Uzemljeni u Vremenu koje je stvorio čovjek

Usmjeravani prema zvijezdama je oduvijek bio sastavnim dijelom ljudskog stanja. U 'drevnom' svijetu, astronomija i astrologija smatrane su istom disciplinom. Ova su se dva pojma koristila naizmjenično sve do 17. stoljeća. Vladari, svećenici, politička elita,  ponekad čak i 'čovjek s ulice', svi su angažirali usluge 'promatrača neba' - neka promatraju i katalogiziraju kretanje Sunca, Mjeseca i vidljivih planeta. Zatim su proizveli 'nebeske' karte temeljene na 'prividnom' putovanju Sunca preko neba. Zapravo, astrologija je bila središnja značajka i grčke i rimske kulture, s takvim znanjem i praksom (da ne spominjemo inherentni 'pogled na svijet' koji takav pogled otkriva), koji su bili ključni za razumijevanje znanosti, religije, i politika. Takve prakse nisu dodijeljene samo ovim kulturama, sve su kulture prakticirale neki oblik astrologije. Od vrlo složene mezopotamske astrologije (koja je inkorporirana u grčki svijet, zajedno s kulturom egipatskih hramova), do indijske (hinduističke) vedske astrologije, arapske astrologije, kineske astrologije, majanske astrologije i astrološke prakse (američkih) Indijanaca, više plemena diljem Afrike, Aboridžina i mnoge druge (sada) izgubljene kulture.

Ostaci ovih različitih drevnih praksi preživjeli su do danas (iako ni izdaleka cjeloviti i ne svi). U svojoj 'srži', astrologija pretpostavlja intrinzičnu vezu između 'Zemlje' i 'Neba', u kojoj je sve 'postojanje' međusobno povezano. Praksa iscrtavanja 'puta' Sunca preko neba postala je poznata kao 'ekliptika', pri čemu se nebo proteže i iznad i ispod zamišljene linije koja se naziva 'zodijak'. Dok je Sunce tijekom godine pratilo ekliptiku, prolazilo bi kroz 'trinaest' zviježđa (od kojih bi 12 tvorilo znakove zodijaka kakve danas poznajemo). Uobičajeni izraz 'horoskop' izvorno se koristio za označavanje dijagrama koji bi astrolog nacrtao (ono što sada zovemo 'natalna karta'), koji bi definirao položaj svakog od planeta i znakova zodijaka u bilo kojem trenutku, vremenu i mjestu.

Točno iscrtavanje 'nebeskog svoda' zahtijevalo je detaljne karte i vrlo složene matematičke formule, što se pokazalo posebno teškim i dugotrajnim. Tako je u nekom trenutku, oko 400. godine nove ere, izumljen uređaj koji će zauvijek promijeniti svijet. Taj je uređaj bio 'Astrolab', ono što bi se moglo smatrati jednim od prvih računala. Korištenje astrolaba omogućilo je svakome, s nekim radnim znanjem iz matematike i astronomije, neka izračuna položaj 'nebeskih' objekata (uključujući njihovu nadmorsku visinu), doba godine, trenutnu geografsku širinu i još mnogo toga. Astrolozi su ovaj alat smatrali nezamjenjivim, dok bi ga pomorci smatrali vrlo zgodnim alatom za navigaciju na moru. Zapravo, kada je astrolab korišten s geografskim kartama, postao je 'klizač' izbora, tijekom većeg dijela naše povijesti, ovdje na Zemlji. Poleđina tipičnog astrolaba obično je sadržavala i horoskopsku i kalendarsku ljestvicu, koje su, kada ih je zajedno koristio dobro obučeni astrolog, pružale sredstva za vrlo precizna predviđanja, kao i za određivanje koja su od zviježđa vidljiva u određeno doba godine, i gdje ih tražiti. Međutim, jedna od najvažnijih funkcija astrolaba bila je njegova sposobnost neka odredi doba dana ili noći (tijekom dana izračuni su se temeljili na nadmorskoj visini sunca, dok se noću koristila visina vidljive zvijezde).

Sve do izuma astrolaba, egipatski 'Merkhet' (radikalno poboljšanje sunčanog sata) bio je jedan od najčešćih (i najstarijih poznatih, barem današnjim 'umovima') astronomskih instrumenata. Razvijen oko 600. g. pr. n. e., koristio je uzicu s utegom na sebi (slično kao građevinski visak, koji se i danas koristi) kako bi se dobila prava okomita linija. Rebro palminog lista kojemu su ogoljeni svi listovi, i koje je bilo rascijepljeno na jednom kraju (dajući tanki prorez kroz koji vješti astronom može vidjeti), tada je postavljeno ispred viska. Radeći u paru, dva merkheta koristila bi se za uspostavu smjera sjever-jug, tako što bi ih poredali jedan iza drugog s 'Polarnom zvijezdom'. Gledajući visak kroz nišan, provjerili bi jesu li dva merkheta (i svaki nišan) u ravnoj liniji s Polarnom zvijezdom. To bi tada omogućilo mjerenje 'noćnih' događaja (upotrebom takvih s 'vodenim satom' - pametnom napravom koja je osiguravala stalan protok vode u posudu, na kojoj su bile označene mjere, označavajući tako protok vremena). Kada bi određene zvijezde prešle okomitu liniju (poznatu kao 'tranzitna linija'), ti bi 'događaji' kretanja bili zabilježeni crtanjem 'noćnih linija' na sunčanom satu. Sve u svemu, iako vrlo domišljata i iznenađujuće precizna metoda, ovo je također oduzimalo mnogo vremena i bio je delikatan proces koji se mogao koristiti samo noću - za razliku od astrolaba.

Nikada zadovoljan onim što ima, čovjek je uvijek bio sklon petljati se sa stvarima (astrolab je već bio golemi skok od sunčanog sata/vodenog plašta i merkheta). I tako, nije trebalo dugo prije nego što je čovjek uzeo astrolab i odlučio ga kombinirati s mehaničkim satom, kako bi proizveo 'astronomski sat'. Putovanje prema potpuno funkcionalnim mehaničkim astrolabima trajalo je neko vrijeme (pri čemu su Kinezi u početku nimalo iznenađujuće prednjačili), sve dok naposljetku složeni astronomski satovi nisu zamijenili astrolab, početkom 1400-ih. godina. Oni su uspjeli 'popraviti' neke od problema svojstvenih ranim metodama. Vidite, relativno ga je lako pronaći južnije od sunca u podne, ali noću je čovjek morao zaključiti kako postoji 'fiksna' točka na nebu oko koje će se sve zvijezde rotirati jednom dnevno. Ovdje nalazimo 'Polarnu zvijezdu' (koja je trenutno unutar zviježđa 'Mali medvjed', ili 'Mali medvjed'), i mjerenjem udaljenosti dviju zvijezda na krajevima zviježđa Velikog medvjeda ('Veliki medvjed', koji su poznati kao 'pokazivači'), čovjek je uspio identificirati 'Polaris'. Ovo je 'nebeski' pol; međutim, ovaj pol je bio drugačiji za Egipćane nego što je za nas danas - zbog fenomena koji se zove 'precesija'. Sve do otprilike 1900. godine p.n.e., nebeski pol bio je 'Thuban' - zvijezda u 'repu' zviježđa 'Draco'. Polaris je posljednja zvijezda u zviježđu Malog medvjeda.

Stara oko 32 500 godina, najstarija slika snimljenog uzorka zvijezda nalazi se na komadu mamutove kljove i nosi sliku zviježđa 'Orion'. Za Egipćane i Feničane, Orion je bio 'Bog Sunca', za stare Arape on je bio 'Snažni'; u dijelovima Afrike njegov pojas i mač bili su poznati kao 'tri psa gone tri svinje'. Jedna od najranijih 'zvjezdanih karti' -- koja je preživjela od Egipćana (koja je stara oko 3500 godina, prema današnjim arheolozima i znanstvenicima) -- prikazuje rijetku konjunkciju planeta Venere, Merkura, Saturna i Jupitera, sve unutar zviježđa Orion. Ova je konstelacija bila vrlo rasprostranjena kroz našu zabilježenu povijest, a kada je promatramo u kombinaciji s preživjelim zapisima iz babilonskih promatranja neba, te starogrčkim i rimskim zapisima (da ne spominjemo opsežne kineske i arapske astrološke zapise), možemo jasno vidjeti problem 'precesije' u igri. Precesija jest posljedica postupnog kružnog kretanja Zemljine rotacijske osi u odnosu na 'fiksne zvijezde'. Ovo kružno kretanje proizvodi polagani efekt 'kolebanja', koji postupno mijenja duljinu godine (zato imamo 'prijestupne' godine). Zemljina os završi krug otprilike jednom svakih 26 000 godina, što znači da položaji zvijezda također završe ciklus u istom vremenskom razdoblju. Koliko god 'manje' bile te male akumulirajuće promjene, jednog ćemo dana (kao što smo već bili mnogo puta u prošlosti) - morati usvojiti novi kalendar.

Srednjovjekovni astronomski sat (poznat kao Orloj) na starogradskoj vijećnici u Pragu, koji je postavljen 1410. godine, treći je najstariji astronomski sat na svijetu i najstariji koji je još uvijek u punom pogonu. 

Svakih nekoliko godina pojavi se članak ili neka vijest koja govori o tome kako su horoskopski znakovi mijenjali svoj položaj na nebu kroz stoljeća. Pa, zapravo, zodijačka 'zviježđa' su još uvijek točno tamo gdje su uvijek bila. Jedina stvar koja se promijenila, točnije ‘pomaknula’ - jest Zemljina os. Dakle, mogli bi se složiti s njima, kako se znakovi doista 'pojavljuju' u nešto drugačije doba godine nego prije. Međutim, naša trenutna 'zapadna' astrologija, nikada se zapravo nije bavila stvarnim konstelacijama. Znakovi zodijaka (i njihove inherentne kvalitete) nisu povezani s fizičkim položajem zvijezda. Astrolozi jednostavno koriste te zvijezde kao prikladne "markere" za segmente ekliptike, koji su nazvani po zviježđima, koje je drevni astrolog vidio "iza" njih. Astrologija se bavi 'vremenom' i 'geometrijom', a ne stvarnim zvijezdama (iako se smatra 'umjetnošću', ili bi to trebala biti 'znanost' promatranja zvijezda).

Unatoč načinu na koji mjerimo te 'segmente' ekliptike, Suncu ne treba 'točno' jedan mjesec da prijeđe kroz svako od 12 'astronomskih' zviježđa, koje povezujemo sa znakovima zodijaka. Ta su zviježđa cijela 'područja' noćnog neba, ona su poput divovskih isprepletenih dijelova neke velike kozmičke slagalice, 'sve' na nebu može se smatrati dijelom zviježđa. Primjerice, zviježđe ‘Djevica’ drugo je po veličini od svih 88 poznatih zviježđa (po površini), i Suncu treba više od šest tjedana da u potpunosti prijeđe to područje neba. Nasuprot tome, prolazak Sunca duž ekliptike samo 'zaroni' u sam sjeverni rub zviježđa 'Škorpiona', pa tako njegov tranzit traje samo osam dana. Niti jedan od ovih prolaza duž ekliptike nije točno jedan mjesec, niti prema jednom proračunu.

Što nas dovodi do zanemarenog zviježđa, 'Zmijonosca' (kroz koje Sunce putuje 18 dana, između studenog i prosinca). Naš astrološki zodijak ne spominje ovog Zmijonosca, ali neki astrolozi koji koriste 'sideralni' zodijak to čine. To je zato što se moderna astrologija uvelike temelji na opažanjima i kartama našeg starog prijatelja Ptolomeja. Primijetio je kako bi zodijak trebao 'počinjati' tamo gdje se Sunce nalazi u proljetnom ekvinociju (zato datumi koji se koriste za početak i kraj svakog horoskopskog znaka lagano variraju svake godine). Ptolomejev sustav podijelio je ekliptiku na 'sezonske' znakove, svaki segment od 30 stupnjeva strukturiran oko četiri nebeske točke: ožujski ekvinocij, lipanjski 'ljetni' solsticij, rujanski ekvinocij i prosinački 'zimski' solsticij. Svako godišnje doba ima početak, sredinu i kraj, što rezultira s 12 horoskopskih 'znakova'.

U zapadnoj astrologiji uzimamo u obzir samo datum i mjesto rođenja osobe kako bismo izradili 'solarni' horoskop, koji se temelji na 'tropskom' zodijaku, dok se vedska astrološka načela temelje na 'lunarnim' kretanjima. Kao rezultat toga, hinduistički astrolozi koriste 'sideralni' zodijak, koji se temelji na stvarnim položajima zviježđa (kao rezultat toga, datumi za ovaj zodijak se ne pomiču). Tropski zodijak ima Zemlju kao ‘centar’ oko kojeg se okreću sva nebeska tijela (kao što je čovjek onda mislio – da je Zemlja središte svemira). To se temeljilo na načelu da se Sunce vraća u istu točku, 'proljetni ekvinocij' - nakon završetka svog kruga oko Zemlje. Proljetni ekvinocij je 'nebeski' događaj, kada je Sunce iznad ekvatora (obično se događa 22. ožujka svake godine), pa su dan i noć jednako dugi. Prema našoj astrologiji, ovo je vremenska točka koja diktira prvi znak progresije zodijaka – Ovan.

Stoga, u odnosu na 'fiksne' zvijezde, proljetni ekvinocij kreće se u smjeru zapada (što je suprotno od godišnjeg kretanja Sunca), brzinom od otprilike 50,26 'lučnih' sekundi svake godine. Ovo je poznato kao 'precesija ekvinocija' (ili u hinduističkim vedskim astrološkim terminima - Ayanamsa). Vedska astrologija također razmatra ovo kretanje u položaju Zemlje, pa se stoga proljetni ekvinocij pomaknuo i unutar sideričkog zodijaka (za otprilike 25 stupnjeva zapadno od proljetnog ekvinocija od nula stupnjeva našeg sustava). Zbog ovog fenomena, Ovan se sve više udaljava (u našoj astrologiji), od točke Ovna u vedskoj astrologiji. Ovo 'odstupanje' je po stopi od jednog stupnja svake 72 godine, što je neočekivano podiglo Ovna za gotovo 25 stupnjeva u proteklih 2000 godina. U stvari, posljednji put kada je Ovan bio na istom mjestu (to jest - na istoj 'ravni') u oba astrološka sustava bilo je otprilike 285. godine nove ere. Sada, čitatelj ove priče možda se pita - pa što? Vedska astrologija temelji se na Mjesecu, a ne na Suncu, pa zašto ih uspoređivati? Pa, poanta je u tome da se vedska astrologija u usporedbi sa zapadnom astrologijom oslanja na točnija astronomska načela. Taj je sustav precizniji (a time i pouzdaniji) od našeg zapadnog sustava astrologije, jer uzima u obzir tranzite (i utjecaje) planeta u 'stvarnom' vremenu.

Ovdje na Zemlji vrijeme je sada postalo umjetno, uklonjeno je iz stvarnih ciklusa, čak i kada govorimo o astrologiji. Dakle (da se vratimo na početak ove priče), kao rezultat toga - 'Sunčevo' vrijeme se razlikuje od našeg 'Satnog' vremena. Sunčevo vrijeme temelji se na tom principu da Sunce doseže svoju najvišu točku ('meridijan'), sredinom dana, te će stoga sljedećeg dana (na svojoj najvišoj točki) Sunce završiti puni ciklus. Međutim, vrijeme između dolaska Sunca na uzastopne meridijane, zapravo se razlikuje od vremena na satu po kojem svi živimo. Prema vremenu na satu (u ovom slučaju vremenu na sjevernoj hemisferi), između mjeseca svibnja i kolovoza, duljina dana je blizu 24 sata; no krajem listopada dani su oko 15 minuta kraći, dok su tijekom sredinom veljače dani oko 14 minuta duži. Ali, za "modernog" čovjeka je važno (ili bi to trebalo biti zgodno) imati stalno vrijeme, na satu od "24 sata". Ova varijacija u "vremenu" nazvana je "jednadžba vremena" i pokazuje odnos između Sunčevog vremena i vremena na satu. Ova varijacija ima dva uzroka - ravnina Zemljinog ekvatora nagnuta je u odnosu na Zemljinu orbitu oko Sunca i orbita Zemlje oko Sunca jest ‘elipsa’, a ne krug. Kao što se vidi, živimo u vremenu koje je stvorio čovjek.

Zbog praktičnosti, čovjek je prestao pratiti 'stvarno' vrijeme i stvorio nešto sasvim drugo.

U ovom 'modernom' tehnološkom svijetu, način na koji danas razumijemo vrijeme, uglavnom se temelji na gledanju na 'sat' (čak i ako je taj sat astronomski sat). Naši satovi danas su često sinkronizirani s našim mobilnim telefonima (koji su svi sinkronizirani putem mobilne telefonske mreže s 'atomskim' satom, obično temeljenim na svjetskom referentnom satu na Observatory Hillu, Greenwich, istočni London). Kao rezultat toga, "vrijeme" promatrano s naših satova i mobilnih uređaja dovoljno je točno, te nije "isključeno" više od sekunde, i to će vrijediti tijekom razdoblja od milijuna života. Niti Zemljina rotacija, niti njezino okretanje oko Sunca, više se ne smatraju dovoljno točnima da bi se koristili kao standard za 'mjerenje vremena'.

Umjesto da slijedi zakone prirode (i kozmosa), čovjek je sada stvorio fiktivno, izmišljeno 'vrijeme'. To dodatno dokazuje naša upotreba 'ljetnog računanja vremena' (koje je uvedeno 1884. godine, nakon konferencije u Washingtonu DC, kako bi se omogućila komunikacija i putovanje između različitih točaka na Zemlji, od kojih svaka ima različito sunčano vrijeme). Korištenje toga daje 'strukturu' čovjekovom vremenu ovdje na Zemlji, pokušavajući kontrolirati (ili bi to trebalo nadjačati) čovjekov 'tjelesni' sat, ono što mi zovemo 'cirkadijski' sat. Rezultat toga bi mogao biti veliki zdravstveni utjecaj na naše živote (osobito na naš san), jer smo prisiljeni živjeti 'izvan vremena'.

Sada je, nažalost, jasno kako je čovjek manipulirao i rekonstruirao ‘vrijeme’, kako u smislu kretanja vremena (onako kako ga doživljavamo), tako i astrološkog vremena u kojem živimo. Vrijedi istaknuti kako to još uvijek nije ravnomjerno na cijeloj Zemlji. Baš kao što postoje različite 'vremenske zone', postoje i različiti kalendarski sustavi.

Najrašireniji je 'gregorijanski' kalendar (koji je kao reviziju starog 'julijanskog' kalendara uveo papa Grgur XIII., 1592. godine); nadalje imamo tradicionalni 'kineski' kalendar (koji je lunarni, a ne solarni kalendar), i još uvijek se koristi za određivanje datuma važnih praznika i za kinesku astrologiju; 'hebrejski' (židovski) kalendar, koji se poput kineskog također temelji na lunarnim kretanjima, svaki mjesec počinje s mladim mjesecom (što ga čini mnogo bližim usklađenosti s astrološkim 'vremenom' nego gregorijanski kalendar); islamski (hidžretski) kalendar, koji se također temelji na lunaru, iako za razliku od kineskog i hebrejskog kalendara, ne koristi prijestupne mjesece ili prijestupne dane, kako bi objasnio razliku u duljini solarne godine. Rezultat toga jest da se 'mjeseci' ne pojavljuju unutar istih godišnjih doba svaki put, jer polako nazaduju kroz godinu, trebaju 'trideset dvije i pol' godine da se ponovno pojave u točno isto sezonsko vrijeme. Imamo i 'perzijski' (solarni hijri) kalendar, koji je zapravo najprecizniji kalendarski sustav na svijetu, sa svakom godinom koja počinje u 'ponoć' proljetnog ekvinocija u Iranu. Perzijska verzija je službeni kalendar u Iranu i Afganistanu, dok se islamska verzija prvenstveno koristi u vjerske svrhe. Bez obzira na kalendar, svi različiti astrološki sustavi koji se koriste diljem svijeta, koriste 12 znakova zodijaka.

Majanska astrologija jedini je poznati astrološki sustav za koji se smatra kako nije usklađen s 12 znakova zodijaka, kao svi ostali. Ovaj drevni sustav je strukturiran na temelju proračuna (koji se izvode na godišnjoj osnovi), koji svaku godinu dijele na 'dvadeset' jednakih vremenskih razdoblja. Načela koja ga podupiru temelje se na 'Tzolkinu', koji je bio Majanski astrološki kalendar. Ovaj kalendar sastoji se od 20-dnevnih znakova (poput naših znakova zodijaka i kineskih životinjskih znakova), i 13 'galaktičkih' brojeva (koji su slični 'numerološkim' praksama koje poznajemo danas; ovi galaktički 'tonovi' dodaju dan znakovima i oni nameću svrhu i životni put koji je osoba predodređena slijediti). Kada se zajedno izračunaju, oni čine majansku astrološku 'godinu' od 260 dana. Ovaj sustav također nije u skladu s 'elementima', koje vidimo u našoj modernoj astrologiji, umjesto toga povezivali su dnevne znakove sa 'stranama' (smjerovima) svijeta - sjever, jug, istok i zapad. Maje su također dijelile Tzolkin u grupe od 'devet' dana. Svaki od njih tada je bio povezan s određenim 'Gospodarom noći', koji je trebao predstavljati podsvjesni um (naše strahove, skrivene porive i želje - i druge 'stvari'). Stoga su povezani sa sirovom, instinktivnom i životinjskom prirodom, koja je unutar svih nas (ono što obično nazivamo 'Id').

Iako je slična astrološkim sustavima koji se danas koriste širom svijeta, Mayanska astrologija bila je uvelike nepoznata 'modernom' čovjeku, sve dok predviđanja oko 'smaka svijeta' nisu postala glavnom točkom rasprava, uoči 2012. godine. Istraživači i arheolozi primijetili su kako se majanski kalendar 'Dugog brojanja' bližio svom završetku u prosincu te godine (treba ipak napomenuti da su malo pogriješili u izračunima), i nakratko je vladala panika, sve dok datum nije prošao, i 'očigledno' se ništa nije dogodilo. Međutim, unatoč tome što nije bilo kataklizmičkog događaja, ono što je otkriveno na arheološkom nalazištu u Gvatemali potvrdilo je ono što su drugi drevni astrolozi već otprije znali i zabilježili. 'Precesija ekvinocija' i Zemljin završetak punog kruga, u odnosu na fiksne zvijezde, događa se svakih 26 000 godina. Ovo relativno kretanje označava prolazak 'doba', od kojih svako traje otprilike 2160 godina (kao što je gore spomenuto, svaki horoskopski znak na ekliptici ima luk od 30 stupnjeva, a stopa 'odstupanja' je jedan stupanj svake 72 godine, dakle 72 x 30 = 2160).

Dok 'moderni' znanstvenici vjeruju kako naše Sunce ima čvrstu jezgru s vanjskim plinovitim rubovima - stari Egipćani, Maje, kao i Hopi Indijanci su vjerovali kako je ono što su nazvali 'Velikim ili Velikim središnjim Suncem' - zapravo 'portal' ' koji preusmjerava energiju iz galaktičkog središta ('jezgre'). Svojim naprednim znanjem o astronomiji i astrologiji te su drevne kulture također zabilježile savršeno poravnanje Sunca i Zemlje svakih 26 000 godina. Hindusi su podijelili ovaj ciklus u četiri 'yuge': Kali, Dvapara, Treta i Saatya; dok su ga stari Grci podijelili u četiri doba: željezno, brončano, srebrno i zlatno.

Gore je navedeno kako se 'Polarna zvijezda', prema kojoj pokazuje Zemljina os sjever-jug, mijenja tijekom vremena. To je zato što naš 'Sunčev sustav' nije fiksan, on putuje kroz 'svemir'. Njegovo mjesto unutar 'galaksije' jest relativno blizu 'galaktičkog središta' (zanimljivo, najnovija znanstvena istraživanja smještaju naš Sunčev sustav na 'oko' 26 000 svjetlosnih godina od središta galaksije, pri čemu je 'širina' galaksije oko 100 000 svjetlosnih godina). Naš solarni sustav počiva na 'spiralnom' kraku, koji poduzima slično 'periodično' kretanje u odnosu na središte galaksije, koje isto traje 26 000 godina. Sada, ako možete zamisliti okomito kretanje našeg Sunčevog sustava od 'sjeverne' točke, u odnosu na ovaj galaktički centar, do 'južne' točke - gdje naš Sunčev sustav prelazi srednju galaktičku 'razinu' dvaput svakih 26 000 godina (dakle jednom svakih 13.000 godina), možemo primijetiti da je 'kolebanje' Zemljine osi zapravo rezultat (ogledalo i komponenta) većeg kretanja našeg Sunčevog sustava u odnosu na galaktičko središte. Nadalje, čini se da kada god prijeđemo ovu razinu galaktičkog središta (svakih 13 000 godina), zemljina os sjever-jug potpuno miruje i više se ne 'njiše', jer se Zemlja poravnava s galaktičkim ekvatorom.

Moderna reprodukcija/verzija majanskog 'tzolkin' astro-kalendara. 

Većina ljudi danas obraća veoma malo pozornosti na ono što kažu astrolozi i astronomi, osim ukoliko se ne radi o tabloidnim 'horoskopima', ili senzacionalističkim vijestima o lansiranju još jedne rakete Elona Muska u svemir koja je eksplodirala pri lansiranju, ili nekih lijepih slika koje dolaze iz NASA-e koje prikazuju Zemlju ili 'Svemir'. Još manje primjećuju 'vrijeme', osim onoga što sat trenutno prikazuje, što su možda planirali kasnije tog dana, sljedećeg tjedna ili sljedeće godine, i onoga što prolazi kao 'povijest' (u nedostatku bolje riječi) i što su naučili u školi (a često i potpuno zaboravili). Njihovo razumijevanje mijene doba svedeno je na muzejske eksponate 'ljudi' iz 'brončanog' doba, 'željeznog' doba, ili čak 'kamenog' doba. Rijetko kopaju dublje, kako bi otkrili što je uzrokovalo promjenu ovih 'vremena' (umjesto da se isključivo oslanjaju na 'riječ' i mišljenje povjesničara i arheologa). Isto tako, unatoč svjetskoj pokrivenosti i mnoštvu detaljnih prikaza kulture Maja i 'proročanstava' koja okružuju 2012. godinu, 'moda' je prošla i sada se nalazimo nešto više od desetljeća poslije toga (uglavnom), potpuno zaboravivši što se očekivalo. Čini se kako je takvo još jedno temeljno stanje čovjeka - 'zaborav' - unatoč bezbrojnim kulturama kroz zabilježeno (a kamoli nezabilježeno) 'vrijeme', koje su uložile neumjeren trud da promatraju, katalogiziraju i iscrtavaju odnos između Zemlje i Neba. Većina ljudi nikada ne zastane i ne postavi pitanje – Zašto? Ono što je bilo toliko važno da bi Maje, Egipćani, Hindusi i Grci (pa čak i Vatikan danas), bili nadahnuti da odvoje vrijeme za praćenje, pa čak i oblikovanje cijele svoje kulture oko toga, postalo je danas nebitno?

Astrologija se odvojila od astronomije. Slično kao što se naše poimanje i razumijevanje 'povijesti' odvojilo od stvarnosti. Od podjele na astronomiju (koja se promatra kao 'znanost') i astrologiju (koja je postala 'spiritualistička potraga', ili totalno smeće, ukoliko je vjerovati znanstvenicima), čovjek je izgubio bitno razumijevanje o 'sebi', ovoj Zemlji i 'kozmosu' općenito. Stoga precesiju ekvinocija i pomicanje doba danas shvaćaju samo rijetki 'prosvijećeni'. Svitanje 'Doba vodenjaka' događa se posvuda oko nas upravo sada, u ovom 'vremenu' (to nije samo pjesma 'The 5th Dimension'). Iako je astrologija u posljednje vrijeme doživjela neku vrstu preporoda, važno je upamtiti 'točno' o čemu se zapravo u astrologiji radi, čemu astrologija služi. Za razliku od astronomije (koja se bavi isključivo položajima i kretanjem 'zvijezda'), astrologija se zapravo nikada nije bavila 'promatranjem zvijezda' - ona je više 'sustav' dizajniran da razumije i razvija nas same (našu 'dušu', svijest i ovu 'Zemlju'). Dok točan datum svitanja sljedećeg doba ostaje sporan (barem za one koji ne propisuju drevnu astrologiju i proročanstva), 'znanost' sada nastoji pružiti 'dokaze' kako bi pokazala i izmjerila 'promjene', ono o čemu je 'duhovnost' uvijek i govorila.

Detaljni znanstveni dokazi Zemljinog 'elektromagnetskog' pomaka sada potvrđuju kako sjeverni i južni pol Sunca nestaju i pretvaraju se u jedno 'homogeno polje'. Ovo uzrokuje dramatično povećanje broja solarnih baklji, i posljedičnih magnetskih plimnih valova, koji pogađaju Zemlju (zajedno s povećanjem broja i jačine seizmičke aktivnosti). O tome se redovito izvještava u znanstvenim radovima (iako ne i preko TV-a). Daljnji znanstveni dokazi uključuju neviđene promjene 'Ledene kape'; promjenjive migracijske obrasce ptica, riba, dupina i kitova; višestruka (i sve veća) 'kolebanja' i učinak istih - uključujući nedavni zahtjev neka se ponovno kalibriraju zrakoplovne karte za navigacije zbog promjene 'magnetskog' sjevera, smanjenja brzine rotacije Zemlje (kao i orbite Mjeseca oko Zemlje), jer se Zemljino gravitacijsko polje kreće prema 'nuli'. Iako se ovi 'fenomeni' danas često pripisuju 'klimatskim promjenama' - zapravo se samo događa nešto što je odavno bilo poznato drevnim astrolozima. Događa se nešto što se dogodilo mnogo puta prije.

Svaki ciklus ekvinocija od 26 000 godina, treba promatrati kao više od pukog prijelaza 'vremena', više od pukog završetka nekih astronomskih pojava. Astrologija podučava (za one koji stvarno odvoje vrijeme kako bi pogledali i poslušali) 'znanost' o razvoju naše svijesti, 'umjetnost' spoznaje, te evoluciju 'čovjeka' i 'Zemlje'. Nešto što je puno više od čistog fizičkog, materijalnog pogleda na 'kozmos', kakav je moderna astronomija postala. Budući kako smo 'uzemljeni' u blatu ljudskog 'vremena', u kojem svi trenutno moramo živjeti, izgubili smo dodir s nečim važnim i urođenim u nama samima. Poravnanje našeg Sunca i Zemlje sa središtem naše galaksije sada rezultira većom količinom 'svjetlosti' koja dopire do nas, a s ovom svjetlošću dolazi do 'buđenja'.

Ti ljudi na 'visokim' položajima moći (od kojih su mnogi još uvijek šamani ili mađioničari, koji slijede drevne prakse; ili su visoki svećenici i svećenice koji su 'inicirani' u drevne misterije, te stoga imaju pristup dokumentiranim zapisima o određenim razdobljima, uključujući ona: Atlantide, Lemurije, Egipta i civilizacije Maja), itekako su svjesni onoga što se događa upravo sada, kao što je to kodirano u drevnim tekstovima. Zapravo, čitave organizacije i tajna društva kroz 'vrijeme' ovdje na Zemlji, preveli su (i zatim učinili dostupnima, ili ipak ne, u nekim slučajevima) ove informacije za 'Čovjeka' - neka ih iskoristi kako bi olakšao 'buđenje' naše svijesti, i doveo do sljedećeg razvoja ove 'Zemlje'. Tijekom ovog (i prethodnih) ciklusa bilo je prilika za nas, kako bi preuzeli u svoje ruke ovaj ključni 'posao'; no prilike su propuštene. 'Mi' nismo uspjeli u potpunosti razumjeti i/ili poduzeti mjere u vezi s informacijama koje su dane čovjeku (iako treba napomenuti i da smo u mnogim slučajevima bili spriječeni u tome). Sada ulazimo u 'optimalno' poravnanje za još jedan korak, dok čovjek prelazi u sljedeće 'Doba'. Drevne, napredne civilizacije nam danas pomažu, mnoge su se duše 'inkarnirale' u 'zemaljski' oblik, posebno kako bi nam pomogle sada - jer se mora osigurati da čovječanstvo ne propusti ovu priliku.

Unutar 'znanosti' astrologije nalaze se 'tajne' razvoja svijesti. Riječ astrologija doslovno znači 'proučavanje astrala'. Planeti našeg solarnog sustava predstavljaju 'stupnjeve' razvoja čovjekove svijesti (koliko god da su 'fizički' objekti), pri čemu svaki stupanj ima svoje vlastite glazbene note, povezane boje, vibracije i atribute (od kojih neke treba kultivirani, dok druge treba počupati kao korov). Naša 'duša' istovremeno doživljava sebe na 'materijalnoj' dimenziji (ovdje na 'Zemlji') kroz naše fizičko tijelo, i na 'astralnoj' dimenziji kroz naše astralno 'tijelo snova'. Jeste li ikada imali san koji vam se činio previše stvarnim? Takvi 'snovi' mogu biti vaša svijest o događajima koji se događaju na alternativnim razinama 'postojanja'. I baš kao što čovjek sada živi 'izvan' stvarnog vremena, tako i mi ovih dana jako malo pažnje posvećujemo svojim snovima.

Čovjekov budni život duboko je oblikovan našim snovima (za koje se čini da su unutar potpuno drugačijeg svijeta, izvan 'vremena'), bilo da su to zaostala sjećanja na noćnu moru koja nas proganja dok smo budni, ili kada umjetnik, pjesnik, ili pisac kroz 'podsvjesne' slike sna traži neko skriveno značenje. 'Duša' koja poriče svoje snove zarobljena je ograničenjima ove surove 'materijalne' stvarnosti, unutar koje smo svi 'ograničeni', podložni svijetu kakav je zamišljen, kontroliran i stvoren od strane drugih. To je stanje u kojem se čovjek danas nalazi. Udarani naizgled 'nestvarnim' događajima i okolnostima, koji su oblikovali 'doživljaj' naše stvarnosti. Budući da smo stoljećima bili 'trenirani' živjeti u umjetno stvorenom 'vremenu', vjerovati u lažne povijesti i izmišljenu 'znanost', većina ljudi danas je izgubila potrebnu vezu sa samim sobom (kao i ovom Zemljom i Kozmosom), a s tim i znanje, i razumijevanje odakle smo došli, i još važnije, kamo idemo.

Zemlja ulazi u novo 'doba', a zajedno sa njom ide i čovjek. Današnja priča je pokušaj da se istakne ovaj 'pomak' i postavi temelj za priče koje dolaze. Kao takvo, ovo je idealno 'vrijeme' za dijeljenje jedne od gore spomenutih prilika. Razdoblje između dva 'para' pomrčina poznato je astrolozima kao 'Eclipse Gateway' i jedno je od najpotentnijih razdoblja u godini (kada 'energija' obje pomrčine stvara most između jednog stanja naše svijesti duše i sljedeće). Pomrčine se smatraju 'kozmičkim divljim kartama', koje su uvijek značajne točke u 'vremenu', za naš rast i buđenje. Vrijeme bujne energije, mirenja sa svojim snovima, a time i otklanjanja svih 'blokada'. Dakle, idealno je vrijeme da postanemo svjesniji onoga što nas trenutno pojedinačno (kao i ‘čovječanstvo’ općenito) koči da krenemo naprijed. Vrlo je važno zapamtiti - 'mi' smo 'kreatori' vlastitih života - i ove stvarnosti u kojoj živimo. Tijekom ovog razdoblja, kada god se pojavi nova misao, ili 'vitalna' spoznaja, čak i san (ili noćna mora), iskoristite ove inspirativne energije pomrčine neka vam donesete 'svjetlost' i da zasjate u novom danu.