500%, u usporedbi sa zimom 2021. godine. Preostale 3 nuklearne elektrane trebale bi se zatvoriti do kraja 2022. godine (i jesu, u međuvremenu).
Njemačka također smanjuje proizvodnju ugljena. Od 2016. godine su zatvorili 15,8 GW proizvodnje ugljena. Kako bi nadoknadili neadekvatnu i nedostatnu proizvodnju solarne energije i energije vjetra - njemačka električna mreža mora uvoziti goleme količine električne energije iz Francuske i Češke; proizvedene, ironično, većim dijelom u njihovim nuklearnim elektranama.
Njemačka danas plaća najveću cijenu električne energije, od svih industrijskih nacija, kao rezultat Energiewende.
Suprotno onome što g. Timmermans tvrdi o tome kakva bi situacija bila da su zemlje priješle na zelenu energiju prije 5 godina, Njemačka je započela svoju zelenu tranziciju prije 11 godina, a rezultat je svima više nego jasan. Oni su najmanje suvereni u svojoj energetskoj samodostatnosti i plaćaju najviše cijene za potrošnju osnovne energije.
Dana 22. veljače, njemački kancelar Olaf Scholz najavio je zamrzavanje Sjevernog toka 2 kao "kaznu" za Putinovo priznanje neovisnosti regija Donjecka i Luganska, u bivšoj istočnoj Ukrajini 21. veljače. Onda je u kolovozu ST2 odletio u zrak.
Ali, koga kancelar Scholz ovdje zapravo kažnjava?
Bizarno, kada je njemački savezni ministar za ekonomska pitanja i energetiku, Peter Altmaier, sklopio ugovor o ulaganju s Kinom u siječnju 2021. godine, oko zelene energije vodika - bilo je kritika iz Sjedinjenih Država: zašto Altmaier nije pričekao Bidenovu inauguraciju prije nego što je potpisao takav ugovor!
https://www.cnbc.com/2021/01/25/davos-altmaier-reacts-to-awkward-timing-of-eu-china-deal.html
Očigledno, Njemačka nema pravo odlučivati o bilo kojoj svojoj energetskoj politici, čak i ako je zelena.
Na COP26, posebni izaslanik UN-a za klimatske akcije i financije, Mark Carney, objavio je da više od 450 tvrtki koje posjeduju 130 trilijuna dolara imovine (40% svjetske financijske imovine) sada pripadaju Glasgowskom financijskom savezu za Net Zero (GFANZ).
Carney je također najavio kako će Michael Bloomberg biti posebni izaslanik UN-a za klimatske ambicije i rješenja, kao i veleposlanik Race to Zero.
https://environmentjournal.ca/global-financial-firms-aligned-with-130-trillion-for-net-zero/
Upravo je Carneyev pristup financiranju zelene energije najveći čimbenik koji je uzrokovao povećanje cijena neobnovljivih oblika energije.
Mark Carney, bivši direktor Banke Engleske, pozvao je na "neto nulti bankovni savez" u kojem su se banke složile kako neće posuđivati proizvođačima, već samo stavljati sredstva u zeleni mjehur, mjehur ugljika, i slične ESG mjehure. Kao rezultat toga, buduća proizvodnja energije smanjiti će se, iako su raspoloživi resursi dovoljni, stvarajući daljnju umjetnu oskudicu.
U intervjuu za Washington Post, Mark Carney je izjavio kako privatne banke u financijskom sektoru moraju proizvesti promjenu u strukturi financijskog sustava, kako bi gurnule likvidnost u špekulativni mjehurić, dok su istovremeno smanjivale ulaganja u produktivnu ekonomiju. Carney je rekao kako klimatske promjene moraju postati "temeljnim pokretačem svake investicijske odluke ili odluke o kreditiranju".
Drugim riječima, ili se slažete sa zelenim programom (koji ignorira nuklearnu energiju kao zelenu), ili nećete dobiti kredit. Što je politika koja će - već i jest - prilično predvidljivo povećati cijene energije.
Ovakva politika Marka Carneya već je uzrokovala bankrot nekoliko energetskih kompanija diljem Europe, a korekcije te politike nema, unatoč tome što je Europa u energetskoj krizi.
Blackrock i drugi globalni novčani trustovi prisilili su tvrtke, ne u ulaganja za dobivanje energije od nafte, plina i ugljena - nego ulaganja u izgradnju proizvodnje energije sunca i vjetra. Zovu ga ESG (Environmental, Social, Governance) ulaganje. ESG investiranje funkcionira tako da osniva tvrtke za ESG certificiranje, koje dioničkim društvima dodjeljuju ESG ocjene, te financijski kažnjavaju one koji se ne pridržavaju ESG zahtjeva. Požurivanje ulaganja u ESG donijelo je milijarde Wall Streetu i londonskom Cityju.
Također je prigušio budući razvoj većine svijeta, zbog ograničenja proizvodnje energije od nafte, ugljena i prirodnog plina.
Očito je kako se ne radi o punom energetskom prijelazu na solarnu i vjetroelektranu. Umjesto toga, svjedoci smo brzog gušenja svih neobnovljivih izvora energije - prije nego što postoji mogućnost da se osigura obećana energetska isplata za koju nam je rečeno kako ćemo je vidjeti pomoću sunca i vjetra - koji ironično trebaju ugljen i nuklearnu energiju za svoju proizvodnju.
Brzinom kojom zatvaraju sve ostale konkurentske izvore energije, čini se kako se ne mogu više zadovoljiti niti proizvodni zahtjevi za vjetroelektranama i solarnim farmama......jednostavno neće biti dovoljno energije kako bi se napravilo bilo što.
Hvala na čitanju.
Add comment
Comments